Ernest Hemingvej - Starac i more

zagrizla u ribu a sad zatvorila usta. On se stušti na nju i udari je samo po glavi i ona ga pogleda i kidaše sad ribu nešto sporije.

Starac je udari ponovo maljem u trenutku kad se otkačila da bi progutala svoj plijen i osjeti samo da je udario u nešto teško, čvrsto, elastično. »DoĎi, galano«, reče starac, »doĎi opet.« Ajkula navali i starac je udari baš kad je zatvarala čeljust.

Tresnuo ju je snaţno, sa najveće visine do koje je mogao da podigne malj. Ovoga puta je osjetio kosti na dnu lobanje i udari opet u isto mjesto, dok je ajkula, lako ošamućena, kidala meso, da bi zatim skliznula sa njegove ribe.

Starac je očekivao da će se ponovo pojaviti, ali se nijedna od ajkula više ne ukaza. Zatim vidje jednu kako pliva u krugovima po površini. Peraja druge ajkule nije vidio.

Nije sigurno da sam ih ubio. U svoje vrijeme mogao sam ih ubiti. Ali, teško sam ih povrijedio i nijedna od njih se ne osjeća dobro. Da sam mogao da se sluţim batinom objema rukama, ubio bih prvu sasvim sigumo. Čak i sada, pomisli on.

Nije htio da gleda svoju ribu. Znao je da je pola od nje uništeno. Sunce je zašlo dok se borio s ajkulama. »Uskoro će se smračiti«, reče on. »Tada ću vidjeti svjetlost sa Havane. Ako nisam odmakao daleko na istok, ugledaću svjetlost sa neke od novih plaţa.« Nemoguće je da se sada nalazim odveć daleko. Nadam se da se niko nije suviše zabrinuo zbog mene. Naravno, samo se dečko moţe zabrinuti. Ali, siguran sam da se uzda u mene.

Mnogi od starijih ribara će se zabrinuti. A ostali takoĎe, pomish on. Dobri su ljudi u mom mjestu.

Više nije mogao da govori s ribom jer je bila previše upropašćena. Tada mu nešto sinu u pameti. »Pola-ribo«, reče on. »Bivša-ribo. Ţao mi je što sam se tako daleko otisnuo.

Upropastio sam nas oboje. Ali, ubili smo mnoge ajkule, ti i ja, i upropastili mnoge druge. Koliko si ih ukupno ubila, stara ribo?

Nije ti tek onako to koplje na glavi.« 67