ABECEDNA AZBUKA by DHIRA KUSNACHT, SWISSE

Abecedna Azbuka (aforizmi, crtice, peckativi, satirične drame) Sabahudin Hadžialić Urednik i recenzent: Aleksandar Čotrić, književnik – Beograd, Srbija Recenzenti - književnici: Ninus Nestorović, Novi Sad/Beograd, Srbija Ivo Mijo Andrić, Zagreb, Hrvatska Ekrem Macić, Konjic, Bosna i Hercegovina Atif Kujundžić, Lukavac, Bosna i Hercegovina Zlatko Dukić, Tuzla, Bosna i Hercegovina Lektor: Viktor Dundović Grafički dizajn korica: Zoran Matić Mazos, grafički dizajner Paraćin, Srbija Štampa: Štamparija Fojnica, Bosna i Hercegovina

Edicija: Buđenje Knjiga III

Sabahudin Hadžialić: «Abecedna Azbuka». Proza 1. izdanje: Dhira Verlag, Sandfelsenstrasse 3 8703, Erlenbach ZH, Schweiz, 2009. – 260 stranica ISBN 978 – 3 – 905869 – 04 - 0

AFORIZMI, PECKATIVI XXX Bivša Jugoslavija je bila tamnica naroda! Ove sadašnje su države, valjda, moderni zatvori. Naroda! XXX SLOGAN OPĆINSKIH IZBORA 2008: U modernoj državi Bosni (ali i Hercegovini) nema siromašnih! Svi su djelimično bogati! XXX Prije osamnaest godina su bili drugovi! Danas su gospoda! Ljudi nigdje nema! XXX Hiljadu devet stotina i devedeseta. Dvije hiljade i osma. Uh, ala sam napredovao, ali samo sa manje slova! XXX Poslije onoga rata dva svjedoka i partizan si. Poslije ovoga netom zavrsenog, dva svjedoka i zločinac si! XXX Napredovao bih ja ka Evropi, ali mi ne daju! KO? Isti oni koji najviše o njoj pričaju: političari. XXX Bošnjak, Srbin i Hrvat. Glup, lijen i nekulturan. I vice versa.

XXX Srbin, Hrvat i Bošnjak. Idiot, papak i sirovina. I vice versa. XXX Hrvat, Srbin i Bošnjak. Zao, podao i zavidan. I vice versa. XXX Pretpostavka uspješnog biznismena: Prijeratni kokošar i poslijeratni akademik. XXX Vrhunski sportisti u Bosni i Hercegovini su vrhunski siromašni. XXX Naši poslanici su kao muhe. Uvijek se lijepe na ono što smrdi. Novac! XXX Demokratija nije za narod. Jer narod je demokratija. Vlastita! XXX Na vlasti su ljudi puni ideja. Starih i po nekoliko stotina godina. XXX

Na vlasti su ljudi a ne mrtvaci. To su oni drugi. XXX Nacionalne stranke u B(iH): Maratonci trče počasni krug. I nikako da stanu. XXX Idealan glasač XXI vijeka: Očiju nemam da vidim Ušiju nemam da čujem. Usta nemam da kažem. XXX Ko je na vlasti u B(iH)? Propali đaci i lijeni seljaci. XXX Voda je kao ljudi. Čista na izvoru a prljava na ušću. XXX Sunce je kao čovjek. Na početku dana snažno i moćno. Na kraju dana umorno i slabo. XXX Postoji malonogometna reprezentacija općine/opštine Vogošće ali i Ilijaša. Aferim, Golijate! A šta ćemo sa Davidom? XXX Bio je plemenit! Prvi je obješen! 5

XXX Korupcija über alles. Na unutrašnjem reveru političara je upisano. Kao Manifest djelovanja! XXX Politika je kurva! Uzviknuše radnici i seljaci! Jašta! Prepustite je nama. Odgovoriše političari. XXX Nagradno pitanje (KO JE TO?) za prostore Balkana: Uči sine. Da budeš pametan i sretan kad porasteš. Neću mama! Hoću da budem glup i bogat kao oni. XXX Danas je najlakše pisac biti. Kako to? Na prostoru gdje vladaju nepismeni la(h)ko je pisac biti. Kako to? A što si dosadan. Pa zato! XXX Vjerujem u Boga. Viđam ga svaki dan. U općini/opštini na šestom spratu/katu. XXX BB (Budala sa Balkana) Glasaj za mene! Neću! Glasaj za njega! Neću! 6

A šta hoćeš? Neću! XXX Ko je kriv za ratove devedesetih? Josip Broz! Zbog čega? Jer ih je obrazovao u zatvorima! Iste one što su na vlasti sada. Tito dragi... XXX Prije rata portir. Danas stranački šef u Bugojnu, BiH. Prije rata čistačica. Danas predsjednik Ustavnog suda u BiH, Sarajevo. Istina je...Bolna... XXX Lokalni mediji pominju pederluk u vladajućoj stranci. Izgubili nevinost i oni. Konačno! XXX Tuzla. Studentice. Profesori. Sex. Ispiti. 2008.g. Zadatak: Namjestite priču! XXX Prije rata sam bio pametan. I poslije rata sam pametan. Sve u svemu glup. Jer nisam bio mudar. XXX Oni traže podobne a ne sposobne. A šta ćemo sa onima koji su i jedno i drugo? XXX

Vehabije napali pedere u Sarajevu. Ne osjećam se siguran. ...Hetero sam... Ne znaju oni šta je to. XXX Hoće da nam ukinu viceve o Sulji i Muji. Pokušali su i deda mraza ukinuti. On je preživio. A ko nam to radi? Isti oni koji su vezali zastave sa anamo onima 1990.g. XXX Sedamdeset i kusur procenata mladih bi iz B(iH) Pitam sa šta je sa ostatkom? Sporo kontaju. XXX EPITAF NA GROBU NEZNANOG JUNAKA: Jutros sam bio kod doktora. Nije me želio primiti. Nisam imao ovjerenu knjižicu. Umro sam neovjeren. XXX Sjećate li se vožnje par – nepar iz one Jugoslavije? E, danas nas voze i par i nepar iz bivše Jugoslavije! XXX Iz autobuske stanice u Sarajevu nema direktne linije za Beograd. Moram u Istočno Sarajevo da bih došao do Beograda. Ali ja neću u Istočni Beograd! XXX Muslimani nisu jedinstveni! 8

Bošnjačka elita nas pljačka! Uh, umorih se...Odoh na ka(h)vu kod Keme. Da naplatim slogane. XXX Oktobra 2008.g. u Beogradu održan SATIRA FEST 2008.g. Uskoro zasjeda Vijeće nacionalne sigurnosti Srbije. Zavjerenička grupa je pojačana. Bio je jedan Musliman, da ne kažem Bošnjak. JA. XXX U Beogradu gradski prevoz jeftiniji nego u Sarajevu. Ali život nije! XXX Knez Mihailova je beogradska Ferhadija, ulica sarajevskog šmeka. Samo se razlikuje u jednom: Tamo ti kažu dobar dan, izvolite i do vidjenja, hvala vam! Ovdje u Sarajevu samo te pogledaju. Sve ti je time rečeno. XXX Na SATIRA FEST-u 2008.g.u Beogradu primijećen je jedan Musliman, da ne kažem Bošnjak. Govorio je aforizme. I niko ga nije tukao. TRI VIZIJE XXX Bio sam u Beogradu poslije četiri godine. Ipak je to grad. Sarajevo? 9

Mahala! XXX Bio sam u Zagrebu poslije tri godine. Ipak je to grad. Sarajevo? Mahala! XXX U Sarajevu sam. Nisam ni u Beogradu ni Zagrebu. Ja sam u mahali. Sam. XXX Pročitao sam srpski „PEČAT“. To je politički magazin! A ja sam Papa! XXX Pročitao sam srpske novine „POLITIKU“ i „VEČERNJE NOVOSTI“! Bolje da nisam. Zašto? Ne smijem da kažem. XXX Poruka Muslimanima od jednog Bošnjaka: Razgovarao sa predsjednikom IO Srpskog pokreta obnove u Beogradu. ...Normalan čovjek... XXX

Putujem prostorima bivše Jugoslavije. Razlike nema. U pejzažu. XXX 2008.g.: Dnevne novine jeftinije za 30 % u Beogradu nego u Sarajevu. Ostalo je sve isto. Samo njega nema. XXX Ti, zemljo draga, ne plači. I ovo će se zvati jučer. Ono dobro...jučer. XXX Naše prokletstvo je najviše u tome što samo u patnji najjači jesmo. XXX Stranice Crne hronike u dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini svakim danom se povećavaju. Jedino se smanjuje broj ljudi koji ih čitaju toga dana. XXX U gradu Bugojnu među njih 40.000, samo 89 čita knjige. Toliko ih je, naime, članova bilo 2007.g. u Gradskoj biblioteci. XXX Nine eleven je bio prije sedam godina. Sixty nine je moj broj. Heteroseksualni.

XXX Netom završeni lokalni izbori. Nacije opet pobijedile. Građani i dalje na ČEKANJU. Until the end of time.

XXX BALKANSKA PJESMA Žalim što ne odoh namah poslije rata. Sada sam u godinama. Kada ne primaju. A ovi ovdje me razvaljuju. I boli. Pravo. Onako nevino. Svaki put boli. Zbog toga i pišem. Da zaboravim. XXX Korupcija vlada. Vlada anarhija. A stoka i dalje na ispašu ide u nadi da će preživjeti. XXX Svaki put poslije izbora ovdje se dešavaju odgođena dešavanja. U prevodu: Čekaju se sljedeći izbori. XXX Mitomanija nacije ili Građanski nacion. Političari razumiju samo drugu riječ. XXX 12

Nije mene strah Mudžahedina u B(iH). Strah me ovih domaćih što su ih doveli. I opet će! XXX Karadžić je u Haag-u. Mladić još nije. Ja sam u B(iH). Da li sam? XXX Kažu da ćemo uskoro gladovati. Nećemo. Hranićemo se kolačima. Na onom svijetu. Boljemu. XXX EPITAF NA GROBU MLADOG AFORISTIČARA Nemojte pisati. Budite političari. Drugi im pišu. A oni prvi mnogo više zarađuju. XXX Ko kaže da političari danas ne čitaju. Čitaju. Čitaju… Izvode u stranim bankama. XXX U Sarajevu sin ubio majku. U Ilijašu samozapaljivanje. U Zagrebu se pojavio pedofil. U Beogradu sukob nacista i antinacista . Godina je 2008. Prisjetite se kako je to bilo nekada davno. I da li je bilo? 13

XXX Nekada davno su nam govorili da smo pred vratima komunizma. I bili smo. Samo su nam ih zatvorili pred nosom. Bivši komunisti. XXX Božje viđenje: Prije rata je pisao ko ide u džamiju. Poslije rata piše ko ne ide u džamiju. A ja ga gledam i gledam... XXX Od danas sam BRESKVA. I neću da se miješam sa KRUŠKAMA I TREŠNJAMA. XXX EPITAF B(iH) (NA STEĆKU): ASE LEŽI ZEMLJA NAD ZEMLJAMA, ASE LEŽI DOMOVINA OTADŽBINE, ASE LEŽI BOSNA (ALI I HERCEGOVINA), ASE LEŽI TAKOZVANA. XXX Ovdje nema promjena bez ratova! Oni neće tako lako dati vlast! A kada ih budete smjenjivali, pokušajte ući malo dublje i vidjećete da srednji nivo vlasti i dalje jeste onaj isti od 1996.g. A ko je pobijedio tada? Odgovor znate i sami. Živjeli! U smrti svojoj. XXX Napali su novinara neki dan. Fizički. 14

Napadaju ljude svaki dan. Psihički. XXX Dvadeseti vijek je iza nas. A mi smo još uvijek u devetnaestom. XXX Republika Srpska odlučila uraditi popis stanovništva dok to Federacija BiH ne želi. A B(iH)? XXX U Sudu BiH se nastavljaju suđenja za ratne zločine u Bosni (ali i Hercegovini). Ovakvim tempom, trebaće nam još najmanje 100 godina da osudimo sve zločince. Očito je da računaju na produžetak ljudskog vijeka! XXX U Sarajevu se obnavaljaju fasade na zgradama od značaja za grad. Ljudi su i dalje isti. Bezlični. XXX Visoki predstavnik 13 godina poslije rata izjavio: „Potrebno jačati kapacitete države.“ A šta smo radili proteklih godina? XXX On je iz Viteza. Dva puta je bio u Mekki. Učestvovao je u terorističkom aktu a pored toga i švercovao je oružje. Idealan Musliman? 15

Ne! Idealan idiot! XXX Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH izjavio:“Sve dok je OHR ovdje, BiH neće biti slobodna.“ Poslije Sulejmana Tihića, još jedan koji je otkrio Ameriku. Amerigo, Amerigo...Reci, Kolumbo moj! XXX U planu je izmjena Ustava B(iH). Kakva tema za izbore 2010.g.! XXX Imam pitanje – B(iH) Ameba reče! „A koje sam ja nacionalnosti?“ XXX Nacionalno biće je društveno historijska kategorija i vremenom će nestati! Rekoše umni ljudi. Ali, oni nisu nikada bili na vlasti! XXX Činiti nešto je obaveza! Nečinjenje je, pak, genetski kod B(iH) naroda. XXX 30.10.2008.g. – Od sutra niže cijene goriva u B(iH)! Nakapajte mi za prosječnu plaću. XXX Karikaturist Ismet (Ico) Voljevica preminuo 30.10.2008. u Zagrebu. Allahrahmetile. Nisam ni znao da mu je ime Ismet. 16

XXX Svi ljudi su Muslimani na svijetu. Ali to još uvijek ne znaju. XXX Planska akcija: Saudijskog princa 19.10.2008.g. na aerodromu u Sarajevu dočekao Ministar odbrane BiH. I jedan i drugi su muslimani! XXX 2008.g.: U Bosni i Hercegovini ima 28 kilometara autoputa. Koliko para, toliko muzike. XXX Srbi, Bošnjaci i Hrvati. O, kako to gordo zvuči! XXX Biti, ili ne biti? Pitanje je sad! Bolje je biti nego se pitati. XXX Nema korupcije na Univerzitetima u B(iH). Nema korupcije kod političara u B(iH). Tamo gdje svi kradu, niko ne krade! XXX

Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, izjavio na Piramidama bosanskim 2008.g. da je B(iH) zemlja čuda! Dakako. I on je jedno od njih!

XXX Na Univerzitetu u Tuzli u referencama profesora piše da su održavali predavanja i u Mjesnoj zajednici. A šta je sa kućnim savjetom? XXX Samo ovdje je moguće da u jednom entitetu imate zabranu rada a u drugom ne. Ko pomenu državu B(iH)? XXX Reis ullema Cerić na turneji. Po medžlisima? Ne! Po evropskim gradovima? Da! XXX Popovi, svećenici i hodže su največi profiteri u B(iH). Jer nisu ništa radili proteklih osamnaest godina. Od uvođenja demokratije! XXX Političari navijaju za Evropsku uniju. A non - stop prodaju utakmice onim drugim.

PORUKE MIRA XXX I ja bih u Evropu! – reče vehabija, oštrivši nož... XXX I ja bih u Evropu! – reče Ustaša, pripremajući bombe... XXX I ja bih u Evropu! – reče četnik, pripremajući kamu... XXX A šta ću ja u Evropi? – reče građanin pokorni. XXX Evropa i ja! B(iH) i ja. ...Nigdje mene nema... XXX Vlastodršci su već u Evropi. Bankovnim računima svojim. XXX B(iH) 2020.g.: Jutros sam se probudio u Evropi. I dalje sam bolestan. Od gluposti ovdašnje. XXX Evropa nas upozorava. Dosta nam je upozorenja! 19

Možemo mi i gore! XXX Stranka za BiH je 100 % za Bosnu (i Hercegovinu) i 100 % Evropu! Grmi sa njihovih plakata. I ništa više... XXX Mama, hoću u Evropu! Ne može sine. Zbog čega, mama? Pitaj Evropu, sine. XXX Moj deda je bio u Evropi: U Trstu, kada smo ga oslobadjali. Moj pra – deda je bio u Evropi: u Solunu, kada se ginulo. Moj pra – pra deda je bio u Evropi: pod zidinama Beča, kada se branilo. I ja sam u Evropi. Samo virtualno...za sada. XXX Evropska Unija će nam dati para. Jadni smo ti mi. Opet se vlastodršci opariše. XXX Konačno smo saznali istinu: Partizani su bili i ustaše i četnici i balije. Ko zna kakvu istinu će saznati naša djeca za 50 godina. XXX Nije tačno. Nisam bio u partizanima, veli dedo moj danas 2008.g. 20

To sam radio po zadatku… Uvijek sam bio demokrata. Otišavši u historiju. XXX Poslije onoga rata bivši partizani nisu švercali oružje i municiju. Poslije ovoga rata bivši borac Armije BiH, dvostruki hadžija, šverca i oružje i municiju. Poslije sljedećeg rata? Ko preživi ovaj mir, pričaće. XXX Zbog čega neću da skupljam poene na ustašama i četnicima? Jer su mi moje balije draže! XXX

XXX Pedofilija pokucala na vrata i Islamske zajednice BiH. Anno domini 2008. Kršćani i Muslimani konačno jedinstveni! XXX U Bosni (i Hercegovini) nije baš popularno biti Deda mraz. Em crven...em star...em nevjernik! XXX SRBIJA DO KOSOVA! XXX Srbija 2020: 21

Beogradski pašaluk. O, kako to srpski zvuči! XXX Srbija je imala i Cara i Kneza i Kralja! Bogatstvo različitosti! XXX Zamislite zemlju u kojoj su najbolje plaćeni: policajci, bolničari, vatrogasci, učitelji i rudari. A zatim otvorite oči! XXX Umrijeti nije teško. Teško je živjeti u smrti svojoj. XXX Stranka Demokratske Akcije BiH! Neznanje i podobnost. XXX Socijaldemokratska partija BiH! Znalačka nepodobnost i narcisoidnost. XXX Stranka za BiH. Nevidljiva stupidnost izražaja. XXX Naša Stranka. Filozofija nemogućeg na ovim prostorima. XXX 22

Hrvatska Demokratska Zajednica BiH. Leglo ljudi što obožavaju drugu državu. XXX Srpska Demokratska Stranka. Leglo ljudi što obožavaju drugu državu. XXX Savez Nezavisnih SocijalDemokrata Milorad Dodik. Jednina ispuhane množine. XXX Liberalno Demokratska Stranka BiH. Iznevjerene nade bivših ljudi. XXX Bosanska stranka BiH. Znalačko umijeće nesposobnih ljudi. XXX BPS – Sefer Halilović BiH Bješe jednom iza sedam gora i iza sedam mora! XXX Partija Demokratskog Progresa. Status Quo kao Conditio Sine Qua Non. XXX HDZ 1990. Još jedno leglo ljui koji vole drugu državu. XXX 23

Ustani Nikola Tesla! Struja je opet poskupjela! XXX Dvanaest i pol hiljada službenika administracije vlasti BiH je 03.11.2008.g. štrajkovalo dva sata kao upozorenje. Šta onda da rade nezaposleni i drugi? Da uzmu oružje u ruke? XXX Političarima nije jasno zbog čega se narod buni. Nikada bolje nisu živjeli! XXX Od 01.01.2009.g. se uvode novi porezi na fizičke osobe. I to linearno. Deset procenata na dohodak. A sta je sa vertikalom?A progresivno oporezivanje? Daj mali, ne seri! XXX Jedni me ne vole jer znam. Drugi me ne vole jer mogu. Treći me ne vole jer umijem. Sam sebe ne volim jer me ne vole. XXX Vidio sam budućnost ovih prostora! Bila je ružičasta. U crnilu svome! XXX Domovina je kada ti na vraca kucaju anketari boljitku što streme a ne policajci što verbalni delikt traže. XXX 24

Imao sam domovinu.Uzeli su mi je. Ovu ne dam nikome. Osim onome ko hoće da je dijeli sa mnom. XXX JOSIP BROZ TITO: Imao je karizmu. U smrt je odveo i domovinu. Toliko je jak bio. XXX Patrijarh Pavle. Biskup Božanić. Reis Cerić. Nemoj više! XXX B(iH) 2008.g.: Kapitalizam je upropastio socijalizam. Ili je bilo obrnuto. Više ni sam ne znam. XXX Centralno grijanje je poskupjelo! Dah još uvijek nije. XXX Sa televizora bruje riječi KRIZAAAA! Nije mi jasno kada i ptice na grani znaju da je to prezime, pardon, srednje ime svih građana bivše Juge od 1990.g. XXX Od kada sam se rodio čujem riječi: stabilizacija i kriza. 25

Uvijek sam se pitao šta one znače. Bio sam dijete političara! XXX Policija FBiH decembra 2008.g. naglasila: Problem u BiH nisu vehabije već selafije. Nije šija nego vrat! XXX Bosna i Hercegovina kao zemlja krize. Gvordijev čvor Balkana. I, čemu mač služi? XXX Probudih se jutros u zemlji blagostanja. Ne bješe to na ovoj planeti! XXX Znate li da su i Muslimani i Jevreji osunećeni. I u Palestini. Pardon, Izraelu. XXX Makedoniju ne priznaje Grčka. Kosovo ne priznaje Srbija. Da mi je znati kakva je razlika u tome kada te neko prizna? Manje boli? XXX Prije rata je bio u zatvoru. Danas šalje u zatvor. XXX Bošnjaci, Srbi i Hrvati u B(iH) 26

Troglava aždaja dvadeset i prvoga stoljeća/ vijeka. XXX Više vjerujem podobnima nego sposobnima, govorio je Alija Izetbegović. Ali, danas, trinaest godina od završetka rata ni podobni više nisu što su nekad bili. XXX Domovina je kao kruška. Ako je prezrela ne valja. A zrela? Ne znam. Skupe su kruške danas. XXX Bakarić, Kardelj, Tito. Trolist jakosti svoje. Milošević, Tuđman, Izetbegović. Jakost trolista svoga. XXX B(iH) kao Perpetum mobile: Prije rata su vezali zastave. U ratu su pucali jedni na druge. Danas opet vežu zastave. Pogodite šta je sljedeće? XXX Godinu dana sam bio u JNA 1984.g. Dvije godine sam bio u Armiji B(iH) 1992.g. - 1994.g. A da metka ispalio nisam. Možda je zbog toga nestala. I jedna i druga. 27

XXX Domovina je moja druga ljubav. Zbog toga je i tako mala. XXX Moja B(iH) Srcolika je moja domovina. Zbog toga ima dva bajpasa (entiteta) I pejsmejker - Visokog predstavnika. XXX Domovina je kao jaje. Dok ga ne razbiješ ne znaš da li je mućak?!

XXX Radnici se opet bune. Dosadni li su!? XXX Mafija u B(iH) je obezglavljena! Doći će uskoro do smjene vlasti. XXX Religija i politika su ruke dvije. Mafijaškog monstruma. XXX Probudio sam se u znoju lica svoga. Sanjao sam Robina Hooda 21. stoljeća/vijeka. Kako prosi na ulicama Sarajeva!

XXX Dodjite u Sarajevo decembra 2008.g! Nećete ga prepoznati. Izgleda kao Chicago tridesetih godina prošloga stoljeća/vijeka. Ovdje će konačno i ON uskrsnuti... Al Capone! XXX Pitajte petnaestogodišnjake u B(iH) ko su im idoli! Mada odgovor možete potražiti u Crnim hronikama dnevnih novina. XXX Najviši poglavar najbrojnijeg naroda u B(iH) nosi bijelo odjelo! Ko je pomenuo Josipa Broza? XXX Da se Vlasi ne sjete!? Džoni je pjevao o ovome još prije trideset godina. I niko ga nije slušao. A možda je i on radio za njih! XXX Od porodilišta pa do groba najljepše je đačko doba. Ako ste dio najbrojnijeg naroda. Temeljnog! XXX B(iH) obrazovanje 1990 - 2008 Nije im bilo dovoljno što su podijelili osnovne i srednje škole. Vrtići im dođu kao desert! XXX Republika Srpska je motor B(iH) reče Nikola (Špirić, predsjedavajući Vijeća, pardon Savjeta ministara B(iH)! Kuda idu izduvni gasovi iz tog motora? Kroz Federaciju B(iH)!? 29

XXX Milorad Dodik ne navija za reprezentaciju B(iH). On je iz Laktaša, Republika Srpska. A to je u Bosni (i Hercegovini). Ili mi se samo tako čini!? XXX Cristiane Amanpoure (CNN) izjavila 06.12.2008.g. u intervjuu NTV Hayat Sarajevo kako bi Međunarodna zajednica ranije intervenirala u Bosni (i Hercegovini) da su Muslimani bili agresori!? U ratu 1992 – 1995. Zar je neko i bio agresor? ... Dugo ti je trebalo! XXX Biti političar u B(iH) je najunosnije zanimanje. Dovoljno je samo biti dio HALKE. Made in B(iH)! XXX Izađite na izbore! Napravite nevažećim vaš glasački listić. Zbog čega? Jer to je jedini papir koji je isključivo vaš!!! XXX Nijedna stranka/partija ne zadovoljava moje kriterije. Čak i ako ih spustim ispod nivoa mora! XXX Gledam današnje djevojke. Ili sam ja ostario ili mi izgledaju isuviše mlade! XXX

Trideset godina sam živio u komunizmu! Osamnaest godina umirem u demokraciji! XXX MOJ KOMUNIZAM: Odrastao sam sa Titom na usnama. MOJA DEMOKRACIJA: Umrijeću sa Titom u mislima. XXX I Platon je govorio: Država uber alles! Današnji vlastodršci kažu: Nacija uber alles. Nema razlike, Adolfe moj. XXX

Komunisti su govorili: „Religija je opijum za narod!“ Toliko govorili da su se opili...Religijom.

Crtice iz nesvijesti BOSANSKOHERCEGOVAČKE

90 CRTICE DO BROJA 100 NIKADA NISU OBJAVLJENE ZBOG SMRTI GL. I ODGOVORNOG UREDNIKA ČASOPISA MOST A MOJE ISPISANE RETKE CRTICA POSVEĆUJEM PRIJATELJU, KOLEGI I SABORCU, GLAVNOM I ODGOVORNOM UREDNIKU ČASOPISA ZA NAUKU, KULTURU I OBRAZOVANJE “MOST”, RAHMETLI ALIJI KEBI JER… …SJEĆANJE JE VJEČNOST! (Napomena: Crtice su objavljivane u periodu mart/ožujak 2006. – januar/siječanj 2008. u Časopisu za nauku, kulturu i obrazovanje “MOST”, BiH)

I Rekoše mi da će nas PDV preporoditi. Da, sa zakašnjenjem od 27 godina. Ako me sjećanje ne vara. Daleke 1979.g. boravio sam na tru(h)lom Zapadu (Brighton, gradić veličine Sarajeva 60 km južno od Londona) na koncertu jedne tada veoma popularne grupe. I na ulaznici je pisalo V.A.T. included. Upitah prijatelja šta je to, a on će samo na to- PDV, dragi moj. Moramo li baš uvijek kasniti? Moramo li prvo iscrpiti sve modalitete pljačke i otimačine da bismo došli tobe? Ne moramo, ali drugačije i nećemo. Prokleti smo, dragi moji, prokleti! II Dogovoriše se ovih dana prijatelji i dugogodišnji saradnici iz vladajućih stranaka kako će napraviti još jedno Ministarstvo da uhljebe još jednog neradnika (ovdje i sada nisu bitna imena i stranke, zar ne?) na području Federacije BiH. I da prekinu blokadu rada institucija vlasti, kako rekoše. I kao da gledam opoziciju kako se naslađuje i priprema za predstojeće izbore ne shvatajući da je infrastruktura VLADAVINE na ovim prostorima tako uobličena da će u narednih 100 (riječima: stotinu) godina na ovaj ili onaj način u vlasti sjediti baš ovi (2006.g.) vladajući patroni. III Danas sam umoran. Od pisanja. Odoh na pijacu. Da se svadjam. Bez imalo primisli da ću uspjeti kupiti nešto jeftinije. Tamo ću vidjeti i Maru i Branku i Fatimu. Kako zajedno, jedna pored druge, prodaju mrkvu, peršun i kupus. I ne svadjaju se. Samo se pokatkad pogledaju kao da vele: Bože, daj da prodam ovo malo robe što imam danas. A do jučer su radile u tvornici oružja uz plaću od 1000 Eura. 33

Danas rade za plaću od deset i ne gundjaju. Zaista, čemu ovo sve vodi? Dobrome? p.s. Ovo bješe pitanje od milion (maraka). IV Ponekad pomislim da je ovdje uvijek stolovala ptičja gripa. Samo je mirovala i čekala pravi trenutak sopstvene objave. I maligna oboljenja. I bruceloze. I...Šta sve ne...No, nikada se nismo upitali da li smo mi prostorom, vremenom i htijenjem predodređeni za tako nešto. Planina krvi!..Tamni vilajet!..Ne, dragi moji, mi smo samo jedno područje pretvoreno u laboratoriju bjelosvjetskih hohštaplera i domaćih izdajnika. A ti, zemljo draga, ne plači! I ovo će se zvati jučer. Ono dobro...jučer. V Izbori su i ove 2006.godine. Dekade prolaze, a mi smo još uvijek nebuloznim predskazanjima optočeni. Ko će ove godine zatalasati mase? Ko će ove godine najbolji biti? Bosna i Hercegovina, izranjavana i izmorena suludim nakanama pastira svojih izdržaće i ove, ko zna koje po redu demokratske izbore. Samo ne znam do kada će izmanipulisana stoka što se narodom/ima zove i dalje unutar atara sopstvene krvi opstati. Ne, draga moja opozicijo, ništa vi niste bolji od vladajuće pozicije. Vi ste samo oni što svoju pobjedu imaju na greškama njihovim, a ne na programima i željama svojim. Tješite se i jedni i drugi. I dalje će glasati za Vas, jer drugo, zaista drugo, nismo ni zaslužili. Mea culpa. VI Jasmila je Bosnu (a i Hercegovinu) odbranila....GRABAVIČKA...reče, svojim nemuštim pokušajem da bude bosanskohercegovačkim identitetom optočena, Charlotte Rampling u Berlinu, februara/veljače 2006.g. Naše prokletstvo je najviše u tome što samo u patnji najjači jesmo. I silovani i ubijani i mučeni i gladni i žedni. Bosna i 34

