Suton u vodi

Page 1

Marta

Margaret Lankaster

SUTON NA VODI


I

P

odigla je ruke i isturila lice, mazeći ga sencem i vetrom. Uprla je pogled u obrise planinskog masiva Sijera Madre, do koga se stizalo preko nepregledne, užarene pustinje. Okolina San Pedra neodoljivo ju je podsećala na okolinu Pueble, njenog rodnog grada iz koga je otišla pre nepuna dva meseca. Bilo joj je drago što je i u svom novom staništu otkrila izvorni Meksiko, u kakvom je uživala i kod kuće. U sevemom delu zemlje bilo je podjednako sunca, vetra, džinovskih kaktusa i drveća neobičnih formi, kao i u onom južnijem. Žuti, pustinjski pesak bio je podjednako suv i vreo, i mirisao je na dom. Nedostajali su joj roditelji i braća, ali nijednog trenutka nije pomislila da se vrati kući. Volela je Felipea, svog momka, i želela je da ostane sa njim. On je bio dobar prema njoj, u meri koja joj nije otvarala prostor da žali zbog toga što je ostavila sve iza sebe i upustila se novi život. Težak i neizvestan, ali častan i ispunjen ljubavlju. Pojurila je za leptirom, koji joj je proleteo tik ispred lica. Leandra Lopez je imala dvadeset godina, ali je njena priroda još uvek bila detinjasta. Felipe ju je učinio ženom, ipak, to nije uticalo na njeno ponašanje, niti na stepen njene zrelosti. I dalje je najviše od svega volela da se mazi i umiljava, da bere cveće i igra se sa životinjama. Na život je gledala očima onoga ko je bezbrižan i bezazlen, nesvestan svih opasnosti, kao i zla u drugim ljudima. Na usnama je nosila poklič radosti, u grudima ljubavni zanos, prema ljudima i samom životu. Leandra je volela sve ljude, jer joj niko nikada nije naudio. Odrasla je pored četri starija brata, koji su se trudili da je zaštite od svega. Kada je Felipe došao da je odvede od njih, teška srca su se složili sa tim. Oni su znali na kakva će sve životna iskušenja naići njihova sestra, ali su verovali Felipeu, koga su dobro poznavali. Početak nije obećavao ništa dobro. Već u prvim danima zajedničkog života, Felipe je postupio suprotno onome, što je planirao, i što je najavljivao da će učiniti. Odveo je Leandru daleko od njene kuće, na suprotni kraj zemlje, čak. Umesto u stan, smestio'ju je u jeftini motel, problematičnog komfora. Pronašao 2


je posao, ali je većinu zarađenog novca trošio na kockanje, sa izgovorom da juri za velikim dobitkom, kojim bi sebi i Leandri obezbedio pristojan život. Ona mu je sve tolerisala jer mu je verovala, kao što je verovala i svim drugim ljudima. Zamišljala je sebe i Felipea u velikoj i lepoj kući sa dvorištem, ispunjenim cvećem. Želela je da imaju decu, i žalila je što je Felipe to odlagao, sa objašnjenjem da su oboje premladi da bi postali roditelji. Sebe i svog momka je videla u svetloj budućnosti, u blagostanju, nikako drugačije. Bilo im je potrebno samo malo strpljenja, dok stvari ne dođu na svoje mesto. A ona je mogla da čeka. Leptir je uspeo da pobegne, i Leandra je žalila za propuštenom prilikom da izbliza osmotri šarenilo boja na njegovim krilima. Osvrnula se oko sebe, tražeći zabavu druge vrste, kada je osetila napad gladi. Već je bilo podne, a ona je propustila da doručkuje. Pomisao na kriške zelene ananas dinje, koje su se hladile u frižideru, naterala ju je da ubrza korak, kako bi što pre stigla u motel. Tek što je iznela tanjir na sto, začula je dobro poznati zvuk motora Felipeovog kamioneta. Začudila se njegovom dolasku. Nije ga očekivala pre šest sati popodne. Još više se iznenadila kada je shvatila da je Felipe naglo zakočio, kao da je bio u velikoj žurbi. Izašla je napolje, da bi videla o čemu se radi. Zatekla je Felipea kako, ispod podignute haube, pregleda motor, koji se pušio. - Divno je što si došao, Felipe! - doskakutala je do njega i prisno mu se obesila o rame. - Upravo sam htela da doručkujem! Sada bi mogli zajedno da jedemo! U frižideru ima dosta voća, a od sinoć nam je ostalo nekoliko tortilja! Mislim da ima i... Felipe ju je neočekivano zgrabio za ruku i poveo je prema sobi. Uveo ju je unutra i zatvorio vrata za njima. - Slušaj me dobro, Leandra! - čvrsto ju je držao za mišice i gledao je unezverenim pogledom. - Dogodilo mi se nešto veoma neprijatno! Nešto, zbog čega moram odmah da krenem na put! - Šta ti se dogodilo, Felipe?! - Leandrin glas je bio uplašen i plačan. -Reci mi da nije ništa strašno, molim te! - Nažalost, strašno je! Toliko je strašno da mi je život ugrožen!

3


- Oh! - Leandra mu se bacila na grudi. - Ne želim da ti se bilo šta loše dogodi! - Nemamo vremena za to! - grubo ju je odvojio od sebe. - Potrebna mi je tvoja pomoć! - Učiniću sve za tebe, Felipe! - obećala mu je bez oklevanja. - Sve! Ganut njenom naklonošću, Felipe ju je nežno pomazio po kosi. - Znam da hoćeš, dobra moja Leandra... - utisnuo joj je plah poljubac na čelo. - Oprosti mi što sam te ovako isprepadao. To je zato što moja pozicija nije nimalo zavidna. - Ispričaj mi šta ti se dogodilo! - Izgubio sam novac moga gazde! Ukrali su mi ga neki momci iz Guerera! Presreli su me ispred banke, odvukli me u sporednu ulicu i uperili mi pištolj u lice! Morao sam da im dam sav novac, koji sam imao kod sebe! Dao sam im čak i naš novac! Sve što smo imali! - Felipe! - Leandra mu se, jecajući, obesila oko vrata. - Mogli su da te ubiju! Oh, ne znam kako bih preživela da ti se nešto dogodilo! - Tačno, svašta je moglo da se desi! Međutim, ja još uvek nisam van opasnosti. Jer, ako ne budem vratio novac svom gazdi, on bi takođe mogao da me ubije! - Zbog čega?! Pa, ti si žrtva u ovoj priči! Ti si opljačkan! Da li si već obavestio policiju? - Ne, i nemam nameru da to učinim. Rešio sam da pronađem one momke iz Guerera, i da im preotmem sav novac! Tako će biti najbolje za sve! Leandra je raširila oči u neverici. - Ne... - odmahnula je glavom, nemajući glasa. - To ne smeš da učiniš... Ne, Felipe! - kriknula je. - Moraš da obavestiš policiju! - Umiri se! - Felipe joj je spustio ruke na ramena i snažno je protre-sao. Znaš li ti ko je moj gazda?! Don Armando Andrade! On nije čovek, kome bi bilo poželjno dovoditi pohciju u kuću! Lokalne vlasti jedva čekaju da pronađu neki propust u njegovom radu, zbog koga bi zatvorili njegove hotele, klubove i kockarnice! Uvereni su da se pod krovovima tih objekata obavljaju kriminalne radnje, a to uopšte nije tačno! Na kraju, ni on sam ne poziva policiju, čak ni u situacijama, u kojima se njegova nevinost ne bi mogla dovesti u pitanje! - Zar bi te don Armando Andrade zaista ubio, Felipe, ako mu ne bi vratio novac? - Leandra je to pitanje jedva prevalila preko usta. - Zar je on ubica? 4


- Nije, ali to ne bih mogao da tvrdim za njegovog poslovnog partnera, Karlosa Ererosa. Taj čovek je opasan! Lično sam ga video kada je prebio jednog momka, zbog toga što je varao na kartama! Karlosa se svi plaše, i to sa razlogom! Ja premirem od straha, pri pomisli da bi on mogao da posumnja u priču da su me opljačkali! Ko zna šta bi mi uradio?! Biću u manjoj opasnosti sa momcima iz Guerera, nego sa njim! - Ah, oni su naoružani! Mogli bi da te rane! - Obećavam ti da ću se paziti, da ću se vratiti živ i zdrav! Još večeras, ili sutra, najkasnije! - Oh, Felipe! - Leandra mu se iznova bacila na grudi i čvrsto ga zagrlila. Dozvoli mi da krenem sa tobom! Ne mogu da ostanem ovde i da premirem od neizvesnosti! - Ne, Leandra! Ti moraš da ostaneš ovde, da bi učinila nešto drugo za mene! - Šta, Felipe? - podigla je lice ka njemu, pogledom mu upućujući svoju neizmemu odanost. - Šta mogu da učinim za tebe? - Hoću da odeš kod don Armanda, u hotel „Merida”, i da mu objasniš šta se dogodilo!

Leandru je preplavio osećaj blage neprijatnosti. Iako nijednog čoveka nije doživljavala kao svog neprijatelja, i nijedno mesto kao potencijalno opasno, na kompleks objekata pod nazivom „Merida”, kao i na njihovog vlasnika, nije gledala otvorenog srca. Jednostavno je osećala da je Armando Andrade, zajedno sa svojim plaćenicima i gostima, pripadao nekom drugom svetu, svetu koji nije njen, u kome ona nije imala šta da traži. Nadala se da je put nikada neće naneti u bilo koji od objekata u vlasništvu čoveka, čija je moralnost važila za sumnjivu. Ali, sada je znala da svoj odlazak u iste ne može da izbegne. Felipeov život je bio u pitanju, a ona se osećala spremnom da ga zaštiti na sve moguće načine. - Da, Felipe... - prošaputala je, uzimajući njegovo lice među svoje ruke. - Otići ću kod don Armanda, i objasniću mu šta se dogodilo. Znam da će mi poverovati. Znam da je on dobar čovek, iako ljudi ne pričaju lepe stvari o 5


njemu. On ti daje platu, i nas dvoje od te plate živimo, zar ne? To je dovoljan razlog da ga poštujem. Uklonio joj je šiške sa čela i pomazio je po nosu. - Hvala ti, devojčice moja... Znao sam da mogu da računam na tebe... I u pravu si, po pitanju don Armanda. On je častan čovek. Neće te povrediti. Leandra se zbunjeno namrštila. - Zbog čega bi on mene povredio? Ja nisam ništa učinila! Momci iz Guerera su ukrali njegov novac! - Jasno, jasno! - požurio je da je umiri. - To sam rekao tek onako. Ti znaš da ja ne bih dozvolio da dođeš u bilo kakvu opasnost, zar ne? - Znam da me voliš Felipe! Kao što ja volim tebe! - Da... - promrsio je, spuštajući brz poljubac na njene usne. - Moram da žurim, sada! Poneću nešto stvari, za slučaj da moram da prenoćim negde! - Pomoći ću ti da se spakuješ! - Leandra je već izvlačila torbu, sa dna ormana. Iznenadila se kada je shvatila da Felipe ubacuje u torbu više stvari, u odnosu na ono što se smatralo potrebnim za jednodnevno putovanje. - Zbog čega nosiš toliko stvari? - morala je da ga upita. - Za svaki slučaj! - nehajno je uzvratio, uzimajući i rezervne patike. - Ne mogu da znam šta ću sve doživeti na putu! Uostalom, neće mi biti teško da ponesem mnogo stvari, jer idem kamionetom! Leandra je krenula da isprati Felipea, koji je užurbano ubacivao stvari u kamionet. - Brzo se vrati! - glas joj je poprimio notu preklinjanja. - I, čuvaj se! Hoću da se vratiš živ i zdrav! Sa novcem ili bez njega, svejedno! - Biće sve u redu! - obećao joj je Felipe, uzimajući je u zagrljaj. - Čuvaće me tvoja ljubav, to dobro znam! - Oh, Felipe... - Leandrin glas se zagušio, u naletu suza. - Ne plači, malena... - Felipe ju je pomazio po bradi. - Ti si zaslužila da budeš srećna, i tako će i biti. Obrisala je suze i zbunjeno se zagledala u svog momka. - Kako to misliš? promucala je, naslućujući skrivenu poruku u Felipeovim rečima. - Felipe?! - Zdravo, Leandra! - Felipe je uskočio u kamionet i mahnuo joj kroz prozor. - Ako se meni nešto dogodi, vrati se svojoj braći! 6


Htela je još jednom da mu poruči da se čuva i da vodi računa o sebi, ali je Felipe svom snagom pritisnuo papučicu za gas, i velikom brzinom se udaljio od motela.

Iz oblaka prašine, kojeg su napravili točkovi Felipeovog kamioneta, pojavila se Manuela Navaro, ćerka vlasnika motela. Bila je Leandrina vršnjakinja, ali je po svemu bila zrelija od nje. Kao dete koje je u ranom detinjstvu ostalo bez majke, Manuela je rano naučila da vodi računa o sebi, da preuzima odgovornost, i da na život gleda sa njegove tamnije strane. Vodila je motel zajedno sa svojim ocem, i skupljala novac za odlazak u Meksiko Siti, na studije turizma. Zbližila se sa Leandrom odmah po njenom dolasku u motel. Iako je imala dosta primedbi na njenu vezu sa Felipeom, uzdržavala se da joj bilo šta kaže. Jer, znala je da njene reči ne bi naišle na priželjkivani odjek. Mahnula je rukom ispred lica, rasterujući čestice uzvitlanog peska. - Tvoj momak je otišao u velikoj žurbi, Leandra! - nakašljala se, da bi pročistila grlo. Nadam se da nije upao u neku nevolju. - Felipeu se dogodilo nešto strašno - rekla je Leandra, ne uspevajući da ukloni pogled sa puta, sa kog je odavno nestao Felipeov kamionet. - Dozvoli da pogodim: napravio je kockarski dug i sada mora da beži? - Nepravedna si prema Felipeu, Manuela! - Leandra joj je blago prebacila, jer nije umela da bude oštra. - On se kockao da bi prikupio novac za našu kuću! I nikada nije rizikovao toliko, da bi napravio dugove! Na kraju, on ni po koju cenu ne bi otišao bez mene! Makar morao i da beži! Manuela je turobno uzdahnula, shvatajući kako će biti najpoželjnije da ćuti i uzdržava se od komentara. - Imaš li hladne vode u frižideru? - Da, uđi! - Leandra ju je uvela u sobu. Poslužila ju je sokom od borovnice, a takođe je iznela na sto i činiju sa voćem. - Felipea su jutros opljačkali neki momci iz Guerera. Nosio je u banku novac don Armanda. Uperili su pištolj u njega i naterali ga da im preda sav novac. Sada je on otišao da juri za njima. - Tako... - Manuela je značajno klimnula glavom. Ona je imala svoje viđenje stvari, ali je odlučila da ga zadrži za sebe. - Kolika svota novca je u pitanju? 7


- Ne znam - Leandra je slegla ramenima. - Pretpostavljam da je u pitanju mnogo novca, jer je Felipe imao zadatak da svakoga jutra pazar iz kockarnice nosi u banku. - Pretpostavljam da nije obavestio policiju? - Ne, nije! Odlučio je da problem reši sam. Oh, Manuela... - u Leandrinim očima su se iznova pojavile suze. - Užasno sam zabrinuta za njega! Ti momci su naoružani i opasni! - Mislim da mu ništa manja opasnost ne preti od don Armanda, a posebno od njegovog poslovnog partnera, Karlosa! Njih dvojica će prevrnuti zemlju da ga pronađu! I, veruj mi da će uspeti u tome! - Ali, Felipe nije begunac! On će se vratiti u San Pedro! Još večeras, ili sutra, najkasnije! - Do tada će don Armando već poslati svoje ljude za njim. - Neće, jer... Jer ću mu ja objasniti šta se dogodilo! Manuela je suzila pogled i polako spustila čašu na sto. - Molim? - izustila je, a jeza joj je protresla telo. - Odakle ti ideja da tako nešto učiniš? - Felipe me je to zamolio. I ja ne vidim ništa loše u toj molbi! - Ne vidiš?! - Manuela je pala u vatru. - Zar ti nije jasno da te je... da te je... Zaćutala je, u grozničavom razmišljanju šta bi mogla da kaže Leandri. Morala je da bude oprezna sa njom. Smatrala ju je nespremnom da sagleda istinu. Kao takvoj, niko joj nije mogao pomoći. Manuela je imala potrebu da savetuje Leandri da ne odlazi don Armandu na noge, ali joj je pala na pamet mogućnost da bi on mogao da dođe kod nje. A tada bi sve bilo mnogo gore. Leandra je imala neke šanse, ako bi stupila pred don Armanda u naivnom uverenju da govori istinu o Felipeu. A ako bi se krila u motelu, morala bi da preuzme na sebe deo Felipeove krivice. - Zašto ne bi dozvolila mom ocu da te prati? - pala joj je na pamet ta mogućnost. - Draga Manuela... - Leandra ju je zagrlila, na trenutak. - Hvala ti što brineš za mene, ali mislim da za tim nema potrebe! Šta bi moglo da mi se dogodi kod don Armanda? On će pokazati razumevanje za ono što se dogodilo Felipeu, sigurna sam u to! Na kraju, mislim da ne bih mogla da računam na pomoć tvoga oca. Bojim se da me on ne voli.

8


- To nije tačno! Moj otac ne voli Felipea, zato što je nemaran gost, koga na kraju svake nedelje mora da podseća da je vreme za plaćanje račima! Ti si mu veoma draga! On poštuje to što sam te ja zavolela, kao prijateljicu! - I ja tebe mnogo volim, Manuela! - Leandri nije bilo nimalo teško da joj uzvrati iskazanu naklonost. - Mislim da si prepametna devojka, na koju bi svako mogao da se ugleda! Divim se mnogim tvojim osobinama i priželjkujem da, jednoga dana, počnem da ličim na tebe! - A šta misliš o ideji da ja idem sa tobom u „Meridu”? - Manuela nije mogla da izdrži a da joj to ne predloži. - Čega se ti, u stvari, plašiš, Manuela, kada je moj odlazak kod don Armanda u pitanju? Manuela je neko vreme ćutala, birajući prave reči. - Plašim se mogućnosti da don Armando i njegov ortak ne poveruju u tvoju priču i da... i da ne iskale svoj bes na tebi. - Zar misliš da bi me povredili? - Mislim da su oni ljudi pred kojima bi trebalo biti oprezan - Manuela je diplomatski odgovorila. - Pa, biću oprezna! - Leandra je slegla ramenima. - Nemam nameru da ih iritiram ili tako nešto slično. - O, Leandra! - Manuela je morala da se nasmeje. - Ne mogu da zamislim da bi ti mogla da iritiraš nekoga, sve i kada bi to htela da učiniš! - Onda je to rešeno! - uzviknula je Leandra i stala pred ogledalo, kako bi se kritički osmotrila. - Bojim se da je ovo, što imam na sebi, ujedno i ono najbolje u celokupnoj mojoj garderobi. Izgledam neprikladno za odlazak u „Meridu”. Zar ne, Manuela? Manuela je sa divljenjem odmerila Leandrinu vitku figuru, sa neznatno naglašenim ženskim oblinama. Iako su njena kratka suknja bledoljubičaste boje, kao i košulja bez rukava, delovale krajnje skromno, obe stvari su joj izvrsno pristajale. Isticale su tananost njenog tela, vitkost ruku i nogu, i čokoladnu boju njene mladalački zategnute kože. Prišla joj je i stala joj iza leđa. - Ti si najlepša devojka koju sam videla u čitavom svom životu, Leandra - rekla joj je nadahnuto i bez zavisti. - Možda bi ti želela da preuzmeš neke moje osobine, ali bih ja svakako želela da izgledam kao ti. 9


- Ne mislim da sam lepa - Leandra je i dalje posmatrala svoj odraz. - Nije mi ni stalo do toga da budem lepa. Stalo mi je do toga da me Felipe voli, ovakvu, kakva jesam. - Da, svakako... - Manuela se neubedljivo složila, krećući da izađe iz sobe. - Javi mi se, odmah po povratku iz „Meride”. I čuvaj se! Ne verujem da je don Armando u stanju da ti nanese neko zlo, ali je reputacija mesta, čiji je on vlasnik, na lošem glasu! - Biću oprezna! Obećavam! - doviknula joj je Leandra, krećući da obuva sandale i da se priprema za odlazak u „Meridu”.

