Obred by VERBUM d.o.o.

ISTINITA PRICï&#x192;¿ A O SUVREMENOMU EGZORCISTU

VERBUM

Matt Baglio OBRED

Biblioteka:

Posebna izdanja

60.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Mijo PaviÄ&#x2021;

Za nakladnika: Miro Radalj

Matt Baglio

OBRED Istinita priÄ?a o suvremenomu egzorcistu

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: The Rite. The Making of a Modern Exorcist © 2009 by Matt Baglio © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 264-66 BAGLIO, Matt Obred : istinita priča o suvremenomu egzorcistu / Matt Baglio ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2011. (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 60) Prijevod djela: The rite. The making of a modern exorcist. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-238-2 I. Egzorcizam -- Obredni propisi 131023084

Sari i Noahu

Prolog I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i njegovi anđeli. Otkrivenje 12,7–9 Među sakramentalima Crkva je, poslušna Gospodnjoj molitvi, već od davnina milosrdno providjela da se pobožnim prošnjama od Boga traži da vjernici budu oslobođeni od svih pogibli, a osobito od zasjeda đavla. Na osobit pak način uspostavljeni su u Crkvi egzorcisti, koji će, nasljedujući Kristovu ljubav, ozdravljati opsjednute od Zloga, također naređujući u ime Božje zlodusima da odstupe te više ni na koji način ne štete ljudskim stvorovima. Dekret Kongregacije za bogoštovlje i stegu sakramenata, 22. studenoga 1998.

PROLOG

Žena od kojih trideset i pet godina ležala je na podstavljenu stolu za masažu, a dvojica su je muškaraca držala čvrsto za ruke i za noge.1 Na sebi je imala trenirku, a tamnosmeđa kosa bila joj je čvrsto svezana u rep. Premda nije bila odveć krupna, bila je pomalo zdepasta; dok se svejednako otimala, gunđajući i mrseći kroza zube, muškarci su je čvrsto pritiskali, trudeći se iz petnih žila zadržati je na stolu. U blizini su se vrzmali još jedan muškarac i žena, spremni, bude li potrebno, priskočiti u pomoć. Egzorcist je stajao jedva metar daleko od njih, s malenim raspelom u jednoj ruci i srebrnom posudom s blagoslovljenom vodom u drugoj. Odmjerajući pogledom prizor, znao je da mora donijeti odluku. Egzorcizam je trajao već gotovo sat vremena i na svima prisutnima u prostoriji bili su uočljivi znakovi silna naprezanja. Da nastavi? Odjednom, ženina se glava okrene, a oči joj bijahu uprte u jednu točku u zidu nasuprot njima. “Ne!” oglasi se demon dubokim i grlenim glasom koji je dolazio odnekud iz njezine najdublje nutrine. “Ovdje je ona u crnom, ona koja donosi nesreću!” Egzorcist je na čas osjetio tračak nade, iz iskustva znajući da je zloduh ovom šifrom označavao sv. Gemmu Galgani.2 “A i ona mala, bijela, iz Albanije!” urlao je zloduh. “Majka Terezija iz Calcutte?” upita egzorcist. Iz zloduhovih usta provališe bjesomučne hule, no glas mu ubrzo zatim poprimi podrugljiv, gotovo djetinji prizvuk.

OBRED

“Oh, pogledajte ih samo! Pogledajte ih! Grle se i pozdravljaju jedna drugu!” Zatim, vrativši se ponovno duboku, grlenu i osornu režanju, podvikne: “Odvratno! Odvratno!” Ženi koja je ležala na stolu dva lika činjahu se likovima iz sna. Sv. je Gemma imala na sebi uobičajenu crnu odjeću i činilo se kao da joj je svega dvadeset, ili koju više. Začudo, i Majka Terezija doimala se posve mladom – kao da joj je dvadeset i pet. Egzorcist pogleda preko ramena prema mjestu u koje je žena upiljila pogled, no osim obična zida, na kojemu nije bilo ni vrata ni prozora, nije vidio ništa. “Zahvalimo sv. Gemmi Galgani i Majci Tereziji što su danas s nama”, reče. “Ne! I on! Otjerajte ga, otjerajte ga!” zavijao je zloduh. Ne znajući na koga se odnose zloduhove riječi, egzorcist dometne: “Zahvaljujem i onome koji je upravo došao.” Odjednom, žena koja je dotle ležala na stolu, uspravi se poput svijeće, ruku ispruženih kao da je neka nevidljiva sila iznenada trga oda sna. “Ostavite me na miru!” vrištao je zloduh dok je žena nastavila mlatarati rukama i nogama, pokušavajući se iz sve snage osloboditi nevidljiva stiska. Pristupiše joj ona dvojica muškaraca kaneći je ponovno poleći na stol, no egzorcist im dade znak rukom da to ne čine. “Da vidimo tko je to došao. U ime Isusovo i Bezgrješne Djevice Marije, tko je ta osoba?” “Neeeeeee!” režao je grlen i razjaren glas. “Totus tuuuuus!” Egzorcist se nasmiješio u sebi, prepoznajući svima poznato latinsko geslo. “Hvala ti, sveti oče Ivane Pavle II., što si došao pomoći našoj sestri”, reče. “Ne, ne!” vrištao je zloduh. “Proklet bio! Odlazi! Kloni me se!” I opet, kao da je u duboku snu, žena je zurila u papu Ivana Pavla II. koji je izgledao kao da mu nije više od trideset; bio je sav odjeven u bijelo, stavljajući joj triput znak križa na čelo.

