Armaturgija broj 3

Page 1

ReVision


IMPRESSUM VEBZIN STUDENATA DRAMATURGIJE

3

w w w. a r m a t u r g i j a . t k

BROJ 3 GODINA II MAJ 2014.

LOGOTIP, GRAFIČKI DIZAJN & PRELOM Mihajlo Vitezović REDAKTURA Jelena Vitezović

20

NASLOVNICA Stevan Aleksić ZA IZDAVAČA Milan Nikolić ReVison d.o.o., Takovska 3, Beograd

CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 792 Armaturgija [Elektronski izvor] : vebzin studenata dramaturgije / glavna i odgovorna urednica Ljubinka Stojanović -2012- . -Beograd : Armaturgija, 2012- Tromesečno ISSN 2217-9941 = Armaturgija COBISS.SR-ID 193246220 Svi sadržaji u Armaturgiji su, ako nije drugačije naznačeno, pod Creative Commons licencom Attribution-NonCommercialNoDerivs 3.0 Unported. Dozvoljeno je umnožavati, distribuirati i prenosti, ali je strogo zabranjeno menjati ili koristiti u komercijalne svrhe bez dozvole autora. http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/

46


SADRŽAJ REČ UREDNIŠTVA

12

03

TEMA BROJA FESTIVAL KAO FENOMEN Festivali st. e. 06

INTERVJUI Vladan Petković

12

POZORIŠTE Joakim Vujić Sterijanska lutanja Ministarstvo farse

32

20 24 28

FILM & TV

50

Ljubav, vera, nada Meksički kauboji i mehanički psi Bizarni svetski festivali Savetnik Nimfomanka

32 38 42 46 50

TEORIJA Čudovišni zaključak

56

KOLUMNE Fobija od WC-a u velikim gradovima

62

UMETNIK BROJA Stevan Aleksić

65


REDAKCIJA Glavni i odgovorni urednici Mihajlo Vitezović

Jelena Obradović

dramaturg

dramaturg

Autori dr Selena Vitezović arheolog

Aleksandra Glovacki novinarka

Katarina Borisavljević dramaturg

Sandra Žuvela novinarka

Marko Njegić filmski kritičar

Miloš Bojović reditelj

Igor Vujčić antropolog 2

Foto: Đorđe Milosavljević Gera / Obrada: Stevan Aleksić


umesto uvodne reči pišu: redakcija & dylan dog

ovo je priča o časopisu zvanom armaturgija, koji je uspešno počeo kao vebzin studenata dramaturgije...

ali onda je katedra dramaturgije ukinuta. studenata više nije bilo...

ali sada izlazimo ponovo! uz podršku ministarstva kulture i revision filma donosimo vam novi broj...

povukli smo se u ilegalu...

uz temu broja o festivalima i sjajne radove scenografa stevana aleksića i zato...

... uživajte u čitanju!

Ilustracije © Stevan Aleksić

3




Festivali st. e. piše: dr Selena Vitezović Da li je rad stvorio čoveka, ili možda dokolica? Da li je zemljoradnja izmišljena zbog nedostatka hrane ili nedovoljno piva? Da li je u svakom ljudskom društvu obavezno prisutna religija – ili je to možda ipak umetnost?

N

e postoji ljudsko društvo, prošlo ili savremeno, bez zabave i umetnosti. Ono što jasno razdvaja Homo sapiens sapiensa od drugih Homo sapiensa (neanderthalensisa i ostalih) jeste pojava umetnosti. Pećinsko slikarstvo izmislio je anatomski moderan čovek pre nekih četrdesetak hiljada godina. Zašto? Raniji antropolozi i arheolozi zamišljali su da je tadašnji čovek bio toliko glup, da je verovao da će uloviti životinju ako je prvo nacrta

6

ulovljenu (slično kao što savremeni čovek veruje da će stvarno nekome pomoći ako klikne „help” na nekoj društvenoj mreži). Pećine kao što je, na primer, Altamira, nisu oslikane u jednom trenutku, već tokom dugog niza od nekoliko hiljada godina. Većina pećinskih slika nalazi se u mračnim, teško dostupnim mestima, i možemo vrlo lako zamisliti ljude koji su se generacijama i generacijama okupljali u pažljivo odabranom ambijentu, pričali (lovačke?) priče, a samu priču pratili slikajući po zidovima, verovatno i glumeći neke od scena – to su, dakle, bila prva scenska izvođenja (pripovedanje praćeno slikama i glumom). Slike su menjali i dopunjavali s vremenom, što pokazuje da su se okupljali periodično na istom mestu, verovatno i u pravilnim vremenskim razmacima – to su, dakle, bili i prvi festivali. Da li smo sigurni u to da je prva umetnost vezana za religiju, kult i magiju? Možda. Jedno jeste sigurno – paleolitska pećinska umetnost istovremeno je i prva fantastička umetnost. Zabava i svetkovine nisu prestali sa okončanjem


Ilustracija © Stevan Aleksić

7


ledenog doba, naprotiv, tragove fešti sa obiljem scenskim izvođenjima. Jedna od najranijih predhrane srećemo kroz praistoriju Evrope od Grčke do stava koncertnog izvođenja, sa pažljivo raspoređenim muzičarima, pronađena je u Britanskih ostrva. Kraljevskim grobnicama u Uru, iz sumerskog periNeke od najstarijih pisanih potvrda festivala oda (starosti oko 4.500 godina). Mesopotamci su zapravo imamo u dinastičkom Egiptu, civilizaciji inače bili veliki ljubitelji muzike, koja se izvodila ne koju, zahvaljujući činjenici da su njeni najbolje samo na svečanostima, nego i svakodnevno, na očuvani ostaci grobnice u nepristupačnoj pustinji, ulici, mogli su se sresti svirači (pretpostavljamo, zamišljamo kao opsednutu mačkama, životinjo- talentovaniji nego današnji svirači iz Knez Milikim bogovima i zlatom, gde su ljudi jedva čekali hailove – zakoni o javnom redu u staroj Mesoda umru da bi počeli da žive. Papirus poznat pod potamiji ipak su bili znatno stroži). imenom Ramesseum Dramatic Papyrus napisan je Pozorište se odvojilo od mitologije u staroj u vreme Srednjeg carstva, a stela Ikhernofret, Grčkoj, gde ne samo da imamo prve profesionalne takođe iz vremena Srednjeg carstva (vladavina Senusreta III) opisuje festivalsko dramsko dramske pisce, profesionalne glumce i stalna mesta izvođenje. Nešto kasnije, iz vremena dinastije Ptolemeja, potiču natpisi o festivalu Horusa na hramu u Edfuu. Egipatsko rano pozorište i festivali podrazumevali su scensko izvođenje odlomaka iz mitova u vreme velikih religijskih praznika, kao i scenska izvođenja za vreme svečanosti kao što su kraljevo krunisanje ili neki od jubileja vladavine. U pomenutim tekstovima sačuvane su nam replike koje učesnici izgovaraju sa sve dodatnim objašnjenjima i uputstvima (dakle, sinopsis, dijalog-lista i didaskalije). Različite zajednice koje su vekovima naseljavale Mesopotamiju (Sumeri, Akađani, Vavilonci…) takođe su povodom praznika (vezanih uglavnom za poljoprivredne aktivnosti) pravili fešte sa muzikom, pevanjem, igranjem i

8


za izvođenje predstava, odnosno specijalno konstruisana pozorišta, već i prve festivale u potpuno savremenom smislu te reči. Tragedije različitih autora izvodile su se jedna za drugom tokom nekoliko dana, sami autori nadmetali su se za prvo, drugo i treće mesto, a pobednika su određivali glasovi publike. Mada pozorišne festivale iz klasičnog perioda zamišljamo kao visokokulturne i dostojanstvene, poneka očuvana anegdota svedoči da su i tadašnji umetnici pokušavali na različite načine da se dopadnu publici i diskredituju takmace. Dramska umetnost prenela se i u stari Rim, a naročito su popularne bile komedije, koje se, inače, po zapletu često nimalo ne razlikuju od

savremenih telenovela (štaviše, motiv svadbe kao srećnog finala egipatskog je porekla, gde su se drame završavale venčanjem boga plodnosti). U osvit nove ere, Rim je bio ogromno carstvo koje se protezalo preko gotovo celog mediteranskog sveta, a socijalni mir i ljubav glasačkog plebsa prema caru u milionskom glavnom gradu kupovali su se krajnje jednostavno – hranom i kartama za pozorište, a za posebne prilike i organizacijom festivala. Posebno su omiljene bile gladijatorske igre i rekonstrukcije (reenactments – niste valjda mislili da je to savremeni izum?) slavnih bitaka. Naumahije, rekonstrukcije bitaka na vodi, bile su najspektakularnija zabava, ali istovremeno i prava glavobolja za produkciju. Otvaranje Koloseuma 80. n. e. proslavljeno je sa punih sto dana gladijatorskih igara – što je verovatno najduži i najskuplji festival u istoriji čovečanstva. Slavi izvođača nisu odoleli ni sami carevi – Neron je žarko želeo da bude muzičar, a mnogi su se okušali i kao gladijatori. Najuspešniji bio je Komod, koji je i ubijen u gladijatorskoj zaveri (ali ne u areni od ruke Rasela Kroua, već je udavljen u sopstvenom kupatilu). *** Pad Rimskog Carstva, a naročito sve jači uticaj hrišćanske crkve, oduzeli su pozorišnim i muziičkim festivalima državno finansiranje, ali festival kao ideja opstaje u seoskim svečanostima sve do ponovnog uspona pozorišta u renesansnom periodu. ■

Ilustracija © Stevan Aleksić

9




FILM SE SNIMA JER


Intervju sa Vladanom Petkovićem, filmskim kritičarem i direktorom programa festivala Kratkofil

ŽELIŠ NEŠTO DA KAŽEŠ pita: Jelena Obradović Kao novinar i filmski kritičar, pratiš/ posećuješ trenutno aktuelne filmske festivale po Evropi. Koje su razlike s jedne strane, a šta povezuje s druge strane, festivale tzv. istočnog i zapadnog bloka? Zapravo, nema više zapadnog i istočnog bloka, posebno kada pričamo o filmskim festivalima. Dobar primer za to jeste festival Karlovi Vari (Karlovy Vary), koji je bio glavni festival za Istočnu Evropu dok su postojali politički blokovi, Hladni rat, Gvozdena zavesa i itd. Međutim, otkako se sve to raspalo, ne postoji više Istočna Evropa. Imamo EU s jedne strane, Rusiju s druge i, naravno, dobro nam poznatu propast na Balkanu. Mislim da se stvari više ne gledaju u razlici i podeli na istočni i zapadni blok. Svi bitni istočnoevropski filmovi će pre biti u Berlinu, Veneciji ili čak u Sarajevu, nego u Karlovim Varima, iako on geografski pripada Istočnoj Evropi. Danas postoje mali, veliki i srednji festivali. U Poljskoj, u gradu Vroclavu (Wroclaw), održava se Era New Horizons (nowehoryzonty.pl) – najznačajniji festival alternativnog filma danas u Evropi, i recimo da tu bude više poljskih, čeških filmova nego npr. što ih bude u Lokarnu, Veneciji ili San Sebastijanu. Ali tu takođe dođu i nemački, francuski, britanski filmovi. Mislim da je bolje pitanje šta razdvaja manje i velike festivale. Poznata

je takođe podela koja više nije aktuelna, na A i B festivale. Postoji FIAPF (međunarodno udruženje festivala), glavno regulatorno telo, koje određuje šta je klasa A ili B, međutim, najbolje se na njihovom sajtu (fiapf.org) može videti kakva je, i na koji način trenutno uspostavljena hijerarhija kada su festivali u pitanju. Svaki festival je priča za sebe. Da li postoji neki koji bi mogao da izdvojiš u odnosu na ostale? Koji te je prijatno iznenadio, a da to nisi očekivao? Prijatno me je iznenadio festival u Motovunu, ali kako se godina kada sam prvi put bio tamo poklopila sa godinom početka intenzivnog bavljenja ovim poslom, ne mogu da odredim šta i kako; mada, ja i dalje smatram da je Motovun specifičan u odnosu na mnoge festivale i uvek mu se obradujem. Iznenadio me je festival goEast (filmfestivalgoeast.de), koji se održava u banji Visbaden (Wiesbaden). Banja se nalazi nekih 15 kilometara od Frankfurta, i jedan je od najbogatijih gradića u Nemačkoj. Festival je posvećen istočnoevropskom filmu, održava se aprila meseca, i ove godine će biti održan 14. po redu. Od drugih ljudi, dok nisam otišao, uglavnom sam čuo da je dosadno. Međutim, program festivala je dosta dobro koncipiran, i što

13


je najbitnije – šarenolik je. Prošle godine je fokus bio na „crnom talasu” jugoslovenskog filma. Sada, tu se stvorio mali jaz, i to između onoga što oni misle da je bitno vezano za crni talas, i onoga što je zaista bitno. Njihov pristup temi je previše školski, i niko za okruglim stolom nije pomenuo šta se to danas radi/snima u Srbiji i Hrvatskoj, mislim na filmove poput Život i smrt porno bande ili Ljudožder vegetarijanac, a koji su direktno nasleđe crnog talasa. Inače, došla je pre dve godine druga direktorka, Gabi Babić, koja radi na podizanju atmosfere, tako da se za festival više ne može više reći da je dosadan, niti verujem će biti dosadan, ukoliko je bio. Prijatno iznenađenje vezano za ovaj festival jeste novac koji uvek neko iz zemalja Ex Yu dobije iz fonda Robert Boš Štiftung (Robert Bosch Stiftung), jer to i jeste novac određen za naše područje i Istočnu Evropu. Što se tiče ostalih festivala, manje-više se uvek poklopi moja slika sa onom koja me dočeka. Prošle godine sam bio prvi put u Sofiji. U okviru njihovog festivala postoji tzv. Sofia meetings (siff.bg/sofiameetings), gde je gomila okruglih stolova, pičinga… takođe imaju novčanu nagradu za najbolji pič koju možeš da iskoristiš za produkciju. Sada, ne dobija se neki veliki novac, ali ipak je dobar podsticaj. Šta je sa festivalima na Kosovu? Na Kosovu se organizuju festivali u Prištini, Prizrenu, Peći i Uroševcu. U Peći je festival animacije, dok u Uroševcu postoji FerFest (festival je najverovatnije dobio ime po „Ferizaj”, drugom imenu za Uroševac). Išao sam u Prištinu na PriFilmFest, koji se ugleda na Sarajevo, kako zbog postojanja regionalnog, manje-više takmičarskog programa, tako i zbog postavke. Projekcije su u Narodnom pozorištu, tu su crveni tepisi i berlinska fora potpisivanja filmadžija po portretima. To je kosovski zvanični festival, koji sam po sebi nije ništa specijalno, ali za njih jeste. Mnogo bolji i značajniji jeste njihov DokuFest u Prizrenu. Imaju više filmova i gostiju nego npr. ZagrebDox. Posle festivala u Solunu, koji je najbolji festival dokumentarnog filma na Balkanu, mislim da se, u odnosu na Zagrebački, može slobodno reći da je festival u Prizrenu bolji. Inače, dobijaju novac od Amerikanaca i Norvežana za svoje festivalske poduhvate. Ekipa koja radi DokuFest je otvorila fenomenalan bioskop, koji poprilično dobro radi; do filmova dolaze preko naših distributera. Znači, na Kosovu sada postoje dva bioskopa, jedan je u Prištini, drugi u Prizrenu. Inače, pored bioskopa u Prizrenu je neki Albanac otvorio kafanu koja se

14

zove „Kod Ace”. Ubedili čoveka koji čitav svoj život provodi po kafanama da otvori jednu, jer će tako da uštedi. I zaista, kafana radi, tako da je on ostvario cilj – sedi stalno u kafani, a još i zarađuje. Kada smo već kod Kosova, u Berlinu ove godine su bile dve kosovske žurke (DokuFest i Kosovski kulturni centar), dok srpske žurke nije bilo. Ranije je Palić pravio žurke, ali promenila su se pravila oko korišćenja novca koje dobiješ od države, tako da novac ne može više da se troši na ono što je reprezentacija festivala, u prevodu – žurke. Veliko razočaranje je usledilo, jer je prošle godine najbolja žurka u Berlinu za vreme trajanja festivala upravo bila srpska, ali kosovske su „izvadile” stvar. Kakvi su tvoji utisci u vezi sa ovogodišnjim Berlinalom? Meni Berlin dosta zavisi od rasporeda, obaveza, generalno onoga što mi odredi urednik da moram da radim. E sad, sveopšti utisak je sledeći – konkurencija je sve gora, iz godine u godinu; sve je manje zanimljivih filmova, ljudi uglavnom prate „Panoramu”. Nagradu je ove godine dobio kineski triler Black Coal, Thin Ice, iskreno, ne znam zašto kada je u pitanju tipični žanrovski film. U poslednje dve godine u Berlinu najbolji su mi gruzijski filmovi. Prošlogodišnji pobednik u Sarajevu, In bloom, imao je premijeru u Berlinu. Film Brides, moj omiljeni sa ovogodišnjeg Berlina, sigurno će dobiti jako puno nagrada. Mada, kakav god da je program, kada je Berlin u pitanju, nema greške po broju bitnih ljudi koji dođu i na koje možeš da naletiš, ovako po broju ljudi, genijalnih žurki i pratećih „stvari” koje zbog obaveza ne mogu da ispratim. Bila je restaurirana kopija filma Kabinet dr. Kaligarija (Das cabinet des dr. Caligari) uživo sa muzičarem Džonom Zornom (John Zorn), u Berlinskoj filharmoniji. Ljudi uglavnom idu na tematske retrospektive. Ono što je značajnije, vezano za Berlinale, jeste da je u pitanju industrija; kupuju se i prodaju filmovi, projekti, znači, film market je bitniji nego koji će to novi filmovi tamo da se pojave. Nikoga specijalno nisam upoznao ove godine, imam ustaljenu ekipu sa kojom se družim, tako da sam ove godine uglavnom vreme provodio sa filmadžijama koje poznajem od ranije. Često si i deo žirija. Od kog festivala te je naročito obradovao poziv? Često sam bivao u žirijima kritike, uglavnom preko FIPRESCI-ja, znači, ja se prijavim, a oni odluče da li


treba da odem negde ili ne. Obradovao me je poziv festivala iz Hihona (Gijon), gradića u Španiji. To je bilo pre tri godine, tada su bili izbori u Španiji i na vlast je došla desnica. U pitanju je festival nezavisnog filma, od kojeg su posle izbora hteli da naprave festival od nacionalnog značaja. To se nije dogodilo, i glavni lik oko toga, Hoze Luis Sjenuegos (José Luis Cienfuegos) (prim.prev. Filmska Vatra), radi na obnovi starog festivala u Sevilji, koji je vremenom propao, ali sada zbog nove ekipe i drugačijeg angažmana radi kako treba. Inače, pozivi su me više radovali kada sam tek bio počinjao. Prvi je bio za Motovun, 2006. godine. Što se tiče sadašnjeg perioda, sledeća destinacija mi je grad Linc (Linz) i festival Crossing Europe. Ma, kada nisam u žiriju imam manje obaveza, ali kada sam u žiriju više me paze (smeh).

ima, ali ako ga sami naprave. Tara se dosta neprijatno iznenadila kada je shvatila da pravila laktanja i saplitanja postoje i u umetničkoj sferi. To je fora, moraš sam da guraš, neće ti pomoći matorci jer čuvaju pozicije. Kao što profesori sapliću studente kako im ne bi oduzeli mesta, tako je i sa novinarima. Kriterijumi koji dovode do nagrada – koliko vanumetnički faktori (ekonomski, politički, lični) utiču na dodelu nagrada?