Hercegovina je i ovaj put na pijedestalu poštovanja i žaljenja. Već sutra će, bude li trebalo, ponovo biti na operacijskom stolu surovih nakana. Hvala ti, Jasmila! Zbog djece moje. VII Mojoj kćerci je danas rođendan. Dvanaesti. Dok mi sin putevima studentskim hodi. Eno ga u Sarajevu gdje se studira, a ne uči, kako veli njegov dedo, a otac moj. Sarajlija. Osjećam li se starijim i iskusnijim? Ne, samo umornim jer znam da ću i ja uskoro putevima predaka krenuti. I ostaće riječ da odjekuje. U mislima djece. Ne okreći se sine (a i kćeri)! VIII Razmišljam o budućnosti sopstvenoj. Mogu li se nadati boljem? Pogledam kroz prozor automobila i vidim prljave rijeke, sumorno sunce i iscrpljene ljude. No, ipak, pogledam unutar vlastitog okruženja i vidim da Bosne (a i Hercegovine) ipak, ima. Na putu ka Kozari i Hotelu „Monument“ prolazim krajolikom bosanskohercegovačkim: Travnik, Jajce, Banja Luka, Kozarac i...konačno Kozara (šta ono bješe..ah, da...sjetih se isječka iz filma i onoga „mama 'paja...?!“). A tamo tridesetak osoba različitih kulturoloških, historijskih i geografskih percepcija. Psihološke operacije i Medijske prezentacije. Odnosi s javnostima. U RS-u je bila BiH. Da li je i RS bila u BiH? Četiri dana gatheringa, razmjene informacija i iskustava. Stranci (foreigners) organiziraše druženje. A slijedeći put? Neće trebati. Ipak, B. H. i S. bijahu zajedno. Otvoreno razgovarajući o svemu. Još samo da uobličimo zemlju. Nadati se je. 200...0...i neke... IX Prelistavam današnje novine. Iste su kao jučerašnje. I sutrašnje. Ipak, varam se, jer jučer je stranica Crne hronike imala 6 (šest) stranica, danas 8 (osam) a sutra...Pitam se da li sam u Čileu sedamdesetih, Nikaragvi osamdesetih ili u Americi (SAD, op.a.) devedesetih?! Da li je ovo ono za šta smo se borili? Da svatko može imati pištolj i/ili pušku? Da svatko može provoditi „kaubojski“ zakon jačega? Da svatko može biti žrtva, sudac i/ili egzekutor? Da svatko može 35

pretpostaviti mogućnost sopstvenog nestanka sa tla drage nam zemlje? Zbog čega? Zar ne vidite dragi moji da kreatori naših ovozemaljskih života i ništa drugo ne žele do da se o sebi zabavimo kako bi oni i dalje pljačkali što do sada još uvijek nisu. Dok se Vi (ali i ja) bavite nacijom kao jedinim postulatom sopstvenog bića...DOSTA ...Recite ...DOSTA... Jer oni će sutra biti i sve drugo ako bude trebalo!..Samo zbog sebe...Najmanje zbog nas. X Danas me nazvao Hadžem...Hajdarević... Kolega. Bijaše u Bugojnu. Rekoh mu da sam uvijek van grada kada se javi. Prošli put sam bio u Beogradu. Danas u Sarajevu. Upitah ga za Sarajevske večeri. Poezije. Brzo će, kaže. Nazvah te da se čujemo i porazgovaramo. Vidim da si u poslu. Vrijednome. Humanitarnom - veli. I šalji mi i dalje informacije, molim te! Divim se tvojoj snazi da pomogneš - završava. Hvala ti, ahbabu. Sjetih se da si bio jedan od rijetkih kolega književnika (da ne zaboravim: vječni Alija Kebo, drčni Amir Brka, forever young Nenad Tanović i uvijek veseli Mustafa Smajlović) koji bješe one večeri u Kamernom teatru 55...2003.g...u ispunjenoj Galeriji Gabrijel na promociji „Prosjaka uma“. U Sarajevu to bješe uspjeh. Ne samo moj. Već i njihov. XI Stigao mi je i novi broj MOST-a. Crno - bijele korice. Ispunjen kolorom riječi. Alija ne može odoljeti a da ne „pusti“ i malo onoga što mi zovemo „zalutala“ pjesma, priča i/ili esej. No, ne treba mu zamjeriti. Heroj je on. Domaći. Bosanskohercegovački. Izdavati jednom mjesečno časopis u kojem na jednom mjestu možeš pronaći i Milana, i Ahmeda i Maria a da komunisti nisu - to može samo Alija...Kebo...Mostarski. Mi ostali iz redakcije smo tu sa njim, ne samo da podržimo već i omogućimo da MOST ostane, opstane i postane ono što Bosna (a i Hercegovina) jeste uvijek bila...inatom i dertom optočena. XII 36

Petnaestoga aprila/travnja godine koja protiče, u Tuzli se sastadoše PR-ovci bosanskohercegovački. Inicijativna grupa koju činiše Amra Odobašić, Edo Ekmeščić, Aida Feraget, Mario Brkić, Amela Odobašić i moja malenkost, konačno uspješe u svojoj nakani. Uz prisustvo četrdesetak delegata iz cijele Bosne (ali i Hercegovine) osnovasmo Udruženja za odnose sa javnostima BiH, UOJBIH- PRIBA. Predsjednik- Amra Odobašić; predsjednik Skupštine Mario Brkić a ja bijah zaista počastvovan predloženom pozicijom predsjednika Suda časti novoosnovanog Udruženja. Još samo da krenemo u realizaciju planiranih ideja usmjerenih zaštiti pozicije PR-a, edukaciji i uobličavanju bosanskohercegovačke svijesti (i političara...i gradjana, pardon, naroda!) kako je ovo nauka koja u razvijenom svijetu ima svoje zasluženo mjesto. Valjda će i ovdje imati. Akobogda. XIII I bijaše Skupština. Društva pisaca bosanskohercegovačkih. Subote, dvadeset i drugog dana travnja/aprila - Anno domini 2006. U Sarajevu. Uz prisustvo 77 članova! Što je, zaista, priličan broj znajući da u posljednjih nekoliko godina nismo imali više od četrdesetak prisutnih. Ozračje je bilo opušteno. Bez ikakvih čudnih ispada (sic- kakvih?). Jedino je kolega Kajević insistirao na pitanju suočavanja sa problemima sa kojima se suočava pisac danas na ovim prostorima. Naravno, dragi moj kolega, rekoh, ali hajde da napravimo tematsku Konferenciju. Aklamacijom Skupština prihvati moj prijedlog. I Izbore imadosmo. Novi (stari) predsjednik je Grada (Gradimir Gojer, naš). U naredne četiri godine dvije izuzetno meni drage osobe (Anto Zirdum i Kristina Mrđa) iz Viteza odnosno Banja Luke postadoše članovima Nadzornog odnosno Upravnog odbora Društva. Osvježavamo se. Neka. Mada mi Alija Kebo reče: Bilo bi dobro da si ti predsjednik, s obzirom na tvoje organizacijske sposobnosti. Odgovorih mu promptno: Ne, dragi prijatelju. Još nije vrijeme. XIV

Udruženje SRCE ZA DJECU KOJA BOLUJU OD RAKA U FBIH imade svoju Skupštinu, također. Eto, tamo sam prvi medju jednakima. I dobro nam ide. Borba je neprestana. Za živote malih hrabrih boraca koji boluju od malignih oboljenja. Izliječeni će malo do Turske i Irske. Na ljetovanja i druženja. A bolesni? Za njih ćemo tek da se izborimo. Da se liječe na klinikama koje imaju infrastrukturu: Italija, Njemačka, Austrija, etc...I da generalni menadžer KCU-a u Sarajevu, gosp. Faris Gavrankapetanović, konačno realizira obećanje dato još 2004.g.?! Zamislite, 2004!? Da i mi dobijemo odgovarajući centar za transplantaciju koštane srži. I da djeca dobiju igraonicu - Mi ćemo je napuniti i srediti - Samo nam dajte prostor- Šta čekate? XV Propade mi Maj. Prvi. Kiša je tog dana lila kao iz kabla u ovom dijelu Bosne (ali i Hercegovine). Naše drage supruge (Rusmirova, Viktorova, Sabrijina, Sejina i moja) se dogovorile o tome šta će koja kupiti. Fol' dogovorile. Moja mene poslala kod Cakana (naš mesar, op.a.) sa papirom na kojem je čitko pisalo koliko i čega - mesa. I opet popodne moradoh na istu adresu po pripremljeni sadržaj. Ni drugi, uvjeren sam, nisu prošli drugačije. I možda nas je zbog toga dragi Allah, Buda, Bog, Jesus i kaznio kišom. Emancipovana žena i nije ništa drugo do moderna amazonka koja maltretira mene-muškarca. Zbog toga je padala. Kiša. XVI Sad' će izbori. Jašta! Ustavne promjene pale u Parlamentu. Jašta! Već sutra ćemo u Evropu. Jašta! Ja sam puk'o. Jašta! XVII Ljeto je. Odgovore proizašle iz godina nevjere pokušavam potražiti unutar slijeda sopstvenih misli. Misli što znanju streme. Da, učiti na greškama je umijeće znanja. Vrijednih ljudi. Da li sam i ja među njima. Ili samo još jedan 38

u nizu bedaka što valjanost nagovještaja anulira lažnom kreacijom mučnih uzdaha. Neznanjem potkovanih. A ljeto je. I čitam. Da li i učim? Teško. Bedak sam ja. XVIII Godina je izbora. Year of elections. Na ovim prostorima je to Year of erections. Godina je erekcija. Kada narodi u vlastitom erektivnom naboju svršavaju unutar bezbrižnosti vlastodržaca sa nadom da će im biti bolje. A idoli sa podsmijehom odlaze na birališta da provjere koliko su ovaj put bili “dobri”. Da, “dobri” do narednih izbora. Do naredne penetracije. I opet sve iz početka. A narodi nikako da izađu iz puberteta. Masturbacijom zamjenjuju prelijepi čin interakcije – spolnog općenja. Dok uživaju, ni ne shvataju da su dobro razvaljeni from behind. Do sljedećih izbora. Pardon, erekcija. XIX Pripremam novu knjigu. Radnog naziva Alter ego (Best of). Urednik je Anto Zirdum. Recenzija Kristina Mrđa, Atif Kujundžić i Ivo Mijo Andrić. Za septembar/rujan 2006.g. Izabrano, ali i novo. Iz antologija (Francuska, BiH), ali i iz MOST-a (BiH) i ETNE (Beograd). Pripremam i nadam se da će u ovoj zemlji poezija pronaći mjesto pod suncem. Konačno. Ali, kao i uvijek, prevariću se. Debelo. No, nema veze. I prevaren sam živ. Makar mi to ostaje. XX Reče mi jedan znanac kako sam pogriješio onomad kada sam odlučio da nikada i nigdje ne odem pod skute političke stranke/partije. Ne odgovorih mu ništa. Prešutio sam da sam imao ponude, ali sam tražio mnogo. Ne novca, već poziciju. Nisam više zec. I ja bih malo moći…i para. Koje dolaze sa njom. Da prosjedim koji mandat i ne progovorim ništa. Uz naknadu za rad sa komisija i dnevnice do Sarajeva. Kao i pretpostavku penzijskog uobličenja. Zbog čega nisu prihvatili moje uslove? Odgovor je jednostavan. Skepticizam književnog lika ne može se mjeriti sa bezuslovno klimoglavim odobravanjem jaranskih 39

nagovještaja. A kojem dijelu ja pripadam? Onom drugom, sigurno ne! XXI Probudih se. Prošetah. Zaspah. Probudih se. Prošetah. Zaspah. Gasi svjetlo! I ne pali ga više! XXII Danas je nine eleven (na bosanskom, srpskom i hrvatskom- jedanaesti deveti- čudno, u ovom slučaju nema razlike u jezicima i ne treba prevoditi!...sic!). Prije tačno pet godina bio sam u avionu koji je letio iz Züricha (Ciriha- i ovdje ne treba prevodilac) za Sarajevo. Nine eleven se desio u 8:45 po vremenu u SAD-u dok je kod nas bilo 14:45. Sletjeh na sarajevski aerodrom u 14: 40. Supruga me je dočekala i krenusmo u pravcu Bugojna. Brzo smo stigli bez stajanja, ali i bez žurbe. Po ulasku u stan i pozdravivši se sa djecom, bacih oko na TV - avion je letio ka neboderu i ubrzo potom „zabio“ se u njega. Rekoh: Film. Koji li je ovo kanal?..No, već u sljedećem trenutku vidjeh CNN u donjem desnom uglu. Zanijemih i sjedoh. Ostalo je istorija/povijest/historija. Da li mi se može dozvoliti da bez imalo fundamentalističko/vehabijsko/sunitsko/šitskog backgrounda kažem slijedeće: Vladaoci Svijeta, odnosno onih 200-300 osoba iz Bildenburške grupe su ovo isplanirali i u dogovoru sa islamskim fanaticima i realizirali. Bin Laden nikada neće biti uhvaćen. Zbog čega? Odgovor je jednostavan: Potreban je svjetskim moćnicima da ovaj naš ludi Svijet drže pod šinjelom straha od terorizma, istovremeno manipulirajući burzama širom planete i puneći vlastite džepove. A ja pomislih: Mogao je i moj avion završiti u nekom neboderu. Možda bih i ja tada bio teroristom

prozvan. Samo zbog toga što sam se vraćao sa jedne od književnih putešestvija. I nedužan stradao. Možda. XXIII Vratih se iz Sarajeva kasno sinoć. Dva majstora su sa mnom: Zijo i Tale. Jedan je stolar a drugi moler. Zijo kaže da ćemo se vidjeti na onom svijetu i da ću ja tada biti pod njihovim patronatom. Možda samo cuke vodati jer na ovom svijetu je obrnuto. Glasno se nasmijah i rekoh kako nemam ništa protiv, ali zar u svetom Kur'anu ne piše kako postoje tri stvari za ulazak u Džennet:: potomstvo ostaviti, knjige pisati i dobra djela činiti. I mislim da se nećemo sresti u takvom obliku tamo. Bar mislim. Ili je i tamo neko čudno uređenje stvari u pitanju. Zijo, kao prorok samo kaza: Vidjećeš...jarane...vidjećeš. U tom trenutku se probudih. XXIV Countdown je počeo. Još 19 dana do prvoga desetog. Izbori 2006.g. A ja u minusu na računu. Plus? Za dvadeset godina. Kada i ova zemlja bude u plusu. Životnome. Akobogda. XXV Frka oko dodjele nagrade nazvane po imenu slavnoga Meše Selimovića, književnika. Dodijeljena anamo nekoj. Iz Srbije. A što nije našem? Bošnjaku. Kada će Bošnjo dobiti nagradu u Srbiji? Nikada, vele dežurni čuvari pečata bošnjačkoga. Eto, zbog ovoga sam odlučio da po izlasku nove knjige (dok ovo čitate već je objavljena) poezije više ne radim promocije. Možda kao Bošnjak nekoga uvrijedim svojom pojavom jer sam Bošnjak. Ma daj, j.....te se! Hoću da objavljujem i ovdje i tamo (jesam), hoću da budem i ovdje i tamo (jesam), hoću da budem dnevnom politikom neopterećni Bošnjak (jesam). I hoću da budem...čovjek. Teško u zemlji u kojoj je ime važnije od kvaliteta djela koje se čita, gleda, sluša i miriše. No, ipak, da li sam u pravu? XXVI

Čestitam, kao član Redakcije „MOST-a“ dnevnom listu „OSLOBODJENJE“ na zaista neprekidnom, detaljnom osvrtu na književne napise unutar našeg magazina. „Oslobodjenje“ zaista cijeni jedini redovni i ničim (a najviše isključivosti neopterećeni) uslovljeni časopis za kulturu na ovim prostorima: MOST. Idemo dalje. Hvala Vam gospodo iz redakcije kulture „Oslobodjenja“ što dajete nadu da novinarsko vidjenje kulturnih dešavanje nije opterećeno ničim drugim do kvalitetom više. XXVII Prođoše izbori. Bošnjaci homogenizirani i koaliraće. Srbi ujedinjeni i koalirali. Hrvati u iščekivanju koalicije unutar sopstvenog bića. Građani Bošnjaci, Građani Hrvati i Građani Srbi na ČEKANJU. Bosna i Hercegovina raspamećena. Još četiri godine nade. Iznova i iznova. XXVIII Profesor Miroslav Radman pronašao lijek za mrtve ćelije. Oprostite, bakteriju koja obnavlja mrtve ćelije sastavljajući ponovo razvaljenu DNK. Eh, kada bi se pronašla bakterija koja ponovo vraća u život ondašnji stav sadašnjih ljudi da je moguće živjeti zajedno jedni sa drugima a ne jedni pored drugih. Ko zna, sve je moguće. Samo kada? XXIX Strah me je. Rumunija i Bugarska postaju (uslovljeno) članice Evropske unije od 01.01.2007.g. No comment za Bosnu i Hercegovinu. XXX George W. Bush. 42

Bin Laden. Papa Benedikt XVI. Rahatluka u jeseni rane. XXXI Vratih

se iz Ženeve gdje bijah jedan od kopredsjedavajućih na Kongresu zemalja Svijeta- prijatelja i roditelja djece oboljele od raka- ICCCPO. Ostah zbunjen organizacijom države Švajcarske. Francuski kantoni. Njemački kantoni. Italijanski kantoni. A država funkcionira. K'o švajcarski sat. XXXII Novembar je. Studeni. Prvi u mjesecu. Svi sveti. Bajram je iza nas. Brzo će i Nova godina. Evropska biće. Vele nam zdušno. Bježim u zaborav sopstvenog bića. Žalim što ne odoh namah poslije rata. Sada sam u godinama. Kada ne primaju. A ovi ovdje me razvaljuju. I boli. Pravo. Onako nevino. Svaki put boli. Zbog toga i pišem. Da zaboravim. XXXIII Fudbaleri traže smjenu kompletne vrhuške Fudbalskog/Nogometnog saveza BiH. Neka traže. Promijeniće i njih. Baš kao što bi neki naši političari promijenili i narod. Jer zaboga miloga, narod je kriv. Pa, on je birao. On neka i odgovara. Zajedno sa fudbalerima. XXXIV U susjednoj državi Hrvatskoj ide trakavica o „slučaju Glavaš“ dok nam u drugoj susjednoj zemljici (Srbiji, naravno) ponovo Kosovo (pardon , i Metohiju) Ustavom pripajaju svetoj srpskoj zemlji. Umjesto da se bave ljudskom svakodnevnicom, problemima socijalne prirode i povećanja GDP-a, tu se priča o vremenu prošlom, vremenu tamnom. I niko nije spreman hladno priznati svoje greške. Za razliku od nas. Non stop nam političari priznaju svoje neznanje korupcijom omedjeno, a mi ih i dalje biramo. Naravno, 43

nećemo gladovati (Senade od Bosne, Slobodne). Jest ćemo kolače.....Na onome svijetu. Boljemu. XXXV Koalicije se uspostavljuju. Sinoć upitah ženu da i mi malo koaliramo. Onako sa strane. A ona će ti meni: Koaliraj slobodno, ali se kući ne vraćaj! Ovi naši predstavnici nonstop koaliraju sa strane i kući se vraćaju. A njihova ljepša polovina - birači samo traže još. I to dobiju u glavu neprestano. XXXVI U Bosni i Hercegovini je teško pisac biti. Prodaš 1.000 knjiga u periodu od tri - do četiri godine po cijeni od 10 KM i zaradiš cijelih 200 KM ili manje mjesečno. Zagarantovana penzija. No, ona se smanjuje li smanjuje. Sve manje i penzija postaje. Naravoučenije: nemojte pisati! Budite političari! Drugi im pišu. A ovi prvi mnogo više zaradjuju. I uživaju u tome. XXXVII Dok budete čitali ovu crticu, možda se gospoda i dogovore. Možda i vlast uspostave. Možda Bosna (ali i Hercegovina) odahne. No, sigurno je samo jedno. Pred nama su četiri godine odgodjenog dešavanja. Ratom ga nazvaše. Gluho bilo. Jašta! XXXVIII Jedna kineska poslovica kaže nemoj nekome ribu donositi. Nauči ga da peca. E, vala i upecaše gospoda, bivši drugovi novih četiri godine našijeh života. Odmah se podsjetih onomad vremena diktature i devedeset i devet postotne predanosti liku i djelu najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Što ode, jadan ne bio, prije vremena. Što ode? XXXIX

Ode kolega Sidran u historiju/povijest/istoriju. Nazvaše i jednu knjižaru po njemu. Hajde, de. Neka. Makar knjižara. Možda i ulica bude. Samo da bude malo više Sidran a malo manje Abdulah. Možda dobije i nagradu u nekom novom Brčkom. Pozorištu. Kolega, nemoj se opterećivati nacionalnim. Iznad toga si. Bar mislim. Ako to radiš, doći će ti glave. Mitomanijom omedjenom, a ne gradjanskim nacionom pretpostavljenom. XXXX Stiže Nova godina, a odlazi stara. Sjetih se lijepe pjesmice koje smo pjevali kao djeca (da, gospodo, bivši drugovi, i vi ste je pjevali, sic!). No, evo već u Austriji i Njemačkoj ukidaju Djeda Mraza. E, što će ga ukinuti? Mogu ga i Svetim Nikolom zvati. I bilo kako, ali Djeda Mraz će biti tu da uvijek podsjeća na vrijeme kada sam mogao spavati pod krošnjom drveta tokom ljeta u Pločama, ili vozom, preko Bijeljine do Beograda. Kada li to bješe? Nekad bilo, ne ponovilo se. Osim u sjećanju. Napaćenom. Izbezumljenom. Onomad. XXXXI Da analiziramo godinu koja je pred nama, rekoše mi. Neću, jer ne želim je se sjećati. Propadoše pregovori o novom Ustavu. Radikalizirala se scena politička. Holandjani medaljom ovjenčani za pokolj u Srebrenici. A ja? Čekam svoj red. I plačem. Šta smo mi to dragom Allahu, Bogu, Budi, etc...zgriješili. Šta to? XXXXII Pojavile se nove dnevne novine na bh. medijskom nebu. Imam osjećaj da nigdje na vascijelom dunjaluku nema više medija po glavi stanovnika. Najčitanijih, kažu, proda se skoro oko 60.000 (u prosjeku) dnevno pa puta četiri (koliko ih čita) jednako oko 250.000 osoba ovdašnjih. A ovdje živi blizu 4.000.000.000 stanovnika. Elem, dobro je. Čita se. Odgovara vlastima. Pomalo. XXXXIII 45

Eh, što bih volio da na proljeće ne poskupi struja! Što bih volio da krenemo u praktičnu primjenu evropskih/europskih integracija! Što bih volio da svi optuženi za ratne zločine budu privedeni pred lice pravde! Što bih volio da plaće krenu put nebeskih visina! Što bih volio da mladi budu nosioci razvoja ove zemlje! Mnogo šta bih ja volio, ali, brate, ne može! Zbog čega bismo onda imali izbore svake četiri godine? To oni neizmjerno vole…A ostalo kako bude!? XXXXIV Ove godine je tačno dvadeset godina kako dobih nagradu na Festivalu Mladih pisaca u Svetozarevu “Majsko pero ‘87” (današnja Jagodina a u bivšoj SFRJ). Ove godine je tačno trideset godina kako izgubih junf. U Sarajevu, onomad, 1977.g. Ove godine je tačno četrdeset i sedam godina kako dodjoh na ovaj dunjaluk. Eh, što ste se usrećili, dragi moji! XXXXV 2007.g. je pred nama. Još jedna u nizu zavještanih, ali i zaluđenih, nadanja. Vlast još nije uspostavljena, a kad’ će, ne zna se. I kako onomad Krleža veli citat “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu”, kraj citata. I dvadest i pet godina je kako na ahiret blaženi presvijetli preseli. Godinu prije njega i Tito. Znate, onaj Josip. Broz. Ovi danas čitaju. Izvode svojih računa u bankama. Kako domaćim tako i stranim. A ti narode, pjevaj i dalje. Oni slušaju. Jer ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju. Dakako! XXXXVI Onu moju pjesmicu, da ne kažem, gluho bilo, zavještanu misao pod nazivom SUDBINA: Postoje dva svijeta/jedan moj/i onaj pravi- prevelo i objavilo širom dunjaluka. Prvo u Francuskoj 1998.g. (dobro, to je bilo u knjizi Testament moje malenkosti) a zatim na španski, italijanski, engleski, ini…I objavilo. Kao misao poznatih 46

ljudi. Uz Frojda, Šopenhauera, Kanta, etc… Ovo je pjesma, dragi ljudi! A oni pomislili misao. I odlična je, vele. Misao. A ja mislio- pjesma. Šta ćete, pjesnici su “čudjenje u svijetu”. XXXXVII Osnovali Komisiju za preispitivanje državljanstava uručenih stranim državljanima u toku rata u Bosni i Hercegovini. Vele, treću po redu. Mudžahedinima da kažemo allahemanet. Ni ne znaju jadnici (ovi što Komisiju vode i provode, sic?!) da je mene (kao Bošnjaka, a uz to i muslimana) više strah ovdašnjih - što stekoše državljanstvo rođenjem - lidera, kojima je stalo do Bosne (a i Hercegovine) k’o do lanjskog snijega. A ubiše se dokazivajući kako su baš oni za evropski/europski put drage nam zemlje. Nije mene strah mudžahedina. Nema ih više od hiljadarke (tisućke) a nas je ostalih skoro četiri miliona. Oni su samo nesretni garibi kojima je ova zemlje postala utočište (nekima u bjekstvu a nekima iz ličnih, iskrenih namjera da zaštite braću po vjeri). Strah me je svijesti osoba koje im otvoriše vrata a državu gledaju kao zrelu mladu koju će j……ti prvom prilikom, napraviti dijete i otići svojim putem. Čak mislim da su to već i uradili. I to više puta. XXXXVIII Ove godine primamo nove članove u Društvo pisaca BiH. Može se prijaviti svako ko je izdao makar jedno relevantno književno djelo. Veli Upravni odbor. I biraćemo ga/ih na Skupštini/Saboru koja/i je zakazan/a za početak aprila/travnja 2007.g. Hiljadu maraka (konvertibilnih) obezbijediš, objaviš knjigu, platiš par relevantnih književnika da napišu relevantnu recenziju i ti postaješ relevantni član Društva pisaca - da ne kažem Književnik. Kao relevantni član Društva pisaca molim Upravni odbor i moje drage kolege da na budućoj Skupštini/Saboru kao relevantnost uzmemo u obzir slijedeće: Objavljena djela (mogu i dijelovi, zašto da ne?!) u bližem i širem okruženju, recentne književne kritike o napisanom/im djelu/ima i kao posljednje (ali ne i zadnje odnosno ne pod obavezno) da budući kolega/ica biva uvršten u odredjene antologije.

Pored domaćih, naravno. Možda tražim previše? Ne tražim više od onoga što i sam ne bih dao. Ili uzeo. Da li? XXXXIX Ipak, Društvo pisaca BiH je zaista prostor koji mi omogućava da budem dio jedne elitne skupine osoba koje žele ostaviti nešto iza sebe u pisanom obliku. Književnom. I žao mi je što nas, ipak, još uvijek u Zakonu definišu kao Udruženje gradjana: Skupila se raja, elem. Volio bih da i država (resorna ministarstva, naravno) u skladu sa još uvijek nepostojećom Kulturnom strategijom i/ili Strategijom culturae u cjelini pomogne da ovo naše Društvo postane svjetionik, da ne kažem putokaz novim generacijama ovdašnjih mučenika, pardon građana, da postoje neki novi vidici za izlaz iz sveopćeg mraka koji nas okružuje. Da svjetlo postoji a da ga je potrebno samo upaliti. No, ko će? I kada? L Izgleda da hapšenje Karadžića i Mladića više neće biti uslov za Srbiju kada je priključenje evropskim integracijama u pitanju. Pitanje gotovo već sigurne nezavisnosti Kosova će biti regulisano preko zaboravljanja svega onoga što ova dvojica uradiše na prostorima bivše Jugoslavije. Neće se dirati Bosna (a i Hercegovina), vele. To znači RS (onaj manji dio države) ostaje tu gdje jeste. Ući će Srbija u pregovore za pridruživanja bez nekih naročitih uslova po navedenom pitanju. Ko zna, možda u Parlamenu Evrope jedan od njih bude i poslanik odnosno predstavnik. Zajedno sa Holandjanima (bivšim UN vojnicima) i nekim Grcima (plaćenicima). Zaista, čemu čudjenje jer je ta ista starica majka dozvolila neopisivo klanje drugih i drugačijih u sopstvenom dvorištu? LI Ispriča mi moj prijatelj Edhem (elokventan ekonomista iz Turbeta kod Travnika) jednu priču: U starim bosanskim selima postojao je običaj takozvanog Plesa sa vukovima (daleko bilo, nema ništa Kevin Kostner sa navedenim?!) 48

kada se okupljala grupa ljudi a među njima i neko ko je imao zadatak da pripremi dobru motku koja je na završetku (gornjem) imala posebno uvrnuti dio koji je bio izuzetno bolan za onoga ko primi udarac. Elem, ta grupa bi pronašla žrtvu koja je te noći “fasovala degenek” poslije kojeg bi određeno lice ostajalo invalid III kategorije od čega se nije mogao oporaviti čitav život. I morao je šutjeti o tome. Do kraja ovozemaljskog života. Jer ko jednom zaigra sa vukovima, to znači da nije imao ništa sa društvom i državom već, očito je, sa narodnim sudom. Što pokazuje da država, opet je očito, nije mogla riješiti problem navedenog lica/osobe. Zbog čega ispričah ovu priču? Jednostavno, zbog toga što bi danas zaista dobro došao jedan takav ples. Pa još sa vukovima. Toliko ima griješnih osoba/lica na prostorima bivše nam zajedničke države, da bi se mogao održati i Festival plesa sa vukovima. Medjunarodni.. Dapače. LII Ne znam kako je u nama bliskim državama a bivšim sastavnicama bivše države, no, ovi krelci (da li smo mi koji ih gledamo imalo bolji i pametniji?!) sa RTV FBiH- Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine- zaista šire gledateljstvo/gledalište/gledaoce smatraju idiotima. Zbog čega to velim? Zbog činjenice da nam poturaju kao istinu nešto što naše osjetilo vida gledâ poprilično drugačije. Naime, u Centralnom dnevniku RTV FBiH kao najgledanijoj informativnoj dnevnoj emisiji), sredinom februara/veljače u dva navrata u istoj emisiji se ponašaju kao onaj muž kojeg žena uhvati u nevjeri, a on veli: Draga, vjeruješ li mojim očima ili sebi?(sic.). Elem, prikazaše nam za govornicom Njegovu ekselenciju, predsjednika Republike Slovenije Janeza Drnovšeka, a u lice nam vele kako gospodin premijer Republike Slovenije Janez Janša dolazi taj dan u posjetu Bosni i Hercegovini. Istovremeno, u sportskom dijelu Dnevnika, dok na ekranu ide jedna brojka za sportski rezultat, spiker, pardon novinar, nam veli sasvim drugi broj, pardon cifru. E, moj Jug Grizelju, Veselko Tenžera, Mladene Deliću, Zekerijahu Smajiću i svi ini što ostaviste traga rešpektu novinarskom što hodi! Ne okrećite se za nama jer na ovim prostorima više nema onoga što novinarstvom zovu. 49