PROLOG

Pokušavajući iskoristiti očito pojačanje, egzorcist je energično nastavio: “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, zapovjedio je zloduhu. “Nabijem te!” začu se zloduhov glas. “Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, bio je uporan egzorcist. “Kažem li to, eksplodirat će bomba!” vrištao je zloduh. “Naređujem ti, u ime Bezgrješne Djevice Marije i u ime Isusa Krista, da ponavljaš za mnom riječi koje sam izgovorio”, ponovno je zapovjedio svećenik. Iznenada se pred ženom, umotan u veo i lica napola prekrivena zlatno-bijelim velom, ukaza lik Marije i nju preplavi silan osjećaj ljubavi i miline. Zureći sa zaprepaštenjem u lik koji joj se približavao, žena vidje da je Marija promatra suznih očiju. Egzorcist je šutke promatrao ženu, a zloduh je ponovno prešao u napad. “Ne, ne, ne! Ne plači!” vrištao je, na što se ženino tijelo poče tresti i grčiti. Zatim se, na trenutak, žena iz duboka transa povrati k sebi i reče: “Dostajala je jedna jedina Marijina suza”, a zatim opet zapade u stanje transa. Egzorcist je bio ushićen spoznajom da je Marija prisutna i da pomaže. Smjesta je počeo moliti Zdravomariju. Pridružili su mu se svi prisutni u prostoriji, čak i žena koja je ležala na stolu. Unatoč tome, egzorcist je slutio da nije još sve gotovo. Zloduh se sigurno krije kada joj dopušta da moli, pomislio je. “Ponavljaj za mnom: ‘Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam’”, obratio se zloduhu. Žena je bjesomučno mlatarala rukama i nogama i vrištala. “Ne!” režao je zloduh. “Ne ću to reći! Ne smijem to reći, ne mogu; to se protivi svemu.” Egzorcist je jasno vidio da zloduhova moć kopni. Sve je prisutne u prostoriji zamolio da kleknu. “Vječni Oče, ti si moj Stvoritelj i ja ti se klanjam”, izgovarao je pjevajućim glasom, a svi su ostali ponavljali za njim.

OBRED

Osjećajući da se zloduh muči, žena vidje da svi sveti u prostoriji ponavljaju riječi što ih je izgovarao svećenik. “Ne, ne, čak su i oni kleknuli – onaj bijeli, ona crna i ona malena bijela”, oglasi se zloduh. Zatim je egzorcist primijetio da se zloduhov glas ponešto promijenio; čak mu se činilo da u njegovu glasu – dok je dodavao: “Ona, ona [Marija] – i ona je kleknula” – raspoznaje stanovit prizvuk duboka poštovanja, iznuđena na silu. To je to, pomislio je egzorcist. Zloduh umalo što se nije slomio. “U ime Isusa Krista, zapovijedam ti da ponoviš ovu rečenicu.” Žena se otimala iz sve snage, no malo-pomalo se iz njezina grla začu graktav glas: “Vjee...čni... O... če..., mo... ram... ti... se... klaaa...nja...ti.” Sav ushićen, no shvaćajući istodobno da još nije gotovo, egzorcist je natjerao zloduha da dvaput ponovi rečenicu koju je izgovorio. Kada je zloduh završio, egzorcist je izgovorio završnu formulu Euharistijske molitve: “Po Kristu, s Kristom i u Kristu, tebi Bogu, Ocu svemogućem, u jedinstvu Duha Svetoga, svaka čast i hvala u sve vijeke vjekova.” “Ponižen sam zbog slave Božje, ne zato što si ti tako zapovjedio, nego zato što je Bog tako zapovjedio. Proklet bio”, oglasi se zloduh, obraćajući se egzorcistu. Egzorcist se nije dao zbuniti: “Che Dio sia benedetto”, nastavio je, neka je blagoslovljen Bog. “Odlazim iz ovoga tijela, ali ti ćeš biti proklet do smrti”, rugao mu se zloduh. “Tebe i sve koji su kao ti progonit će do smrti!”

*** Kada ljudi čuju riječ egzorcizam, većina ih se sjeti prizora koji su stekli popularnost zahvaljujući holivudskim lmovima: djevojaka koje se svijaju i grče u mukama, tijela

PROLOG

zgrčenih i izobličenih na stotinu nemogućih načina, dok im iz usta šiklja mlaz zelene bljuvotine nalik graškovoj juhi. U stvarnosti su, pak, takvi i slični prizori, jednako kao i oni pri istjerivanju zloduha iz žene u siječnju 2007. u Rimu, u Italiji, neobično rijetki. Sve u svemu, obred istjerivanja zloduha često je sasvim prozaičan i gotovo je nalik odlasku zubaru – žrtva je prisiljena čekati neko vrijeme u čekaonici i na kraju joj – kao i kod zubara – biva uručena posjetnica s datumom narednoga posjeta. U stvarnosti posve malen broj ljudi shvaća što se zapravo zbiva tijekom istjerivanja zloduha – uključujući i katoličke svećenike – čim žrtva opsjednuća zamakne za vrata, većina njih zaboravlja da takvo što uopće postoji. Sama riječ egzorcizam, pak, crkveni je izraz koji dolazi od grčkoga exorkizo, a znači “vezati zakletvom” ili “zaklinjati”. Tijekom egzorcizma zloduhu se zapovijeda u ime Božje da prestane djelovati u dotičnoj osobi ili na određenomu mjestu. Katolička Crkva u egzorcizmu vidi službeni obred što ga provodi svećenik kojega je za to ovlastio njegov biskup. Kršćani su u prastarim vremenima uz pomoć egzorcizma obraćali nevjernike i svjedočili istinitost svoje vjere. Moć kojom se to čini daje nam Isus koji je, kako nam to Novi zavjet podrobno opisuje, više puta istjerivao zloduhe, naloživši kasnije svojim učenicima da to i sami čine. U svjetlu golema napretka suvremene medicinske znanosti – uključujući i pronjenije razumijevanje neuroloških i psihičkih bolesti, pojavu psihoanalize, kao i drugih znanstvenih dostignuća i spoznaja – obred istjerivanja zloduha smućuje mnoge u Crkvi, tjerajući ih da na ovaj obred gledaju kao na ostatak praznovjerja iz vremena kada su bolesti poput epilepsije i shizofrenije bile smatrane “demonima” koje treba izagnati iz čovjeka. Velik dio ovoga pogrješna poimanja moguće je povezati s prirodom samoga egzorcizma, no jednako tako i s različitim gledanjima na đavlove atribute, temeljenim više