To je tema za esej! Pa da, bitan je ekonomski faktor jer što je moćnija država, bogatiji producent, ima se više novca za reklamiranje; npr. ko ima para da zakupi dve strane magazina „Screen”, i para da se dobro promoviše, on će više privući pažnju žirija. Kada se o nekom filmu dosta priča, žiri će ga gledati sa pozitivnom predrasudom. Postoje priče o nameštanju nagrada, ali sve je to nedokazivo. Rad i iskustva vezana za FIPRESCI. Posebno u Srbiji vole teorije zavere, npr. zašto je u U Srbiji imamo dve struje, jedna je veća, druga Sarajevu neki srpski film dobio i kada, a kada nije, manja, i za te dve struje glavni su Bora Anđelić i zbog čega nije. Ima primera gde je neobjašnjivo Nena Dukić. Po FIPRESCI statutu, moguće je zašto je neki film dobio nagradu, a loš je, i primera postojanje ne jedne nego više struja, mada u Srbiji gde je neki film odličan, a ne dobije ništa. Tu onda nema razloga za tako nešto. Svaka zemlja ima krene sumnja oko nameštanja i lobiranja. Kukumi nacionalnu sekciju, koja je deo glavne. Postoji (prvi kosovski dugometražni film) dobio je specijalnu FIPRESCI žiri na raznim festivalima, i na svaka tri nagradu u Sarajevu, a dosta je loš; međutim, to je meseca ide cirkular na koje festivale za ta tri meseca potez u cilju promovisanja nove kinematografije. možeš da se prijaviš. Ja se prijavim npr. Bori Ogromna je priča vezana za nameštanje, dosta je Anđeliću, onda nacionalna sekcija u dogovoru sa tu anegdota... prisutan je i princip „ti meni, ja tebi”. centralom FIPRESCI-ja odlučuje da li mogu ili ne Ali, sve to je predaleko od istine, i nije bitno za mogu na taj neki festival; npr. odbili su mi prijavu filmadžije. Film se snima jer želiš nešto da kažeš, a za Rejkjavik (Reykjavik), zato što je daleko. Nema ne da pokupiš nagradu. Što više loviš istinu, ona je prostora za neke kombinacije kada je FIPRESCI u sve dalja. Postoje okolnosti, sistemi, principi, ali ne pitanju. Glavni i generalni sekretar Klaus (ćelavi, definitivno pravilo. crveni, matori Švaba) uvek pravi frku. Kao produkt Na festivalima redovno srećeš svetski nezadovoljstva kako funkcioniše FIPRESCI osnovalo priznate reditelje, scenariste, producente, se udruženje kritičara Evrope i mediterana FEDEORA. snimatelje… Koje su to filmadžije ostavile Možeš biti i član oba udruženja, i FIPRESCI i jak utisak na tebe? FEDEORA. Bitno je da se otvaraju i neki drugi putevi za mlade filmske kritičare željne putovanja, što je pored oronulih matoraca teško postići. Oni Kada je neko poznat, imaš određena očekivanja; jesu bili svuda, ali čekaju da se otvori festival na npr. Džim Džarmuš (Jim Jarmush) bio je onakav nekom egzotičnom mestu gde nisu bili, pa da odu; kakav sam mislio da je, opušten, prepun zanimljivih npr. otvori se festival u Džakarti, eto ih trojica anegdota. Jedan od boljih intervjua je onaj koji sam najstarijih kritičara u Džakarti! Očigledno i oni radio sa Slavkom Štimcem. Štimac me je iznenadio moraju da žive... još malo (smeh). U Berlinu sam otvorenom i iskrenom pričom. Super je prošao upoznao jednu mladu kritičarku – Tara Karajica intervju sa Danisom Tanovićem vezano za njegov (88. godište). Tara piše na francuskom i španskom, poslednji film Jedna epizoda u životu berača željeza. pisala je za „Screen” i „Indiewire”. Tara Karajica je U petnaest minuta sam dobio sve što mi je trebalo dobar primer ljudi koji dolaze – zna šta priča, za intervju, mada je Danis sve rekao svojim filmom. energična je, fali joj samo da razradi stil pisanja, ali I bolje tako, nego kada se osoba koju intervjuišem to je do iskustva koje će steći. Prostora za mlade raspriča, pa moram da intervenišem, preformulišem,

15


skraćujem. Sa rediteljem filma Odumiranje Milošem Pušićem je bio jako dobar intervju. Posebno me je iznenadio austrijski reditelj Ulrih Sajdl (Ulrich Seidl). Čovek mi je sve konkretno dao što je trebalo, trajalo je tačno koliko je trebalo, a mislio sam na osnovu njegovih filmova da je ludak i težak za komunikaciju (smeh). To je kada zamišljaš osobu na osnovu filmova koje radi, a uglavnom nije tako, pa se iznenadiš na kraju.

festivala. Niti znaju kako da raspodele i tu siću koju daju. Trenutno, jedan od boljih, ako ne i najbolji festival na Balkanu jeste Sarajevo Film Fest. Kako se, iz tvoje vizure, festival razvijao?

Bosanci su izgradili festival tako što su Pomenuo si na početku podelu na male i imali „muda” i želju da počnu sa tom velike festivale. Čini se da su mali festivali pričom dok je još bio rat. Kasnije ih je topliji i „iskreniji” u komunikaciji sa vodio impuls da se festival razvije, da publikom, u odnosu na velike i svetski država stane iza njega, da uđe novac sa priznate festivale. strane. Ne može se to smatrati receptom za uspeh, jer je festival nastao u Po prirodi stvari, manji festival je komunikativniji i specifičnim uslovima. Mislim da festival bliskiji sa publikom, ali npr. veliki festival u Beču trenutno puca jer je postoji raskorak šta Viennale je vremenom napravio takvu atmosferu je Sarajevo, a šta Sarajevo Film Festival. da se publika oseća kao da je kod kuće. Tu dolaze Čini se da je nekako prevelik za taj grad. obični ljudi koje zanima film, i zaista, Beč živi sa Ali izuzetak je, i funkcioniše, razvija se i tim festivalom. Oni koriste osam ili deset bioskopa, povećava. Ne znam, jedino da čekamo i znam, posle tri odlaska na Viennale, šta ću gledati opet neki rat, pa krenemo da pravimo ako odem u određeni bioskop, u određeno vreme. festival. Mi ništa ne radimo ako ne To je odličan primer festivala kakav bi mogao da ratujemo (smeh). bude Fest u Beogradu, ali Fest nema ni infrastrukturu, ni ljude, ni budžet da postane takav. Za sada im je U Banjaluci se godinama već zajedničko to što su u pitanju festivali festivala. Na održava Kratkofil (kratkofil.org), internacionalni festival kratkokraju krajeva, Beč je Beč, ekipa i publika su metražnog filma u čijoj si orgakultivisaniji. I imaju osam miliona evra budžet. Ja i nizaciji. Da li postoji problem, i ti bismo sa tolikim parama napravili najbolji festival koji je (tehničke, finansijske, na svetu (smeh). Po meni, ovde je Slobodna zona kreativne) prirode, a da se ponanajveći festival, i po filmovima, i po komunikaciji vlja od trenutka kada je festival sa publikom. Pored Slobodne zone, dobar je i koncept nastao? Ili problemi mutiraju iz festivala Sedam veličanstvenih. Ima dosta festivala godine u godinu...? koji se organizuju u malim sredinama, na njima često rade neiskusni ljudi, tako da na kraju ne dobiješ utisak da je to festival. Nisam odavno bio u Pa ovako, uopšteno gledano, što je više Nišu, ne znam šta se tačno dešava sa Filmskim festivala, sve je manje para za kulturu, susretima, ali po onome što vidim u medijima naročito na Balkanu. Pravilo „nemanja” festival se poprilično srozao, a u nekom trenutku para ne važi za Nemačku, neke delove je bio značajan, naročito za sam grad. Pa i festival Francuske, Švedsku i zemlje koje imaju na Paliću je dosta inertan, i nije ono što bi mogao razvijen sistem. Kratkofil ima tendenciju da bude. Projekcije u Subotici nisu dovoljno posećene, da raste, iz godine u godinu je sve više sala je praznjikava, a program je u principu dobar. filmova, gostiju i publike, a opet, paMislim da ni mi sa Kratkofilom u Banjaluci nismo radoksalno, sve je manje para. Problem još uvek uspeli da uspostavimo dobar kontakt sa je, takođe, naći ljude za kvalitetan tim. publikom. Ako si mali festival, znači da imaš malo Imaš sposobne ljude koji hoće da rade, para i tu je sve bazirano isključivo na angažmanu ali npr. meni u timu svaki čovek treba ljudi i njihovom entuzijazmu. To je to, sve zavisi od dobro da priča engleski, što nije tako. ljudi i njihove spremnosti da rade bez zarade. A Ako hoću da napravim fenomenalan tim para će biti sve manje i manje, jer ljudi na vlasti sa ljudima iz Beograda, Zagreba, Sarajeva, nemaju sluha za umetnost, niti shvataju značaj to je nemoguće, jer se ne mogu pokriti

16


troškovi za njih. Imamo i problem prostora, ne zna se još uvek hoće li i ove godine da nam dozvole da projekcije budu u tvrđavi Kaštel. Imaćemo open air, to definitivno, jer bez toga festival gubi smisao. O tome treba tek da raspravljamo. Još jedan problem je iskrsnuo, pojavio se pre dve godine i koči sve male festivale, a tiče se formata. Filmovi ne mogu više da se puštaju iz Blu Ray-a, već isključivo DCP. Pokušavamo da dođemo do para za projektor, tj. da iznajmimo projektor (hiljadu evra dnevno). Prošle godine su nam Amerikanci izašli u susret sa novcem, planiramo i ove godine da im se obratimo za finansije, i Švedskoj, pošto njihovi filmovi stižu kod nas i puštaju se. Inače, ja se ne bavim direktno parama, ali znam otprilike koliko imamo. Koliko godina postoji festival? Festival postoji od 2008. godine. Jedna godina je bila nulta (2010. godina) zato što nismo dobili ništa od Republike Srpske. To je bila izborna godina. Inače, zanimljivo je da se svuda u svetu, osim na ovim pro storima, kada je izborna godina dosta izdvaja za kulturu. Na Balkanu se

jedino bilbordi i TV smatraju bitnim za promotivnu kampanju. Političari uopšte nemaju svest o tome da, ako festivalu Kratkofil, koji je već postao institucija, daju novca koliko treba, to će im se vratiti posećenošću stranaca i gostiju festivala, ili time što će ljudi da glasaju za njih. Te nulte godine smo proširili program, uveli smo dugometražne filmove. Glupo je da insistiramo na formi kratkog filma, da se pravimo puristi, kada je cilj pokazati, naučiti ljude nečemu, naročito u sredini u kojoj ne možeš doći tako lako do neke informacije vezano za film. Baviš se i filmskom kritikom. Da li si bio u sukobu sa nekim autorom zbog negativne kritike? Nisam imao direktan sukob, ali bilo je mrkih pogleda, replika u novinama i slično. Kada sam napisao kritiku za film Parada, Srđan Dragojević bi u novinama, kada god je mogao, istrgnuo iz konteksta neku moju repliku, pa prozivao, ali nikada direktno. Najverovatnije sam pogodio nerv koji je zaboleo. Najnegativnija kritika koju sam napisao bila je za film Ničiji sin Arsena Ostojića. Kada smo se upoznali, nije bilo baš najprijatnije, i ako se zadesi da smo u istoj prostoriji, gledam da izbegnem svaki kontakt. Mislim, filmadžije su jako sujetne, tako da je sve to manje-više razumljivo.

I za kraj, na koje i kakve filmske festivale, ili tip festivala, naši mladi filmski stvaraoci bi, po tvojoj preporuci, mogli da konkurišu? Nema opšteg odgovora, sve zavisi od filmova; lično mogu da dam savet kada pogledam film. Što se tiče studenata ili debitanata, bolje je za početak film poslati na neki manji festival, mada, treba da se šalje svuda, nikada ne znaš kome će se dopasti, niti ko će film pogledati. Ako si mladi, srpski filmadžija, veće su šanse da će film proći na našem govornom području. Na festivalima poput Venecije, Kana itd. možeš da prođeš ako te poznaju, znači, može da se šalje, ali nemaš čemu da se nadaš. Postoje i primeri ljudi kojima se film pusti u Kanu, svi ga napljuju, što je tačka na karijeru. Moj savet ljudima iz regiona – ako imaš priliku da ti film bude pušten u Sarajevu, ne čekaj da li će te primiti Lokarno, Venecija ili Kan. U Sarajevu ćeš biti primećeniji. ■

17




Lična karta

Ime: Festival profesonalnih pozorišta Srbije„Jokaim Vujić” Osnovan: 1964. Lokacija: Širom Srbije, domaćin 49. izdanja je bio Puls Teatar iz Lazarevca.

Festival „Joakim Vujić”

piše: Jelena Obradović

P

rošlogodišnji, četrdeset deveti po redu festival profesionalnih pozorišta Srbije Joakim Vujić održan je u Lazarevcu sredinom maja meseca. Grad Lazarevac i prvo profesionalno prigradsko pozorište „Puls Teatar” ugostili su veliki broj upravnika pozorišta, reditelja, kritičara, dramskih pisaca, glumaca, kostimografa i ljubitelja pozorišta, kao i ostalih umetnika bez kojih predstave ne bi mogle u potpunosti da odžive svoj život. Upravnica pozorišta i organizatorka festivala Ivana Nedeljković je uspela, uprkos svim mogućim problemima, naročito finansijskim, da otvori i zatvori festival uz ovacije, privuče i održi pažnju ne samo umetnika, publike, već i medija. Selektor festivala Milivoje Mlađenović je odredio i pobrojao kriterijume po kojima je napravljen izbor predstava glavnog takmičarskog programa, a to su: zaokruženost, doslednost rediteljskog postupka i tradicionalno tumačene estetske kategorije ili intrigantno odstupanje, parodija, ironiziranje. U žiriju su bili pozorišna rediteljka Snežana Trišić, dramaturg Uglješa Šajtinac

20

i kostimografkinja Biljana Krstić. Okrugli sto je vodio pozorišni kritičar Slobodan Savić. Festival je otvorila predstava Putujuće pozorište Šopalović u režiji Miloša Jagodića i produkciji pozorišta Timočke krajine „Zoran Radmilović” Zaječar. Nagrada za najbolju originalnu muziku otišla je u ruke ovoj predstavi i Petru Antonoviću. Miloš Jagodić je, pored Pozorišta Šopalović, režirao još jedan komad Ljubomira Simovića, u pitanju je Hasanaginica. Jagodić nije izmestio radnju predstave u sadašnje vreme, i kako sam kaže, u pitanju je „tekst koji zapravo priča o pozorištu koja se dešava i nama danas. Šta se promenilo od npr. vremena kada se dešava Šopalović? Samo tehnologija, dok su unutrašnje ljudske potrebe, htenja, želje tokom vremena ostale nepromenjene”. Problemi sa kojima se suočava putujuća pozorišna trupa Šopalović jesu problemi koji postoje i danas, uključujući i eksterne, vanredne okolnosti (ratovi, ekonomski krahovi), a nasuprot ratu i haosu, kako kaže Jagodić, uvek stoji stvaralaštvo i kreacija.


Putujuće pozorište Šopalović

U režiji bivšeg nam ministra za kulturu i pozorišnog reditelja Nebojše Bradića, u produkciji Knjaževsko-srpskog teatra „Joakim Vujić” Kragujevac, mogla je da se pogleda britanska verzija komedije del arte na srpski način – Jedan čovek, dvojica gazda. Savremeni dramski pisac Ričard Bin je komediju napisao po predlošku Goldonija. Glumica Isidora Rajković je dobila nagradu za ulogu zanosne računovođe Doli, a Milić Jovanović za ulogu komičnog sluge Alfija. Bradićeva predstava traje tri sata, ali kako su u pitanju tri sata smeha, onda je svaki minut proveden na stolici opravdan. Glumci su emotivno, psihički i fizički uspešno izneli predstavu od početka do kraja. U trenucima predaha, publika je mogla da uživa u prepoznatljivim muzičkim numerama pedesetih i sedamdesetih godina. Što se tiče prostora i vremena, Bradić ostaje u Engleskoj, u pitanju su šezdesete godine prošlog veka, što je mobilnom i realističnom scenografijom vizuelno dočarano i podvučeno. Glumci su slobodnom i prigodnom improviza cijom (nastala u saradnji sa rediteljem) uspeli da prilagode komad srpskom mentalitetu, i približe britanski humor srpskoj publici, koja je to pre poznala i nagradila konstantnim smehom. Nije samo Isidora zavela publiku, a Alfi oborio s nogu, to je učinio čitav glumački ansambl. Da su naši reditelji prepoznali Ljubomira Simovića kao dobrog pisca govori činjenica da je Miloš Jagodić, trećeg dana mogla da se reditelj pogleda izvedba njegove

drame Čudo u Šarganu u režiji Ive Milošević, produkciji Narodnog pozorišta, Užice. Predstava je odnela nagrade na polju scenografije (Gorčin Stojanović) i kostima (Maja Mirković). Ljubomir Simović je iznad svega pesnik, i Iva je drami prišla kao poeziji, dijalogu kao stihu, da bi na kraju dobila stilizovanu i poetičnu predstavu, a opšte je poznato koliko poetičnost biva teška za razumevanje ako je previše intimna, pa čak i hermetična. Likovi na sceni su odsutni, zaneseni, stiče se utisak da postoje sami za sebe (iako postoji interakcija između njih), okrenuti onim što se unutar njih samih zbiva, ali kako je u pitanju pozorište, a ne film, dolazimo do zaključka da su isprazni do smrti (dok su dvojica mrtvih vojnika mrtviji nego što jesu). Minimalistička, crna (i mokra) scenografija ističe „parastos” atmosferu, što zapravo prati osnovnu ideju rediteljke Ive, koja Simovićevu kafanu „Šargan” vidi kao mračno mesto u kojem se sakupljaju i životare marginalci bez nade i perspektive. Iva dugačkom i belom zavesom deli svetinu koja se nalazi unutar kafane, i svet za koji pretpostavljamo da postoji u mraku kulisa. Iva Milošević je mlada, obrazovana i ozbiljna rediteljka, koja je tekst Čudo u Šarganu pročitala na neki svoj, specifičan način, i prilikom rada na njemu zaboravila na publiku. Naravno da umetnik ima prava da ostane u svom svetu i ličnom doživljaju dela kojim se bavi i režira, ali komunikacija sa recipijentom je takođe bitna. U svakom slučaju, nedostatak komunikacije treba da se opravda i naznači, kako publika ne bi iz mračne sale izašla sa osećajem zapostavljenog deteta, što se desilo. Nagradu za najbolju predstavu u celosti odnela je predstava Mali Geza u režiji Stevana

... na polju očekivanja Na prvom mestu očekujem presek onoga što je najbolje u srpskom teatru van Beograda, ili, kako to neki vole da kažu, južno od Beograda. Prema rečima selektora, konkurencija je oštra, i ja joj se ne samo nadam, već i radujem. Sa druge strane, očekujem redukovanije predstave, ne u idejama, nego u opremi. Mi smo žilav narod, žilavo razmišljamo, i što nam je redukovanija finansijska situacija, ideje dolaze u prvi plan (po prirodi stvari). Kada kažem oprema, mislim na scenografiju i kostime. To je slučaj sa predstavom Putujuće pozorište Šopalović, i planom da bude siromašna, ali ne sirotinjska. Namera od samog početka mi je bila svedenost, što se tiče opreme, mada, čini mi se da bih sve isto uradio i da sam imao mnogo veći budžet. Od festivala očekujem primat unutarnjih, autorskih ideja nad bogatom i skupom teatarskom opremom.