10


II

T

rebalo joj je četrdeset minuta da, od motela u kome je živela, stigne do kompleksa „Merida”, koji je podrazumevao neveliki hotel, noćni klub i kockarnicu. Kompleks se nalazio na samom ulazu u grad, i svojom jednostavnošću se uklapao u pustinjsko okruženje. Svi objekti su bili izrađeni u kombinaciji prehispanskog i kolonijalnog stila, na njima nije bilo ničeg luksuznog ili šljaštećeg. Izostale su čak i svetleće reklame. Vlasnik kompleksa, don Armando Andrade, je očigledno računao na prisustvo stalnih gostiju, tako da mu nisu bili potrebni slučajni putnici namernici. Iako je u početku hodala veoma brzo, Leandra je znatno usporila hod, kada se sasvim primakla kompleksu. Kao da je tek tada, kada je ugledala njegove zidine, shvatila u šta se upustila. Prvi put je prišla kompleksu toliko blizu. Iznenadila se otkrićem da, u dva sata po podne, u njegovom neposrednom okruženju nije bilo ljudi. Znala je da klub i kockarnica rade noću, ali se nadala da će bar hotelski gosti biti budni u ranim popodnevnim satima. Obuzela ju je nelagodnost, zbog koje je sa oklevanjem zastala pred kapijom, kroz koju se ulazilo u dvorište kompleksa. Postala je kompletno svesna svoje bespomoćnosti. U kompleks je mogla da uđe, ali joj, zbog vesti koje je donosila, izlazak nije bio zagarantovan. On će zavisiti isključivo od milosti don Armanda. Kao da je iznikao iz peska, pred njom se neočekivano stvorio sredovečni muškarac, nimalo prijatnog izraza lica. - Šta tražiš ovde, malecka?! - nabusito ju je upitao, nakon što ju je drsko odmerio. Uplašeno je ustuknula, obuzeta željom da pobegne. A onda se prisetila Felipea i njegove nezavidne pozicije, i to joj je dalo hrabrosti da se predstavi. - Ja sam Leandra Lopez. Došla sam u ime Felipea Rejesa. Nepoznati se iscerio na način, koji je uvukao strah u Leandrine kosti. Gazda će se radovati da te vidi. Naravno, bio bi srećniji da se dočepao onog mangupa, Felipea, ali sam siguran da će biti zadovoljan i sa tvojom posetom. 11


Na osnovu tih reči, Leandra je zaključila da je don Annando registrovao Felipeov nestanak. Tek tada se zapitala o kojoj sumi ukradenog novca se radilo. Jer, očigledno će gnev don Armanda biti u srazmeri sa visinom sume. Sledila je nepoznatog čoveka kroz pusto predvorje hotela, do niza kancelarija, koje su se nalazile u zadnjem dvorištu. Nije joj bilo nimalo prijatno kada je shvatila da, među zaposlenima, nije primetila nijednu ženu. Progutala je knedlu, kada je čovek pokucao na vrata jedne od kancelarija. Grlo joj je bilo stegnuto i suvo, i ona se uplašila kako neće biti u stanju da progovori ijednu reč. Nepoznati ju je uveo u prostranu, jednostavno nameštenu i klimatizovanu kancelariju. Odahnula je, na trenutak, zapahnuta prijatnom svežinom. Ipak, napetost ju je iznova sasvim obuzela kada je primetila tamnokosog čoveka koji je sedeo za radnim stolom, ali i još jednog, koji je stajao pored prozora. Pretpostavila je da je čovek za stolom upravo don Armando. Bilo je nečega u njegovom izgledu što je odavalo veliki autoritet, veliku moć. Prosto je isijavao snagu, mentalnu, koliko i fizičku. Leandra, nekoliko dugih sekundi, nije mogla da skine pogled sa njegovog lica. Nikada pre nije srela tako upečatljivog muškarca. On je sasvim zaokupio njenu pažnju, bio joj je zanimljiv u meri koja ju je iznenadila. Srce joj je uplašeno poskočilo kada je skrenula pogled na čoveka koji je stajao kod prozora. Pravilno je naslutila da je upravo to Karlos Ereros, čovek na lošem glasu, spreman na upotrebu sile. Bio je visok, zgodan i privlačan, ali je delovao odbojno i nepristupačno. Oči su mu bile zle, i Leandra se osetila kao da su je one vrebale. I zaista, Karlos je podrobno odmeravao Leandru. Iako se ona nikako ne bi mogla svrstati u žene, koje su mu bile po ukusu, njegovom iskusnom oku nije promakla njena prirodna lepota. Dopale su mu se njene krupne, crne oči, maleni nos i rumena usta, kao i duga crna kosa, koja joj se blago uvijala na ramenima. Imala je dug i izrazito lep vrat, koji se sada sijao od znoja. Slutio je da su joj grudi nevelike ali čvrste, sa primamljivim, ispupčenim vrhovima. I o njenim vitkim nogama je mislio sve najlepše, dok je o njenim ravnim i prašnjavim sandalama mislio sve najgore. Leandra je osećala Karlosov pogled na sebi, zbog kojeg je poželela da se sakrije iza nekog paravana. Videla je da je taj pogled bio pohotan, što ju je navodilo da se oseća izrazito neprijatno.

12


Vođena nekim neobjašnjivim instinktom, pogledala je molećivo u don Armanda, kao da je od njega mogla da dobije pomoć. Uhvatila je i njegov pogled na sebi, ali, začudno, od tog pogleda nije osetila nikakvu neprijatnost. Pogled don Armanda je bio izrazito muški, ali pritom i nimalo uvredljiv. - Ovo je Leandra Lopez, don Armando - nepoznati je predstavio Leandru svom gazdi, čoveku koji je sedeo za stolom. - Došla je u ime Felipe Rejesa. - Zanimljivo... - promrsio je Karlos, ne propustivši da još jednom odmeri Leandru. Ona se našla na ivici plača. Malo joj je nedostajalo da zarije lice u ruke i preda se suzama. Kao da je to osetio, Armando joj je pokazao rukom na fotelju. - Sedi, Leandra! Hoze, donesi joj limunadu sa ledom, molim te! A ti Karlose... okrenuo se na kratko ka svom poslovnom partneru - ostavi nas same, molim te. Pomalo zatečen tom naredbom, Karlos je nezadovoljno stisnuo usne. Ipak, učinio je ono što je od njega traženo. Bez reči je napustio kancelariju, u kojoj se, bar se Leandri tako činilo, čitav vazduh naprasno izmenio. Pogledala je u Armanda, ne uspevajući da sakrije zahvalnost u svojim očima. Prema tom čoveku je i dalje gajila oprez, ali nije mogla a da mu ne pokaže koliko joj je značilo to, što ih je lišio Karlosovog prisustva. Sela je u fotelju i podigla guste šiške sa čela, kako bi se rashladila. Nimalo nije oklevala da prihvati veliku čašu sa rashlađenom limunadom, koju joj je Hoze pružio. Halapljivo je otpila nekoliko gutljaja, jer je bila veoma žedna. - Da li si želela nešto drugo za piće? - Armando je čekao na njen odgovor, da bi otpustio Hozea. - Ili za jelo, možda? - Ne, hvala vam! - Leandra se smušeno osmehnula svom domaćinu. Limunada je upravo ono, što mi je bilo potrebno. Hoze se nečujno povukao i ona je ostala sama sa Armandom.

13


Registrovala je blagi osmejak na njegovom licu, što ju je prilično opustilo. Don Armando ju je gledao sa simpatijama, a ona je slutila da on svoju naklonost nije rasipao na bilo koga. - Tako, znači! - ulegao je leđima u fotelju i isprepletao prste. - Ti si Felipeova devojka? - Da - kratko je izustila, oblizujući vlažne usne vrhom jezika. - Koliko dugo se zabavljaš sa njim? - Poznajem ga tri godine, ali smo počeli da živimo zajedno pre dva meseca. - Dva meseca - ponovio je Armando i značajno zaklimao glavom. - Sigurno si planirala da se udaš za njega? - O, da! - odmah je potvrdila. - Želim da se udam za Fehpea i da mu rodim decu! Armando se, u znak komentara, kratko osmehnuo. - To su veliki i značajni životni planovi. Pretpostavljam da mnogo voliš svog momka, kada si spremna da se udaš za njega i da mu rodiš decu? - Naravno da mnogo volim Fehpea! On je dobar momak i dobar je prema meni! - Ti i Felipe trenutno živite u motelu Oskara Navara, koliko mi je poznato? - Da, tamo smo iznajmili sobu. Ali, soba u motelu je samo naš privremeni smeštaj. Dok Felipe ne skupi dovoljno novca da kupimo stan. - Zar Felipe očekuje da uštedi za kupovinu stana od plate koju mu ja dajem? - Ne, on... On se nada premiji... Na kocki... - dodala je stidljivo. - Primetio sam ga par puta, za nekim od stolova... Nisam znao da očekuje da dobije premiju. A nisam znao ni da je dozvolio da ga ti čekaš kod kuće. Leandra je morala da prizna sebi da joj se dopala intonacija Armandovog glasa, kojoj je pribegao dok je izgovarao poslednju rečenicu. On joj je udelio posredan kompliment, i to je samo moglo da joj imponuje. Oborila je glavu, ali nije mogla da sakrije osmeh, koji joj je pobegao sa usana. -I? - Armandov glas je sada postao za nijansu grublji. - Gde je tvoj momak, Leandra? Ostao mi je dužan izvesnu svotu novca. - Felipe me je poslao da vam kažem da su ga jutros, ispred banke, presreli lopovi iz Guerera, i da su mu oteli vaš novac, pod pretnjom oružjem! Ali, ne 14


brinite! On je otišao za njima, kako bi povratio vaš novac! Obećao je da će se vratiti večeras ili sutra, najkasnije! Armando je suzio pogled, dok mu je lice poprimilo izraz besa. Ipak, Leandra je osetila da taj bes nije bio usmeren na nju. Nije umela da objasni poreklo tog uverenja, samo ga je nejasno slutila. Armando je dugo ćutao, ne skidajući pogled sa Leandrinog lica. Na trenutke se činilo kao da ga nije bio ni svestan, a na trenutke je izgledalo kao da je intenzivno privlačilo njegovu pžižnju. - Nemojte da se ljutite na Felipea, molim vas, don Armando! - Leandra se usudila da ga to zamoli. - On je apsolutno nedužan! On je žrtva jedne pljačke, koja je očigledno bila unapred isplanirana! Ja ga odlično poznajem, i tvrdim vam da je pošten momak, i da nikada ništa nije stekao krađom! Uostalom, vi ste poslednji čovek koga bi Felipe pokrao, jer vas ceni kao čoveka koji mu je obezbedio posao i platu! - U redu, Leandra! - Armando je naprasno izgovorio, pridigavši se u fotelji. - Hvala ti što si me obavestila o svemu ovome. Tvoj momak može da bude ponosan na tebe. Malo je devojaka koje bi prihvatile na sebe rizik da se pojave pred vlasnikom pokradenog novca, sa namerom da brane svog momka. - To sam učinila jer sam sigurna u Felipeovu nevinost! U suprotnom bih ga prva osudila zbog toga što je izveo krađu! - I prevaru. - Molim? - Pa, ako bi se pokazalo da je Felipe ukrao moj novac, to bi značilo i da je prevario tebe ovom pričom da će ti se vratiti. Srećom, oboje znamo da to nije tačno, zar ne? - Ne, to nipošto nije tačno! - odlučno je odmahnula glavom. - Pozvaću Hozea da te isprati - Armando je pritisnuo dugme na telefonskoj sekretarici. - Imaš li prevoz, do motela? - Ne, ali mi nije ni potreban. - Ne bi trebalo da hodaš sama kroz ove predele - brižno ju je opomenuo. Reći ću Hozeu da te odveze. - Ja... - Leandra je krenula da lomi prste na rukama. - Da li biste... Da li biste vi mogli da me odvezete?

15


Iznenađeno je izdigao obrve, ali je ipak pogledao na sat, u nameri da proven koliko mu je slobodnog vremena preostalo. - Nažalost, uskoro očekujem dolazak važnog poslovnog saradnika. Ne brini, sa Hozeom ćeš biti sasvim bezbedna. Verovala mu je. Ako je Armando Andrade držao nekoga pod svojom zaštitom, bilo je to isto kao da ga je štitila celokupna međunarodna zajednica. Ustala je iz fotelje i razdragano se nasmejala. - Hvala vam, don Armando! Znala sam da ćete imati razumevanja za ono što se dogodilo Felipeu! Iako je bilo logično da strahujem od vaše reakcije, ja sam ipak došla kod vas sa uverenjem da će sve proći u najboljem redu! - Drago mi je što sam opravdao tvoje poverenje, Leandra - uzvratio je Armando, i potom izdao Hozeu naredbe, vezane za Leandrin prevoz. - Do viđenja, don Armando! - pozdravila ga je Leandra, stojeći pored vrata. - Strpite se još samo dan ili dva, i dobićete svoj novac natrag! - Znam da hoću - nevoljno je izustio, prateći zabrinutim pogledom Leandrin izlazak iz njegove kancelarije.

16


III

K

arlos Ereros je imao tek toliko strpljenja da sačeka da Leandra uđe u Hozeova kola, pre nego što je požurio nazad, u Armandovu kancelariju.

- Šta ti je reklo ono pilence, Armando? - krenuo je da se interesuje još sa vrata. - Gde je naš novac?! Armando je turobno uzdahnuo i pokazao prstom na bar, u kome su bile poslagane flaše sa raznovrsnim pićima. - Sipaj nam po jednu tekilu, molim te. - Dozvoli da pogodim: onaj mangup, Felipe, je nešto zabrljao, i poslao je svoju devojku da ga spašava! - Rekao joj je da su ga opljačkali ispred banke. Pod pretnjom oružjem! - I ona mu je poverovala?! Naivnija je nego što izgleda! Armando je prihvatio pruženu mu čašu sa tekilom, i ispio ju je u dva gutljaja. - Taj momak mi se nikada nije dopadao - rekao je mršteći se, od žestine alkohola. - Trebalo je da obratim veću pažnju na njega. - I meni je oduvek bio sumnjiv - nadovezao se Karlos, smeštajući se u fotelju. Podigao je noge na niski stočić i ležerno ih ukrstio. - Previše se upinjao da ispadne uslužan i fin. Ipak, slutio sam da se ispod njegovog dečački lepog lica krije prvorazredna bitanga. - Sigurno je od početka planirao da nas opljačka. - Samo je čekao da promet bude dovoljno visok. - Tek su mi sada, nakon što sam upoznao Leandru Lopez, jasne razmere njegovog ništavila. Samo je neko bez imalo srca mogao da ostavi onakvu devojku na cedilu. - Zbog čega je ona, uopšte, dolazila danas ovde, Armando? - Da bi nam rekla kako je Felipe nevina žrtva organizovane pljačke. - Sirotica... Zar zaista veruje u to? - Šta više, uverena je da je Felipe otišao za pljačkašima, kako bi im preoteo novac. Očekuje ga da joj se vrati večeras ili sutra, najkasnije. Karlos je huknuo ironično i ispio svoju čašu do kraja. - Tebi je jasno da ju je on poslao kod tebe, da bi namirila njegov dug? 17


- Da, jasno mi je. - Ipak si je pustio da ode? - Ona je praktično dete, Karlose. I sasvim je nedužna, u čitavoj ovoj situaciji. Iako nam je Felipe Rejes odneo znatnu količinu novca, priznaćeš da je Leandra Lopez njegova najveća žrtva. - Kada je neko toliko naivan, mora da pretrpi nešto. - Leandra je potpuno čista, Karlose. U njoj nema nimalo zla, ničeg prljavog. Zbog toga nije u stanju da prepozna zlo u drugim ljudima. - Dopala ti se? Armando se zagledao u Karlosovo lice. - Mislim da se po prvi put srećem sa devojkom njenog profila. Znaš i sam da sam se uvek petljao sa ženama, koje su važile za njenu apsolutnu suprotnost. - O, da! Dovoljno je da čovek pogleda Huliju, pa da shvati o čemu govoriš! - Bojim se da je Leandra u opasnosti, Karlose. Ne bi me iznenadilo ako bi se pokazalo da joj Felipe nije ostavio ni pezosa. - Malecka je slatka. Mogla bi lako da zaradi novac. - Ne budi prost, molim te! - TI znaš da mi moralnost nije jača strana, Armando - Karlosu nije predstavljalo nikakvu teškoću da to prizna. - Da sam ja bio na tvom mestu, objasnio bih maleckoj šta se očekuje od nje, i dobro bih se zabavio. - Odvratan si! - poručio mu je Armando sa izrazom gađenja na licu. Shvataš li da bi bilo kakva primena sile potpuno uništila čitav Leandrin život? Ona je krhka i preosetljiva, nemoćna da se nosi sa unutrašnjim lomovima! - Jednoga dana će morati da se suoči sa pravim životom. U ovom svetu niko nije zaštićen, niko nema privilegiju da živi pod „staklenim zvonom”. S obzirom na izgled i naivnost Leandre Lopez, rekao bih da će se veoma brzo suočiti sa nekom traumatičnom situacijom. Ona je previše lakomislena, da bi umela da se zaštiti. Na kraju, došla ti je ovde, na noge, apsolutno nesvesna zbog čega je poslata kod tebe! - Felipe Rejes je prava budala, kada je ostavio onakvu devojku - Armando je i dalje bio preokupiran Leandrinom sudbinom. - Pored nje je imao šansu da ispadne muškarac, u svakom smislu te reči. - Kako to misliš? - Karlos ga je namršteno upitao. 18


- Kako? Prisetimo se ponovo Hulije. Šta misliš, šta je njoj potrebno od mene, sem mog novca? - Mm... Ništa, rekao bih. - Slažem se sa tobom. Hulija je više nego iskusna, za svojih dvadeset devet godina. Inteligentna je i snalažljiva, ume da se nametne, da dobije sve što poželi. Prvorazredna je zavodnica, tako da joj ljubavnika nikada neće nedostajati. Ja sam samo jedan u nizu njenih muškaraca, koji joj privremeno ulepšavaju i olakšavaju život. Ništa joj ne značim, i ništa joj neću značiti ni u budućnosti. - Ipak je dugo ostala sa tobom - podsetio ga je Karlos. - A i verna ti je. - Pored mene joj nije potreban drugi muškarac. Ni zbog čega. Karlos je saglasno klimnuo glavom. - Shvatam. Misliš da bi sa maleckom Lopezovom bilo drugačije? Da bi njoj bio potreban? - Da, u svakom smislu. Kao muškarac, kao zaštitnik, kao učitelj. - Ne vidim u tome ništa privlačno. - To je zato što se ti i ja mnogo razlikujemo, amigo. - Da sam na tvom mestu, oženio bih se Hulijom. Sa tom ženom ti nikada ne bi bilo dosadno. - Kao što sam rekao, ti i ja se mnogo razlikujemo, Karlose. Eto, na primer, ja umirem od dosade sa Hulijom. Sa njom je sve „već viđeno”. Ona me ne iznenađuje, i svakako me ne inspiriše. Zabavljam se sa njom jer me ne zamara previše, jer ima svoju karijeru. Karlos je tada podozrivo pogledao u Armanda. - Malecka bi te inspirisala? - Ona je više nego inspirativna, za svakog pravog muškarca. Jer, kladim se da je onaj prevarant, Felipe, nije ničemu naučio. Da je nije probudio, kao ženu. - Da, rekao bih da si u pravu. Iako mene privlače raskalašne žene, priznajem da malecka ima svojih draži. Baš zbog toga što nije dovoljno iskusna. - Ona ništa nije osetila u zagrljaju svog momka. Ništa! - Armando je to izgovorio sa apsolutnim ubeđenjem. - Ali, uzaludno je da pričam o tome. Verovatno je više nikada neću videti. - Ti bi mogao da je imaš, kada bi to hteo. I to sa njenom saglasnošću. Ako je Felipe Rejes uspeo da je zavede šarenim lažama, za tobom bi pouzdano izgubila glavu! 19


