32 minute read

Aerodrom Ečka Pogled na ravnicu sa visine

Marinel Gilezan

Advertisement

Na mestu na kojem nikada nema magle, zahvaljujući vetrovima, čiji je pravac tokom čitave godine jasno određen, Nemci su pre 80 godina, za vreme Drugog svetskog rata, na površini od oko 1.300 hektara, izgradili aerodrom, u tom trenutku najveći aerodrom sa betonskom pistom van granica Rajha.

Glavna pista dužine 1.800 metara u tom trenutku je za pola kilometra bila duža od Tempelhof-a, danas glavnog aerodroma u Berlinu. Osim glavne imala je i pet pomoćnih pista za manju avijaciju. Aerodrom je služio kao „odskočna daska“ za transportnu avijaciju u pravcu Grčke i severne Afrike. Tokom američkog bombardovanja 1944. godine na meti je bio ovaj aerodrom, o čemu postoji opsežna domumentacija koja potvrđuje nalet 30 lovačkih aviona „mustanga“, koji su uništili 53 aviona, svih koji su se u tom trenutku našli na aerodromu. Isto tako, postoje potvrde da je 2/3 snaga sa ovog aerodroma učestvovalo u akciji Desanta na Drvar (majjun 1944). - Na prostoru današnjeg aerodroma pronađen je nemački padobranski šlem, vojnika - padobranaca za vreme vežbi, i svedočastva starijih sugrađana koji su „pratili“ te treninge - tako svoju priču započinje Marinel Gilezan, glavni inženjer u servisu aerodroma, koji je punih jedanaest godina prisutan u svim dešavanjima u i oko njega. Gospodin Gilezan je od najranijeg detinjstva zaljubljen u avione i kaže da živi svoj dečački san. I ne samo što se bavi višeslojnom i bogatom prošlošću ovog aerodroma, nego učestvuje u budućim planovima, i zahvaljujući godinama, moći će da isprati i njegovu budućnost.

Aerodrom „Ečka“ spada u II kategoriju aerodroma. Predviđen za avione do 6 tona težine, barabar malim biznis avionima sa 10 putničkih mesta. Ovo je aerodrom koji služi za opštu avijaciju i po njemu lete jedrilice, laki sportski avioni.

Sportski aerodrom „Ečka“ 21. i 22. avgusta bio je domaćin najboljim padobrancima iz Srbije i regiona povodom 67. otvorenog prvenstva Srbije.

Na platou ispred aerodromske zgrade postavljen je Galeb G-2 23001, koji je poleteo 2. jula 1961. godine. Jubilej, 60 godina od prvog leta obeležen je prigodnom svečanošću na Aerodromu „Ečka“. Reč

je o prvom domaćem mlaznom školskom avionu, po rečima inženjera, najuspešnijem proizvodu jugoslovenske vazduhoplovne industrije. Gospodin Gilezan otkriva da se radi na projektu Muzeja aviona, planiranog u naredne dve-tri godine, u kojem će upravo ovaj primerak zauzeti centralno mesto. Plan je da se u muzeju nađu svi mlazni avioni koji su leteli u ratnom vazduhoplovstvu bivše zemlje. Na sportskom aerodromu „Ečka“ postoje dva servisa, u koje je ulaz strogo zabranjen zbog procesa koji se tamo odvijaju. U sastavu aerodroma su i restoran, učionice, padobranska sekcija. Na aerodromu rade tri pilotske škole: škola za ultralako leteSportski aerodrom "Ečka" nje i dve škole za opštu avijaciju. Uskoro će početi sa obukom škola padobranstva i škola za jedriličare. - Aero klub „Zrenjanin“ 13 godina nije imao svoju školu i sada smo je obnovili odškolovavši na novijim avionima, proverenim instruktorima i savremenijim instrumentima, dve grupe, na višem nivou nego ranije, tako da oni koji ovde završavaju obuku, mogu da apliciraju i odlaze u „veliki“ saobraćaj, npr. u Air Srbija, jer je tražnja za pilotima veća nego ikada - rekao je Marinel Gilezan, koji je u svojstvu domaćina, dočekuje znatiželjne posetioce. U tom trenutku, kao i obično, ovde se nalazilo 30tak letilica, uglavnom privatnih, a delom u vlasništvu Aero kluba „Zrenjanin“, Aerodroma „Ečka“ i škola koje rade obuke.