21


Bodrože (potpisuje i scenografiju), i produkciji Narodnog pozorišta iz Pirota. Bodroži je pripala nagrada za najbolju režiju, a glumcu Aleksandru Raduloviću za ulogu Malog Geze. Predstava je rađena prema istoimenoj drami mađarskog pisca Janoš Haja. Na pitanje zašto Janoš Haj i bolna, katarzična drama Mali Geza, Bodroža je odgovorio: „Umetnost mora da bude ogledalo stvarnosti, i tako je drama Mali Geza priča o jednom mađarskom gradiću u tranziciji u jeku devedesetih, i u tom gradiću postoji jedan kamenolom u kome ljudi svakodnevno gube posao. Znači, postoji jedna siva stvarnost u kojoj su svi uronjeni, i jedan autistični mladić po imenu Geza počinje da shvata obrasce te stvarnosti, i kako se sve ponavlja, i kako ljudi žive besmislene živote. Taj grad me je podsetio na Pirot, ali i na druge gradove u Srbiji koji prolaze period divlje tranzicije i propadanja fabrika.” Publika je sedela na samoj pozornici, „opkolila” je glumce (ili oni publiku) i stilizovanu scenografiju, direktno je uvučena u život autističnog mladića Geze, koji pokušava u kamenolomu da zaradi svoje parče hleba nadgledajući pokretnu traku i sklanjajući kamenje koje ne treba da bude na traci, pritom vodeći računa da ne pritisne crveno dugme koje bi zaustavilo čitav proces, besmislen sam po sebi, koji se ponavlja, i ponavlja, i ponavlja… U produkciji domaćina festivala „Puls Teatra” i režiji Aleksandra Lukača, po tekstu Milovana Mračevića, publika je pete večeri mogla da isprati predstavu Sunce tuđeg neba. Nagrada za najboljeg mladog glumca pripala je Urošu Jovčiću za ulogu Milana. Žiri okruglog stola kritike u sastavu pozorišnog kritičara Slobodana Savića, reditelja

Mali Geza

Milorada Đokića i studentkinje dramaturgije Katarine Borisavljević, jednoglasno je za najbolju predstavu izglasala upravo Sunce tuđeg neba. Priča komada jeste pripovest o preživljavanju jugoslovenskih emigranata u tuđini, u obećanoj zemlji Kanadi, gde se za parče hleba prodaju ne samo tela, već i duše. Predstava je urađena u duhu beskompromisnog realizma, priča se prati linearno. Kao što je bio slučaj sa Malim Gezom, i ovde je publika smeštena na samoj pozornici, kako bi što intimnije doživela nesretne rudare, suočila se sa njihovim teškim poslom, siromašnim, skučenim sobičcima, osetila zadah njihovih oznojenih tela, videla svaku mrlju i poderotinu na prljavoj, dotrajaloj garderobi. Pored rudara, tu su i dve prodavačice ljubavi – Rozi i Sofi. Jednu od njih dve, Sofi, glumi pomenuta Ivana Nedeljković. Druga predstava na festivalu u režiji Nebojše Bradića, ovoga puta u produkciji pozorišta iz Šapca, jeste Mladi Staljin, po tekstu Džon Hodža (poznatog po scenariju za film Trainspotting). Glumačka nagrada je pripala Zoranu Karajiću za ulogu Mihaila Bulgakova. Za razliku od uspešnog rediteljskog pristupa komadu Jedan čovek, dvojica gazda, Dragoljub Aleksić, Bradić je sa šabačkim glumačkim ansamblom upravnik malo zakazao. Radnja pozorišta u Pirotu

... utisci o festivalu Pozitivni. Sa mog stanovišta, festival je održan po dobrom i osmišljenom programu koji jeste malo glomazan, ali tako je pružena šansa svima koji su imali nešto da pokažu, i jesu pokazali. Što se tiče zvaničnog programa, imam utisak da je bolji iz večeri u večer, da je gledano od samog početka, da je svaka predstava bolja od prethodne, i nadam se da će i preostale biti podjednako dobre. Nadam se da repertoar pozorišta van Beograda može da zadovolji svačiji ukus, i vidim da su Lazarevčani zadovoljni ovim što su videli, a najverovatnije će tako biti i sa predstavama koje su ostale do kraja festivala. Festival je maestralno urađen, svaka čast glumici i organizatorki Ivani Nedeljković, koja je ipak mlada u ovome poslu, a puno je postigla, između ostalog i zbog toga što njen kolektiv ide na Sterijino pozorje. Mali broj pozorišta s juga Srbije uspe da zadovolji kriterijume selektora i ode na Sterijino pozorje, mada se svi mi uvek dosta trudimo.

22


drame smeštena je u Rusiju tridesetih godina programa u sastavu: glumac Darko Bjeković, prošlog veka. Pisac Mihail Bulgakov dobija ponudu kostimografkinja Sonja Kotorčević i saradnica da napiše tekst o Staljinu, i čini se da je tim činom umetničkog sektora Slađana Kalik, nagradu je potpisao pakt sa đavolom. Jedna od tema ovoga dodelio predstavi Pola-Pola u režiji Jelene Bogavac, komada jeste odnos vlasti prema umetnosti i po tekstu Minje Bogavac. Odluka žirija Malog Joakima umetnicima, ovoga puta je to relacija diktator – je jednoglasno za najbolju dečju predstavu izabrala svetski priznati pisac. Iz ormana u sobi Bulgakova Halo, ovde bomba u produkciji „Puls Teatra”, po izlaze likovi, smenjuju se realnost i snoviđenja; i tekstu i režiji Saše B. Latinovića. Najmlađa publika među njima je Staljin, druži se sa Bulgakovim, piše je imala priliku da plovi sa gusarima i traži zakopano komad umesto njega. Staljin opseda dušu pisca blago, brine za tvrdoglavog Medoja, kojem na kraju koji umire na kraju predstave. pomaže Studenko, navija za prasiće kojima vuk Specijalna nagrada za kolektivnu glumačku ruši kućice, planira kako da izbegne sa nekim igru dodeljena je ansamblu predstave Purpurno osnovcima pismeni zadatak iz matematike. Navijajmo ostrvo Kruševačkog pozorišta. Režiju potpisuje Ana za te male ljude, za njihovo zdravo odrastanje, Đorđević. U pitanju je teatar u teatru, naime, jedan neometano sazrevanje, nadajmo se da će makar pozorišni ansambl počinje da radi Bulgakovljev oni imati prava na budućnost koja je nama oduzeta. tekst Purpurno ostrvo, ali prvo moraju da dobiju dozvolu od cenzora Save Lukiča (glumi Toma *** Trifunović), kako bi predstavu mogli da igraju pred publikom. Oni, zapravo, pred cenzorom imaju Festival je odraz bolnog stanja u kojem se generalnu probu i snalaze se na sve moguće načine pozorišta van Beograda nalaze; za okruglim stolom da predstava bude što uverljivija. Cenzura je problem se raspravljalo o dijagnozi, prepisivali lekovi, pričalo koji ne važi samo za nekadašnju Rusiju i vreme o alternativnim metodama koje bi podigle imunitet, kada je Bulgakov pisao. Kako Ana Đorđević kaže, poboljšale krvotok, ali kako bez para danas nema današnji cenzori su mnogo suptilniji, i svuda su (u ni lekara, samim tim ni zdravlja, uspostavljena medijima, na festivalima, u upravnim odborima dijagnoza je ostala bez overenog recepta i prepuštena itd.), uglavnom tamo gde je novac. Inače, u pitanju samoizlečenju. Nadležni, nažalost, bez ikakvog je predstava sa veoma jasnim podtekstom, koji na osećaja, razumevanja, znanja, obrazovanja, iskustva, komičan način uspostavlja komunikaciju sa upućenosti, nastavljaju da ne obraćaju pažnju na publikom. Svaki segment predstave je na od- pacijenta. Ali pozorište postoji vekovima, uvek govarajućem i pristojnom nivou, ali ono što je pronađe svoj način da preživi, tako da će opstati i u ostavilo publiku bez daha jesu autentični, kreativni ovom mut(ira)nom vremenu, pa makar se scene kostimi (potpisuje Lana Cvijanović) i scenografija svele na stanove i ulice. ■ (potpisuje Nevena Prodanović). Festival se završio predstavom u čast nagrađenih Za početak se ne usuđujem da kažem da bilo šta ima – u pitanju je budućnost u Srbiji, i uvek se iznenadim u kojoj meri se Narodno pozorište stvari koje imaju tradiciju u kulturi lako ugase, i kako lako njihova egzistencija biva dovedena u pitanje, pa čak i kada iz Niša i predstava su u pitanju pozorišta od nacionalnog značaja. Nestajanje Svet po tekstu ne važi samo za pozorišta, već i za časopise, koji su Branislava Nušića, godinama bili mesto gde se pisalo, čuvalo pozorište, i u režiji Milice Kralj. zahvaljujući kojima bi se, ako ništa drugo, neke sledeće Pored glavnog progeneracije setile pozorišta. Na kraju krajeva, sve grama i navedenih zavisi od toga koliko i kako se misli, od energije, od predstava, paralelnesebičnog davanja sebe. Radio sam u pozorištu u no se u ranim jutarLazarevcu, znam da su ljudi ovde dosta posvećeni pozorištu, njim satima mogao i ostaje nam da se nadamo da će sledeće godine festival ispratiti dečji probiti održan na istom nivou kao i ove. U Srbiji sve zavisi od gram, i u kasnim pojedinca, od njegove snage i inicijative, u ovom slučaju i spremnosti da se svako iz posla bori za festival, jer ne večernjim satima Stevan Bodroža, postoji široka svest za bilo šta iz kulture. Znači, ako se pojedinci OFF Joakim. Žiri izbore za festival, on će se održati, ako ne, onda ništa. reditelj OFF takmičarskog

...o budućnosti festivala

23


STERIJANSKA LUTANJA piše: Aleksandra Glovacki

S

terijino pozorje, kao naš najznačajniji pozorišni festival, već samom objavom selekcije, dva meseca pre početka, privlači pažnju. Ne samo pozorišnih autora, već i publike. Ovogodišnji izveštaj selektora posebno se proslavio u tom smislu, jer je Igor Bojović pustio sebi na volju, i umesto suvoparnog obrazloženja opredelio se za opušteni pesnički pristup.

pozorišta „Boško Buha’’ gospodin-gospođa. Mada ipak, kažu, nije. Mislim glumac jeste, ali ne igra transvestita već princip transvestije u domaćoj politici. Sledeća je gospođa Olga. Napisao ju je, takođe pre sto godina, Milutin Bojić, izvodi je Somborsko pozorište, i ova priča je aktuelna kao da je danas pisana. Koliko u društvenom kontekstu, kao precizna dijagnoza odnosa kojima roditelji zbog sopstvene apatije i lenjosti duha formiraju istu takvu generaciju Something old, something new naslednika, toliko i na nivou lične priče, odnosno Something borrowed funkcionisanja jednog ljubavnog trougla. Something blue... Trpele Beogradskog dramskog pozorišta, najnovija su slika domaćih gospođa. Priča dokuOsnovna dilema svakog selektora festivala, mentarna, prema zatvorskim svedočanstvima, o osim one kako se ne zavaditi sa prijateljima i po- trpljenju maltretiranih žena u braku, koje su na znanicima, svodi se na opredeljenje za jedan od kraju uzele oružje u ruke i završile zauvek sa dva puta: da li birati najbolje predstave, bez obzira porodičnim tlačiteljem. na njihov međusobni odnos, ili se opredeliti za Gospođica je samo jedna, Koštana, ona takoodređen koncept i u okviru njega odabrati najznačajnija ostvarenja. Iskustvo nas uči da ni jedno ni drugo ne prolazi dobro, a pokušaji pronalaženja kompromisa i mirenja dva često suprotstavljena stava prolaze još gore. Sa festivalima i selekcijom najčešće se dešava po onoj tamnovilajetskoj: ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se. Pa zašto onda, kad će se svi ionako bacati kamenjem na njega, Igor Bojović ne bi sebi dozvolio da se poigra sa tom funkcijom kojoj ova naša mala sredina uporno crta brkove i bradu i stavlja načare na nos, štap u ruke i cilindar na glavu. Čini se da je zato zapravo uradio sledeće; odabrao predstave po svom nahođenju, a onda ih povezao pesničkim štivom u pseudokoncept; uostalom, većina koncepata i jeste lažna, da se ne lažemo. Elem, izbor za 2014. sterijansku vodi se pod sloganom „Gospođe i gospođice, ratovi i posledice”. Ko su gospođe? Na početku samom najpoznatija domaća gospođa, ne žalost i dalje neprevaziđena po aktuelnosti, gospođa ministarka, s tim što je ova iz

24

Ilustracija © Stevan Aleksić


zvana kontroverzna, subotičkog Narodnog pozorišta; kontroverzna jer je tim vrućim južnosrbijanskim mentalitetom uzeo da se bavi jedan Mađar, dok Koštanu igra prvakinja Ujvideki sinhaza. Pa tako, umesto folklorne prešminkane maske srpskog derta, gde se po kafanskom ukusu smenjuje red pevanja redom plakanja, Urban je dao dubinsku sliku Srbije, takozvanu rentgensku. Ratovi i posledice, kako je drugi deo selekcije naslovio Bojović, zapravo se pre mogu definisati kao uzroci i posledice, jer rata u zvaničnoj selekciji, onoj takmičarskoj, nema. Šteta, s obzirom da je Devetsto petnaesta, tragedija jednog naroda Branislava Nušića, koprodukcija Kruševačkog pozorišta, Narodnog pozorišta u Nišu i Centra za kulturu „Vuk Karadžić” iz Loznice, po svemu zaslužila da se nađe u ovom izboru. Da ne pominjemo da je ovogodišnje Pozorje upravo u ramu Nušićevog jubileja i 100 godina od izbijanja Prvog svetskog rata, i tim je čudnije da ove odlično režirane i odigrane predstave nema. Ali, verovatno je broj učesnika limitiran sredstvima, pa bi umesto nje neka bledunjava i nebitna predstava morala da ispadne. Da se vratimo uzrocima; među uzroke rata možemo navesti i Unosno mesto Ostrovskog u Jugoslovenskom dramskom pozorištu i Ožalošćenu porodicu iz Banjaluke, a i Neoplantu Lasla Vegela iz Ujvideki sinhaza. Ova poslednja bi tek mogla da

predstavlja „silver sixpence in her shoe’’, jer Unosno mesto baš ničim ne provocira, osim što je firmirano mestom nastanka i imenima autora. U osnovi, to su tri predstave koje bi trebalo da prepoznaju društvene devijacije čija gomilanja i dovode do ratova u nekoj krajnjoj instanci; tek onda dolazi do pojedinačne reakcije, nekakvog pucnja koji kao povod pokrene narode jedne na druge. Mali mi je ovaj grob bečkog Šaušpilhausa će valjda same uzroke da osvetli bolje i jasnije od beogradskog pokušaja, ali to ostaje tek da se vidi. I na kraju, Bizarno Željka Hubača u beogradskom Narodnom pozorištu je izgrađeno od jasno čitljivih tragičnih posledica rata. Za sve koji pamte devedesete biće to više nego neprijatno podsećanje. Selektor objašnjava da je zvaničnu selekciju zamislio tako da bude dopunjena međunarodnom selekcijom „Krugovi’’. To su Još uvek oluja Slovenskog narodnog gledališća iz Ljubljane, Evrimen Đilas (Everyman) Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice i Izbrisani Olivera Frljića, pozorišta Prešernovo iz Kranja. Ipak, na kom nivou se zvanična selekcija „upotpunjuje” trima nezvaničnim predstavama? Lutanje Pozorja se nastavlja, i pored slogana gospođe i gospođice, o ratovima i posledicama je reč. Jer to su, u krajnjoj liniji, dva potpuno odvojena sveta. Toliko o konceptu. ■



A Thing Landed © Stevan Aleksić


Ministarstvo farse piše: Katarina Borisavljević

U

pozorištu „Boško Buha” premijerno je izvedena još jedna verzija čuvene Gospođe ministarke, Branislava Nušića u režiji Tatjane Mandić Rigonat. Za ovu Ministarku može se reći da se najviše izdvaja od svih prethodno odigranih jer ovde Živku prvi put igra – glumac. Ta uloga pripala je izvanrednom Goranu Jevtiću, koji svoju Živku igra sa toliko nijansi, on nju poznaje do najsitnijih detalja, i to se vidi. Njegova Živka je žena gladna vlasti, popularnosti i samopotvrđivanja. Ona vrlo brzo, ali previše bukvalno shvata kako se stvari na vlasti odvijaju i prihvata sve što joj se servira, misleći da će tako ostvariti uspeh. Jevtićeva Živka je u stanju da, sa sve svojim zlatnim zubom, pojede sve oko sebe i ostane još uvek gladna. Ona, kao i svaka ministarka, sa gospodinom Ninkovićem uči čarlston, bridž i ima ljubavnika, čija pisma čita sa zanosom nedovoljno voljene žene. Sa istim zanosom kojim fascinirano posmatra sebe na portretu diveći se koliko je prelepa. Bez obzira na svu tu edukaciju gospodina Ninkovića, kod Živke se i dalje primećuje taj bazični, nasledno urođeni primitivizam i to je ono što proizvodi alavost koja će je dovesti do samog kraja. Goran Jevtić glumi, ne karikira. Njegova Živka je žena, a ne muškarac maskiran u istu. Njegova Živka je urađena sa merom i ukusom, tako da bez obzira na sve svoje postupke nikada ne ode u neukusno preterivanje i takozvanu šmiru, što već nije slučaj kod Nemanje Oliverića, koji igra služavku Anku veoma rogobatno, karikirajući svaki njen pokret i gest, što se kod ostalih glumaca koji u ovom komadu igraju ženske uloge ne primećuje. Jevtić svoju Živku vodi kontinuirano do samog kraja, čineći je toliko realnom i živom. Ona je žena koja pripada i tom, i ovom i nekom budućem vremenu. Jevtićeva gluma dolazi do vrhunca na samom kraju, u toku čuvenog Živkinog poslednjeg monologa. Ovde je takođe uvedena rediteljska inter-

