metaFORA - natječaj za najbolju kratku priču 2013. - 2014. by Knjižnice grada Zagreba

metaFORA natječaj za/// najbolju////// kratku/////// priču///////// 2013. 2014. Knjižnica Vladimira Nazora

Sadržaj

Krimi-ekspres 2013.

Tea Lukačević: Anđeo koji je plakao

10 Ružica Gašperov: Gotovo savršeno ubojstvo 14 Srđan Laterza: Ung

SFora 2014.

27 Marija Solarević: Prekinuta veza 31 Vedran Volarić: Slijepac 34 Robi Selan: Posljednje smeće

metaFORA

Krimi-ekspres 2013. U Mjesecu hrvatske knjige 2012. godine raspisali smo natječaj za najbolju kratku kriminalističku priču metaFORA 2013. Krimi-ekspres. Pristigla je 51 priča. Najmlađi natjecatelj imao je 14 godina, a najstariji 68. Priče su stizale elektronskom i klasičnom poštom i to s područja cijele Hrvatske, od Lumbarde, Splita, Solina, Šibenika, Zadra, Rijeke, Vinkovaca, Gline, Starog Čiča, Strmca, Ozlja, Čajkovaca, Križevaca pa do Zagreba i okolice. 1. 2. 3. 4.

žiri je bio u sastavu: Silvija Šesto, spisateljica Ana Đokić Pongrašić, spisateljica Sara Komljenović, članica Knjižnica grada Zagreba Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica

nagrađeni su: 1. nagrada:

Tea Lukačević: Anđeo koji je plakao

— semestralna radionica kreativnog pisanja Centra za kreativno pisanje — Knjige (CeKaPe, Fraktura, Naklada Ljevak, Mozaik knjiga, Znanje) — Članstvo u KGZ na godinu dana — Mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2014. — Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a 2. nagrada:

Ružica Gašperov: Gotovo savršeno ubojstvo

— Članstvo u KGZ na godinu dana — Knjige (CeKaPe, Fraktura, Naklada Ljevak, Mozaik knjiga, Znanje) — Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a 3. nagrada:

Srđan Laterza: Ung

— Članstvo u KGZ na godinu dana — Knjige (CeKaPe, Fraktura, Naklada Ljevak, Mozaik knjiga, Znanje) — Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a

Nagrade su dodijeljene u Noći knjige 2013. uz scensko uprizorenje Kazališta “Ivan Goran Kovačić”.

Tea Lukačević

rna noć obavijala je grad. Neonska svjetla natpisa probadala su oči noćnih šetača, ljubavnika, pijanaca, odrpanaca. Noćni klubovi odzvanjali su glazbom i bukom smijeha mladih razuzdanih ljudi. Jedina buka koju sam ja čuo je bilo mahnito lupanje srca koje mi je odzvanjalo u ušima dok su na svakom uglu iskakale beživotne oči anđela... ... Blicevi fotoaparata odzvanjaju ispred katedrale dok se novinari bore za udarnu vijest. Zrak je okaljan mirisom trupla pomiješanog sa slatkim mirisom ruža. Policajci se bore s novinarima, braneći im prijelaz preko žute vrpce dok forenzičari ulaze i izlaze iz katedrale. Razmišljao sam o bijegu ∞ mogao sam se okrenuti i jednostavno otići. Ipak sam skupio hrabrosti i pokazao svoje isprave policajcu, prekoračivši žutu vrpcu. Kasnije sam poželio da to nisam napravio, da sam se okrenuo i sve zaboravio.

Tea Lukačević | Anđeo koji je plakao

Anđeo koji je plakao

Krimi-ekspres 2013.

Forenzičari zuje okolo poput muha, pokušavajući naći otiske, sakupljajući uzorke, slikajući mjesto zločina. Skrletni tepih prekriven je bijelim laticama koje vode do oltara ∞ centra pažnje koji zapinje za oči iz svih kutova. Trnci mi prolaze tijelom dok me obuzima osjećaj panike. Beživotno tijelo mladoga muškarca leži ispruženo na oltaru, prekriveno snijegom bijelih latica. Gol do pasa, obučen samo u izblijedjele traperice, bosih nogu. Skorena krv na njegovim zapešćima zaustavljena je u padu. Crna kosa uokviruje njegovo blijedo lice koje izgleda tako spokojno, kao da samo spava. “Samoubojstvo?”, upita glas iza mene. Tople smeđe oči mojeg starog prijatelja i suradnika razgledavaju katedralu. “I to pro∫njeno.” “Sumnjam”, stavim tanke doktorske rukavice, želeći da što prije odem. Proučavam tijelo i okrenem ga na bok. “Ovo nije mogao sam napraviti”, pokažem mu rane na leđima, dva duboka skorena ureza. Rudolf se približi truplu, pogleda rane i odmahne glavom, navlačeći rukavice. “Bar je uredno.”... Hladan noćni zrak pretvarao se u utvare miješajući se s mojim disanjem. Tišina caruje grobljem. Kamene skulpture gledaju me svojim beživotnim očima. Nema buke klubova ni automobila, hihota opijenih djevojaka ni gromkog smijeha muškaraca. Uskoro će crkvena zvona dozvati ponoć. Kameni anđeo plače ispred mene, njegove tužne kamene oči bez suza. Iznova i iznova sam se pitao zašto mi je ovo trebalo... ... Prošla su dva mjeseca nakon ubojstva. Nakon medijskog napuhavanja i pomnog istraživanja, slučaj je zaključen kao samoubojstvo. Nitko se nije bunio. Osim mene. Znao sam da to nije bilo samoubojstvo, ali zbog nedostatka