Samo otaljavanje, nesuvislo trabunjanje, neargumentovano nijekanje i, iznad svega, amatersko cviljene nečega što bi se trebalo zvati žurnalizmom. LIII Danas je kišilo. Nije mi se pisalo. A i zašto bi? Izgleda da ću svojom greškom ostati bez posla. Ko još ima snage da prizna da je to učinio svojom greškom? Ili ipak nije moja greška? Ko zna, krhko je znanje. Idemo dalje. Možda sam samo malo uranio sa promišljanjima i zahtjevima. Nekih desetak ili petnaestak godina. Jer, zaboga, zar se mi ne nalazimo u robovlasničkom kapitalizmu, ili se možda varam?! LIV U Republici Hrvatskoj, biraju najpoželjnije neženje na portalu www.dnevnik.hr koji je vlasništvo NOVE TV, televizijske kuće koja se gleda širom prostora nekadašnje nam zajedničke države. I zamislite, dva Muslimana, da ne kažem Bošnjaka na čelu liste. Tarik Filipović, glumac i voditelj i Mirza Džomba- rukometaš su ponijeli epitet najpoželjnijih neženja. Hajde, nije ni loše biti Musliman, pardon Bošnjak, makar, negdje. A da nije povezano sa Al’Quaidom. Ups?! LV Nedavno bijah na otvaranju renoviranog dijela Gradske biblioteke u Bugojnu koja egzistira kao dio Javne ustanove Kulturno - sportski centar (puna ti usta, elem!). I kakav je značaj u tome? Nikakav, osim da se to desilo dvanaest godina poslije završetka onog nesretnog rata i kako je općina od približno 40.000 stanovnika prošle godine imala samo 89 clanova upisanih u Gradskoj biblioteci. Zaista čemu sve ovo vodi? Mislim, pisanje! Jer, ko nas, at the end of day, uopće/uopšte čita. LVI

Trinaesti je mjesec CRTICA. Sretan li je? Nesretan li je? Sedma godina je od kada sam uz MOST. Uz Aliju, Predraga, Gradimira, Radmila, Muhameda, Sanelu, Jusufa, Rapka, Nusreta, Ismeta, Salku, Saliha iz redakcije časopisa, kao i uz mnoštvo saradnika od kojih za neke se, neskromno, moram pohvaliti da bijah veliki “krivac” što postadoše dio MOST-a: Antu Zirduma, Antu Gavrića, Franju Lučića, Dragana Mučibabića- Muću i Viktora Dundovića. I pišu. Stvaraju. A trinaesti je mjesec CRTICA. I biće ih još. I crtica, ali i pisanja. Jakako. Zbog MOST-a, ali i zbog vas, dragi naši čitatelji. Zbog čega? Jer ovo je jedini časopis gdje vas ne pitamo kako se zovete već kako pišete. A još ako to kvalitetno i radite. LVII Ne uspostavlja se vlast na ovim prostorima. Pardon, uspostavlja, ali mi to ne vidimo. Kako? Već sedamnaest godina nam istu stvar rade a mi i dalje “pušimo” upravo to: Ako ne glasate za nas, e onda će oni anamo doći i biće vam opet sve po starom…..i trakavica se nastavlja, nastavlja…Sedamnaest godina STOKA i dalje na ispašu ide u nadi da će preživjeti. Sedamnaest godina STOKA i dalje glasa za njih. A oni koaliraju: zeleni sa crvenim, crvenim sa plavim, zeleni sa crveno-bijelim, plavi sa zelenim. Do besvijesti. E, moj Radoje Domanoviću. Slijepce nam kao vodiče najavi još prije stotinu godina. I nikako da odu. Samo se umnožavaju. Kao vaške na tijelu pravednika. Bez kraja. I početka. LVIII Idealna zemlja: Nema je. Sretna zemlja: Nema je. Buduća zemlja: Nema je. A Bosna (i Hercegovina)? Nikad je neće ni biti. A onih ostalih možda i bude. LIX 51

Nema sreće za mladost ovih prostora. Vlast je u rukama dojučerašnjih ovčara i pastira. Nema sreće za starost ovih prostora. Vlast je u rukama bivših komunista. Onih što sada koaliraju na svim nivoima. Bivši sa sadašnjim. Sadašnji sa bivšim. A šta se dobije kada se spoje Nacionalisti i Komunisti? Provjerite Njemačku 1933.g.?! LX Želim izreći bogohulnu misao! Jašta! A koju? Ovu: Da se provjere (od strane nezavisne komisije sastavljene od domaćih i stranih nezavisnih eksperata) sve diplome dobijene na bosanskohercegovačkim sveučilištima/univerzitetima od 1992.g. do dana današnjeg! U oba entiteta! U svim kantonima! Zbog čega? Pogledajte oko sebe i vidjećete ko sve sjedi u raznim ministarstvima, komisijama, radi u školama, domovima zdravlja, i svim drugim oblicima ljudskog privređivanja. A zemlja tone li tone. I budite uvjereni da njih 85 % procenata neće proći provjeru osnovnog znanja. …………………………….. Sanjam budan. Dakako! No, šta mi drugo preostaje? LXI 52

Danas je dan smrti Josipa Broza Tita. 4.maj/svibanj 1980.g. Pokoj mu duši. Allahrahmetile. A ja odoh usniti san boljitku što stremi. Bez Tita sa nama. M…er..V..m...J….em! Jedino žalim što ih je slao u zatvore gdje su učili za buduće krmke. Mogao je to mnogo ljepše uraditi. Protjerati gamad. I razvališe SFRJ. I razvališe Bratstvo i Jedinstvo. I razvališe budućnost. A ja odoh usniti san boljitku što stremi. Jer, kako to lijepo reče jedan gradjanin ovdašnji: U Titovo vrijeme nisam imao demokratiju, ali sam imao pasoš i novac. Danas imam demokratiju, i ništa više! Uživaj stoko ljudska! LXII U Sarajevu sin ubio majku. U Ilijašu samozapaljivanje. U Zagrebu se pojavio pedofil. U Beogradu mafija prodaje Cecine porno snimke. Godina je 2007. Prisjetite se kako je to bilo nekada davno. I da li je bilo? LXIII Gledam neki dan kako jedna viša medicinska sestra u TV kameru veli da će izdržati do kraja (štrajk 20.000 zdravstvenih radnika u Federaciji BiH- znate, to je onaj veći blentitet nečega što se zove zajedno sa Republikom 53

Srpskom: Bosna i Hercegovina) i da će smijeniti premijera Brankovića (Federacije, op.a.) i Selmana (Srednjobosanskog kantona, op.a.). Jašta! I biće kao u onome aforizmu (parafraziram): Ne mogu vas ja nahraniti. Nisam konobar. Ja sam premijer. Dakako! LXIV Nekada davno (da li je zaista bilo davno?) su nam govorili glasno kako smo pred vratima komunizma. Samo što ih ne otvorimo…Onda je došao rat. I ponovo su nam pričali kako smo pred vratima slobode i demokratije. Samo što ih ne otvorimo…Sutra će sa Balearskih otočja holografskim nastupom njihove figure recitirati kako je sve bila laž. Da su nas prevarili. I konačno vrata otvorili. Sebi. Probudite se ljudi! Bilo vas je dvadeset i dva miliona. Sada ste na svim prostorima Balkana svedeni na jednocifrenu brojku. Zbog slobode? Jok! Zbog demokratije? Jok! Zbog njih?....Naravno, …’ebe se njih kako se vi zovete. Da li ste Bošnjak, Srbin ili/I Hrvat. Vi ste samo meso njihovih objeda. Reš pečeno. Onako kao janje za 1.maj. Onomad. U onom diktatorskom društvu. LXV Sretoh neki dan Ahmeda, Milana i Maria. Tri jarana pred penzijom koje ni rat ne uspije zavaditi. I pucaju od smijeha. Blago ih upitah zbog čega se smiju a oni će onako u glas: GARDA CARA LAZARA…I opet prasnuše u smijeh. Sjetih se da smo se smijali i onda kada nam nije bilo do smijeha. Desio se rat. Nestali su ljudi. Stvorile se zvijeri. No, opet, ni ja nisam izdržao, već samo dodah: ČUO SAM. BEZ TOGA ONI NE MOGU. MISLIM, ANAMO ONI. Samo me pogledaše i ponovo u glas rekoše: NI ONDA NISI SMIO NAZVATI STVARI PRAVIM IMENOM. NE SMIJEŠ NI SADA. Bili su u pravu.

LXVI Michael Moore-e živi u SAD-u. Razvaljuje. Istinom. Farenheit 9/11. Roger i ja. Bowling for Columbine. Etc... Probajte ovdje imenom i prezimenom prozvati nekoga. Odmah biva unaprijeđen. Na bolje. A onaj što to uradi? Ili biva zastrašen. Ili kupljen. Ili pripada jednom od klanova. Ovdje nema nezavisnih. Svi su kupljeni, ako već nisu zastrašeni. LXVII Da nije smiješno bilo bi žalosno. Novinari na teletext-u FTV BiH (znate, kliknemo i onako lijeni kakvi jesmo, bez listanja, pročitamo sve relevantne informacije za određeni dan na određenom programu – televizijskom) vele ...parafraziram...“Ministarstvo zdravstva i socijalne politike Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna je dalo nalog svim Domovima zdravlja u Kantonu da dostavi informaciju o broju zaposlenih kako bi se moglo, na odgovarajući način, pristupiti realizaciji zahtjeva unutar štrajka zdravstvenih radnika...“...kraj parafraze...Padam sa stolice od smijeha. Zar nije posao navedenog Ministarstva da zna koliko ima zaposlenih u ustanovama koje žive na kantonalnom budžetu? Zar nije posao navedenog Ministarstva da bude na usluzi upravo njima, zaposlenim? Ne, nije, i ovo samo pokazuje da silna ministarstva i nisu ništa drugo do institucije koje su tu samo zbog sebe i za sebe. I nemojte se smijati. Ja već plačem. Iskreno. LXVIII 55

Hipokrizija. Licemjerje. Sve ćemo dati samo da budemo tu i tada. Da budemo ispred njega/nje. Da nam niko ne može reći da smo zaostali u trci za mjestom pod suncem. Blijedo gledam vlastitu sjenu kako odlazi. I ona me napušta. Zbog čega? Jer na ovim prostorima samo na taj način možeš uspjeti. I u novinarstvu. I u književnosti. I u....?! Ono što mi olakšava svakodnevno bdijenje nad sopstvenom sudbinom i jeste zadovoljstvo da ima netko tko cijeni rad nas malih, običnih smrtnika. Oni koji nas stavljaju u antologije a da nikada kafu sa nama nisu popili ili im večeru nismo platili. Oni koji objavljuju naše pjesme širom planete. Čak i knjige. A da nas ne pitaju kako se zovemo. Ili čiji smo prijatelj. Tko nas je preporučio? Lakše mi je zbog toga. A licemjeri i hipokriti? Odgovor je jednostavan: Netko 'ozgora gleda sve i kada bude naplaćivao račun za ovozemaljska grijehe neće biti samo potrebna crvena, zelena ili plava partijska knjižica. Tražiće se nešto više! Ono što vi nemate! LXIX Bosna i Hercegovina ima autoput! Čak dvanaest kilometara dug. Od Sarajeva do pred Visoko ka zapadu. E, sada će izgraditi još osam kilometara, do samog Visokog. I biće ih dvadeset. Kilometara! YUPI YA! I postaviće naplatne kućice na kojima će naplaćivati 1,20 Konvertibilnih maraka (to je negdje oko 0,70 Eura/Evra, op.a...). Zamislite. 2007.g. I mi imamo već dvadeset kilometara autoputa. Zar to nije predivno? U tom trenutku su došli po mene. Od tada se nalazim kod „Zukića“ (neuropsihijatrija, Travnik, op.a...). I elektrošokovima. A oni preko svog glasnogovornika poručuju:

Šta ima onaj anamo da uznemiruje javnost? Svi i sami mogu vidjeti da imamo autoput. Dvadeset kilometara! ... Tišina! Sve ćemo mi vas kod Zukića! Jašta! LXX Juna/lipnja 2006.g. sam u MOST-u (broj 199 na

str.13.) objavio otvoreno pismo kolegama, članovima Društva pisaca BiH a sa ciljem da kao Asocijacija damo podršku naporima Semira Sam-a Osmanagića iz Fondacije Arheološki park: Bosanska Piramida Sunca da budemo kreatori a ne posmatrači historije u nastajanju. Kolega Alija Kebo i Anto Zirdum su me podržali. Od ostalih još ni habera. Dovoljna su i trojica. Za početak. A kasnije će svi pokušati da budu baš oni ti koji su dali podršku jer su i onda (zapamtite: 2005.g. i 2006.g.) znali da mi imamo Piramide. E, danas, 2007.g. ponovo pozivam kolege da nam se pridruže. Neko pomenu Grahovca, Gavrila. Šta on bješe Principu, Gavrilu? Ništa- osim što bjehu istoga imena. I on će priznati, jednoga dana- da je griješio. Nema veze, bitno je da priznaju. Da su griješili. Zbog Bosne (ali i Hercegovine). LXXI Iako opterećen raznolikošću problema svakodnevnice, ipak uspijevam urediti i pripremiti za štampu dvije knjige 57

meni dragih prijatelja i kolega: Ante Zirduma i Viktora Dundovića. Za Zirdumovu knjigu “Začudnost u cik zore” napisah: Mudroslovno filozofiranje-Da li ?-I kako? „Jedna istina nikada ne može da obori drugu, nego na kraju sve one moraju da budu u skladu, jer u očiglednom, njihovoj zajedničkoj osnovi, nije moguća nikakva kontradikcija. Stoga ni jedna istina ne treba da se plaši druge. Prevara i zabluda naprotiv moraju da se plaše svake istine.“ Artur Šopenhauer-„Svijet kao volja i predstava II“, str.137.Kompilacija „O sreći, ljubavi, filozofiji i umjetnosti“-str.26. Izdavač SVETOVI, Novi Sad 1999.g. Ratnici prosvijetljenosti i nisu ništa drugo do pokušaj vapaja čovjeka ovdašnjeg, dosadašnjeg i pisca, da pokuša stvoriti most preko nemirne vode svakodnevnog bitisanja. Da li uspijeva? Itekako! A Kako? Jednostavno, i ne ulazeći u klasičnu analizu piščevih, pardon, mudroslovnih namjera, samo ću navesti nešto za što smatram da je veoma važno kada govorimo o djelu „Začudnost u cik zore“ Ante Zirduma: • Jednostavnost izričaja; • Razumljivost predstavljenog; • Složenost misli. Mislim da se u prethodno navedenoj Šopenhauerovoj misli upravo nalazi i opis željenih namjera Zirdumovih. Ništa manje, ali ni više. Istina. Jer on piše, ali i govori samo istinu. I nije ga strah. Nimalo. A i zašto bi bilo?” Dok za Viktorovu “Bugojno Vam priča- III dio” navedoh: “Vito je BUGOJANIZAM i/ili BUGOJANICIZAM ustanovio kao pokret na ovim prostorima. U trećoj knjizi koju upravo pročitaste je u tome otišao još i dalje nadgradivši sopstveno/a vidjenje/a. Kako? Pitkošću prezentacije i neumoljivošću sopstvenog iskaza, u potpunosti predanog

vremenima i prostorima dragog mu grada. Zapisati, ostaviti i opstati. Bugojnu svome. I ne samo njemu. Jer, on je neumoran i neiscrpan u svojoj nakani da ostavi traga. I, vjerujte mi, to mu i uspijeva. Možda smo pomalo i slični u tome. I, naravno, ostaviti traga, mi - odsjaji vjetra koji bez prestanka udaramo u lice sudbine ne umijući joj nauditi ni u kojem obliku. Kada bismo kap vode postali!? I onda strpljivo, radno, kao što i ona čini, pronašli put ka svim onim «nevjernim Tomama», koji vele kako postoje ljudi predodređeni pisanju a on, Viktor Dundović, gospodo moja draga, a među njima i bivši drugovi, nije zalud tolike godine utrošio u čitanju i razmišljanju. Vrijeme mu je da piše. I, kako najavih, od treće knjige očekivah dalji razvitak ovoga pisca. Uspio je u tome. Itekako.” Zbog čega ovo napisah. Jer su oni Hrvati, a ja Musliman, pa još i Bošnjak. I vidite šta ćete sa tim, gospodo moja draga, bivši drugovi. LXXII Jutros bijah u lokalnoj prodavnici, pardon supermarketu. Danas, 04.07.2007.g. kupih puter od 200 gr. Na kojem je pisao rok valjanosti- do 30.04.2007.g. Istekao je prije dva mjeseca! Samo ga bacih u smeće. I nasmijah se. Ništa nas više u ovoj zemlji ne može iznenaditi. Sve je tru(h)lo baš kao onomad u Danskoj! LXXIII Krenula je velika hajka na preduzeća/STR-e i slične kada je u pitanju rad na crno u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sjećam se jedne predratne misli koja danas ima sasvim druge (nacionalne) konotacije pa da za svaki slučaj to navedem- mislim da na nešto sasvim drugo mislim, gospodo moja, bivši drugovi: DA SE VLASI NE SJETE! 59

Elem, krenula je hajka. I uspjeće, mislim hajka, jer u šumi su krenuli za medvjedom a istjeraće….zeca i on, onakav jadan i strašljiv kakav jeste priznaće sve, registrovaće sve- dok će medo i dalje hadžija i knez biti. Zaista, do kada ćemo “pušiti” fore i fazone demokratske vlasti? Sve dok ne vidimo šumu od drveta. Ili dok mečka ne zaigra i pred našim vratima. Ili njihovim. Partijskim i/ili državnim. LXXIV Interesantna je, zaista interesantna priča o našim političarima. Zaista me zanima ko su osobe koje im rade propagandne zamisli odnosno “masterminds” iza scene? Naime, prije nekoliko dana jedan ministar ovdašnje kantonalno-županijske vlade lijepo reče kako općinski nivoi iste te vlasti rade podvale usmjerene prema toj vladi i njenim gradjanima (sic!). Lažne podatke dostavljaju (sic!). I sve bi to bilo lijepo kada ti isti nivoi ne bi bili sastavni dio te vlasti i tih partija, pardon stranaka. Kada ti općinski dužnosnici kao cuke ne bi stajali pred vratima stranaka (istih onih koje postavljaju ministre i premijere) čekajući svoj dio kosti (zna se kome meso pripada) vlasti. I koje je naravoučenije iz prethodno navedenog? Da ne vjerujemo ni ministrima, ali ni novinarima koji objavljujući ovo, zapravo, rade ministrima uslugu (i onim sa općinskog nivoa vlasti) misleći da obavještavaju javnost o istini. Da, ali samo polovičnoj. Zbog čega? Ona druga polovina istine je u činjenici da podvalu čine svi, a onda se čude ko to radi. I to rade simply because da pokažu da, eto, nešto, kao, rade! Kako to riješiti? Imam rješenje za neku drugu državu u kojoj vladaju zakon i red, dok sam davno digao ruke od ove. I ne želim ga javno kazati. Zbog čega? Da ne bi(h) podvaljivao?! 75. Sigurno se pitate zbog čega arapski brojevi kada su već rimski bili iznad? Zbog čega promjena tako nagla? Odgovor je jednostavan: Da vidimo kako će sada reagirati onaj papak 60

preko bare što Atlantikom zovu jer, zaboga, pišem arapskim brojevima! Zaista, i on svaki dan napiše barem nekoliko brojeva na arapskom. I nije terorista već oslobodilac. Kako da ne: OD DANAS SMO SVI OSLOBODIOCI jer cijeli svijet piše arapskim brojevima. A ko će onda biti TERORIST? A ja od danas pišem samo arapskim brojevima? 76. Ovo ljeto i nije baš bilo tako sjajno. Bar za mene. Otac, u godinama koje su, kako i sam reče, najbolje (75-a) boravio je u Dubrovniku sedam dana početkom jula. Turistički, kako on kaže, dok je za mene, mamu, brata i naše familije/porodice/obitelji to bilo još jedno traumatizirano iskustvo njegova liječenja. Poslije Sarajeva 1999.g. i trostrukog “bajpasa” na srcu ovaj put je to bila ugradnja “elektrostimulatora- pejsmejkera” u Županijskoj bolnici u Dubrovniku. Od penzionisanja prije pet godina, moji roditelji žive u Orebiću u Hrvatskoj a od prije godinu dana uplaćuju mjesečni doplatak za zdravstveno u Hrvatskoj. I to ne bi bilo ništa čudno jer i u Sarajevu imaju osiguranje baš kao i tamo, ali…E, sada dolazi ono glavno, dragi moji: ni Dinara, ni Marke, ni Eura nije platio u Dubrovniku dok su doktori na jedvite jade primili od mene litru vina iz Potomja (Dingačom se kliče!). Istovremeno u Sarajevu, sjećam se, prije osam godina platili smo bogami, povelik iznos participacije (mislim da je bilo blizu 1,000 KM, ako ne i više) za njegov boravak i operaciju tamo. Elem, kako i rekoh dr. Feriju u Dubrovniku: “Titino vrijeme je nastupilo kod vas, makar u zdravstvu”. Samo se nasmiješio. A ja? Samo da čestitam gospodi iz Hrvatske jer znam da ovo čita i hrvatski konzul u Mostaru. Titu smo srušili, ali zdravstvo ste uspjeli održati u njegovom stilu. Bravo! I brojevi su vam ostali isti. Znate: oni 92, 93 i 94 dok su kod nas i to promijenili. Blago vama. 77.

Znam da mi ovdje u Bosni (ali i Hercegovini) štošta “copy” i “paste” iz Hrvatske i Srbije. Lošega najviše, ali ne bi bilo loše malo i dobroga kopirati i primijeniti ovdje. Čisto da nas želja mine. Za onim, dobrim, ali starim vremenima. Ni sami ne znate koliko je to dobro za dušu. Možda i znate. Ko zna? Krhko je znanje?! 78. Gledam ovih dana sport. TV kanali su prepuni sporta. I sa zapada i sa istoka. Hrvatica Blanka Vlašić je prva na svijetu sa preskočenih 205 cm! Srbin Đoković diše Federeru i Nadalu za vrat na teniskim turnirima širom svijeta. Naši BiH reprezentativci u sjedećoj odbojci su na samom vrhu svjetskog i evropskog olimpa. Ali, košarkaši slabo prolaze. I BiH ekipa. I ekipa Hrvatske. I ekipa Srbije. Tu i tamo pokoja zvijezda, ali sjeta se rađa: Samo da vas podsjetim na Kićanovića, Delibašića, Dalipagića, Tvrdića, Ćosića, Petrovića, Jerkova, Slavnića, Radovanovića…Ko su oni bili? I Hrvati. I Srbi. I Muslimani (Bošnjaci). Ostali! Ali ljudi prije svega. Ljudi koji su “derali” i Ruse i Amerikance kao i sve one koji su samo naizgled mislili da bolje igraju košarku od nas. Kako se zvala zemlja za koju su igrali? Razmislite sami. Kako reče Zmaj Jova Jovanović “Kad odrasteš i razmisliš, kaz’će ti se samo.” Upališe nam svjetlo prerano. I mrak je bio bolji. 79. A novi Visoki predstavnik (i predstavnik EU), mlađahni Lajčak se vika, danas (06.09.2007.g.) se obratio zastupnicima oba doma Parlamentalne Skupštine BiH. Prvo je to bio Buildt, zatim Petrich, pa Ashdown, Schilling i, konačno Lajčak. I, ima li šta novoga? Nema, braćo Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali. 62

U publici i dalje sjede isti oni koji su sjedili dok su prijašnji visoki predstavnici pričali. Ovo me podsjeća na Titino vrijeme. Govornici jedne te iste partije/stranke se smjenjuju. Publika ostaje. I potiho broji današnju zaradu na pri(h)vatizaciji, švercu, i glupostima ovdašnjih birača. I kako rekoh već ranije. Uživaj stoko! Za ovo si i glasala! 80. Ako netko i pretpostavlja da bi, eventualnom, promjenom vlasti bilo bolje, sigurno je u krivu. Naime, nepotizam, samoljubljivost i isključivost opozicionih partija u Bosni i Hercegovini (od najveće do najmanje) i nije ništa drugo do suptilni oblik preslikanih vidjenja. Unutar vlasti središnjeg kantona, ovdašnji premijer i istovremeno predsjednik najveće “pozicijske” stranke, kako bi, odnosno da bi imao “nejaku” većinu u Skupštini/Saboru i podršku najveće “opozicijske” stranke ustupa mjesto Savjetnika za privredu dojučerašnjem ljutom neprijatelju, stranci socijaldemokratske provenijencije dok lider te kantonalne, nazovi, socijaldemokratske stranke na to mjesto šalje svog bliskog rodjaka istog prezimena. I u čemu je naravoučenije? Mi, obični mali ljudi ne možemo ništa drugo reći do poslužiti se parafrazom Krležinih riječi (barem ih njemu pripisuju): Sačuvaj nas i Bosnu (ali i Hercegovinu) Bože nacional(ističkih)nih vlasti i opozicionih nadanja. Sačuvaj nas Bože istinskih iskrenih namjera opozicije i otvorenih, neiskrenih težnji vlasti. Ne ostajte ovdje, sunce tudjeg neba ipak ljepše grije?! Bješe li ovo Šantić? 81. Trakavica oko ovdašnje policije ne prestaje. O, kako to lijepo reče distinguish umjetnik Marin Topić u Piramidi

(BHT1, 20:00 sati, 04.10.2007.g.)- parafraziram…Dok je bila milicija nije bilo problema, a čim je postala policija, problemi se stvoriše…O, Hamlete, kraljeviću iz daleke sjeverne zemlje Danske, da li nam i ti uteče jer ovdje više nije BITI već samo NE BITI, pa makar to bila i milicija, pardon policija. Svi bi nešto kao svoju policiju, svoje kriminalce i svoju vlast. E,…..m vam mater, nema toga u Evropi. Vidjećete uskoro da će i policajac iz Banja Luke biti u Sarajevu, a njegov kolega u Banja Luci i/ili Mostaru i vice versa. Zbog čega? Zar nam svima nije ovako bolje? Šutimo, oni uzimaju, mi šutimo, oni opet uzimaju….I tonemo u živom blatu sopstvene gluposti. Starice, stara k..vo Evropo, zbog sebe nam pomozi, ne zbog nas. Zbog sebe, zbog sebe… 82. Ramazan je u toku. Mjesec posta i ibadeta. Bajram je 12.10.2007.g., odnosno dok vi ovo budete čitali/e već će biti iza nas. I, kako nam se veli, počistimo prvo u vlastitom dvorištu, da i ja prohaberim koju…Sjećam se da su prije netom završenog rata bili zaduženi ljudi da pišu ko IDE u DŽAMIJU (nemojte misliti da je drugačije u drugim bogomoljama, da ih sada ne nabrajam) kako bi informisali/informirali “tamo gdje treba” a danas, pazite sada, isti ti ljudi, pardon osobe, pišu ko NE IDE u DžAMIJU (i drugdje, kako navedoh) u to naročito petkom i/ili subotom i/ili nedjeljom (zavisno o kojoj se konfesiji radi). Alkoholičari taj mjesec ne piju da bi odmah prvi dan Bajrama pali u nesvijest od “vatrene vode”! Lopovi, profiteri i tajkuni taj mjesec “miruju” zbog Allaha dragog, da bi odmah po završetku krenuli dalje. A mi, obični mali gnostici, ne ateisti (nikada nisam ni bio za razliku od novopečenih vjernika) čekamo izgrizle kosti njihovih cuka kako bi prehranili sopstvenu sujetu. E, moje efendije, popovi i fratri, a mogla je biti tako lijepa priča. Samo da se bavite svojim poslom i ničijim drugim. Jer to bavljenje drugim “ubija” u nama, običnim ljudima, želju da budemo dio tog vašeg stada poslušnih budala koje GLASAJU, GLASAJU, GLASAJU i gube se u sivilu prosječnosti unutar poremećenih vrijednosti jednog društva u nestajanju. Društva koje se nekada zvalo Bosna (ali i Hercegovina) a danas…takozvana i bivša. Jašta! 64

83. Od danas izjavljujem da sam BRESKVA. Neću da budem ni JABUKA ni KRUŠKA, da se ne bih miješao (i promiješao) - kako veli ovdašnja (jedna od njih četrnaest u državi) ministrica obrazovanja, pardon prosvjete. I osnivam stranku pod nazivom BRESKVA DEMOKRATSKE AKCIJE dok JABUKA DEMOKRATSKE ZAJEDNICE može sa KRUŠKOM DEMOKRATSKIH KRUŠAKA fino vezati zastave ako hoće. Bješe li to 1990.g….ili neke druge. 84. Moj Alija je u bolnici. Kebo. Glavni i odgovorni urednik jedinog pravog (bez imalo šupljeg pre….vanja) časopisa za kulturu, nauku i obrazovanje “MOST”, gdje su rame uz rame i Ahmed i Milan i Mario. Voda u plućima, kažu. Nazvah ga. Bolje mu je. Uskoro će i izaći. Godine su tu. Preko sedamdeset, a uredjuje i vodi jedini izvorni mjesečni kulturni višenacionalni magazin ovdašnji. Drži se prijatelju! Druže moj! Valja nama preko vode…do slobode. Ne smijemo ostaviti tvoje pjesme nedovršene i tvoje eseje neiskazane. 85. BREAKING NEWS!- Vlada Belgije je ovih dana poslala protokolarno, ali i hitno, pismo ambasadama širom svijeta da na svaki upit o razdvajanju Belgije na dva dijela odgovore sa NE. DO TOGA NEĆE DOĆI. Interesantno, kod nas (barem u BiH, ali i u Srbiji- Kosovo, maybe) do toga već dolazi. Neka mi netko pokaže bar ijedan materijalan dokaz u Republici Srpskoj da tamo stoluje Bosna (ali i Hercegovina) odnosno ijedan materijalan dokaz da Srbi nisu “ikebana” u Federaciji BiH. Nema, dala bi majka, da ima! Nema. To im i jeste bio cilj. Uspjeli su. A bilo nas je dvadeset i kusur miliona. Danas možda i trideset. Slobo, Franjo i Alija- nadam se da danas u vječnim lovištima, u partiji pokera koju ste zamislili i dalje gubite, jer ovdje nijedan od vas nije pobijedio. Nažalost, svi smo izgubili. Žestoko.

86. Razmišljam nešto…(hajde, de)…Kako to da je sve oko mene tako mirno dok mi umire država. Mada sam to i najavio prije nekoliko godina ne samo knjigom eseja ORGANI(ZIRANA)ZOVANA ANARHIJA već i pjesmama (izdvajam ON MENI IMA BOSNE I HERCEGOVINE), ipak šalu na stranu, jer još niko epitaf ne osmisli. Ja predlažem jedan: ASE LEŽI ZEMLJA NAD ZEMLJAMA, ASE LEŽI DOMOVINA OTADŽBINE, ASE LEŽI BOSNA (ALI I HERCEGOVINA), ASE LEŽI TAKOZVANA. Drugo nam ništa ne preostaje jer je ne želi niko više. Zaista. Srbi pogotovo. Hrvati onako, a Bošnjaci (Muslimani dakako) usput. Srbi imaju back up. Hrvati također. Bošnjaci? Valjda i Bošnjaci. Ko zna? Negdje tamo daleko. Iza sedam gora i sedam mora. Ovdje je više nema. Priznajte konačno. Gospodo, bivši drugovi! 87. Čitam novine “pozicije”, ali i “opozicije”. Jadni smo ti mi. Dok je jedna novina u “poziciji”, sve teče med i mlijeko, a kada je u “opoziciji” ne teče. Samo Miljacka Sarajevom pola(h)ko ide, onako prljava kakva je i uvijek bila. Nije li upravo ona meritorni čimbenik naših duša. Prljavih i zlih. Zamućenih. Kao ovdašnja rijeka. Neretva je čista (donekle), ali ni dolje nije bolja situacija. Da o Vrbasu ne govorim, ali novinari kukaju. Kako je već toliko loše da lošije ne može biti! Kako samo što nismo pod crnom zemljom nestali! A naši vajni zastupnici uzimaju dnevnice, plaće i naplaćuju raznorazne troškove sa grbače ovdašnjih pravednika kao da zaista ovo jeste država “meda i mlijeka”. I jeste! Za njih i samo za njih. Ovdje nema promjena bez revolucija! Ovdje nema promjena bez ratova! Oni neće tako lako dati vlast! A kada ih budete smjenjivali, pokušajte ući malo dublje i vidjećete da srednji nivo vlasti i dalje jeste onaj isti od 1996.g. A ko je pobijedio tada? Odgovor znate i sami. Živjeli! U smrti svojoj. 88.