OBRED

na pučkim vjerovanjima nego na ozbiljnu teološkomu promišljanju. Zvijer s rogovima, polovica čijega tijela nalikuje tijelu jarca koji u gluho doba noći skrnavi nevine djevice? Ženski zlodusi što isisavaju dušu i neprekidno mijenjaju svoj lik, vrebajući u zasjedi svoju narednu žrtvu? U nedostatku tečajeva demonologije, tijekom kojega bi bogoslovi stekli neophodna znanja, nije nimalo neobično što svećenici masovno okreću leđa takvim i sličnim glupostima. U srži svega leži problem zla. Je li zlo zička stvarnost, pali anđeo zvan Sotona (kao što tvrdi Katekizam Katoličke Crkve, nevelika, ali zbito napisana knjiga od kojih 800 stranica),3 ili je ono nedostatak dobra u stvarima, ljudima i pojavama koje svjedoče o čovjekovoj nesposobnosti da živi u skladu sa zamislima svojega Stvoritelja koji mu je sklon? Mnogi svećenici koji se ne žele odreći bogate povijesti Crkve, povezujući je sa svojom vjerom, no želeći istodobno prihvatiti suvremeno gledanje na stvarnost pri kojemu se đavla doživljava metaforom, htjeli bi i jedno i drugo. Drugi prihvaćaju tradicionalna učenja, ali o tome nerado govore. Postoji još jedna krajnost: nemali broj svećenika jednostavno poriče postojanje đavla. Ironično, dok se golem broj svećenika i biskupa, čini se, priklanja skepticizmu, javnost se oduševljava okultnim i priklanja se sasvim novim religijama poput wicce. Po jednomu istraživanju religijskoga identiteta provedenu u SAD-u, broj se pripadnika ove nove religije povećao s 8.000, koliko ih je bilo 1990., na preko 134.000 godine 2001. (Godine 2006. njihov je broj narastao na više od 800.000.)4 U isto vrijeme strahovito je porastao broj prodanih knjiga o okultnomu i New Ageu,5 ali jednako tako i broj onih koji vjeruju u anđele i demone (po jednomu Gallupovu istraživanju iz 2004., 70% Amerikanaca izjavilo je da vjeruje u đavla). Sve ovo koincidira s golemim porastom broja onih koji izjavljuju da ih muči zloduh. Po Udruženju talijanskih katoličkih psihi-

PROLOG

jatara i psihologa, više od 500.000 ljudi samo u Italiji barem jednom godišnje posjeti egzorcista.6 Nevelika, ali glasna skupina poslom preopterećenih talijanskih egzorcista, predvođena ocem Gabrieleom Amorthom, već duži niz godina pokušava sklonuti Crkvu da ozbiljno uzme činjenicu da se javlja sve više pojedinaca koji tvrde da su opsjednuti zloduhom. Kao prvo, kažu oni, potrebno je imenovati veći broj egzorcista. S druge strane, Crkva bi se trebala pobrinuti za odgovarajuću pouku novih egzorcista. Pobornici ovoga shvaćanja, među njima i otac Amorth, smatraju da je u prošlosti previše egzorcista imenovano samo nominalno. Osim toga, neki su od ovih “neobučenih” egzorcista zlorabili svoj autoritet i time iznijeli egzorcizam na loš glas. Među najnečuvenije primjere spada onaj koji se zbio 2005., kada je jedna rumunjska časna sestra, kojoj su usta začepili krpom i privezali je za raspelo, pronađena mrtva u svojoj samostanskoj sobi; svećenik koji je nad njom izvodio egzorcizam bio je optužen za ubojstvo.7 Kongregacija za nauk vjere je, u nadi da će koliko-toliko popraviti situaciju, u jesen 2004. odaslala pismo različitim katoličkim biskupijama u svijetu, započevši najprije s onima u Americi, i od biskupa zatražila da imenuju službenoga egzorcista. Istodobno, jedno je rimsko sveučilište povezano s Vatikanom pokrenulo pionirski tečaj pod nazivom “Egzorcizam i molitva oslobađanja” koji je imao za cilj upoznati nove egzorcističke kadrove sa službenim naučavanjem Crkve o đavlu i egzorcizmu. Ovomu se pozivu odazvao jedan cijenjeni američki svećenik koji je u ljeto 2005. otputovao u Rim i ondje pohađao tečaj koji ga je trebao obučiti za službu egzorcista. On je tijekom devet mjeseci priprave duboko zaronio u svijet za koji uopće nije znao da postoji, završio tečaj i, zajedno s jednim iskusnim talijanskim egzorcistom, sudjelovao u preko osamdeset egzorcizama. Kao posljedica toga njegovo

OBRED

gledanje na svijet – i na svoje mjesto u njemu – posvema se promijenilo; kasnije se vratio u SAD s čvrstom nakanom da novostečenu spoznaju o postojanju zla i njegovoj očitoj nazočnosti u svijetu upotrijebi pomažući ljudima u njihovu svakodnevnomu životu.

RIM

P O G L AV L J E P R VO

Rim Moramo nastojati biti tako tijesno sjedinjeni s našim Gospodinom da njegov život uzmognemo preslikati u naš vlastiti život, da naše misli, riječi i postupci uzmognu naviještati njegovo učenje, kako bi on vladao u nama i živio u nama. C D Fcd

RIM

U trenutku kada je otac Gary Thomas 13. listopada 2005. u 7.45 ujutro stupio nogom na Via delle Fornaci, ulica je već bila dobrano zakrčena prometom. Mnoštvo automobila i autobusa primicalo se centimetar po centimetar raskrižju s Via di Porta Cavalleggeri, slijevajući se kanjonom između četverokatnih i peterokatnih zgrada uz podnožje brežuljka Gianicolo, jednoga od mnoštva rimskih brežuljaka, prema ždrijelu tunela. Prometni se policajac, odjeven poput zrakoplovnoga pilota i s epoletama na naramenicama, trudio, koliko je bolje mogao, održavati red među vozilima, pozivajući rukom vozače automobila da prođu i zviždeći zviždaljkom u smjeru agresivnih vozača motocikla koji se nisu obazirali na njegove znakove. U trenutku kada je na semaforu zasvijetlilo zeleno svjetlo, svi su vozači složno kao jedan navalili na trube u svojim automobilima. S obje su strane ceste rijeke pješaka žurile u smjeru Vatikana, ostavljajući za sobom jedak vonj dima cigareta što se vukao za njima poput bijele pruge aviona. Izmicali su se jedni drugima i uvaljivali se u usputne barove, pokušavajući se dočepati prvoga jutarnjeg kapučina, a buka aparata za kavu izlijevala se iz njih na pločnik. Uhvaćen u svem tom kaosu, otac Gary zastao je na trenutak na uglu ulice, diveći se prizoru kao da promatra egzotičnu razglednicu što je iznenada oživjela. Rimska prometna gužva bila je nešto posve novo u odnosu na ono što je svakodnevno viđao kod kuće u San Francisku. Grad, automobili, ljudi – sve je to djelovalo skladno, nalik golemu orkestru.

