broj, ali ih zato ima u znatnom broju po stijenama i ispod poklopca košnice. Prema tome, da bi se u neku košnicu moglo smjestiti 70.000 pčela i da bi u njoj mogle nesmetano raditi, potrebno je oko 290 dm 2 saća. To je minimum prostora, dok je na jakim pašama potreban i veći prostor. Radi toga bismo morali, u interesu povećanja proizvodnje, sve košnice u kojih se proširenjem ne može dobiti ni približna ova zapremina što prije isključiti iz proizvodnje meda te ih upotrijebiti samo za proizvodnju rojeva. Zadatak je, dakle, pčelara da svoje zajednice razvije za početak glavne paše do maksimuma. U to vrijeme takve zajednice moraju imati ne mnoštvo mladih i za pašu nedoraslih pčela, nego mnoštvo pčela sabiračica. Ali ako zajednice dosegnu svoj najveći razvoj prije početka glavne paše, može u njima doći do jakog izražaja nagon za rojenjem, i tad će se prinos znatno smanjiti. To se najbolje vidi iz grafikona sl. 171.
Puna linija označuje prinos zajednice koja se nije spremala na rojenje, a isprekidana linija prinos zajednice u kojoj su bili 30. VI zaleženi matičnjaci i kojima je prinos smanjen za 67%. Prema tome postoji i drugi osnovni uvjet za uspjeh: u maksimalno razvijenim zajednicama održati neokrnjeno radno raspoloženje do kraja glavne paše. Da prisutnost stanovitog broja trutova utječe na bolje radno raspoloženje, postoje mišljenja uvaženih pčelara svjetskoga glasa. Najpogodniji broj trutova, potrebnih zajednici, do danas nije naučno utvrđen. 238
Pčelari koji imaju okvire s pravilno izgrađenim radiličkim saćem neće pogriješiti ako, radi boljeg radnog raspoloženja pčela, dopuste matici da zaleže i ½ pokrajnog plodišnog okvira.
Kako se uklanjaju uzroci rojenja. Postoje unutarnji i vanjski faktori koji mogu takav nagon upravo potencirati. Stješnjavanje legla. Najobičnije su smetnje satine sa zatvorenim medom koje se nalaze uz leglo, a isto tako i preveliki slojevi meda na plodišnim okvirima. Ako pčele unose novi med od neke obilnije pretpaše, smještaju ga unutar ovih mednih ograda, te još više ograničavaju maticu u leženju. Štaviše, i nedovoljan prostor u medištu, koje je zaliveno nektarom, može uzrokovati stješnjavanje zalege. Unošeni nektar sadrži oko 50% vode koju pčele moraju razmještajem po stanicama isparivati. Ponekad tako deponiraju privremeno male kapljice nektara čak i na stijenke stanica s mladim leglom. Tako se dešava da ni najveći plodišni okviri nisu izuzetak. Poneki naši krajevi, naročito tereni uz rijeke, obiluju peludnom pašom u tolikoj mjeri da se mogu naći s jedne i s druge strane legla satine upravo nabijene peludom što također smeta razvoju legla. Lošu praksu umetanja umjetne satne osnove među leglo treba izbjegavati. Nepravilno izgrađene satine, s istegnutim, suviše dubokim ili preplitkim stanicama koje nisu za leglo, smetaju matici u prelasku na pravilnije saće koje se iza njih nalazi. Stješnjavanje pčela u gnijezdu može da dođe uporedo s navedenim stješnjavanjem leženja. Suvišak mladih pčela, koje zbog svoje prekobrojnosti nemaju prilike hraniti leglo, dakle vršiti one poslove koje bi inače prema njihovoj dobi trebalo da vrše, pospješuje rojenje. Mlade pčele koje izlaze iz stanica neprestano potiskuju one koje su na leglu, na periferiju gnijezda. Ove potisnute hraniteljice, jer nemaju drugog posla, čiste ondje stanice u koje matica, kad naiđe, polaže jaja. Tako one opet dobiju privremeno zaposlenje hranjenjem toga legla. Među239