Tea Lukačević | Anđeo koji je plakao

dokaza istraga je prekinuta. Rudolf je jedini koji je podupirao moju teoriju. Travanjsko sunce obasjava gradske ulice. Ka∫ći su puni, parovi šeću uokolo, turisti polako dolaze. Hladan povjetarac igra se kosom prolaznika tražeći društvo, uvlačeći se u toplu odjeću, pružajući osvježenje. Sjedim ispred ka∫ća i pijem kavu, uživajući u toplim zrakama dugo očekivanog sunca. Ta toplina prekratko traje. “Kažeš, ne vjeruješ da je samoubojstvo?”, dim cigarete širi se oko mene kao utvara. Rudolf je često govorio da kavu ne piješ sam i što je najvažnije ∞ ne bez cigarete. “Nešto mi govori da ovo nije u redu ∞ zašto bi se tako mlad čovjek ubio?”, kava mi više ne godi ∞ pregorka je. Rudolf je povukao dim i zamišljeno gledao u papire. “Ratimir Snježić ∞ to ti je dovoljan razlog da se ubiješ”, nasmije se i pokaže mi papire s detaljima o istrazi. Rudolf je obožavao crni humor. Često je pretjerivao s njim. “Bolovao je od multiple skleroze već neko vrijeme. Obitelj kaže da su prekasno otkrili i da je već gubio koncentraciju, mišići su mu se često grčili, žalio se na bol...” Za tako malen slučaj istraga je detaljno opisana ∞ riječi za riječima, crnom tintom tiskana na papire. Počeo sam sumnjati u svoju teoriju koja je polako, ali sigurno, padala u crnim dubinama sumnji. Rudolf je ustao i pružio prozirnu vrećicu. “Ako te toliko zanima, sam istražuj”, okrenuo mi je leđa i nastavio šetati napučenim ulicama. Promotrio sam vrećicu. Bijela vlas sjajila se na suncu, zarobljena u prozirnom vakuumu... ... Sjedim i čekam, nervozno gledajući na kazaljke sata, vrpoljeći se na klupici. Nebo je čisto, bez oblačka. Zvijezde sjaje, njihove prošlosti tako sjajne pred našim očima. Crkvena zvona probijaju tišinu. Ponoć je ovdje.

Krimi-ekspres 2013.

Kameni anđeo još uvijek plače u svojoj tuzi. Silueta polako izlazi iz njegove sjene. U čudu gledam, pitajući se jesam li poludio ili sam samo izgubio razum. Slika i prilika Ratimira stoji preda mnom, ali njegova kosa je bijela poput snijega. Usne mi se miču, ali glas mi ne izlazi. Silueta se nasloni na anđela i pogleda me sa smiješkom. “Pozdrav, Detektive. Drago mi je što ste se odazvali mojem pozivu”, silueta stoji i zamišljeno gleda u zvijezde. Njegova blijeda koža i kosa sjaje na mjesečini. “Moje ime je Leopold Snježić ∞ brat blizanac Ratimira Snježića.” Pogledam siluetu u čudu, pitajući se je li ovo laž. Ratimir nije imao braće ni sestara, bio je jedinac. Leopold se nasmije, njegov smijeh hladi zrak, okrene se i šeće polako, pokazujući mi da ga slijedim. Nerado sam krenuo za njim, pokušavajući držati razmak. Nešto bijelo mi je zapelo za oči ∞ u ruci je držao buket bijelih ruža. Kameni spomenici prolaze pored nas u tišini. Stanemo kod Ratimirova groba gdje je bio pokopan. Uvenuli buketi još uvijek stoje, čekajući. Leopold se sagne i razmiče bukete, čisteći grob. Na crnu mramornu ploču stavio je bijele ruže. Stojim i gledam ga, pitajući se hoće li priznati ili zanijekati ubojstvo. Grob je ostao isti ∞ crni beživotni mramor koji prekriva zakopani lijes. “Pustite ga na miru, Detektive”, kaže Leopold. “Pustite ga da spava, ne prekidajte njegov san.” “Znači priznaješ?”, upitam ga, nadajući se odgovoru. Mjesečina je nestala, sakrivena oblacima. Ali ni oblaci nisu uspjeli sakriti Leopoldove suze.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Tea Lukačević, rođena je 2. travnja 1997. godine u Zagrebu. Završila je osnovnu školu u Vukovini, dok školovanje nastavlja u IV. (jezičnoj) gimnaziji, a izvan škole pohađa nastavu kineskog jezika (na Konfucijevom institutu Sveučilišta u Zagrebu) te japanskog jezika. Izabrana je kao polaznica (promatračica) od strane Konfucijevog instituta Sveučilišta u Zagrebu na međunarodno natjecanje u znanju kineskog jezika Kineski most (Hanyuqiao) koje će se održati u Pekingu i Kunmingu. Kako bi unaprijedila svoj japanski jezik, u prosincu 2014.g. polaže JLPT ∞ ispit znanja japanskog jezika (Japanese Language Pro∫ciency Test) u Budimpešti. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja nada se studiranju u Japanu. Osim čitanja, velika ljubav joj je i pisanje.