28

vencija koje u originalnom tekstu nema. Ovde ministarka odlučuje da bude ministar i u toku svog govora oblači odelo i stavlja cilindar, postajući muškarac u potpunosti. Ovo je vrlo originalno prikazivanje ljudskog prilagođavanja na vlasti i količine kameleonske moći u onima koji se žele baviti istom. Nebitno je ko ste i šta ste, bitno je šta je od vas traženo i šta je poželjno da budete. U Živkinoj transformaciji u ministarku bitnu ulogu igra gospodin Ninković. Njega tumači Viktor Savić. Ninković je jedini koga promene vlasti gotovo uopšte ne ugrožavaju. Nova vlast njemu donosi novi posao i on već godinama živi tako. Gospodin Ninković je profesor dobrih manira, koji će se vrlo rado ponuditi i za ljubavnika, jer svaka ministarka dotičnog mora imati, a on, da bi opstao, mora imati svaku ministarku. To je pravilo koje će vam on sakriti iza ružičastog, mirišljavog pisma. Savićev Ninković je zgodan, uglađen mladić koji je svestan sebe u svakom smislu, potencira svaki svoj kvalitet i iste i više nego dobro koristi. U ovoj predstavi se glumački izdvojio i mladi Uroš Jovčić, koji glumi Živkinu kćerku Daru. On je tipična brižna žena kojoj je glavna funkcija da bude uz svog muža koga neizmerno voli i poštuje, koga ne želi da se odrekne ni po koju cenu. Jovčić svojim gestovima i stavom Daru crta kao slatku devojku, zbunjenu celim haosom koji se oko nje odvija, ali i kao žustru kad se usprotivi majci želeći da ostane sa svojim mužem bez obzira na to što uopšte nije poželjno da, sad kad su na vlasti, jedan Čeda bude ministarski zet. Čedu tumači Miloš Vlalukin. Njegov Čeda se bori za svoju pravdu. Njega ne zanimaju prevrati na vlasti. On samo hoće ono što je njegovo, svoju ženu. Na momente previše moderan, da ne kažemo urban, Čeda ima dozu pokvarenosti koju ima i Živka, ali on svoju pokvarenost potkrepljuje inteligencijom i na kraju je on taj koji razreši situaciju. Jedini nejasan deo u ovom liku je sviranje


gitare u samo jednoj sceni, iznebuha, na par sekundi. Delovalo je kao da rediteljka ili glumac žele da nagoveste nekog umetnika Čedu i time potkače situaciju današnjih umetnika uništenih vlašću, ali to nije do kraja definisano te ostaje nejasno. Onaj čiji lik se nadovezuje na Čedinu drskost je svakako Živkin sin, Raka – jedini lik koga u ovoj predstavi tumači žena, Katarina Marković. Raka je protiv režima, ne veruje u vlast i politiku pa makar u vrhovima iste sedeli njegovi roditelji. Upravo zato je ova uloga dodeljena glumici, a ne glumcu. Raka je kontrast svima u ovoj drami. On je drčni revolucionar, izrazito promućuran bez obzira na svoje godine, i jedini ima svest o tome da nešto ozbiljno treba da se promeni. U ovoj predstavi ističe se i Vlasta Velisavljević, koji tumači ujka Vasu, čija uloga nije toliko obimna, ali ju je Velisavljević uradio u svom već prepoznatljivom stilu, te ostaje veoma upamćena. U podeli su i Mihailo Todorović, Nenad Nenadović, Dragoljub Denda, Branislav Platiša, Aleksandar Radojičić, Aleksandar Goranić, Marko Janjić, Nebojša Rako, Stefan Kovačević, Srđa Bjelogrlić, Saša Simović, Darko Ivić i Rastko Vujisić. Što se scenografije tiče, ona ocrtava tridesete godine prošlog veka, u kojima se radnja i odvija, a

za nju se pobrinula sama rediteljka, dok su autori kostima Ivana Vasić i Ivana Šešlija. Ova najnovija Ministarka ne odudara previše od originalne, osim što su neke replike dopisane kako bi se još više približila današnjem vremenu. Pojedini likovi iz Živkine familije su izbačeni, ali to nije ugrozilo kvalitet te scene u ovoj predstavi. Šteta je što je lik Pere Kalenića, lažnog člana familije, sveden na minimum i ima svega par replika, s obzirom na to da je ovaj lik veoma zanimljiv u originalnom delu. Gospođa ministarka Tatjane Mandić Rigonat postavljena je na repertoar u pravom trenutku, pa svakako ne možemo reći da je svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima slučajna, no nema ni potrebe. Ovo je dokaz da se zapravo osnovne ljudske crte kao što su pohlepa i želja za položajem nikada ne menjaju, a da pri svom manifestovanju ostavljaju ogromne posledice. Na početku i na kraju ove predstave je song Gde je srpska politika (autor Draško Adžić), koji je zapravo savršena i tačna poruka Ministarke. Pre nego što okačimo svoj portret u prirodnoj veličini, izglancamo zlatan zub i udelimo nekome ličnu kartu, zapitajmo se kuda idemo i kako planiramo da stignemo tamo kuda smo krenuli. ■

29




Lična karta

Ime: Motovun Film Festival Osnovan: 1964. Lokacija: Motovun, Hrvatska

Ljubav, vera, nada piše: Jelena Obradović

Z

a Motovun kažu da je srce Istre i hedonistički raj. Mnogi su pokušavali da snime film o njemu, ali nemoguće je kamerom zabeležiti ono u šta čak i oko ne može da poveruje. Reč koja najbolje i bez preterivanja dočarava atmosferu tokom trajanja festivala na „brdu filmova” jeste MAGIJA. Da li je do medice i specijaliteta sa tartufima, da li do filmova, ili do ljudi u organizaciji festivala, gostujućih filmadžija, žurki koje traju do svitanja ili duha ovog gradića, koji izbija iz starih zidova i kuća, ali Motovun je najčarobnije mesto na kojem sam ikada bila, i rado ću mu se vraćati. Opstanak festivala je, kao što biva sa svim lepim, dobrim i korisnim dešavanjima na Balkanu, ugrožen zbog nedostatka novca i pritužbi meštana. No, odbacujem svaki strah da će se prekinuti tradicija uživanja u druženju i gledanju filmova pod otvorenim, motovunskim nebom. Motovun i priroda kojom je okružen, u koju je uronjen i ušuškan, bacila bi Piter Džeksona u kreativnu „mašineriju”. Prošle godine se za vreme trajanja festivala u jednom od restorana venčao vlasnik Gugla. U Motovunu nema spavanja, jer filmski program počinje ujutru u deset sati,

32

taman kada se pozavršavaju žurke. U Motovunu nema spavanja jer vas količina kvalitetnih ljudi iz sveta filma i muzike održava budnim i opijenim. Željni dobrog razgovora i humora zaboravljate na umor, prepušteni ste na milost i nemilost oblacima, julskom suncu, pozitivnim ljudima i dobrim filmovima. Čak je i preozbiljni austrijski reditelj Ulrih Sajdl (Ulrich Seidl), koji sa svojim sinčićem ispred hotela „Kaštel” ispija kafu, pristupačan i pozitivan, a senka na licu ne uspeva da uguši osmeh koji je usledio nakon što je publici poželeo uznemirujuće veče. Festival prati stvaralaštvo pomenutog reditelja od prvog njegovog igranog filma Pasji dani (Hundstage), završno sa trilogijom Raj: Ljubav, Vera, Nada (Paradies: Liebe, Glaube, Hoffnung). U fokusu trilogije su tri naizgled prosečne žene, porodično povezane, i njihovi pokušaji da, kako i sami naslovi filmova kažu, vole, veruju i nadaju se. Sajdl svoje ženske likove prati dok hodaju po žici, dovodi ih do ivice unutrašnjih, potajnih želja i potreba, da bi ih u poslednjem trenutku, pre nego što padnu sa druge strane zida, suptilnim pokretima vratio u


svakodnevicu i stanje trpljenja života onakvog kakav je pre otvaranja „Pandorine kutije” bio. I ništa tu nije nejasno i mistifikovano, već je precizno, eksplicitno, čisto. Reditelju se ne moraju postavljati nikakva pitanja i potpitanja, sve što je imao rekao je svojim filmovima. Radnja filma Ljubav smeštena je u Keniju, kuda je zarad odmora pristigla debeljuškasta Nemica Tereza (Margarete Tizl – Margarete Tiesel) nakon što je svoju ćerku poslala u kamp za mršavljenje. I vrapci na grani znaju da je Afrika kontejner zapadnjačkih hirova i potreba, uglavnom onih najanimalnijih. Afrikanci su zarad pukog preživljavanja naučili kako da manevrišu sa stavom belaca – oni su životinje, i kao takve ih treba koristiti. I zaista, gde god da se okrene naša protagonistkinja, biva okružena isukanim crnačkim penisima koji bi da prežive i zarade zadovoljavajući. Sredovečne žene, gladne ljubavi, hvataju se grozničavo za iste, pošto ih očigledno kući ništa slično ne čeka. Dok mogu, pokušavaju da uživaju u onome što im crnci serviraju kao raj – hladovina njihovih mladih, mišićavih tela i polnih organa. Za razliku od Tereze i pokušaja telesnog zadovoljenja u trenutku prezrele seksualne aktivnosti, junakinja filma Vera Ana Marija (Marija Hofšteter – Maria Hofstätter) odbija životne sokove samokažnjavajući se u ime Isusa Hrista. Ono što su za Terezu crnci, za Ana Mariju je krst koji drži iznad kreveta, a ponekad i ispod pokrivača. Reditelja je crkva optužila za blasfemiju i skrnavljenje katoličanstva, ali kako je film zapravo odraz crkve i onoga što se pod njenim krovom zbiva, a istina uvek boli, dežurna „nevinašca i sveci” su se uzjogunili. Iznad

bilo kakve kritike društva i crkve je zapravo intimna priča o ženi koja odlazi u ekstrem kada su religija i moljenje u pitanju, a koren je u nezadovoljstvu brakom i nepokretnim mužem, muslimanom iz Egipta. Ana Marija svoje dane provodi bičujući se ispred slike Isusa, puzeći po kući na kolenima, obilazeći Bečlije sa umišljenim i opsesivnim ciljem da ih vrati na put vere i vrline, svađajući se sa suprugom, koji poslednje atome snage koristi kako bi iskočio iz invalidskih kolica u želji da vodi ljubav sa njome. Poslednji film iz trilogije Nada prati dešavanja u kampu za mršavljenje i devojčicu Melani (Melani Lenc – Melanie Lenz), ćerku Tereze i sestričinu Ana Marije. Tek što se u Melani počela buditi spoznaja o seksualnosti, nakon što je pokucala na vrata adolescencije, na vratima joj se već smeška stariji doktor, posmatra, odmerava; ali želja da je dodirne i bude sa njome na kraju ipak ostaje sputana osećajem griže savesti. Melani zavodi doktora svojim nevinim, dečjim licem, dežmekastim telom koje tek treba da se oblikuje i artikuliše, ali upravo u toj nezgrapnoj, neafimisanoj figuri i pokretima, doktor pronalazi raj u koji se ipak, na kraju, ne usudi da zakorači. Ulrih Sajdl važi za provokativnog i kontroverznog reditelja, što trilogija Raj i dokazuje. Verner Hercog (Werner Herzog), pogledavši film Pasji dani, prokomentarisao je da nikada do tada nije imao priliku da pogleda ravno u pakao. Možda ga treba pozvati da vikend provede u Srbiji, bez obzira na godišnje doba, doživljaj pakla mu je zagarantovan. Kada smo već kod pakla, film koji je ostavio najneprijatniji utisak na (prošlo)godišnjem nivou, što je reditelju Aleksu van Varmerdamu (Alex van Warmerdam) i bila namera, bio je


Borgman (bio u takmičarskom programu za nagradu Propeler Motovuna). Film ne mora biti prepun nasilja i scena masakra da pokrene strah u gledaocu; lavinu strahova pre pokrenu filmovi koji uznemiravaju na ontološkom nivou. Kadar u kojem Borgman (Jan Bajvut – Jan Bijvoet) leži na grudima žene dok spava (asocijacija na sliku demona koji čuči na grudima snevača), i tim činom izaziva košmar ne samo u njenoj glavi, nego duši i porodici. Šta je i ko Borgman, otkud mu pritajena razorna moć, da li je crpi iz podsvesti porodice koja je površno gledano savršena, a zapravo puca pod bujicom mračnih tajni i želja? U dekonstrukciji klasičnog pričanja priče, nelogičnosti i neobjašnjivom, kada su motivi likova u pitanju, leži moć filma i ključ za pokušaj njegovog razumevanja. Jedan stranac po imenu Borgman je svojom prisutnošću narušio montažni mir jedne bogate, hermetične porodice, do te mere da su se na kraju supružnici poubijali. Ono što je zastrašujuće jeste odsustvo emocija u svim likovima, osim onih koje vode u (auto)destrukciju bića. Dragi gledaoci/čitaoci, iza svakog ćoška vreba Borgman, a možda čak i njegova đavolja svita. Borgman je „nadležan” za bračni par/roditelje, đavolja svita za decu. Pored glavne festivalske nagrade Motovun Propeler, dodeljuje se i kritičarska nagrada, nagrada za najbolji kratki metar (u programu se, pored dugometražnih filmskih ostvarenja, mogu pogledati i kratkometražni filmovi) i Bauer nagrada (u konkurenciji za Bauer nagradu su filmovi iz regiona). Motovun Propeler dobio je film Pošast (La plaga) rediteljke Neus Balus (Neus Ballús). FIPRESCI nagrada je dodeljena filmu Kći (Η κόρη) reditelja

34

Tanosa Anastopulosa (Θάνος Αναστόπουλος). Još jedna nagrada je otišla kod Grka, za kratkometražni film KM reditelja Hristosa Nikua (Χρήστος Νίκου). Ubedljivo najbolji film kada je region u pitanju jeste Obrana i zaštita (Hrvatska, 2013) reditelja Bobe Jelčića, tako da je Bauer otišao njemu. Obrana i zaštita prvi je dugometražni film Bobe Jelčića. Na početku filma umire Đulaga, najbolji prijatelj protagoniste Slavka (Bogdan Diklić). Radnja filma se odigrava u podeljenom Mostaru, i Slavko treba otići u muslimanski deo na sahranu; a šta će na to reći prijatelji/susedi koji mu od rata zameraju što je više na strani Muslimana, nego na strani Hrvata. Slavko je rastrzan između potencijalnog ogovaranja i osuđivanja, i supruge koja će ga držati za slabića ako ne ode na sahranu, da radije umire na tri različita načina. Pored kamere iz ruke, zbog koje film poprima dokumentarnu draž, kadriranja koje nas uvlači u Slavkov zagasiti, tesni i klaustrofobični svet, autentične glume Bogdana Diklića (stiče se utisak da je lik unapred (o)smišljen da tačno odgovara glumi Bogdana Diklića), adut filma je i u osnovi, scenariju. Priča teče linearno do iznenađujućeg trenutka kada Slavko prvi put umire (iskače kroz prozor), da bi nakon zatamnjenja videli njega kako prelazi ulicu sa suprugom. Naime, u filmu su isprepletani realnost i paranoična Slavkova razmišljanja. I upravo na tridesetom minutu filma, Jelčić uspeva da kupi pažnju publike, naročito one koja je do tog trenutka bila skeptična i najverovatnije ponavljala u sebi – evo još jednog tipičnog mučnog filma sa postratnom tematikom. Iznad svega, film je topao; o ljubavi, bolu i prijateljstvu progovara na neki sebi svojstven


način. Svaki segment filma opravdano je nagrađen ne samo u Motovunu, već i Puli, i u Sarajevu. Što se tiče Srbije, ona je učestvovala sa filmom Koste Đorđevića S/Kidanje, za koji se može slobodno reći da je najzanimljivije prošlogodišnje ostvarenje kod nas. U pitanju je kvaziomnibus, u čijem epicentru jeste opsesivna ljubav koju troje mladih (Đura, Hana, Relja) osećaju prema ljudima koji nisu niti svesni njihove strasti, niti odgovaraju na nju nakon što je spoznaju. Marko Janketić, Dragana Dabović i Nikola Rakočević dobrom glumačkom igrom pravdaju postupke svojih likova, uspevaju pomoći reditelju u misiji doslednosti pričanja priče, i to na jedan nepretenciozan način, što je za svaku pohvalu. Neuzvraćena ljubav boli do te mere, da možeš da iskrvariš na asfaltu, možeš i u fleku da se pretvoriš, ali boleće te dupe! Krvari se i u kratkom grčkom filmu KM. Scene u filmu su izmontirane unatraške; scena kojom film počinje je zapravo scena kojom film treba da se završi. Dešava se u automobilu, počinje tišinom i krvarenjem muškarca i žene, koji, zavezani na svojim mestima, nemaju niti znaju kuda, i kako. Između njih postoji samo nagoveštaj brige koju osećaju jedno za drugo u novonastaloj situaciji, ali prekasno je za njihovu komunikaciju i kontakt. Film se završava njihovom autističnom vožnjom koja ih je dovela do zarobljenosti. I grobne tišine. Pa da, ćutanjem se daleko dogura kada ste zaljubljeni. Na temu zaljubljenosti, apsolutno beskompromisno odgovara francusko-arapski scenarista i reditelj Abdelatif Kešiš (Abdellatif Keichiche) filmom

Plava je najtoplija boja (La vie d’Adele – Chapitre 1 et 2). Ne osete se tri sata koliko film traje, čak ni dok sedite u plastičnoj stolici. Zavaljeni, dok letnji vetrić hladi, uživate u načinu na koji jedan vešt reditelj prati seksualno sazrevanje adolescentkinje Adele (Adel Egzarkopulos – Adele Exarchopoulos) koja zadovoljstvo, strast i ljubav ne pronalazi u dečacima/muškarcima, već ženi. Adel i Ema (Lea Sejdu – Lea Seydoux) vode ljubav strastveno, od trenutaka kada su se upoznale, i Abdelatif dočarava njihov seks eksplicitno, bez ustručavanja i uvijanja u oblandu. Ema je slikarka, tako da uživa u telu mlade, lepe i pomalo krhke Adel i na drugi način, ne samo lezbejski. Adel je naivna i prelepa u svojoj mladosti i pokušaju da pronađe sebe, i na tom putu pravi greške koju odlučnu i energičnu Emu izbacuju iz takta, te je Ema ostavlja. Adel ostaje sama, slomljena… i čini se da bez svoje devojke i ljubavnice gubi identitet i životni put koji je imao u jednom trenutku smisla, a u sledećem postao isprazan i besmislen. Publiku u Motovunu je nakon projekcije pozdravila producentkinja filma Lorаns Klerk (Laurence Clerc). Kraj filma je otvoren, čini se da Adel okreće leđa prošloj vezi nakon što napusti izložbu Eme i njene nove ljubavnice… nadamo se nastavku u kojem patnja i bol neće biti jedina opcija za Adel. Ako je neko na polju provokacije zaslužio nagradu, to je udruženje Fuck for forest (http://www.fuckforforest.com/), koje je svoju prirodnjačku misiju objasnilo dokumentarcem istog naziva kao i udruženje. Članovi neohipi komune