Na aerodromu rade tri pilotske škole Eksponat - Galeb G-2 prvi mlazni školski avion iz 1961

Golubačka tvrđava - zaštitnik Gvozdene kapije Dunava

Krajem marta 2019-te godine, posle bezmalo pet godina rekonstrukcije, za posetioce je otvorena tvrđava Golubac. Pored građevinskih i konzervatorsko-restauratorskih radova, na ovom utvrđenju iz XIV veka, značajni su bili arheološki nalazi, ostaci rimskog objekta iz IV veka, ostaci turskog kupatila iz XV veka, artefakti iz bronzanog i gvozdenog doba i dr.

Novi život Golubačkog grada

Obnavljanjem Golubačkog grada, važnog svedočanstva istorijskog nasleđa i spomenika kulture od izuzetnog značaja, situiranog na desnoj obali Dunava, na samom ulazu u Đerdapsku klisuru, istog momenta obezbeđeno mu je istaknuto mesto u turističkoj ponudi na ovom pravcu, delu jedinstvene turističke ponude Dunavskog regiona.

Neopisiv je osećaj naći se mađu tim zidinama bremenitim događajima, starinom, značajem, još više podstaknutim izuzetno marketinški dobro urađenoj promociji u kojoj učestvuje čitava plejada mladih, obrazovanih ljudi, kojima je vidno stalo do renomea ovog prostora. Kako i ne bi, kada su svi rođeni u Golupcu i odlučni da se, posle stečenih diploma vrate u svoje rodno mesto prenoseći i šireći njegovu izuzetnost i važnost koji je nekada imalo.

Obučeni u ruho istorijskih ličnosti, oni se svakoga dana dragovoljno transformišu, i na jedinstven način dočekuju turiste kazujući im zbog čega je ovo mesto toliko značajno.

Radoslav Ćurković, lokalni vodič, po vokaciji master geograf (PMF Beograd), u kostimu Kodža Mahmud paše Anđelovića (rođenog oko 1420. u Kruševcu, od majke Srpkinje i oca iz romejske plemićke porodice Anđela), priča priču o ovom velikanu, kojeg su Osmanlije u svom osvajačkom pohodu 1427. otele i odvele u Stambol, potonjem velikom veziru, jednom od najpoznatijih i najuglednijih vojskovođa, prvom pesniku iz srpskog naroda koji se javlja u istočnoj literaturi, učesniku jedne od najvećih bitaka za Golubac. - Tvrđava je postala atraktivno mesto za različite kategorije gostiju, kako individulane posete, tako i đačke ekskurzije, grupe i kolektive iz zemlje i inostranstva. Od stranaca najveći broj trenutno dolazi iz Ruske Federacije, Kine, Indije... Najverniji posetioci iz regiona su Mađari, Rumuni, Turci, a dolaze i Poljaci da obiđu jednog od svojih najvećih heroja, viteza Zavidu Crnog. Tvrđava je posećena zbog svoje izuzetnosti, ali i pristupačnosti, te geostrateškom mestu koje je nekada zauzimala. Moj zadatak je da na što plastičniji način kroz legende i mitove dočaram vreme ondašnje i uputim turiste na sadržaje koje se nalaze u najnižoj, zelenoj zoni tvrđave, kojom su obuhvaćene tri kule i palata Despota Stefana - objašnjava Radoslav Ćurković.

Šta sve turisti mogu videti

Zelena zona dostupna svim turistima, obuhvata ulaznu kulu ili Kulu 8, koja je branila Glavnu kapiju tvrđave. Po vremenu gradnje pripada mlađem utvrđenju, trećoj fazi gradnje i vremenu vladavine despota Stefana Lazarevića, te je prilagođena odbrani od vatrenog oružja, odnosno

Radoslav Ćurković (desno) sa saradnicima

Golubačka tvrđava - zaštitnik Gvozdene kapije Dunava

novom načinju ratovanja; Kula 9, poznatija kao Topovska kula, naknadno je sagrađena kao deo priobalnog pojasa Tvrđave. Izgrađena je u drugoj polovini XV veka, tokom osmanske vlasti, u vreme intenzivne upotrebe vatrenog oružja. Na njoj su topovski otvori na dve etaže sa replikama tipova topova - bombarda i spingarda, a njena osnovna funkcija bila je zaštita pristaništa; Kula 5 je izgrađena radi odbrane Palate i pripada drugoj fazi gradnje i arhitektonski je deo Donjeg unutrašnjeg utvrđenja. Kula je zatvorenog tipa na šest etaža sa dva ulaza, jednim iz palate, a drugim sa šetne staze bedema. Osim odbrambene funkcije, služila je i za stanovanje na čega upućuju ostaci kamina i toaleta; Monumentalna zgrada - Palata podginuta je u vreme vladavine Stefana Lazarevića i ima tri sprata. Donji nivo je služio kao magacin-ostava, drugi je bila prostrana dvorana za javne funkcije i odaje za stanovanje zapovednika, a na gornjem je bila smeštena posada palate.