Poslije punih dvadeset godina izbivanja vratih se u svoj grad. Sarajevo. Bijah prvi izbjeglica iz njega. Daleke 1986.g. U Bugojno odoh. Tada je to bio grad koji obećava ispunjenje snova. Jedan od najrazvijenijih gradova bivše Juge. Danas je to mrtva, skorojevićevska provincija gdje radi maltene skoro pa 4000 od prijeratnih 16000 zaposlenih duša. Za razliku od Sarajeva koje diše punim plućima. Ali i njemu je mane. Malo je ljudi iz Sarajeva. Više je pridošlica. Valjda je tako suđeno na ovim prostorima. I ja se vratih, a osobna/lična karta mi je ponovo prodisala sarajevskim duhom. Da li sam i ja? Pitajte moju suprugu! Bugojanku. I moju djecu! Još su tamo. A ja ovdje. Ni sam ne znam gdje. 89. Odoše naši za Tursku. Da odigraju i posljednji meč kvalifikacija ovog ciklusa borbe za odlazak na Evropsko prvenstvo u fudbalu. Šanse više nemaju, a moglo je biti. Samo da ovaj i ovakav Nogometni savez ne vode ove ublehe koje sa fudbalom imaju veze baš koliko i ja sa letovima u svemir! Zbog čega to kažem? Jer to je samo pokazatelj situacije u društvu gdje je korupcija, nemoralnost, grijeh i opća pljačka način življenja. Condition sine qua non svakodnevnog bitisanja. I ti bleso Sabi ili ćeš se na to privići ili te neće biti! Svejedno mi je. Države svakako više nema. Za mene je baš svejedno. Ne želim ćutati/šutjeti! Želim kazati! J….vam mater (to Frenki…To Maaajka…!)! Sada mi je malo lakše. Neka i dalje rade po svome. Ništa drugo i nismo zaslužili. 90. Još jedna prođe godina. Teška. Još i teža nego što i mišljah da će biti. Ostade iza mene kao otisak bosih stopala u pijesku. More ih izbrisa. More vremena. Koje neumitno valovima svojim udara. Prolazim i ja. Riječi ostaju. Da opomenu one koji dolaze kako će i oni proći. Kao i mi. Sada i ovdje. Napali su novinara neki dan. Fizički. Napadaju ljude svaki dan. Psihički. Napadaće i dalje. Samo da li ćemo biti tu da ih gledamo, trpimo i patimo zbog toga? Hoćemo, ne bojte se! Generacija 1990. već ima 17 (sedamnaest) godina. Znaju sve 67

o sebi, a o drugom skoro pa ništa. Osim da je taj drugi za sve kriv. Kriv za sve ono zbog čega je nama loše. Drugim riječima: Vidimo se u sljedećem ratu. Zaista!

DRAME SUDBINE MOJE

VRIJEME JE ZA... Likovi: Otac Mehmed Majka Jelena Kćerka Sabina Sin Amer Mladić Sabinin, Vernes (Scena je u mraku. Svjetla se pale 5 sekundi po dizanju zavjese i na sceni se nalaze, okupljena oko logorske vatre- nekoliko grančica i svjetlo koje ide iz njih – tri partizana) *** Prvi partizan: (zamišljeno) Rekao mi je da predosjeća nešto. Ne, nije to znao objasniti, ali po njegovom glasu jedino sam mogao pretpostaviti da se sprema nešto strašno, mada ni tada nisam pomišljao na najgore. Partizanka: (pažljivo slušajući) Interesantno. Još jučer smo razgovarali o tome kakav će biti položaj žene u novom društvu. Zaneseno mi je pričao o ravnopravnosti, o nečemu što je za mene uvijek bio san. Zahvaljujući njemu, moja mašta je stvorila sliku tog novog svijeta, svijeta slobode i mira. Prvi partizan: Da, ali ne smijemo zaboraviti da smo izgubili čovjeka i druga koji je ne jednom pokazao i dokazao svoju hrabrost suočavajući se sa daleko jačim neprijateljem. Bio je pravi borac. Partizanka: A bolje sutra nije dočekao. Često nam je govorio kako ćemo u komunizmu svi biti zadovoljni. Kako neće biti gladnih i kako ćemo imati sve što budemo željeli. Drugi partizan: Da, imaćemo sve što budemo željeli. (Izgovaranjem riječi: željeli – svjetlo se polako gasi i sa razglasa se čuje muzika koja se polako pojačava dočaravajući period poslijeratne obnove i izgradnje. 69

Na scenu izlazi glumac obučen u crno sa otvorenim novinama (ili knjigom) i polako čita, dižući povremeno glavu prema publici): Činjenica je da je od AVNOJa do naših dana mnoštvo pretpostavki uradjeno: • kreacija samoupravnog otjelovljenja želje radničke klase – fabrike radnicima; • konačno uobličenje Muslimana kao nacije jednakopravne ostalim nacijama sa ovih prostora; • donošenjem Ustava 1974. došlo je do decentralizacije države stvaranjem jednakih samoupravnih jedinica uobličenih unutar Republika i Pokrajina; • Dinar je postao stabilna valuta; • Mehmed i Jelena su bili i ostali jedno biće. (Svjetlo se pali i lik u crnom se povlači sa scene dok je sama scena pretvorena u sobu u kojoj se nalazi noćni stolić sa stolicom. Tu se nalazi još jedan stol sa tri stolice. Mehmed unezvijereno šeta po sceni dok žena nešto plete, sjedeći za većim stolom). Jelena: Smiri se već jednom. I ti si, na kraju krajeva, bio u njenim godinama (izgovara majka obraćajući se ocu Mehmedu). Mehmed: Jesam, ali se nisam ponašao neodgovorno kao ona. Pokazaću ja njoj kada se vrati. PAUZA (otac šeta po sceni i u tom trenutku vesela na scenu ulazi kćerka Sabina, 19-godišnja djevojka) Mehmed: Znaš li ti koliko je sati!? – ljutito reče otac obraćajući se Sabini. Sabina: Ne znam. A zašto pitaš? – (nevješto se praveći da ne razumije). Mehmed: Kako zašto? Znaš i sama da imaš izlaz do pola deset, a sada je već deset sati i deset minuta... (gledajući na sat). Sabina: (hladno): Zar? O, kako vrijeme leti... Mehmed: 70

(obraćajući se majci): Kada sam ja bio u njenim godinama, u devet sam već bio u krevetu. Jelena: ( ironično) To ti vjeurjem... Mehmed: (dižući glas) Šta? Ne vjeruješ?! Moja generacija je...(u tom trenutku ga Jelena prekida) Jelena: Znam, znam...Tvoja generacija je bila daleko ispred ove današnje. Niste dangubili kao što oni danas znaju. Sve znam...Bože, hoćeš li već jednom okrenuti ploču da čujem i poneku vedriju pjesmu? Mehmed: (sjeda pored nje za stol dok kćerka polako odlazi sa scene kako bi se presvukla) Hoćeš da kažeš da ja neprekidno prigovaram na ponašanje današnje omladine. Kako i ne bih kada je moja generacija... Jelena: (već iznervirana) Tvoja generacija, pa tvoja generacija. Ostavi na miru svoju generaciju. Uostalom, dosta mi je više te priče o sukobu generacija. Šta radite, nego samo trubite cijelom svijetu o tome. Knjige ste napisali o tome i šta ste imali od toga?...Ništa dragi moj, ništa... Mehmed: Znaš i sama da nismo pravili probleme svojim roditeljima. Jelena: Naravno da nismo, kada za to nismo imali vremena. Sjećaš se poratnih godina: Tada smo svi bili isti. Svi drugovi. A sada...Dodje mi da..(tu je Mehmed ljutito prekida) Mehmed: (lupivši šakom o stol): E, sad je dosta! Jelena: (uopće ne reagujući) To je tvoj muški ego. Iza njega se kriješ. To ostavi za fabriku, jer u kući ne želim slušati tvoje iživljavanje. Mehmed: (iznenadjeno) Iz toga logički slijedi da bih se trebao iživljavati u fabrici na štetu društva. Jelena: To ja nisam rekla, ali... (Mehmed je prekida) Mehmed: Ništa ali, u kući treba da se zna ko je gazda! (ljutito)

Jelena: (ustaje i unosi mu se u lice dok on polako dižući se sa stolice uzmiče) To sam čekala. Gazda, je li? E, pa slušaj Mehmede, dragi moj! Sada mi je stvarno prekipjelo! Šta misliš tko si ti! Dvadeset i pet godina smo u braku, a ne poznaješ vlastitu ženu. Misliš da ja samo sjedim kod kuće i vodim brigu samo o poslovima u domaćinstvu? Mehmed: (pokušavajući smiriti situaciju) Ne sjediš, Jelena. Ne sjediš. A šta to drugarica radi? Jelena: ...Misliš da ja ne znam šta se dešava van kuće, da ne čitam novine... Gledam televiziju... Misliš... Dobra ženica (ironično). Mehmed: (pokunjeno) Dobra ženica... Jelena: Ah, da...Dobra ženica će kuhati, spremati, dok drug otac ide po sastancima, koktelima i brine se tako lijepo o svojoj dječici. (dok to govori sredjuje noćni stolić) Mehmed: (vraćajući se za stol) Ti vrlo dobro znaš da ja nemam vremena za tako nešto. Briga o djeci je tvoj posao. Jelena: Oho!... E, i taj ćemo problem sada riješiti. Odgovori mi na pitanje: Jesmo li nas dvoje u ovom društvu ravnopravni? Mehmed: Pa, jesmo. (zbunjeno) Jelena: E, vidiš, ja kažem da nismo. Borili smo se da žene rade isti posao kao i muškarci. Je li tako? Jeste. I izborili smo se. Radimo većinu stvari koje vi radite, ali da li muškarci rade ove naše kućne poslove? (Mehmed želi da je prekine, ali rukom ga Jelena zaustavlja i nastavlja). Znam šta ćeš sada reći: Ima, nije da nema muškaraca koji rade sve što i mi, medjutim to je zanemarljivo mali broj, dok je broj žena koje rade vaše poslove, a vi ste dijelili poslove na muške i ženske, mnogo veći. Mehmed: Ali... (tu ga Jelena ponovo prekida) Jelena: Zaveži već jednom! (otac sjedi na stolici pokunjeno slušajući njenu tiradu bez imalo volje za otporom). Ravnopravni na poslu, a potčinjeni kod kuće. To je formula 72

kojom se služite već skoro pedeset godina. Zar ti misliš da je meni milo po cijeli dan raditi po kući dok se ti odmaraš (zastane, pojačavši glas). Vi ste udarili na vjekove revolucijom 1941. godine, pa zašto ne bismo i mi žene revolucijom udarile na stoljetno izrabljivanje od strane Vas? (podsmješljivo dodaje)...muškaraca. Mehmed: (ironično, odmjeravajući je) Malo si stara za revoluciju, draga moja. Jelena: Prije bih rekla da sam suviše mlada da umrem. (istom mjerom) Mehmed: Suviše se družiš sa mladjim ženama. Jelena: Da bih shvatila neke stvari nije bilo potrebno da mi netko soli pamet, kao što je to kod tebe bio slučaj.» Mehmed: Opet me vrijedjaš. Jelena: Ne, ovo ti je kompliment. Znaš vrlo dobro kako si došao do ovog položaja na kojem si sada. Nemoj da te podsjećam na to. (otac ponovo spušta glavu) Mehmed: (kroz zube) Ako smijem primijetiti, revolucija 1941. je bila i vaša. Šta je sa AFŽ-om? Jelena: Znala sam da ćeš to reći. Bila je, ali u samom početku, u svojoj prvoj fazi, u ratu za oslobodjenje. Kasnije se sve vratilo na staro. Opet se krug zatvorio. Dobile smo odredjena prava na poslu, ali kod kuće. (odmahuje rukom i nastavlja) ...kažeš, briga o djeci je tvoj posao. A zar ti nisi bio najglasniji šezdesetih godina. (sjetno) Uostalom, to me je i privuklo k tebi. (iznenada pojačava glas) Ali, zar ti nisi bio za ukidanje institucije braka? Zar ti nisi govorio da je buržoaski brak prevazidjen i da mi sada moramo stvarati novi, socijalistički. Govorio si: razbijmo okove porodice i stvorimo novog čovjeka – baš ti hvala. Mehmed: To sam govorio i toga se ne stidim. Jelena:

Jeste, ne stidiš se. Bukvalno si stvorio novog čovjeka! A, šta je sa novom ŽENOM!? Vi ste pod čovjekom podrazumijevali samo muškarca! Mehmed: Ne znam šta da ti odgovorim, jer pričaš samo gluposti. Jelena: Gluposti! Da, za tebe su to sad samo gluposti. A gdje ti je danas onaj tvoj stari revolucionarni duh, gdje je? Mehmed: Danas smo suočeni sa objektivnim teškoćama i subjektivnim slabostima, i u skladu sa tim se i mi moramo ponašati. (ustaje od stola i šeta) Jelena: (ne obraćajući pažnju na ono što on govori) Utopio si se u svojim frazama, ispraznim riječima, otrcanim mislima. I puž ide brže od tebe, i puž (prilazi mu i zagleda ga sa svih strana) Pogledaj se samo kakav si. Blijed... stomak ti se opustio, pritisak ti je previsok... šećer... pa, ti si pred infarktom! Mehmed: Ja se osjećam sasvim dobro i moram ti reći da uopće nisi u pravu. Trčim dnevno... (tu ga Jelena prekida). Jelena: (odmiče se od njega) ...Deset metara. Od kancelarije do auta... Mehmed: Uopće ne pušim... Jelena: (prekida ga) Ne, ti ne pušiš. Svaku noć ne mogu spavati od tvog pištanja. Pluća su ti otišla. Mislim da su sada tri kutije dnevno u pitanju, zar ne? (pojačavajući glas) Mehmed: Smanjio sam. Samo dvije i pol. (odlazi prema vratima i tu se okreće zamišljeno pitajući ženu): Samo bih te želio nešto upitati. Otkud tebi pravo da se dereš na mene?! (podižući glas i osokoljen njime polazi ka njoj). Otkud tebi pravo da i samo pomisliš na to da te ja iskorištavam svih ovih dvadeset godina!? (ulazi kćerka i prekida razgovor) Sabina: Zdravo tata. Zdravo mama. Jelena: Zdravo sine. Mehmed: (očigledno ljut) Djevojčice moja, znaš li ti koliko je sati? 74

Sabina: (smireno) Da, tata, deset i petnaest. Mehmed: (viče) Deset i petnaest!? Je li?! Jelena: (prilazi mu) Pusti jadno dijete na miru. Vidiš da je umorna. Sigurno je trčala da ne zakasni. Zar ne, dijete? Sabina: (namještajući suknju) Da, mama. Mehmed: (nervozno i šetkajući se dok njih dvije razgovaraju) Pa, dobro, hoće li mi se objasniti ono što sam oduvijek želio znati. Jelena: (mazno) A šta to, mužiću moj? Mehmed: Pa to, s kim i kuda se ona šeta u ove kasne sate po gradu. Znaš li ti kakva su vremena? Može je netko napasti. Jelena: Ali, zar ti nisi sam govorio da kod nas za razliku od tamo nekih, možeš slobodno šetati ulicama, a da se ne plašiš da će te netko napasti u kasne sate? Zar nisi...? Ali, to sada i nije toliko važno. Bitno je da ćemo uskoro imati priliku upoznati izabranika njenog srca. Mehmed: (iznenađeno) Molim!? Kako to misliš? Izabranika njenog srca? Jelena: Lijepo. Normalno je da djevojke u njenim godinama imaju mladića. Mehmed: Ona! Mladića!? (iznenadjeno upita kćerku) Zar je to moguće? Jelena: (hladno) Zašto ne bi bilo moguće? Sabina: Ali, tata, meni je skoro dvadeset godina. Mehmed: (ljutito) Ja ću ti reći kada ćeš ga imati! Jelena: (ironično) Ti ćeš joj reći kada će ga imati. Mehmed: Da. Ja! 75

Jelena: E boga mi, nećeš! (uzima kutiju sa noćnog stolića i kreće ka njemu s namjerom da ga udari, dok on uzmiče). Mehmed: Hoću! Sabina: (staje izmedju njih dvoje razdvajajući ih) Stanite! Ja sam ga već imala! Mehmed i Jelena (u glas): IMALA! (zbunjeno) Sabina: Imala, pa šta. To rade i mnogo mladje djevojke od mene. Zar niste vi i sami govorili da treba da se osamostalim. Eto, ja sam to i učinila. Mehmed: Šta ti je učinio?! Bestidnik! On da moju kćerku! (hvata se za srce i pada onesviješćen) Sabina: Idem po vodu. (odlazi) Jelena: Dragi, zašto se nerviraš? Ovo je divan trenutak za sve nas. Kćerka ti je postala ženom. Mehmed: (strese se i budi) ...Šta ti je?...Gdje je ona..? Jelena: Šuti i smiri se, dragi. Mehmed: Ali, ona je...ona je... Jelena: Da, jeste... Pa šta?... Kao da mi to ne radimo skoro svaku noć. 'Ajde, ustani. (on i dalje leži) Mehmed: Samo... Mi smo vjenčani... a oni... ja ga ne poznajem... Ko je on? Jelena: Upoznaćeš ga. Ubrzo će doći. Mehmed: Kada? (ulazi kćerka noseći čašu vode. Otac otpije gutljaj i ostavlja čašu na stol. Sredjuje se.) Jelena: (obraćajući se ocu) Smiri se malo, i ponašaj se prema njoj normalno. Pokaži malo razumijevanja. 76

Mehmed: Malo razumijevanja... Dobro... (prilazi kćerci) Čestitam, kćeri moja... Neka ti je sa srećom. (grli je) Jelena: Tako te volim. Sabina: (zbunjeno) Šta vam je? Mehmed: Udaješ se, zar ne? Sabina: Ne, šta vam pada na pamet! (čuvši to, otac ponovo pada u nesvijest. Čuje se zvono na vratima i kćerka odlazi i dovodi mladića) Gdje si do sada? Rekao si da ćeš biti ovdje u pola jedanaest. Kasniš već petnaest minuta. Vernes: Draga, nisam mogao prije... ali... šta se desilo? (ugledavši oca) Sabina: (mirno) Ništa. Tata se onesvijestio. To je kod njega normalna pojava. Vernes: (prilazeći Jeleni) Gospodjo... Drago mi je... Ja sam... Jelena: (prekida ga) Šutite, mladiću. Radije mi pomozite da ga dovedem k svijesti. (okreće se prema njemu i, radosno) Stanite, vi ste... Vi ste mladić moje kćerke! Vernes: Jesam, gospodjo... Ali... Jelena: O detaljima ćemo kasnije. Pripazite mi muža dok donesemo tople vode i peškir. (njih dvije izlaze, a otac se budi i ugledavši mladića prenerazi se...) Mehmed: Ali, ko ste vi? Gdje sam to ja?... Bože!!! Vi ste!... Došlo je i to vrijeme... (svečanim glasom) prije svega, na završetku svog izlaganja želio bih reći da se povlačim sa funkcije direktora našeg preduzeća zadovoljan... Vernes: (zbunjen) Ali, gospodine, vi niste mrtvi... I Boga nema... Mehmed: (unosi mu se u lice)

Nisam mrtav!! A otkud vi znate da ga nema. Ko to zna? Pružite mi jedan uvjerljiv dokaz za vašu tvrdnju... Ali, ko ste vi? Vernes: Ja sam... Mehmed: (prekida ga) Šutite, mladiću!... Pustite me da pogadjam... Vi ste... Vi ste onaj... onaj (ustaje i prilazi mu) ...Vi ste moju kćerku... Vernes: Da, ja sam vašu kćerku upoznao na maturskoj večeri još divne i daleke... Mehmed: (ponovo ga prekida) Upoznao, je li? Vernes: Da, i ja sam došao da razgovaram sa vama da li biste mi dopustili da... Mehmed: (grli ga) Sine! Svakako. Uzmi je. Vernes: Druže, molim vas. (otima mu se iz zagrljaja) Došao sam da vas pitam da li biste mogli dati... Mehmed: (ponovo ga prekida uzbudjen) kako da ne! Vodite je odmah! Vernes: (zbunjen) A, koga to? Mehmed: (zbunjen) Pa, moju kćerku. Vernes.: Oprostite, ali ja nisam došao da bih je vodio nego da bih vas zamolio da mi pružite utočište za večeras. Znate, dobio sam otkaz od gazdarice, a obzirom da je vaša kćerka moj najbolji prijatelj, došao sam vas zamoliti da me primite na spavanje samo za noćas... Mehmed: Molim!? (zagrcne se i ponovo onesvijesti dok u tom trenutku na scenu ulaze majka i kćerka) Vernes: (obraćajući se Sabini) Bila si u pravu. To je kod njega normalna pojava. Mehmed: (ponovo se budi i vidjevši njih troje) 78

Oh, andjeli... Otvorite mi vrata raja... On me čeka... (njih troje se zbunjeno pogledaše) Jelena: Šta mu je? Šta to trabunja? On ne vjeruje u... Vernes: (umirujući Jelenu) Smirite se gospodjo. A vi, gospodine ili druže, kako vam god odgovara, hoćete li već jednom prestati glumiti i... (otac se pridiže) Mehmed: (prekida ga) Ne, nisu andjeli... To su sveci... sveci... Sabina: Kakvi sad sveci? Jelena: Pa on je član od... Vernes: (prekida je pucnuvši prstima i otac dolazi svijesti, mada još uvijek nije pri sebi) Biće sve u redu. Mehmed: Drugovi, kao što sam naveo u prvom dijelu mog izlaganja, mi se konačno moramo obračunati sa svim devijacijama sa kojima smo suočeni. Moramo se žrtvovati... Vernes: (prekida ga) Ko to MI? Mehmed: Svi mi. (njih dvojica sjedaju za stol dok majka i kćerka stoje i razgovaraju u drugom dijelu scene) Vernes: (ljutito) U ime čega biste to morali uraditi? (na ove riječi majka i kćerka prekidaju svoj razgovor i pažljivo slušaju razgovor njih dvojice) Mehmed: U ime viših ideala. Vernes: Fraze, fraze i samo fraze. Vaši ideali su ostali iza vas jer ste im namjerno prepriječili put. Da, prepriječili put... Vi... Vi ste to namjerno učinili... Vi ste... (diže se sa stolice) Vi ste... Sabina: (da bi prekinula diskusiju) Moj tata. Vernes: Ali nije moj... 79

Sabina: To nema nikakve veze sa temom večerašnjeg susreta. Molim te, predji na stvar. (obraća se Vernesu dok u tom trenutku na scenu ulazi njen brat). Amer: Ćao svima. Ej, matori, oprosti što kasnim, ali pukla mi je guma na autu pa sam morao mijenjati točak. Mehmed: Dobro, kad je guma na autu... Još bi mi samo to falilo.. Amer: (sjeda za stol upoznavajući se sa Vernesom) Znači, to je taj. Seko, boga mi, pravog si našla. Samo ne znam šta on radi ovdje u ovo doba noći? Mehmed: Da, šta vi radite ovdje u ovo doba noći? Vernes: Pa, ja sam došao zbog... Jelena: (prekidajući ga) Ostavite mladića na miru. Zar ne vidite da ste ga uplašili (majčinski). Nemojte se vi plašiti. Nitko vam ovdje neće ništa uraditi. Mehmed: (ljutito se obraćajući Jeleni) Ti se ne miješaj! Jelena: (istim tonom glasa uzvraća) Moja je stvar hoću li se miješati ili ne. Mehmed: (cinično) Je li? E, pa neće biti. (ustaje i prilazi joj) Vernes: (pokušava ga zaustaviti) Nemojte, molim vas. Amer: (hvata ga za rukav i vraća na stolicu) Ne miješaj se! Ovo se ne smije prekidati. Prvi put ih vidim da se svadjaju. Konačno se nešto dešava. Sabina: (obraćajući se Ameru) Ti zaveži! A vas dvoje prestanite! (na ove riječi otac se zaustavlja i vraća za stol, dok se kćerka obraća svom mladiću). A ti već jednom predji na stvar! (svi pažljivo slušaju) Vernes: (smirenim glasom) Dakle, ja sam došao sa molbom da mi omogućite da prespavam... (gleda na oca podozrivo plašeći da se on ponovo onesvijesti) ...kod vas... (otac se ponovo onesvješćuje) 80

Amer: (na oca više nitko ne obraća pažnju osim Vernesa koji pokušava pomoći jadnom starcu) A ti... (hvatajući Vernesa za rukav) ...bi spavao ovdje? A gdje? Možda sa mnom u krevetu. Ne, znam ja vrlo dobro zbog čega si ti došao. Znam ja... Ti si tu jer... Vernes: (prekidajući ga) Varate se, jer za tako nešto postoje nadležne institucije... (svi u njega gledaju zbunjeno osim Amera dok se na riječ: institucije, otac budi) Mehmed: ...Institucije su rak-rana na tijelu naše privrede i mi ih moramo socijalizirati. Dakle... Vernes: (prekida ga dok sva trojica sjedaju za stol) ...Ne bih se složio sa vama. Valjalo bi ih ukinuti. Mehmed: Ukinuti!? Vernes: Da. Ukinuti! Mehmed: (sarkastično) A, kako, molit ću lijepo? (majka i kćerka sa pažnjom slušaju razgovor) Vernes: Jednostavno. Samo ih ukinemo. Amer: Ti si anarhista. Ti si kao jedan moj prijatelj koji... (otac ga prekida). Mehmed: Ti mali, zaveži! A vi mladiću nastavite... Vernes: Evo, ovako. Zar ni sam Marks u svojim čuvenim tezama nije rekao... Mehmed: (dok on govori na platnu – zidu iza njih idu Marksove teze) Sjećam se tog čovjeka, mada ne mogu povezati kakve veze taj vaš Marks ima sa ovim o čemu razgovaramo? (majka odmahuje rukom i odlazi sa scene dok kćerka i dalje pažljivo sluša) Vernes: Znate li vi uopće tko je bio taj Marks? (u tom trenutku se svjetlo pojačava i nestaje projekcija teza na zidu) Mehmed: Trenutno se ne mogu sjetiti, ali... zar je bio?... Pokoj mu duši ako je tako. 81

Amer: Tata... Mehmed: Šuti već jednom! (drsko mu odgovori) Sabina: (i dalje neumorna pokušava vratiti razgovor na stari kolosjek i postavlja pitanje ocu) Dosta! Nego, hoćeš li mu dopustiti da prespava kod nas? Mehmed: Ne prekidaj nas! (kćerka ljutito izlazi sa scene i svjetlo se stišava, ali dovoljno koliko je potrebno da se vidi stol i njih trojica kako sjede oko njega) Amer: Stani! Sada bih ja nešto rekao. Dosta je bilo toga: šuti, zaveži, prekini. Vi mislite da ja ne vidim dalje od svog nosa. Medjutim, razočaraću vas. (njih dvojica gledaju iznenadjeno) Ja sam drugovi, prije tri godine ostavio sve poroke, a ovakav sam se pravio sve do sada jer je moj otac to želio od mene (otac ga gleda blijedo) Da, ti.... (unoseći se ocu u lice) Šta me tako gledaš? (obraćajući se Vernesu) Kaže mi: Zašto bi se ti mučio, ako sam već to ja radio. Uživaj, sine! E, neću tata... To je pitanje svijesti i morala. Zar ti nisi bio taj koji je uvijek govorio da nam je potreban socijalistički moral... Vidiš, mislim da sam ga stvorio uprkos tvojim željama da... Mehmed: (prekida ga) Mojim željama?... Amer: Da, tvojim željama da ti sin ima najbolje učitelje klavira, nastavnike, profesore. Da ti sin ima najbolje aute, djevojke. Jednom riječju, sve ono šti ti nisi imao u mladosti. Pokušao si napraviti svoju nedovršenu sliku u ogledalu od mene. Samo, ogledalo je razbijeno, tata! To ti nisam dopustio, jer sam shvatio da... (majka ulazi na scenu i progovori čuvši posljednje Amerove riječi) Jelena: Sine, znala sam da ti nisi bio ono za šta si se izdavao. Amer: (ne obraćajući pažnju na ove riječi) I, želim vam reći još nešto. (u medjuvremenu se svjetlo ponovo pojačava i osvjetljava kompletnu scenu) Moj glas se mora čuti u ovoj kući. Razumijete li me! (lupa šakom o stol a majka poslije toga postavlja kaficu na stol – u trenutku kada to uradi scena se zamrzava i svi miruju dok sa

zvučnika ide refren o tati birokrati Džonija Štulića i kada se to završi, scena ide dalje....) Vernes: Svakako, dragi kolega, ali morate čekati na svoj red. Uostalom, vi ste mladi i snažni. Uspjećete. Ne sumnjam u to. (Amer sjeda na stolicu i pije kafu) Mehmed: Dakle, stoji činjenica da vi u suštini imate još nešto za mene. Vi smatrate da sam ja konzervativac i da se kod mene otupio mač sa kojim sam jurišao na barikade duha... (majka sjedi na drugom kraju i veze) Vernes: Upravo tako. Drago mi je da ste to shvatili. Mislim da... Mehmed: (prekida ga ljutito) Šta vam je? Moja revolucija još uvijek traje i znam da još nisam dao sve od sebe. Vernes: Ali, vrijeme je za... Mehmed: (prekida ga i svjetlo se pojačava) Kakvo vrijeme? Mladiću, vrijeme teče, i ja sutra imam važnu sjednicu radničkog savjeta i umjesto da idem spavati, ja ovdje naklapam sa vama. Vernes: (osokoljen) Tu sam vas čekao. A šta vi radite po tim silnim sastancima. Sjetite se jedanaeste teze: Filozofi su svijet samo različito tumačili. Stvar je u tome da se on promijeni. Mehmed: Kakve teze? Imam ja važnijih stvari. Sutra me čeka brdo posla. Vernes: (ustajući od stola) Ako je tako, onda vas više neću zamarati. Odlazim. Mehmed: Tako je najbolje za sve nas. (mladić odlazi i dok svi šute blijedo gledajući kćerku koja ulazi na scenu noseći na tanjiru kolače) Sabina: (tražeći očima Vernesa) ...Dragi, evo malo kolača... Ali, gdje je? (zabezeknuto) Jelena: Otišao je sine. (pokazujući na oca) On ga je otjerao. (kćerka ispušta tanjir i briznuvši u plač potrča majci koja je nježno smiruje) Smiri se dijete. (obraća se Mehmedu) Vidi šta si joj uradio. Bezosjećajni čovječe! Idi po njega i vrati ga nazad. 83