35


putuju svuda po svetu i snimaju porniće (na ulici, u prirodi) i prodavajući ih prikupljaju novac za zaštitu i očuvanje prirode. Ko se zadesio u Motovunu prošle godine, imao je priliku da se pridruži ovim zanimljivim mladim ljudima, njihovoj nesvakidašnjoj percepciji životarenja i ideji o slobodnom seksu; preko Hrvatske i „kurčevitog” nam Balkana, do Amerike i Aljaske! Dobro, možda ne baš Aljaske… Zasigurno je da ovo udruženje ne bi prošlo baš najbolje ukoliko bi ih se dočepao Putin, kao što se desilo sa članicama benda Pussy riot. Majk Lerner (Mike Lerner) i Maksim Pozdorovkin (Максим Поздоровкин) uradili su dokumentarac Pank molitva – Pussy riot (Показательный процесс: История Pussy Riot), koji se u kasnim večernjim satima mogao pogledati još prve večeri. Za one koji ne znaju, bend je uleteo u moskovski hram i tamo pokušao da održi koncert, međutim, njihov performans je prekinut pre nego što je i počeo. Nađa, Maša i Kaća su zbog toga osuđene na sedam godina zatvora, i reditelji se bave putevima kojim su krenule mlade, anarhične devojke u želji da se odupru stegama gvozdenog sistema i podignu glas protiv njega! Pa makar im se taj glas vratio poput bumeranga i onesvestio u prljavoj ćeliji. Da dušmani nisu samo Rusi prema Rusima, već npr. i Grci prema Grcima, dokaz jesu dešavanja u filmu Kći. Mračne teme savremene grčke kinematografije treba najpre potražiti u njihovoj realnosti i ekonomskim problemima koji su se uvukli i izjedaju osnovu društva – porodicu. Tinejdžerka Mirto kidnapuje dečaka, sina čoveka kojeg krivi za stečaj firme svoga oca, i smišlja šta sve da mu u skladištu, gde ga krije, uradi. Ulice Atine gore, gori i skladište, koje na kraju Mirto zapali. Dokle i kako pad jedne velike zemlje doživljava jedna devojčica, kakve konstrukcije mogu u njenoj glavi da se pod pritiskom besa i straha jave, pokušao je i uspeo (naročito na polju fotografije) da stvori i održi u formi filma Tanos Anastopulos. Prošlogodišnji motovunski Maverik je iranski reditelj Mohsen Mahmalbaf (Mohsen Makhmalbaf). Čovek koji sa svojom porodicom živi godinama u egzilu da bi slobodno snimao filmove kakve želi, čovek kojeg su zbog filmova pokušali da ubiju, koji je zbog filmova proteran iz domovine, koji je zbog poziva režije ležao u zatvoru, sve u svemu, čovek koji ide putem trnja kako bi se bavio FILMOM. Ako u nekom trenutku poverujete u čovečansto i ne poželite asteroid ili atomski bombu, to je zbog ljudi poput Mohsena Mahmalbafa. Jedan veliki čovek u malom Motovunu. Istina je da samo veliki ljudi ne misle za sebe da su veliki, već su tu pored vas i

36

među vama, prizemni, pričaju, topli su, ne zrače mržnjom, ne ismejavaju (kao što je npr. slučaj na ovim prostorima sa većinom onih koji misle da su nešto uradili, naročito na polju umetnosti, ne uzimajući u obzir sticaj okolnosti i raznoraznih spoljnih povoljnosti). Njegovim stopama je krenuo sin Majsam (Maysam), koji mu je pomagao na snimanju dokumentarca Baštovan (Baghban). Otac i sin prate baštovana koji, vodeći računa o prirodi, unutar nje (šaptanjem, zalivanjem) uspostavlja harmoniju između nje i sopstvene duše. Da li postoji religija kojoj cilj nije (samo)uništavanje, jeste pitanje čiji odgovori rastavljaju na kraju oca koji tvrdi da postoji, i sina koji ne veruje u tako nešto. U mestu Haifa neguje se religija stara 170 godina i njen pokušaj da ubedi čoveka u moć evolucije, ali to postiže činjenicom da postoje ljudi koji veruju u tako nešto, vodeći računa o vrtovima. Mohsen je kao mladić bio revolucionar, vremenom je bunt zamenio za mir. Čovek samo procesom razvijanja može dostići neki cilj, dok naglim rušilačkim porivima koje u sebi nosi revolucija ne može, tj. može ali prividno. Očigledno Mohsen ima potrebu da pronađe nadu u ideju koja može čovečanstvo da održi u životu, i nju pronalazi u miru vrtova i njenih baštovana. Mohsen je bio uhapšen sa svojih sedamnaest godina zbog ranjavanja policajca i, podstaknut tim događajem, kasnije je snimio film antologijskog završetka A moment of innocence (Nun va goldoon). U poslednjem kadru, devojku obavijenu burkom presreću muškarci nudeći joj pogaču i plavi cvet. Inače, priču o gorućem događaju posmatramo iz percepcije policajca koga je nožem ranio mladi Mohsan. Nema tog vremena koje može u potpunosti da izbriše sećanja, naročito ona koja direktno i snažno utiču na život čoveka. „Čoveku treba razlog da bi živeo, a u teškim okolnostima nada je taj razlog. Za žednog, to je voda. Za gladnog, to je hleb. Za usamljenog, to je ljubav. Za ženu koja živi sasvim pokrivena, nada je dan kada će biti viđena“ – kaže Mohsen kroz lik lekara u filmu Kandahar. Ispod šarenolikih burki se kriju lica i tela žena, one su cveće pustinje kojem je zabranjeno da miriše. Na putu za Kandahar i potrazi sa davno izgubljenom sestrom, mlada studentkinja novinarstva poreklom iz Avganistana se u kontinuitetu susreće sa ljudima amputiranih identiteta i raznetih delova tela. Mohsen nam otvara vrata pakla, ali i vrata u mogući raj. U kasnim večernjim satima pretposlednje večeri se mogao pogledati koncertni film Inni grupe Sigur Ros i popričati sa članom benda Kjartanom Svajnsonom (Kjartan Sveinsson). U poslepodnevnim


časovima mogli ste uživati u odabranoj poeziji koju su čitali Boris Dežulović i Predrag Lucić. Dežulović i Lucić, kao i mnogi drugi, podržali su iz Motovuna aktiviste u Dubrovniku. Naime, Hrvati i Srbi imaju problem sa političarima koji prodaju i ruše šta stignu bez pitanja; sve to naravno u zavisnosti od kapitala koji im naiđe za u džep. Glavni prateći program pod nazivom „Mala Mahala” bio je posvećen Romima. Simbolično, festival su otvorili Romi iz filma Ko to tamo peva. Pored filmova inspirisanih ciganskim nemirnim i lutajućim dušama, moglo se svake večeri veseliti uz romske muzičare i trubače u okviru programa Disko Roma. Prošlo leto je obeležila smrt pisca i scenariste Mirka Kovača. Motovun je nagradu 50 godina dodelio upravo Mirku Kovaču, svakoj njegovoj rečenici, svakom minutu koji je posvetio filmu. Nagradu su u njegovo ime primili Boris Dežulović i Predrag Lucić, a svi u publici su podigli čašu u njegovu čast. Osetilo se te tople julske noći da će u bliskoj budućnosti vreme odneti još jednog velikana, ali ne i ono Ašto je za sobom svojim radom i talentom ostavio. Sve što je pristiglo u Motovun govori o činjenici da ljudima treba malo da bi bili zadovoljni, a to malo je oteto. Ljudima je oduzet mir i osećaj sigurnosti, ljudi su umorni od preživljavanja, ratovanja, strahovanja za sebe i ljude oko sebe. Ljudima se iz dana u dan ponižava potreba za ljubavlju, verom i nadom, ne na apstraktnom nivou, već onom koja ispunjava pojedinca. Motovun nije fatamorgana, on je oaza na koju vas put neće naneti slučajno, ali uz dobru organizaciju možete doći do njega i prepustiti mu se, surfovanje njegovim valovima je jedinstveno iskustvo. I ponovljivo. ■

37


Lična karta

Ime: FreeNetWorldFilmFest Osnovan: 2008. Lokacija: Niš, Srbija

Meksički kauboji i mehanički psi ili 11 stvari koje sam naučio kao član žirija FNW festivala u Nišu

piše: Mihajlo Vitezović

V

iđali ste ih po festivalima. Rej Ban naočare za sunce, šmekerska marama oko vrata, odsutni, blago zabavljeni pogled na licu. Šunjaju se naokolo na otvaranju, na žurkama posle programa, u holu ispred sale za projekciju. Kada ih ugledaju, organizatori su ljubazni, filmadžije se zagledaju, kritičari upućuju sarkastične primedbe. Da, to su oni. Legendarni ČŽ. Članovi Žirija. To jest, tako sam ih ja makar zamišljao, a onda sam dobio priliku da i sam postanem član jednog žirija, i to na poziv moje koleginice Jelene Obradović i Vladimira Ilića Lenjina iz organizacije FreeNetWorld-a, međunarodnog filmskog festivala iz Niša. FNW je osnovan 2008. godine u okviru manifestacije E-Tvrđava, sa ciljem promovisanja inovativnih kratkih filmova iz celog sveta. Festival se svake godine sve više unapređivao i stigao do ovog izdanja, šestog po redu. Sa njim sam već imao dodira ranije, kada sam napravio plakat za retrospektivu najboljih filmova proteklih izdanja FNW-a, koju je Jelena organizovala u novembru 2012. u bioskopu Akademije 28. (Osim nekolicine prijatelja i kolega

38

sa fakulteta, skoro niko se nije pojavio jer, pobogu, za gledanje odličnih filmova je potrebno: a) podizanje pozadine sa stolice ispred kompjutera, i b) bipedalna lokomocija do mesta projekcije upotrebom nožnih mišića, a ko će to da radi za festivale koji nisu FEST?) Tada sam video kakve fenomenalne filmove šalju na ovaj festival, kakve drugde nisam imao prilike da gledam. Do kraja konkursa za ovo izdanje stiglo je 700 takvih filmova iz celog sveta, od Argentine do Ukrajine (poređenja radi, za Festival srpskog filma fantastike, na kome radim kao asistent selektora, iste godine je stiglo jedva 50 filmova, dakle manje od četrnaestine, a jedan broj sam morao da jurim). Normalno, bio sam oduševljen što ću moći da budem u žiriju. I to u kakvom društvu: pored mene i Jelene Obradović, u žiriju su još bili Marko Njegić, kritičar iz Splita, Aureli Nuri (Aurélie Noury), rediteljka i montažerka iz Pariza, i Set Lajbovic (Seth Leibowitz), slikar i majstor digitalnih efekata iz Pitsburga. Nakon ovog doživljaja, sumirao sam ovih 11 stavki koje bih mogao da preporučim svakom ko dođe u priliku da bude ČŽ:


1 3

Odgledajte filmove na vreme. Ponekad organizacija festivala, umesto selektora, ostavi žiriju da napravi preliminarnu selekciju za program. Nažalost, nisam ovo znao. Mislio da nam je Lenjin poslao linkove za filmove onako, znate, da bismo imali vremena da neke od njih unapred pogledamo. A u trenutku kad sam shvatio šta treba da se radi, program je već odavno trebalo da bude gotov i okačen na sajtu. Tako sam morao, dva dana pred početak festivala, da za manje od 24 sata napravim maraton od par stotina kratkih filmova. Ne mogu ni da opišem kakav je to osećaj. Iako overdozirao se filmovima zvuči kao kul uzrok smrti, to je kao da ste ušmrkali kofein i MDMA i nalepili kaleidoskop na glavu. Na kraju dana, mozak

2

Organizujte putovanje. Ako se nekoliko sati pre polaska nalazite ispred vrata stana vašeg kolege iz žirija s kojim treba da putujete do Niša, a taj nije tu, a pritom nemate pojma ni kada ni odakle se polazi, onda znate da je nešto negde pošlo naopako. Jelena i ja smo imali mali prekid u komunikaciji prethodnih dana (vidi gorepomenuti nesporazum sa gledanjem filmova). Srećom, uspeli smo da se nađemo i izgladimo sve. Druga sreća, profesor kod koga je trebalo da imamo predavanje tog dana je promašio termin, pa nismo ni morali da ga pitamo da nas pusti ranije. Usput smo stigli da pokupimo i kolegu reditelja, Đorđa Milosavljevića Geru, koji je pošao na put da nam pravi društvo. Uletanje na autobusku stanicu u poslednji momenat i truckanje naredna tri sata putevima Srbije su dalje nešto sasvim uobičajeno. Bez njih, nešto ne bi bilo u redu.

mi je plutao naokolo, u ekran nisam mogao više da gledam, a kad god bih zatvorio oči, sevali su mi kadrovi levo i desno. Ali selekciju sam ipak napravio (ako je za utehu, ni drugi članovi žirija to nisu uradili na vreme). Poseban utisak ostavili su Španci. Ne zbog kvaliteta filmova, bilo ih je i odličnih i manje dobrih, nego što su činili većinu ukupnih filmova, preko polovine! Količina zbog koje sam uzvikivao sve rečenice s naopačke uzvičnikom narednih dana. I ovo nije bio slučaj samo sa FNW-om, primetno je da španski autori imaju hiperprodukciju kratkih filmova posednjih godina. Ko će ga znati otkud to, deo njihovog plana za osvajanje sveta, pretpostavljam. ¡Joder!

Pazite šta pakujete. U žurbi da potrpam sve u torbu, brzinski sam zgrabio jedan crni duks sa kapuljačom. A sestra i ja imamo iste takve, samo što je njen broj manji. I naravno, po nepogrešivom Marfijevom zakonu, uzeo sam njen i to shvatio tek kada sam stigao u Niš. Ipak, budući da imam građu prosečne čačkalice, nije se ni primećivalo, štaviše, u pripijenom duksu sam se osećao kao pravi maneken. Ali mora se priznati da sam imao sreće. Šta bi se desilo da sam, recimo, umesto pantalona, uzeo sestrinu suknju? U tom slučaju, morao bih da se pravim da sam onaj Škot koga je Lenjin zaboravio da pomene.

4

Uživajte u boravku. Kada smo pristigli u Niš, Gera i ja smo se smestili u Jelenin stan, koji nam je bio sjajna „baza” narednih dana. S našim boravkom se jedino možda nije složila jedna mala bela čupa po imenu Maki, koji je režuckao i lajuckao na nas, poručujući nam svojom slatkoćom da se, pretpostavljamo, sa njim nije zezati. Mada, kako sam shvatio, takav je prema svima, a ne samo prema ČŽ i VIP gostima. Gera je status ovog drugog dobio već prve večeri kada ga je Lenjin predstavio publici kao posebnog gosta festivala, iako njegova pojava nije bila ni predviđena protokolom. Gera je bio pomalo zbunjen ovime, ali je veselo otpozdravio ispod beretke. Projekcije su se održavale u bioskopu „Kupina”, jednom od prvih potpuno digitalizovanih bioskopa u Srbiji, što su uslovi u u kakvim (još uvek) nema prilike da prikazuje većina festivala kod nas. Za razliku od retrospekcije u Beogradu, ovde je sala svake večeri bila dupke puna, kako je i svake godine. Tokom dana, Jelena nas je vodila u šetnje, pa smo tako imali prilike da pogledamo tvrđavu, reku i centar Konstantinovog grada, kao i da uživamo u izvrsnoj hrani. Najpozitivniji utisak je, svakako, ostavio kafić „Mirror”, gde smo svake večeri pravili obavezno festivalsko druženje. Njegov vlasnik nas je, kao veliki ljubitelj filma, rado ugostio.

39


5

Nemojte osakatiti strelicom kolegu iz žirija. Duga priča. Recimo da mi je, pored toga što sam prvi put bio u Nišu i prvi put bio član žirija, ovo takođe bio prvi put da sam probao pikado, u „Mirroru”. Srećom, projektil je proleteo par centimetara iznad Jelenine glave.

6

Nije lako doneti odluku bez svih članova Budući da su tri člana bila iz inostranstva, nisu svi mogli biti u Nišu za vreme održavanja festivala. Marko je zadržan u Splitu, a Aureli i Set nisu mogli da stignu, pa je sve obavljano elektronskom komunikacijom. I dok su Marko i Aureli poslali svoje favorite, Set nije stigao da pošalje ni svoj izbor za selekciju – mada ga ne možemo kriviti, budući da je verovatno u tom trenutku bio zaglibljen u nekom kazinu u Las Vegasu. Tako je sve palo na mene i Jelenu, koja je bila predsednica žirija (staro pravilo da predsednik mora da ima sedu bradu i beretku ovde je ipak preskočeno, iako smo beretku mogli da pozajmimo od Gere). Ja sam zamišljao biranje najboljih filmova na festivalima kao karantin, u kome se članovi žirija zabarikadiraju i onda, u zadimljenoj atmosferi, viču i ubeđuju jedni druge, kao u 12 besnih ljudi, dok ih autori sa kukama i motikama „podstiču” spolja. Nekoliko filmova je bilo vrlo lako odabrati, ali ponegde je bilo dijametralno suprotnih stavova članova, koje smo morali da pomirimo, a da izbor nagrade opet bude kvalitetan.

Sa druge strane, lakše je kada autori filmova nisu prisutni na festivalu. Videti gore deo sa kukama i motikama.

7

40


Beležite filmove koji su vam privukli pažnju. Čak i kad ne pravite ubilački maraton kao ja gore, teško je zapamtiti koji su sve filmovi ostavili utisak na vas, pa da kasnije odlučite koji je najbolji. Negde je bilo lako doneti odluku, kao na primer u kategoriji animacije, gde je selekcija bila odlična ove godine, ali se najviše izdvojila stimpank animacija Mr Hublot, Lorena Vica (Laurent Witz) iz Luksemburga, koja prati opsesivno-kompulzivnog naučnika koji pronalazi bolešljivog psa-kiborga na ulici i reši da ga udomi. Ovaj film je lako pokupio nagrade na mnogim festivalima, a nedavno je dobio i Oskara. Nagrada publike je takođe pripala jednom animiranom filmu, otkačenoj priči o trapavoj Smrti koja pokušava da se dočepa duše jednog vozača kamiona, DJI. Death fails Dmitrija Vološina (Дмитрий Волошин) iz Moldavije. Kod kategorije dokumentarca problematično je bilo to što su stigla samo četiri ostvarenja, od kojih dva nisu bili kvaliteta za nagradu, a jedan je bio kvazidokumentarac. Ipak, odlučili smo da zbog stilskog kvaliteta nagradimo ovaj poslednji – jedan kontroverzni nemački film Vaterlands Liebe Nika Zomera (Nico Sommer), koji govori o mladom Nemcu koga svi smatraju nacistom, iako on tvrdi da je samo patriota. U slučaju kategorije eksperimentalnog filma/ muzičkog spota, dvoumili smo se između peruanskog

9

Spremite se da pričate pred auditorijumom. Kad god je potrebno da se govori pred nekom većom publikom, uvek mene izaberu pošto mogu opušteno da govorim. Ipak, dok smo se spuštali niz sredinu sale do podijuma, imao sam malu tremu, pošto nije lako voditi računa da se sve pomene, da se ne pogreši ime nijednog autora, i da se izmame aplauzi, a ne truli paradajz od publike.