Tea Lukačević | Anđeo koji je plakao

“Brat se vratio kući”, rekao je kroz suze. “Vratio se doma...” Tri sata otkucavaju crkvena zvona. Ispred mene stoji crni mramor, beživotni, mrtvi. I anđeo. Uplakani anđeo koji polako blijedi preda mnom zajedno sa zvukom crkvenih zvona... ...”Najnovije vijesti dana ∞ pored groba Ratimira Snježića pronađen je još jedan grob. Svjedoci tvrde da tamo nikada nije bio taj grob...” Ugasio sam televiziju i pogledao plavetnilo neba. Rano je jutro. Zora. Buka automobila postaje jača, žamor ljudi, grad se budi. Slučaj je već davno zaboravljen, a drugi samo pristižu. Nešto bijelo mi zapne za pogled. Bijele ruže leže nepomično na mom prozoru...

Ružica Gašperov

Krimi-ekspres 2013.

Gotovo savršeno ubojstvo

išta nije ukazivalo na ubojstvo. Čovjek je umro u bolnici. Mjesecima prije toga je obilazio razne specijaliste dok su kilogrami s njega nestajali bez vidljivog ∫zičkog uzroka. Jedina dijagnoza je bila stomachum neurosis. Ne znajući što bi s njim, smjestili su ga u bolnicu i vršili kompletne pretrage, a onda im je umro. Udovica je bila neutješna. Bolnica je sa zebnjom čekala moguću tužbu za liječnički nemar. Nazvao me patolog. Ja sam, inače, viši inspektor Ante Vrandečić, a patolog je Ivan Šarić, moj prijatelj. Ante, skokni do mene na posao. Zanimat će te što sam otkrio.

Ružica Gašperov | Gotovo savršeno ubojstvo

Došao sam što sam brže mogao, jer me Ivan nikad nije zvao uzalud, pogotovo ne s takvim uzbuđenjem. Mrtvaci su naš svakodnevni posao. Nema tu ničega uzbudljivog. Ljudi umiru. Od bolesti, starosti, u nesrećama ili ih netko ubije. Pogledaj ovo, Ante! ∞ govorio je Ivan gotovo u transu. Ja ne vidim ništa. Što je to? ∞ pokazao sam na čudni organ kojeg je držao u rukama i rastvarao pokazujući mi njegovu unutrašnjost. Kako što je to? Želudac. Želudac? I što si vidio u tom želucu da si mene morao zvati? Vidiš li ovo? ∞ zaokruži prstom po sivoj masi kojom je želudac bio obložen iznutra. Što je to? Prljavi želudac? Mora biti takav, ako je hrana prolazila kroz njega. ∞ pokušavao sam spasiti svoje dostojanstvo. Ne mora. Vidiš ovaj sloj kojim je prevučen? I ja ga prvi put vidim. Kao da se nešto dugo vremena lijepilo i lijepilo i na kraju ga potpuno obložilo. I? Što bi to moglo biti? Ne znam prije no što napravimo analizu, ali sam siguran da ovaj sloj nije dozvoljavao in∫ltriranje nutrijenata u krv. Zbog toga je mršavio i na kraju umro. Pozvao sam gospođu na razgovor. Morao sam to obaviti, iako nije bila osumnjičena, jer je uzrok smrti bio još uvijek nepoznat. Došla je u dubokoj crnini. Na glavi je imala toku s velom preko lica. To mi se učinilo kao pretjerivanje. Brisala je suze dok je razgovarala sa mnom i svaki put pri tome podizala veo, a onda joj je valjda dosadilo pa ga je prebacila preko toke. Tako sam

Krimi-ekspres 2013.

u svoj toj njenoj tuzi i šmrcanju uspio uhvatiti nekoliko pogleda, gotovo zagonetnih smiješaka. Nisu se uklapali u sliku koju je željela pružiti o sebi. Ispitivao sam je o prehrani njenog supruga, o hrani koju je volio, o ovisnostima. Odgovori su bili kao što sam i očekivao. Bio je normalan u svemu, osim što je jako volio jesti svinjske nogice. Ispratio sam je iz ureda, a zatim zamišljeno gledao kroz prozor. Neobičan je taj detalj sa svinjskim nogicama. Koja bi supruga baš to naglasila? Moja bi odmah rekla da sam živio neurednim životom, jeo brzu hranu, puno pušio. Eto, valjda ni sve supruge nisu iste. I nisu, hvala nebesima. Nalazi su stigli već sljedećeg tjedna. Nakupine na unutarnjim stjenkama želuca su bile svinjske čekinje usitnjene do neprepoznatljivosti. Ivan me ponovno pozvao i dugo objašnjavao kako su se, ovako usitnjene, ukopavale u stjenku želuca i s vremenom napravile neprobojnu barijeru onome što treba ljudski organizam da bi preživio. Slušao sam Ivanovo izlaganje, ali mi se istovremeno vrtio razgovor između mene i udovice. Najednom mi je kliknulo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Još samo trebam dobiti nalog za pretres stana. Čak sam znao i gdje ću tražiti dokaze. Dočekala nas je u crnini. Bez toke i vela. U očima sam joj ovaj put vidio strah. Znala je da znam. Izrecitirao sam ono što sam morao, predstavio ekipu, a zatim krenuo prema kuhinji. Gospođo, imate li mlin za kavu? Nemam. ∞ odgovorila je smireno. U tom slučaju, moramo pretražiti stan.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Ružica Gašperov, rođena i živim u Splitu. Zaposlena na mjestu gdje su brojevi važniji od riječi pa odušak pronalazim u čitanju i pisanju. Priče su mi objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima. Ušla među šest ∫nalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine. Bjelovarsko kazalište postavilo moju dramu Adio pameti koja je objavljena na Drame.hr.