- Leandra nije devojka koja se ostavlja, Karlose. Tako nešto bi predstavljalo pravi greh. Ona ima potencijala u sebi da voli, da se preda svim srcem i čitavim telom, i sa pravom očekuje da joj se uzvrati istom merom. - Šta hoćeš da kažeš? Da je Lopezova uverena kako je Felipe Rejes voli? Da je to razlog, zbog koga živi sa njim? - Da. Tako je. Nažalost. - Pa, brzo će se suočiti sa strašnom istinom! Mislim, kada bude shvatila da se Felipe neće vratiti sa preotetim novcem! - Varaš se, Karlose. Leandra nikada neće biti u stanju da poveruje u krivicu svoga momka. Ostaće u uverenju da mu se dogodilo nešto, što ga je sprečilo da joj se vrati. Karlos se ironično iscerio. - Ta devojka je baš praznoglava! - Ne budi toliko strog prema njoj, Karlose. Leandra samo misli da su svi ljudi dobri i pošteni, jer je ona sama takva. - Zašto se ne bi oženio sa njom, kada je već vidiš takvom?! - upitao je Karlos nabusito, podižući se iz fotelje. - Dobra je, poštena, iskrena, odana, ume da voli, slatka je a pritom je gotovo netaknuta! Idealna je za suprugu! - Ma šta ti mislio o tome, Karlose, ja je zaista vidim kao idealnu suprugu. Ali, za muškarca koji će je voleti! Ona je žena kojoj je potrebno puno ljubavi. Nadam se da će, jednoga dana, naići na nekog takvog. - Sumnjam da će bilo ko, osim tebe, Armando, uspeti da u Leandri Lopez vidi nešto drugo, sem para vitkih nogu, čvrstih grudi i slatke, male zadnjice. Ona je izgubljen slučaj, bojim se. Predviđam joj lošu sudbinu. Ali, to je njen problem, a ne naš! Mi treba da se usredsredimo na Rejesa! Hoćemo li da pošaljemo momke, da krenu za njim? - Mislim da za tim nema potrebe - Armando je bacio pogled na ručni sat, nakon čega je krenuo da vadi dokumentaciju iz svog stola. - On će se vratiti u San Pedro. Doći će po Leandru. - Zbog čega bi činio tako nešto? - Da li bi se ti vratio po Leandru, da je ona tvoja devojka? - Ne bih, naravno! Već sam ti rekao da ona nije moj tip žene!

20


- Hvala nebesima, na tome! - našalio se Armando, krećući da pregleda poslovne papire. - Vidiš, ja bih se vratio po Leandru. Makar mi život bio ugrožen zbog toga. Karlos je dugo ostao zagledan u Armandovo lice. - Danas si mi veoma čudan, amigo. Ona malecka je, koliko vidim, ostavila izvestan utisak na tebe. Armando se grleno nasmejao. - Nemam nameru da je oženim, ništa ne brini! Leandra zaslužuje boljeg momka od mene! - Felipe Rejesa, na primer? - podsmehnuo se Karlos. - Šta ćemo da radimo, ako se taj momak bude vratio u San Pedro? Zar ćemo da mu pravimo zasedu? - Ne. Samo ćemo da sedimo ovde, i da čekamo. - Šta da čekamo? Da nam se Rejes pokajnički preda? - Ne. Leandra će doći da nam ga preda. - Ona?! Zar nisi do sada pričao da mu je odana i da... - Leandra Lopez je iznad svega odana istini i časti. Kada bude otkrila šta je njen momak uradio, istog trenutka će ga prezreti, i navešće ga da ispašta za počinjeno delo. Karlos je, u izrazu nemoći, podigao obe ruke uvis. - Kao što sam već rekao, prijatelju, danas si mi veoma čudan. Sedeo si sa Lopezovom desetak minuta, a govoriš o njoj kao da je poznaješ čitavog života. Nadam se da si u pravu, bar što se jednog tiče: da će nam raskrinkati svog momka. - A ja se nadam da će ona, pre tog vremena, raščistiti sa svojim zabludama, vezanim za njega - Armando se tajanstveno izrazio, nateravši tim komentarom Karlosa da se još jednom zbunjeno namršti.

Zahvaljujući brojnim utiscima, ponetim iz kompleksa „Merida”, Leandra je potpuno zaboravila na obećanje dato Manueli, da će joj se javiti odmah po povratku u motel. Prijalo joj je da, bar neko vreme, bude sama, kako bi sredila misli. U njima su se preplitali Felipe i Armando Andrade, ali i Karlos Ereros, kao i ćutljivi Hoze. Osećala je da Hoze i Karlos nemaju razumevanja za ono što se dogodilo Felipeu, dok je njihov šef, Armando Andrade, pokazao očekivani stepen uviđavnosti. 21


Leandra mu je bila zahvalna na tome. Znala je da će Felipe biti zadovoljan ishodom njene posete „Meridi” i jedva je čekala na njegov povratak, kako bi mu sve ispričala. Manuela ju je zatekla za stolom, kako zamišljeno guta velike grozdove slatkog, belog grožđa. - Vratila si se?! - prišla joj je, i kratko je zagrlila. - Hvala nebesima! Uh, baš sam bila zabrinuta za tebe! - Zbog čega? - Leandra je gurnula ka Manueli korpu sa voćem. - Zar si očekivala da mi se nešto loše dogodi? - Oh, Leandra! - uzdahnula je Manuela, sedajući za sto. - Kompleks „Merida” je carstvo muškaraca, koji žive na račun tuđih poroka! Možeš i sama da zamisliš šta se sve dešava pod krovovima kockarnice, noćnog kluba, i hotela na kraju grada! - Šta se tamo dešava? - Leandra je u neznanju slegla ramenima. - Zar ti Felipe nije pričao o tome? - Ne, nije. Samo je rekao dato mesto nije za mene, kada sam mu, jednom prilikom, predložila da me odvede tamo. - Bio je u pravu što je odbio da te povede u „Meridu”. To mesto zaista nije za tebe. - A za tebe? Manuela je morala da se nasmeje Leandrinom pitanju. - Ne, to mesto nije ni za mene. Tačnije, nije ni za jednu... pristojnu devojku. - Da, razumem... Samo, ne verujem da se u „Meridi” dešavaju neke nemoralne ili kriminalne radnje. Sigurna sam da don Armando to ne bi dozvolio. - Da li si se srela sa njim? - Manuela je zadržala dah, u iščekivanju odgovora. - Jesam. - I? Šta ti je on rekao? Da li je... Da li je poverovao u tvoju priču? - Kakvo je to pitanje, Manuela? Naravno da mi je poverovao! Pa, ja sam mu rekla istinu, zar ne? Mislim, Felipe je žrtva organizovane pljačke! To je tako očigledno! Don Armando je u to poverovao bez problema! - Zaista?! 22


- Ja sam mu sve lepo objasnila! On je u početku bio besan, ali se kasnije primirio! - Na koga je bio besan? Na Felipea? - Ne, blesice! Na momke koji su ga opljačkali! -Rekao ti je to? - Nije. To se podrazumeva! Na koga bi drugog bio besan? Manuela je morala da proguta uzdah nemoći, koji je zapretio da joj izleti iz grudi. - I? Kako se don Armando ponašao prema tebi? - O, bio je veoma ljubazan i fin! Čak mi je obezbedio prevoz do motela! Rekao je da je Felipe veoma srećan momak, jer ima devojku kao što sam ja bila je sva važna, dok je to izgovarala. - Zbog toga što te smatra lepom? - Manuela nikako nije uspevala da se otarasi svoje sumnjičavosti. - Ne, već zbog toga što sam došla da mu objasnim šta se dogodilo sa njegovim novcem! - Pa, to je svakako bilo hrabro od tebe... Ili veoma glupo... - dodala je polurazumljivim glasom. - Nepotrebno si brinula za mene, Manuela - Leandra ju je ohrabrujuće dodirnula po ruci. - Don Armando nije nasilan čovek. Za razliku od njegovog partnera Karlosa. Uh! - stresla se sa nelagodnošću. - Njega ne bih volela da sretnem u mraku! - Kako izgleda don Armando? - Manueline oči su zaverenički sevnule. Čula sam da je veoma zgodan. Leandra se naprasno uzvrpoljila, ali nije umela da objasni zbog čega ju je obuzeo nemir. - Hm? Da, da... - promrsila je rasejano. - Rekla bih da je zgodan... - Opiši mi ga! - za razliku od Leandre, Manuela nije želela da skriva svoju devojačku zainteresovanost. - Pa... Mislim da nije puno visok... Nešto preko sto osamdeset centimetara, pretpostavljam... Lice mu je široko i lepo... Ima divne usne... - A kosa? Kakva mu je kosa? - Potpuno crna i sjajna, srednje dužine. - Sigurno je dobro građen? - Manuela je dalje nagađala. 23


- To ne znam. Naime, don Armando je sve vreme sedeo za svojim stolom. Primetila sam samo da ima široka ramena i da mu košulja dobro stoji. - Koliko on, uopšte, ima godina? Četrdeset? - Možda ga dve ili tri godine dele od te cifre. Uglavnom, dosta je stariji od nas. - Volela bih da ga vidim! - priznala je Manuela sa uzdahom. - Zbog čega? - Mnogo je toga uzbudljivog, u vezi sa tim muškarcem. Najpre to što je zgodan, a potom i što je uticajan i moćan, što ga svi slušaju. Iako nisam materijalista, priznajem da me privlače bogati muškarci, jer to vidim kao dokaz njihove uspešnosti. - A da li je don Armando oženjen? - Leandra se ugrizla za usnu, nakon što je izgovorila to pitanje. - Ne, nije! Ali nije ni slobodan! On se, naime, zabavlja sa lokalno popularnom pevačicom, Hulijom Martinez. - Da li si nekada videla tu Huliju? - Jesam, više puta. Na televiziji, i u novinama. Ona obožava da se fotografiše, znaš - objasnila je Manuela sarkastično. - Sigurno je veoma lepa. - Tačnije, Hulija Martinez je zasenjujuće lepa. Sva je raskošna i spektakularna! Veoma je seksi. I lepo peva! Čudi me da nije pokušala da se proslavi u Meksiko Sitiju. - Možda ne želi da ostavlja don Armanda? - U pravu je, ako je to razlog njenog pozicioniranja u San Pedru i okolini. Jer, oko don Armanda se uvek vrti mnogo devojaka, koje bi ga rado preotele od nje. Da sam ja na njenom mestu, takođe bih se, između muškarca i karijere, opredelila za muškarca. Za ženu nema važnije stvari od toga, za koga je udata. - Pa, ti dobro znaš da je to i moj stav. Eto, ja sam napustila roditelje i braću, da bih bila sa Felipeom. Mogla sam da se uključim u porodični biznis, ali sam se radije opredelila za neizvesnu budućnost sa Felipeom. Manuela je imala svoje mišljenje o onome što joj je Leandra upravo rekla, ali je odlučila da ga, kao i obično, zadrži za sebe.

24


- Volela bih da dođeš kod nas na ručak - rekla je, ustajući od stola. Spremila sam „mole poblano”. Znam da ti to voliš. A ima i pirea od braon pasulja. - Rado bih došla kod tebe, Manuela, ali želim da čekam u sobi na Felipeov povratak. Ne bih volela da se on vrati, i da me ne zatekne ovde. - Naravno... - Manuela je naterala sebe da se složi sa Leandrom. - Ti ostani ovde, a ja ću ti doneti jelo na tanjim. Predveče bi mogle da popijemo kafu. - Da, svakako. Nadam se da će nam se i Felipe pridružiti. - I ja se tome nadam - promrsila je Manuela, izlazeći iz Leandrine sobe.

25


IV

T

ri dana kasnije, Leandra je izašla iz motela da bi pogledala niz drum, koji se u daljini stapao sa horizontom. Priželjkivala je da ugleda Felipeov kamionet, molila je nebesa da joj ga vrate. Bila je sigurna da mu se nešto loše dogodilo. Šta bi drugo, sem neke nesreće, moglo da odloži njegov povratak? Zamišljala ga je kako, ranjen ili pretučen, leži u prašini, i sve slabijim glasom doziva pomoć. Možda je bio i u nekoj bolnici, odakle nije mogao da joj se javi. A možda je i... Nije želela da misli na najgore, mada joj se ideja o Felipeovom stradanju nametala sama od sebe. Često je plakala, žaleći njegovu nesrećnu sudbinu. Njegovu, ali i svoju. Jer, i njen položaj je postajao sve nezavidniji. Ostala je bez novca, istekao joj je zakup sobe, čak joj je ponestajalo i zaliha hrane. Iako je više brinula zbog Felipea, nego zbog sebe, shvatila je da mora nešto da učini, kako bi obezbedila golu egzistenciju. A znala je tačno i koji je izbor imala. Odlučila je da ne odlaže ono, što je smatrala jedinim rešenjem. Obrisala je suze i otišla u sobu da bi se umila. Manuela ju je zatekla kako se češlja pred ogledalom. - Odakle si samo izvukla tu haljinu? - zadivljeno ju je odmerila. - Divno ti stoji! Ističe sve linije tvog predivnog tela! Da li se spremaš da ideš negde? - Da, Manuela - Leandra je potvrdila pribranim glasom. - Idem u „Meridu”, kako bih se videla sa don Armandom. - Zbog čega sada, zaboga?! - Namera mi je da ga zamolim da mi pronađe neki posao. U okviru svog kompleksa, ili u gradu, svejedno. - Nemoj da ideš tamo, Leandra, preklinjem te! Samo ćeš podsetiti don Armanda da mu tvoj momak duguje novac! Mogao bi da iskali svoj bes na tebi! - Koliko puta treba da ti kažem da Felipe nikome ništa ne duguje?! On je opljačkan! Verovatno je nastradao, u pokušaju da povrati ukradeni novac! Ako

26


je don Armandu bilo jednostavno da to prihvati, nije mi jasno zbog čega to tebi predstavlja problem, Manuela?! - Oprosti mi... - dodirnula ju je po ruci na izvinjavajući način. - Ja samo mislim da ne bi trebalo da se obraćaš don Armandu za pomoć. Tačnije, mislim da više nikada ne bi trebalo da se vidiš sa njim. - Od don Armanda mi ne preti nikakva opasnost, Manuela. Nikakva. Ne bojim ga se, baš nimalo. Sem toga, kome bih drugom mogla da se obratim za pomoć? U čitavom San Pedru poznajem samo tvog oca i tebe, a vas dvoje mi već dovoljno pomažete. - Dozvoli mi da razgovaram sa tatom! On bi mogao da... - Hvala ti, Manuela. Ipak, insistiram na tome da se zaposlim, i da počnem da zarađujem novac. Namera mi je da, kroz nekoliko dana, otputujem u Guerero, kako bih se raspitala o Felipeu. A za realizaciju tog plana mi je potreban novac. Naravno, to sve pod uslovom, da se Felipe ne vrati do tada. - Imam jedan predlog, Leandra! Hajde da sednemo u moja kola i da se provozamo do San Pedra! Možda ćemo videti natpis na nekoj prodavnici, u kojoj traže radnike! - To mi zvuči više riskantno, od obraćanja don Armandu. Njega, bar, poznajem. A i sigurna sam da je voljan da mi pomogne. - Ti ne poznaješ don Armanda, videla si ga samo jednom! - ispravila ju je Manuela. - Videla si i Karlosa, do đavola! Zar hoćeš da radiš za takve ljude?! - Samo privremeno! Dok se Felipe ne vrati! Manuela je prevrnula očima i nemoćno slegla ramenima. - Vidim da je uzaludno da te odvraćam, da si rešila da ideš po svaku cenu. - Ja nemam drugog izbora. - Imaš! Daću ti novac da se vratiš kući, u Pueblo! - A Felipe?! - Leandra ju je prekorno pogledala. - Zar da odem, a da ne saznam šta se dogodilo sa njim?! - On je... On je... - Šta, Manuela? - Ništa - odmahnula je rukom i umorno uzdahnula. - Idi, želim ti svu sreću! Biće ti potrebna!

27


- Hvala ti, Manuela - uzvratila je Leandra, uzimajući torbicu. - I budi uverena da mi se sa don Armandom ništa ružno neće dogoditi!

Korak joj je bio težak i pretežak, kada je konačno došla pred kapiju „Meride”. Njeno telo je pomalo izgubilo na snazi, jer je u protekla tri dana sasvim malo jela, zbog opsednutosti brigom za Felipea. Pešačenje ju je potpuno izmorilo, podjednako su je mučili i glad i žeđ. U jednom trenutku se uplašila da će se srušiti. A onda ju je nešto, neočekivano, sasvim osvežilo. Ugledala je don Armanda kako, nag do pojasa, igra košarku sa Karlosom i još dvojicom momaka. Pogled joj se zalepio za njegove grudi, glatke, čvrste i vlažne od znoja. Nije mogla a da ne primeti koliko su mu mišice bile razvijene, i koliko mu je stomak bio zategnut. Smatrala je da je Felipe bio zgodan, ali njegova lepota nije mogla da se poredi sa onom, kojom je raspolagao don Armando. Zbog njega je osećala pobunu u stomaku, koja ju je zbunila i zatekla. Felipeovo nago telo je nije navodilo da ga posmatra. Sada joj se činilo da bi mogla da provede dane, u proučavanju svih muških linija don Armandovog tela, koje je predstavljalo pravo poprište polnosti. Trgla se, kada joj je postalo jasno da ju je don Armando primetio. Pocrvenela je, kao da je on mogao da zna kakvu pobunu čula je izazvao u njoj. Bila mu je zahvalna što je, dok joj je prilazio, krenuo da oblači košulju. Pomno je pratila svaki njegov pokret. Kada je stao pred nju, osetila je nesavladiv poriv da ga dotakne. Nije znala kako bi to učinila, ni zbog čega, jednostavno je želela da ostvari kontakt sa njim. U očima joj se ogledao stid, kada je ukrstila svoj pogled sa njegovim. Armando je to primetio i zadovoljno se osmehnuo. - Ti si pravi praznik za oči, Leandra. Da te nisam video, mogao bih da se zakunem da na ovome svetu više nema devojaka koje umeju da porumene i da se postide. - Govorite o tome, kao da vam se to dopada...