OBRED

Iako je nosio svećeničko odijelo, njegova se pojava potpuno stopila s uličnim mnoštvom. Osim toga, Rim je prepun svećenika. Po nekim procjenama, uskim uličicama ovoga grada hoda više od 15.000 svećenika, da i ne spominjem nekoliko tisuća bogoslova koji također nose bijeli kolar i crno odijelo.1 Usto, sa svim tim kapelama, muškim i ženskim samostanima i stotinama crkava, Vatikan da i ne spominjem, nikakvo čudo što je otac Gary ovaj grad nazvao “aortom kršćanstva”. Kao da mu je trebao još jedan podsjetnik, točno preko puta ulice kojom je žustro kročio iskrsnu masivna palača u kojoj je bila smještena Kongregacija za nauk vjere, čuvar crkvenoga nauka. U daljini, nad vrhovima obližnjih zgrada, lebdjela je poput prikaze kupola bazilike sv. Petra, sva u suncu. Pogled na nju – otac Gary mogao ju je vidjeti i kroz prozor svoje spavaće sobe – nikada ga nije ostavljao ravnodušnim. U Rimu se osjećao dijelom nečega višeg od sebe, nečega što je nadilazilo tričave i svakodnevne brige što katkada shrvaju župnika. “Kada ste svećenik, morate nositi devet šešira”, znao je reći kasnije, s prizvukom žaljenja u glasu. “Nije riječ o tome da se cijeli posao svodi na administraciju, no on vas svejedno odvlači od važnijih stvari, recimo od usredotočenosti na molitveni život ljudi.” U dobi od pedeset dvije godine nema tome dugo kako je napustio službu u župi Saint Nicholas u Los Altosu u Kaliforniji, gdje je djelovao petnaest godina, od toga dvanaest kao župnik. Iako je silno uživao u radu svoje župe u kojoj je stekao bezbroj prijatelja, naporan i jednoličan posao župnika uzeo je svoj danak. Ne samo što je pomagao u posvemašnjoj obnovi nekolicine zgrada što su tvorile župnu školu, prikupio je milijune dolara kojima je stari i zapušteni župni dvor pretvorio u najsuvremeniji društveni centar koji se župljanima toliko svidio da su ga prozvali po njemu. Zaređen 1983., otac Gary službovao je kao svećenik već 22 godine i tijekom toga vremena vidio je – i proživio – što-

RIM

šta. Godine 1997. umalo je poginuo u strašnoj nesreći. Dok je s prijateljem pješačio nacionalnim parkom Yosemite, pao je sa stijene visoke osamnaest metara na kamen u rijeci i čudesno preživio, iako je tijekom zamorna dvogodišnjega oporavka više puta poželio da nije ostao na životu. Srednje visine i stasa, s već pomalo prorijeđenom, ali uvijek uredno podšišanom smeđom kosom i zlatnim okruglim naočalama, otac Gary doimao se skromnim čovjekom koji će učiniti sve da se drugi osjećaju ugodno. Iako neimpozantne tjelesne građe, zračio je tihim povjerenjem čovjeka zaljubljena u svoj posao koji je svjestan da ga uspješno obavlja. Budući da pravila Katoličke Crkve traže da se svećenici nakon 15 godina službe premjeste na drugo mjesto, otac Gary je iskoristio ovu mogućnost i iskoristio pravo na zasluženu studijsku godinu. Rim, koji je prepun sjemeništa i uglednih sveučilišta, pruža svećenicima koji ga posjećuju jedinstvenu priliku. Studiranje na papinskim sveučilištima, kao što je Gregoriana, na kojemu je studiralo 14 papa i 20 svetaca, za mnoge je od njih neprispodobiva povlastica. Većina studenata koja dolazi u Rim obični su studenti ili se spremaju za magisterij ili doktorat. Manji broj svećenika, pak, zbog ovoga ili onoga razloga šalju njihove biskupije ili, poput oca Garyja, koriste pravo na slobodnu studijsku godinu i dolaze u Rim na specijalizaciju. Jedan od programa koji je udovoljavao ukusu potonje skupine bio je Institute for Continuing Theological Education na North American Collegeu (NAC), najvećemu američkom sjemeništu izvan Amerike. Sjemenište je započelo s radom 1970-ih s nakanom da odgovori zahtjevima Drugoga vatikanskog sabora za obnovom svećeničkoga staleža, nudeći tromjesečni program izobrazbe svećenika koji su željeli držati korak s najnovijim strujanjima u Crkvi. Istodobno, pohađatelji programa dobivali su priliku nauživati se boravka u Rimu i upoznati kolege svećenike sa svih strana svijeta.

OBRED

Još u travnju otac Gary se prijavio za trajni program izobrazbe koji je trajao od rujna do studenoga, nakon čega je nakanio odslušati nekoliko tečajeva duhovnosti na Angelicumu, papinskomu sveučilištu na drugoj strani grada kojim upravljaju dominikanci. U proljeće 2006. kanio je otputovati na nekoliko mjeseci u Španjolsku s namjerom da nauči osnove španjolskoga jezika i zatim posjeti roditelje u Lourdesu u Francuskoj, prije no što se vrati kući. Kada je u kolovozu 2005. prvi put stigao u Rim, grad mu se učinio zastrašujućim mjestom. Ne samo što je postojala jezična barijera (nije govorio talijanski); ovaj se grad s mnoštvom tijesnih uličica pokazao iznimno teškim za snalaženje. Sada, nakon što je u njemu proveo puna dva mjeseca, dolazilo mu je da se nasmije sam sebi zbog prvobitne zabrinutosti i strepnje. Vozni je red autobusa poznavao jednako dobro kao bilo koji Rimljanin i mogao je bez straha otići kamo god je htio. Uz vrijeme koje je provodio na NAC-u i na drugim predavanjima otac Gary imao je još jednu važnu zadaću: njegov je biskup zatražio od njega da pohađa poseban tečaj za egzorciste. U stvari, toga se jutra spremao za svoje prvo pribivanje predavanjima. U strahu da ne zakasni, skrenuo je u Via de Gasperi i ubrzao korak.