Ružica Gašperov | Gotovo savršeno ubojstvo

Sjela je za stol podbočivši glavu dlanovima i prkosno gledala kako otvaramo vrata i ladice. Ugledao sam ga na gornjoj polici ormarića poviše štednjaka. Bio je skriven teglom. Stari Kruppsov mlin za kavu. Električni. Skinuo sam poklopac. Unutra nije bilo tragova mljevene kave. Tek nekakav sivi prah. Znao sam da je slučaj riješen.

Srđan Laterza

Ung

Krimi-ekspres 2013.

D 14

aždevnjak se utaborio iza četvrtastih boca etilnog alkohola. Na vlažnu mu se kožu lijepe prve zrake sunca. Ukočen, izgleda drevniji od Eskulapove spiralne zmije, kao da nije samo trenutak prije šmugnuo iz razjapjenih usta mladića čije je tijelo prebačeno preko uglačanog mramora ljekarničkog pulta. Modre usne, presječene davno zaraslim ožiljkom, musave su od žute masti. Zatvara ih drhtava šaka, snažna i žilava, puna crvenkastih mrlja. Čeljust prati pokret šake, ali odmah potone pa mladić opet zijeva kao vodoriga na tek izgrađenoj blještavoj fasadi katedrale na Kaptolu. Čuje se režanje, ali ne iz mladićevih usta, iako ona svejednako zijevaju kao da žele progutati cijelu ljekarnu. Vlasnik šake zamijeni režanje tišinom, a zatim tu istu tišinu razreže lom stakla. Na podu su krhotine s etiketama. Iako su slijepljene žutom mašću, svatko bi ih znao pročitati. Piše: “Čudesna Varovićeva Jelenja mast, Elaphi ung.”

Srđan Laterza | Ung

Magistar Varović gleda u svoje šake posute crvenim mrljama, a um mu se prazni kao tikvica nad plamenikom. Dok još nije imao mrlje na rukama, upisao je farmaciju jer mu otac nije dao da kroči u gospodarsku školu. “Nemamo zemlje”, uvijek je govorio, “a kao ljekarnik uvijek možeš dobiti koncesiju za apoteku i biti svoj gospodar”. Kod prijatelja Lacija budući se magistar bar nakratko osjećao kao gospodar zemlje, noseći sol i sijeno u jelenja hranilišta na rubu imanja prijateljevih roditelja. Po jelenima je i nazvao pomast koja će ga obogatiti, iako u njoj nije bilo ni kapi mošusa, niti krhotine roga plemenite životinje. Mjeseci pokusa u labosu donijeli su crvene mrlje koje je nosio skoro kao ordenje. Decentni, ali svečani izlog ljekarne na Dolcu itekako je privlačio poglede frajlica i kočijaša koji su par unci Jelenje masti cijenili više nego galone beskorisnih Ωuida kojima se bučno hvalila konkurencija. Potaknut podlim ucjenama poslao je sinoć lažni recept magistru Močeradu u Ljekarnu kod salamandera. Uredno ispisani reci recepta krili su kobna međudjelovanja supstanci, nepoznata većini. Ali Močeradova farmakološka ispitivanja pokazala su se prebrzima i pree∫kasnima. Radili su cijelu noć. Desetljeće prije, Varović je s asistentima probdio noć uoči otvorenja ljekarne. Svaka boca i kutija postrojene su kao careva vojska. Lena je s Bartulom došla rano ujutro. Laštenje poda pretvorilo se u igru hokeja. Metla kao palica, stakleni poklopac neke ozbiljne tegle kao pak. Dječak je uživao, a s Varovića kao da je netko otpuhnuo teret noći bez sna. Toliko se zanio da je pak lansirao ravno u dječakovu glavu. Lena

je malog odvela u stacionar, a Varović je ostao za pultom očekujući prve mušterije, dok je iz njega polako curila euforija.

* * *

Krimi-ekspres 2013.