Danas se u svim ovim kulama i Palati nalaze stalne postavke i izložbe na temu najveće bitke za Golubac iz 1428., o zapovednicima grada, kraljevskim odorama, naoružanju..., prikazuju se filmovi, vrše prezentacije.

Za punoletne posetioce željne avanture, ako to vremenski uslovi dozvoljavaju, predviđene su plava, crvena i crna zona koje podrazumevaju dobru pripremu i odgovarajuću opremu, te „osvajanje“ Šešir kule, glavne i najviše u utvrđenju na kojoj se nalazi panoramski teleskop, Vidikovca tj. Kule 3, odbrambene kule koja se branila strelama itd, isključivo uz pratnju vodiča. Uz Radoslava Ćurkovića, tu su i njegove kolege koji se trude da prošlost Golubačkog grada ispričaju što uverljivije turistima i ubede ih u njenu autentičnost: Nikola Jović alijas kralj Ugarske i car Svetog rimskog carstva, markgrof Brandenburga, kralj Rimljana i kralj Češke - Žigmund Luksemburški, učesnik najveće bitke za Golubac 1428., Vujadin Žunić, u ulozi Zaviše Crnog, čuvenog poljskog viteza i diplomate, koji se pridružio ugarskom kralju Žigmundu u pohodu na tvrđavu Golubac. Na taj način, ovo izuzetno srednjovekovno utvrđenje, nekada osvojivo samo lukavstvom ili izdajom, danas ovi mladi ljudi čine dostupnim i osvojivim, i to iznutra, osmesima i zanimljivim fragmentima iz njegovog života, dugog bezmalo sedam vekova.

Obilazak Golubačke tvrđave je u programu jednodnevnog izleta „Krstarenje Đerdapskom klisurom“ novosadske Turističke agencije Magelan. Više informacija možete dobiti na: www.magelantravel.rs.

Atraktivna u svako doba dana i noći

Metafizika povezivanja čoveka i prirode

Živorad Žika Stefanović

Na svega nekoliko kilometara od Donjeg Milanovca, u srcu Đerdapske klisure, na visini od 173 metara desne obale Dunava, nadvija se eko-etno kompleks Dušanke i Živorada - Žike Stefanovića „Kapetan Mišin breg“.

Na istoimenoj adresi, posle nekoliko selidbi u mestu Golubac, gde je radio i zasnovao porodicu, Živorad Stefanović, doajen turizma sa četiri i po decenija dugim stažom u Lepenskom viru, bivši sekretar Organizacionog odbora „Igara bez granica“ i sl., početkom novog veka i društvenih promena, odlučuje da obnovi svoju očevinu i iz temelja promeni svoj život i život svoje porodice.

Kapetan Mišin breg - inspiracija velikanom

Posle povlačenja na Kapatan Mišin breg, nekoliko godina radi u šumi i tu otkriva veštinu komunikacije sa drvećem i ovladava njome. Spoznanje o plemenitosti drveta ponukalo ga je na sakupljanje pojedinih delova kojima je davao konačan oblik. Nekoliko godina potom saopštava porodici svoju nameru da, u skladu sa turističkim kretanjima XXI veka, veka eko-etno turizma, prostor na kojem žive determiniše mestom za predah. - I bio sam u pravu zbog čega sam danas srećan - dodaje domaćin, objašnjavajući tada zacrtane i do danas ispoštovane uslove bavljenja turizmom, poslovnu filozofiju zasnovanu na tri sveta pravila: autentičnosti, radu s ljubavlju 25 sati u danu i dugoročno ulaganje.

- Ništa ne može preko noći. Mora da ulažete deset godina da bi u jedanaestoj razmišljali da zaradite jedan dinar. Bilo koje od ova tri pravila da se poremete neće biti uspeha. Moja ćerka, koja je učestvovala u koncipiranju ovog porodičnog projekta, posle 13-14 godina rada postavila mi je pitanje: „Kada ćemo početi da zarađujemo?“ Odgovorio sam joj da još uvek nisu stvoreni uslovi. Ali danas jesu. Od njih ne može čovek da se obogati, ali može solidno da živi. Nije sve u novcu. Bogatstvo je u ljudima.