28


- Veoma si ljupka. Zar ne znaš to? Tako je silno poželela da mu poveruje. A onda se setila Hulije Martinez, u odnosu na koju je ona bila neprimetna. - Veoma ste ljubazni, don Armando. - Ja nikada nisam ljubazan. Ne umem to da budem. Prema ljudima sam uvek direktan. Osmehujem im se kada su mi dragi, i mrštim se na njih kada mi se ne dopadaju. Ali, to sada nije važno. Mogu li da znam zbog čega si ponovo došla kod mene? - Potrebno mi je da razgovaram sa vama. Nasamo - dodala je, kada je primetila da je Karlos i preostala dvojica momaka radoznalo posmatraju. - Pozivam te da ručaš sa mnom, u hotelskom restoranu. Bojim se da će to biti jedino slobodno vreme, kojim ću danas raspolagati. - Nemam ništa protiv. Potrudiću se da vas ne zadržim previše. - Dozvoli mi da se istuširam. Hoze će te odvesti u restoran. Videćemo se za stolom, za desetak minuta! Popila je pune dve čaše vode, dok je čekala da joj se Armando pridruži. Kada je kelner, postavljajući sto, spustio činiju sa lepinjama pred nju, odmah je uzela jednu, ne uspevajući da im odoli. Lepinje šu bile tople i mirišljave, a njen stomak je tražio da se popuni. Usta su joj bila puna ukusnog testa, kada joj se Armando pridružio za stolom. - Oh, oprostite! - brzo je dlanom prekrila usne. - Nije trebalo da ovako halapljivo započnem sa jelom pre vašeg dolaska. - Priredila si mi novo iznenađenje -Armando ju je posmatrao sa mnogo simpatija u pogledu. - Većina žena, koje su mi do sada pravile društvo za stolom, izbegavaju čak i da gledaju u hleb, a o tome da ga probaju nema ni govora. Nadam se da te apetit neće napustiti do kraja obroka. Biće to pravo osveženje za mene. Da obedujem sa ženom, koja ne mora histerično da broji kalorije. Leandra je bila gladna i nadala se obilnom obroku, ali joj je jelo postalo manje važno, kada je shvatila koliko je Armando privlačno izgledao. Sveže istuširan i mirišljav, odeven u svetlu košulju sa nekoliko nehajno otkopčanih dugmića, izazivao je uzbunu u njoj, sa kojom nije uspevala da se nosi.

29


Nikada se ranije nije osećala toliko uznemireno pred nekim muškarcem. Felipe nikada nije uspeo da je pokrene, kao ženu, a ona nije ni znala da je ostajala uskraćena za nešto. Sada je sve u njoj ključalo zbog Armandove blizine, zbog njegove neodoljive harizmatičnosti. Zbunjena do krajnosti zbog svog stanja, Leandra je poželela da ode, da pobegne. Bila je previše neiskusna da bi umela da se nosi sa probuđenim ženskim porivima. Zbog straha da će Armando uspeti da pogodi šta se dešavalo u njoj, držala je oboren pogled. - Šta najviše voliš da jedeš, Leandra? - Armando je spustio jelovnik pred nju. - Ako nisi naročito izbirljiva dozvoli mi da ja poručim nešto za oboje. - Učinite to, molim vas. - Kako ti se dopada piletina, umočena u sos od kakaoa i papričica? I prilog od avokada, luka i paradajza? - Nemam ništa protiv vašeg izbora, don Armando. - Odlično! - pozvao je kelnera i preneo im njihove porudžbine. Zatim je i sam uzeo jednu lepinju i probao je. -Mm... Još uvek su tople. Pojedi svoju lepinju do kraja, Leandra. - Ja... Hvala vam što ste tako uslužni, ali, bojim se da mi ne polazi za rukom da se opustim - nije videla ništa ružno u tome što mu se iskreno poverila. - Zbog čega? Nisi uplašena, nadam se? - Moja prijateljica misli da bi trebalo da budem. - Nisam znao da u San Pedru imaš prijateljicu. Koliko se sećam, Felipe mi je rekao da ste se tek nedavno doselili u ovaj grad. - U pitanju je Manuela, ćerka vlasnika motela u kome sam trenutno smeštena. Njoj se baš nimalo nije dopalo to što sam danas došla kod vas. - Pa, ona verovatno ima neke svoje razloge da tako misli! A sada mi reci zbog čega si došla kod mene, Leandra. - Pre svega, želim da vam kažem da se Felipe nije vratio - naglo se rastužila dok mu je to saopštavala. Brada joj je zadrhtala, a oči su joj se ispunile suzama. - Umirem od brige da mu se nešto loše nije dogodilo. Momci koji su ga opljačkali su bili naoružani, a on je krenuo za njima praznih ruku.

30


- Da se Felipeu nešto dogodilo, budi uverena da bi to već čula. Ili bi neko mene obavestio o njegovoj sudbini. Jer, Felipe je imao kod sebe identifikacionu karticu, na kojoj je pisalo da je zaposlen u „Meridi”. - Šta ako... ako... - Prošla su tri dana, Leandra. Guerero nije veliki grad, da čovek tek tako nestane u njemu. - Ali, ako Felipe nije nastradao, zbog čega se ne vraća u San Pedro?! - Hm... Možda još uvek juri one pljačkaše - Armando je jedva mogao da poveruje da je to rekao. - Mogao je da se javi u motel... - tužno je šmrcnula. - Da mi kaže da je sa njim sve u redu... - Verovatno će to uskoro da učini. Pokušaj da razmišljaš pozitivno. - Verujte mi da se po čitave dane molim za njega i priželjkujem da se sve završi na najbolji mogući načm. Za sve nas. Da se Felipe vrati živ i zdrav, i da vi dobijete nazad svoj novac. - I ja se nadam upravo takvom razvoju događaja - Armandu nije bilo teško da se složi sa tim. - Smem li da pitam za količinu novca, koja vam je ukradena? - Zašto da ne? U pitanju je pedeset hiljada dolara.

31


V

L

eandra je bila srećna što je privremeno prestala da gricka lepinju, jer bi se u protivnom pouzdano zagrcnula. Suma koju joj je Armando naveo je bila ogromna, daleko veća od one, koju je očekivala da čuje. - Pedeset hiljada dolara? - preplašeno je ponovila. - Zar toliko? - U pitanju je novac prikupljen iz kockarnice. Naši dnevni pazari su obično toliki. - Ja... Mislila sam da je suma deset puta manja - pogled joj je nemirno lutao po Armandovom spokojnom licu. - Da li ste osigurani protiv pljačke? - Šta ti misliš, da li sam osiguran? - Niste? Ali, ne delujete previše potreseno, zbog gubitka ogromne količine novca! - Misliš da nisam potresen? - Armando nije uspeo da izbegne da mu se sav nakupljeni gnev na trenutak odrazi na licu. Preplašio je Leandru agresijom, koja mu je izbijala iz očiju. Nenaviknuta da ga vidi takvog, tiho je zaplakala, jer je tek tada shvatila dimenzije svega što se dogodilo. Kada je prvi put razgovarala sa don Armandom, imala je uverenje da je izgubio zanemarljivu svotu novca, i da mu je smetalo tek to što je pokraden. Sada je uviđala da je pretrpeo ozbiljan gubitak, i da nema nameru da se pomiri sa tim. Po prvi put je dala za pravo Manueli, zbog toga što ju je zadržavala da ide u „Meridu”. U stanju u kakvom se trenutno nalazio, don Armando se nije mogao smatrati za najprijatnijeg sagovornika. Koža joj se ježila od neprijatnosti. Počelo je da joj nedostaje vazduha. Imala je utisak da je upala u klopku. - Moram da idem! - rekla je naglo, odmičući se od stola. - Ostani! - čula je kratku naredbu, o koju nije smela da se ogluši. Bila je izgovorena bespogovornim glasom, zbog kojeg joj je srce uplašeno poskočilo u grudima. 32


- Nemojte da me gledate tako, molim vas! - plačno je zavapila, poslušno se primičući stolu. - Znam da ste ljuti, ali Felipe i ja nismo ništa skrivili! - Kako hoćeš da te gledam? - Armandov glas je naprasno postao sasvim mek i blago zavodljiv. Leandra se usudila da podigne lice ka njemu. Primetila je da joj se osmehivao, zbog čega se ispunila prijatnošću. - Maločas ste rekli da se mrštite na ljude, koji vam se ne dopadaju. Mislila sam da... - Ma šta uradila, Leandra, na tebe nikada ne bih mogao da se naljutim. Uživala je u boji njegovog glasa, u sjaju njegovih očiju. Pre nego što je uspela da se obuzda, spustila je pogled na njegove usne. Poželela je da je poljubi. Ona, kojoj poljupci sa Felipeom nisu donosili baš nikakvo zadovoljstvo. Dobila je nekoliko minuta da se pribere, jer je kelner krenuo da spušta hranu na njihov sto. Uprkos gladi, znala je da ništa ne može da stavi u usta. U stomaku je osećala preveliku nervozu, da bi ga dodatno iritirala hranom. - Ako ti se ovo, što sam naručio, ne bude dopalo, slobodno zatraži nešto drugo - obratio joj se Armando, kada je otpustio kelnera. - A sada mi reci zbog čega si došla kod mene - zatražio je da čuje, dok je uzimao prvi zalogaj. - Htela sam da zatražim pomoć od vas. Treba mi posao. - Ostala si bez novca? - Da. - Zar ti Felipe ništa nije ostavio? - Nije, zato što su mu pljačkaši iz Guerera, pored vašeg, oteli i naš novae. Siroti Felipe, on je otišao na put bez ijednog pezosa u džepu! Armando je na trenutak stisnuo usne, ali se brzo pribrao. - Reci mi šta umeš da radiš? - Mogu da radim u restoranu. Da čistim, perem ili da kuvam, čak! - Kako stojiš sa matematikom? - Zbog čega me to pitate? - Potrebna mi je blagajnica. Neko ko ume da broji visoke iznose. Leandrino lice je radosno sinulo. - Ja imam iskustva, u radu sa novcem! Vodila sam računovodstvo u okviru porodičnog biznisa! Pravila sam fakture i

33


svakodnevno mi je kroz proste prolazila velika količina novca! Mislim da bih bila dobra blagajnica, don Armando! - Odlično! - poklonio joj je još jedan osmeh. - Onda je to rešeno! - Zaista?! - Leandra je bila detinje uzbuđena. - Zaista ćete mi dozvoliti da radim kod vas?! - Zašto da ne? Potrebni su mi iskusni i poverljivi radnici. - Oh, hvala vam, don Armando! - poželela je da ga zagrli, zahvalnosti radi, ali se sva stresla pri samoj pomisli na bliski kontakt sa njegovim telom. To telo je isijavalo veliku snagu, kao i veliku erotičnost. Navodilo je Leandru da se oseća uznemireno i ustreptalo. Na trenutak se zapitala da li je mudro da radi kod don Armanda, s obzirom na svoju osetljivost na njega. A onda se prisetila da nema drugog izbora. - Ja... - zamucala je, grčeći isprepletane prste. - Da li bih mogla da... da... da počnem da radim već sutra? - gušila se od nelagodnosti, dok je izgovarala to pitanje. - Znate, danas mi je istekao zakup motelske sobe. Bojim se da je Felipe potrošio sve kredite kod Oskara Navara, koji sada očekuje da mu se redovno daje novac. - I meni odgovara da što pre počneš da radiš. A što se tiče motelske sobe, predlažem ti da se useliš u jednu od soba u mom hotelu. Plaćaćeš samo troškove njenog održavanja. Odmahnula je glavom, uverena da bi to rešenje bilo loše po nju. - Ne, hvala vam. Radije ću ostati u Navarovom motelu. Želim da me Felipe zatekne u sobi, kada se bude vratio iz Guerera. Armando je na trenutak prestao da žvaće, a onda je sa mukom progutao uzeti zalogaj. - Zbog čega ti ništa ne jedeš? Mršava si, trebalo bi malo da se ugojiš. Leandra je kratko slegla ramenima. - Felipeu sam lepa ovakva, kakva jesam. Armando je umorno uzdahnuo i otpio gutljaj vina. - Rekla si da si imala zaduženje u okviru porodičnog biznisa? - odlučio je da promeni temu. -Da. - O kakvom biznisu se radi?

34


- Moji roditelji imaju plantažu agave, od koje prave tekilu, kao i pulke, jak liker agavinog ekstrata. - Imaš li brata ili sestru? - Imam četri brata! - izjavila je sa ponosom. -1 svi su stariji od mene! - Tako... - Armando je značajno klimnuo glavom. - Trebalo je to da pretpostavim... - Molim? - Da li ti nedostaje tvoja porodica, Leandra? - Oh, da! - naglo se rastužila. - Veoma mi nedostaju... Posebno od kada je Felipe otišao... - Ako želiš da ih posetiš, mogao bih da ti pozajmim nešto novca. Uputila mu je dražestan osmeh beskrajne zahvalnosti. - To je veoma lepo od vas, don Armando, ali moja porodica živi u Pueblu. Manuela mi je takođe nudila novac, za put do kuće, međutim, ja ne želim da odem odavde, bar dok ne saznam šta se desilo Fehpeu. Upravo u trenutku kada je Armando zaustio da je zamoli da pred njim više ne izgovara ime svoga momka, začulo se napadno cerekanje, koje je moglo da pripada samo jednoj osobi. Huliji...

Ušetala je u restoran kao u sopstvenu kuhinju. Držala je nadmeno izdignutu glavu, i upadljivo njihala bokovima, vešto balansirajući na ekstremno visokim potpeticama. Karlos je išao za njom i nečemu se slatko smejao. On i Hulija su se oduvek dobro slagali. Armando je, po ko zna koji put, pomislio kako bi njih dvoje trebalo da postanu par. Bili su kao stvoreni jedno za drugo. - Iznenađenje! - uzviknula je Hulija, kada je prišla stolu, za kojim su sedeli Leandra i Armando. Teatralno se isprsila, uverena da je njen ljubavnik presrećan zbog njene neočekivane posete.

35


- Mislio sam da si otputovala u Hermosiljo - rekao je Armando, podižući se od stola. Obavio je ruku oko Hulijinog vitkog struka i spustio joj kratak poljubac na obraz. - Nadam se da tvoj nastup nije otkazan zbog slabe prodaje karata. - Naprotiv, dragi! - ispućila je usne ka njemu i pomazila ga po obrazima. Sve karte su rasprodate, ali je u sali, u kojoj je trebalo da pevam, došlo do kvara na klimatizacionim uređajima. Rekla sam im da me pozovu kada to poprave. Ti znaš da ja volim da se preznojavam samo sa tobom. Na svoje ogromno zaprepašćenje, Leandra je zamislila Armandovo oznojeno telo u ljubavnom grču, zbog čega ju je preplavio talas vreline. Vođena tipično ženskom radoznalošću, hrabro je pogledala u prelepu crnokosu devojku, koja je stajala kraj Armanda. Bez sumnje, bila je to Hulija Martinez. Leandra je nerado zaključila kako je Manuela bila u pravu, kada ju je opisala kao spektakularno lepu. Bila je visoka i izrazito vitka, sa upadljivo velikim grudiam i naglašenim bokovima. Kosa joj je bila duga i crna, ošišana po poslednjoj modi. Nosila je vatrenocrvenu haljinu, koja je verno pratila sve linije njenog zanosnog tela. Po prvi put u životu, Leandra je osetila nešto, što ju je zateklo: bila je ljubomorna na Huliju Martinez. Ali ne zbog toga što ju je smatrala lepšom od sebe. Već zbog toga što je imala don Armanda za svog ljubavnika. Privučena Leandrinim ljubopitljivim pogledom, Hulija je obratila pažnju na nju. - Ko je ova devojčica, Armando? - glas joj je bio nezainteresovan i blago prezriv. - To je naša nova blagajnica, Leandra Lopez - odgovorio je Armando, kome nije promaklo da primeti iznenađenje na Karlosovom licu. - Nadam se da nemaš ništa protiv Leandrinog uposlenja, Karlose. Naravno da je Karlos imao nešto protiv toga, ali je dobro znao da je Armandova reč uvek bila poslednja. Nije mu padalo na pamet da se protivi njegovim odlukama, ma koliko mu čudno izgledale. - Ne, nemam - odgovorio je, razmenivši brz pogled sa Hulijom. - Mora da se šališ, Armando! - za razliku od Karlosa, Hulija je verovala kako ima svako pravo da mu prezentira svoje mišljenje. - „Merida” nije mesto za naivne maloletnice! Pogledaj je samo! Progutaće je mrak, pre nego što dobije prvu platu! 36


- Neće, ako svima budem stavio do znanja da je Leandra pod mojom zaštitom - odvratio je čvrstim glasom, nakon čega ju je zaobišao. - Sačekaj me ovde, Hulija. Idem da ispratim Leandru. Jednostavno ju je uhvatio za ruku i podigao je od stola. Leandra nije izdržala i kratko se osvrnula iza sebe, dok ju je Armando vodio ka izlazu iz restorana. Videla je da je Hulija prati besnim i zaprepašćenim pogledom, a da je Karlos bio obuzet pokušajem da je umiri i odobrovolji. Duboko je udahnula vazduh, kada su izašli napolje, u dvorište. Mislila je da će joj Armando odmah pustiti ruku, ali je on nastavio da je vodi sve dok se nisu našli izvan kapije kompleksa. - Ne obaziri se na ono, što je Hulija rekla - nežno joj se obratio, svestan njenog uskomešanog stanja. - U „Meridi” ćeš biti apsolutno bezbedna. To ti ja garantujem. A moja reč ovde vredi. - Ničega se ne plašim, don Armando - morala je da se ugrize za jezik, da ne bi dodala: dok sam pored vas. - Znam - podigao je ruku i nadlanicom je pomazio po obrazu. Poželela je da nikada ne prestane da je dodiruje. Nikada... Uživala je u njegovom suptilnom maženju. Ono joj je donelo više zadovoljstva od svega što je iskusila sa Felipeom. Prisetivši ga se, naglo se odmakla od Armanda. - Vaša devojka je veoma lepa - smatrala je poželjnim da i njega podseti na njegovu ljubavnicu. - Ti si lepša od nje - izgovorio je to dubokim glasom, natopljenim zanosom. - Naravno da nisam! - Leandra se odmah detinjasto pobunila, zbunjena nijansom Armandovog glasa. Još više se uznemirila kada joj je on spustio ruke na ramena i okrenuo je ka sebi. Pogledao ju je na način, koji je zahtevao da i ona gleda njega. Uprkos uzbuđenju, Leandra je intenzivno proživljavala te trenutke, u kojima je razmenjivala napete poglede sa Armandom. Imala je utisak kao da je naglo sazrela, naglo odrasla. Kao da je spoznala istinu odraslih, koja joj je do tada izmicala. Znala je da su Armandovi pogledi prethodili poljupcu, i nije učinila ništa, da bi ga sprečila. Svim srcem je želela da oseti njegove usne na svojima. Kada ju je poljubio, rastvorila je usne i izvila glavu unazad.

37


Ali, on se oglušio na njen poziv. Ljubio ju je na blag i upijajući način. Kao da je želeo da okusi svaki milimetar njenih usana. Oteo joj se uzdah zadovoljstva, kada je Armando obavio svoje ruke oko nje. Bilo je tako ošamućujuće prijatno naći se u njegovom zagrljaju. Međutim, umesto da je privuče sebi, Armando ju je blago odvojio od sebe. Leandra se jedva obuzdala da glasno izrazi svoju pobunu. Ipak, razočarenje joj se jasno ogledalo na licu. - Možda više nisi pupoljak, ali se još uvek nisi rascvetala... - čula je kako Armando mrmlja, mazeći je pogledom po licu. Odmakla se od njega, osetivši se nespremnom da prihvati taj komentar. Pritisla je nadlanicom usne, koje su pulsirale od naglog priliva krvi. Svestan utisaka, koje je izazvao u Leandri, Armando je odlučio da se povuče, da je ostavi samu. - Poslaću Hozea da te odveze u motel - kratko joj je poručio, izbegavši da se pozdravi sa njom. Jer, ma koliko Leandra burno reagovala na njega, ni on nije bio ništa manje ravnodušan prema njoj.