8

eksperimentalnog filma Paroniria Maurisija Sanueze (Mauricio Sanhueza) i jednog spota, ali smo ipak izabrali ovaj prvi zbog jače emocije posvećene snovima i preminulom kolegi autora filma. Najteže je svakako bilo odabrati najbolji igrani film. Iako je ovo bila daleko najmasovnija kategorija (skoro deset puta više nego sve ostale zajedno), nijedan nije odskakao po kvalitetu i svi su nekako bili prosečni, bez tendencije autora da ostvare nešto više. Svaki član žirija je ovde predložio drugi film, jednostavno zato što je selekcija onemogućavala konsenzus. Ipak, drago mi je da kažem da se moj favorit ipak probio: španski vestern Descenso al infierno Serhija Gvibasa Arnaua (Sergi Guibas Arnau). Stilski je bio jako dobar, sa narativom o kauboju i njegovom zarobljeniku u Meksiku koji polaze da se osvete jednom razbojniku. Ovaj film mi je privukao pažnju zbog izuzetno nabijene atmosfere i činjenice da sam dosad video kratke festivalske filmove najrazličitijih žanrova, ali nijedan vestern, pošto je vrlo izazovan za rad. Konačno, oko najboljeg filma dvojbe nije bilo, i Mr Hublot je izabran kao pobednik festivala. Posebnu nagradu žirija dodelili smo domaćem eksperimentalnom filmu Kako sam ostao bez krila Ivana Tasića, koji prati uspon i pad jednog čoveka ispod drveta, prateći njegov život od rođenja do smrti.

10

Preporučite svima. Ako ste autor nekog kratkog filma, prijavite ga obavezno na festival i, još bolje, dođite do Niša da podstičete ovogodišnji žiri (kuke i motike poželjne, ali ne i obavezne).

11

Dođite opet. Naravno da ću da dođem opet. Ovaj put ’oću VIP tretman kao Gera. I još jednu majicu. I cuba libre koktel sa limunčićem dok gledam filmove. ■

41


Bizarni svetski festivali piše: Sandra Žuvela

B

erlin International Film Festival, Cannes Film Festival i Venice Film Festival oduvek su bili najpopularniji filmski festivali sa dugogodišnjom istorijom među ostalih 3.000 aktuelnih filmskih festivala širom sveta. Ipak se može reći da

se Bring Your Own Film Festival, Random Film Festival, Fake Film Festival, Cinema in the Cementery Film Festival i International Moustache Film Festival mogu izdvojiti kao neki od najčudnijih filmskih festivala na svetu.

Bring Your Own Film Festival: Donesi svoj film Deseti filmski festival Bring Your Own Film Festival i ove godine je prikupio učesnike i posetioce iz čitavog sveta u „Pink House” hotelu na peščanoj plaži u Puri, Indiji. Indijski filmski festival Bring Your Own Film Festival ostvaren u okviru nezavisnih indijskih filmskih reditelja i filmskom zajednicom Inscreen zvanično je otvoren 20. februara i predviđeno je da traje do 25. Februara, nakon čega će učesnici festivala biti „nagrađeni” isključivo pohvalama ili kritikama. Ove godine očekuje se preko 100 projekcija raznih žanrova u 16 mm, 35 mm, DVD, CD pa čak VHS formatima uz 400 drugih izlagača iz disciplina dramskih umetnosti, muzike, plesa i umetnosti. Bring Your Own Film Festival je festival koji ne prati standardne formalnosti konkurisanja. Koncept BYOFF-a podrazumeva uklanjanje hijerahije, principa takmičenja, žirija i nagrađivanja. Prijave za festival su zasnovane na principu koji učesnik prvi otkupi svoj termin projekcije, te postupak selekcije i učešća ne postoji. Mladim filmskim rediteljima je kroz ovaj liberalan postupak data prilika da steknu samopouzdanje i praksu u filmskoj režiji. BYOFF predstavlja jedno intimno okupljanje umetnika koji imaju jedinstvenu priliku da razmene iskustva, kritike i pohvale sa odsustvom isključivo elitnog društva sa istančanim afinitetom prema filmu. Projekcije filmova su održane tokom čitave noći u improvizovanim šatorima kraj obale. Interaktivna priroda BYOFF-a takođe nudi široku ponudu projekcija, muzičkih, plesnih i pozorišnih numera uz radionice vajarstva, slikarstva, fotografisanja i književnosti. Kao bunt protiv standardnih protokola filmskih festivala, BYOFF je započet 2004. godine kao povremeno okupljanje umetnika koji su izlagali svoje radove i ujedno učestvovali kao volonteri i organizatori festivalskog programa. Iako je razvoj filmske produkcije napredovao, mogućnosti organizacije alternativnih i demokratskih platforma poput ove bile su vrlo slabe, te je BYOFF tokom proteklih deset godina ispunjavao ovu potrebu. Iako je prošle godine bilo reči o otkazivanju ovogodišnjeg festivala zbog manjka sredstava, ipak se festivalska tradicija nastavlja u nezavisnom, istinski karnevalskom duhu. Međunarodni festival nasumičnog filma U duhu slobodnog izražavanja, International Random Film Festival, koji je započet 2009. godine, u svakom je smislu nepredvidiv, te niko ne zna gde će se tačno održati i kada. Svake godine se održava na različitoj lokaciji u različito doba godine. Jedino što jeste sigurno je to da je ovaj filmski festival isključivo određen za evropsko područje i svake godine prima samo 25 filmova. Mesto sledećeg filmskog festivala se određuje selekcijom nasumičnih geografskih koordinata, te je prošle godine održan u Švedskoj. Svake godine se, takođe, menjaju kriterijumi i nagrade koje se dodeljuju kandidatima sa najnasumičnijim filmom po nasumično osmišljenom kriterijumu.

42

?


Koncept ovog festivala je započet kao ideja ujedinjenja filmskih reditelja širom sveta. Finska rediteljka Hanalina Hauru (Hannaleena Hauru) i austrijski multimedijalni umetnik Sines Eliška (Synes Elischka) odlučili su da započnu ovaj festival kako bi pružali jednaku šansu umetnicima (režiserima) u izlaganju svojih filmova svetu i na taj način odbacili koncept „takmičenja”. Lažni filmski festival Fake Film Festival ili „lažni filmski festival” održava se svake godine u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi. Kandidatima je isključivo potrebna mašta i smisao za parodiju. Iako je koncept ovog festival zasnovan na ideji prerađivanja originalnih filmova u parodije, učesnici moraju da se drže osnovinih kriterijuma, koji podrazumevaju održavanje određenog kvaliteta filma, preciznost i trud u promociji svog filma. Kandidati imaju samo minut da čitav jedan film prikažu kao parodiju uz tehniku „svedinga”, koja podrazumeva niskobudžetnu produkciju uz snimanje bilo kakvom dostupnom filmskom opremom. Ovo je takođe jedinstveni festival po tome što takmičari imaju priliku da osvoje 10.000 dolara za 60 sekundi filma. Filmovi variraju po žanrovima. Među takmičarskim filmova se mogu naći Pirati sa Kariba, Alisa u Zemlji Čuda, Zvezdani ratovi, Ted i Pi. Grobljanski filmski festival Cinema in the Cemetary Film Festival, bioskop na groblju, koji se održava svake godine u Sidneju i okuplja na hiljade gledaoca, posvećen je isključivo triler i horor žanrovima. Svake godine ljubitelji trilera i horora okupljaju se u velikom broju na malom groblju crkve Svetog Jovana u Ašfildu. Uz projekcije filmova mlađih kandidata, gledaoci i učesnici mogu svake godine očekivati more kultnih triler i horor klasika poput Psiha i Prozora na dvorište Alfreda Hičkoka (Psycho, Rear Window), ili filmova Frankenštajn (Frankenstein), Isterivači duhova (Ghostbusters) i Noć živih mrtvaca (Night of the Living Dead). Međunarodni filmski festival brkova International Moustache Film Festival, koji se svake godine održava u Portlandu, SAD, jedan je od najbizarnijih filmskih festivala na svetu. Brkovi su glavni kriterijum festivala, te glavni junak filma mora biti brkat, makar imao lažne brkove – što je takođe dozvoljeno. Takmičarske kategorije uključuju nagrade za najbolju priču o uzgajanju brkova, nabolju priču o brijanju brkova, nabolju priču za smrt brkova i nabolju priču o kolekciji brkova u jednom filmu. Organizatori, režiser Alen Boldvin (Allen Baldwin) i osnivač Nik Kanalan (Nick Callanan) tvrde da takmičari kroz svoje filmove mogu prikazati unutrašnju snagu muškaraca i njihovu individualnost. Uz ovu tvrdnju postavili su takmičarima osnovne kategorije (muškarci o kojima mogu da snimaju film). Pod ovim kategorijama se mogu naći hipici, lopovi, muzičari, političari, kauboji, policajci, seljaci, detektivi i, neočekivano, tate i Kanađani. Osnovni kriterijum po kojem se ocenjuju filmovi jeste upečatljivost i utisak glavne poruke filma. Protekle godine ovaj neobični filmski festival zaradio je veliku pažnju od svetskih medija, izveštavali su Bi-bi-si, Hafington post, Gardijan i Rojters. Tokom ovog luckastog festivala, bradati i brkati muškarci imaju priliku da učestvuju u Beard and Moustache takmičenju u okviru Stache Festivala i moći će da kupe razne proizvode za negu svojih brkova i brade na Facial Hair Farmers Marketu. Festival će biti podeljen na segmente posvećene raznim tipovima brkova, a organizatori festivala pozivaju i one sa bradama da im se pridruže u ovogodišnjem festivalu. Nije loše ispasti „alternativan” i pohvaliti se prisustvom ovakvim događajima. „Bizarno”, „nasumično”, „van pameti”, „besmisleno” mogu biti reakcije u prvom trenutku, ali ovakvi festivali suštinski su prikaz jednog novog globalnog talasa slobodnog filmskog izražavanja koje nema granica. ■

43


Blade City © Stevan Aleksić




kintevaS ekitirk unarts uno s piše: Miloš Bojović

Z

a razliku od svog brata Tonija (Tony Scott), koji je tokom cele svoje karijere neopravdano bio u njegovoj senci, reklo bi se da je Ridli Skot (Ridley Scott) daleko slabije iskoristio svoju poziciju. Ono što je zajedničko većini ljubitelja serijala Osmi putnik (Alien), poštovalaca Blejd ranera (Blade Runner) kao začetnika sajberpanka na filmu i svakom pravom Srbinu koji je odrao sve svoje kopije Gladijatora (Gladiator) jeste da verovatno niko od njih niti zna ko je Ridli Skot niti da su svi ovi filmovi njegovi. Čast filmofilima, ali, koliko god bilo teško poverovati u to, svet se sastoji i od drugih ljudi. Ridli je, iako iza sebe ima neosporivo velike naslove, na neki sumanut način uvek ostajao u njihovoj senci pred širim auditorijumom. Van njegove pedantne, haj-tek režije ili dinamike same priče malo šta je tu postojalo što bi predstavljalo njegov potpis. Ovu virtuoznost, da je tako nazovem, ni dan danas mu ne oprašta većina ljubitelja filma, pa mnogi smatraju da Ridli, osim u prvih nekoliko filmova, nikada nije imao šta da ponudi sem jednokratne industrijske zabave sa uglavnom slabim scenarijem, koju su krpili A glumci i holivudska produkcija. Kako god bilo, Ridli je riba koja i dalje pliva prilično dobro, pa iako slušamo da se planiraju nastavci Prometeja (Prometheus) i Blejd ranera,

oni verovatno neće biti skoro ako pogledamo njegovu Imdb listu i vidimo broj novih naslova koje sprema. Dakle, sada kada smo ustanovili da je broj ljudi koji drži Ridlijeve postere u sobi daleko manji od broja ljudi koji drže postere njegovih filmova, dolazimo do ne tako čudnih okolnosti zašto je film kao što je Savetnik prošao ispod radara. Drugi razlog bi mogao biti taj u samom kastingu i izboru glumaca. Bred Pit (Brad Pitt), Kamerun Dijaz (Cameron Diaz), Majkl Fasbender (Michael Fassbender) i bračni par Havijer&Penelope (Javier Bardem & Penelope Cruz) postavljaju određena očekivanja od filma, sa Ridlijem ili bez njega, a teško da se ovde radi o naslovu koji ispunjava bilo šta od toga. Međutim, kako film obično nađe svoj put – ako već nije zadovoljio publiku u sinepleksima, šta je sa kritičarima? Pa, reklo bi se da Savetnik, iako ne može da se pohvali da je bio na bilo kojim značajnijim listama filmskih nagrada iz 2013, sigurno bi mogao da ponese nekakvu nagradu najlakšeg filma za filmsku kritiku. Malo ko se trudio da o ovom filmu kaže u proseku više od deset rečenica u svojim recenzijama. Konfuzni i dosadni likovi, scenario koji je sve samo ne scenario za film, traćenje talenta cele filmske ekipe, bledunjavo, sa nešto nepotrebnog nasilja i to je to. Bez ikakve želje

47


da pravim neka poređenja, ali dosta oprečne kritike u odnosu na kasniji uspeh je imao i Blejd raner svojevremeno, a ni Prometej (2012) ne može se pohvaliti bog zna kakvim kritikama, mada može daleko većom pljuvačinom svakako. Izgleda da smo sad već na tragu nekakvog autorskog potpisa koji Ridli nesvesno implementira u svoje filmove, a koji možda podrazmeva zakasnelu reakciju. Šalu na stranu, za Savetnika se slobodno može reći, suprotno popularnom mišljenju, da je ovo jedan od Ridlijevih najvećih eksperimenata do sada, a eksperimenti se u današnjem Holivudu uglavnom ne snimaju osim ako akteri nisu superheroji. Povući tolika imena, od kojih su većina uglavnom i dalje veliki igrači, u scenario koji je Kormak Makarti sastavio kao adaptaciju neke fiktivne novele, danas može malo ko sem Ridlija. To ima svoje i dobre i loše strane, pa tako imamo neku vrstu parade likova na tragu Tarantina/braće Koen (Quentin Tarantino, Cohen brothers), koji nisu tu toliko da nas zavode koliko da nam pokažu da se na granici sa Meksikom i dalje kupuju dosta jeftine karte za pakao. Ono što je najveći preokret u celoj postavci jeste da Ridli ovde zapravo pravi neku pozornicu za svršen čin na kojoj su glave koje padaju (bukvalno) samo uzročne posledice pogrešnih procena u poslovanju sa kartelima. Najveći spektakl se zapravo već desio i sada, dok dim polako nestaje, sve je teže održavati maske i breme koje svako od likova nosi sa sobom. Nekoga će to odvesti na skupu večeru, a nekoga pred kamere sa mačetom pored glave. Skupi životni stilovi i emotivni odnosi izgrađeni na trgovinom narkoticima otići če brže od šaržera u ingramu na koji Ridli Skot stavlja prigušivač iz rediteljske stolice. Zlo se oseća ali ne iščekuje, fotografija je mračna i neprijatna, muzika najavljuje žrtve i ne zaustavlja se kao bolito (koga zanima šta je to, moraće da pogleda film). Čak i retki trenuci opuštanja, koji uključuju seks sa šoferšajbnom ili žurku na kojoj su viđeniji gosti dva leoparda, stvaraju nekakvu brigu i jezu kod gledaoca. Ostaviti dobar performans u poslednjim sekundama pred nadolazeću apokalipsu nije lak zadatak i čini se kao da svi glumci bukvalno grabe svaki sekund koji imaju na raspolaganju. Neki su tu pokazali daleko manje od onoga što rade inače, kao Fasbender, na primer, dok su neki, sa druge strane, zasijali punim sjajem, kao Bred Pit ili Kamerun Dijaz, kojoj je ovo verovatno jedna od najbizarnijih i najluđih uloga. Svi zajedno dobijaju otprilike onoliki tretman koliko su važni njihovi likovi u celoj jednačini, a ne koliko su velika imena. Savetnik ima sličan tretman glumaca kao Srpski film Srđana

48

Spasojevića, gde su, recimo, Todorović i Trifunović bili najmanje dopadljivi upravo onima koji ih najviše vole. U izvesnom smislu, i Savetnik ruši mit da su A glumci nedodirljivi i da ne postoji film od kojeg ne mogu biti veći, kao što to radi i Spasojević. Taj koncept koji je očigledan u ovom filmu je i odbio mnoge gledaoce i kritiku, te stvorio doživljaj traćenja potencijala koji, nažalost, ima i svoje momente istinitosti. Uz sve velelepne prizore i trenutke, Savetnik povremeno previše zalazi u teritoriju metafilma, sa nekoliko scena koje postaju egzibicija i narušavaju veću sliku – konkretno, radi se o jednoj sceni sa Fasbenderom pred kraj, gde filozofija postaje sama sebi svrha i vuče film na ivicu parodije. U okviru nekog manjeg indi filma ovakvi zahvati ne bi bili toliko veliki problem, čak su i dobrodošli, međutim, ovde stvaraju osećaj ne toliko planiranog incidenta koliko neočekivane greške, koja je okidač da se film doživi kao sranje. Film ovakvog kalibra je odavno za većinu proizvod a ne umetnost, i mislim da je to problem koji Savetnik sigurno ne pokušava da reši, ali ga definitivno detektuje. Posebno je zanimljivo što je Ridli nakon jednog niza uglavnom proverenih naslova kao što su Američki gangster (American Gangster) i Robin Hud (Robin Hood), sa Prometejom, koji je oštro podelio publiku, i sad sa Savetnikom zašao na teritoriju koja po mnogim postupcima podseća na njegove ranije radove, gde je pokazivao mnogo više kreativne slobode i bio više nego samo reditelj na zadatku. Dugoročno ostaje pitanje da li će Savetnik postati neka TV senzacija u kasne sate na kablovskoj/netfliksu ili otići u zaborav. Otud ne bih smeo da mu prilepim etiketu nekakvog budućeg kultnog filma, nego pre da kažem da apsolutno podržavam ovakve ekscese u mejnstrimu, gde za Bred Pita ipak postoji veća opasnot od horde zombija. ■