Sa ulazne kapije pridošlice dočekuje neočekivano i njihov pogled šara prostranim dvorištem, dok se ne naviknu. Tek onda se prepoznaju detalji: dve kuće sa sobama za smeštaj gostiju, prostor za kampovanje, Mali muzej vina, jedinstvena Galerija skulptura od drveta na otvorenom „Čovek, drvo, voda“...

A onda, se dolazi do centralnog dela, „Mišine sofre“ sa tradicionalnim specijalitetima tog kraja, pripremljenim od namirnica iz sopstvene proizvodnje i šume: pohovane koprive, pečurke, razne pite, sirevi, salate, meso, vino, medovina, starinski kolači... I sve domaće. Sve ovo navodi na zaključak da je „Mišina sofra“ greškom, negde tamo, nazvana buffet iliti švedski sto, za koje svi znaju, dok za „Mišinu sofru“ samo odabrani. Em je starija, em je bogatija. Prostrani restoran na otvorenom, sa klupama i stolovima takođe od drveta, malo doteranim i dorađenim, predodređenim da to budu još dok su rasli i listali u šumi zajedno sa drugim drvećem, Vidikovac odakle se pruža pogled na Dunav i NP „Đerdap“, vanvremenski je doživljaj. Najveću površinu i najveće interesovanje privlači Galerija skulptura. - Prizivajući ribolikog čoveka u pomoć, kao oličenje kulture Lepenskog vira, i životinjskog sveta kao uslova opstanka, dokazujući njihovu neraskidivu vezu, pronalazim pojedine delove drveta i kada počnu da komuniciraju sa mnom pogledom, intervenišem dajući im karakteristike skulptura. Kako bih

Metafizika povezivanja čoveka i prirode

imao nadahnuće, izvor energije crpim hodajući bos, ali izvor energije ste mi svi vi, blagi osmeh prisutnih gostiju. U parku na prilazu kući, načinio sam više od 400 skulptura od materijala koji oplemenjuje dušu. O svakoj imam oficijelno tumačenje, ali dozvoljavam potpunu slobodu da svako od vas tumači onako kako oseća - obraća se gospodin Žika svakoj grupi gostiju koja stiže na Breg iz cele Srbije, Evrope, dalekih azijskih zemalja.

Jedinstveni Žika Stefanović

Deo kompleksa čini i Mali muzej vina u kojem vladaju pravila koja je postavio domaćin: - Ulaz u Muzej je slobodan i za njega sam odredio tri termina. Prva dva određujete vi. Prvi put kada dođete možete gledati, fotografisati i sve je besplatno. Drugi put kada dođete plaćate, ali ne novcem, već flašom vina. Ko želi, ne svako. Mene interesuju ljudi, ne novac. Kada donesete flašu vina dobićete magnetić sa brojem na flaši. To je vaš doprinos oplemenjivanju ovog prostora na čemu sam vam neizmerno zahvalan. Treći termin odredio sam ja, ozbiljan i ubeđen da će tako i biti. To je 28. septembar 2071. kroz 50 godina, i tada ćemo opet obeležiti tri velika jubileja: 50 godina od kada smo se sreli po ovom sparnom danu; 50 godina od kada ste na osnovu moje priče doneli flašu vina; moj 120 rođendan, koji ćemo proslaviti pompezno sa velikim vatrometom; leteće dron iz kojeg će teći šampanjac, moji saradnici će deliti čaše da nazdravimo za ta tri velika jubileja, a ono što je još značajnije, iz džepa ćete izvući magnetić i videti da je vaša flaša, koju ste doneli na osnovu moje priče od pre 50 godina tu i da je niko nije dirao.

Jedinstvena je čarolija ovog mesta, egzotičnog i po suštini i sadržini. Za njeno uobličavanje gospodin Živorad, bosonog tokom većeg dela godine, ne pripisuje zasluge sebi, već celoj svojoj porodici, na koju je beskrajno ponosan. Supruga Dušanka je životna saputnica i saradnica bez koje se ne kreće ni u jedan posao; ćerka Suzana živi u Beču, magistrirala je na turizmu i ima glavnu ulogu u oblikovanju turističke ponude; sin Srđan, jedno vreme direktor NP „Đerdap“, danas je snaga oslonca u biznisu, a tu su i Nina stara 3.5 godine i osamnaestogodišnji Mateja, izuzetan đak jedne beogradske gimnazije.