Mehmed: (otresito) Nema govora o tome. Jelena: (već ljutito) Idi po njega! Amer: (uključuje se glasno dok sjetno gleda na kolače koji su na podu) Slušaj što ti mama kaže! Mehmed: (popušta i lukavo kaže) Tačno, ipak... Ostanite tu. Idem ja po njega. (odlazi sa scene) Amer: (obraćajući se Sabini koja već briše posljednje suze) Izgleda inteligentno tvoj dečko. Reci mi, molim te, imaš li problema sa njim. Sabina: Ne, jer on ni mrava ne bi zgazio. Amer: (opušteno se okreće majci dok gleda ponovo na kolače na podu) Lijepo, nego mama, donesi mi nešto da jedem. Gladan sam. Jelena: Hoću sine. (podiže tanjir i ostatke kolača sa poda i odlazi sa scene) Mehmed: (ulazi na scenu zajedno sa mladićem zadihan) Jedva sam ga stigao. Trčao je kao lud. Vernes: Mislio sam da me proganjate zbog nečega. Sabina: (veselo skoči i poleti Vernesu u zagrljaj) Dragi! Mehmed: (postavlja se izmedju njih) Stani! To ostavi za kasnije. On sada ima važnijeg posla. Da mi nastavimo gdje smo stali!? (ponovo su njih trojica za stolom dok se kćerka povlači u dubinu scene i sjeda na mjesto gdje je majka maloprije sjedila – svjetlo se ponovo smanjuje, osim onoga koje osvjetljava stol) Mehmed: (opušteno se obraćajući mladiću) I vi smatrate da je mene pregazilo vrijeme. Ne može biti prevazidjeno nešto što još nismo stvorili, mladiću. Ja se još uvijek borim. Vernes: 84

Slažem se sa vama, ali... (istovremeno kćerka ustaje i izlazi sa scene) Ako je nešto historijska kategorija, ono mora biti... no, čekajte, zbunili ste me... Evo, naprimjer, vaša funkcija direktora. Ne napuštate je, mada vaše preduzeće grca u dugovima!? Mehmed: A zar bih to smio uraditi sada kada preduzeće grca u dugovima. Kapetan brod napušta posljednji, mladiću! Zapamtite to! Vernes: Znam, no ovo nije brod niti ste vi kapetan i zar ne smatrate da ste vi lično doveli do ove katastrofalne situacije zaduživanjem do grla u inostranstvu. Radnici su na minimalnim ličnim dohocima. Je li tako? Mehmed: (ljutito, ustajući i unoseći mu se u lice i ne govoreći mu više: Vi) Stoj!... Otkud ti to znaš! Otkud ti znaš da moje preduzeće grca u dugovima i da smo na minimalcu. Amer: (sa smiješkom na ustima) Sve se sazna moj tata. Sve. Vernes: (smirujući oca) Sjedite. Uopće nije važno odakle mi informacija, nego niste mi odgovorili na pitanje: Hoćete li mi izaći u susret? Mehmed: (lukavo, sjedajući na stolicu) Ovdje sam ja onaj tko postavlja pitanja. A što se toga tiče... od ovoga trenutka ti i da hoćeš ne možeš otići odavde... Vernes: Ali, niste me razumjeli... Pitao sam vas hoćete li nam omogućiti pristup? Mehmed: (ponovo se vraća na: Vi) Pristup! Pristup! Kome, ili čemu? Stalno govorite u zagonetkama. Više ne znam ni sam šta želite od mene. Šta vi mislite! Da ja vas mogu do sudnjega dana slušati kako... (ulazi majka i unosi večeru) Vernes: Druže... Mehmed: Molim!? Vernes:

Pitao sam vas da li je došlo vrijeme da nam omogućite kontakt sa vanjskim svijetom. Živimo povučeni u sebe... Izgleda nam sve dostupno, a u tome i jeste... Stolica vam se previše ugrijala, druže! Potrebno ju je zamijeniti. Ali, i ne samo nju... Amer: (potvrdjujući) Da, i ne samo nju... Mehmed: (zamišljeno) ...i ne samo nju... Vernes: (ljutito) Odgovorite! Mehmed: (skoči sa stolice) Hoću!... Izgleda da je došlo vrijeme da se povučem. (mladić i sin plješću) Draga, molim te, donesi mi pidžamu. Vrijeme je za spavanje. Povući ću se u svoju sobu. Jelena: (dok ona ovo izgovara i odlazi sa scene, na licima Vernesa i Amera se očituje zbunjenost) Da, dragi... Vernes: Ali... Amer: Majko moja, pa on ništa nije shvatio. Vernes: (otac šuti čekajući Jelenu) Ili nije htio da shvati... Ali, zar ne shvaćate? Vi nam više niste potrebni! (svjetlo se iznenada pojačava i ulaze majka i kćerka – majka nosi pidžamu a kćerka metlu i mete scenu) Mehmed: Nisam vam potreban!? A zašto? (obraća se Ameru i Vernesu) Jelena: Dragi, evo pidžama. (daje Mehmedu pidžamu, a on to odbija i provokativno zaključuje) Mehmed: Ostavi sad. Ovo postaje sve interesantnije. (majka sliježe ramenima i ostavlja pidžamu u ladicu u stolu) Vernes: Kako zašto? Koliko je godina od kada ste na mjestu direktora... Uostalom, jubilej koji slavimo ove godine se poklapa sa godinama vama potrebnim za mirovinu. Niste to znali? 86

Mehmed: Ali, mladiću, to se ne odnosi na mene. Vernes: To je ono što me najviše i... Mehmed: (prekida ga) Molim!? Sada ste zaista otišli predaleko. Vernes: A dokle treba da odem da biste vi shvatili neke stvari? (kćerka završava čišćenje i sjeda za stol, uzimajući četvrtu stolicu) Mehmed: Dokle god hoćete, samo me pustite na miru. Znate li vi koje je doba? Vernes: (samouvjereno) Znam. Pet do dvanaest. Mehmed: Ne, nego dva sata poslije pola noći! Sada ste stvarno pretjerali. Odlazite! (mladić ustaje od stola i polazi. Svjetlo se ponovo smanjuje). Sabina: (ustaje i polazi sa njim) Ako on ide, idem i ja! Jelena: Ne! Stanite pobogu. Vidi ti nje što je potrčala za njim. (i obraćajući se Mehmedu) Eto vidiš šta si uradio...Šta sad da radimo? Mehmed: Otkud da znamo šta sad da radimo? Vernes: (iznenada se okreće i pita Mehmeda) To bih vas ja trebao pitati. Šta sada da se radi? Mehmed: Kako šta da se radi? Pa, radi se... ovaj... Vernes: Želim da mi odgovorite konkretno... PAUZA Vernes: Čekam. Mehmed: Rekao sam Vam. Vi ne shvatate moj položaj. Šta će radnici reći ako se sada povučem? Pričaće se da sam politički zgriješio. Vi ne znate šta sve čaršija može izmisliti. Vernes:

Čovječe, ta čaršija, kako je vi zovete, to i traži od vas jer ste dotjerali do toga da ne vidite šumu od drveta. Morate shvatiti da smo mi sada revolucija. Želimo to biti! Želimo! (prilazi mu) Amer: (I on mu prilazi Mehmedu i unosi mu se u lice) To je naše pravo. I vi ste ga imali. Vernes: (potvrdjuje) Da. Imali. Mehmed: (odmiče se od njih) Ali, mi to pravo još nismo izgubili. Shvatate li? Mi smo na svojim plećima iznijeli poratno breme. Tada smo gladovali, ali smo znali da mora biti bolje. I sada jeste bolje. A vi želite biti neka nova Revolucija. Imate sve. Vernes: Šta to imamo? Mehmed: Sve! Sabina: (iznenada se uključuje u razgovor dok se svjetlo ponovo pojačava) Tata, sada si zaista pretjerao. Mehmed: (dok mu kćerka prilazi) Šta se ti petljaš u ove stvari. Nije tvoje da zamaraš svoju lijepu glavicu ovim problemima. Hajde ti lijepo na spavanje. Kasno je. Sabina: To je tvoj problem. Nikada nas nisi shvatao ozbiljno. Uvijek si govorio kako ima vremena i kako ćemo sve naučiti kada odrastemo. Odrasla sam i shvatila…shvatila da je ovo što ti radiš samo drugačiji oblik… (dok ona ovo govori kroz scenu protrčavaju tri lika obučena u narodnu nošnju srpska, hrvatska i bošnjačko – muslimanska nošnja – noseći tri zastave – nitko ne obraća pažnju na njih) Mehmed: Tišina! Jesi li ti normalna?! Izgleda da ovo počinje prelaziti sve granice… Igrate se mojim živcima… Ja... ja ne znam šta da vam, oh… (hvata se za glavu i pokušava sjesti na stolicu dok mu Vernes pomaže u tome). Jelena: (prilazi) Šta ti je, pobogu? Mehmed: (držeći se za glavu) Glava. Pući će mi od bolova. (strese se)… Za večeras je dosta. Idemo svi na spavanje, pa ćemo ujutro sve raspraviti. 88

(mladić i sin sliježu ramenima dok njih dvije pomažu ocu da ustane). Vernes: Kako hoćete, ali nastavićemo gdje smo stali. (otac ga s mržnjom u očima gleda) Amer: Tako je. Jelena: (obraćajući se mladiću i pokazujući na sina) Ti ćeš, sine, spavati sa njim. Amer: (obraćajući se Vernesu) Jesam li ti rekao da će tako biti. (kompletno svjetlo na sceni se gasi, glumci izlaze i čuje se muzika ista kao na početku dok u pozadini polako govor nadjačava muziku) NEPOZNATI GLAS: Naši interesi ne smiju biti zajednički. U našem sistemu pluralizma samoupravnih interesa, oni sami, ponavljam, oni sami nisu zajednički, ali zato nam je svima cilj isti. Uz dogovaranje, poštovanje prema svakom koji želi iznijeti svoja mišljenja i stavove, jedino možemo biti sigurni da će biti nešto od ovoga čime se bavimo… (dok traje govor, glumci se rasporedjuju po sceni. Na postavljenom kauču spavaju Vernes i Amer, u vrlo neugodnoj pozi, jer im je krevet suviše mali)… Kojim putevima će razvoj ići…to zavisi od cijelog niza istorijskih faktora o kojima ovdje nema potrebe da govorimo… (svjetlo se pali i majka ulazi na scenu noseći kafu) Jelena: Hajde, djeco. Probudite se. Vrijeme je za ustajanje. Vernes: (proteže se) Dobro jutro, gospodjo. Amer: (krmelja) Hm… kafa. Tako divno miriše. Jelena: Kako ste proveli noć? Vernes: Fino. Amer: Nije moglo bolje. Nego, je li tata ustao? Jelena:

Jeste. Jutros neće ići na posao. Kaže da ga boli glava. Javio im je da neće dolaziti. Vernes: A vaša kćerka? Jelena: Poslala sam je u prodavnicu da kupi hljeb. Brzo će se vratiti. (ulazi otac zamotane glave) Vernes: Dobro jutro. Mehmed: Dobro jutro. Amer: Šta ti je, tata? Mehmed: Šuti, poludjeću od bolova. Imam osjećaj da mi netko čekićem prebija mozak. Vernes: Kada smo već kod toga… (ispijajući kafu)… Ja bih da nastavimo. (sva trojica sjedaju za stol i dok majka sredjuje krevet, otac skida povez sa glave)… Dakle? Mehmed: Dakle? Amer: Dakle? Vernes: Mislim da bismo jutros mogli izvući neke zaključke o sinoćnjem razgovoru. Smatram da vrijeme nije utrošeno uzalud. Mehmed: Kakve zaključke? Amer: Tata, molim te, smiri se i saslušaj nas već jednom. Vernes: Moram vam reći da tako nešto nisam očekivao od vas. Mislio sam da ste oštroumniji i da ćete nam izaći u susret… Mehmed: (ljutito pomalo) Pa, zar vam nije bilo dosta što ste spavali ovdje. Šta još hoćete od mene? Vernes: Čekajte, ali… Mehmed: (prekida ga)

Ništa ali, mladiću. Ne znam šta vi još tražite od mene. Eto vam moja kćerka! Vodite je! Samo mene pustite na miru. (majka pomno sluša o čemu oni razgovaraju) Vernes: Vi me, izgleda, uopće niste shvatili. (Sabina ulazi na scenu noseći na pladnju čaše sa čajem i kriške hljeba, maslacem premazane) Sabina: Evo doručka… (u tom trenutku zvoni telefon) …mama, javi se, molim te. Jelena: (podiže slušalicu) Da… Jeste… A ko je tamo? Iz fabrike? Trenutak. Odmah ću ga pozvati… (ostali gledaju u nju zbunjeno dok se ona okreće prema Mehmedu) Trebaju te. Iz fabrike. Kažu, hitno je. Mehmed: (ustaje i prilazi telefonu) Šta je sad, pa, hitno? Prije sat vremena sam razgovarao sa zamjenikom i sve je bilo u redu. (podiže slušalicu) Da… ja sam… (odjednom, na njegovom licu se očituje zbunjenost i on počinje drhtati – pridržava se za stol) Kako!? To nisu mogli učiniti! Zar meni?!.. To nije moguće! (slušalica mu ispada iz ruke i on pada na koljena) Recite mi da to nije moguće!… (svi mu prilaze) Vernes: A šta to nije moguće, gospodine? Amer: Da, tata, reci nam šta to nije moguće? (otac šuti dok kćerka podiže slušalicu) Sabina: Halo… halo! Da… sve je u redu… Hoćete li nam reći šta se desilo?… (pažljivo sluša klimajući glavom) Da… Da… Dovidjenja. (svi nestrpljivo u nju gledaju. Nitko više ne obraća pažnju na oca) Vernes: I… Sabina: U preduzeću je uvedeno vanredno stanje. Smijenjeni su svi. Dolazili su iz općine jutros. Uključujući i ove iz one pobjedničke stranke. To mi je rekao njegov zamjenik. (pokazuje rukom na oca i svi ga pogledaju) Amer i Vernes: (zadovoljni stavljaju noge na stol i veselo) 91

Bilo je krajnje vrijeme! Mehmed: Šta sada da radim? Vernes: Sada se pitate što da radite. Što se to niste pitali kada ste zanemarivali svoje dužnosti a povećavali svoja prava. Trebali ste činiti obrnuto. Jelena: (obraćajući se Mehmedu) Dragi, smiri se. Već će se naći neki posao i za tebe. Vernes: To me i plaši najviše. Mehmed: Ne, ja to neću moći izdržati…. (pada) Jelena: Dragi, šta je to sa tobom. (pada na koljena pored njega i vrišti dok joj se ostali u panici pridružuju i scena se zamračuje- sa kasetofona se čuje govor) NEPOZNATI GLAS: (krčanje)… Smiješno je pitanje da želimo ograničiti marksizam samo na pitanje budućnosti. To je prevara. Ako jedinstvo teorije i prakse ima neki istinski smisao, onda je u tome da sadrži hipotezu budućnosti, a za sadašnjost praksu. Praksa uvijek pripada sadašnjosti a ne budućnosti. Radikalno je pitanje: može li marksizam u budućnosti riješiti svoju krizu… Kriza će postojati dok god se jedan poredak smatra socijalističkim, a radnička klasa ne raspolaže proizvodima svoga rada, i dok god se onemogućava otvoreni marksistički dijalog (u tom trenutku, drugi glas se uključuje) Od ponedjeljka je najavljena pravna država… ili samo država… nisam siguran. (U tom trenutku na scenu izlazi glumac obučen u crno i ponavlja čitanje iz novina ili knjige) Kao što rekoh, činjenica je da se ipak u posljednjih desetak godina desilo mnoštvo toga što je uticalo na Mehmedovu porodicu, ili mi se samo tako čini: • Vojska svih naroda postala je vojska samo jednog naroda; • Jugoslavije više nema a danas imamo surogate republika koje sebe državama zovu; • Malo je nedostajalo da jedan narod (ili više njih) nestane pod čizmom kasapina sa Balkana čije ime ne zaslužuje pomen; 92

•

Mehmeda više nema... ILI MI SE TO SAMO ČINI... (svjetlo se pali i dok se glumac povlač,i na sceni je Sabina koja pokušava zakucati bezlični ram za sliku na zid. To joj i uspijeva. Umorna sjeda za stol i kao za sebe govori) Sabina: Samo da tata nije otišao… Sve bi bilo u redu… Sve. (na scenu ulazi Vernes, njen muž koji joj se obraća) Vernes: Draga, imam divne vijesti za tebe. Obećali su da će te primiti na posao. Istina, to je samo na šest mjeseci. Probni rad… Znaš i sama… jeste da je bilo teško srediti obzirom na… Sabina: Ne pominji mi to, molim te… Vernes: (prilazi joj i blago je zagrli) Šta ti je? Pa, ja nisam ništa rekao… Sabina: (otima se iz zagrljaja) Jesi, i znaš ti vrlo dobro šta pričaš. Iz dana u dan... (pojačava glas) me maltretiraš. Malo po malo. Tiha voda brijeg roni, zar ne? A znaš da se ne mogu braniti. Ti to vrlo dobro znaš! Vernes: Draga, uopće te ne razumijem. Tko to ovdje koga maltretira i zašto? I to sa vodom… Šta ti misliš? (podiže glas) Hoćeš reći da te ja mučim, da se iživljavam nad tobom. I sama moraš biti svjesna toga da radim po cijeli dan, ne zbog toga što to volim, nego što moram, jer… inače… Ako sam, ipak, ponekad i nervozan i ako nešto kažem, a da prethodno ne promislim da li će te to povrijediti, onda to sigurno činim nenamjerno, vjeruj mi…Uostalom, raditi se mora. Tvojoj mami je potrebno sve više i više novaca, a ja ne mogu zaraditi koliko ona može potrošiti na te svoje… svoje… ne znam kako bih ih nazvao… odvratne male gmizave guštere. Kakva je sad, pa, moda, držati guštere u kući? Ako već imaš životinju, neka to bude pas, a ne ti… Sabina: Sada je moja mama na tapetu. Samo mi još trebalo pomenuti i moga jadnoga brata pa bi mozaik bio ispunjen do posljednje sličice. Vernes: (ironično)

Jadnoga brata…. na kraju krajeva, kome on može zahvaliti onako dobro mjesto u nedavno privatiziranoj gradjevinskoj firmi. (ljutito) Meni! Da mene nije bilo, on bi sada, kao i mnogi drugi, njemu slični… Sabina: (prekida ga) Ti si… Ti si… (plačno) Vernes: Plakati, samo znaš plakati. (ustaje i prilazi joj vadeći maramicu iz džepa) Hajde, smiri se, ženo draga. Sabina: (odmiče se od njega) Ne mogu! Ostavi me na miru! Više ne mogu slušati tvoje riječi pomirenja. Da, uvijek se naš razgovor završava tim riječima. Samo me čudi kako to da ih nisi izgovorio. Te dvije slatke… (ironično) riječi koje bi u drugim okolnostima i nešto značile… Ne, ne voliš me… Ti voliš samo tvoj odvratni posao novopečenog kapitaliste. Nekad imam osjećaj da si se vjenčao njime, a ne sa mnom…. Vernes: …Ali, zar ti moram po ko zna koji put ponavljati da moram raditi… i… da je sve to što pričaš obična… Sabina: (prekida ga) Još bi me htio nazvati budalom. Dosadan si. Nauči, ili izmisli nešto novo što bi te opravdalo. Petnaest sati dnevno visiš na terminalu, samo zato… Vernes: (prekida je) Dosta! Umoran sam i ne želim te više slušati! (on se pokunji) Donesi mi nešto da pojedem i pozovi svoju majku. Želio bih razgovarati o nečem vrlo ozbiljnom i sa tobom i sa njom. (ona odlazi, da bi se u tom trenutku iz mraka začuo promukli glas da bi se svjetlo stišalo polako) Mehmedov glas: Ha, ha, ha…. Revolucionar! (Vernes se zbunjeno okreće i razgleda po sobi dok svjetlo treperi u plavoj boji koja dominira scenom da bi se ponovo vratilo u normalu) Šta mi napriča. Završio si ti svoje, mladiću, završio i prije nego što si i počeo… Vernes: …Šta je sada ovo?… kakav je to glas? Ko je to? Duhovi? Sigurno mi se to sve pričinjava od umora… Leći ću

da se odmorim. (u trenutku kada ustaje sa stolice, glas se ponovo javlja i mladić iznenadjen sjeda ponovo u stolicu). Mehmedov glas: Ti se nikada više nećeš odmarati…. jer… tvoja sudbina je od sada u mojim rukama. (mladić se prestrašeno okreće i pokušava odgonetnuti o čemu se radi) Vernes: …Ali, šta se dešava… Ko je to? Ko ste vi? Mehmedov glas: Okreni se i vidjećeš me, jadna budalo! (svjetlo se pojačava, mladić se okreće i gleda u zid na kojem je bezličan – ram bez slike u njemu) Vernes: (drhtavim glasom) Ja vas ne vidim. Gdje ste? Mehmedov glas: Gledaš pravo u mene. Vernes: Ali, na zidu je samo slika moga (odskoči prestrašen) …Ne, to nije moguće!… To ne može biti istina!… Pa, vi ste još prije osam godina… Mehmedov glas: (prekida ga) Ne, nisam. Živ sam, zahvaljujući tehnologiji koja je tebi još uvijek strana… No, uostalom, to i nije važno obzirom da sada nemamo vremena za objašnjavanje nečega što vi ionako ne biste shvatili… Ili ipak… A, zbog čega i ne biste čuli kako se sve to desilo. Slušajte pažljivo. (u tom trenutku na scenu ulaze majka i kćerka. Sabina nosi na pladnju tanjir sa supom a mladić govori ne vidjevši ih) Vernes: …Ne, to ne može biti… Jelena: (svjetlo se još više pojačava i majka ulazi pomalo ludo i luckasto) Šta je bilo, zete? Vernes: (glas oca se izgubio a mladić se pribrao) Ništa, ništa. Malo sam pričao sam sa sobom. Ništa. Jelena: Sigurno si se umorio. Vernes: Jesam, i to dobro. Cijeli dan sam kopao po nekim papirima proučavajući jedan stari slučaj o… 95

Sabina: (prekida ga) Zvao si nas da bi nam saopćio nešto važno, zar ne? Vernes: Jesam. Sabina: Dakle? Vernes: Slušajte me dobro. Pruža nam se prilika da predjemo u stan koji će moći odgovarati svima nama, pa čak… (obraćajući se sa gadjenjem punici) …i vašim reptilima. Jelena: (promijenivši izraz lica) Ostavi ti moje guštere na miru. Upravo sam ih hranila kada si me me pozvao, ne želim sada razgovarati o tome. A što se tiče novog stana, to otpiši…jer, ja nemam namjeru odlaziti odavde u te vaše vražje…moderne grobnice… Vernes: Ali, mi moramo otići odavde. Ova kuća je trošna i može se svakog časa srušiti. Jelena: Ne, ja ne idem nigdje odavde. Sabina: Mama je u pravu. Ovdje sam se rodila, a i moje dijete će. (odlučno) Ostajemo ovdje! Vernes: (ljutito) Jeste li vas dvije normalne?! Ja vam pružam mogućnost da odete iz ove… iz ove… Sabina: (prekida ga) …Nemoj nas zamarati više s tim. Čuo si naše mišljenje. Ako nemaš više ništa da kažeš… (spušta pladanj sa tanjirom na stol) Vernes: (sjeda) Govorio vama ili zidu, isto je. Odlazite tim vašim gmizavcima! Počinjete mi sve više ličiti na njih. (njih dvije ljutito odlaze dok on uzima kašiku u ruku i jede supu; zatim ustaje i nervozno šetka po sobi sav blijed. Na scenu ulazi Sabinin brat Amer obučen u odijelo noseći mobitel I istovremeno pričajući sa nekim) Amer: Dobro, dobro sredićemo to, no hajde pripremi onu transakciju za zeta jer znaš i sam da mu se moram odužiti za učinjeno...sujetan je i valja ga na neki način zadovoljiti...i nemoj molim te vršiti uplatu na račun one osnovne škole 96

kako bi direktor prebacio na račun sportskog kluba...tu nas već kuže, nego. (u tom trenutku diže glavu i ugleda zeta Vernesa i prekida razgovor) hajde sredi to...čujemo se kasnije... (i nastavlja) Amer: Zdravo, zete! Vidim da ti ne ide baš najbolje. Šta je? Što si blijed tako? Problemi u firmi, možda? Vernes: Pusti me… Da je samo to izgurao bih nekako, ali eto, i u kući ih ima. Amer: Neka te to ne nervira. Donosim ti svježe vijesti sa burze, za koje sam siguran da će te interesovati. Vernes: Hajde, pričaj… Amer: Evo, ovako. (sjeda za stol) Posljednje vijesti su takve da su svi izgledi da će dolar uskoro početi padati, pa bi bilo dobro da uradiš nešto sa tvojim akcijama u onoj njemačkoj firmi. Vernes: (iznenadjeno) Zar? Jesi li siguran? Amer: 100 %. I još nešto. Izgleda da se šuška… Barem kod mene u firmi… da će… (u tom trenutku se čuje glas Mehmedov i svjetlo se stišava) Mehmedov glas: Vidi, vidi. Sad više nisi sam. Dva revolucionara…. Ha, ha, ha… Znam jedan dobar vic o tome, ali sada nije ni vrijeme ni mjesto za takve stvari… (Vernes je ponovo prestrašen dok Amer skoči od straha i Vernesu sjedne u krilo) Amer: (izgubljeno) Šta je sada ovo?! Kakav je ovo glas? Vernes: (smireno) Tvoga oca… Amer: Moga oca!? (onesvijesti se) Vernes: (obraćajući se glasu) Izgleda da je padanje u nesvijest kod vas nasljedna pojava. Mehmedov glas: 97

Tišina! Probudi ga i sjedite obojica za stol. (Vernes šamara Amera koji se budi pomalo zbunjen). Amer: Šta se desilo? Mehmedov glas: Smiri se… i slušajte obojica pažljivo… Amer: Moj tata… Moj tata… Mehmedov glas: Tišina, rekao sam! Nastavićemo sada tamo gdje su nas prekinuli ne tako davno… Vernes: O čemu vi govorite? Mehmedov glas: Sigurno ne o vremenu. Znate vi vrlo dobro o čemu ja govorim. Napregnite vijuge malo i sjetićete se. Vernes: (smireno) Zar vi podrazumijevate da je period od osam godina tako kratak? Mehmedov glas: Itekako kratak. Vrijeme je bilo na mojoj strani… Amer: Da, tata. Mehmedov glas: Ti šuti! Amer: Da, tata. (dok unezvijereno šeta po sceni pokušavajući pronaći oca i konačno pronadje sliku na zidu koju nosi okolo pokazujući Vernesu, sebi, publici) Amer: (pjeva od Bijelog Dugmeta rock'n'roll pjesmu) Ne spavaj mala moja muzika dok svira... (istovremeno skidajući sa sebe dio po dio odjeće i ostavljajući je po cijeloj sceni sve dok ne ulete specijalci a on tada ostaje samo u gaćicama i majici) Vernes: Šta biste vi htjeli da mi nastavimo. Mislio sam da ste imali vremena, a što ste i dokazali, pokazati nam svoje pravo lice. Mehmedov glas:

Pravo lice. Ha, ha, ha… Mislite da ja ne znam ko mi je namjestio sve ono u vezi sa… Vernes: (prekida ga) Ja vas ne razumijem. Amer: Da, tata, mi te ne razumijemo. Mehmedov glas: Na žalost, to sam i ja kasno shvatio. Medjutim, na vrijeme da bih vama dvojici objasnio neke stvari. Vernes: (odlučnije) Vi nama da objašnjavate! Mehmedov glas: Da. Ja vama! Koliko se sjećam, mislim da smo razgovarali o tome kako je došlo vrijeme za… Amer: (prekida ga) …Bila su to lijepa vremena, tata… Mehmedov glas: Kako za koga sine, kako za koga! Vernes: Mislim da mi nemamo o čemu razgovarati. Odlazite! (mahne kao da rastjeruje dim) Mehmedov glas: Kako bih mogao otići kada vi niste sigurni da li sam uopće prisutan ovdje… Ja sam… sve i ništa. Moj mladiću! A, osim toga, ja sam taj koji odredjuje kada će netko otići ili ne… (u tom trenutku na scenu ulaze, unezvijerene, Jelena i Sabina vrišteći) Jelena i Sabina: (panično) Pobjegli su… Pobjegli su… Vernes: Tko je pobjegao? Tko? Jelena: Moji gušteri… moji mali lijepi gušteri… (čuvši ovo mladić odmahne rukom i sjedne na stolicu) Amer: Mama, biće sve u redu. Javićemo i… Mehmedov glas: Više ti nećeš ništa nikome javljati! Nikome! (majka i kćerka vrisnuše u tom trenutku ) Ne bojte se. Vama neću ništa. Vas dvije ste ionako obične marionete u njihovim rukama, ali njih dvojica će Boga mi… Vernes: 99

Ne hulite na Boga, čovječe…ili bilo šta da ste…A vas dvije se smirite… Došao vam je tata u posjetu… (majka se onesvijesti, a kćerka je malo pribranija dok joj brat Amer pomaže oko majke) Mehmedov glas: Ja nisam došao! Ja sam oduvijek. Samo, čekao sam na trenutak koji će mi…šta ja tu pričam…Trenutak!? Daleko od toga. Čekao sam da vaš način življenja pokaže svu svoju besmislenost. Vaša revolucija se pretvorila u najobičnije licemj… (Vernes ga prekida) Vernes: Stanite! Počeli ste oštro… Mehmedov glas: I jesam! (majka i kćerka su pribranije i sjedaju na pod zbunjene) Revolucija! To je nešto daleko suptilnije od onoga što ste mislili da ona jeste. Dijalektika je vječno kretanje. Svojevrstan oblik mašine zvane perpetuum mobile. Znate, sama sebi uslov i uzrok. Samo, to je najsavršeniji oblik perpetuum mobile-a. To vam ne mogu riječima objasniti. Morate to sami osjetiti. Vernes: Niste u pravu. I ona je uslovljena mnogim stvarima. Naprimjer… Mehmedov glas: (prekida ga) Griješite, djeco moja. Od kada je nas…svijeta…vječno kretanje… a vi… vi ste je okrenuli na glavu. Vi pokušavate pokazati kako ste baš vi pravi revolucionari, dok istovremeno ne poznajete dublje značenje te riječi. Biti revolucionar znači biti asketa, biti ono što vi nikada niste bili, nikada! Vernes: Oprostite, ali smatram da uopće niste u pravu… Naime… Mehmedov glas: (prekida ga) Vi ste se borili za pozicije u društvu jurišajući na barikade i šta ste uradili osvojivši ih. Ništa! Apsolutno ništa!…Znam…Reći ćete kako to da ja tako nešto kažem. Priznajem. Jesam griješio. Medjutim, imao sam dovoljno vremena da sagledam u čemu griješim. Razmišljajući, shvatio sam da ste vi daleko, daleko od istine, prave istine, baš kao što sam ja to nekad bio. Vernes: Istine? 100