49



Nimfomanka + piše: Marko Njegić

1. DIO UDRI JAČE, NIMFOMANIJAČE Nesimulirani činovi oralnog seksa, penetracije, ejakulacije i tome slično u prvom dijelu Nimfomanke (Nymphomaniac) dežurnog danskog provokatora Larsa Von Triera (Lars fon Trir) nisu neka novost. Još krajem devedesetih i početkom novog milenija preselili su se iz klasičnih pornografskih filmova u festivalsku/art/nezavisnu kinematografiju, na pragu srednjostrujaške. Zbilo se to, nimalo slučajno, u vrijeme kad su scene seksa i golotinje polako počele iščezavati s redovnog repertoara velikih ekrana. Šefovi studija rukovodili su se time da se seks ionako može potražiti na internetu, a bez njega filmu mogu prišiti „PG-13” rejting i zaraditi više love. I glumačkim zvijezdama je to odgovaralo jer znaju da bi se škakljive scene izrezale iz filma i zalijepile na „celebrity skin” portale, do gola svučenog umjetničkog konteksta. U takvoj raspodjeli dobara, profitirali su i art redatelji, poput Larsa Von Triera. Davno prije aktualnog filma, Von Trier je snimio Idiote (Idioterne, 1998), ne zazirući od pornografske eksplicitnosti, znatno veće u odnosu na erotske klasike Posljednji tango u Parizu (Last Tango in Paris, 1972) ili Devet i pol tjedana (Nine 1/2 Weeks, 1986). Idioti su pogurali novi trend i uslijedili su, recimo, Romansa X (Romance, 1999) Catherine Breillat (Katrin Breja), Intimnost (Intimacy, 2001) pokojna Patricea Chéreaua (Patris Šero), Ken Park (2002) Larryja Clarka (Lari Klark), Smeđi zeko (The Brown Bunny, 2003.) Vincenta Galla (Vinsent Galo), Devet orgazama (9 Songs, 2004) Michaela Winterbottoma (Majkl Vinterbotom), Bitka u raju (Batalla en el cielo, 2005) Carlosa Reygadasa (Karlos Rejgadas)... Izravan seks u tim art filmovima bio je reklamna udica. Namjerno pecamo s „udicom”, s obzirom na to da se u filmu Nimfomanka povlači analogija seksa s ribolovom. Da nije seksa, komercijalni mediji i(li) šira publika teško bi i čuli za takve filmove, kamoli se na njih „zakačili”. Ovako, jednostavno se rasplamsa priča kako porn-star Rocco Sifredi (Roko Sifredi) opći s „pravom” glumicom pred ka-

merama (Romance) ili da poznata Chloë Sevigny (Kloi Sevinji) oralno zadovoljava Vincenta Galla (The Brown Bunny), i eto publiciteta ostvarenjima s margine. Ispočetka su gledatelji na takve „hard core” trenutke reagirali poput kinoauditorija u Fincherovu Klubu boraca (Dejvid Finčer, Fight Club, 1999) kad bi nestašni Tyler Durden (Tajler Darden) ubacio kadrove penisa u obiteljske filmove. Šok i nevjerica. Pa ipak, danas kad Von Trier izreda montažu niza penisa u krupnom planu, kao ilustraciju mnoštva muškaraca bez imena i broja njegove svetogrdne protagonistkinje Joe (Džo), prizor će istinski sablazniti samo nekoga tko je preskočio, primjerice, Bertoluccijeve Sanjare (Bernardo Bertoluči, Dreamers, 2003). Seks je, međutim, vječiti tabu, oružje najtežeg kalibra i podrazumijeva kontroverze podatne za marketinšku kampanju, posebice ako se nadolije ulje na vatru spekulacijama kako Shia LaBeouf (Šaja Labaf), hollywoodska zvijezda blokbasterskog serijala Transformers, zapravo „šiša” mladu nadu Stacey Martin (Stejsi Martin) pred kamerom. Nimfomanka je očekivani slikopis Von Trierovih seksualnih provokacija i s(t)imulacija, iako ne zaslužuje titulu njegovog najšokantnijeg filma (ona pripada Antikristu – Antichrist, sa scenama klitoridektomije). Sinefili upoznati s redateljevom reputacijom ući će, zapravo, prilično pripremljeni u kino na prvi film koji dokumentira Joeine bliske susrete nimfomanske vrste od njezina premijernog „doživljaja” na tjelesnom s konopcem među nogama do naizgledne „redalice” s crncima u drugom dijelu. Von Trier je strukturirao film kao raspravu o nimfomaniji u sadašnjosti radnje između nesputane ovisnice o seksu Joe (redateljeva muza Charlotte Gainsbourg – Šarlot Genzbur) i Seligmana (njegov „kućni glumac” Stellan Skarsgaard – Stelan Skarsgard), koji je pronalazi krvavu u zabačenoj ulici i udomljuje na okrepu kad mu već nije dozvolila da zove prvu pomoć. „Sama sam kriva, loša sam osoba”, skrušeno priznaje Joe i veli Seligmanu kako mora ispričati *u saradnji sa časopisom Slobodna Dalmacija

51


cijelu životnu priču „ako želi razumjeti”. Dakako, u toj je priči najveći, ne i jedini, značaj na seksu. „Imat će pouku”, jamči ona i sijevnu flashbackovi zastrašujućeg zbroja njezinih različitih seksualnih iskustava koji traju beskonačno. U dobi od 15 godina Joeinu (Martin) nevinost, na njezinu zamolbu, uzeo je Jerome (LaBeouf), usput joj predočivši i analni seks. Požalila se da ju je bolilo i mislila kako se više neće seksati. Ali ne lezi, vraže. Seksualno sazrijevanje junakinje počelo je uključivati izazove, poput rivalstva s prijateljicom B (Sophie Kennedy Clark – Sofi Kenedi Klark). Koja od njih do kraja odredišta zbari više tipova u vlaku, osvaja vrećicu slatkiša. Pobijedila je Joe kad je oralno „olakšala” sredovječnog oženjenog muškarca. Doznala je manipulativne ženske moći i njima se bezosjećajno služila. To je bilo samo zagrijavanje za multiplo obrađivanje muškaraca u njezinim dvadesetima, rezultirajući bračnim brodolomima (scena s odličnom Umom Thurman – Uma Turman). „Ne možeš napraviti omlet da ne razbiješ koje jaje”, dobaci heroina nezasitog sex apetita. Seligmanu je, zanimljivo, njezina priča „ugodna”, on nalazi shodnim da prožimajuće seksualne konotacije uvije u simbole iz psihologije za napredne, pronađe ih i protumači u spomenutom pecanju, ali i matematici (Fibonaccijevi brojevi) i glazbi (Bach – Bah). S druge strane, Von Trier se u njezinoj priči poigrava s „konceptom grijeha”, prethodno (bolje) sprovedenim u remek-djelu Lomeći valove (Breaking the Wavs) iz 1996. godine. A sama priča zapravo više odiše Joeinim zapažanjem na temu ljubavi i (dvojbena) feminizma, što će malo tko opaziti pored scena snimljenih da se o njima raspreda, poput njezine „seksualne reakcije u kriznoj situaciji” – „smočila se” prilikom smrti oca (Christian Slater – Kristijan Slejter). „Ljubav je samo pohota pomiješana s ljubomorom”, smatra Joe. Ispada da je njezina nimfomanija „pobuna protiv ljubavi” koje se odriče zbog naleta orgazmičkih momenata. „Sa srcem se može dosta toga vidjeti”, izleti u filmu. No, ovo je film koji se krajnje studenom, distanciranom režijom (zasad) ni ne namjerava uvući u srce. Nimfomanka pati od izostanka empatije da heroina, s njom i gledatelj(ica), na kraju prvog dijela (Volume 1) slobodno može izustiti „Ništa ne osjećam”. Istinski orgazam Von Trier je vjerojatno prolongirao do svršetka drugog dijela, efektno najavljenog na odjavnoj špici prvog. Udri jače, nimfomanijače! 2. DIO INTELEKTUALNI ORGAZAM S TRI IKSA Gospodo, probudili ste moju znatiželju, a sada imate i moju pažnju... Calvin Candie (Kalvin Kendi) nije lik Larsa Von Triera, već Quentina Tarantina (Kventin Tarantino), no njegova replika iz Odbjeglog Djanga (Django Unchained) može se iskoristiti u vezi sa danskim provokatorom. Prvo, tu je riječ „gospodo”, bez onog „dame”. Naime, Von

52

Trier je često prozivan zbog tretmana žena u filmovima sa kombiniranim „sex&violence” kontroverzama, nerijetko izrabljivačkog na prvu loptu gledano, bila unutar kadra Nicole Kidman – Nikol Kidman (Dogville), Charlotte Gainsbourg (Antichrist) ili neka treća glumica. Drugo, Danac voli buditi „znatiželju” publike i držati njezinu „pažnju”, očito i na primjeru filma Nimfomanka, podijeljena na dva dijela poput Ubiti Bila (Kill Bill). U protivnom, opus mu ne bi bio začinjen eskapadama koje dobro dođu u reklamne svrhe, poglavito ako se zavjetujete da više nećete davati intervjue i simbolički zalijepite usta sivim selotejpom na promotivnim fotografijama. Redatelju njegova kalibra teško da smeta dolazak jedne od zvijezda (Shia LaBeouf) dvotomne Nimfomanke, posljednjeg poglavlja njegove „trilogije o depresiji” (Antikrist, Melankolija – Melancholia), na berlinsku premijeru s papirnatom vrećicom na glavi i natpisom „Ja više nisam poznat”. Sačuvaj, Bože, i da se zamara, primjerice, etiketiranjem od strane rumunjske agencije za kontrolu filmova – Nacionalni centar za kinematografiju u Bukureštu iskrižao je Nimfomanku Vol. 2 (XXX), kategoriziravši ga automatski kao pornografski uradak nepodoban za prikazivanje u kinima za mlađe od 18. Maloljetnici nisu ciljana publika Nimfomanke 2 i lako ih je zamisliti kako nakon kraćeg vremena, još zarumenjeni od netom završenog hihotanja prilikom susreta sa spolnim organom naslovne seksualne ovisnice u mlađim danima (Stacy Martin), napuštaju kinodvoranu, sve da u nju nekako neopazice i uđu, nezadovoljni artističkim mudrovanjem u pauzama između golotinje. Svođenjem većeg dijela prvog filma na scene seksa,


Von Trier je za cilj valjda postavio svrgnuti s trona seksualnu „hard core” eksplicitnost 9 orgazama (2004) Michaela Winterbottoma i sličnih ostvarenja. Dakako, Nimfomanka Vol. 1 je imao impresivnih dramskih trenutaka, primjerice segment s Umom Thurman u ulozi ostavljene supruge koja upada u stan muževljeve mlađe ljubavnice, predstavlja je svojoj djeci i pokazuje im njezin „krevet za kurvanje”. U odnosu na prvi film, ujednačenija Nimfomanka 2 karakterizaciju likova pretpostavlja njihovim seksualnim senzacijama, recimo kao i Kill Bill 2 naspram jedinice, zamijenimo li ševu za akciju. Ni nastavak, treba reći, nije stidljiv u oslikavanju graničnih stanja seksa i nasilja, pretvarajući u zatočenike tjelesnog i publiku i titularnu ženu, najozloglašeniju nimfomanku u povijesti nakon Valerije Mesaline, treće supruge rimskog cara Klaudija, koja drži da je „seksualnost najsnažnija sila u ljudskom biću”. Joe (Martin) u jednoj sceni traži od Jeromea (LaBeouf) da joj „ispuni sve rupe”. U drugoj se udara mokrom krpom po međunožju gnjevna što je „izgubila seksualna osjetila”. U trećoj nanovo napaljena junakinja ispod stola, usred šminkerskog restorana, popunjava vaginu žličicama, dopuštajući da glasno dodirnu pod pri izlasku, na osupnuće konobara (Von Trierov „kućni glumac” Udo Kier – Udo Kir). U četvrtoj se starija Joe (neustrašiva Gainsbourg) nakratko nađe u „pozi sendviča” s dvojicom obdarenih crnaca. U petoj, krajnje surovoj, navlažit će se, zavezana i nagnuta na kauč, u očekivanju boli do koje tek treba doći od biča u hladnoj ruci sadomazohističkog K-a (Jamie Bell – Džejmi Bel)... No, Nimfomanka Vol. 2 odlazi dalje, pobijajući dvojbeni feminizam iz Vol. 1 tako što se Joe tijekom kasnije odiseje seksualnog oslobođenja, kako precizno opaža Seligman (Stellan Skarsgaard), ponašala poput muškarca i pokazivala „maskulinu agresiju”. „Da je muškarac vodio život poput tebe...”, započinje Seligman rečenicu u obranu dvostrukih standarda razvratnog seksualnog ponašanja u očima malograđana. Nimfomanka 2 podebljava i redateljevo istraživanje (auto)destruktivne duše naspram (s)eksploatatorskog pogleda na ti-

jelo i njegove erogene zone. Joe je konfliktan, tragičan lik, mučenik, grešnik kakvi već dvije i pol dekade napučuju Von Trierov opus, zato i ne ostavlja dojam da se zabavlja prilikom seksa. Danski režiser ovdje, kao nikad prije, demonstrira postmodernu „tarantinovsku” metatekstualnost, šarajući po žanrovima (drama o sazrijevanju, erotika, triler). Svi njegovi utjecaji sažeti su u Nimfomanki, literarni (Thomas Mann – Tomas Man, Edgar Allan Poe – Edgar Alan Po), glazbeni (Beethoven – Betoven i Rammstein – Ramštajn)... I filmski, jasno. Joeino isprobavanje „koncepta jebozovne odjeće” i uživljavanje u ulogu učiteljice glasovira neskrivena je posveta Michaelu Hanekeu (Mihael Haneke) i njegovoj Profesorici glasovira (La pianiste, 2001). Autoreferencijalnost je također jedan od temelja filma. Snježna uličica u kojoj Seligman pronalazi premlaćenu Joe doima se kao komadić scenografije iz Dogvillea (Dogvil, 2003). Von Trier takoreći ponavlja scenu iz Antikrista (2009), ozvučenu Handelom (Hendl), s Joeinim sinčićem na balkonu jedne bijele večeri, zanemarenim od majke koja liječi svoju seksualnost kod K-a. Kad Jerome, pak, više ne može nahraniti „tigra u kući” i pušta Joe da utoli požudnu glad u tuđim krevetima, prva asocijacija je Lomeći valove (1997), ponajbolji Von Trierov uradak, u kojem je Stellan Skarsgard, zbog nedostupnosti seksualnog užitka, nešto slično naložio filmskoj supruzi Emily Watson (Emili Votson). Skarsgard je nit koja povezuje oba filma. Aseksualni, ali nevjerojatno načitani Seligman u umno poticajnim metaforičnim digresijama Nimfomanke 1 povlači paralele između seksa i ribolova, filozofije i klasične glazbe. Iako ga još uvijek više uzbuđuje „matematičko sranje”, pa nalazi shodnim reći Joe: „Ti si Ahil, orgazam je kornjača”, sada Seligman u svetogrdnoj seksualnoj pripovijesti pronalazi religiozne konotacije, funkcionirajući kao redateljev alter ego. Spontani orgazam uspoređuje s biblijskom svjetlošću, a njezinu S/M sesiju, na kojoj je bila gotovo pa razapeta, s Kristovom pasijom, 39 udaraca bičem, križnim putem. Usamljenost je njezin križ, teret koji nosi, paradoksalno fizičkim kontaktima s tisućama muškaraca (u Vol. 2 bi trebala izazvati barem tračak suosjećanja kod gledatelja, unatoč zimskoj režiji). To će shvatiti nakon što počne raditi na perverznoj naplati dugova za L-a (Willem Dafoe – Vilijam Defo) i istjera potisnutu žudnju od jednog dužnika (Jean-Marc Barr – Žan Mark Bar). „Ta sentimentalnost... mrzim je jer je laž”, govori „seksualna otpadnica” Joe. Nekako slutimo kako u dubini njezine i Von Trierove duše to možda i nije definitivna hladna istina. Ali, opet, Nimfomanka 2, intelektualni orgazam s tri iksa, svršava „vontrierovski” proturječno. Snijeg se otopio, ima sunca... tmina. ■

53




Ilustracija © Stevan Aleksić


Čudovišni zaključak ili o osnovnim problemima srpske fantastike paradoksima piše: Mihajlo Vitezović

U

prošlom broju Armaturgije najavili smo naredni članak, Čudovišni zaključak, koji se dalje bavi tematikom fantastike u književnoj i filmskoj teoriji. Međutim, podnaslov je morao da bude promenjen. Termin problem, naime, ukazuje na nešto što se može definisati i jasno odrediti, ali tokom istraživanja se naišlo na toliko zbunjujućih protivrečnosti koji ne dopuštaju da se problemima uhvati ni glava ni rep, i zato se jedino mogu nazvati – paradoksima. Fantastički roman/film se kao pojam u ovom tekstu koristi u najširem mogućem smislu, uključujući, dakle, žanrove sa natprirodnim elementima, zatim naučnu fantastiku, horor i pank žanrove.

Ovo se s jedne strane može opravdati dominacijom realizma (i naturalizma) u to vreme, koji se zalagao za prikazivanje „života kakav jeste”, na naučan i potpuno objektivan način, bez bilo kakvog doterivanja ili skretanja u fantaziranje. Ali upravo tu nailazimo na prvi paradoks: najistaknutiji predstavnik srpskog realizma, Milovan Glišić, napisao je dve horor pripovetke inspirisane narodnom mitologijom: Glava šećera (1875) i Posle devedeset godina (1880)! Ipak, ni to što jedan veliki pisac kao što je Glišić piše fantastiku nije ohrabrilo druge autore da pođu istim putem. Položaj ovog žanra se i u narednom periodu, uprkos pojavi pravaca avangarde u književnosti, nije naročito promenio. Izuzetaka je i dalje bilo, Ugašene zvezde poput Sekunda večnosti (1921) Dragutina J. Ilića, ali Daleko od toga da su fantastički elementi i ono je ostalo potpuno nezapaženo u svoje vreme. Što se tiče fantastičke kinematografije, ona nezastupljeni u srpskoj umetnosti, naprotiv, narodna je bila skromna kolko i sami počeci filma na ovim mitologija i epska poezija obiluju natprirodnim prostorima. Neka ostvarenja su sačuvana, kao na bićima i pojavama. Na kraju krajeva, i sama reč primer prvi srpski film fantastike, Faun (1924) vampir, potekla iz jednog austrijskog izveštaja iz Ernesta Bošnjaka, dok drugi, poput avangardnog 1725 (Jovanović, 2010), jedan je od dva in - filma Budibogsnama ili Kačaci u Topčideru (1923) ternacionalizma iz srpskog jezika (drugi je paprika, Boška Tokina, nažalost, nisu sačuvani. O srpskoj, tj. reč za koju su nisu vezane natprirodne konotacije). jugoslovenskoj kinematografiji kao pravoj celini je Koreni fantastike na ovim prostorima čak moguće govoriti tek kasnije. sežu duboko u prošlost: dramski tekst Posle milijon godina Dragutina J. Ilića objavljen 1889. godine Osmonogi konj smatra se prvim srpskim autentičnim naučnoMešanje politike u umetnost je drastično fantastičnim delom (Živković, 1990), a žilvernovska uticalo na period nakon Drugog svetskog rata, dopripovest Jedna ugašena zvezda (1902) Lazara Komarčića prvim NF romanom. Međutim, ova i laskom komunista na vlast. Kao i svaki totalitarni slična dela su tadašnja kritika i publika ignorisali i režim, Komunistička partija je težila da preko svojih odbacivali, a ponekad, u slučaju Komarčića, i otvoreno organa vlasti kontroliše svaki aspekt političkog, društvenog, privatnog, pa i – kulturnog života građana. nipodaštavali (Zelić, Lazović, 2007).