Ovim priča o domaćinstvu Stefanović ni izbliza nije ispričina jer počiva na inspiraciji jednim velikanom, kapetan Mišom Anastasijevićem, rođenom 24. februara 1803. na dunavskoj adi Poreč, potopljenoj sedamdesetih godina XX veka prilikom izgradnje hidroelektrane Đerdap. Žika Stefanović čuvajući uspomenu na ovog srpskog humanistu, zadužbinara, političara, brodovlasnika i trgovca, koji je upravo sa mesta, danas zvanog Kapetan Mišin breg, gledao nizvodno kako stižu njegovi brodovi i barke natovarene solju i jelenskim rogovima, priča istoriju ovoga mesta, stvarajući osećaj da njegov duh još uvek pohodi ovaj kraj.

Žika Stefanović će vam otkriti i volšebno značenje broja tri koje ga prati celog života, a on ga prepoznajući prihvatio kao saputnika na svim svojim životinim putovanjima.

Autentičnost cele priče vezane za Kapetan Mišin breg je nemoguće preneti i zato je treba čuti onako kako je priča domaćin, direktno, slikovito. Jednom reči neponovljivo.

Sali Sallini o Tamburici i balkanskoj muzici

Svetski tamburaški festival „Tamburica fest“ na Petrovaradinskoj tvrđavi kraj Novog Sada, sedište je Svetske tamburaške asocijacije, a afirmacija tamburice i tamburaške muzike, kroz negovenje tradicije, saradnju i prijateljstvo umetnika na internacionalnom nivou, njegov je primarni koncept.

Turska - Zemlja partner

Jedna od specifičnosti festivala je i potpisivanje Protokola o saradnji sa zemljom partnerom. Ispred ovogodišnje zemlje partnera - Turske, ambasador ove zemlje u Srbiji, Nj.E. gospodin Hami Aksoy otvorio je XIV „Tamburica fest“, a nastupom Anadolijskog gudačkog kvarteta, u petak veče, zvanično je započet program festivala.

Poveznica dve države, dva naroda, bila je lična saradnja dr Jovana Pejčića, osnivača i direktora „Tamburice“ i gospodina Sali Sallinija, umetnika, reditelja, direktora „Balkan Panorama film“ festivala iz Izmira, kako mu i ime kaže, sa balkanskom tematikom najveći na Balkanu, i tendencijom da to bude i u Evropi. - Iskreno mislim da ovaj festival iz godine u godinu raste, i u geografskom smislu okupljajući umetnike sa svih strana sveta, i što se tiče tamburaške muzike da polako zauzima mesto „škole kroz koju moraš da prođeš“, za one koji žele neko mesto u tamburaškoj branši. Uspeh na ovom festivalu parametar je kvaliteta umetnika koji ga je ostvario. To je zato što je davno prešao granice Balkana. Zato što na ovoj bini nastupaju najbolji tamburaši iz sveta. Za mene je lično bilo veliko ovogodišnje iznenađenje Julijana Olm iz Brazila, koja je uz Hama Nalića iz RS, proglašena za najbolji vokal - izneo je svoje impresije po završetku festivala gospodin Sallini, dodavši da su organizacija, scena, bile za najvećem nivou. Kao nekadašnji fan grupe „Leb i sol“, osvrnuo se i na učešće Vlatka Stefenovskog, a posebno na nastup Saše Matića, kojeg do sada nije imao priliku da sluša, a koji ga je fascinirao istančanim osećajem za komunikaciju sa publikom.

Gospodin Sallini je konstatovao da je koncept zemlje-partnera, bez obzira da li je Turska ili bilo koja druga zemlja u pitanju, jako ozbiljna priča i velika prilika da ovaj grad, ova zemlja, budu predstavljeni u državama i kulturama gde se ne zna mnogo o ovoj vrsti muzike, potkrepivši to činjenicama: - Potpisivanje Protokola o saradnji kako na kulturnom, umetničkom polju, doprineće tome da će na idućem „Balkan Panorama film“ festivalu, dokumentarac o „Tamburica festu“ i tamaburici, koji polako završavamo, otvoriti filmski festival u Izmiru. Tom prilikom planiran je i nastup ženskog tamburaškog sastava „La banda“ iz Novog Sada. S druge strane meni se dopalo kako je publika odreagovala na izvo-

Sali Sallini (levo) sa dr Jovanom Pejčićem i turskim kolegom

đenje klasično-džez aranžmana turskog kvarteta, iako je možda moglo da bude i nešto življe. Međutim, to je otvorilo mogućnost predstavljanja još jednog orkestra iz Turske sledeće godine, koji će lepo da se uklopi sa filmom, koji će srpsku premijeru imati upravo na otvaranju jubilarnog XV „Tamburica festa“.