Oko mrljavih šaka polako jačaju glasovi. Kumice donose svježe plodove i grleno se smiju. Sjene igraju pred vratima ljekarne koja bi se uskoro trebala otvoriti. Šake naglo zgrabe mlohavo tijelo. Varović privija mladića uza se i čini mu se da usta mljackaju, sama od sebe. Ung,ung, ung. Zvuk posljednje, kasne večere. Varović zadrži dah i u tri koraka utopi sebe i mladića u tami labosa. Daždevnjak stoji na polici, dočekujući kupce.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Srđan Laterza radi kao copywriter i content designer u digitalnoj agenciji Brlog (Bruketa & Žinić grupa). S agencijom je 2014. osvojio MIXX Best in show, najvažniju domaću nagradu za oglašavanje u digitalnim medijima. Surađivao je s portalima booksa. hr i teatar.hr, a dobitnik je i dvije međunarodne stipendije za novinare u kulturi. Pohađao je The Pixel Lab u Bruxellesu, radionicu za razvoj videoigara i transmedijskih sadržaja.

metaFORA

SFora 2014. U Mjesecu hrvatske knjige 2013. godine raspisali smo natječaj za najbolju kratku znanstvenofantastičnu priču metaFORA2014. - SFora. Prispjelo je rekordnih 130 priča iz cijele Hrvatske te nekoliko iz Bosne i Hercegovine i jedna iz Srbije. Najstarija autorica ima 75 godina, a najmlađi, njih četvoro, pohađaju 2. razred osnovne škole. Ipak, najzastupljeniji su autori rođeni 80ih i 90-ih godina. Priče su, generalno uzevši, dostigle poprilično visoku razinu spisateljskog umijeća, iako je među autorima malo prethodno a∫rmiranih autora. žiri je bio u sastavu: 1. mr. Aleksandar Žiljak, SF pisac, ilustrator, urednik 2. Krešimir Mišak, urednik i voditelj TV-emisije Na rubu znanosti, SF pisac 3. Borislav Majkić, knjižničar 4. Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica 5. Tea Lukačević, prošlogodišnja pobjednica natječaja

nagrađeni su: 1. nagrada

Marija Solarević: Prekinuta veza

— Ljetna škola pisanja u Planinskom centru Petehovac Centra za kreativno pisanje (Franck d.d.) — Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u klupskom časopisu, “fanzinu” Parsek, čime ulazi u konkurenciju za nagradu SFERA — Veliki komplet knjiga (SFera, Znanje, Fraktura, Mozaik) — Članstvo u Društvu za znanstvenu fantastiku - SFera — Članstvo u KGZ na godinu dana — Mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2015. 2. nagrada

Vedran Volarić: Slijepac

— Jednosemestralna radionica kreativnog pisanja - CeKaPe — Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u klupskom časopisu, “fanzinu” Parsek, čime ulazi u konkurenciju za nagradu SFERA — Srednji komplet knjiga (SFera, Znanje, Fraktura, Mozaik) — Članstvo u Društvu za znanstvenu fantastiku - SFera — Članstvo u KGZ na godinu dana

SFora 2014.

3. nagrada

Robi Selan: Posljednje smeće

— Priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u klupskom časopisu, “fanzinu” Parsek, čime ulazi u konkurenciju za nagradu SFERA — Mali komplet knjiga (SFera, Znanje, Fraktura, Mozaik) — Članstvo u Društvu za znanstvenu fantastiku ∞ SFera — Članstvo u KGZ na godinu dana

Nagrade su dodijeljene u Noći knjige 2014. uz scensko uprizorenje Kazališta “Ivan Goran Kovačić”.

Marija Solarević

aru iz sna probudi oštra bol. Iz daljine može čuti kako se golemi dvadesetmetarski valovi razbijaju o metalne zidine i Kornjačine generatore. Na licu joj se pojavi grč. Mora skupiti jako puno snage da ustane. Kornjača je gravitacijski disk koji drži stanicu na okupu i proizvodi svu energiju još otkad su je davno Zemljani sagradili i postavili koloniju na noge. Svijet počiva na njenim leđima. Kao i Tarina nesreća. Izdahnuvši, okrene se i baci na pod. Bol je jača sa svakim novim slojem svijesti. Greetings From Earth, razglednice pune pop-arta i starih bogova idola stvaraju užasnu zbrku na zidu. Tara grabi kutiju s injekcijama i ubode jednu u vlastito meso tako da se može dovući do mjesta gdje je sinoć odbacila biomehaničke navoje za koljena i noge. Jednom kada ih učvrsti, preuzimaju težinu tijela na sebe i dozvoljavaju normalan pokret. No, ne pružaju elektrostimulaciju mišića pa tijelo atro∫ra. Nije imala novaca za taj model, a sada joj je i prekasno. U takvom je škripcu da joj jedino nova ko-

Marija Solarević | Prekinuta veza

Prekinuta veza

SFora 2014.