57


Umetnost je posmatrana kao produžetak revolucije, a umetnik-radnik kao borac u čije dužnosti spada propagiranje vrednosti narodnooslobodilačke borbe, kritika neprijateljskih elemenata i istinito prikazivanje realnosti. Svaka reč je bila kao pucanj iz puške, a pisac „vojnik sa perom u ruci (ArsićIvkov, 2003; 17). Pod istinitim prikazivanjem se nije podrazumevala objektivna realnost, kako su to nekada tražili realisti, nego socijalistička realnost, u kojoj nije bilo mesta za poetska ili fantastička tumačenja stvarnosti, ili kritičko prikazivanje (siromaštva, nezadovoljstva građana, neuspele reforme itd.). Svi tome slični pokušaji bili bi okarakterisani kao lažiranje ili podmetanje. Možda to danas deluje apsurdno, ali partijski „psi čuvari” su koristili svaku priliku da napadnu neka klasična svetska dela apstraktne i impresionističke umetnosti (Van Goga, Kandinskog, Pikasa), džez i rokenrol (koji kvare omladinu), američke žanrovske filmove kao dela koja podstiču kriminalitet i devijantno ponašanje mladih (!), (Cvetković, 2006; 498-501). Cenzorne komisije su zato pažljivo pratile šta prolazi ispod radara, zabranjujući sve iole zapadnjačkije, čak isecajući segmente iz filmova pre projekcije (kao, npr, poljupce) (Cvetković, 2006; isto). Najznačajniji sukob koji je obeležio ovaj period je umetnički rat „realista i modernista”, dve struje koje su se borile oko prevlasti istočnjačke ili zapadnjačke kulture u Jugoslaviji. Prva, realističarska, podržana od strane Partije, neprekidno je napadala ovu drugu. Milovan Đilas, književnik i visoki funkcioner, bio je oduševljen ždanovizmom (nazvanom po Andreju Aleksandroviču Ždanovu, sovjetskom komunisti koji je u jednom pamfletu formulisao šta je „podobna”, a šta „nepodobna” umetnost) i žestoko je napao definiciju Pabla Pikasa da je „umetnost laž koja omogućava prikazivanje istine”, okarakterisao je kao buržoasku besmislicu i „čudovišni zaključak”. Za njega, samo je socijalistička realnost mogla biti umetnička realnost (Arsić-Ivkov, 2003: 60). Jedan od najapsurdnijih događaja jeste slučaj pesme Konj Vaska Pope, kada je književnik realista Milan Bogdanović napao Popu zbog stiha „Konj obično osam nogu ima” kao neistinitu. Reči u poeziji nose smisao, „a negirati smisao znati negirati poeziju” (Peković, 1986: 104). Njemu, dakle, stih koji čak nije ni nerealističan, već više pesnička metafora, potpuno je besmislen. U „fantazmagoričnoj prozi”, kada se uopšte udostoji da je pomene, vidi isključivo tragove „morbidne filozofije” (Peković, 1986: 104). Ipak, najjači utisak mora ostaviti Bog-

58

danovićev zaključak, po kome besmisao nije samo estetski promašaj umetnika, nego smišljena strategija kojom navodi publiku na devijantno ponašanje! Raskolom između Tita i Staljina, kao i okretanjem Jugoslavije od istoka ka zapadu, ždanovizam je sve više slabio, a „puštanje” zapadne umetnosti bivalo je sve ubrzanije, tako da se može reći da su modernisti de jure pobedili u ovom sporu, ali realizam je i dalje ostao dominantan žanr u jugoslovenskoj umetnosti. Čudotvorni mačevi Otopljavanje početkom pedesetih godina je zahvatilo i kinematografiju, te je tako 1950. godine, u režiji Vojislava Voje Nanovića, nastao prvi jugoslovenski dugometražni film fantastike, Čudotvorni mač, epski spektakl baziran na narodnoj bajci Baš Čelik. Uspeh ovog filma je, sa današnje tačke gledišta, delovao obećavajuće za ovaj žanr, pogotovo što je 1952. postao i prvi jugoslovenski film koji je izvezen u SAD i odatle doneo veliku komercijalnu dobit (Miloradović, 2002; 112-113). Nažalost, filmski autori i producenti nisu prepoznali potencijal filmova fantastike (pogotovo onih koji se temelje na lokalnoj mitologiji), a sam Voja Nanović je uskoro bio prinuđen da napusti zemlju i karijeru nastavi u Americi, pošto se osećao sputanim kriterijumima ovdašnjih cenzora (Miloradović, 2002; 109-110). Žanr partizanskih ratnih filmova bio je i dalje najpopularniji i, kao partijino zvanično sredstvo propagande, nije se moglo očekivati da odstupi od tvrdokornog socrealizma (iako je, neočekivano, potpao pod veliki uticaj vestern filmova). Naredni trenutak u kome se nešto moglo promeniti je svakako pojava Novog, odnosno Crnog talasa u kinematografiji. Njegovu srž su činili autori koji su, pod uticajem francuskih filmadžija, počeli da snimaju alternativne, autorske filmove, koji su težili da prikažu naličje društva, formom i stilom potpuno drugačijim od mejnstrima. Međutim, ni oni nisu imali nameru da odstupe od „prikazivanja života kakav jeste”, iako se njihovi francuski uzori nisu libili fantastike: Žan-Lik Godar je napravio distopijski Alfavil (1965), Fransoa Trifo čuveni NF Farenhajt 451 (1966), a Klod Šabrol fantastičku Alisu ili poslednje bekstvo (1977). Kao neki od izuzetaka se mogu navesti filmovi Majstor i Margarita (1972) Aleksandra Saše Petrovića, kao i prvi srpski horor film Leptirica (1979) Đorđa Kadijevića, ali oni su usamljeni izuzeci u moru realističarske kinematografije. Ni to što su holivudske filmske kuće u kopro-


dukcijama (i često na teritoriji Jugoslavije) snimale fantastike se digitalizacijom i omasovljavanjem filmove fantastike nije podsticalo ovdašnje stvaraoce. sredstava za pravljenje filmova takođe povećala. Najbolje o tom odnosu govori slučaj kada je reditelj Međutim, kada se pogleda istorijat fantastike u Radoš Novaković snimao horor film A Portrait in Srbiji, ostaje utisak da neke činjenice, neki delići Terror (1965, koprodukcija firme American Inter- slagalice nedostaju da bi otkrilo zašto zapravo national Production i Avale filma), i potpisao se fantastika ima takav tretman ovde. A kada bi se to kao Michael Road, kao da ga je bilo sramota da iko razrešilo, sudbina fantastike na ovim prostorima bila bi mnogo sigurnija. sazna da je režirao jedan nesocrealistički film. Kao što je to rekao Jovan Ristić, direktor Festivala srpskog filma fantastike u najavi programa LITERATURA Izgubljenih svetova, „filmove fantastike je jugoslo- Arsić-Ivkov, Marinko, Krivična estetika: rečnik sa primerima iz prakse, Centar za unapređenje pravnih studija, Astimbovenski establišment uporno ignorisao”, iako uopšte knjiga, Novi Sad, Beograd 2003. nije jasno zašto (Ristić, 2011; 2). Cvetković, Srđan, Između srpa i čekića: Represija u Srbiji S jedne strane, ovo je moguće objasniti 1944-1953, Institut za savremenu istoriju, Beograd 2006. pomenutom uticajnošću socrealizma, ali ova pret- Internet Movie Database (IMDb), Earliest Fantasy Titles postavka pada u vodu čim se jugoslovenska With Country of Origin Soviet Union (imdb.com/search/title?at=0&countries=suhh&genres=fantasy kinematografija uporedi sa filmskom proizvodnjom &sort=year, 05. 03. 2014.) jedne druge zemlje – Sovjetskog Saveza. Jovanović, Ivan, Vampiri u savremenoj književnosti, predavanje Kako su represivne mere u SSSR bile daleko održano u Lazaru Komarčiću, 2010. jače od onih u Jugoslaviji, logično bi bilo očekivati (art-anima.com/forumi/index.php?topic=942.msg9294#msg9294, da je situacija sa žanrovskim filmovima bila daleko 05. 03. 2014.) Miloradović, Goran, Staljinovi pokloni – tematika jugoslovengora. Naprotiv, fantastički film je imao neprekidnu skog igranog filma 1945-1955, Istorija 20. veka, vol. 20, br. 1, tradiciju, još od međuratnog perioda, od Institut za savremenu istoriju, Beograd 2002. naučnofantastične Aelite (1924), preko folklornog Peković, Ratko, Ni rat ni mir: panorama književnih polemika Vija (1967), koji je doživeo uspeh i na zapadu, do 1945-1965, Filip Višnjić, 1986. jednog Andreja Tarkovskog koji snima Solaris (1972) Ristić, Jovan, Retrospektiva hrvatske filmske fantastike 19662011, Festival srpskog filma fantastike, Beograd 2011. i Stalkera (1979), neke od najznačajnijih NF filmova Zelić, Pavle; Lazović, Vladimir, Lazar Komarčić – pionir u istoriji kinematografije. Štaviše, u Sovjetskom naučne fantastike u Srbiji, Art-Anima 2007. Savezu je, do njegovog raspada, snimljeno više od (art-anima.com/v/1452-pavle-zelic-i-vladimir-lazovic-lazarkomarcic-pionir-naucne-fantastike-u-srbiji, 05. 03. 2014.) 200 filmova (IMDb). Ovo je poseban paradoks kada se uzme u Živković, Zoran, Dragutin J. Ilić, Projekat Rastko (Odlomak iz Enciklopedije naučne fantastike, Prosveta, Beograd 1990.) obzir liberalizacija Jugoslavije nakon „otopljavanja”: (rastko.rs/rastko/delo/12212#odrednica, 05. 03. 2014.) bila je prva država Istočnog bloka u kojoj su se pojavili koka kola, rokenrol, diskoteke, a svake godine je uvoženo na stotine holivudskih filmova. Tako izgleda Nosač © Stevan Aleksić da su filmovi fantastike bili prihvaćena pojava i na Istoku i na Zapadu, a samo u Jugoslaviji – koja je težila da bude i jedno i drugo – nisu. U poslednjih tridesetak godina, mora se priznati, status žanra se poboljšao. Godine 1981. osnovano je Društvo ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić”, 2005. je održan prvi Beokon – konvencija obožavalaca, a 2006. osnovan je Festival srpskog filma fantastike, koji već osam godina zaredom radi na promovisanju ovog žanra, kako u zemlji, tako i van nje. Produkcija filmova





FOBIJA OD WC-A U VELIKIM GRADOVIMA p i š e : I g o r Vu j č i ć

A

ko ste nekada bili u sličnoj nesreći, razumećete. Recimo da treba da idete od Karađorđevog do Filozofskog i negde na Slaviji shvatite da ipak želite da odložite dosadnu obavezu (koju ćete preskočiti na kraju), pa u tom cilju, uputite se peške. Ukoliko tek kasnije shvatate da ste popili više vode nego što je optimalno za civilizovanog Evropejca, u velikom ste problemu. Jer na potezu od Slavije do Filozofskog ne možete naći mesto da pišate. I tako, zapitate se, koliko još ljudi želi da piša, i zbog toga jurca ’vamo-tamo. Šta se postiže ovim odsustvom WC-a? Prvo, da ćete ući u prvo od bar pet potpuno praznih dvorišta koja niste primetili do sada. Gde to ima u centru? Reći ću vam. Videli ste one velike bilborde, ono Srpska orhideja i sranja? E pa, znate šta je iza njih? Džinovska ruinirana kocka peska i trave, čija je jedina uloga da u sebi sadrži držače tih bilborda. A usred toga, umesto javnog WC-a koji bi bio out of sight, imate kombi one idiotske bezbednosne agencije, koji pazi da neko slučajno tu ne piša! Pametno iskorišćen prostor. Posle svega toga, na kraju ćete naći neki zapušten ulaz u neko dvorište zgrada u užasnom stanju i zaliti nekom cveće. Sad, sve ovo bi s jedne strane bilo lepo, iznerviram se i OK, zašto da kuckam tekst o tome! Evo zašto. Jer može da se tumači na dva zanimljiva načina. S jedne strane, ovo se namenski radi kako bi se ljudi saterali u kafiće, da naruče kafu od 150 din. i tako ovekoveče najskuplje pišanje ikada (ja sam u Mekdonaldsu platio 300 jednom drugom prilikom!) – time ohrabrujući konzumerski kapitalizam. Drugo tumačenje je verovatnije, a i zabavnije. Činjenica da metropole pokušavaju da se otrgnu od biološke prirode čovečanstva. E, i tako dolazimo do strukturalističkog sna! Ha! Binarna opozicija, priroda i kultura, a grad se svakako doživljava kao mesto kulture i trijumfa nad prirodom.

21 May 2013 at 23:04

Nije nikakva mudrost zaključiti da je opozicija grad : selo = civilizacija/kultura : priroda. E, sad, šta je problem? Izlučivanje materija nikako nije kulturno. Uspeli smo da pokulturimo većinu naših potreba – možete kupiti nešto da zadovoljite seksualne apetite, bilo u formi sex shopova, kojih u užem centru ima pet, koliko mi se čini, ili se možete upustiti u neki od mnogobrojnih mating rituala koji se odvijaju svuda. Isto tako, unošenje hrane i pića smo uspeli ne samo da podruštvimo, već i da brendiramo i tako pokapitalizujemo. Zato imamo različite klase restorana, različite vrste hrane i pića. To je cela studija za sebe, jako interesantna, recimo, u onim kafićima od česme, pa pored „Marshalla” i nadalje, koliko tu ima identitetskih odrednica vezanih za unos hrane i pića! Ali, da ne dužim. Poenta je, izlučivanje nismo uspeli da brendiramo. Nije da nije bilo pokušaja, i siguran sam da, kada bi pravili toalet-papir sa dezenom američke zastave, ili EU, kad smo kod toga, mnogi bi ga kupili, ja prvi! Verovatno bismo mogli da pokušamo da napravimo i hipsterski papir, ne znam, kad razmislim, verovatno bismo se odlučili za onaj koji nije u rolni, nego je vintage (izgovarajmo vintaaaž), u kockicama sto se prodaje, roze je i kao šmirgla, jer je mekan papir too mainstream... Svakako, činjenica je da izlučivanje ostaje potpuno prirodno, u smislu, suprotstavljeno civilizaciji. Nismo ga brendirali, i nismo ga podruštvili, kako, dakle, da imamo simbol naše biološke prirode u velikim gradovima, koji teže da se u svojoj visini uzdignu iznad prljavštine zemlje i postanu čisto civilizacijski! Evo, recimo, primer Amsterdama (ili se tako ja i ortak setismo, svakako, negde ima), tipa, javni WC-i koji u ponoć izađu, a u četiri ujutro se zatvore i spuste u podzemlje, kao neki automatizovani mehanizmi. Zamislite lift sa WC šoljom, e, ta fora. Dakle. Šta nam to poručuje – ljudi danju ne seru? Ili poruka za decu: „Znate, posle ponoći su na ulicama čudovišta, manijaci i ljudi sa

63


metabolizmom”. Suština je, kada bih imao živaca i da me ne čeka čitanje dosadnog teksta, mogao bih da lepše sročim sve ovo, ali ovo je svakako tema za razmišljanje. Činjenica je da uprkos tome što pokušavamo da prikažemo seks kao divlji i društveno neuslovljen, zapravo se o polaritetu prirodnog naspram civilizovano-urbanog uspostavlja – izlučivanje. I verovatno bi mnogi urbani ljudi rekli da ne žele javne WC-e jer su nehigijenski, jer smrde, blablabla. Suština je, postoji zavučen prostor koji je potpuno neiskorišćen, na kom kabine nikome ne bi smetale. Drugo, samo je nehigijenskije primoravati ljude da zalivaju skrivene prolaze, a i, najzad, nezdravije da se suzdržavamo zato što smo prinuđeni da svoje bezuspešne pokušaje da raskrstimo svaku vezu sa prirodom preslikavamo u arhitekturu. Možda ova ilustracija deluje kao banalizacija, ali ona jeste bitna za ono što želim da kažem – ljudska svest klasifikuje, i na taj način sve spoznaje. Učinili smo mnogo kao civilizacija, ali smo i zajebali mnogo. Lako je pričati kako smo zajebali sa kapitalizmom, fašizmom i to, i treba to da radimo, ali moramo se osvrnuti i na bazične stvari, pokazujući kako je dualizam naše klasifikacije toliko duboko usađen, kao univerzalna logička struktura, da on upravlja našim poimanjem čak i našeg biološkog i fiziološkog funkcionisanja. Neka me neko ne shvati pogrešno – nisam za odbacivanje svega i svačega u ekstremnom stvaranju kolektivnog bezgraničnog WC-a, jer to bi bilo okretanje leđa milionima godina evolucije koji su stvorili nas. Naprotiv, moramo biti svesni svojih klasifikacionih sposobnosti, zadržati u sebi civilizovanost i napredak, ali ispraviti fundamentalne greške, kao što je dopuštanje kapitalizma, eksploatacije, subordinacije od strane hijerarhije – nasuprot suzbijanju WC-a. ______________________________________________ Comments: Jelena Berninger likes this. Mihajlo Vitezović A dodatni problem je što oni javni wc-i koji postoje ili ne rade (kao onaj kod Narodnog pozorišta) ili ubijaju gore od bojnog otrova iz WWI (kao onaj u Studentskom parku) 21 May 2013 at 23:55 · Like Mihajlo Vitezović Btw, „magični toalet” jeste u Holandiji, al’ ima ga odnedavno i u Londonu i u Belfastu: http://i.imgur.com/nOXtIW9.jpg Međutim, kako jedan lik primećuje, vrlo je diskriminativan: "The urinals are designed exclusively for men, and more specifically, for male drinkers." čime se opet vraćamo na tvoju tezu. 21 May 2013 at 23:56 · Like · 1 Igor Vujčić Mwhahaha, structuralism is never wrong! 22 May 2013 at 00:02 · Like

64


STEVAN ALEKSIĆ Rođen u Beogradu 1981. Diplomirao je scenografiju 2005. na Fakultetu primenjenih umetnosti. Radio na desetini projekata u pozorištu, filmu i televiziji. Pored scenografije, bavi se i glumom i montažom, a zajedno sa majstorom za filmsku masku i šminku, Miroslavom Lakobrijom, snimio je više kratkometražnih nezavisnih filmova za festivale. Član je asocijacije „Film in Serbia”, a trenutno je docent na Fakultetu za umetnost i dizajn Megatrend univerziteta. Njegovi koncepti, koje možete videti na stranicama Armaturgije, prikazuju distopijske i misteriozne svetove budućnosti.



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.