*** U zimu 2004., u vrijeme kada se njegov boravak u župi Saint Nicholas približavalo kraju, do egzorcizma mu je bilo stalo koliko do lanjskoga snijega. Tijekom mjesečnih savjetovanja za potporu svećenicima koje organizira Jesus Caritas2 vrlo se iznenadio kada mu je dobar prijatelj, otac Kevin Joyce, priopćio da je Vatikan poslao dopis američkim biskupima, tražeći od svakoga od njih pojedinačno da imenuju egzorcista te da je biskup upravo njega odredio za tu dužnost.

RIM

Visok, mršav i s izgledom čovjeka sklona knjizi, otac Kevin utjelovljivao je sliku prisebna i smirena svećenika. Pa ipak, ono što je kod njega najviše iznenađivalo bili su mladenački izgled i krjepkost: iako je bio prevalio pedeset sedmu, doimao se petnaest godina mlađim. Otac Gary je oca Kevina poznavao gotovo dvadeset godina, a s obzirom na njegovu stručnu spremu (imao je doktorat iz teologije s posebnim naglaskom na duhovnost), doimao se kao stvoren za egzorcista. Otac Kevin mu je, međutim, rekao da namjerava odbiti imenovanje. Nedavno je osnovao biskupijski centar za duhovnost i ne će imati vremena za obje dužnosti. Činjenica da biskupija namjerava imenovati egzorcista zatekla je oca Garyja nepripravnim. O zlim duhovima i opsjednutosti demonima u njegovoj župi razgovaralo se vrlo rijetko. Tijekom prethodne godine samo je dvaput tijekom mise spomenuo đavla: jednom kada je jednoga od župljana zamolio da se kloni priča o đavlu, bojeći se da će time uplašiti svoje klince. Općenito govoreći, ova tema nije bila ne znam kako popularna među svećenicima. Premda bi bilo pretjerano reći da je imao podvojeno mišljenje o postojanju đavla, otac Gary nije previše razmišljao o njemu. Znao je da postoji golema razlika između pojma zla u ljudskomu ponašanju i “osobe” Zloga. Znao je da dobri ljudi katkada čine zlo, no je li baš đavao uzrok zla što ga dobri ljudi čine, to nije znao reći. Vraćajući se u mislima u prošlost i razmišljajući o mizernu znanju što ga je o egzorcizmu stekao u sjemeništu, sjetio se da opsjednutost đavlom ima prilično čvrsto uporište u Svetomu pismu. Izvan toga nije se mogao sjetiti ničega drugog; za cijeloga svojeg svećeničkog djelovanja nije čuo ni za jedan slučaj opsjednuća zloduhom niti da je netko izvršio obred egzorcizma. Sada se, međutim, odjednom počeo pitati o smislu ovoga pradavna i zakučasta obreda. Bude li pozvan, hoće li biti spreman pristupiti nečemu takvu?

OBRED

Pomisao da bi se jednom mogao naći u nekoj prostoriji i sukobiti se s đavlom nije ga plašila zbog toga što se bojao da će vidjeti nešto bizarno ili neugodno. Prije no što je postao svećenik, radio je u pogrebnoj službi, baveći se tim poslom od četrnaeste godine. Zapravo, bio je ovlašteni balzamirač i tijekom duga niza godina balzamirao je na stotine preminulih osoba koje su kasnije bile izlagane na odru. Tijekom toga vremena vidio je jezivih stvari, uključujući i unakažena tijela, od kojih su neka bila toliko nagorena da ih je bilo nemoguće prepoznati. Znao je da mu želudac može podnijeti gotovo sve. Pomaganje ljudima bilo je glavni razlog što je odlučio postati svećenik. Nije li Isus činio upravo to kada je istjerivao zle duhove iz ljudi i ozdravljao bolesne? Nakon što je u formular, umjesto imena oca Kevina, umetnuto njegovo ime, otac Gary je na kraju odgovor u vezi s imenovanjem saznao u trenutku kada je na jednomu od svećeničkih skupova naišao na svojega biskupa. Biskup je bio zadovoljan viješću da je otac Gary spreman preuzeti dužnost egzorcista. Biskup mu je tom prilikom priznao da su tijekom protekle dvadeset i četiri godine ispitana samo dva slučaja mogućega demonskog opsjednuća u cijeloj biskupiji San Jose. Smiješeći se, biskup mu je na kraju s primjetnim irskim naglaskom rekao: “Uostalom, nadam se da vas u budućnosti ne ću morati češće nazivati.” Dok se njihov razgovor bližio kraju, otac Gary je biskupu izrazio nadu da će mu se pružiti prilika da prođe neku vrstu formalne izobrazbe. Na to ga je biskup upoznao s otvaranjem tečaja o egzorcizmu u Rimu. “Savršeno će se uklopiti u vašu studijsku godinu”, rekao mu je.

*** Za razliku od Katoličke Crkve u Americi, gdje se o egzorcizmu samo šapće, u Italiji takav problem ne postoji.

RIM

Papa Ivan Pavao II. je 1986. u cijelom nizu homilija pozivao vjernike da ne zaborave na opasnosti što dolaze od đavla, ističući kako je jedna od ovih opasnosti sadržana u zbiljskoj mogućnosti “tjelesnoga opsjednuća”. Usto, papa Benedikt XVI. je još 14. rujna 2005. u Vatikanu ugostio veliku skupinu egzorcista, kojom prilikom ih je potaknuo da nastave sa svojim poslom “u službi Crkve”. Danas Italija doživljava nagao procvat egzorcizma. Ne samo što broj službeno imenovanih egzorcista raste (po nekim procjenama ima ih između 350 i 400), već su oni 1992. osnovali vlastito udruženje slično nekadašnjim obrtničkim cehovima – Međunarodno udruženje egzorcista. Usto, zbog nedavne poplave zločina vezanih uz sotonističke kultove, policija je 2006. u suradnji s Crkvom osnovala posebnu postrojbu pod nazivom Squadra Anti-Sette (Postrojba za borbu protiv sekta), skraćeno SAS, sa zadaćom istraživanja ove pojave. Zanimanje za egzorcizam u Italiji raste od 1998., nakon što je Obrednik egzorcizama, objavljen izvorno u Rimskomu obredniku 1614., napokon osuvremenjen u skladu sa zahtjevima Drugoga vatikanskog sabora koji je trajao od 1962. do 1965. i koji je zatražio osuvremenjivanje svih crkvenih obrednika. (Kada već govorimo o tomu, obrednik egzorcizama bio je posljednji koji je osuvremenjen.) Tom su se prilikom u Vatikan sjatili novinari sa svih strana svijeta, nadajući se kakvoj senzacionalnoj priči, a objektivi kamera ljubili su oca Gabrielea Amortha. Kao službeni rimski egzorcist i autor više uspješnica o egzorcizmu otac Amorth je već tada bio miljenik TV ekrana, kako u Italiji, tako i u inozemstvu.3 U svojim je knjigama i intervjuima ne jednom osudio kao sotonističke čitav niz pojava – pa tako i knjige o Harryju Potteru4 – upozoravajući istodobno na, kako je ustvrdio, rastuću moć đavla u sekulariziranu svijetu koji se, u traženju odgovora na svoja pitanja, sve češće okreće okultnomu.