Mehmedov glas: Da. Istine. A ona nije van nas. Ona je u nama. Zaboravljate da ništa nije dato zauvijek i sveto da se ne može mijenjati za nešto bolje. Uspavali ste se unutar svoje taštine. Zapostavljate ono najvažnije… čovjeka… Vernes: Grdno se varate. (majka i kćerka ustaju sa poda i kreću ka vratima) Mehmedov glas: Gdje idete! Ostanite! (njih dvije kao roboti poslušaju i sjednu za drugi stol potpuno nezainteresovane, ali jednog trenutka kao furije ustanu i majka progovara). Jelena: Ne može tako, Mehmede! I ja se nešto pitam u ovoj kući. Mehmedov glas: Ko o čemu, baba o uštipcima. Šuti mala i sjedi dolje. Nitko te ništa nije pitao. Zaboravljaš s kim razgovaraš. Jelena: (gunđajući odlazi sa scene po zastave zajedno sa Sabinom) Neću sjedati po naredjenju. Naročito tvom. Odlazim, a...Vratiću ja tebi ovo, vratiću... Vernes (blijedo gledajući za njima): Kažem, gadno se varate. Zemlja je sada duhovno razvijenija i nada ka boljitku egzistira. Bliže smo, svakim danom, konačnoj viziji. Mehmedov glas: Kojoj? Ličnoj, beskrupuloznošću omedjenoj, viziji feudalnih vlastodržaca. Vi ste dalje od nje nego ja bilo kada u prošlosti. Zar ne shvatate? Nije stvar u sistemu. Problem je u ljudima. Vi možete napraviti najsavršeniji sistem, ali ako zaboravite na pretpostavke… Vernes: (prekida ga) Pa, vi se sprdate sa nama! Mehmedov glas: Nikad ozbiljniji nisam bio. Vernes: E, onda stvarno ne znam šta hoćete od nas. Mehmedov glas: Vaš problem je u tome što ne želite shvatiti da…

101

(u tom trenutku njih dvije se vraćaju na scenu noseći zastave i mašući prema nevidljivom Mehmedu kao da ga tjeraju uz pomoć njih) Jelena i Sabina (zajedno u jednom glasu): Mehmeda više nema! Mehmeda više nema! (u tom trenutku Mehmed se gromko nasmije) Mehmedov glas: Ha, Ha, Ha...Pogledaj zete, te spodobe. Ni guštere nisu u stanju zadržati, a kamoli mene sputati...Tišina! (Jelena i Sabina šutljivo sjednu i samo povremeno mahnu koji put zastavom do kraja predstave dok Mehmed nastavlja tiradu prema Vernesu). Vernes: Čekajte, a tehnologija? Kompjuteri? Pred vratima smo nano-tehnologije! Sve je to u službi čovjeka. Mehmedov glas: Da, u pravu ste, ali se čovjek u njima i izgubio. Pogledajte samo vaš primjer. Radite petnaest sati dnevno a zar vi niste sami jednom prilikom naglasili da valja smanjiti društveno potrebno radno vrijeme na takvu mjeru da čovjeku može ostati dovoljno vremena za odmor i nova stvaralačka nadahnuća. Možda je bilo nade za tako nešto ranije. Sada, medjutim, nade više nema. I ona je nestala. Vernes: Hoćete reći da ja uništavam čovjeka u sebi. (Amer zuji kao lud po sceni na kraju sjeda u jedan ugao polako se ludo njiše bivajući obuhvaćen ludim smijehom) Mehmedov glas: Upravo to. I još nešto. Daleko važnije. Svi danas znate sve o svemu. Ali, ne zaboravite da nitko ne zna baš sve o svemu, osim… Vernes: (prekida ga) I dalje ne znam šta hoćete od mene! Mehmedov glas: Uskoro ćete i vidjeti i čuti! (u trenutku kada on izgovara posljednju riječ, svjetlo se utišava i na scenu ulijeće trojka obučena u crno i ništa ne govoreći uperi oružje u sve njih. Oni šutke stavljaju ruke na ledja i odvode ih sa scene. Istovremeno, muzika se čuje – grupa AZRA i tekst Daleko si ti od istine…da živiš tisuću godina… - dok muzika

102

svira, na scenu ponovo dolazi glumac u crnom koji ponovo čita iz novina ili knjige:) Organizovana anarhija 1. Ima li zemlje na svijetu sa 0 %, ili najmanje 0,4 % inflacije a da istovremeno više od 40 procenata radno sposobnog stanovništva ne radi? 2. Da li je moguće da u medjunarodno priznatoj nam domovini političari jedno govore, drugo rade, treće misle a četvrto... e, četvrto...virtualno implementiraju? 3. Ima li zemlje na svijetu u kojoj postoje tri jezika kojima govore tri naroda a da razlika medju jezicima nije veća od 5 %, lingvistički kazano (podvlačim- medjunarodni dušebrižnici to rekoše, i to analitički rečeno) uz naznaku da su Ustavom zaštićeni i narodi i jezici (ili jezici i narodi?) 4. Da li postoji zemlja na vascijelom dunjaluku koja ima tri vojske, pardon dvije, ili četiri...? 5. Ima li zemlje na svijetu u kojoj političari čine najveći dio zaposlene populacije ili mi se samo čini? Pitanja se nižu u nedogled u nadi da ću konačno dobiti prave odgovore, no jednom je jedan vrli pitac neki rekao da se unutar samih pitanja kriju sami odgovori, jer Kto je ta, da prostiš...? A ko su ONI, upitaćete? Propali djaci i lijeni seljaci. I ništa više. Ni manje. (Na posljednje riječi svjetlo se na sceni pojačava dok se sa zvučnika čuju riječi) I glas (zamišljeno): Zbilja dragec, zakaj nam je ovo trebalo? II glas (odrešito): Šuti bre, moglo je i gore biti! III glas (smireno): Zaista, bolan, moglo je i gore biti.

103

(Svjetlo se u potpunosti smanjuje i zavjesa se spušta) KRAJ

POBJEĆI NEGDJE Lica: Hasan (i Mića) Avdija (i Mario) Mili (i Zlaja) Marko (i Rusmir) Milenko (i Dževad) Marija (Vila Ravijojla i Danica) Merjema (Vila Ljubljena i Vildana) Policajac Sejo 104

I. ČIN Na sceni se nalaze tri stolice i radni stol sa ladicama na sredini prostora (dvije su stolice oko stola dok je jedna na drugom kraju scene). Prvi ulazi odrastao muškarac (Avdija) i sjeda na jednu od njih dok polako otvara novine koje su već bile na stolu i lista. Odmah iza njega, šepajući ulazi mladić (Hasan) koji, povlačeći nogu za sobom, polako i sa teškoćama sjeda na drugu stolicu. I konačno, i treći muškarac, čije godine su neodredjene to isto čini ali veselo i razdragano ulazeći (Marko), gledajući oko sebe i kada ugleda praznu stolicu i on sjeda. Prostor u kojem se nalaze je, naizgled, prostor ureda, ali, čudno u svemu tome je da je pod ispunjen različitim papirima razbacanim na sve strane na koje se niko ne osvrće. (U backgroundu ide pjesma Džonija Štulića - Balkan). Marko: Danas je zaista toplo, zar ne? (Nitko ne odgovara na ovo njegovo pitanje.) Marko (ponavlja): Danas je zaista toplo, zar ne? (jačim glasom) (Ponovo nitko ne odgovara) Marko (smireno): E, da sam imao 300 maraka, mogao sam se prijaviti na onaj tender! (ispod oka gleda prema njima) Hasan i Avdija (uglas): Tender! (okrenuvši se prema Marku iznenadjeno). Marko: Šta je, šupci, ni kolegu iz susjednog ureda više ne poznajete? Samo vam se pare uvrtjele u glavu. (i polako ustade krenuvši prema Hasanu sa papirom u ruci) Hasan: De, Marko, ne gnjavi, znaš i sam da je kod nas obojice najvažnije - u se, na se i poda se - kako reče moj rahmetli dedo. Nego, daj mi taj papir da vidim o čemu se radi. (Avdija se samo smješka i čačka nos.) Hasan (pogledavši zabezeknuto): Kakav je to tender na kojem se licitira ljudskim životima! (baci papir dok se Marko hladno smješka) Avdija: Ako je to u pitanju, onda... 105

Marko (prekida ga): Bijah onomad kod Hamdije u Vladi..To je onaj što raspisuje tendere i ponadah se da će Hasan i Avdija, a to ste Vas dvojica, zar ne? (upire prstom u njih).... pomoći prijatelju, jer obojica radite tamo. Avdija (dok Hasan šuti i, ustavši, šetka po prostoru scene): E, i ti ga pretjera, zar i sam ne vidiš kakvo je danas vrijeme. Onaj, Visoki, kako mu ono bješe ime? No, nema veze... Kažem onaj Visoki donese odluku da se preispitaju svi dužnosnici državnih službi i ne možemo ostati od OHRovaca, OSCE-ovaca, EUPM-ovaca, i ostalih ovaca iz medjunarodne zajednice, jer non-stop provjeravaju nas, male ribe. Marko (ponovo ga prekinuvši): Došla maca na vratanca i kod vas. Neka, neka, ionako vas se nakotilo i previše. Po glavi stanovnika više državnih službenika nego u bilo kojoj drugoj zemlji u Evropi. Hasan (mudro, okrenuvši se Marku): Dobro, ostavimo to sada, nego šta si htio od nas. Da tvoju ponudu namjestimo kao najpovoljniju? Marko (jasno i glasno): Naravno, a šta drugo? (U trenutku kada Avdija i Hasan htjedoše progovoriti, ugasi se svjetlo i poče panika) Sva trojica uglas: Šta bi? Tko ugasi svjetlo? (u tom trenutku svjetlo se malo pojača i na sceni se nadjoše- svjetlo je veoma slabo, ali dovoljno vidljivo da se naziru siluete - još dvije osobe - ovaj put ženskog spola obučene u bijele providne odore koje su isticale njihove obline). Vila Ljubljena: Vilo Ravijojlo, gdje se to nadjosmo? Vila Ravijojla: Tamo gdje i Bog reče laku noć, draga moja Vilo Ljubljena? Vila Ljubljena: A gdje je to (malo glupavo upita)? Vila Ravijojla: Hajde, Vilo Ljubljena, ne pravi se bedasta. Pa, naravno, u Bosni i Hercegovini.

106

(Njih trojica sledjeni i prestravljeni bez riječi promatraše ovu scenu da bi poslije posljednje izgovorene rečenice, Hasan rekao slijedeće) Hasan: Oprostite, ali šta vi radite ovdje? (na to se njih dvije okrenuše i Vila Ljubljena progovori) Vila Ljubljena: Šuti, macane (mazno), nego, znamo gdje smo, ali u šta smo upali u ovom bezdanu? (Avdija i Marko sjedoše na pod obeshrabreni dok Hasan odgovori ponovo) Hasan: Ovo su moji prijatelji Avdija i Marko. A vi, vi se nalazite u uredu Stručnog saradnika za ekonomska pitanja, gosp. Avdije Mehića. A Marko Tankosić je iz ureda preko puta. Znate, on je zadužen za privredne odnose, ovdje u Vladi Srednjobosanskog kantona. Moje ime je Hasan Memić. Vila Ravijojla (obraćajući se kolegici): Šta misliš? Da li da ih sada spržimo ili da ostavimo Njemu kada dodje? (pokazujući prema plafonu prstom... Na ove riječi sva trojica prestravljeno pogledaše u njih) Vila Ljubljena (smireno): Neka, neka, ima vremena. Kad' smo već tu da čujemo šta imaju reći u svoju odbranu? Avdija (konačno govori): Dobro, a šta Vas dvije želite od nas? (ohrabren) Vile (obje u glas): Šta želimo? (i prasnuše u smijeh) Vila Ravijojla: Kada Mili dodje, saznaćete više. Mi samo pripremamo teren za njegov dolazak. Igrom slučaja, kocka je pala na vas trojicu. (U tom trenutku zatitra svjetlo na sceni i kao furija uleti lik koji će obilježiti ovaj dio predstave Mili- oličenje moći i vlasti. U istom trenutku obje vile padoše na zemlju ničice i ne gledavši u Milog dok ona trojica zbunjeno se pogledaše i ne pomjeriše se). Mili (mladić u kasnim dvadesetim): Momci! Šta ima momci? Ne dajte se zbuniti! Nastavite samo! Ja sam ovdje da vidim kako ove dvije obavljaju svoj

107

posao. Izgleda da još nisu došle do suštine njihovog boravka ovdje, zar ne? (Vile su šutjele dok Hasan pokuša pronaći odgovor na mnoštvo pitanja koja su mu padala na pamet). Hasan (uz odboravanje Avdije i Marka): E, sad je dosta! Ko ste Vas troje uopće? Imam osjećaj kao da sam na snimanju nekog naučno-fantastičnog filma ili unutar priče o Wollandu i mačku iz Majstora i Margarite. Dajte, ostavite nas već na miru i pustite nas da radimo naš posao. Mili (smireno): Vaš posao!? Hajde probajte otvoriti ladice na stolu! Avdija (šepajući): Idem ja. (pokušava i ne uspijeva otvoriti ladice). Ne može. (blijedo pogledavši Marka i Hasana). Mili: A sad pokušajte izaći iz ovog prostora. (Sva trojica krenuše ka vratima i ne mogaše ih otvoriti. Stajali su šutke zgledajući se) Mili: Dobro, da li vi uopće znate gdje se nalazite i sa kim razgovarate. Ne znate jer vi više niste na onom mjestu na kojem ste bili do prije petnaestak minuta. Prostor i vrijeme su se promijenili, dragi prijatelji! Vi uopće niste više na istom planetu. Vi ste... Vi ste u ništavilu... dragi moji... (smireno zapalivši cigaretu sjeda na prvu slobodnu stolicu). Vile Ravijojla i Ljubljena: Dobro šefe, hajde sada da im kažemo i svoja prava imena. Mili: Hajde, de. Ove dvije dame u mom društvu su moje saputnice na ovom putu prosvjetljenja nedoraslih masa. Jednoj je ime Merjema a druga se zove Marija. Moje ime je ...Pogadjate, zar, ne?... E, varate se... ja sam samo sluga pokorni jer ON nema vremena za ovakve stvari. Ima pametnija posla. Ja sam Bezimeni. A zovu me Mili. Valjda zbog toga što sam milozvučnog glasa (okreće se oko sebe) i stasa. Marko: (još uvijek opijen ovom situacijom):

108

Sve je to lijepo i krasno a zbog čega ste ovdje došli i baš nas odabarali? Bezimeni: Zbog poremećaja u vasioni. Sve je i krenulo negdje osamdesetih godina po vašem kalendaru, a prošlog stoljeća. Od kada je umro lider vaš, poremetili su se tokovi ne samo kod vas, već svugdje na ovom prostoru a mi odlučili da čekamo i vidimo šta će biti. I načekali se dobro. Ništa ne uradiste do samo odlučiste da vas buduće generacije upamte po zlu, a ne po dobru. No, da vas ne davim sa nečim čega ste i sami bili učesnici, mi smo tu... da... (okreće se prema Mariji)... Marija, deder, objasni im, molim te. Marija: Da, mi smo tu da vam pojasnimo neke sitnice o nečemu što vi religijom zovete, a mi (pokaza prema gore, pa dole, pa desno, pa lijevo) svakodnevnim bitisanjem na onoj strani to i živimo. Jer kod vas se i nije desilo ništa drugo do zloupotreba te svete riječi. Avdija (iznenadjeno): A što nas? Zar nije bilo bolje nekoga od glavešina, oni su krivi za sve? Hasan: Šuti, još bi da te i neko čuje! (obraćajući se Avdiji) Avdija: Ko me može čuti. Zar i ne vidiš da mi nismo mi. I da nismo tu gdje mislimo da jesmo. Hasan (pokunjeno): U pravu si. Merjema: Pusti mene, Marija, da ja odgovorim. Zbog čega da biramo njih kada je bolje izabrati vas, male ljude, i pokušati vama objasniti nešto što bi njima bilo teško i shvatiti. I onda polako krenuti dalje. No, da li ste vas trojica religiozni? Marko (poleti prvi da odgovori): Ja jesam. Idem u crkvu nedjeljom i kada su sveci. A i kad se ispovijedam. Avdija: Opa! (gledajući Hasana). Gori od komunista su samo bivši komunisti. A Titine je stope ljubio... Hasan: Šuti, budalo! Koji Tito? Zar i ti ne ideš u džamiju petkom na džumu baš kao što on misu sluša nedjeljom? 109

Avdija: Idem. Ali ja komunista nikada nisam bio. On jeste! Hasan: Pusti sad. Možda je i bio, ali po zadatku. I ja sam bio dvadeset godina, ali po zadatku moje ćelije. I tek sada mogu reći da sam pravi vjernik. Sada, kada je sloboda pokucala na moja vrata. Bezimeni: E, vjernici moji, hajde da malo promislimo o tim vašim riječima i da porazgovaramo kao ljudi... (zamišljeno)... ljudi... interesantno. Oni i jesu ljudi. No, djevojke, donesite nam kahvicu (pogleda na Hasana i Avdiju dok njih dvije odlaze sa scene) i kavicu (pogleda na Marka) i da prokomentarišemo malo o religiji. Avdija (zainteresovano prilazi stolu sa ostalima i sva četvorica sjedaju ali ipak još uvijek prestrašeni od izgleda Bezimenog): Baš bih volio čuti koju pametnu. Bezimeni: Vidite, hajde da pojednostavimo. Vi, prijatelju, imate Bibliju – Božju riječ svagdašnju (pogleda ka Marku), a vas dvojica Kur'an - Svetu knjigu, zar ne? (sva trojica klimnuše glavom). A vidite, i Marija i Merjema su sa mnom. Kako to? Avdija: Valjda što si zgodniji od nas. (ljutito). A otkud' da ja znam zbog čega su s tobom njih dvije? Bezimeni: Zbog samo jedne jedine riječi - tolerancija. Vidite, mi gore, ili dolje, ili desno ili lijevo, ništa drugo ne radimo osim razrade ideje tolerancije medju vama, običnim smrtnicima. I Marija i Merjema su tu da i vama pokažu kako vi i nikada ništa drugo niste bili do zračak svjetlosti na putu do Njegovog lica. Ništa drugo do nagovještaj ljepšeg budjenja novih jutara kod Njega. Ali, Lucifer odnosno Šejtan vas je ophodio i savladao i zbog toga smo mi tu da vas prosvijetlimo. Hasan: De, glumac (osokoljen), mani se tih priča i razguli! Kome ti šupljiraš o toleranciji. Još samo da pomeneš bratstvo i jedinstvo, pa da kolo zaigramo. (na to se Avdija i

110

Marko nasmijaše, no odjednom sa zvučnika zagrmi glas Bezimenog dok je on mirno sjedio) Glas Bezimenog: Šupljirati! To vi samo znate! (na to se stresoše svi osim Avdije koji je gledao prema Merjemi zainteresirano, ne obraćajući pažnju na to što se dešava oko njega) Bezimeni: Ne plašite se. Ovo su riječi moga eha – alter ega, koji se svaki put naljuti na provokacije izrečene od strane smrtnika. I mora reagirati. Avdija (gledajući i dalje prema Merjemi): Nego, prijatelji, kako bi bilo da se mi malo zbližimo (mazno gledajući prema Merjemi) po nacionalnoj liniji. (u tom trenutku na scenu upada nepoznato lice koje se do sada nije pojavljivalo a ime mu je Milenko) Milenko: Pa, vi niste normalni! (obraćajući se Avdiji, a zatim i ostalima). Sve lijepo krene kako smo se dogovorili i probali a zatim Mario (izrekavši njegovo pravo ime) mora sa onim svojim..(kreveljeći se)...hajde da se zbližimo....Nismo se tako dogovorili...(u medjuvremenu svi sa sebe polako skidaju odjeću koju su nosili – žene, naravno izlaze sa scene i tamo je mijenjaju ljutito se vraćajući, dok ostali to rade na sceni i presvlače se). Milenko: (Obraćajući se publici) ...Oprostite, odmah ćemo nastaviti, samo da im kažem koju (obraća se svima povišenim glasom) četiri mjeseca života ste mi uzeli... svo ono vaše prenemaganje, kašnjenje na probe, zaboravljanje teksta... sve sam trpio... ali ovo, e, ovo, neću više da trpim... Idemo sve iz početka. Hasan (ostali ga podržavaju klimanjem glavom): Nećemo, prvo plati pa klati. Milenko: Šta da platim? Vaše gluposti! Već sam vam rekao da ćemo dijeliti dobit na jednake dijelove poslije premijere! (U tom trenutku na scenu upada još jedan novi lik. Policajac sa palicom koji prijetećim glasom kaže)... Policajac Sejo (ljutito): Ne zvao se ja Sejo ako vam direktor ne odredi po trideset dana samice sa onim štakorima dolje! Marija i Merjema: Majko moja, opet nas je uhvatio! 111

(u tom trenutku svi dobijaju svoja prava imena i nestaju imena sa početka predstave – Hasan je Mića, Avdija je Mario, Mili je Zlaja, Marko je Rusmir, Milenko je Dževad, Marija je Vildana, Merjema je Danica, A POLICAJAC SEJO JE I DALJE POLICAJAC SEJO) (i tada na sceni nastaje zamračenje tokom kojeg svi posjedaju na pod - njih sedam dok policajac ide od jednog do drugog mašući pendrekom iznad njihovih glava) Policajac Sejo: Šta je budalice moje. Opet vas je uhvatilo, zar ne? Pomislili moji mali poremećeni kako su opet tamo na nekim daskama, pa nešto malo glume, pa pare zaradjuju. Nije vam ovo Brodvej! Ovo je ludara! Ludnica. (speluje) L U D N I C A! I ovdje sam ja i producent i režiser... (zastane malo) Dobro, diša je režiser, no kada je on odsutan i to mogu biti. Mića: Dobro, samo smo pokušali malo igrati se odraslih likova. Avdija: Nema ništa u loše u tome. (ostali klimaju glavama). Policajac Sejo: Ima, ima. A ovako ćemo sada. Vas dvije male šmizle odmah u kuhinju da se opere ono sudje od sinoć. Ženski odjel nema pametnijih od vas dvije i nestrpljivo vas čekaju za večerom. Valja posluživati na opranom sudju! (na to njih dvije ustaju i pognutih glava izlaze sa scene dok se Zlaja pokušava iskrasti polako na drugu stranu. Sejo ni ne gledavši digne pendrek i prijetećim glasom) Policajac Sejo: Stani malo Zlaćani što Zlajom te zovu. Igraš se Boga Allaha dragog, je li! Stani dorate. Sad ćeš ti vidjeti ko je ovdje Svevišnji. (I trčećim korakom prilazi Zlaji, hvata ga i drži za okovratnik). Zlaja (mrmljajući): Pusti me... Policajac Sejo (ne odustajući): A što da te pustim. Pa da oslobodiš svijet svojom filozofijom ljubavi i tolerancije. Ovdje toga nema. To je umrlo na ovim prostorima u prošlom stoljeću. (ostali sjede kao smrznuti i gledaju na njih dvojicu). Hajde sjedi. (odguruje ga od sebe i snažnim glasom izdaje naredjenje). A sad sva petorica stolice u ruke i sjedite licem prema meni (svi polako 112

ustaju, uzimaju stolice i poredaju se kao u školi - po dvojica jedan iza drugog dok Dževad jedini sjeda ispred ostalih). Dobro, a sad da malo popričamo o onome što slijedi. Ko će prvi? (gleda njih petoricu dok svi šute)? Ko će prvi (prijetećim glasom), pitao sam? Dževad: Evo, ja ću. (ostali odahnuše dok Sejo reče) Policajajc Sejo: Znao sam da će pametnica prvi. Dobro. Koja je ovo godina? Dževad: Anno domini 2024. Policajac Sejo: Koja je ovo država? Dževad: Carstvo sunca. Policajac Sejo: Ko je na vlasti? Svi u glas: SEJO! Policajac Sejo: Rodila majka pametnice svoje. Dobro, nećemo dalje a sada pokupite se i na spavanje. Sutra je novi dan i morate mi biti svježi za uranak. (jedva dočekavši, svako od njih pokupi svoju stolicu i istrčaše sa scene). Policajac Sejo: (Ostavši sam na sredini scene pogleda prema gore) E, jesam ih prešao. Ni sami ne znaju šta ih čeka ujutro... Pametnice moje... (odlazeći sa scene svjetlo se gasi i dok muzika iz filma Odiseja u svemiru polako ispunjava prostor... a muzika se pojačava i svjetlo titra uz zvuke grmljavine koja se smiruje dok se dvije minute kasnije na sceni zbiva nešto sasvim novo. Svi navedeni likovi, osim naravno, policajca Seje, kao i Dževada, igraju kolo na sceni, kolo bez muzike. Dževad ulazi i stidljivo ih upita) Dževad: Kako možete igrati kolo bez muzike? (u tom trenutku svi zastadoše) Mario: Gdje ti živiš. Ovdje se sve može. (i nastaviše dok u tom trenutku ulazi Sejo na scenu) 113

Policajac Sejo: Haj'mo curice, haj'mo dječaci. (pjevušeći dok oni opet prestadoše igrati dok se Dževad protrese i sjede na pod) Policajac Sejo: Danas nam dolazi inspekcija iz Brisela i hoću da mi svi budete cakum – pakum, jeste li me čuli! (svi klimaju glavama – zaboravih – svi su obučeni u jednoobrazne jarkonarandžaste košulje i pantalone sa svojim imenom na ledjima) Policajac Sejo: Moramo se pripremiti. Bit će teško jer je diša u Oslu na nekom seminaru i sve je palo na moja pleća, no, izdržaćemo. Idemo sada da ponovimo naše uloge. (u tom trenutku svi polegnu na pod prema publici u jednom redu i Sejo ih broji) Policajac Sejo: Jedan, dva, tri - ne mrdaj se Rusmire - četiri, pet dobra guza - Vildana, šest, još bolja - Danice i sedam. Dobro svi ste tu. A sada idemo, jedan po jedan. Mića: (ustaje i stoji mirno) Moje je ime Mića. Ovdje sam zbog rasne i etničke mržnje moga oca. Toliko me je mrzio da sam ga morao utući maljem. Nisam to želio, ali je to bilo jače od mene, gospodine! No, ova institucija je od velike pomoći jer konačno imam svoje prijatelje i moga drugog oca gospodina Seju. Ja ga puno volim. (tu ga Sejo prekida). Policajac Sejo: Još da ti guze dam, a filozofe! Šta ti mene ima da voliš. Ja ću reći kada ćeš voljeti i koga! Nastavi, ali bez ljubavi. (smirenim glasom). Mića: Ja ga ne volim... (opet ga prekida) Policajac Sejo: Kako ne voliš! Ima da voliš! Veze ti nemaš. Razmisli malo... e, kada bi ti mogao misliti...i hajde sad polako... smireno... nastavi. Mića: Dobro, šefe... Mi smo ovdje zbog želje društva da konačno postanemo civilizirane osobe, osobe mira i tolerancije. Policajac Sejo: 114

E, vidiš kako znaš. Slijedeći! (na to ustaje Rusmir i poče sa svojom pričom dok Mića stoji mirno i dalje) Rusmir: Moje ime je Rusmir. Ja sam kao mlad ostao bez oca i majke koji su, pored mene imali još jednog sina i kćerku. Sve troje smo bili različitih polova. Moj jedini izlaz je bio da nadjem novog oca i majku. Sve one koji nisu željeli da to postanu sam jednostavno... anulirao... Bilo ih je 48... Dok me nisu doveli u ovu predivnu instituciju gdje sam naučio kako mogu živjeti u miru i toleranciji. Policajac Sejo: E, ti si sve bolji i bolji...(Zamišljeno)... Sve troje različitih polova?... No, dobro, Haj'mo, slijedeći! (Mario ustaje dok Dževad polako rukama ide po ledjima Vildaninim prema dole, no Sejo je to vidio) Policajac Sejo: De, Dževade, smiri se, ima vremena, doći ćeš i ti na red. Ne treba mi praksa već teorija. (na to Dževad povlači ruku i Mario priča) Mario: Moje ime je Mario. Imao sam brata kompleksaša. Iživljavao se na meni svaki put kada bi se vratio prebijen iz škole. Iako je bio stariji od mene, jedne noći dok je spavao stavio sam mu jastuk na glavu i... nastavio je spavati...zauvijek...I onda su mene uspavali specijalnim injekcijama i elektro šokovima dok nisam postao dovoljno svjestan da me pošalju u ovu predivnu instituciju, instituciju ljubavi, mira i tolerancije. Policajac Sejo: Dobro, a... ono ljubavi ti i ne treba jer se to podrazumijeva. Zlaja: (ustaje ali šuti) Sejo (žurno mu se približava i nosi u lice dok Zlaja i dalje šuti): Šta je Sokrate, maca ti je pojela jezik, a? Deder, gukni golube! (Zlaja i dalje šuti dok Sejo nervozan šetka po sceni a ostali se počnu vrpoljiti) Zlaja: Neću da šutim jer pametnog slugu treba da služi gospodar! Policajac Sejo (već ljut): 115

Ja da tebe služim, stoko jedna! Znaš li ti gdje se nalaziš uopće? Zlaja (smireno): Želiš li učiniti mnogo, počni s malim. Policajac Sejo (okreće se ostalima): Svi dolje i ruke na ledja! (poslušaju ga dok oni koji su već dolje samo utvrdjuju poziciju)... A ti, maestro hala i kanala, filozofijom omedjen i ludarom označen, da čujem kako predstavljaš svoj slučaj ovdje nazočnim. Dževad (ne dočekavši da Zlaja odgovori, ustaje i staje pored Zlaje): Kada budali kažeš poslovicu treba da joj i objasniš njen smisao! Policajac Sejo (pomalo zbunjen pogleda Vildanu i Danicu koje su takodjer ustajale i stadoše pored Zlaje): Šta je? Pobuna možda? (Na ove riječi Danica i Vildana skočiše na Seju, baciše mu se oko vrata sa riječima): Sve se stvari lome zato što su slabe, samo se čovjek lomi zato što vjeruje da je jak. Policajac Sejo (braneći se od ovog iznenadnog napada): Straža! Straža! Upomoć! (Istovremeno, Zlaja i Dževad pomažu Seji da se oslobodi od napada Vildane i Danice i vraćaju ih na njihovo mjesto dok Sejo, sav izgreban govori): Policajac Sejo: Dobit ćete vi svoje, odmah i sada. (izvlači pendrek koji je čitavo vrijeme bio za pojasom i krene ka njima dvjema, medjutim ovaj put i Zlaja i Dževad mu stanu na put). Šta je, šta je mangupi, prvo ću vas..(ali u tom trenutku Mario koji je ležao do tada, ustaje i šakom udara Seju u glavu i on ničice pada, svi su zabezeknuti) Dževad: Da li si ti normalan? Sada će svi krenuti na nas. Brzo izvadite mu ključeve da se zaključamo sa unutrašnje strane. Mića: Ja neću. Rusmir: Neću ni ja. Dževad:

