Ernest Hemingvej - Starac i more

kopna je dunuo suviše rano, i on je u snu znao da je suviše rano, i zato nastavi sa svojim snovima i vidje kako se bijeli vrhovi ostrva uzdiţu iz mora, a zatim je sanjao o raznim lukama i plovidbama po Kanarskim ostrvima.

Više nije sanjao o burama, ni ţenama, ni velikim dogaĎajima, ni grdnim ribama, ni bojevima, ni o takmičenjima ko će biti jači, ni o svojoj ţeni. Sada je sanjao samo o naseljima, o predjelima i lavovima na obali. Oni su se igrali kao mlade mačke na suncu, i on ih je volio kao što je volio i dječaka. Nikada nije sanjao dječaka. Jednostavno bi se probudio, pogledao kroz otvorena vrata prema mjesecu, razvio pantalone i navukao ih. Pomokrio bi se napolju ispred kolibe i onda bi stao da se penje uz drum da probudi dječaka. Drhtao je od jutarnje hladnoće. Ali je znao da će se od drhtanja i hodanja ugrijati i da će uskoro zaveslati.

Vrata kuće u kojoj je dječak stanovao ne bjehu zaključana, i on ih otvori i uĎe tiho, bosih nogu. Dječak je spavao u prvuj sobi na nekom leţaju i starac ga je lijepo mogao vidjeti pri mjesečini koja je sve više blijedjela. Paţljivo je uzeo njegovu nogu i drţao je sve dotle dok se dječak nije probudio, okrenuo se i pogledao ga. Starac mu klimnu glavom, i dječak uze pantalone sa stolice kraj kreveta i obuče ih, sjedeći na krevetu.

Starac izaĎe kroz vrata a dječak poĎe za njim. Bio je sanjiv i starac ga zagrli i reče: »Ţao mi je.« »Que va«, na to će dječak. »Takav je naš ţivot.« Spuštali su se niz obronak sve do starčeve kolibe i za cijelo vrijeme, dok su išli niz ulicu, prolazili su bosonogi ljudi noseći jarbole svojih čamaca.

Kada su dospjeli do starčeve kolibe, dječak uze klupčad konopca i harpun i udice, a starac je nosio na leĎima jarbol sa omotanim jedrima. »Da li bi pio kafu?« upita dječak. »Ostavićemo stvari u čamac i zatim ćemo je popiti.« Kafu su pili iz neke kutije kondenzovanog mlijeka u krčmi gdje su ribari jutrom navraćali.

13