38


VI

Z

nao je da će ga Hulija napasti istog trenutka, kada joj se bude pridružio za stolom. Iako je Hulija sebe smatrala neprikosnovenom ženom u njegovom životu, Armando je mogao da računa na to da je ona svojim nepogrešivim ženskim instinktom osetila da joj od Leandre preti opasnost. U njoj je prepoznala svoju potencijalnu suparnicu, nezavisno od toga što ju je smatrala za naivnu maloletnicu, i ženu od koje je bila superiornija u svakom smislu. Dok je prilazio stolu, za kojim je Hulija sedela sa Karlosom, Annando je poželeo da joj odmah zapuši usta, da joj ne pruži priliku da mu ospori bilo šta. Već duže vreme mu je smetalo njeno uverenje da igra važnu ulogu u njegovom životu. Sada je poriv da joj kaže kako to nije tačno bio jači neko ikada pre. Ipak, odlučio je da je zadrži kraj sebe još neko vreme. Konačno bila mu je potrebna da bi mu odvlačila pažnju od druge žene. - Karlos mi je sve ispričao o maloj Lopezovoj! - Hulija mu nije dozvolila ni da sedne za sto, a već je kretala da negoduje. - O, ne sumnjam da jeste! - uzvratio je Armando, posežući za čašom sa vinom. - Imajući u vidu sve što sam čula, moram nešto da te pitam: da li si izgubio pamet, Armando?! - Ako bih rekao da jesam, da li bi bilo dovoljno ljubazna da me prosvetliš? - nije odoleo da joj se naruga. - Kako to razgovaraš sa mnom, Armando?! - Hulija je sada već siktala. - Ja nisam zaslužila takav ton! Kao što Lopezova nije zaslužila da joj pomažeš! Zbog čega si joj dao posao, zaboga, nakon onoga što je njen momak učinio?! - Žao mi je ako to ne možeš da razumeš, Hulija. - Karlos mi je rekao šta Lopezova misli o pljački, koju je izveo njen momak! Iz toga je jasno da je beskrajno naivna i glupa! Zar ćeš takvoj osobi da poveriš svoju blagajnu?! - U Leandru imam poverenja. A to je najvažnije, kada je blagajnički posao u pitanju.

39


- Baš lepo! - Hulija se obesno podsmehnula. - Imaš poverenja u nju, pomažeš joj, častiš je ručkom, obezbedio si joj prevoz do kuće! U čemu je trik?! Ona nije čak ni lepa! - Lepa je, i ti to dobro znaš - Armando joj je smireno uzvratio. - Da je ne smatraš lepom, ne bi toliko besnela zbog nje. Hulija je, na trenutak, ostala bez glasa. - Ovo je nečuveno! Zar misliš da je doživljavam kao svoju rivalku?! - odmah je shvatila Armandovu insinuaciju. Nju, prašnjavo i uplakano derište, koje je nekim čudom zalutalo u svet odraslih?! Uvredio si me, Armando! - Nije mi to bila namera - naterao je sebe da to kaže, jer nije više mogao da sluša Hulijinu viku. - A kada je Lopezova u pitanju? - podozrivo ga je pogledala. - Kakve su tvoje namere prema njoj? - Samo želim da joj pomognem, to je sve. - „Merida” nije socijalna ustanova! Ko si ti, da brineš o devojci koju je čak i njen momak ostavio i poslao je ovamo da izmiri njegove dugove! Ti nemaš nikakvu obavezu prema Lopezovoj! Naprotiv! - Naprotiv, šta...?! - strogo ju je pogledao. - Imao bi svako pravo da raspolažeš sa njom! - Misliš da je zavedem i odvučem u spavaću sobu? - Ne, naravno! Mislim da je nateraš da radi bez plate! Sve dok ne isplati dug svoga dečka! Na kraju, ne možemo da znamo da celu pljačku nisu zajednički isplanirali! - Ako se to pokaže tačnim, pobrinuću se da mi malecka otplati dug Armando je izazivački pogledao u Huliju. - Na način, koji budem smatrao shodnim. Hulija je besno stegla usne. - Neće ti poći za rukom da me isprovociraš, Armando! Ma šta govorio o Lopezovoj, ja znam da ti ona nije seksualno privlačna! - Kako to možeš da znaš? - Armando je shvatio da je počeo da uživa u tome da nervira Huliju. - Videla sam je, do đavola!

40


- Onda si verovatno primetila da je suptilna i nežna, da ima divne oči i glatku kožu, da je vitka, da su joj grudi prirodno čvrste, bez umetaka silikona. A pritom je i dovoljno neiskusna, što može da imponuje svakom muškarcu. Osetivši se prozvanom, Hulija je zamahnula rukom da ošamari Armanda. Ali, on ju je hitro uhvatio za zglob, a potom je sa izrazom gađenja odgurnuo njenu ruku od sebe. Obuzdavajući bes, Armando je pogledao u Karlosa, koji je pažljivo pratio razgovor. - Ostavi nas same, molim te. Kao i obično, Karlos je odmah učinio ono, što je Armando zahtevao od njega. - Napravila si veliku grešku, time što si podigla ruku na mene, Hulija poručio joj je Armando ozbiljnim glasom, kada su ostali sami za stolom. - Znaš da to nikome ne tolerišem. Hoću da odeš odavde. Zauvek! - Armando?! - Hulija se našla na čudu. - Zbog čega me teraš od sebe? - Upravo sam ti objasnio - procedio je mrzovoljno, dovršavajući ispijanje vina. - Ali, ti me voliš! - izgovorila je to u očajanju. - Ne budi smešna, Hulija! - poručio joj je iznervirano. - I sama vrlo dobro znaš na čemu se zasnivala naša veza. - Ne vidim zbog čega ne bi moglo da bude tako i u budućnosti... - Zamaraš me - Armando se nimalo nije ustezao da bude grub. Bio je spreman i na drastičnije poteze, i Hulija je to dobro znala. Zato je poslušno ustala od stola. Njeno lepo lice je bilo iskrivljeno u ružnu grimasu, koja je odražavala mešavinu besa i očajanja. - Vidim da sam bila u pravu, kada sam te pitala da li si izgubio pamet. Jer, ne znam kako sve ovo da protumačim, osim nedostatkom razuma. - Preporučio bih ti da se zaustaviš na tome, Hulija - Armandov glas je bio strog i opominjući. - Kada si ti u pitanju, malo je lepih uspomena, zbog kojih bih ti dozvolio da zloupotrebljavaš moju toleranciju. Duboko uvređena, ali i furiozno besna, Hulija je demonstrativno napustila restoran, rešena da ne izađe iz Armandovog života sa ukusom poraza u ustima.

41


Tek kada je pored motela prošao kamionet, čiji je zvuk motora podsećao na onaj koga je proizvodio Felipeov kamionet, Leandra je pomislila na svog momka. Prošla su tri sata, od njenog povratka iz „Meride”, tokom kojih je potpuno zaboravila na Felipea. Na Felipea, o kome je do tada neprestano brinula, koga je prizivala u mislima. Prolazak kamioneta ju je podsetilo na njega, i osvežilo njenu nadu da će ga videti. Ali, sada je njena briga bila više sestrinska, nego devojačka. Jasno je prepoznala tu promenu u sebi. I znala je šta je isprovociralo tu promenu. Samo, nije bila spremna da to prizna sebi. Bila je zamišljena, kada je Manuela došla u njenu sobu, sa dve šolje, ispunjene sveže skuvanom kafom. - Danas smo imali veliku gužvu, tako da nisam stigla da dođem ranije objasnila je, spuštajući šolje na sto. - Zbog čega sediš u mraku? - upitala ju je zabrinuto. - Nemam nijednu modricu na sebi, ako si to pomislila - Leandra je po prvi put bila drska prema Manueli. - Mogu li da upalim svetio? - Ne, samo šire otvori vrata. Biće nam dovoljna svetlost, koja dopire iz dvorišta. Saglasna sa Leandrinom željom, Manuela je širom otvorila ulazna vrata. U sobu je ušla prijatna, večernja svežina. Napolju je vladala tišina, povremeno su se čuli samo zvuci noćnih životinja, iz obližnje pustinje. - Da li ti je don Armando dao posao? - Manuela nije izdržala a da ne bude direktna. Sela je za sto i pružila ka Leandri šolju sa kafom. - Jeste, ponudio mi je da budem blagajnica. Počinjem da radim već sutra. - U „Meridi”? - Manuela nije uspela da prikrije negodovanje u svom glasu. - Volela bih da mi, jednom zauvek, objasniš zbog čega je to mesto toliko ozloglašeno u tvojim očima. Da li se pod njegovim krovom dogodilo neko ubistvo? - Nije, koliko je meni poznato. Ali je zato bilo tuča. 42


- Tuča ima u svim lokalima, čak i u onim otmenim. - Hotel don Armanda ima reputaciju mesta u kome se sobe iznajmljuju za dnevni boravak. Ako razumeš na šta mislim. - Zar se u hotelskim sobama odvija prostitucija? - Ne, ali u njega ne dolaze bračni parovi, već tajni ljubavnici. - Rekla bih da i u motel tvog oca povremeno svrate odbegli supružnici. - Možda se pod krovom „Meride” ne odvija ništa, zbog čega bi policija trebalo da interveniše, ali pouzdano znam da to mesto nije za tebe, Leandra! - I meni samoj je to jasno. Ipak, nemoj da zaboraviš da će mi to mesto obezbediti ostanak u San Pedru, do Felipeovog povratka. - „Merida” vrvi od muškaraca. A ti deluješ tako nezaštićeno... - Don Armando je rekao da će me staviti pod svoju zaštitu - u glasu joj se osećalo zadovoljstvo, dok je to izgovarala. - Zar mu veruješ? - Ne vidim zbog čega mu ne bih verovala! On nije učinio ništa, što bi me nateralo da budem oprezna prema njemu! Naprotiv! - U redu, Leandra - Manuela je pomirljivo uzdahnula. - S obzirom da si ti upoznala don Armanda a ja nisam, pretpostavljam da se tvoj sud o njemu može smatrati za pouzdaniji od moga. Dve prijateljice su neko vreme ispijale kafu u tišini, koju je Leandra prva prekinula. - Znaš li koga sam danas videla u „Meridi”? - Koga? - Huliju Martinez. - Zaista? Sigurno je veoma lepa! - Jeste, ali... Don Armando je rekao da sam ja lepša od nje. Sa usana joj je pobegao stidljivi osmeh, koji je naterao Manuelu da je pažljivije pogleda. Lice joj je bilo zaklonjeno polutamom, ali se Manuela mogla zakleti da je na njemu prepoznala izraz zaljubljenosti. Zavrtelo joj se u glavi zbog svega, što joj je palo na pamet. - Nemoj da se zaljubiš u tog čoveka, Leandra – savetovala ju je prijateljskim glasom. - On 43


nikada ne bi mogao da ti uzvrati ljubav. Pogledaj, uostalom, ko je njegova ljubavnica. Ma šta ti govorio, nikada je neće ostaviti, da bi bio sa tobom. - Zar misliš da nisam toga svesna? Nema potrebe da me upozoravaš na tako nešto, Manuela! Znam da bi bilo nepromišljeno od mene, kada bih se zaljubila u don Armanda. Na kraju, ja volim Felipea! - Da, naravno... - promrsila je Manuela, tek neznatno sarkastičnim glasom. - Šta je don Armando rekao povodom toga, što se on još uvek nije vratio iz Guerera? - Rekao je da misli da mu se pouzdano ništa loše nije dogodilo, jer bismo već čuli glas o tome. I on je, baš kao i ja, uveren da je samo pitanje dana, kada će se Felipe vratiti. - Hm... To je baš... lepo od njega. Mislim, što te teši... - Danas mi je otkrio sumu, koju su pljačkaši iz Guerera oteli Felipeu. Radi se o pedeset hiljada dolara. - Toliko?! - Manueli se presekao dah od iznenađenja. - Mislila sam da je u pitanju daleko manja cifra. - I ja sam to mislila. Ali, prevarila sam se. Manuela je naprasno osetila strahovit zamor od čitave te situacije u koju je nehotice bila uvučena, a na čiji rasplet nikako nije mogla da utiče. Leandra je bila previše naivna i lakoverna da bi se suočila sa istinom, tako da su joj ruke bile vezane. Ispila je svoju kafu i ustala od stola. - Moram da idem. Čeka me još dosta posla. Želim ti sreću na novom poslu, Leandra. - Hvala ti, Manuela - Leandra je ustala da je isprati. Uhvatila ju je za ruku, ne dozvoljavajući joj da ode. - Sve će biti u redu, videćeš. Znam da ti se ne dopada to, što počinjem da radim u „Meridi”, ali možda i neću morati da idem tamo! Felipe bi mogao da se vrati već tokom nastupajuće noći, što bi moje zaposlenje učinilo nepotrebnim! Manuela je iskoristila mrak, da prevrne očima, a prolazak kamiona, da glasno uzdahne. - Laku noć, Leandra! - pozdravila ju je, istržući svoju ruku iz njene. - Lepo spavaj!

44


-1 ti takođe, Manuela! - uzvratila joj je Leandra, nesvesna stepena iritiranosti svoje prijateljice.

45


VII

P

ažljivo je odabrala odeću, za svoj prvi radni dan u „Meridi”. Obukla je strukiranu haljinu cvetnog dezena, pripijenu u gornjem delu, ali sa širokom i lepršavom suknjom. Obula je svoje najbolje cipele, čak se i blago našminkala. Stojeći pred ogledalom, razmišljala je o tome koliko je don Armando bio iskren, kada joj je rekao da je smatra lepšom od Hulije Martinez. Ona je verovala da je sva prednost na strani Huhje. Gotovo daje poželela da nabavi haljinu sličnu njenoj, i da se podvrgne kompletnom tretmanu njenog stiliste. Osećala je prijatno uzbuđenje, pred predstojeći susret sa don Armandom. Radovala se tome što će ga videti, što će razgovarati sa njim. Dopadala joj se ženska strepnja koju je izazivao u njoj, jer je to bilo potpuno novo stanje za nju. Hoze ju je dopratio do don Armandove kancelarije. Ulazeći u nju, Leandra se ponadala da mu Karlos, toga jutra, nije pravio društvo. Odahnula je, zatekavši ga samog u kancelariji. Sedeo je za radnim stolom i predano čitao neka dokumenta. Imala je utisak da joj je čitavo telo oživelo, onoga trenutka, kada ga je ugledala. Srce joj je radosno poskočilo u grudima, a oči se ispunile srećom. Bila je ushićena što ga vidi, i što se našla u njegovoj blizini. Armando je odmerio Leandru laganim, ali podrobnim pogledom. Ona na njegovom licu nije uspela da pročita da li mu se dopao njen izgled, ili ne. - Dobro jutro, don Armando! - pomalo uzdržano ga je pozdravila, žaleći što nije dobila očekivani osmeh. - Došla sam da se javim na posao. Kao da nije čuo šta mu je Leandra rekla, Armando je uporno zurio u njeno lice, pogledom koji je otkrivao njegovu zainteresovanost. Razmišljao je o njoj, ali ona nije mogla da zna na koji način. - Izvoli, sedi! - pokazao joj je rukom na fotelju. - Da li si već popila kafu? - Jesam, hvala. - Sa Manuelom? - tek tada se na njegovim usnama ukazao maleni osmeh. - Ne, ona je sinoć radila do kasno, tako da je još uvek spavala, kada sam ja krenula na posao.

46


- Šta ona misli o tome što počinješ da radiš ovde? - Manuela se protivi mom zaposlenju u „Meridi”. - Smatraš li da je ona u pravu, zbog toga? - Recite vi meni - uzvratila je, gledajući ga pravo u oči. Bio je to lucidan, hrabar i inteligentan uzvratni komentar, koji je izazvao osmeh na Armandovim usnama. - Ne, Leandra... Ne smatram da je tvoja prijateljica u pravu. - Ipak bih... Ipak bih volela da znam... - „Kakve se to mutne radnje ovde odigravaju?” - pokušao je da šaljivo dovrši njeno pitanje. - Ne, nešto drugo me zanima. - Dajem ti slobodu da me pitaš šta god želiš. Progutala je knedlu i još jednom svoj pogled prikovala za njegov. - Kakav ste vi čovek, don Armando? Tokom bavljenja poslom, u okviru kompleksa „Merida”, Armando se bezbroj puta našao u riskantnim situacijama, koje su ga primoravale da angažuje sve svoje snage, fizičke i one mentalne. Doživljavao je uspone i padove, sticao je novac i gubio ga, gledao je u cev od pištolja, u oštricu noža, tukao se i bivao ranjen, dolazio u kontakte sa ljudima svih profila, i upoznao bezbroj žena. Ipak, ni u jednoj situaciji se nije dogodilo da stekne utisak kao da je dirnut u najosetijivije mesto. Ni kada je bio na vrhu, ni kada je gledao smrti u oči, ni kada je razgovarao sa ljudima na značajnim pozicijama, ni kada je voleo najlepše žene. Nijednom nije bio isprovociran da se kompletno saživi sa sobom, onakvim kakav je stvarno bio, i da se suoči sa istinom o sebi. Leandra je to postigla svojim jednostavnim, a ipak veoma kompleksnim pitanjem: „kakav ste vi čovek, don Armando?” Nju ništa nije moglo da interesuje osim istine. Ona nije davala ni pet centi na njegovu fasadu, želela je da joj otvori dušu, da bi znala sa kakvim čovekom je imala posla. Jedva da je mogao da poveruje kada je shvatio da ima tremu. On, koji je uvek imao spremne odgovore, i koga nisu uspele da zbune ni vrhunske lepotice, sada je gubio samouverenost pred Leandrom, koja od njega nije očekivala da joj

47


uputi originalni kompliment ili da je zaseni visokoumnim rečenicama, već da joj kaže istinu. Istinu o sebi. Neobično mu se dopalo to, što je konačno stajao pred nekim, koga nisu mogle da impresioniraju njegove kockarnice ili njegovi dolari. Neko, ko se nije plašio njegove reputacije ili robusnih telohranitelja. Sa druge strane, osetio je i dozu straha. Jer, postojala je mogućnost da odbije Leandru svojim iskazom, a to je svakako želeo da izbegne. Pogledao je u nju na jedan nov, drugačiji način. Kao ženu, sa kojom je sve moglo da dobije novi smisao. - Da budem iskren, Leandra... - počešao se po bradi, kao da je tražio još malo vremena. - Ne znam kako bi, na to tvoje pitanje, glasio najprecizniji odgovor.. Verovatno nijedan čovek nije u stanju da sebe opiše kao kompletno dobrog ili kompletno lošeg. Ja nisam loš čovek, to mogu da tvrdim za sebe. Ali priznajem da je iz mene teško iscediti dobrotu. - Zbog čega je to tako? - gledala je u njega puna razumevanja. - Zar vas je neko povredio? - Neko? - tužno se osmehnuo. - Povredili su me mnogi. Tačnije, svi kojima sam pružio tu šansu. Prestali su da me povređuju tek kada sam postao neosetljiv i kada sam krenuo da uzvraćam. - Ali... U kakvom ste vi to svetu živeli? - U surovom. Rodio sam se u veoma siromašnoj porodici, u kojoj se najmanje brinulo o deci. Odrastao sam u problematičnom kraju, u kome je bilo teško sačuvati glavu. O moralu niko nije razmišljao. Kao ni o sreći, uostalom. Kao nesrećan si mogao da preživiš, ali to nisi mogao sa nerazvijenim mišicama ili sa moralnim kodeksima. Moj najveći san je bio da postanem moćan u meri, u kojoj bi se ljudi ustručavali da mi naude. Bio sam spreman da platim visoku cenu, da bih postigao taj san. I platio sam je. - Šta ste mislili pod time da ste platili visoku cenu? - Pogledaj moje okruženje, Leandra. Zahvaljujući mojim uslugama, ljudi se kockaju, opijaju, predaju se najnižim strastima. To je moja kazna, za put koji sam odabrao. Znam da mesta kao što je „Merida" ima po čitavom svetu, ipak, to mi ne donosi nikakvu utehu. Pogledaj Karlosa, uostalom! Ili Huliju! Da li si sada shvatila, o čemu ti govorim? 48


- Zbog čega se družite sa Karlosom, ako ga smatrate za čoveka koji vam narušava okruženje? - Karlos je, kao i ja, žrtva nesrećnih životnih okolnosti. On je, istina, brutalniji od mene, ali meni polazi za rukom da tu njegovu agresivnu prirodu držim pod kontrolom. - Nadam se da on nije... ubio nekoga? - Nije, međutim, siguran sam da bi to učinio, kada bih ga ja ispustio iz vida. - A vi? - nekako se usudila da ga to upita. - Ne, nisam nikoga ubio. Uletao sam u tuče, davao i dobijao udarce, ali nikoga nisam ubio. Nikada nisam udario ženu ili dete. I nikada to neću ni uraditi. Klimnula je glavom, verujući u svaku njegovu reč. - Maločas ste rekli da ste postali neosetljivi... Armando se vedro nasmejao. - Znao sam da ti to neće promaći. Nažalost, ne znam da li sam u stanju da ti pružim odgovor, koji možda očekuješ. Da bi čovek bio osećajan i saosećajan, potrebno je da prima dobrotu, da je akumulira u sebe, da se svakodnevno hrani njome. Teško je biti dobar kada si životno ugrožen, kada si nezadovoljan, kada te ljudi truju zlom, kada žele da ti naude. Ja sam iskusio malo dobrote u svom životu. Srećom, dovoljno sam svestan da mi to nije nikakvo opravdanje. - Vi imate dosta novca, don Armando. Mogli biste da... - Da ga poklanjam drugima? - Da. - Ja to i činim. - Zar? - Da. Poklanjam novac onima koji ga nemaju, tačnije, onima koji ne mogu da ga zarade. Deci i socijalno ugroženim licima. Uputila mu je pogled prepun divljenja i poštovanja. - Nekako sam znala da je sve upravo tako, kako ste mi ispričali... - Zaista? - Armando je osetio neizmerno zadovoljstvo zbog poverenja, kojeg mu je Leandra ukazala.