OBRED

Još gori, po mišljenju oca Amortha, bio je iznimno težak položaj egzorcista. U intervjuu objavljenomu 2001. u katoličkomu časopisu 30 Days rekao je: “O našoj braći svećenicima kojima je povjerena ova osjetljiva služba govori se kao o luđacima, štoviše kao o fanaticima. Općenito govoreći, jedva ih podnose čak i biskupi koji su ih imenovali.”5 Više je puta oštro ukorio biskupe i svećenike zbog njihova neznanja. “Ima tome već tri stoljeća otkako je Rimska Crkva gotovo potpuno zapustila službu egzorcizma”, rekao je.6 I dok je ovaj problem posebno bolan u nekim dijelovima Italije, na drugim je mjestima, po njegovu mišljenju, upravo neizdrživ. “U pojedinim zemljama poput Njemačke, Švicarske, Španjolske i Portugala nema ni jednoga jedinog egzorcista.” Neke su druge zemlje, primjerice Francuska, ustvrdio je, imenovale egzorciste koji čak ne vjeruju u egzorcizam.7 Dana 18. svibnja 2001. Talijanska biskupska konferencija sastala se na plenarnomu zasjedanju u Vatikanu i dala službenu izjavu: “Svjedoci smo preporoda svakovrsnih oblika gatanja, proricanja sudbine, čarobnjaštva i crne magije, praćenih najčešće praznovjernim pristupom religioznosti. U nekim sredinama praznovjerje i magija idu ruku pod ruku sa znanstvenim i tehnološkim napretkom, u mjeri u kojoj znanost i tehnologija nisu sposobne dati odgovore na temeljna životna pitanja.” Po izjavi udruge Zajednica pape Ivana XXIII.,8 25% ili oko 14 milijuna Talijana uključeno je na ovaj ili onaj način u okultnu praksu. Neke skupine na jugu Italije, primjerice, još uvijek prakticiraju tarantizam, vjerovanje po kojemu ugriz pauka može dovesti do opsjednuća9 dok kasnovečernji i noćni kanali kabelske televizije vrve proricateljima sudbine iz karata što bučno izvikuju svoju proricateljsku robu za prodaju i amulete “što donose sreću”. Ipak, ova pojava nije ograničena samo na Italiju. Tako je 1996., primjerice, francuska inačica porezne službe otkrila da je tijekom prethodne godine 50.000 poreznih obveznika kao svoje zanimanje

RIM

navelo “iscjelitelj”, “medij” ili neku drugu sličnu djelatnost povezanu s okultnim.10 Istodobno, u cijeloj je zemlji bilo samo 36.000 svećenika. Ipak, Crkvu su najviše zabrinule procjene (neki misle da su one pretjerane) po kojima u Italiji trenutno djeluje 8.000 sotonističkih sekta s više od 600.000 pripadnika.11

*** Tvorac ideje o tečaju pod nazivom “Egzorcizam i molitva oslobađanja” bio je Giuseppe Ferrari, nacionalni tajnik Gruppo di Ricerca e Informazioni Socio-religiosa (Skupina za proučavanje i informacije o sektama, skraćeno GRIS), katoličke organizacije sa sjedištem u talijanskome gradu Bologni koja se bavi kultovima i drugim novim religijama. Po Ferrarijevim riječima, ideja o pokretanju ove skupine pojavila se 2003., nakon susreta s jednim svećenikom iz Imolske biskupije koji mu je rekao kako sve većemu broju njegovih kolega svećenika dolaze župljani koji se žale na probleme vezane uz okultnu praksu: ljudi ili žele prestati s tim, ali u tome ne uspijevaju, ili im se čini da su, na ovaj ili onaj način, pod utjecajem demonskih sila. U mnogim se slučajevima svećenici osjećaju nedoraslima ovomu problemu i takve ljude otpravljaju kućama. Razmotrivši način na koji Crkva pristupa imenovanju i izobrazbi egzorcista, Ferrari je shvatio koliko je manjkav te da su egzorcisti u pravilu prepušteni sami sebi, da se snalaze kako najbolje znaju i umiju. Rješenje ovoga problema nametalo se samo od sebe: trebalo je pokrenuti neku vrstu tečaja na sveučilišnoj razini tijekom kojega će svećenici primiti potrebnu obuku koja će ih osposobiti za egzorciste.12 Ferrari je bio na čelu skupine sastavljene od nekolicine prijatelja i kolega, nekoliko profesora teologije i liječnika te jednoga egzorcista, koji su izradili nastavni plan. Po nastav-

OBRED

nomu planu pohađatelji tečaja trebali su se upoznati s cijelim nizom povijesnih, teoloških, socioloških i medicinskih sadržaja koji su im trebali pomoći u nadilaženju površna i senzacionalističkoga pristupa egzorcizmu. Cilj što su ga organizatori zacrtali bio je vrlo jednostavan: opskrbiti svećenike neophodnim znanjem i osposobiti ih za donošenje procjene o tome kada i gdje Sotona djeluje te nekolicini polaznika koji će postati egzorcisti (poput oca Garyja) pružiti spoznaje koje će im biti od pomoći u borbi protiv Sotone i njegovu porazu. Ali, gdje održavati tečaj? Upravo je tada Ferrari došao u dodir s rektorom Papinskoga sveučilišta Regina Apostolorum, ocem Paolom Scarafonijem, nakon čega se sve posložilo kako treba.