Sallinijev film o Tamburici obišao svet, i opet će

Koliko će ovo učešće i snimanja tokom festivala uticati na sklapanje mozaika koji priprema u vidu dokumentarnog filma, naš sagovornik kaže: - Moj prethodni film „Tamburica - The Sound of a Landscape“ obišao je puno festivala po celom svetu i dosta toga uradio na promociji ovog podneblja, pogotovo tamburaške muzike, tamburice i „Tamburica festa“. Smatram da je ovo velika stvar da jedan festival uloži trud, rad, produkciju u nešto nalik vinu proizvedenog od najplemenitije vrste grožđa, koje se sada flašira i stavlja na odležavanje, i koje će za nekoliko godina pokazati svoju pravu vrednost. Jako je važno zabeležiti i ostaviti po strani, da sazri i pokaže se u pravom trenutku. Pozdravni govor ambasadora Turske u ime zemlje prijatelja Na ovaj način, turski reditelj festivala ukazuje na neverovatnu šansu

Sali Sallini o Tamburici i balkanskoj muzici

Duvački kvintet iz Anadolije,Turska

da se kroz plasiranje umetnosti na pravi način, može uticati na razvoj turizma i druge aspekte privrede. To je potvrdio i turski ambasador na otvaranju festivala, istakavši veliki porast sprskih turista u Turskoj, ali i sve više turskih turista koji dolaze u Srbiju, uglavnom u Beograd. Gospodin Sallini žali što im drugi biseri, poput Sremskih Karlovaca i Novog Sada, dva istorijska grada sa dva „jaka“ festivala, nisu dovoljno poznata, ali veruje da će ovim filmom dati svoj doprinos popularizaciji ovog prostora, za koji misli da ima sav potreban „matrijal“, što se tiče arhitekture, prirode, ljudi, hrane..., a čemu će pospešiti najavljeno bratimljenje Turističkog centra Alanja u Antaliji i Novog Sada.

Filmovi najbolje govore o čoveku i narodima

Osim dokumentarnog filma o tamburici, čiji naziv autor nije želeo da otkrije, u završnoj fazi je i dugometražni dokumentarni film ironičnog imena: „Crko Maršal ili kako je rock ’n’ roll uništio Jugoslaviju“. Takođe, radi na igranom filmu sa Petrom Božovićem i Žikom Todorovićem u glavnim ulogama, i ako bude sve teklo po planu, snimanje ovog filma, Novosađani će imati prilike da isprate.

Umetnik, prijatelj, vizionar? Ko je Sali Sallini, uspešan poslovan čovek, koji je „pomogao“ ovu saradnju i učinio zadovoljstvo publici na Petrovaradinu da kroz muziku oseti deo kulturne tradicije ove prijateljske zemlje?

Skoro 20 godina je živeo u Prijepolju, gde je završio osnovnu i srednju školu. Počeo je kao glumac u pozorištu, ali mu je veći izazov predstavljao rad reditelja. Danas je redovan profesor režije u Izmiru. O sebi ne voli da priča, ali se mnogo toga o njemu može saznati iz njegovih filmova, pozorišnih predstava, muzičkih spotova, reklama... Porodičan je čovek i za svoj odličan srpski delom je zaslužna njegova supruga, Beograđanka, te boravak u Srbiji jednom do dva puta godišnje.

Oslanjajući se na obrazovanje i životno iskustvo stava je da Balkan ne treba deliti, baš kao što se ne može deliti balkanska muzika: - Među balkanskim narodima postoji konekcija stara preko 500 godina i sasvim je prirodno da je nešto odande došlo ovamo i nešto odavde otišlo tamo. Ne bavim se naučno time, ali kada slušate popularnu grčku muziku, kao ja koji živim u egejskom delu Turske, na momente je ista kao turska. Ima dosta preklapanja, ali ne mislim da je to jednostrano, već obostrano - zaključio je gospodin Sali Sallini.

