Zaostajanje u industrijalizaciji i tehnologiji Hrvatska (sama) kreira svoju

Budu Nost

U svim ovim godinama samostalnosti i suverenosti Hrvatska nikada nije imala dugoročnu viziju i strategiju cjelokupnog razvoja. Zakonom o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Hrvatske, prvi se put na cjeloviti način pokušalo urediti sustav, koji nam očito nedostaje na gotovo svim područjima. Sustav strateškog planiranja svakako je pogodan alat za donošenje političkih odluka utemeljenih na konkretnim pokazateljima i učinku te će omogućiti dirigirano usmjeravanje resursa na najvažnije ciljeve i mjere koje će polučiti pozitivan gospodarski učinak na rast, zapošljavanje i razvoj za dobrobit i budućnost bolje i jače Hrvatske. Strategija nacionalnog razvoja konkretizirala je ciljeve, postavila određene okvire djelovanja, ali i rokove realizacije. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj ćemo mjeri tu strategiju zaista iskoristiti za ambiciozno postavljene ciljeve.

Praksa svakim danom potvrđuje surovost stvarnosti, života pojedinca i ekonosmo-socijalnih politika. Jednostavno se moramo prilagoditi ozbiljnim promjenama i započeti s pripremama za život u sve težim uvjetima. Mnogi odnosi su u vrijeme pandemija, ali i kasnije, ozbiljno poremećeni. Promjene u ekonomskoj politici postaju neophodne.

Najveća se opasnost, međutim, krije u činjenici da je budućnost potpuno otvorena prazna knjiga i da nitko u ovom trenutku nije u stanju realno prognozirati naredna kretanja. Svijet vapi za povratkom u kakvu-takvu normalu. U nas se vapi i za nužnim promjenama. Povratka na staro zasigurno nema. Najbolji način predviđa - nja budućnosti je ako je sami kreiramo. Smatramo da je upravo sad trenutak da Hrvatska kreira svoju. Nikada nije imala u tako kratkom vremenu toliko raspoloživih sredstava. Nikad se, zahvaljujući tim sredstvima, nije toliko ulagalo u infrastrukturu. Ostaje da konačno skrenemo pozornost i prema proizvodnji. Posebno industrijskoj i poljoprivredno-prehrambe - noj. Skupimo stoga glave i pamet!

To podrazumijeva da se Vlada, banke, fondovi i poduzetnici, uz svesrdnu podršku akademske zajednice, okupe i prilagode razvojne koncepcije tim novim kretanjima, dajući uvijek prednost izvrsnosti. Bez izvrsnosti nema pomaka. U tu kategoriju pripada i ono što nazivamo OPEN MIND, otvorenost za kritička promišljanja budućnosti.

To nama nedostaje u velikoj mjeri. Praksa pritom jasno pokazuje da se administracija u svim sredinama dosta grčevito opire promjenama, a one su nužne ako se želimo razvijati i uhvatiti korak prema razvijenim društvima. Potreban je u svemu tome i dašak optimizma te povratak povjerenja u institucije!

Reformski kapaciteti Hrvatske

Pažljiviji analitičari vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju ekonomske politike: nedovoljno učešće industrijske proizvodnje i osjetno zaostajanje izvoza za uvozom. Recimo, izvoz je u 2021. Iznosio 18,4 milijarde eura, da bi u 2022. dosegao vrijednost od 23,96 milijarda. U isto vrijeme je uvoz iznosio 29,4 milijarde odnosno 41,57 milijarde eura. Opasnost se krije u činjenici da je izvoz rastao 30,4 posto, dok je uvoz rastao po znatno višim stopama – 46,6 posto. Analiza uvoza pokazala bi da taj ogroman raskorak nije znatnije utjecao na razinu industrijske proizvodnje (što bi trebao biti osnovni cilj) i da tu ima mnogo prostora za uključivanje vlastitih kapaciteta za supstituciju (nepotrebnog) uvoza.

Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-u. Podaci pokazuju da RH u tom pogledu ozbiljno kaska: u zemljama EU, čak i onim tranzitnim, taj je postotak dvostruko veći. Uzmimo samo odnos Hrvatske i Slovenije. Vrijednost izvoza po stanovniku Hrvatske iznosila je u 2022. godini 6.216 eura, dok je to kod susjedne Slovenije bilo 20.971 eura. Slovenija ima gotovo ujednačen odnos izvoza i uvoza, dok je Hrvatska samo prošle godine ostvarila deficit od 17,6 milijardi eura.

Presudan odnos prema industriji

Takva drastična razlika proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne ekonomske politike, posebno prema izvoznicima. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna nepovoljna konstanta hrvatskoga gospodarstva. Presudan je upravo odnos prema indutriji, koji je godinama stavljen na marginu. Nekome se neće svidjeti podatak, ali on je statistički potvrđen: u 1989. u hrvatskoj prerađivačkoj industriji bilo je zaposleno 560.000 radnika. Danas ih je upola manje.

Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje. Zapravo, kao da nam nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta.

Sve počinje od ideje

U sada već zaboravljenim obećanjima i najavama snažnog novog investicijskog ciklusa (kojeg bez sredstava EU ne bi bilo) mnogo se govorilo o gospodarskom programu usmjerenom na „PET i“. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije. Time se, na određeni način, preuzelo misli uvaženog njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi „Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo“ također postavio svojih 'PET i'. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja ideju.

Razlike se osjećaju u praktičnoj primjeni tih postavljenih ciljeva. Kreatori hrvatske ekonomske politike i strategije u svojoj poslovnoj filozofiji polaze od brzih rješenja, traže prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježenu idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročnije realniji pristup. Mi tražimo i pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima. Pogledamo li kako realizacija postavljenih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. To znači da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije.

Kako bez jasne strategije odrediti pravce obnove industrijalizacije? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije - ako ih i bude - odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo ono