49


- Ovo mesto nije raj na zemlji, i Manuela me je pomalo uplašila nekim pričama o vama, ipak, ja sam od prvog trenutka osetila da ste vi dobar čovek, don Armando. - Drago mi je što me vidiš kao nekoga ko je dobar. Nadam se da ti je sada prihvatljivija pomisao na to da počinješ da radiš u „Meridi”. - Jeste, svakako. Ali, i da su se stvari pokazale drugačijima, ja bih svakako počela da radim ovde, jer je „Merida”, moj jedini izbor. - Imaš izbor da se vratiš u Pueblu - podsetio ju je Armando. - Moja je dužnost da sačekam na Felipeov povratak. - Dužnost? - Armando je iznenađeno izdigao obrve. - Pa, ja sam, praktično, Felipeova supruga... - zamuckivala je, dok je to govorila. - Mislim, planirala sam da se udam za njega. I da mu rodim decu. - Da li to još uvek želiš? Zatekao ju je tim pitanjem. Duboko u sebi, Leandra je znala odgovor, ipak, smatrala je nečasnim da ga glasno izgovori. - Ne vidim zbog čega to ne bih i dalje želela - zvučala je krajnje neubedljivo, dok je to izgovarala. - Ne vidiš? - Armando se polako podigao iz fotelje i krenuo da joj prilazi. Uprkos neiskustvu, Leandra je prozrela da je krenuo da joj prilazi sa namerom, muškom namerom. Lice mu je bilo napeto, a oči su mu gorele. Pretrnula je čitavim telom. Stegla je ručke stolice u kojoj je sedela, jer je osetila da joj je potrebna dodatna stabilnost. Zaustavila je disanje, kada je Armando zastao pored nje. Želja i strah su se preplitali u njoj, i činili je veoma uznemirenom. Nimalo nije bila svesna toga koliko je privlačno izgledala sa izražajno raširenim očima, u kojima se odražavalo njeno konfliktno unutrašnje stanje. Grudi su krenule da joj se nadimaju, a usne su joj se neznatno rastvorile, u znak nesvesnog poziva, upućenog Armandu. Ništa od svega toga mu nije promaklo da primeti, ipak, samo ju je blago dodirnuo po ramenu, prolazeći pored nje. - Dođi... - pozvao ju je teškim, hrapavim glasom. - Odvešću te do tvoje kancelarije...

50


Obuzelo ju je razočarenje, koje ju je dovelo gotovo do ivice plača. Osetila se uskraćenom, u tolikoj meri, da je osetila bol od nezadovoljenja. Već je videla sebe u Armandovim snažnim rukama. Želela je da je on privuče sebi, da je stegne i navede je da oseti svaki mišić na njegovom telu. Želela je da je poljubi, ali ne blago, kao prethodnog dana, već strastveno i silovito. Začudo, nije osećala nikakvu grižu savesti, zbog svojih nevaljalih misli. Samo je osećala tugu, zbog toga što joj se želje nikada neće ispuniti. Jer, Armando je imao svoju prelepu Huliju, koja je bila njegova ljubavnica, nezavisno od toga što je nije preterano poštovao ili voleo. Ona je bila žena po njegovom ukusu. Pristajala mu je, po svemu. Podižući se iz fotelje, Leandra je prekorela sebe zbog toga što je dozvolila da njena osećanja prema don Armandu narastu do nivoa, koji se mogao smatrati zaljubljenošću. Prekorela je sebe jer je ispala neoprezna, jer nije na vreme postala svesna opasnosti ka kojoj je srljala. Šta je sada mogla da uradi, zapitala se, dok je pratila Armanda kroz hodnik. Kako se lečilo od neuzvraćene Ijubavi? Kako, kada je po prvi put volela, po prvi put želela? Nije pokazala nimalo entuzijazma, kada ju je Armando uveo u prijatno nameštenu kancelariju, u kojoj je dominirao sef od čelika velikih dimenzija. Reagovala je tek na raskošni buket raznovrsnog cveća, smeštenog u vazi na radnom stolu. Prišla mu je i pomazila njegove latice. - Kao da ste znali da najviše od svega volim poljsko cveće... - prokomentarisala je, zaranjajući lice u raznobojne cvetove. - Vidiš... - Armando joj je prišao, i stao joj tik iza leđa - i ja sam, od trenutka kada sam te ugledao, mogao da kažem mnogo toga o tebi, Leandra... Uklonio joj je kosu i poljubio je u vrat. Ona je ženstveno izvila rame, pokretom koji je otkrivao njeno zadovoljstvo. Armando je nastavio da je ljubi po koži na vratu, ramenima i leđima, ignorišući to što je osećao da je ona želela da se okrene ka njemu, kako bi im se usne spojile. Ulagao je ogroman napor da bi ukrotio svoje uzbuđenje. Činilo mu se da nikada nije toliko snažno želeo jednu ženu, daje bio nemoćan da se kontroliše. Ipak, znao je da ne sme da uplaši Leandru intenzitetom svoje strasti, jer je slutio da je ona nikada nije iskusila. Smatrao je njeno iskustvo, stečeno sa Felipeom, 51


zanemarljivim. On je bio tek plahoviti mladić, i nije od Leandre mogao da napravi pravu ženu. Dovodilo ga je do izbezumljenja podrhtavanje njenog tela, njena ženska reakcija na njega. Bio je spreman da je ima, ali je nekako potisnuo svoje želje. Okrenuo ju je lagano ka sebi, misleći kako će uspeti da joj odoli. Međutim, kada je ugledao njene oči ispunjene zanosom, i zarumenele usne, potpuno je izgubio glavu. Ščepao ju je za ruke, i pokretom punim kontrolisanog naboja je gurnuo na vrata. Pomislio je da će se rasprsnuti od želje, kada je shvatio da ga ona čeka bez straha, da ga priželjkuje, čak. Prišao joj je i njeno krhko telo pritisnuo svojim mišićavim i čvrstim. Dozvolio joj je da otkrije kolika je snaga njegove želje i ispustio uzdah oduševljenja otkrivši da je to nije zbunilo. Da se prevario u uverenju da Leandra može da izaziva samo nežnost u njemu, shvatio je kada ju je poljubio, kada mu je ona odmah uzvratila poljubac. Taj poljubac je bio sve, samo ne nežan. Bio je veoma dubok i vlažan gotovo poročan. Spustio je šake preko njenih grudi i ostrašćeno ih stegao. Ona je jeknula od zadovoljstva, što ga je navelo da učini nešto još intimnije. Podigao je rub njene haljine i pomazio je po bedrima, da bi se potom upoznao sa oblinama njene zadnjice. Da je sasvim izgubio glavu, shvatio je kada je počeo da joj zavlači ruku u gaćice. Iako je Leandra bila spremna da mu i to dozvoli, on se naglo odmakao od nje, teško dišući. Našao se na mukama, ali je bio uveren da je činio pravu stvar. Znao je da je bilo prerano da ima Leandru, ma koliko je želeo, i ma koliko bio siguran da je i ona želela njega. Među njima je stajalo jedno veliko i nerešeno pitanje. Felipe Rejes... Sve je moralo da čeka, do rešavanja tog pitanja. Bio je zahvalan Leandri što je krenula da se ponaša kao da je i sama bila svesna da je postupio na najbolji mogući način. Odbijajući da ga pogleda, popravila je svoju haljinu i prošla rukom kroz kosu, spremna da nastavi dan, kao da se ništa nije dogodilo. A oboje su znali da se dogodilo nešto veliko i značajno.

52


- Reći ću Hozeu da dođe da te uvede u posao - Armandu je nekako uspelo da dođe do glasa. Saglasno je klimnula glavom i uklonila se sa vrata. Kada je Armando izašao iz kancelarije, požurila je da sedne, jer je količina ljubavi, koju je osetila prema njemu, zapretila da je sasvim obori sa nogu.

53


VIII

I

zbegavala je Manuelu od trenutka svog povratka u motel, pa sve do kasnih večernjih sati. Sedela je u sobi sa ugašenim svetlom i zaključanim vratima. Kada ju je Manuela potražila, odbila je da joj se javi. Strahovala je da bi ona, zahvaljujući svojoj pronicljivosti, mogla da nasluti njeno stanje, da prozre da joj se nešto značajno dogodilo. Trebalo joj je malo vremena da se pribere, da bi mogla da se pravi kao da i je dalje sve bilo po starom. A sve je bilo drugačije. Najpre to, što je shvatila da voli Armanda, i da Felipea nikada nije tako volela. Njega je i dalje volela ne neki način, ali onaj koji nije imao nikakve veze sa tim što je on bio muškarac. Volela ga je kao blisku osobu, kao nekoga koga je smatrala za svog prijatelja. Zaista je verovala u to da će se udati za njega i oformiti sa njim porodicu. Smatrala je da su ona i Felipe bili tako slični: po poreklu, socijalnom statusu, godinama. Sebe je mogla da vidi kao njegovu suprugu. Kada je Armando bio u pitanju, pored njega je mogla da vidi isključivo ženu, kakva je Hulija Martinez bila: izrazito lepu i poželjnu, iskusnu i spremnu da mu udovoljava na sve načine. A ono što se dogodilo između Armanda i nje, tumačila je kao obostrano podleganje trenutku. Samo je ona svemu tome prišla sa emocijama, dok je on sledio tek svoj muški nagon. Narednog jutra se probudila izrazito neraspoložena. Plašila se novog susreta sa Armandom, jer nije znala kako bi trebalo da se postavi prema njemu. Bilo joj je jasno da se od nje očekivalo da zaboravi na sve, ali ona to nije mogla. A nije ni želela. Poljupci koje je razmenila sa Armandom bili su nešto najlepše, što je iskusila u životu. Nije želela da ih zaboravi, želela je da se oni ponove. Nadala se da je on neće grubo odgurnuti od sebe, da joj neće jasno staviti do znanja da želi da ostane veran Huliji. Slomila bi je njegova hladnoća. Mogla je da ga prepusti drugoj ženi, ali se nadala da će on zadržati bar deo nežnosti i za nju, Leandru, devojku koja ga je potajno, ali iskreno volela. Znala je da ne može večno da izbegava Manuelu, i zato joj je otvorila vrata, kada je ona došla da je potraži, u rano jutro.

54


- Znaš li koliko me je malo vremena sinoć delilo od toga da pozovem policiju i da prijavim tvoj nestanak? - postavila joj je to pitanje, umesto pozdrava. - Pet minuta! Kada te nisam zatekla u sobi, pomislila sam da si ostala zarobljena u „Meridi”. Srećom, otac mi je rekao da te je video kada si došla sa posla. Oboje smo pretpostavili da si bila veoma umorna i da si odmah legla da spavaš. - Da, da... - Leandra se obradovala poklonjenom joj izgovoru. -Verovatno sam spavala, kada si dolazila da me potražiš. Zbog čega si ustala ovako rano? - Da bih tebe videla! Previše sam radoznala da saznam kako ti je protekao prvi dan na poslu, da bih mogla da čekaš da se danas vratiš u motel! - Sve je bilo u redu - odgovorila je, dovršavajući pripreme za polazak u „Meridu”. - Pomoćnik don Armanda i me je uveo u posao. Sređivala sam fakture i ispunjavala knjigu realizovanih računa. Posao je lak, ali je obiman, tako da sam se dosta dugo zadržala. - Imaš svoju kancelariju, nadam se? - Da, veoma je udobna - osmehnula se, prisetivši se vaze sa cvećem na svom radnom stolu. - Svi su bili veoma ljubazni prema meni, nemoj da brineš. Hoze je dolazio na svakih sat vremena da me obiđe i da me pita da li mi je nešto potrebno. Donosio mi je sokove i sendviče, čak i sladoled. Sigurna sam da će mi biti dobro u „Meridi”. - A don Armando? Leandra se na trenutak ukočila, ali je naterala sebe da odglumi hladnokrvnost. - Šta sa njim? - Kako se on poneo prema tebi? - Kao što sam rekla, svi su bili ljubazni, pa i on. - Aha - promrsila je Manuela, koja nije uspevala da se otme utisku da je Leandra, toga jutra, izgedala drugačije nego obično. Nekako zrelije i odraslije. - Juče sam razgovarala sa don Armandom - Leandra je poželela da bar deo svojih impresija o Armandu poveri Manueli. - Ispričao mi je neke detalje o svojoj prošlosti, kao i o životu kojeg sada vodi. Bio je veoma otvoren i iskren. Iz svega što mi je rekao zaključila sam da je on dobar čovek, koga su životne 55


okolnosti navele da pribegne imidžu onoga, ko nije dobar. Jesi li znala da je on dobrotvor, da poklanja novac deci i siromašnima? - Ne, to nisam znala. Lepo od njega. Da li ste u razgovoru spomenuli Huliju Martinez? - Ne, nismo - Leandra je osetila pobunu u sebi na sam pomen Hulijinog imena. - Verovatno planira da se oženi sa njom. Po tonu Manuelinog glasa, ali i po njenom pogledu, Leandra je osetila da joj je ona uputila poruku. Kao da je, nekakvim šestim čulom, naslutila šta se u njoj dešavalo, pa je stoga želela da je upozori. S obzirom na to da još uvek nije bila spremna da otvoreno razgovara sa Manuelom, Leandra se napravila da nije svesna upućene joj poruke. - Da, i ja mislim da će se don Armando oženiti sa Hulijom - pokušala je da zvuči najbezazlenije što je mogla. Uzela je torbicu i krenula ka vratima. Morćun da idem. Videćemo se večeras, Manuela! - Ako ne budeš ponovo zaspala, u šest sati po podne - progunđala je Manuela, prateći je zabrinutim pogledom.

Ispunila ju je konfuzna mešavina tuge i olakšanja, kada joj je Hoze rekao da je Armando odsutan, i da će u „Meridu” doći tek po podne. Bilo joj je žao što ga neće videti, ali je istovremeno znala da je to bolje za nju. Mogla je da se opusti i da se posveti poslu. Iako ju je Hoze pohvalio za radni učinak iz prethodnog dana, bilo joj je jasno da je tek trebalo da se dokaže. Predano je radila do podneva, a onda je odlučila da napravi pauzu. Odgurnula je papire i prinela tanjir sa sendvičima, koje joj je Hoze doneo iz restorana. Tek što je uzela nekoliko zalogaja, u njenu kancelariju je banuo nezvani gost. Hulija Martinez! Besprekorno doterana i beskrajno glamurozna.

56


Leandri je bilo dovoljno da vidi besnu i prezrivu grimasu njenog lica, pa da shvati da je ona došla sa neprijateljskim namerama. Zapitala se šta je ta žena imala protiv nje. Verovala je da je ona, Leandra, nije ugrožavala ni na koji način. - Znala sam! - dreknula je Hulija, gledajući u tanjir sa sendvičima pred Leandrom i u čašu sa sokom. - Znala sam da je tvoje uposlenje ovde samo farsa, na koju jedino ti nasedaš, ovčice! Konačno mi je jasno zbog čega te Armando drži pored sebe: da bi se malo ugojila, jer on u krevetu ne voli mršave devojke! Leandra je pomislila da će se onesvestiti od zaprepašćenja. Dah joj se presekao od jačine šoka, tako da se zagrcnula od nedostatka vazduha. - Šta je?! - Hulija se ratoborno nagla ka njoj. - Zar ne znaš da Armando ima svako pravo da te odvuče u krevet? A?! - Ja ne znam o čemu govorite, gospođice Martinez! - Leandra je to rekla plačnim glasom. - Molim vas da me ostavite na miru! Ja vam ništa nisam učinila! - Nisi?! Nekim čudom si uticala na Armanda da me ostavi! Nije mi jasno kako je mene mogao da zameni sa tobom, ali, desilo se! Valjda mu se dopalo to što si čedna, pa je odlučio da se malo nasladi! - Grešite! Don Armando me ne gleda kao ženu! I nema nameru da me odvuče u krevet! Odakle vam ideja da on na to ima pravo?! - Pitaj svog momka, ako se ikada vrati! A svi znamo da neće! - Hoće! Felipe će se vratiti čim uhvati pljačkaše, koji su oteli novac don Armanda! Hulija se uspravila, i pogledala u Leandru na sažaljiv način. - Jadnice... Ti stvarno veruješ u to? - odmahnula je glavom u neverici i odmerila je sa omalovažavanjem. - Glupa, naivna, mršava i čedna... Vidim da će se Armando loše provesti sa tobom. Verovatno će se zadovoljiti tek sa jednom noći, provedenom u tvom krevetu. A onda će ponovo potražiti mene! - arogantno se isprsila. Leandra je skočila na noge, jer je, stojeći, mogla ubedljivije da se suprotstavi Huliji. - Prestanite sa tim nagoveštajima da će don Armando postati moj ljubavnik! Ni on ni ja to ne želimo! Ja volim Felipea! - iskoristila se tom laži, da bi zapušila Huliji usta. - O, da, verujem ti da ga voliš! Dovoljno si glupa da voliš čoveka koji te je prevario, koji te je poslao Armandu da bi otplatila njegove dugove! 57


- O čemu to govorite, gospođice Martinez? - Leandra ju je gledala sa apsolutnim nerazumevanjem. - Zbog čega mislite da me je Felipe prevario? - On je ukrao Armandov novac, Leandra Lopez! Niko mu ga nije oteo! On ga je ukrao, a tebe je slagao da je bio opljačkan!