ljena kakva su znali proizvoditi i ugrađivati na Zemlji mogu pomoći, tako je čula na videoprijenosima koje je stalno gledala. Tamo su preživjela sva znanja koja su ovdje zaboravljena. Put je skup i moraš spavati u dugoj hibernaciji, ali ipak, potpuno je izvediv. Još samo malo i imat će dovoljno novaca, iako joj je želudac u grču od stalnog trganja za poslom i stavljanja sa strane, umjesto da kao svaka druga cura troši ono što ima i uživa u svemu što ova 24-satna turistička atrakcija nudi. Na uličnom videoprikazivaču prolaznici gledaju najnovije vijesti sa Zemlje. Totalno je sranje što moraju čekati barem dvadeset godina za svaki pojedini prijenos. Tko zna što se sada tamo događa. Tara ima previše vremena za postavljanje šminke pa joj misli lutaju. Obavezno natapka dlanove prahom od magnezija, jer to nagriza sluzavu kožu izvanzemaljki koje rade za kikiriki i kradu gaže. Moraju dobro paziti da ne dotaknu ista mjesta koja će Tara dirati tijekom večeri. Ulica je ista kao i sve druge, prepuna peekaboo show-programa, darkrooma, kockarnica, delight districtsa. Svi su ti objekti hramovi gdje se poštuju vrijednosti starih zemaljskih bogova poroka. Tara više nije religiozna, ali je jedan od alata kojime fanovi dostižu svoj cilj: najveći status putem ultimativnog trošenja. To joj osigurava život i nadu u ozdravljenje veće od onoga što joj ova stanica može pružiti. Osjeća se kao teretni konj dok znoj curi s nje, a opet voli reΩektor ispod kojeg je snimaju. Ima umjetne grudi, jer su estetske nadogradnje ovdje uobičajena stvar. Osjeća njihovu težinu kada se izvrne naopako, držeći se bedrima za klizavu štangu.

Marija Solarević | Prekinuta veza

Jedan od fanova joj prilazi, baca novac po njenom računu. Izrazito pijan, a pun nekakve čudne tjeskobe. “Želiš li da izvedem privatni ples za tebe?” “Da! Ovaj… zapravo ne”, unervozi se, stisne i opusti šake nekoliko puta, “želim ići odavde.” Pogleda njezine metalne navoje. “Možeš li hodati sama?” Tara se osmjehne sa sjajem u uglu oka. “Mogu sve što treba.” Čovjek je mirisao na lovu. Obukla je kostim i krenula za njim sve do plaže. “Zovem se Sen.” - kaže joj. “Radim za ∫lmski studio.” “To je tako privlačno. Ti si važan čovjek. Donosiš odluke i zaslužuješ se opustiti nakon posla”, započne ona šablonizirani govor. “Ne, nisam donositelj odluka. Ja sam snimatelj.” “Zar to nije automatizirano?” “Moj posao nije.” “Onda... što si zadnje snimio?” “Današnje vijesti.” “Ne razumijem.” “Snimio sam vijesti sa Zemlje.” - kaže plačnim glasom kao da je dugo zadržavao tu tajnu u sebi. Zagnjuri glavu u dlanove, a cigaretu spusti u pijesak. “Odjednom su prijenosi stali. Nitko ne zna što se dogodilo. Studio je iskoristio priliku za zaradu. Već smo neko vrijeme potpuno sami.” Tara se u svom svjetlucavom kostimu privine bliže i potone duboko u umjetni pijesak. Osjećala se kao da ju je netko šutnuo u donji dio trbuha. Snaga je iscurila kroz zdjelicu van. Teškom mu-

SFora 2014.

kom proguta vlastitu slinu protežući pogled preko obzora, daleko preko Kornjačina ruba. “Potpuno sami.” - ponovi njegove riječi i osjeti njihovu težinu. Na trenutak je pomislila na sve ljude koji više ne postoje, ali jedino što je budilo ikakav osjećaj bila su koljena koja sada nikada neće dobiti.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Marija Solarević: U osnovnoj školi su joj zabranili posuđivanje iz školske knjižnice, jer nisu vjerovali da čita knjigu dnevno s osam godina. Trend se nastavlja u srednjoj ekonomskoj školi gdje joj pojedini profesori uzimaju knjige koje kradom čita ispod klupe. Upisuje Filozofski fakultet gdje joj više nitko nije uzeo knjigu ili zabranio čitati. Studira pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom. Neko vrijeme bavi se vizualnom antropologijom i pohađa ljetne škole etnografskog i dokumentarnog snimanja. Nakon godina pisanja seminara, članaka i kurikuluma, vraća se prvoj ljubavi ∞ ∫kciji. SF, horor, fantazija i sve između. Hoda na granici i preko ruba žanra. Piše lyrics za još nepoznate glazbenike.

Vedran Volarić

Slijepac

Vedran Volarić | Slijepac

duvijek sam živio u tami. Ljudi kažu kako nije loše živjeti sa četiri osjetila; opip fantastičan ∞ tek što dotaknem nekome lice, stvaram sliku te osobe; okus magičan ∞ čim površno jezikom okusim hranu, znam u potpunosti kakav će okus imati; njuh nevjerojatan ∞ mogu na daljinu raspoznati svoju okolinu; dok je sluh jedan sasvim novi svijet ∞ žubor je voda, pucketanje je vatra, zviždanje je vjetar, rominjanje je kiša, brujanje su vozila, strojevi i aparati, glasovi su ljudi i životinje. Bio sam uzbuđen kada su me informirali da ću biti prvi koji će nakon tame progledati. Potom me počinjao progoniti osjećaj tjeskobe koja je ubrzo izrasla u nesigurnost, a nesigurnost u strah. Čak i sada, dok stojim pokraj velikog prozora, mogu osjetiti kako mi srce brzo kuca. Na dan operacije tata mi je prišao dok sam se nalazio ispred kuće. Pričekao je sa mnom dolazak taksija. Pozdravio me kada sam sjeo u stražnji dio auta. Poručio mi je neka se dobro zavežem kako ne bih ispao iz