116

I ne morate. Ima ko hoće, zar ne? (i okreće se ostalima koji mu pomažu da pronadje ključeve i kada to uradi zaključaju vrata) Zlaja: Hoćeš li upoznati čovjeka, pogledaj njegova djela. Danica: Dobro te je više. Ti i tvoje poslovice. Ostavi to za kasnije. Nego, šta sada da radimo? (svi sjedaju na pod kod vrata dok tišina odjekuje prostorom a samo se čuje huk vjetra i u tom trenutku se čuje bljesak svjetla koje mijenja boje u žuto, crveno, zeleno i potmula tutnjava koja odjekuje prostorom, zamračenje, Sejo i dalje leži dok su svi uskomešani i odjednom) Nepoznati glas: Nema vas više! (u tom trenutku svi padaju osim Vildane i Zlaje koji stoje na sceni mirno posmatrajući šta se oko njih dešava, svjetlo ponovo osvjetljava žarkobijelom svjetlošću prostor) Zlaja: Bilo je teško, ali smo ipak uspjeli, zar ne ljubavi? Vildana: U pravu si. Prvo smo se riješili onoga kretena Seje a sada i ostalih zahvaljujući onom sporo djelujućem otrovu iz jutrošnjeg čaja. A Mario je došao k'o naručen. No, najvažnija stvar je ovaj glas. Zaista, pitam se kako si samo uspio da se u isto vrijeme čuje glas i da ovi ludaci konačno završe tamo gdje im je i mjesto... (svi su na podu dok njih dvoje hodaju izmedju njih) Zlaja: Male tajne velikih majstora, draga moja... (vadi daljinski iz svoga džepa i pokazuje joj)... zahvaljujući ovom malom uredjaju i onom HI-FI iz dišine kancelarije. Njemu ionako ne treba... Ostaće u Briselu zauvijek... Taj se ne vraća jer u torbi mu je tempirana bomba i kada je otvori prvi put... BUUUM (pokazuje rukama)... ni njega više nema zahvaljujući mojim prijateljima iz... (tu ga Vildana prekida). Vildana: Dobro, a kako da izadjemo sada napolje. Da li si mislio na to? Zlaja (okrećući se oko sebe): Jednostavno, samo ćemo otključati vrata i u trenutku nepažnje vanjskih stražara preskočiti zid i naći ćemo se u 117

automobilu koji nas čeka po dogovoru... (u tom trenutku se svi koji su ležali na podu iznenada ustaju uz udare bubnjeva koji pojačavaju glas uz zvuke muzike iz Betovenove Devete simfonije a Zlaja i Vildana zbunjeno vrisnuše) Zlaja i Vildana: Joj, majko moja! Policajac Sejo (izbezumljeno i glasno): Šta je mrcine! Mislile ste mene izraditi, je li? Mića, hajde, veži ih a ti Dževade brzo otključaj i zovi stražu da završimo ovu priču kako valja. (svi uradiše kako im je rečeno) Rusmir: Svaka čast, majstore! (obraćajući se Seji) da ne prolismo onaj čaj od jutros sve bi sada bilo drugačije. Danica: Da, sve bi bilo drugačije. Dževad (vraćajući se pomalo izgubljen): Nikoga nema van ove prostorije. Sve je avetinjski pusto. Policajac Sejo (ljutito se okrećući Zlaji i Vildani): Potrovali ste sve, je li? Sada ću vas... (krenu na njih svojim pendrekom i u tom trenutku se iza scene čuje komešanje i sjene specijalnih policijskih jedinica (dva - tri policajca) se vide kroz prozirno platno na trenutak da bi se svjetlo ugasilo a kada se svjetlo vratilo na scenu već je sve bilo drugačije, pusto i nikoga nema na sceni dok se samo muzika čuje Bog vozi mercedes od Zabranjenog pušenja i polako se zavjesa spušta) Kraj I čina (pauza 10 minuta... u predvorju pozorišne dvorane postaviti, pored naglaska na samom plakatu, obavijest na nekoliko mjesta kako se ova predstava igra u dva čina) II. ČIN (Danica i Dževad su na sceni sa metlama u rukama. Scena je dvorište zatvora i na podu se nalazi mnoštvo otpadaka, opušaka od cigareta koje oni metu i sakupljaju u jednu kanticu dok se čuje isti onaj šum vjetra kao iz I čina) 118

Danica: Sjećaš li se onog dogadjaja od prije deset godina kada je Zlaja, zajedno sa onom ludačom Vildanom, pokušao izvršiti prevrat na osebujan način. Želio nas se svih riješiti....Otrovom. Dževad: Ne znam šta ti to pada na pamet. Uostalom, ta priča je završena i nemoj mi je pominjati jer nikada neću zaboraviti one specijalce i način na koji su upali u dvorište našeg doma i u naše odaje. Mjesecima su me boljela ledja od njihovih udaraca. Danica: Dobro, znam, ali ovaj zvuk me je jednostavno podsjetio na njih. Na kraju krajeva, dijelili smo dobro i zlo na jedan sasvim prijatan način. Sve do tog dan Policajac Sejo (ulazi na scenu govoreći) Dragi moji. Alea iacta est. Konačno ćemo moći saznati šta se zaista dešavalo onoga dana kada je direktor krenuo put Brisela. Dževad: (začudjeno) Šta je sa svima danas? Deset godina je prošlo i svi se dovezali priče o onome danu kada su Zlaja i Vild...(u tom trenutku Sejo pada kao pokošen od pucnja dok Danica bježi Dževadu, na scenu izlazi Zlaja sav umašćen, smijući se...) Zlaja: Deset godina je prošlo od kada me nema medju vama. Zar ne? (prijeteći pištoljem prema ukočenom Dževadu) Sjedi dolje! (zapovjednički dok Dževad poslušno sjeda na tlo a Danica sjedi već na podu). Dževad (sebi u bradu): Majko moja, zar ćemo opet sve iz početka? Zlaja: Nećemo, jer je uspjeh bio pobjeći iz onog specijalnog odjeljenja okružne bolnice. Vildana nije bila te sreće. Umrla je od neuhranjenosti devetog dana sedme godine. Allahrahmetile i Bog da joj dušu prosti.....Devet i pol godina sam kopao i kopao osjećajući se kao onaj grof Monte Kristo, vjerujući da ću konačno doći ovdje i riješiti se onih koji su mi najviše muka zadali. Dževad:

119

Kakvih muka? Pa, ovo ti je bila druga kuća. Zbog čega si sve ono morao uraditi? Zlaja: (sjedne pored njega ostavljajući pištolj sa strane) Hoćeš li da ti kažem? Hajde da ti ispričam i to. (istovremeno na drugom dijelu scene se svjetlo prigušuje, reflektor samo njih dvojicu osvjetljava dok lagana instrumentala Albatros – od Fleetwood Mac – dominira dvoranom.) Jednom je tamo negdje, iza sedam gora i sedam mora živio jedan profesor... (Danica nastavlja čistiti naizgled nezainteresovano, ali Zlaja reagira) Sjedi Danice, i tebe će ovo zanimati (Danica poslušno sjeda) Elem, jedan profesor koji nije imao studenata koje bi podučavao, osim jednoga. I sve bi bilo u redu da mu i taj jedan student nije zadavao silne muke (reflektor osvjetljava drugi kraj scene na kojem su Mića/profesor i Rusmir/student koji počinju razgovor dok ono troje ostanu sjediti u mraku): Rusmir: Može li se pasti niže? Bez lažnog lamentiranja nad vlastitom sudbinom – NE MOŽE! Mića: Dobro Rusmire, dragi moj apsolvente, hajde de, metodološki odbrani sopstvenu tezu. Rusmir: Profesore, prijatelju, jednostavno je to... Valja nam samo zagrebati ispod površine i pronaći more, šta more – okean validnih primjera: 1. Dok zastupnici Federalnog parlamenta najavljuju štrajk zbog potrebe za većim prihodima koji nerijetko prelaze četiri prosječne mjesečne plaće, više od 80 % (osamdeset!) stanovništva preživljava sa 60 feninga dnevno... (naginjući se prema profesoru i pojačavajući glas) Dok pojedini politički moćnici otvaraju doktorske ordinacije svojim suprugama, penzionerskomirovinska populacija kumi i moli doktore za besplatne recepte nemajući sredstava za plaćanje lijekova... 2. Dok političari (nije ih potrebno navoditi, prepoznaće se!) šalju sopstvenu djecu na studij u inostranstvo uz potporu stipendija kreiranih od njih samih, studenti trudbenika ovdašnjih žive na jednom obroku dnevno uz najavu nereligioznog posta...

120

3. Dok glasno uzvikivaše PROMJENE!, sadašnji moćnici uhljebiše, nepotizmom omedjene, daidjiće, amidžiće, stričeviće, na mjesta što bjehu i jesu ogledalo zemlje što živjeti traži- različita konzularno-diplomatska predstavništva širom svijeta. Samo su nastavili ono što njihovi prethodnici počeše - rastakanje drage nam zemlje... 4. Dok transparentno najavljivaše decenije zatvora za bivše vlastodršce, oni im nerijetko postadoše nevidljivo-nametnuti spiritus movens vlastitog poslanja. I ruku pod ruku odlaze u noć vodeći nas kao onomad Domanović Vodjom svojim (i našim). (opuštajuće se zavaljuje u stolicu i završava) Mogao bih neprestano nabrajati usud ovdašnji, ali sve ovo zaključku teži. Jednom i jednostavnom. Politička neobrazovanost nepostojećeg javnog mnijenja i ne može ništa drugo očekivati do strpljivo stajati na peronu uskotračno jednosmjerne pruge što vodi ka Hadu. Odnosno Džehennemu, da ne kažem Paklu. Mića: (zamišljeno odobravajuće sve gore navedeno) A kako će on izgledati, dragi moj studente? Rusmir (pokazujući oko sebe): Kakvo je to pitanje moj Mića, profesore dragi? Valjda i sami vidite! (u tom trenutku se svjetlo pretače na trojku koja je do sada bila u mraku dok profesor i student ostaju u mraku ovaj put) Zlaja: Tako su se njih dvojica bavili političkim analizama aktuelne situacije prije nekih (zamišljeno) tridesetak godina vjerujući da ipak ima nade. Dževad (ljutito): Dobro, ali čemu ta priča. Krenuo si od Kulina bana i ko zna gdje ćeš stati. Objasni nam konačno šta se dešava. Zlaja (smirujući ga): Neka, neka, i to će doći na red. Moram te uvesti u priču koja će nam svima pomoći da shvatimo zbog čega smo upravo sada i ovdje. (slika se ponovo pretače na profesora i studenta) Rusmir: U zemlji sivila i beskonačno izmrcvarenih tijela osoba što sebe ljudima zovu jedna riječ muklo odzvanja damarima 121

pustih želja I Strategija! Klaićev Rječnik Stranih riječi, izdanje od 1951.g., opisuje Strategiju kao nauku, koja istražuje i razradjuje u uzajamnoj vezi političke, ekonomske i specijalno ratne elemente pripravljanja i vodjenja rata! Sedma godina poslije, svojom bezličnošću najavljuje nastavak sunovrata boljeg predskazanja i kao takva samo dolijeva još više ulja na vatru onima što žele se ogrijati nad pepelom moje drage BiH. I zbog čega, dragi moj profesore, nama treba novi rat? Mića: Reci, samo reci, školarac moj nikada neprežaljeni. Rusmir: Zbog toga što ovdje ne postoji Strategija ni za jednu oblast ljudskog stvaranja i življenja, a bez nje smo osudjeni na lagano odumiranje. Da, odumiranje. Ranije (ah, ta stara dobra vremena) smo čak i filmove snimali o njoj praveći čak i Strategiju svrake, a danas… Dopustite mi elaboraciju na slijedeću temu (profesor ustaje i šetka po sceni dok student priča): Obrazovanje ovdašnje mladosti. Ne, ne želim lamentirati nad već rečenim i napisanim o toj višeglavoj, nacionalnom mitomanijom opterećenoj aždaji (u tom trenutku dok ovo spominje, okreće se oko sebe da vidi da li ga iko sluša i nastavlja), već želim samo metodološki naznačiti, dragi moj profesore, KAKO bi to bilo lijepo kada bismo imali Strategiju obrazovnog procesa a da istovremeno ne probudimo to frankeštajnsko čudovište nastalo u laboratorijama Daytona prevarivši je na jedan veoma znanstven način. Izrekoh tu riječ: KAKO! Evo ovako: Krenimo od Vijeća Ministara, tog Vladara nad Vladarima, i zatražimo da od entitetskih Vlada (a oni od nižih nivoa) zatraže slijedeće: 1. Informaciju/Anketu nastalu kao produkt analize svih preduzeća i njihovih potreba za kadrovima u narednih pet godina. Tražim li mnogo? Mića: Izgleda da je tako. Rusmir: Da, sa njihove tačke gledišta. Jer tada bi na vidjelo konačno isplivala kompletna informacija o poslovanju svake firme/preduzeća i ne bismo imali ovo što danas imamo neplaćene poreze i obaveze prema državi. O drugim stvarima da i ne govorimo. Kako bi to bilo lijepo iz škole direktno na 122

posao otići. A ne na biro rada ili u red za vizu ka nekoj zemlji što koristi pustu pamet sa ovih prostora. Strategija obrazovnog procesa bi činila baš to (na rukama nabraja, otvarajući prste šake): Izgradnju zemlje na zdravim korijenima usmjerenim potrebama općeg dobra, Opstanak prijeko potrebnih - obrazovanih kadrova na ovim prostorima, Pretpostavke ekonomije tržištu usmjerene, Obrazovni proces neopterećen viškom znanja a manjkom kadrova. Da, novi rat Strategijom uobličen. Rat za Bosnu i Hercegovinu dostojnu čovjeka. I neupitno naivan kakav već godinama jesam, dragi moj profesore, ja i dalje vjerujem da imamo snage za to. Mića: U pravu si, Rusmire: neupitno naivan. Moram te riječi svakako zapisati. (ponovo svjetlo ide na trojku i Danica progovara) Danica: Mislim da počinjem shvatati. (zamišljeno) Zlaja: Dobro je. Idemo dalje. Vidjećeš kako priča dalje teče... (u tom trenutku Sejo policajac koji je ležao na zemlji se malo mrdne ali u stvari to se njegovo mrtvo tijelo samo zgrčilo no Zlaja ispucava još jedan metak u njega mrmljajući...) Vidi živine, nikako da umre. E, sad ćeš zauvijek prestati..(i reče Danici i Dževadu). Hajde, odnesite ovog blesana što dalje od mene... Ne mogu ga više gledati. Dževad: A gdje da ga nosimo? U ambulantu, kuhinju... Gdje? (ustajući zajedno sa Danicom i krećući se prema mrtvom Seji) Zlaja: U ambulantu, najbolje je. Dobro si se sjetio. I neka malo odspava (smijući se) dabogda se nikada ne probudio. Ionako smo nas troje sami ovdje... (iznose Seju sa scene i odmah se vraćaju zadihani). Danica (otpuhujući): Težak je k'o tuč... Zlaja: Bilo je i težih, no da mi nastavimo... (sve troje ponovo sjedaju za stol dok ponovo svjetlo prelazi na onu dvojicu u drugom uglu) Rusmir: 123

Profesore dragi, pred nama je dugo toplo ljeto. U trenutku se prisjetih svojih mladih dana i Ben Quick-a koji je našim roditeljima bio ono što je nama danas Esmeralda. Kada rekoh, dugo...pomislih na svu ovu vrućinu što obuzima pravednike ovdašnje svaki put kada se pomenu bilo kakve najave boljitka na ovim prostorima. Sit sam procjena, evaluacija, nadanja: Očekujemo ulazak u Evropsku uniju do 2007. dok istovremeno master Soroš britko izgovara kako to ne možemo očekivati prije 2015 dok moj stari prijatelj Ahmo reče: Dabogda kćeri, ali do 2050.; • Onaj anamo, oni što ni ime mu ne želim izgovoriti će, kažu, konačno biti uhvaćen ove godine i odveden u Den Haag. Hoće, hoće, ali u... (i odmah nastavlja) • SARS će zaobići Bosnu i Hercegovinu jer je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo naredbu ambasadama da se Kinezima ne izdaju vize u Kini. Da mi je i to vidjeti. Kao da nam SARS nešto može? • Pedi je konačno krenuo sa ultimatumima. Očekujem da mu se kao bumerang svaki od njih vrati jer ovdje i sada ni ultimatumi više ne pomažu. Duboko smo zaorali, profo moj. Mića: Elem, što se ti napriča, mladiću dragi. Kao da ponovo pred ove ljetne sparine pokušavaš probuditi nadu kako nam se valja pripremiti za jesen sumraka sopstvenih stremljenja, jer, eto, već si i apsolvirao... Ne, stani! Zar ovo nije apsolventska godina kako smo nas dvojica sučelili naša promišljanja? Rusmir: Jeste, i šta s tim? Mića: Ništa, samo se divim svima onima koji nam, eto, već toliko godina dopuštaju da... (odjednom se protrese jer ga je Rusmir prekinuo) Rusmir: Profesore Mića, ne idite od teme! Mića: E, jesi navalio... Ne dozvoljavaš mi nimalo improvizacije. No, dobro, da se vratim na temu, kako reče. Opet nabrajaš samo dio sumornih činjenica o kojima i vrapci na grani pričaju a zaboravljaš da: Eto, i na Predsjednika Sindikata pokušaše atentat! Ostade živ! 124

• Onaj Bušman (zove li se tako?) izlista 150 dobitnika isključenja sa civilizacijskog stabla napretka. Kao da im je nešto naškodio! • Ovi na vlasti i dalje obećavaju novo zapošljavanje uz stezanje kaiša i povećanje poreza! Prisjetih se one izreke kraljice (Katarina je bila) koja, na vijest dobivenu od dvorjana kako narod nema hljeba/kruha da jede, lakonski odgovori: Pa, neka jedu kolače! E, vala - i kolača je nestalo. • U komšijskom entitetu prvo odbiše pa usvojiše objedinjavanje osnovnih smjernica za uspostavljanje jednog generalštaba, jednog komandanta, jedne....E, neće moći! Nisu se za to borili! Živi bili pa vidjeli! Rusmir: Ti meni reče kako puno pričam a ti se ko muha na lijepak prikači čitavom kompozicijom sopstvenih snovidjenja na moje riječi. Mogu ja i dalje, profo moj, pa da vidimo tko će prvi stati. (ustaju obojica i kreću na drugi kraj scene i prelaze stojeći iznad njih troje) Mića: Nemoj, studente dragi, jer i ono što ti naričeš i ono što ja podvlačim i nije ništa drugo do lajanje na mjesec dvojice ostarjelih dripaca... Rusmir (oštro reagujući): Čekaj, pa ja nisam star! Mića: Jesi, jesi, ali to još uvijek ne znaš. Ovdje se i radjamo stari jer mladosti više nema. Otišla je. U bunilo vlastitog poslanja. A ti, Zlaja. (okreće glavu prema publici pa je podiže prema gore i na kraju gleda u Zlaju obraćajući mu se) razmisli malo jer mogli bismo mi do sutra ovako, ali nećemo zbog tebe jer... ni sam ne znaš koliko si sretan što ne želiš razmišljati (ali i raditi na tome) o rješenjima koja vode boljoj budućnosti za sve nas. Rusmir: Tako je, profo moj, ali ubi te patetika jer mu i ja želim nešto reći. Slušaj ti, Zlaćani (upirući prstom u njega dok drugo dvoje sa strahom gledaju) Kada ćeš konačno shvatiti da je svojevremeno jedan glas u Americi izabrao predsjednika?! Kada ćeš shvatiti da moraš konačno početi voljeti Bosnu (a i Hercegovinu) u sebi a ne sebe u Bosni (a i 125

Hercegovini)?! Kada ćeš uvidjeti da ovdje na ovim prostorima i nije bitno više tko je na vlasti već zbog čega je tu?! Kada ćeš?! Uostalom, nikad nećeš jer... Alea iacta non est... Kockamo se već dovoljno sopstvenom budućnošću... Ni Cezar nam ne može pomoći. A i zašto bi? Suviše smo mali na ovom dunjaluku/svijetu... Mića: Zaista, studente moj. Kome ti ovo pričaš? (dižući izgubljeno ruke u zrak i vraćajući se za svoj stol) Rusmir (opušteno): Intelektualnoj masi zaborava - profo dragi. (pridružujući mu se) Mića: Tako reci i hajde na spavanje jer izmorih se slušajući te. Rusmir: I ja tebe. (ustadoše i odoše sa scene dok reflektor prelazi ponovo na Trojku u drugom kraju scene.) Danica (obraćajući se Zlaji): Nije mi jasno zbog čega tebi govore sve ono? Zlaja: U tome i jeste fazon. Čitavo vrijeme sam ja bio taj kontakt izmedju stvarnosti i želja, nadanja i realnosti, suštine i forme. Oni su bili probni zečevi unutar mojih nakana da pokušam realizirati svoju mesijansku ulogu na ovim prostorima: Da napravim državu sreće i veselja (na ovo se zgledaše Dževad i Danica i kao po dogovoru skočiše na njega udarajući ga metlom, kantom i ostalim stvarima koje im dodjoše do ruke). Dževad (glasno): Ti ćeš biti mesija! Ti ćeš mi mijenjati svijet! Pa ti još uvijek ne shvataš da se nalaziš u LUDNICI... Da si znao na koji način to uraditi, ne bi koristio jadnike kao što su njih dvojica da kreiraju tvoje vizije sutrašnjice. Sam bi je kreirao. Unutar institucija sistema. I onda se borio! Mijenjajući sebe zajedno sa njima (Zlaja je već popustio i omlitavio onesviješćen dok Danica smiruje Dževada). Danica: Dževade, dobro je. Vidiš da je onesviješten... Treba vidjeti šta i kako dalje. Ovdje više ne možemo ostati... Opet će doći... oni... A ne vjerujem da ga itko i čeka preko ograde... (u tom trenutku na scenu izlazi Mario polako se njišući, iza njega ide Rusmir, pa Mića, za njim Vildana. 126

Dževad i Danica na trenutak su izgubljeni ali dolaze sebi dok Zlaja polako dolazi k svijesti... na sceni se pale sva svjetla. Mario prvi govori dok se kreće ka publici gdje staje na ivicu scene). Mario (obraćajući se publici): Ovo je samo naš pokušaj da ukažemo na sveopće ludilo koje nas okružuje. (Mića dolazi i staje pored njega kao i svi ostali kako dolazi red na njih) Mića: Da li ste mogli uvidjeti koliko smo se trudili? Vildana: Sve se ovo moglo desiti, ali i ne mora. Danica: No, ipak se dešava i u trenutku dok ovo govorimo. Rusmir: Ovdje i sada. Dževad: I zbog toga vas pozivamo... da, pozivamo vas... Zlaja: (prekidajući ga) Da zajedno sa nama krenete u....(u tom trenutku policajac Sejo ulijeće na scenu sa povišenim glasom...) Policajac Sejo: Opet oni! Zar vam nisam rekao da je dosta bilo... Na pod brzo.(svi liježu na pod u tom trenutku)... Neću da vas čujem! Kada ćete doći sebi. Ovo je (speluje) LUDNICA (dok speluje polako se spušta zavjesa, SVJETLO SE smanjuje). KRAJ

127

128

RECENZIJE STEĆAK VREMENU I PROSTORU Sabahudin Hadžialić je napisao knjigu koja je brevijar naših neprilika, nepodopština i nevolja, s puno vrcavog humora, razgaljujuće duhovitosti i kritičke oštrine. Veliki poljski, jevrejski i svetski pisac Stanislav Jerži Lec zapisao je da je „najveći roman rečenica“. U knjizi Abecedna azbuka nalazi se nekoliko hiljada sjajnih „romana“. Pred stranicama ove uspele knjige čitalac ne može da ostane ravnodušan jer ga Hadžialić svojim meditativnim fragmentima, biserima mudrosti i sentencama podstiče na smeh, razmišljanje, srdžbu, pokajanje ili zapitanost. (Napredovao bih ja ka Evropi, ali mi ne daju! KO? Isti oni koji najviše o njoj pričaju: političari.) Autor kratkim potezima vrhunskog hirurga svojim zašiljenim perom secira maligno tkivo na društvenom organizmu. Hadžialić izvanredno uočava sve što je podlo, mrziteljsko, nedostojno i nisko - ismejava ga, šiba rečima, stavlja na stub srama i izlaže javnoj poruzi. (Ko je na vlasti u B(iH)? Propali đaci i lijeni seljaci.) Satiričaru Hadžialiću verodostojnost u tom postupku pruža okolnost da je samokritičan, da polazi od svog okruženja, svoje sredine i ljudi oko sebe. To ga čini satiričarem od respekta i klase. (Zbog čega neću da skupljam poene na ustašama i četnicima? Jer su mi moje balije draže!) Naš pisac je pouzdani hroničar ovog vremena koji znalački sažima, sintetizuje i sublimiše pojave, vesti, izjave, doživljeno i viđeno. Od tog iskustvenog stvara literarne bravure, dajući im vanvremenski obol i prizvuk univerzalnog. Svoja zapažanja vredno beleži, prenosi u umetničku imaginaciju i zahvaljući zavidnoj književnoj veštini stvara „monumentalne minijature“. (Oni traže podobne a ne sposobne. A šta ćemo sa onima koji su i jedno i drugo?)

129

U satiričnim tekstovima, naizgled reskim, ima puno topline, lirskog, pesničkog i humanističkog sadržaja. Hadžialić pripada plemenitom kovu ljudi, velike erudicije, kosmopolitskih pogleda, široke duše i tolerancije za lepotu razlika. Autor je osoba ispunjena životnom energijom, pozitivnim mislima, optimizmom i blagošću. (Prije osamnaest godina su bili drugovi! Danas su gospoda! Ljudi nigdje nema!) Sve to, naravno, prestaje i tolerancija se gubi kada se kao čovek i satiričar suoči s mržnjom, isključivošću, kriminalom, korupcijom, primitivizmom, neznanjem i bahatošću. (Korupcija über alles. Na unutrašnjem reveru političara je upisano. Kao Manifest djelovanja!) Hadžialić je stvaralac koji piše kao što misli, pravdoljubivost stavlja iznad svega, a istina mu je svetinja. Boreći se za ove vrednosti on ne misli na cenu koju mora da plati, iako je ona često bila vrlo visoka. Zapisi koje je Hadžialić objavljivao u listu „Most“ podsećaju po formi, temama i senzibilitetu autora na briljantne crtice jedinog pisca nobelovca s ovih prostora Ive Andrića u Znakovima pored puta. Znakovito! Hadžialićeve drame dramatično govore o tome što nas okružuje i što je u nama, kroz dijaloge glavnih junaka na pozornici koja se proširila na celu državu i region. Sabahudin Hadžialić bolje, lepše i uspešnije u aforizmima, kratkim zapisima i dramama opisuje i objašnjava nas, ovo vreme i naše postupke, nego brojne studije, analize, disertacije, izveštaji, ekspertize i elaborati čitavih timova dobro plaćenih stručnjaka za razne oblasti. Ako se i kada se, bude podizao stećak ovom vremenu i ovom prostoru na njemu, u tvrdom kamenu moraju biti uklesane reči Sabahudina Hadžialića, ove, ili neke slične: Ti, zemljo draga, ne plači. I ovo će se zvati jučer. Ono dobro...jučer.

130

Sabahudin Hadžialić nam je podario knjigu koja tematski prevazilazi granice rodne mu BiH i zasigurno će, zbog svojih opšteljudskih poruka i misli, imati odličnu recepciju u susednim zemljama, na prostorima bivše zajedničke države, kao i na širem evropskom tlu.

Aleksandar Čotrić, književnik, Beograd

131

Sabahudin Hadžialić

Abecedna Azbuka (aforizmi, crtice, peckativi, satirične drame)

ČIŠĆENJE ISPRLJANOG UMA Iako je svestan da sve manje ljudi čita knjige, Sabahudin Hadžialić ih i dalje piše. U jednom svom zapažanju izneo je zanimljiv podatak. Od 40.000 stanovnika u Bugojnu, samo njih 89 su članovi Gradske biblioteke. Imajući to u vidu, Sabahudin u „Epitafu mladom aforističaru“ piscima početnicima preporučuje da na vreme prestanu da se bave pisanjem i da pređu u političare, jer tako se lakše i bolje živi, a i drugi ti pišu. On zna gde možete naći i videti Boga. U zgradi njegove Opštine, na šestom spratu. Sabahudin u svojim aforizmima kaže i to da se politikom bave propali đaci i lijeni seljaci. Da na ovim prostorima vlada anarhija i korupcija. Tvrdi da je život jeftiniji u Sarajevu nego u Beogradu... Govori nam Hadžialić i o „brzini“ suđenja ratnim zločincima, o kvalitetu života, o Evropskoj uniji, o prošlosti, o sadašnjosti, o ratovima i njegovim protagonistima... On svoju zemlju vidi kao „zemlju čuda“... Sigurno se pitate kakav je to čovek? Ko je taj Sabahudin Hadžialić koji sve (i svakoga) kritikuje i sve „naše svetinje“ izvrgava ruglu? Ko mu je to dozvolio i dokle on misli tako bezobzirno da satire sve što „vredi“ u njegovoj, našoj ili bilo kojoj drugoj zemlji?! Sram ga bilo! Šalu na stranu! Sabahudin Hadžialić ume da vidi, čuje i oseti šta muči narod. Šta boli sirotinju i raju. Šta ih tiska i ne da im mira. Kroz svoje aforizme, crtice i peckative, žestoko se obračunava sa ljudskom glupošću i nepravdom. Njegove

132

misli su bliže novinskoj, nego književnoj satiri. Aktuelne su, oštre i uvek upućene na pravu adresu. Aforizam: „Voda je kao ljudi. Čista na izvoru, a prljava na ušću“, je pravi biser mudrosti. Govori nam o zagađenosti prirode, ali i o zagađenosti ljudskog uma! Čistoća i nevinost gube se vremenom. Što život (reka) teče dalje, to je zagađenje veće! Ostaje pitanje na koje će vreme dati odgovor: „Da li je moguće izvesti čišćenje prljavog uma“? Dok ne saznamo odgovor na ovo pitanje, poštovani ljubitelji knjige, čitajte satiru, čitajte Sabahudina Hadžialića... Bar vas osamdesetdevetoro koji imate člansku kartu Gradske biblioteke...