Odbijajući da poveruje u to, Leandra je odmahnula glavom, dok su joj se oči punile suzama. - Ne, to nije tačno... Felipe to nikada ne bi uradio... On nije kriminalac... - Naravno da nije! On se samo polakomio za lakom zaradom! Iskušenje je bilo preveliko i on mu je podlegao! Pedeset hiljada dolara je lepa cifra, za novi životni početak! Samo, tvoj problem je u tome što te Felipe, u svom novom životu, nije video pored sebe! - Vi ste okrutni! - Leandra se našla na ivici očajanja. - Užasno je to što mi govorite! Ljuti ste zbog toga što ste raskinuli vezu sa don Armandom, pa ste došli da se obračunate sa mnom, jer me smatrate odgovornom za taj raskid! - Trebalo je odavno da čuješ ovo što sam ti ja rekla! Nije mi jasno zbog čega su te svi štedeli od istine, kada je svima savršeno jasno da je Felipe ukrao novac i da te je prevario! - Molim? - brada joj je vidno zadrhtala. - Zar i don Armando to misli? - Da, „šećeru”! Ni on, kao ni bilo ko drugi, nema apsolutno ni najmanju dilemu oko toga, šta se stvarno desilo! Užasavala ju je pomisao da bi to moglo da bude tačno. - Lažete... - snažno je odmahivala glavom. - Vi me lažete! - Armando se očigledno sažalio na tebe, jer je shvatio da si i ti žrtva jednog lopova i prevaranta. Shvatio je to kada si mu došla na noge sa pričom da je Felipe opljačkan. Koliko si samo naivna bila! Znaš li da te je tvoj momak poslao Armandu da bi otplatila njegov dug?! - To je nešto najmonstruoznije što sam čula u životu! Mora da imate bolestan um, kada ste smislili da me povredite na takav način!

58


- Sirotice... - Hulija je coktala jezikom, posmatrajući je sa karikiranom saosećajnošću. - Zar nisi imala nikoga pored sebe, ko bi ti objasnio da si nasamarena i zloupotrebljena? Leandra je obrisala suze i duboko uzdahnula. - Ostavite me sada, molim vas... - Hoću da odeš odavde! - Hulija je otvorila torbu i iz nje izvadila koverat, koji je potom bacila na sto. - Evo! Ovde imaš dovoljno novca da stigneš na bilo koji kraj zemlje! Odlazi! - Ne treba mi vaš novac, gospođice Martinez. - Ne budi i dalje naivna, Leandra! Ako budeš ostala ovde, moraš da budeš spremna na sve! Kao što sam već rekla, Armando ima prava na tebe! Jednoga dana će posegnuti za tobom, jer će mu dosaditi da se pravi kako nije na prevelikom gubitku, zbog novca koji mu je tvoj momak ukrao! - Budite uvereni da se to neće dogoditi. - Hoće, ako budeš ostala ovde! - Ne brinite, nemam nameru da ostanem ovde. - Polazi, onda! Ja ću te odvesti do autobuske stanice! - Moram prvo da razgovaram sa don Armandom. - Ne traži vraga, sunčice! Leandra je gordo izdigla bradu i uputila Huliji ozbiljan pogled. - Možete da idete sa mirom, gospođice Martinez. Nakon ovoga dana nikada više neću videti don Armanda. Samo će od vas zavisiti da li će on ponovo biti vaš ili ne. Huliji nije promakla odlučnost na Leandrinom licu, što ju je zaista umirilo. - Dobro. Verovaću ti na reč. Uzela je koverat sa novcem sa stola i vratila ga u torbu. - Shvati ovo što ti se dogodilo kao životnu školu, srce. Nadam se da niko, nakon ovoga, neće moći da te obmane. - Budite uvereni da neće - Leandra je to više izgovorila zbog sebe, nego zbog Hulije. Zvučalo je to kao obećanje, datoj samoj sebi. Sela je na stolicu, odmah pošto je ostala sama. Imala je utisak da se čitav svet rušio u njoj, sve nade, koje je nesvesno gajila. Tek tada joj je postalo jasno koliko se vezala za Armanda, tek tada, kada se tako snažno razočarala u njega. 59


Ipak, i dalje ga je volela. Možda još i jače, jer joj je postalo kristalno jasno da on u njoj nije video ženu, već osobu prema kojoj je osećao samo sažaljenje.

60


IX

O

tišla je da potraži Armanda odmah pošto ju je Hoze obavestio da se vratio u „Meridu”. Dok je koračala kroz hodnik, ka njegovoj kancelariji, nije mogla da ne misli o tome kako će to biti njihov poslednji razgovor. Nakon tog dana, nikada ga više neće videti. Nikada više. To ju je uznemiravalo više nego razlog, zbog kojeg je odlučila da ga potraži. Zbog toga se rastapala iznutra, osećala je veliki bol u grudima. Nije želela da stupi uplakana pred njega, ali jednostavno nije mogla da obuzda suze. Kratko je pokucala na vrata Armandove kancelarije i ušla, ne sačekavši da dobije odobrenje za to. Oglušila se na iznenađeni pogled, koji joj je Karlos uputio. On je bio ležerno izvaljen u fotelji i ispijao pivo iz konzerve, dok je Armando sedeo za svojim radnim stolom. - Gospodine Ereros! - neustrašivo je pogledala u Karlosa, neosetljiva na njegovu namrgođenost. - Budite ljubazni i ostavite me nasamo sa don Armandom. Moram da razgovaram sa njim. Karlos je zaustio da joj nešto odbrusi, ali ga je Armando sprečio da to učini. - Poslušaj je - kratko mu je naredio, izazivajući silno negodovanje u njemu. Leandra i Armando su razmenjivali napete poglede, dok su čekali da Karlos napusti kancelariju. Kada je on to učinio, iz Leandrinih očiju su se izlile sveže suze. - Da li je istina? - izgovorila je to u pola glasa, stežući šake u pesnice. -Da li je istina da i vi verujete da vas je Felipe opljačkao?! - Oh, bože! - Armando je na trenutak zatvorio oči. - Trebalo je da pretpostavim da se ovo dogodilo, kada su me obavestili da je Hulija dolazila ovde. - Nije važno od koga sam saznala za vaše paranoične pretpostavke! Hoću da mi kažete u lice da zaista verujete da vas je Felipe opljačkao!

61


- Da, Leandra - Armando je to potvrdio bez oklevanja. - Ja zaista verujem u to. Leandra je neutešno zaplakala, jer se osetila iskreno povređenom. - Sve vreme ste me lagali... Govorili ste da verujete da je Felipe nevin... Da je pitanje dana kada će se vratiti... Zbog čega ste to činili?! - Zbog toga što nisi bila spremna da čuješ istinu. - Kakvu istinu?! Felipe je pošteniji i od vas, i od svih oko vas! On je, baš kao i vi, imao šansu da se preda kriminalu, ali je odabrao da pošteno radi i zarađuje! Dugo ga poznajem i nijednom nisam čula da se neko požalio na njegovo poštenje! Naprotiv, uvek je dobijao samo pohvale zbog svoje čestitosti! - Verujem da je tako. Zaista verujem u to. I ja mislim da Felipe nije kriminalac. Samo ga je poneo trenutak. Imao je mnogo novca u rukama i prošlo mu je kroz glavu šta bi sve mogao da učini sa njim. Znam mnogo ljudi, koji bi postupili kao on. - Ne pravite se da ste saosećajni, jer to niste! A trebalo bi da budete! I saosećajni i zahvalni! Jer, Felipe je nenaoružan otišao za pljačkašima da povrati vaš ukradeni novac, i verovatno je nastradao u tom pokušaju! - Felipe nije otišao da juri pljačkaše, već je pobegao sa mojim novcem! Armando je konačno povisio glas. - Vi ne možete da znate da to nije tako, ali ja mogu! Ja poznajem Felipea! On nije lopov! Jednostavno nije! Svi članovi njegove porodice su vredni i radni, i nikada nisu posegnuli za tuđom imovinom! Uostalom, Felipe me nikada ne bi lagao ili me ostavio samu! Čak i da je ukrao vaš novac rekao bi mi to, i poveo bi me sa sobom! - Da li bi ti pošla za njim, pod takvim okolnostima? - Armando ju je pribrano upitao. Leandra je na trenutak ustuknula. - Ne, naravno da ne bih. - To je i Felipe znao. Zato te nije ni poveo sa sobom. Nažalost, to što te je slagao i ostavio, samu i bez novca, nije najgore što je učinio. - Šta hoćete da kažete?! - ciknula je, pretrnuvši od neprijatnosti. - Nije moguće da i vi mislite da me je Felipe poslao kod vas da bih svojim telom otplatila njegov dug?! - Da, Leandra. Upravo to mislim. Ispružila je kažiprst ka njemu i 62


krenula da se povlači unazad, prema vratima. - Vi ste monstraozni, baš kao i vaša ljubavnica! Zaista zaslužujete jedno drugo! Mrzim vas! Iskreno vas mrzim! Armando je krenuo da ustaje od stola, ali je Leandra histerično ispružila obe ruke ispred sebe. - Ne prilazite mi! Ne mogu da vam opišem koliko se kajem zbog toga što sam dozvolila da me dotaknete! Verovatno ste to učinili, u nameri da namirite bar deo novca, za koji ste ubeđeni da ga je Felipe ukrao! Baš me zanima koliko su vredeli moji poljupci! Ili to što ste mi zavukli ruku pod suknju! - Tvoji poljupci su vredeli više, od sveg novca kojeg mi je Felipe ukrao meko joj je rekao, zastavši pored stola. - Lažete! - kriknula je Leandra, zaplakavši najjače do tada. - Ponovo me lažete! I dalje računate sa mojom naivnošću! Ja jesam možda naivna, ali ipak nisam glupa! - Nemoj da ideš. Ostani da razgovaramo. - Vi i ja nemamo o čemu da razgovaramo! Nikada više! Bar dok ne prestanete da mislite da je Felipe lopov i da me je poslao vama u krevet! - Žao mi je, Leandra. Nikada neću prestati da verujem u to. A potrudiću se i da ti saznaš istinu. Obrisala je suze i tužno šmrcnula. - Kako? - zabrinuto je upitala. - Šta nameravate da učinite? - Poslaću svoje ljude da traže Felipea. To je trebalo odavno da uradim. - Nemojte da ga povredite, molim vas! - Namera mi je da ga dovedem kod tebe, kako bi ti on priznao istinu. Novac me ne interesuje. Boli me kada vidim koliko mu veruješ, uprkos svemu onome, što ti je učinio. - Felipe je uvek bio dobar prema, meni, za razliku od vas, koji ste me | lagali i obmanjivali! - Kao što sam rekao, Leandra, ubrzo ćeš saznati istinu. Ja ću se potruditi da se to dogodi. - Čak i ako pronađete Felipea, budite toliko uviđavni da ga vi sami ne dovodite kod mene. Ne želim više da vas vidim!

63


Bilo je to poslednje što je izgovorila pre nego što je, gordo izdignute brade, ali ranjenog srca, izašla iz Armandove kancelarije.

Odmah po svom povratku u motel, Leandra je požurila da potraži Manuelu. Zatekla ju je u njenoj sobi, kako slaže odeću u orman. Ignorisala je Manuelin zapanjeni pogled, usmeren na njeno uplakano, natečeno hce, i plačne oči. Samo je stupila pred nju, sa odlučnošću koja joj nije bila svojstvena. - Hoću da mi i ti kažeš istinu, Manuela - glas joj je podrhtavao od potresenosti. - Da li i ti misliš da je Felipe ukrao novac don Armanda i pobegao, ostavivši me samu? - I ja? - Maločas mi je don Armando saopštio da Felipea smatra za lopova. Manuela je teško uzdahnula i pokajnički oborila pogled. - Da, Leandra priznala je, uviđajući da je došlo vreme da bude iskrena. -1 ja mislim da je Felipe ukrao novac don Armanda. - Nemoguće! - Leandra se, u očajanju, uhvatila za glavu. - Ti si ga dobro upoznala, Manuela! Da li si ikada pomislila za njega da je nečastan, da bi bio u stanju da počini kriminalno delo?! - Felipe nije kriminalac. On je samo izgubio glavu u pogrešnom trenutku. - O, sada i ti izigravaš psihologa kao i svi ostali! - Leandra se ironično brecnula na Manuelu. - Šteta što nemaš diplomu, pa da prodaješ mudrost umesto što vodiš ovaj propali motel! Tek kada je prošlo nekoliko sekundi tokom kojih je Manuela zapanjeno i ćutke zurila u nju, Leandra je shvatila šta je izgovorila. - Preklinjem te da mi oprostiš ovo, što sam ti upravo rekla - sklopila je dlanove u aktu molitve. - Nije trebalo to da ti kažem. Ti znaš da ja tako ne mislim. Očigledno je da sam izgubila kontrolu, da ne znam šta govorim. Veoma mi je teško, Manuela...

64


Nemajući više snage, Leandra se srušila na pod. Toga dana je preživela nekoliko šokova, koji su je potpuno iscrpeli. Napad Hulije Martinez, razgovor sa Armandom, oproštaj od njega. I sada Manuelina izdaja. Snažno ju je uzdrmalo sve ono, što je čula o Felipeu. Ipak, najviše ju je potreslo to što je otkrila da ju je Armando lagao i da nije gajio baš nikakva osećanja prema njoj. Ma koliko bila istrajna u branjenju Felipea, u njenoj duši je bila najprisutnija svest o tome da joj ljubav, koju je osećala prema Armandu, nikada neće biti uzvraćena, i da ga nikada više neće videti. Mogla je da umre, misleći o tome. Zaista svoj život više nije smatrala vrednim. Imala je fatalnu ranu na srcu, za koju je znala da nikada neće zaceliti. A Armando je pripadao drugoj ženi. Onoj, sa kojom nije mogla da se meri. Manuela joj je pomogla da se pridigne i da sedne na ivicu kreveta. Kada se uverila u stabilnost njenog tela, otrčala je u kupatilo, odakle se vratila sa čašom vode i sa mokrim peškirom. Naterala je Leandru da popije vodu i da vlažnim peškirom rashladi usijano čelo. - Ne brini zbog onoga što si rekla - požurila je da je uteši. - Znam da ti ne misliš tako, da nisi osoba koja voli da vređa. Na kraju, i ja tebi dugujem izvinjenje zbog toga što nisam bila iskrena prema tebi. - Trebalo je da mi kažeš šta misliš o Felipeu... - Zbog čega? Zar bih time promenila tvoje mišljenje o njegovoj nevinosti? - Ne, ne bi. Ja i dalje verujem u to da je on nedužan. - To je zato što ga voliš. Leandra je odbacila peškir sa glave i pridigla se sa kreveta. Prišla je prozoru i zagledala se u nepregledno prostranstvo pustinje. - Ja nikada nisam volela Felipea, Manuela. Samo sam verovala da ga volim. Sada o njemu razmišljam sa sestrinskom brigom, i sa prijateljskim uverenjem da je dobar čovek, i da je žrtva kolektivne zabune. Manuela joj je prišla i zagledala se u njen lepi, pravilni profil. - Kako je došlo do toga da shvatiš da ne voliš Felipea? Leandra je tužno uzdahnula i učinila napor da se osmehne. - To više nije važno - prošaputala je, i krenula ka vratima.

65


- Nemoj da ideš! - Manuela ju je uhvatila za ruku. - Nismo završile razgovor! - Da, Manuela, jesmo. Veoma sam umorna i moram da idem da legnem. Današnji dan je bio jezivo težak za mene. - Moraš da mi kažeš kako je don Armando reagovao, kada ti je rekao da Felipea smatra krivim. - Vidim da i ti Felipea smatraš za podlaca i svodnika, a ne samo za lopova Leandra je prozrela šta se krilo, iza Manuelinog pitanja. - Ja sam samo zabrinuta za tebe. - Bez razloga. Don Armando ne smatra da mu ja bilo šta dugujem. - Oh, dobro je! - Manuela nije uspela da obuzda uzdah olakšanja. - Eto, bar je neko od nas zadovoljan - promrljala je Leandra ironično, izlazeći iz sobe. Manuela je požurila za njom. - Šta sada nameravaš da radiš? Hoćeš li da mi dozvoliš da ti pomognem? - Ne mogu sada da razmišljam o tome. Moram da legnem, jer se veoma loše osećam. Znam samo da neću otići odavde, dok se ne uverim u to da je Felipe živ i zdrav, i da će takav i ostati, kada se okonča ova ružna afera. - Želim da znaš da možeš da računaš na mene. U svakom smislu. - Hvala ti, Manuela - Leandra joj se plaho osmehnula, a onda joj je okrenula leđa i požurila ka svojoj sobi.

66


X

I

ako se narednog jutra probudila bez imalo životnog poleta u sebi, Leandra se istuširala i obukla, jer je imala nameru da ode u San Pedro. Želela je da pokuša da pronađe posao, kako bi zaradila dovoljno novca za ostanak u motelu. Međutim, upravo u trenutku kada je izlazila iz sobe, prišao joj je Oskar Navaro, Manuelin otac, i ponudio joj da radi za njega. Odlučio je da joj prepusti recepciju, a da on otpočne sa krečenjem slobodnih soba, što je odavno planirao da uradi. Leandra je sa zahvalnošću prihvatila tu ponudu, i preuzela na sebe vođenje motelske recepcije već toga dana. Uz Manuelinu pomoć, brzo je shvatila šta se od nje očekivalo, tako daje počela i da uživa u svojim radnim zaduženjima. Prijalo joj je to što je imala obaveze, i što je dolazila u kontakt sa motelskim gostima. To joj je odvraćalo misli od Armanda, koje su je pekle i terale je na patnju. Uprkos ogromnim naporima, nikako nije mogla da natera sebe da se ne priseća njegovih poljubaca i njegovog strastvenog, muškog zagrljaja. Obuzimala ju je jeza svaki put kada bi se mislima preselila u te trenutke. Svim srcem je želela da se oni ponove i svim srcem je žalila, što se to nikada neće dogoditi. Provela je nekoliko dana u emotivnoj agoniji, uzaludno čekajući da se njena osećanja smire, da prestanu da budu tako intenzivna. Plašila se mogućnosti da zauvek ostanu u njoj, jer ih je sve teže i sve bolnije podnosila. Nadala se da će se dogoditi nekakav preokret, koji će joj pomoći da se lakše izbori sa svojim devojačkim čežnjama. Kada je jedne vetrovite večeri zaspala nemirnim snom, nije ni slutila da će se preokret dogoditi već te noći. Probudilo ju je lupanje o vrata. Digitalni sat je svetleo u mraku i pokazivao da je prošla ponoć. Pomislila je da je neki pijani gost promašio vrata svoje sobe, a onda se sledila, začuvši Felipeov glas. Tiho ju je dozivao, ne želeći da podigne uzbunu u motelu. Leandra je munjevito skočila iz kreveta i požurila da otvori vrata. Zaplakala je od sreće, kada je videla da je Felipe došao sam, da ga nisu doveli don Armandovi ljudi, i da je bio neozleđen. 67


Poletela mu je u zagrljaj i snažno ga stegla. - Felipe... - jecala je, lica zaronjenog u njegove grudi. - Dobro je što si ovde... Tako sam brinula za tebe... - I ja sam premirao od brige za tobom - priznao je, blago je odmičući od sebe da bi je odmerio. - Da li si ti dobro? - Da, dobro sam! Posebno sada, kada vidim daje sa tobom sve u redu! - Reci mi da li si imala nekih problema zbog mene? - Felipe ju je napeto posmatrao, ne ispuštajući je iz svojih ruku. - Ne, nisam. Naravno, ako ne računamo to što sam se sa svima posvađala zbog tebe. Svi su me uveravali da si ti ukrao don Armandov novac, a ja sam tvrdila da si nevin, i da si žrtva pljačke! - Dobra moja Leandra... - Felipe ju je privukao sebi i poljupio je u čelo. - Nije trebalo da te ostavim... Mnogo si mi nedostajala... Ne mogu ni da ti opišem koliko... Očekivao je da mu Leandra uzvrati ista priznanja i začudio se, kada ih je ona prećutala. - Da li si išla kod don Armanda? -upitao ju je, zadržavajući dah. - Jesam. Ali, ne želim da pričam o tome. - Moraš da mi kažeš da li i on sumnja u mene? - Da, čak je rekao da će poslati svoje ljude da te jure. Srećom, to više neće morati da čini. Jer, ti si se vratio! Sigurno si uhvatio one pljačkaše iz Guerera, zar ne? - Leandra... - Felipe je spustio svoje ruke na njena ramena. - Nisam se vratio da bih ostao ovde. Ja sam došao po tebe. Došao sam da te vodim sa sobom. Nije imala nameru da krene sa njim, sada, kada je volela drugog muškarca, ali je ipak upitala - Gde, Felipe? - Bilo gde. Samo što dalje odavde. - Sada ne moramo da bežimo! Kada budeš vratio novac don Armandu... Naglo je zaćutala, jer joj se nije dopao izraz na Felipeovom licu. - Ti nisi uspeo da povratiš njegov novac? - Leandra... - oslovio ju je teškim glasom, kojim ju je pozivao da na čitavu stvar krene da gleda na drugačiji način. 68


Glavom joj je proletela misao od koje se umalo nije onesvestila. Zagledala se u dubine Felipeovih očiju, željna da u njima pročita da je nevin, da je bila u pravu, kada je verovala u njega. - Šta se dogodilo one noći, ispred banke, Felipe? - glas joj se lomio, dok mu je postavljala to pitanje. - Bio si opljačkan, zar ne? - Ne, Leandra. Nisam bio opljačkan. Ja sam ukrao novac don Armanda.