SFora 2014.

vozila. Toliko je bio uvjeren da će operacija uspjeti, da nije ni pošao sa mnom. Umjesto toga, uputio se u radionicu. Nevjerojatna okolina nalazi se ispred mene. Kada su moje noge dotakle tlo, oprezno sam se približio bolničkim vratima. Taksist nije ni ponudio svoju pomoć, već odletio u trenu. Pitao sam se kako ću živjeti bez štapa. Ali za vid bio sam spreman odreći se mnogo toga više od jednog štapa. Prepoznao sam zvuk liječnikovih koraka još kada je bio na drugoj strani hodnika. Ubrzo je došlo vrijeme da me se isključi iz stvarnosti. Ne znam što se sve događalo tijekom operacije i koliko je ona trajala, no kada sam se vratio u svijet živih, ugledao sam nešto ∞ bio je to strop, bila je to bolesnička soba puna fascinantnih aparata. I sada sam ovdje. Stojim pokraj velikog prozora i promatram nevjerojatnu okolinu ispred sebe: leteće aute, zgrade više od oblaka i dva sunca. “Vidim da si progledao.” - reče mi liječnik s laganim osmijehom kada mi se pridruži. “Tvoj stvoritelj ili ukoliko ti je draže otac, javio je da će te doći pogledati za sat vremena. Trenutno u radionici dovršava druge nalik tebi. I oni će uskoro doći k meni na operaciju te ću i njima ugraditi oči preminulih ljudi.” Zastane te me zadivljeno odmjeri. “Pogledaj se samo… Svaki liječnik ugradio ti je jedno osjetilo i sada si savršen - imaš srce, imaš osjećaje i imaš slobodnu volju. Sada si u potpunosti čovjek. Više uopće ne sličiš na robota.”

Vedran Volarić | Slijepac

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Vedran Volarić (1988.), diplomirao je komunikologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Aktivnim pisanjem bavi se više od sedam godina. Piše od kratkih priča, preko novela do romana. Žanrovi su razni, no najčešće SF, kriminalistički i ljubavni. Kratke priče objavljivane su mu na portalima i web-stranicama kao što su Večernji list, Knjižnice grada Zagreba, Konkursi regiona, Objavipricu.com, Citajme.com, Prozaonline. com, Knjigomat, Kulturni.referendum.hr i Avant Art Magazin te fanzin Parsek, Dubrovački tjednik Dulist i studentski časopisi Oprez! i Cassius. Nagrađen je drugom nagradom na natječaju Društva studenata kroatologije Cassius 2012. Kratka bajka Sretni Stjepo bila je povodom Dana pismenosti 2014. izložena u Ivaninoj kući bajke u Ogulinu. Tekst o njegovom pisanju i savjetima onima koji vole pisati, objavljen je u magazinu Zege zin (br. 3). Profesionalni cilj mu je postati jedan od najuspješnijih svjetskih pisaca.

Robi Selan

Posljednje smeće

SFora 2014.

-E

vo, tu je negdje! Bossov glas u slušalicama trgnuo ga je iz promatranja svjetala jugoistočne Australije, u što se bio zadubio čekajući znak za početak potrage. “Tu negdje”, značilo je sferu s promjerom dužine košarkaškog igrališta. Najbolje je bilo slijediti koordinate koje su se brojale na viziru i najprije poći u njeno središte. Već se pomolio Bogu, što inače nikada nije činio, da izračun putanje bude točan i da se kreću usporedo s komadom. Ili da ga, ako već kasne koju stotinu kilometra, to smeće ne pogodi. ∞ Ne brini, za Bobbya sam pogriješio jednu decimalu. On zapravo nije imao sreće. ∞ rekao mu je Boss prije izlaska iz postaje. Bobby je prije polijetanja, malo od straha, malo od svega ostaloga, govorio da zna kakav ih to posao očekuje gore.

Robi Selan | Posljednje smeće

∞ To je kao skupljanje kokoši na farmi. One prve samo grabiš, jer su natrpane jedna do druge pa nemaju kamo pobjeći, ali kada ostane ona jedna jedina koja može bježati po cijelom hangaru, a ti već iscrpljen, eee! Njemu je trebalo vjerovati, on je već “gulio”. On nije. Ideja o pljački dijamanata iz draguljarnice nije bila dobra, uhvatili su ih već dva dana kasnije. Sudac mu je odrezao petnaest godina zatvora. Ipak, nije sve bilo tako crno: ponudili su mu tri mjeseca čišćenja svemirskog smeća u orbiti. ∞ Odradiš tri mjeseca i kada sletiš, ti si slobodan čovjek. ∞ rekli su mu. Smjesta je potpisao ne pitajući se u čemu je kvaka. Razjasnilo mu se u razgovoru s onima koji su, sada već slobodni ljudi, čekali njihov dolazak na svemirsku postaju. Te su im se “stare kuke” jako radovale. ∞ Vidi ovo, vidi ovo! - pokazivao mu je tip trokutasti komad lima tek nešto veći od dlana na kojemu je bilo napisano crveno obrnuto slovo R. ∞ Ovo mi je prvi put promašilo glavu za centimetar, ali drugi sam ga put uhvatio! Nosim ga dolje za uspomenu. ∞ Inače, nas je kada smo došli bilo deset kao i vas, a ne šestoro. ∞ reče mu drugi među njima. ∞ A gdje su oni? ∞ Pa, njih nije promašilo. - reče i svi se grohotom nasmijaše. Bobby je bio u pravu. Dok se dijelova bivših satelita i raketa moglo skupiti na tone, kompanija je posao obavljala robotima, ali kad je preostala samo raspršena sitnež, postalo je neisplativo riskirati da stroj bude pogođen nekim komadom kao metkom. Međutim, ugo-