Fotografije: Nikola Stojanović

Barvalov salaš - salaš u srcu bačke ravnice

Unjemu stanuje mir koji ne obavezuje na prisustvo onog drugog, noseći u sebi dodatni spokoj nadovezan na prijatnu sigurnost nečijeg prisustva. Zajedničko nebo i tišina koja se lenjo širi poljima. Ponekad se oglasi pevac, psi zalaju, dok magarica Mica bez velikog interesovanja posmatra okolinu. Živina i zečevi, patke i labudovi koji se ogledaju u jezerskoj vodi okruženoj šašom i granama žalosne vrbe koje je dodiruju. Čuje se gugut golubova lepezanera. Nenametljivo, s merom i u skladu sa prirodom. Zvuk ravnice.

Barvalov salaš (bogat na romskom) kod Despotova (Bačka, Vojvodina), dedovina je Danila Vrsajkova stara preko 150 godina, koji je 2010., na raspuću budućih koraka, na sreću doneo odluku da ga sačuva, osećajući da će doći drugo vreme. Od starog salaša ostala je kuća i pomoćni objekti, sukcesivno obnavljani i uređivani shodno njihovoj nameni. -„Ovde se ne radi o količini prostora, kojeg je „svega“ dva jutra, već kako je urađen“ - rekao mi je jednom prilikom direktor lokalne škole, a meni se svidelo. Kada je moj otac upoređivao vreme nekad i sad, znao je da kaže da se ranije, za onog ko je pio dudovu rakiju i jeo jagnjetinu govorilo da je siromah čovek. Sada je situacija sasvim obrnuta a jagnjetina i dudara na visokoj ceni - priča gospodin Vrsajkov, i nastavlja: - Moj otac se bavio zemljoradnjom, povrtarstvom, a ja nakon posla u firmi svakodnevno raznosio papriku, luk, krompir na pijace, jer se od poljoprivrede samo 80-tih godina prošlog veka dobro živelo. To je bilo zlatno doba poljoprivrede koje su smenili inflacija i nemiri, kada je moja plata trebala da finansira pet vagona proizvedenog povrća. To je bio razlog koji je uticao da tako kasno krenem u obnovu salaša. Istovremeno sam otvorio privatnu firmu koja mi je dozvolila da mogu da ulažem u adaptaciju objekata i polako ih privodim svrsi, trudeći se da sve ostane isto, osim „poda na mazanje“, koji je zamenjen starom ciglom, dovoljno rustičnom i praktičnom za održavanje.

Glavni problem salaša bila je kuhinja, u originalnom rešenju suviše mala. Slaganjem mnoštva ideja prikupljenih sa putovanja širom sveta i podizanjem manje čarde za pripremu hrane neobičnog oblika koji omogućava paralelni rad više kuvara, a da niko nikome ne smeta, nađeno je jedinstveno rešenje. Svakom gostu je to jedno od najomiljenijih mesta,

Danilo Vrsajkov

- salaš u srcu bačke ravnice

SZTR „Barvallo“ - izrada ukrasa i figura za torte i kolače, kao i fondana i sladoleda, primarna je delatnost porodice Vrsajkov. Za bezmalo 20 godina bavljenje ovom „slatkom“ profesijom postali su lideri u Srbiji. Zahvaljujući kvalitetu „Barvallo“ proizvoda ostvaren je plasman na tržište deset zemalja, među kojima i tržište Francuske i Austrije. - Ovo je izuzetno težak i nenaplativ posao. Kako u inostranstvu, tako i kod nas. Ali taj osećaj da možeš da napraviš proizvod koji će biti lep nekom u Italiji, i nekom u Grčkoj, isto kao u Parizu je nemerljiv - objasnio je Danilo Vrsajkov.

gde može da promatra i prati rad majstora za roštilj, kako se peče prase ili hleb u furuni, kako se polako kuva supa na šporetu ili kotlić iznad otvorene vatre i tako zadovolji sva svoja čula. - Mi se ne bavimo ugostiteljstvom i nije nam cilj da pravimo kafanu. Mada uslova ima za sve, pripremamo jednostavna jela, stvaramo domaću atmosferu, da se naši gosti osećaju ugodno, kao kod svoje kuće. Do sada smo ugostili poslovne partnere, korporacije, u poslednje vreme i lokalno stanovništvo, fudbalere, lovce i ribolovce, članove lokalnog konjičkog kluba. Ovde se proslavljaju rođendani, svadbe i krštenja, organizuju okupljanja zaposlenih, tim bildinzi, promocije. Prostor nam daje izuzetne mogućnosti i za dodatne sadržaje ali smo se odlučili da ovo bude mesto zatvorenog tipa, da gosti dolaze po najavi. Trudimo se da ono što naši gosti traže to i dobiju - objašnjava domaćin.