Naglo se odmakla od njega, kao da ju je opekao. Bila je užasnuta njegovim priznanjem. Ono ju je potpuno šokiralo, toliko, da je bila kao paralizovana. Ostala je i bez glasa, tako da je samo ćutke zurila u Felipea, koga je sada gledala sasvim drugačijim očima. - Znam da ti je veoma teško palo ovo što sam ti rekao. Tvoje poimanje poštenja i moralnosti ne može da toleriše ovo što sam ja uradio. Hoću samo da znaš da sam to uradio zbog nas, Leandra. Zbog tebe i mene. Sa novcem koji sam uzeo imamo šansu da otpočnemo život onako kako zaslužujemo. Leandra je odmahivala glavom, još uvek nemoćna da se saživi sa strašnom istinom, sa strašnim razočarenjem. Iz sve snage je želela da se uveri da ju je sluh varao, da je Felipe izgovarao neke bezazlene reči, da ga je pogrešno razumela. - Ne gledaj me tako, molim te! - zavapio je Felipe, svestan njenog stanja. - Bila si kod don Armanda! Videla si koliko je on bogat! Njemu novac, koji sam uzeo od njega, baš ništa ne znači! A tebi i meni će značiti sve! Moći ćemo da kupimo stan ili da započnemo zidanje kuće... - Dosta! - kriknula je Leandra, kada je konačno došla do glasa. - Hoću da vratiš ukradeni novac! Hoću da odeš još ove noći kod don Armanda! Felipe je besno stegnuo zube i pogledao je sa optuživanjem. - Ne dolazi u obzir! Namučio sam se dok sam zavaravao svoje tragove, u proteklih nekoliko dana, i sada mi ne pada na pamet da se odreknem novca, od koga se don Armando već oprostio! - Kako si mogao to da učiniš, Felipe? Kako?! - Zar nisi čula kada sam rekao da sam to učinio zbog tebe?!

69


- Lažeš! Ti znaš da ja nikada ne bih pristala da živimo od ukradenog novca! To ti je samo bedan izgovor, da me sada odvučeš sa sobom! - Volim te, Leandra! - rekao je Felipe, i pokušao da je zagrli. Ali, Leandra se vešto uzmakla u stranu. - To je podla laž, u koju ne bih poverovala ni da je izgovoriš još milion puta! Gadiš mi se, Felipe! Sada mi je jasno da su svi bili u pravu, kada su tvrdili da si me poslao kod don Armanda kako bih otplatila tvoje dugove! - Pa, to se nije dogodilo, zar ne? - Odlazi! - kriknula je, pokazujući rukom na vrata. - Odlazi odavde, i nemoj više nikada da se vratiš! Zaboravi na mene, zaboravi da postojim, da sam ikada bila tvoja! I budi toliko milostiv, pa poželi da i ja sve to zaboravim! - Razmisli još jednom o svemu... - Nikada ti neću oprostiti ovo što si učinio! Ukrao si tuđi novac, slagao si me i prevario, poslao si me u krevet drugog čoveka, i na kraju si se usudio da dođeš da me vodiš sa sobom! Pitam se gde je kraj tvojim podlostima?! - U redu, idem! - Felipe je nabusito uzvratio, krećući ka vratima. - Hoću samo da znam šta nameravaš da učiniš. - To još uvek ne znam, ali sam sigurna da ti nikada više nećeš biti spokojan. Ne zbog osvete don Armanda, već zbog nečiste savesti. - Pa, sa tim mogu da živim! - Felipe se ironično iscerio, a onda je izašao iz Leandrine sobe i ubrzo nestao u noći.

70


XI

S

ela je na krevet, osetivši se nesrećnijom nego ikada pre u životu. Pokušavala je da shvati u čemu je grešila, kako je mogla tako naivno da pokloni poverenje čoveku, koji ga nije zasluživao. Zar je bila toliko slepa? I toliko drska da optuži Manuelu i Armanda za izdaju?! Dugovala im je izvinjenje. A sebi je dugovala da se trgne, da konačno shvati da svet nije onakav, kakav je izgledao iz njene perspektive. Pre nego što je očekivala, dobila je priliku da se izvini Manueli. Ona je pokucala na njena vrata samo nekoliko minuta, pošto je Felipe otišao. - Leandra... - uznemireno ju je oslovila, kada ju je zatekla kako, bleda i unezverena, sedi na krevetu. - Da li se meni to učinilo ili sam zaista sa prozora svoje sobe videla Felipea? - Ne, nisi. On je zaista bio ovde. - Zbog čega je dolazio? - Da bi me poveo sa sobom. - Ali, ti nisi otišla? - Ne, nisam. Nikada ne bih mogla da živim sa lopovom i prevarantom. Odolela je snažoj potrebi da zaplače, da zapadne u još dublji očaj. Odlučila je da pokuša da bude hrabra. Jer, ništa joj drugo nije preostalo. - Oprosti mi, Manuela - Leandra je okrenula svoje bledo lice ka njoj. - Oprosti mi što ti nisam verovala, što sam živela u uverenju da si me izdala, zato što si Felipea optužila za krađu. On mi je priznao da je ukrao don Armandov novac. - Oh! - uzdahnula je Manuela i sela na krevet, do nje. - Žao mi je što si morala da saznaš to, na tako traumatičan način. Ali, iako si sada potresena, mislim da je to bolje, od življenja u zabludi. - Da, i ja tako mislim - Leandra se suvo složila i ustala sa kreveta. - Mogu li da pozajmim tvoj automobil? - Sada?! 71


- Da. - Kuda si naumila da ideš u ovo doba?! Sada je već jedan sat iza ponoći! - Idem u „Meridu”. Moram da kažem don Armandu da je Felipe dolazio i da je u blizini. - Nemoj to da učiniš! On bi mogao da ga povredi! - Ne brini, ja ću se pobrinuti da ne dođe do toga. Hoću samo da mu pružim šansu da povrati svoj novac. Manuela je saglasno klimnula glavom i ustala sa kreveta. - U redu. Odmah ću ti doneti ključeve. - Zar nećeš da mi savetuješ kako nije pametno da idem u „Meridu” usred noći? - Ne, neću. - Do sada si uvek brinula da bi nešto moglo da mi se dogodi tamo. - Da, ali više ne brinem. - Od kada to? Manuela se okrenula ka Leandri i uputila joj ozbiljan pogled. - Od kada je don Armando dolazio ovde. - Molim?! - Leandra je pretrpela novi šok. - Dogodilo se to one noći, nakon tvog poslednjeg boravka u „Meridi”. Don Armando je došao inkognito, u automobilu sa zatamljenim staklima. Zamolio je mog oca da ti da posao, i rekao mu je da će se on pobrinuti za tvoje plate. Mislim da mu je odmah dao izvesnu količinu novca. Obojica su me zamolili da ti to ne poveravam. Znali su da si ponosna, i da ne bi dozvolila da ti se čine usluge, koje ne želiš da prihvatiš. - Ja... - zamucala je Leandra, ne znajući šta da misli o svemu tome. - Don Armandu je stalo do tebe. Na koji način, to ne znam, ali sam sigurna da ti se sa njim ništa ružno ne može dogoditi. Zato te tako mirnog srca puštam da ideš kod njega. - Mislim da bih ove noći otišla u „Meridu” čak i ako bi se ti bunila protiv toga. Pešice, preko pustinje.

72


- Verujem ti da je tako - Manuela joj se nežno osmehniila. - Nadam se da te nisam iznova naljutila, time što sam krila od tebe informaciju o don Armandovoj poseti - Manuela joj se nežno osmehnula. - Ne, nipošto... Potpuno mi je razumljivo zbog čega si to činila... - A meni je razumljivo zbog čega si se ti... Leandra je zbunjeno pogledala u Manuelu, koja je grizla donju usnu. - Zbog čega sam ja...? - podstakla ju je da se izjasni do kraja. - Nema veze... - Manuela je odmahnula rukom, a potom se zaputila ka vratima. - Sačekaj me na parkingu. Odmah ću ti doneti ključeve od kola.

73


XII

S

amo pola sata kasnije, Leandra se našla pred kapijom „Meride”. Ona je sada sijala u svom punom, noćnom sjaju. U njoj je vrio život, onaj vrući, drski život, koji se rugao puritancima i otimao se moralnim nadzorima. Gužva je bila neopisiva. U tom mnoštvu ljudi, Leandra je pokušala da pronađe Hozea, koji je obično motrio na ulaznu kapiju. Umesto njega, ugledala je jednog od momaka, koga je prepoznala kao zaposlenog u „Meridi”. Prišla mu je i upitala ga gde bi mogla da pronađe Armanda. On ju je uputio na kockarnicu, čak ju je i odveo pred njen ulaz. Leandru je zaslepilo jako osvetljenje, kao i odsjaji sa džek-pot aparata, koji su se razlegali ogromnom salom. Zaglušila ju je neizdrživa buka. Shvatila je da je dezorjentisana, da ne zna kuda bi krenula. Uputila se desnom stranom, ka bočnom delu sale. Primetila je da je muškarci podozrivo gledaju, iako nije bila jedina prisutna žena. Ona je, svojom devičanskom pojavom, odudarala od ostalih gošći, koje su izgledale kao da su srođene sa tim mestom. Privučen njenom mladošću, lepotom, ali i njenim preplašenim izrazom lica, prišao joj je jedan bradati muškarac, koji je bio pod dejstvom alkohola. Pozvao ju je da popije piće sa njim, i odbio je da joj se skloni sa puta, kada je ona pokušala da ga zaobiđe. U trenutku kada je pomislila da će je bradati muškarac ščepati i na silu je odvući do bara, osetila je kako se nečija ruka obavija oko nje i privlači je sebi. - Dama je sa mnom! - čula je Armandov glas, nakon čega se naglo opustila. Ali, kada je primetila daje on ljutito posmatra i da je grubo steže, obuzeo ju je novi nalet straha. - Pođi sa mnom! - strogo joj je naredio i povukao je za sobom. Uveo ju je u neveliku kancelariju, u kojoj se nalazio tek jedan sto i nekoliko stolica. Ostavio ju je da stoji kod vrata, a on je stao iza stola, odakle ju je besno pogledao. - Stvarno si to učinila! Kada mi je Huan rekao da si ovde, jedva sam mogao da poverujem u to! Da li si uopšte svesna kakvoj si se opasnosti izložila, kada si 74


ušla ovde?! Da ja nisam naišao, onaj čovek bi te odvukao na silu ko zna gde! Ili neki drugi, svejedno! - Oprostite mi, don Armando - pribrano mu je uzvratila. - Nisam želela da vam napravim probleme. - Prestani da me zoveš tako! - iznervirano je zatražio. - Dovoljno si odrasla da znaš da nakon onoga, što se dogodilo među nama, nema potrebe da mi persiraš! - Odbijam da to prestanem da činim. Uprkos tome što smo razmenili nekoliko poljubaca, svesna sam toga da vam ništa ne značim. Ja sam tek devojka mladića, koji je ukrao vaš novac. Armando se na trenutak ukočio i uozbiljeno je pogledao. - Kako je došlo do toga da to shvatiš? - Felipe mi je sam to priznao. Pre jednog sata je bio kod mene. Ako požurite, možete da ga stignete. - Tako znači... - Armando je klimnuo glavom. - Zbog čega je Felipe dolazio kod tebe? - Zvao me je da pođem sa njim. - Odbila si to? - Nikada ne bih mogla da živim sa lopovom i prevarantom. - Da li ga još uvek voliš? - Ne, ali... - progutala je knedlu, jer ju je obuzela slabost. - Ne bih volela da mu se nešto ružno dogodi... Iako je pokušala da obuzda suze, one su joj ipak ovlažile oči. - Felipe je samo jedan budalasti momak, koji nije u stanju da shvati kakvo je nedelo počinio. Kada ga budete uhvatili, uzmite mu novac, ali nemojte da ga povredite. Preklinjem vas, don Armando! - Da li si sigurna da ga više ne voliš, s obzirom na to što tražiš od mene? - Da, sasvim sam sigurna. U kancelariji je tada nastupila tišina. Leandra je pogrešno protumačila Armandovo ćutanje. - Ja... Ja sam spremna da... Ako mislite da... Da imate pravo... - Ne govori više, molim te... - zatražio je i polako joj prišao. 75


Stao je pred nju, podmetnuo joj prst pod bradu i naterao je da podigne glavu. - Šta osećaš prema meni, Leandra? - Kako... Kako to mislite? - Hoću da sada budeš odvažna i otrovno iskrena. Voliš li me? Drhtaj joj je prošao čitavim telom i grlo joj se steglo od uzbuđenja, ali je ipak uspela da kaže - Da, veoma vas volim! Armando nije mogao da izdrži i glasnim smehom je pokvario taj romantični trenutak. - Da, veoma vas volim! - ponovio je, i još jednom se radosno zacerekao. Povređena time, Leandra ga je buntovno odgurnula od sebe. - Ne, ne volim vas, uopšte! - kriknula je plačnim glasom. - Mrzim vas! Mrzim! Armando ju je uhvatio sa obe ruke oko struka i primorao je da se umiri. Do kada misliš da mi persiraš, dušo? Do dolaska pred oltar? Ili do prve bračne noći? - zavodljivo je izdigao obrve. - Ili, možda, i posle nje?

- Molim? - Leandra je zurila u njega sa nevericom, ne shvatajući pravi smisao njegovih reči. - Vidim da ću morati da se potrudim da te navedem da mi se prisnije obraćaš - sasvim je prislonio svoje bokove o njene. - Mislim da znam čime ćemo porušiti sve barijere među nama. - Ja... Ništa ne razumem... Vi se šalite sa mnom... Igrate se mojom naivnošću! - Hajde, Leandra! - Armandove oči su zasijale jače nego ikada pre. - Nije moguće da ne znaš šta osećam prema tebi, da nisi do sada shvatila da sam lud za tobom, da si me učinila zavisnim od sebe. Da te volim - glas mu se na kraju rastapao od nežnosti. - Vi me volite?! - Oh, do đavola! - uzviknuo je, a potom je podigao od zemlje, odneo je do stola i namestio je da sedne na njegovu ivicu.

76


Raširio joj je noge i smestio se između njih. - Smatraj ovo predigrom, draga... - vrelim dahom ju je pomazio po licu. - Hoću da već ove noći vodimo ljubav... Šakom joj je obuhvatio bradu, da bi je poljubio onako kako je zamislio; osvajački i posednički, na način koji je vodio samo ka jednom ishodu. Iako još uvek zatečena i zbunjena Armandovom izjavom ljubavi, Leandra mu je uzvratila poljubac, jer je od samog početka počela da uživa u njemu. Spustila je svoje šake na njegova leđa i izražajno se upila u njega. On ju je, ne prestajući da je ljubi, milovao po čitavim leđima, i ispuštao uzdahe zadovoljstva. - Toliko te želim, najdraža... Izluđuješ me, Leandra! - Da, don Armando... - Ovo više nije smešno! - prasnuo je on, odmičući se od nje. Tada se Leandra srećno zakikotala, stavljajući Armandu do znanja da se samo našalila sa njim. - Volim te... - rekla mu je, gledajući ga u oči. - Ti si jedini muškarac koga sam volela i jedini koga ću voleti. - Znam da jesam - izustio je Armando samouvereno, iznova joj prekrivajući usne svojima. Razdvojili su se, da bi razmenili osmehe prepune uzajamnog predavanja. - Ipak ti je stalo do mene... - Leandrin glas je podrhtavao od radosnog oduševljenja. - Kada mi je Manuela prenela taj svoj utisak, verovala sam da greši... - Ni za šta na svetu ne bih dozvolio da odeš od mene... - Armando joj je, opijen ljubavnim zanosom, uvlačio prste u kosu. - Zato sam sklopio dogovor sa Oskarom Navarom. Želeo sam da te zadržim u svojoj blizini, dok se ne steknu uslovi da ti poverim svoja osećanja. - A ja sam mislila da je Hulija... - Nipošto! Ona nije ostavila nikakav trag u mom životu. Kao ni neka druga žena, uostalom. Ali ti, Leandra... - duboko je uzdahnuo, savladan silinom emocija - ti se me uzdrmala iz korena, ti si me pokrenula, podsetila si me na ono najbolje što je u meni, a što sam potpuno zapostavio. Navela si me da počnem da se radujem životu i onome što nas čeka u budućnosti. Našoj zajedničkoj budućnosti.

77


- Reci mi da sve ovo nije san, Armando... - Leandra je zaljubljenim pogledom željno upijala obrise lica čoveka koga je neizmerno volela. - Ovo je lepše i od onoga, o čemu sam potajno maštala... - Ako je ovo san, onda smo zajedno u njemu... - Armando joj je usnama blago dodirivao obraze. - Jer, ni ja se do sada nisam usuđivao da verujem da će se neko, poput tebe, pojaviti u mom životu, i ulepšati ga. - Drago mi je ako sam te usrećila... - O, da, jesi! Još onoga dana, kada si se pojavila na mojim vratima. Već tada si unela novi smisao u moj život. Ne želim da zvučim melodramatično, ali, rekao bih da si me spasila, malena. - Nisam sigurna da te razumem... - Da li bi imala nešto protiv da „Meridu” ostavim Karlosu, a da nas dvoje odemo daleko odavde? U neko lepše okruženje, u kome ćemo moći da stvaramo potomstvo? Pomisao na decu, koju će ona i Armando dobiti, izmamila je osmeh neizrecive sreće na Leandrinim usnama. - Ne, najdraži. Ne bih imala ništa protiv toga. Sa tobom će mi biti lepo i dobro, ma gde me odveo. - Očekivao sam da to čujem - Armando je zadovoljno uzdahnuo i prisnije je privio uz sebe. - Želim te, ljubavi moja... Svim srcem, čitavim telom... Smem li da mislim kako i ti deliš moja osećanja? U znak odgovora, podigla je lice ka njemu i ponudila mu svoje rumene usne. Te noći, Armando je učinio da se Leandra rascveta u najlepši od svih cvetova, onaj, koji je mirisao na neprolaznu Ijubav.

KRAJ

‫ن يك ر‬ Marta

78


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.