*** Svečano otvoren 2000., sveučilišni kampus Regine Apostolorum, elegantnih, modernih i ravnih linija, s golemim zastakljenim površinama, u oštroj je opreci s ugođajem prastaroga središta Rima. Smješten na brežuljku nedaleko od gradskoga središta, njegove njegovane puteljke i površine zasađene raznovrsnim raslinjem što se bujno šire na sve strane bilo bi lako zamijeniti s glavnim uredom tvrtke za izradu računalnih softvera u Silikonskoj dolini u kojoj je otac Gary rođen i odrastao – kada njima ne bi amo-tamo šetale skupine svećenika u crnim haljama. Kampusom upravlja organizacija pod nazivom Kristovi legionari13 koju neki uspoređuju s Opusom Dei; nastavni je program usmjeren ultrakonzervativno i striktno slijedi naučavanje crkvene hijerarhije u pogledu cijeloga niza pitanja, uključujući i istraživanje matičnih stanica. Tečaj se trebao odvijati u prostranoj i suvremeno opremljenoj učionici. Pa ako se moderna vanjština i činila po-

RIM

malo neuobičajenim ambijentom za proučavanje egzorcizma, njegovi blistavi i futuristički interijeri doimali su se još bizarnijima. Doista, prostor se doimao primjerenijim tehničarima u bijelim kutama što zaposleno trčkaraju između bijelih zidova, stropova i golemih prozora nego franjevcima u habitima, sandalama i redovničkim pojasevima od konopca. Odlučivši se radije za petominutnu vožnju vlakom što je kretao s postaje Roma San Pietro nego da izgubi cijeli sat probijajući se autobusom kroz jutarnju prometnu gužvu, otac Gary uspio se probiti do kampusa, diveći se usput urednim i precizno zasađenim perivojima, nasadima i športskim igralištima. Našavši se u zgradi, izvanredan dojam što ga je o njoj stvorio dok joj se približavao još više se pojačao dok se uspinjao mramornim i blještavo osvijetljenim stubištem. U trenutku kada je stigao pred učionicu u kojoj je trebalo započeti prvo predavanje, primijetio je da se pred vratima već okupila pozamašna skupina polaznika tečaja: ljudi su srdačno čavrljali i pregledavali promotivne brošure sveučilišta naslagane na obližnjemu stolu. Odaziv na tečaj učinio mu se više nego zadovoljavajućim, no ipak je bio iznenađen prilično velikim brojem novinara. U stražnjemu dijelu dvorane i duž udaljenoga zida bile su postavljene TV kamere. Prvo održavanje tečaja, koji je otpočinjao u sezoni zima 2004. / proljeće 2005., prouzročio je prilično veliko uzbuđenje. Privučeni idejom o pokretanju tečaja pod pokroviteljstvom sveučilišta o nečemu tako tajanstvenu i zakučastu kao što je egzorcizam, pojavili su se brojni mediji, a nisu razočarali ni novinski naslovi: “Egzorcisti ponovno u školi”, “Kurija ponovno uvodi egzorcizam ad hoc tečajem”. Golem publicitet išao je na ruku organizatorima jer se iz poruke koju je odašiljao moglo razabrati da je vrijeme kada se Crkva stidjela svojih egzorcista daleka prošlost.

OBRED

Jedna od posljedica ovoga uspjeha očitovala se u odluci fakultetske uprave da, uz manje izmjene, organizira još jedan tečaj koji je trebao započeti u sezoni jesen/zima 2005./2006. Bilo je predviđeno da se svi profesori koji su predavali na prvomu tečaju vrate, no ovoga su puta predavanja u konferencijskoj dvorani trebala putem video veze biti prenošena i satelitom na lokacije u Bologni, Modeni te nekolicinu drugih gradova. Posljednjemu je predavanju trebala prisustvovati nekolicina istaknutih egzorcista koja je svoja iskustva trebala podijeliti s polaznicima tečaja i odgovarati na njihova pitanja. Nadalje, ovoga puta tečaj nije bio ograničen samo na svećenike, već je bio otvoren stručnjacima raznovrsnih prola kao što su psiholozi i liječnici, za koje se očekivalo da će možda htjeti poželjeti čuti nešto o tome kako razlikovati duševne bolesti od demonskoga opsjednuća. Čuvši od biskupa o pokretanju tečaja, otac Gary je odmah stupio u dodir s nekoliko Kristovih legionara u svojoj biskupiji, raspitujući se kod njih od koga bi mogao dobiti detaljnije informacije. Oni su ga uputili na svećenika zaposlenoga na jednomu od fakulteta sveučilišta. Koji tjedan prije odlaska iz Kalifornije otac Gary je nazvao toga svećenika i od njega saznao što otprilike može očekivati. Iako je tečaj trebao trajati puna četiri mjeseca, od listopada do veljače naredne godine, bilo je predviđeno da će se budući egzorcisti moći sastajati samo jednom u tjednu – četvrtkom ujutro od 8.30 do 12.30 – za sveukupno deset predavanja. Pet od sredine listopada do kraja studenoga, a druga polovica trebala je započeti početkom siječnja i trajati do 9. veljače. Najvažnije što je saznao bilo je to da će se tečaj održavati isključivo na talijanskome jeziku. Isprva razočaran, tješio se nadom da će se organizatori, s obzirom na to da su tečaju trebali pribivati svećenici iz cijeloga svijeta, pobrinuti za prevoditelje. No kada je pristupio organizatoru studija i upitao ga kakvi su izgledi da dobije prevoditelja, dobio je kratak i pri-