Ninus Nestorović književnik Novi Sad/Beograd Srbija

133

LJUDONOSTALGIČNA KNJIGA O NAMA Za većinu ljudi, život je danas teži i nepodnošljiviji nego što je bio ranije. Ne toliko zbog uvezene kapitalističke ideologije i nemilosrdne globalizacije, koliko zbog unutrašnje hipokrizije i lažne demokratizacije. Danas ljudi imaju neograničenu slobodu govora, ali zato nemaju dovoljno slobodnih radnih mjesta. Imaju roba koliko god hoće, ali nemaju novaca da te robe kupe i da tako zadovolje svoje osnovne životne potrebe. Imaju političkih stranaka kao vaški na glavi, ali ne odlučuju ni o čemu drugom osim o izboru onih koji će ih u naredne četiri godine vući za nos i soliti im ionako presoljenu pamet. Zbog svega navedenoga, danas je pravi raj za lopove, pljačkaše, ubice i politikante, a ovozemaljski pakao za siromašne, vrijedne i poštene. U tome raju odlično se snalaze oni koji su završili škole iz varanja i otimačine, a vrlo teško ili gotovo nikako, svi drugi. Zato je ovo vrijeme, narodski rečeno, dušu dalo za humoriste, satiričare i ine ljude bistroga uma i britkog jezika. A jedan od takvih je, besumnje, i Sabahudin Hadžialić, rođeni Mostarac a danas novopečeni Sarajlija od Bugojna. Dalekovid čovjek, koji je iz rodnog grada ponio lisku u svijet i od nje izlistao hiljade stranica ispisane pjesmama, pričama, aforizmima, kozerijama, dramama i drugim književnim vrstama. Nešto od toga zapisanog i objavljenog u raznim medijima i mjestima prikupio je i posložio u knjizi nepretencioznog ali začuđujuće životnog naslova: Abecedna Azbuka. Knjiga je primarno posvećena onima koji su na vlasti, a sekundarno inima koji su za njih glasali. Može i obrnuto, premda to nema istu težinu. Kao što ni konj i magarac nisu jednako teški kada im stave samar pa još dodaju teret. No, o tome na nekom drugom mjestu. Elem, pisac, aforist i satirik Sabahudin Hadžialić, kao slobodouman pregalac zemlje i roda svog, uhvatio se u koštac sa okoštalim pojavama individualne i društvene hipokrizije te im perom i liskom zadao seriju udaraca u

134

pleksus, a uzgred i poneki direkt u bradu, sve s ciljem i željom da probudi razum kod nerazumnih i osvijesti mase koje su su, poodavno već, utonule u duboku nesvijest. U komu, koju su im darovale lokalne komite, hohštapleri i svakovrsni domaći i uvozni probisvijet. Sabahudin Hadžialić takve ljudske otpatke i nakaradne tumače povijesne zbilje jako dobro poznaje, jer je prošao svijet od socijalizma do kapitalizma te upoznao njegove dobre strane i loše navike. Usput, radio je sa nosačima vlasti i jasno mu je kao dan, koliko su oni teški i šta su sve u stanju uraditi da bi im na ovom svijetu bilo bolje nego na onom drugom. Iako se tome drugom svijetu više mole nego li ičemu ostalom. Jer ih dlan zbog njega svrbi i neka druga stvar na tijelu - boli. Unatoč svačemu i, usprkos svemu. Sabijev humoropis Abecedna Azbuka sastavljen je iz tri cjeline koje su idejno i logički povezane u jednu. U pismo onima koji tlače i njihovim mrskim prijateljima – potlačenima. Pismo koje se čita u jednom dahu sve dok ne izdahne i posljednja nada da će sit gladnoga razumjeti, a trula država odumrijeti. U prvoj cjelini pisac se aforizmom i britkim mislima bori protiv korumpirane vlasti i njenih epigona na tronu. Njihova borba za ljudska prava, slobode i dostojanstvo toliko je slabašna i isprofanisana da ne može pomoći nikome osim njima samima i njihovim bližnjima. Sve izvan tog kruga samo je jad i tuga. Baš kako to autor kaže u aforizmu: Prije osamnaest godina bili smo drugovi! Danas smo gospoda! Ljudi nigdje nema! Druga cjelina ispunjena je zapisima pod naslovom Crtice iz nesvijesti koje je Hadžialić objavljivao u mostarskom časopisu za kulturu i umjetnost Most. Dok urednik časopisa, književnik Alija Kebo, nije otišao sa ovog svijeta, a Most po drugi put pao u hladnu vodu Neretve. U tim se crticama autor bavi svakodnevnim životnim temama i dilemama, stavljajući u prvi plan moćnu politiku i malog nemoćnog čovjeka. Politika u stvarnosti i jeste u prvom planu, a čovjek je, ako ćemo pravo, negdje u en-tom planu. Kako i priliči društvu koje drži do moćnih i bogatih, a muljem se baca na slabe i siromašne. Crtice koje pisac podvlači ispod naše sumorne stvarnosti, zapravo su ogledalo nas samih. Spremnih na ustupke onima koji vladaju i nedovoljno sposobnih za pomoć onima koji stradaju. 135

Socijalno neosviještenih, materijalno posrnulih. S pogledom na budućnost kroz durbin duga i kredita s visokim kamatama. Upravo onakvih kakvi odgovaraju savremenom kapitalizmu. Društvu u kome se živi od danas do sutra, a radi kako i koliko gazda kaže i naredi. Lijepo su nas udesili tranzicijom i borbom za manju državu od one koju smo imali. I lijepo će nas predati onima koji tlače. Usuđujem se reći kako ništa bolje od toga nismo ni zaslužili. A i što bi bolje zaslužili oni koji su socijalizam i samoupravljanje trampili za kapitalizam i upravljanje od strane sile koja ima vlast, mast i slast. I kojoj je korbač kapitala u ruci. Dok su naše ruke i prazne i hladne. A usne modre i gladne. Na istom fonu i u istom tonu su pisane i drame koje je Sabahudin Hadžialić uvrstio u ovu knjigu. U tim dramama, tragika življenja prepliće se i nadopunjuje sa komikom vladanja. Tako nastaju slike sistema u kome caruju anarhija, zbunjenost i beznađe. Iako autor te karakteristike pripisuje zemlji u kojoj je rođen i gdje živi, one podjednako vrijede i za sve države u okruženju koje su nastale raspadom bivše SFRJ. A i mnogo šire... Ako bi se sudilo po tome kako i na koji način autor opisuje socijalizam i bivšu državu na jednoj te neoliberalni kapitalizam i novonastale banana države na drugoj strani, mogao bi se steći pogrešan dojam kako je on okorjeli „jugonostalgičar“ i ortodoksni ljevičar. No, takav dojam nema realnu osnovu u Hadžialićevom poimanju svijeta i čovjeka kao jedinke u njemu. I nije nipošto u skladu s njegovim kosmopolitskim, humanističkim i duboko ukorijenjenim socijalnim uvjerenjima o društvu i bitku kao suukusu svega postojećeg. Kad bismo po tome sudili o piscu, onda bismo ga prije mogli nazvati ljudonostalgičarem, jer se uporno i dosljedno bori za ljude i za ono što je u njima esencijalno. A to je, prije i poslije svega, Ljudskost. Pisana velikim početnim slovom. I zapamćena po dobroti i ljubavi prema svemu što ima ovaj svijet i što nam pruža život. Sabahudin Hadžialić je ovom knjigom, opravdao tu, sebi i drugom zadatu tezu. Sve drugo su samo proizvoljne hipoteze čiju valjanost moraju dokazati oni o kojima je u knjizi riječ.

136

Ivo Mijo Andrić Književnik Zagreb, Hrvatska

137

ROTACIONO SVJETLO NA KRAJU TUNELA Osvrt na aforizme Sabahudina Hadžialića iz knjige „Abecedna Azbuka“

Čovjekov život počinje kratkim trzajima, trapavim koracima sa puno nesigurnosti i dileme u njima. Tek kad ti psovka dovoljno oteža, kad ti intenzivno počnu raditi pljuvačne žlijezde (nikako erotske, dok ti još sperma nije napala mozak), kad ti šaka dovoljno ojača da u nju može stati poveći kamen, ili neki drugi čvrst predmet (nipošto lopta), tek tada se možeš upisati među ljude. U literaturi je obrnuto. Književnik započinje šaru svoga pisanog mozaika najčešće mnoštvom suvišnih, nepotrebnih riječi, naširoko raspričanih, nagomilano, tek da se popuni izazovnost bijele hartije što čeka kao gola, nezasita žena. Vremenom se riječ i misao brusi, svodi se na najmanju moguću mjeru, ako ikako može sa pola sloga da se sve kaže. Roman, novela, pripovijetka, esej, pjesma… Kad pisac svoj opus svede na distih, na britku oštricu zmijskog jezika, tek tada može početi pisati roman svog života. Kad se to izuči, kad se prevaziđe inflacija riječi, kad svaka riječ zauzme svoje mjesto u prvih jedanaest – tekma može početi. Od aforizma, najkraće (najšire) književne forme (odmah iza neartikulisanih glasova), sa te dvije riječi vezane u čvor, gradi se dvorac duhovnosti. Sabahudin Hadžialić je krenuo literarnim, a ne životnim putem. Nakon tridesetak godina bavljenje pisanom riječi, od suhoparne novinarske pa našire, dotjerao cara do duvara i stvorio pretpostavke da u nekom skorom vremenu otpočne pisati svoje životno djelo bez obzira na formu i oblik. Hadžialić je dopisao do nivoa u kojem sa nekoliko riječi može uzdrmati epohu (Ko je gori od komuniste? Bivši komunista). Hadžialićevi peckativi, baš kao aperkativi, pogađaju i uzdrmavaju našu stvarnost, prateći je paralelno i u drugim oblicima autorove pisane riječi (esej, dnevnički zapisi, drame) kao hroničnog bolesnika sa jasnom dijagnozom, kao bitnim predznakom izdravljenja i ozdravljenja.

138

Piščev aforizam, crtica, distih, ponekad i epigram, je toliko konkretan, jasan u nakani i precizan u odredištu, da nam je posve uočljivo kako se stapamo, postepeno saživljavamo sa pročitanim kao već viđenim, dok ne spoznamo svoje blisko okruženje. Hroničar naše svakodnevnice, Sabahudin Hadžialić, ne bježi od svoje pripadnosti i identiteta, etnos mu ne dođe ni kao tegoba ni kao neminovnost, te kao takav riječju lj(ubi) bližnjeg svoga, jer su mu njegovi draži, precizno ih peckajući i prozivajući, a nas opominjući i pozivajući da smo dio mrtvila iz okruženja koje nam se događa iz dana u dan, iz godine u godinu, a deceniji prolaze, život kao nepovrat, i mladi ljudi zauvijek izgubljeni. Hadžialić razgolićuje našu stvarnost do tananih detalja publicistike, iznoseći činjenice o napredovanju i društvenim zaslugama onih koji su od prijeratnih portira i čistačice napredovali do visokorangiranih državnih funkcija i povlaštenog položaja, i onih koji su prije rata pisali ko se usudio da ide u džamiju, a danas zapisuju koga nema na zbornom mjestu (na džumi) ubirući poene kod velikih, visokorangiranih bogova sa ikstog sprata (kata), igrajući se običnim smrtnicima što rovare po kontejnerima i čekaju crkavicu demobilizaciju. Podastirući činjenicu da je svoj i da nije ničiji (osim ženin i nepovratno Božiji) a Hadžialić nam nakratko baci kost nostalgije za bivšom zajedničkom zemljom, tek toliko da povuče paralelu stanja u društvu velikih očekivanja i nadanja, a slabog učinka na boljitku društvene zajednice, podsjećajući nas da smo iz tamnice naroda izašli u svoje ropstvo. Iz tog mraka autor nam u oči baca tračak svjetlosti, ne bismo li progledali bar na trenutak mi, svakodnevni smrtnici zaspali na vječnoj straži iščekivanja boljeg i drugačijeg, čekajući da se na kraju tunela pojavi svjetlo makar i rotaciono. Tegoban život u Bosni i Hercegovini je formirao nove satiričare, inicijatore duhovnog ustanka koji nisu tu da bi rušili postojeću vlast nego da je britkom riječju natjeraju da bude efikasnija i plodonosnija za njene žitelje. U plejadi odabranih i pozvanih (od Boga i ljudi) svoje mjesto, koje mu zasluženo pripada, zauzeo je i Sabahudin Hadžialić. Dostojanstveno, pošteno, bez dlake na jeziku, da brani ovo malo što je ostalo od života. Argumenata za to 139

ima. Hadžialiću je psovka (riječ) dovoljno otežala, šaka mu je povelika da u njoj drži čvrst štit (aforizam), a pljuvačke (ideja) ima na pretek da pljune na poganštinu od ljudi i društvenih tokova. U budućem vremenu Sabahudin Hadžialić će morati doraditi svoj aforizam. Moraće ga domišljavati. Hadžialićev aforizam je toliko istinit da mu u doglednom vremenu – niko neće vjerovati. A iz života prepisan. Ekrem Macić književnik Konjic, BiH

140

DRAMSKI KOMADI ZA MALU SCENU

Sabahudin Hadžialić: Vrijeme je i Pobjeći negdje. Drame. Jednočinka i dvočinka.

Sabahudin Hadžialić, profesionalni novinar i književnik, pjesnik i vrstan esejist, priređivač i urednik više knjiga i listova, čovjek slobodne misli i duha, javlja se sada i kao dramatičar, dramski pisac koji snažno zarezuje u život na njegovom najbolnijem mjestu. Ta okolnost Hadžialićeve dijaloški realizirane tekstove, prevashodno i čini dramskim, jer, autor i ne inzistira na izgradnji elemenata klasične dramske radnje, on naprosto, snažnim osjećanjem da jeste na mjestu koje je žila kucavica smisla i čvorište nesporazuma i mogućeg razrješenja – ulijeće kao metak u aortu i već je in medias res – na mjestu gdje treba biti, u središtu stvari, gdje drama traje. Generacijski sukobi postoje oduvijek. Susretanje generacija jeste stvarno mjesto koje generira nesporazume s naglašenim dramskim elementima, jer, sukobljavanje, ne može biti ni radost ni navika, ono je nužna situacija, događa se kao neizbježnost ili nezgoda, a u odsustvu drugih mogućnosti i sredstava rješavanja međusobnih odnosa. Pri tome sudionici, i jedni i drugi ispoljavaju prije svega svoje intimne preokupacije, ponesenost sobom i svojim željama, sposobnostima, uvjerenjima, nadama, iskustvima i stalnim iščekivanjem da sve ipak ispadne po njihovom, jer, ne mogu ni zamisliti da nisu upravu! Vernes se u kući pojavljuje takoreći: slučajno, iz puke nužde, u potrazi za prenoćištem, ali Mehmed misli što mu se sviđa: da je to prosac njegove kćeri Sabine i da je doživio trenutak njezinog srećnog ulaska u bračnu luku. I inače, Mehmed je ufuran u svoje vrijeme, svoju političku i životnu filozofiju do mjere, pa je sasvim autistična osoba koja pada u nesvijest svaki put kad je prinuđen shvatiti da se život razlikuje od njegovih uvjerenja i shvatanja.

141

Sabahudin Hadžialić vispreno koristi sve mogućnosti konkretnog odnosa koje potencijalno generira jedna takva situacija i ispisuje racionalan dramski tekst jednočinke Vrijeme je za... U svom osjećanju i spoznaji dramaturških vrijednosti, Hadžialić rado ostaje kod osnovnih elemenata dijaloških vijednosti i kada je očigledno da se iste mogu nadograđivati i razvijati u cjelovite prizore i slike. To će u njegovom tekstu, vjerujemo, imati posebnu draž u dramaturškom nivou razrade i postavke, a potom i kao sloboda za glumce da tekst igraju neopterećeni, da ga nadograđuju osobnim iskustvom, energijom i viđenjem, da ga učine interesantnijim i scenski efektnijim za gledatelje. Bez sumnje, Sabahudin Hadžialić je dramski autor većih mogućnosti. O tome svjedoči tekst drame Pobjeći negdje, koji je napisan u dva čina. U ovom tekstu, Hadžialić prolazi s druge strane našeg unutarnjeg doživljaja stvarnosti kojom smo okovani u svome sada, on se uzdiže iznad tog ambijenta koji se već s malog rastojanja ukazuje kao svojevrstan sanatorijum i kuća međusobnim odnosima i pozicijama zatočenih luđaka. Uloge su strogo podijeljene, likovi brižljivo/precizno karakterizirani, igra je nemilosrdna, pošalice nisu dobro došle, život je farsa ili je negdje drugdje. Hadžialićevi dramski tekstovi odišu senzibilitetom i viđenjem suvremenog, posebno - mladog čovjeka, tenzijom duhovnog i intelektualnog zdravlja, intelektualne potrebe za uspravnošću i željom za oslobađanjem čovjekovih potencijala i dobijanjem odgovarajućeg mjesta u društvu. U biti, i postavljeni i igrani, ovi tekstovi mogu imati samo takav smisao i funkciju, jer to je ideja kojom je autor nošen dok ih je ispisivao. Ovim tekstovima daje poseban šarm okolnost da funkcioniraju kao nesmiljenost logike zdravog dijaloga, bez posebnih, posebno ne velikih zahtjeva za scenografijom i rekvizitom. Muzičke zavjese od popularnih kompozicija u rok maniru, imaju nadopunjavajuću i smislenu vrijednost i daju sadržaju prepoznatljivu auru društvenog ambijenta. Zato je za očekivati, da ovakvi tekstovi budu podesni i poželjni predlošci za postavke na maloj sceni i za mlade 142

ljude, jer insistiraju na rješavanju njihovih problema i pozicije. Atif Kujundžić književnik Lukavac, BiH

143

Stvarnost u nama ili mi u njoj

(Recenzija dramskih tekstova Sabahudina Hadžialića VRIJEME JE ZA... i POBJEĆI NEGDJE)

Iz potpuno nerazumljivih, što obično znači i neopravdanih razloga, savremeni pisci se u nas čuvaju, libe ili, pak, jednostavno bježe od obimnije i ozbiljnije literarne obrade tema, događaja i likova vezanih za bivši politički sistem, pola vijeka socijalističke države, zablude, dostignuća, promašaje ili uspjehe, koji su vezani za to vrijeme. Podjednako je to mana prozaista i dramskih pisaca. Na prste jedne ruke se maltene mogu pobrojati bosanskohercegovački literati, koji su skloni upustiti se u tu “avanturu”, a da, pri tome, suvereno znaju šta žele, koliko mogu, s kolikim kvantumom osnovnih informacija (fakata) raspolažu i, konačno, šta vrijedno i važno mogu da poruče. Još nema ozbiljnijih tragova ili potvrda nečijeg validnijeg nauma da se bavi cjelovitijim istraživanjem odgovora na pitanje zašto je to tako. Pod pretpostavkom da nije sporan dominantan uticaj nacionalne euforije i naprasnog “buđenja”, koje je bilo osnovno obilježje raspada bivše države i rasapa sistema u kome smo živjeli, preostali razlozi za to, a ima ih, morali bi se tražiti u subjektivnoj rezervi, snebivanju, nesigurnosti ili, naprosto, neatraktivnosti ove vrste tematskog potencijala. Zašto bi se, vjerovatno rezonuju pisci, išlo neutabanom stazom bavljenja nedavnom prošlošću (uz to još neovjerenom famoznom istorijskom distancom), kad ima i bližih, i lakših i tema mnogo zahvalnijih za obradu, a iz postsocijalističkog su doba, od onih “delikatnih”, nekadašnjih? Ako se ovo razmišljanje uzme za umjesno i ispravno, onda je prvi utisak, pri susretu s dramskim tekstovima Sabahudina Hadžialića, moguće sažeti u impresiju o evidentnoj autorskoj odvažnosti, o nespornoj neopterećenosti ideološkim, izvrnutim nacionalnim ili nekim trećim onečišćenjem, te, konačno, o solidnom poznavanju bar

144

temeljnih teoretsko-praktičnih biljega nedavno prošlog, koje ima sve izglede za to da izazove emocionalno-nostalgični žal u (ne)željenom susretu s nedovršenim, neuobličenim i nesređenim novim dobom. Tranzicijskim, kako nam se oficijelno objašnjava, a da se, uz to, ne kaže ni dokle će to takvo, n e d o v r š e n o vrijeme trajati, ni koliku cijenu njegovog uobličavanja ćemo, na kraju, morati platiti. Pogrešno bi, na osnovu dosad kazanog, bilo misliti da je Hadžialić simplifikovani nostalgičar, da neizlječivo pati za prošlošću i da se nekritički opterećuje čežnjom za onim čega više nema i, sve su prilike, nikad ga više neće biti. Ne, to se, u ozbiljnoj valorizaciji ovih njegovih dramskih tekstova, tako ne može ni pročitati, ni doživjeti. Ali se može i mora pročitati i doživjeti da u zanimljivo organizovanoj i koncipiranoj jednočinki Vrijeme je za... autor indirektno ustaje protiv iskrivljavanja, falsifikovanja i naknadnom pameti “oplemenjenog” retuširanja prošlog doba. On počinje s naoko naivnim ljubavnim zapletom, da bi dokučio prolegomenu za ovovremenu evokaciju sukoba generacija, koji se pretvara u onostranu, gotovo iracionalnu, ali ne i nemoguću interpretaciju refleksija bivšeg u izopačenjima ovog vremena. Ključna dramska, ali i psihološko-idejna je tu uloga oca Mehmeda, glavnog junaka, čije prvobitno očinsko, strogo i principijelno postavljanje spram kćerke, u nastavku prerasta klasičan okvir roditeljskog i razvija se, do nivoa dramski solidno uspostavljenog zapleta, u simbiozu ljudskog i političkog, evokativnog i aktuelnog, metafizički nedodirljivog i objektivno surovog. Osobito će to doći do izražaja u njegovoj relaciji sa Vernesom, likom koji s njim, zapravo, jedini stupa u pravu polemiku, ali, istodobno, nosi sve bitne odlike novouspostavljenog (?!) poretka, u kome ni sukob generacija nije klasično crno-bijelo posmatrana vizija njihovih relacija, niti može proći bez potresa s neočekivanim reperkusijama. Rasplet se odvija u gotovo hamletovskom kontekstu, koji je pisac smišljeno pozajmio, odlučivši da Mehmedov ”duh” odigra jednu vrstu reinterpretacije uloge duha

145

Hamletovog odnosa, samo u drugoj situaciji, u drugom vremenu i u vezi sa, čini se, mnogo krupnijim pitanjima (ne)moguće (neuhvatljve?) tranzicije i bukadara neizvjesnosti, koje stoje pred nama. Otud i osnovanost naslova Vrijeme je za... Jer, niti znamo za šta je vrijeme, i kada će biti, niti se iko ozbiljan može usuditi u pouzdanije predviđanje onoga što nas čeka. Ne pomažu u tome ni poređenja nekadašnjeg i ovog sistema, zapravo ondašnjeg sistema i aktuelnog ne-sistema, a nema pomoći ni od stvarnih likova, kao ni od duhova nekadašnjih likova. Autor ostavlja otvorenim sva važna pitanja, a upečatljivost svog postupka gradi na činjenici da je spreman i ovako, dramskim sredstvima, progovoriti o onome o čemu se, u dnevnoplitičkoj opterećenosti i u pravom galimatijasu problema s kojima živimo, ne usuđuju govoriti ni političari, ni nepostojeće javno mnijenje, a još manje pozvana nauka ili društvena misao. Na sličan način, ako ne i još drastičnije, do kraja ogoljenim me-todom situiranja i likova i radnje na mjesto na koje ovo što živimo najviše podsjeća – ludnicu, žestokim, na momente do bola grubim sredstvima Hadžialić plete priču u dvočinki Pobjeći negdje. Možda bi se, u nešto pojednostavljenijoj varijanti posmatranja, moglo govoriti o tome da je ovaj tekst za nijansu zreliji nastavak ili bar nadopuna prethodnog. Bijeg se, i inače, u civilizacijskim iskustvima kvalifikuje kao znak slabosti, kapitulantstva ili nedostatka petlje. Ne isključuje autor ni tu mogućnost u svom tekstu. Ali, on ipak u prvi plan ističe „ludu“ volju za borbom, otporom, želju za promjenom i nespremnost na odustajanje od tih ciljeva. Naravno, svemu se zadaje specifičan šmek time što je radnja, s likovima dvostruko označenim, smještena u ludnicu. Paradigma moći, bahatosti i bezdušnosti je policajac Sejo, dovoljno ubjedljiv da, na momente, izazove i jezu, ne samo strah i bojazan. Poruka je dvostruka: ovo vrijeme i ovaj prostor su, zapravo, jedna velika ustanova tog tipa, a s druge strane, samo ludnice su spremne da trajno

146

prihvate, pomire se i žive sa iščašenjima, s kojima smo sada (prinuđeni da budemo) saživljeni. I struktura galerije likova i odnosi među njima, čine Pobjeći negdje snažnim vapajem nemoćnika, koji se ne žele pomiriti s tim da su nemoćni. To je krik opskurnog mizanscena tranzicijske metamorfoze i morala, i ideologije, i politike i ljudske strukture. Autor ne bježi od uopštavanja i generalizovanja, ali je sklon i sasvim konkretnom, gotovo taksativnom nabrajanju, citiranjem novinskih tekstova s dnevnopolitičkim aktuelnostima, svih rana i boljki sistema i vremena. On, čak, ide u dramaturški delikatno i neuobičajeno, ali potrebno i korisno, a ništa manje i ilustrativno pominjanje konkretnog miljea (Srednjobosanski kanton, Federacija BiH, itd.) – kako bi što plastičnije potkrijepio svoj pogled na to sa kakvim se to spodobama i izopačenjima, kolektivnim i pojedinačnim, susrećemo i šta nam sve s njima valja deverati... Vješto sinhronizovan s osnovnom porukom i razvojem radnje, kraj i jednog i drugog dramskog teksta je u dosluhu s realnim stanjem, pa je lišen optimizma, a pogotovo idealizma. Uspješno mu se, i inače, cijelo vrijeme vođenja radnje opirući, Hažialić je s idealizmom i neobjektivnošću raščistio još onog trenutka kad je odlučio da se bavi ovom temom, dvostruko razrađenom u dva slična, ali istovremeno i različita teksta. Idealizovanje je, zna se, bilo odveć prisutno, često dominatno u nekim etapama socijalističke prošlosti ovih prostora. Previsoka cijena za to je neizbježno plaćena. Ponoviti istu gešku – bilo bi bezumno i dugoročno štetno. Baš u skladu s poznatom izrekom: Kad te iz jedne rupe zmija jednom ugrize, onda je ona kriva; kad to učini iz iste rupe ponovo – krivac si sam! Susret s jednim mladim autorom, rekoh već odvažnim i kuražnim, koji se odlučio za dramsko „seciranje“ ovako neistražene i neiscrpne teme – vrijedno je osvježenje i, dakako, kvalitet koji se ne može zanemariti. U rukama dobre ekipe „izvođača radova“ – reditelja i glumaca, za koje ne bi bilo loše da imaju makar slična ljudska i umjetnička opredjeljenja kao Sabahudin Hadžialić, oba dramska teksta

147

imaju pristojne šanse za to da, postavljena na scenu, privuku pažnju. Najmanje dvostruku: s jedne strane, pažnju onih koji još imaju zablude (s oba predznaka) o prošlom i ovom vremenu, a s druge strane onih, vjerujem, neuporedivo brojnijih, koji će s piscem i glumcima htjeti podijeliti svoje mišljenje, svoje sudove i svoj stav (identičan ili vrlo sličan) o sumornim godinama s kraja 20. i početka 21. bosanskohercegovačkog vijeka. S tim uvjerenjem, doživljavanje dramskih tekstova Sabahudina Hadžialića Vrijeme je za... i Pobjeći negdje izrasta u doživljavanje vlastite revandikacije – i biološki, i ideološki, i politički, i moralno, i ljudski, i... – obilježene potrebom, prosto glađu za tim da se i ovako preispita ono što se škrto ili nikako ne preispituje, kao da se ne vidi da i literatura, i dramsko stvaralaštvo, i pozorište i sve umjetnosti – naprosto imaju obavezu da se bave onim od čega uporno bježe. Sabahudin Hadžialić nije bjegunac. Dokazao je to efektno, pri-čajući o stvarnosti u nama i nama u njoj, na način, koji, možda, ima nekih dramaturških (zanatskih) nedorečenosti i nespretnosti, ali koji, u dramskom tekstu kad je riječ, nije ni mana, ni slabost... Naprotiv... Šta bi, uostalom, radio vješt reditelj – ako bi mu pisac „na tanjiru“ ponudio sve besprijekorno upakovano? Zlatko Dukić književnik Tuzla, BiH

148

149

Sabahudin Hadžialić je rođen 23.9.1960.g. u Mostaru, Bosna i Hercegovina. U Mostaru živio do 1964.godine, kada prelazi u Sarajevo da bi 1986. godine otišao u Bugojno kako bi se i vratio u Sarajevo gdje i danas živi i radi. Član je Društva pisaca BiH. Pisao za: Večernje novine, Glas Željezničara, Džuboks, Viteški vjesnik, Oslobođenje, Travnički ljiljani, Divan, BH Journalist, Most (eseji, poezija, prikazi, priče od 2000.g. a bio i član redakcije od 2004.g. do 2008.g.). Bio vlasnik i direktor prvih privatnih novina u socijalističkoj BiH – POTEZ, 1990.g. Uređivao Treću dimenziju bluza na Radio Sarajevu II od 1981.g. do 1983.g. Piše: ETNA – poezija, priče, drame, crtice – Beograd, Srbija- od 2003.g. do 2009.g.; Marulić – priče, Zagreb, Hrvatska, 2006.g.; Divan, Travnik, BiH – pjesme, eseji, prikazi – BiH, od 2004.g. do 2006.g.; PROFIL, Vitez (BiH) – komentari, reportaže – BiH, od 2004.g. do 2006.g.; ALBUM, Sarajevo (BiH) – poezija, priče (2006.g.) ŽIKISON, Paraćin, Srbija- od 2008.g. do 2009.g. (član redakcije) NOSOROG, Banja Luka, BiH-od 2008.g. do 2009.g.; OSTEN, Skopje, Makedonija od 2008.g. do 2009.g.; RIJEČ, Brčko, BiH – od 2008.g. do 2009.g. Knjige: Amanet, poezija, BiH, 1996.godine Testament, poezija, Francuska, 1998.godine Šapat u tami, poezija, BiH, 2000.g. Prosjaci uma, poezija, BiH, 2003.godine Organi(zirana)zovana anarhija, politikološki eseji, BiH, 2004.godine Alter ego (the best of), poezija, BiH 2006.godine Vrijeme je za, drama, 2002.godine. Teatar FEDRA u Bugojnu postavio na scenu kao prizvedbu, KSC Bugojno, 31.5.2003.godine. Drama je objavljena i časopisu za satiru ETNA, Beograd, Srbija, 01.2.2004.g. i u Godišnjaku BZK Preporod Bugojno, BiH za 2004.godinu. Pobjeći negdje, drama, 2003.godine, objavljena u časopisu za satiru ETNA iz Beograda, Srbija. 150

Hadžialićeva pjesma Testament dobila je treću nagradu na Festivalu mladih pisaca Jugoslavije Majsko pero 1987.godine (SFRJ) u Svetozarevu. Ista pjesma je uvršzena u zajednički Zbornik – Knjiga pjesama Majsko pero 87. Pripremio i objavio naučnu tezu – Novinaru kao medijatori demokratske participacije građana u knjizi „Demokracija – Mediji u multinacionalnim sredinama“ u izdanju Saveza novinara BiH, 1998.godine. Pjesma Galeb Jonathan Livingston je uvrštena od strane Maison de la Poeise Rhone Alpes – Alpes u Zbornik pjesama Paroles de Paix – Svjetsku antologiju pjesama o miru objavljenu juna 1999.godine u Francuskoj. Časopis za kulturu Ariadna iz Španije, u oktobru 1999.godine, preveo je i objavio tri pjesme: Galeb Jonathan Livingston, Testament i Sizif. Pjesma Gledati i biti uvrštena u Antologiju ljubavnih pjesama Jugoistočne Evrope, izdavač Besjeda, Banja Luka, BiH, 2003.godine. Zastupljen u Balkanskoj antologiji aforizama, Izdavač ALMA, Beograd, Srbija 2008.g. (priredio Vasil Tolevski, Skopje, Makedonija) kao i u BH antologiji aforizama (PROTESTI MOŽDANE MAS), Izdavač ALMA, Beograd, Srbija, 2008.g. (priredio Jovo Nikolić, Lopare, BiH).

151

Sabahudin Hadžialić: «Abecedna Azbuka». Proza 1. izdanje: Dhira Verlag, Sandfelsenstrasse 3 8703, Erlenbach ZH, Schweiz, 2009. – 260 stranica ISBN 978 – 3 – 905869 – 04 - 0

152