SFora 2014.

vor o čišćenju trebalo je ispuniti dokraja. Zato su posegnuli za starim svemirskim odijelima koja još rade i napunili ih zatvorenicima. Oni, prema ugovoru, nisu smjeli odbiti izlazak u potragu, a usto su obavljali i sve druge poslove u postaji. Posada na čelu s Bossom samo se izležavala, ako se to može reći za bestežinsko stanje. Mikrosateliti bili su opasni i za samu postaju. Zato su, kada se jednog dana izvana čulo krank ∞ krok ∞ kruk, pomislili da su uletjeli u njihov roj. Ali, čovjek koji je izašao i ustvrdio da nema nikakve štete, vratio se s kamenčićem koji je bio zapeo u solarnom panelu. ∞ To je bilo jato metorita. ∞ rekao je Boss gledajući kamenčić na dlanu. ∞ Ne, to je plovućac, kamen koji nastaje od vulkanske lave. U svemir ga je tko zna kada izbacila neka golema eksplozija vulkana i od tada kruži oko Zemlje. objasni mu on. ∞ Kako ti to znaš? ∞ Studirao sam geologiju, ali sam upao u loše društvo. Mjeseci su prolazili, smeće se skupljalo. Dvaput je izlazio, prvi put po komad neke oplate nalik na crijep, drugi put po snop nekih potrganih žica. Predmet bi fotogra∫rali radi evidencije i potom bacili prema Zemlji. U silaznoj bi putanji izgorio iznad drugog kraja planeta. I svi su se u postaju vraćali živi i zdravi. Dok se Bobbyu nije razmrskao skafander! Barem nije puno patio, barem nisu dugo slušali njegove krikove. Tragedija je bila tim veća što se to dogodilo dva dana prije isteka ugovora.

Robi Selan | Posljednje smeće

Ali, moglo je i gore! Svi su izlazili po tri puta, samo on i Bobby po dva. A kobni je komad smeća ponovo lociran na isteku posljednjeg dana ugovora! ∞ Gledajte, Boss, do isteka dana je preostalo još dva sata. Ja ću tamo vani postati slobodan čovjek! ∞ Pa što? ∞ Ne bismo li mogli malo pričekati pa da uopće ne izađem? ∞ Ti to ozbiljno? Ti si do posljednjeg trenutka posljednje smeće koje izlazi po posljednje smeće, jer će se u protivnom vratiti na Zemlju kao posljednje smeće! I tako je sada upalio potisnike i odvojio se od postaje. Šarao je svjetiljkom ne bi li komad zabljesnuo. To je moglo potrajati cijeli dan! ∞ Upravo si postao slobodan građanin, ali ne smiješ natrag dok ne obaviš posao. ∞ čuo je nakon sat vremena Bossov glas, a zatim i pakosno hihotanje. Prošlo je još približno toliko vremena, a onda... ∞ Imam ga, vidim ga! - dvadesetak metara pred njim je svjetlucalo. Potisnuo se onamo. Bio je to komad izvitoperenog lima veličine knjige. O, samo da mu se sada nešto ne desi! Dok je to smeće držao pred kamerom na viziru, u polumraku opazi još nešto, nešto što ide prema njemu! Svjetiljka obasja kamen veličine šake. S obzirom na smjer kretanja, ili je on sustizao kamen, ili su išli jedan prema drugome, ali razlika u brzini bila je beznačajna. Gledao ga je kako mu plovi pored prsiju. A onda na kamenu nešto zasvjetluca i on ga zgrabi kao mačka miša! Nije mogao vjerovati: golemi dijamant! Oni nastaju samo u vulkanima pa je ovaj zacijelo bio izbačen onom

SFora 2014.

pradavnom eksplozijom. Koliko vrijedi? Dvadeset, trideset milijuna dolara?! ∞ Boss, smijem nešto ponijeti za uspomenu? ∞ Tvoja stvar! Bacio je onaj komad lima prema svjetlima Sejšelskog otočja.

∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞∞ Robi Selan, rođen 1966. godine, diplomirani ekonomist, novinar na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Živi i radi u Labinu. Izdao zbirku haiku poezije S burom, objavljivao kratke priče i novele u Jutarnjm listu, Večernjem listu, Novoj Istri, Književnoj Rijeci, Siriusu B, NOSF-u te u godišnjim zbirkama konvencija znanstvene fantastike Sferakon i Istrakon.

metaFORA 2013. 2014.