RIM

lično neuljudan odgovor da prevoditelja ne će biti. Svakako ne danas niti, kada je već o tome riječ, idućega tjedna. Kako je itko mogao očekivati od njega da nešto nauči kada ne razumije jezik? Utučen i potišten, bezvoljno se otklatario prema klupama što su se brzo popunjavale. Prostorija je bila podijeljena u dva dijela, a u svakomu su se od njih nalazili dugački stolovi, nalik pomalo klupama u crkvi. U prednjemu dijelu dvorane nalazio se uzdignuti podij – jedan od onih dugačkih i niskih kakve viđamo na konferencijama i simpozijima – a iza njega nalazio se bijeli zaslon. U blizini podija uzdizao se križ, a na stražnjemu zidu visjela je neorealistička slika na kojoj je bio prikazan Krist okrunjen trnovom krunom. Zasjenčeni prozori koji su se protezali uzduž zida gledali su na okrugli travnjak, a usred njega raslo je usamljeno maslinovo drvo. Nekoliko trenutaka kasnije žamor u dvorani je zamro, a nekolicina svećenika i predstavnika fakulteta zauzeli su svoja mjesta iza podija. Predvođeni organizatorom, svi prisutni ustadoše i izmoliše Očenaš, a nakon njega Zdravomariju na talijanskome jeziku. Došlo je vrijeme da tečaj započne s radom. Prvi je predavač bio biskup kojega otac Gary nije poznavao, iako je po svemu bilo očito da ga većina prisutnih poznaje. Ime mu je bilo Andrea Gemma i u svojoj je sedamdeset i četvrtoj godini života bio na glasu kao neobično sposoban egzorcist te jedan od nekolicine biskupa koji je osobno vršio egzorcizme. Uz to, napisao je knjigu pod naslovom Io, vescovo esorcista (Ja, biskup i egzorcist) koja je imala golem odjek u javnosti. Dok je monsinjor Gemma govorio, otac Gary se upinjao proniknuti u značenje njegovih riječi, no bijaše uzalud. S vremena na vrijeme uhvatio bi pokoju riječ koja mu se činila poznatom, no prije no što bi uspio razabrati njezin smisao, biskup je već prelazio na nešto drugo. Poslije nekoga vremena potpuno je odustao, a pozornost su mu postupno

OBRED

počeli privlačiti medijski poslenici koji su neprekidno švrljali prolazima između sjedala, gurajući goleme TV kamere ljudima u lice. Tijekom stanke u trag mu je ušla skupina reportera koji su govorili engleski te je ostatak jutra proveo u pokušaju da im odgovori na mnoštvo pitanja o egzorcizmu, objasnivši im iskreno da o tome nema pojma. Nešto kasnije, vraćajući se vlakom prema središtu Rima, bio je silno razočaran. Ne samo što ništa nije naučio; ugođaj što je prvoga dana vladao u dvorani, nalik donekle onomu u cirkusu, natjerao ga je da se upita ne će li se cijeli ovaj tečaj, barem što se njega tiče, pokazati posvemašnjim promašajem, najobičnijim traćenjem vremena. Obuka što ju je trebao proći kako bi jednoga dana postao egzorcist započela je više negoli nesretno. Ipak, nadao se da će drugo predavanje ispasti nešto bolje.

BIBLIOGRAFIJA

SADRŽAJ

Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poglavlje prvo: RIM. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 Poglavlje drugo: POZIV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Poglavlje treće: POVRATAK U ŠKOLU . . . . . . . . . . . . . . . 47 Poglavlje četvrto: UPOZNAJ SVOJEGA NEPRIJATELJA. . 59 Poglavlje peto: OTVARANJE VRATA . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Poglavlje šesto: U MOJE IME. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Poglavlje sedmo: U POTRAZI ZA EGZORCISTOM . . . .111 Poglavlje osmo: PRVA NOĆ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Poglavlje deveto: RAZLIKOVANJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . .141 Poglavlje deseto: PRIJELAZ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 Poglavlje jedanaesto: PAD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Poglavlje dvanaesto: DUŠEVNE PATNJE. . . . . . . . . . . . . 191 Poglavlje trinaesto: PASTORALNI PRISTUP . . . . . . . . . .211 Poglavlje četrnaesto: PROZORI DUŠE . . . . . . . . . . . . . . . 225 Poglavlje petnaesto: OSLOBOĐENJE . . . . . . . . . . . . . . . . 245 Poglavlje šesnaesto: ORGANIZIRANJE SLUŽBE . . . . . . 267 Poglavlje sedamnaesto: EGZORCIST . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Autorova bilješka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .311 Bibliograja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339

351

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grački zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2011.

Za kalifornijskoga svećenika, oca Garyja, postojanje đavla oduvijek je bilo samo teorijsko pitanje, vezano uz zastario i praznovjeran način življenja vjere. Zato mu je, kada je njegov biskup zatražio da pođe u Rim kako bi pohađao tečaj egzorcizma, prva reakcija bila čuđenje i skepticizam. Na Papinskomu sveučilištu Regina apostolorum, pod vodstvom velikih egzorcista poput Gabrielea Amortha i Francesca Bamontea, ubrzo uviđa kako je prisutnost Zloga konkretna i raširena puno više nego što je mogao i zamisliti. Predavanjima ukorijenjenima u tisućljetnu crkvenu tradiciju i u moderna istraživanja o ljudskoj psihi, kako bi se – između ostaloga – naučilo razlikovati istinsko opsjednuće od duševnoga oboljenja, svećenik duboko mijenja svoj način gledanja na duhovni svijet i od sumnjičava se učenika preobražava u uvjerena egzorcista praktikanta, u prvomu redu u vječnoj bitci između dobra i zla. Matt Baglio – a s njime i mi – korak po korak slijedi naukovanje oca Garyja i bistrinom novinara istražitelja pruža nam jedinstvenu reportažu o potpuno nepoznatoj stvarnosti, u lmovima i romanima često misticiranoj, a gotovo uvijek neobjašnjivoj. Pripovijeda o začuđujućim događajima opsjednuća, pruža izravna svjedočanstva o egzorcizmima, ulazi u tajanstveni svijet okultnoga, među anđele i demone, u svijet crnih misa i sotonističkih kultova, sve do uznemirujućega konačnog susreta oca Garyja s đavlom. Vjernika, kao i skeptika, ova knjiga tjera da na posve nov način promotri fenomen demonskoga pa u tomu smislu pripada onoj rijetkoj i dragocjenoj vrsti knjiga koje su u stanju preobraziti onoga tko za njima posegne. “Obred je jedna od najboljih ikada napisanih knjiga na temu egzorcizma.” otac Jé A F, teolog i demonolog

“Ozbiljna i duboko ljudska analiza fascinantne teme koja nadilazi senzacionalizam; štivo koje osvaja i prosvjetljuje.” P W

ISBN 978-953-235-238-2

VERBUM 135 kn