Barvalov salaš se nalazi na pristojnoj udaljenosti od naseljenih mesta. Zagađivača u okolini nema, niti onih koji prave buku. Na mestu okruženom plantažama jabuka, poljima kukuruza... „Prepotentno bi bilo reći da salaš radi 365 dana u godini, jer u zatvorenom prostoru može da primi dvadeset osoba“, dodaje gospodin Vrsajkov, ali je posećen i leti, kada je priroda najlepša, i zimi kada se pod snegom zabeli ravnica, i s proleća kada se priroda budi, i s jeseni, kada se skine letina i pogled „pukne“ preko ravnice do u nedogled. Postoji plan podizanja vidikovca koji će dozvoliti da se Fruška gora, na potezu prema Bačkoj Palanci i Iloku, vidi tokom cele godine. Podignut je i jedan multifunkcionalni objekat - čardak, izdvojen kutak neobične arhitekture, koji igrom svetlosti uz stalno strujanje vazduha podstiče dobro raspoloženje. Prostor na donjem nivou zamišljen je kao vinska ili neka druga niša.

Jedna od atrakcija salaša su i koteri - kokošinjci u obliku jajeta, sa kupasto poređanim sedalima za koke, u blizini drveta za koje je vezan šarov, da ne može lisac da priđe. Drugi je ambar za ovas, ječam i kukuruz, sa sopstvenim sankama, koje su konji ili volovi prevlačili na mesto gde

ne smeta. Zanimljiv kao eksponat biće pretvoren u „ribarsku kućicu“ i korišćen za salašarsku sijestu.

Moto salaša - KO ŽURI NE MORA DA DOĐE! potpuno je opravdan i u skladu sa slow food i slow life koji se ovde zagovaraju. - Kako se približavam penziji planiram da sa suprugom dođem ovamo za stalno. Jedno od najvećih bogatstava ovog mesta je što nam je na pet minuta od kuće u Despotovu, gde trenutno živimo i gde se nalazi proizvodnja. Veliko bogatstvo salaša je i jezero, koje je rešilo problem vode, koja je ranije znala da nadođe do same ivice salaša. Ono je danas snažna energetska tačka ovog prostora. Najveće bogatstvo salaša je što deluje poput sedativa, kako na mene, tako i na goste, kojima je, zavisno od dinamike posla kojim se bave, potrebno neko vreme da bi se opustili, fokusirali na prirodu, počeli da uživaju u okruženju. Plaćamo danak životnom tempu koji vodimo, a za koji verovatno nismo programirani - kaže domaćin. Zato, hvala Bogu što ovakva mesta postoje. A da budu i ovako sređena i uređena brine se domar Stevan, koji je uz sve to i vrstan kuvar, ne malo zaslužan da su svi gosti u odlasku čvrsto uvereni da će doći ponovo. Nebrojano puta se to moglo čuti i od domaćih gostiju i od onih koji su došli iz daleka. Većina ih je do sada ispunila obećanje. One koji nisu, njih na salašu očekuju.

Ključna stvar u bogoslužbenom prostoru je da postoji bogoslužbena zajednica i kontinuitet molitve. I pored svih naših slabosti, bogosluženje je temelj koji nas drži da opstanemo, da se napajamo božanskim energijama i ostvarimo kao bića zajednice tj. ličnosti. Kada izađemo van Liturgijskog prostora, u bukvalnom smislu crkve kao građevine, a ceo život i stvarnost oko nas je bogoslužbeni prostor koji treba da postane Liturgija, noseći u sebi blagodat Duha Svetoga kroz naše odnose potvrđujemo ljubav prema bližnjima i odgovornost za čitav svet. Svaki čovek bez obzira na svoju pripadnost i slobodno opredeljenje je naš brat, stvoren po liku i podobiju Božijem. Jer, u dve zapovesti sadržane su sve ostale: „Ljubi Gospoda Boga svog svim umom svojim, svim srcem svojim, svim bićem svojim” i „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Ljubav je glavna tema kojom treba praktično da se bavimo jer je Bog Ljubav - reči su harizmatičnog Pimena (Pavlovića), monaha manastira Bođani.

Monaški život Pimena (Pavlovića)

Godine 2007. došao je u manastir Bođani kao iskušenik, koji je, na raskršću između monaškog i života u svetu, dva puta u vreme crkvene slave Sv. Apostola Petra i Pavla, posetio ovo sveto mesto. Molio se da mu Bog otkrije na koji način da nastavi život, da li kao monah, pošto ga je privlačila monaška dimenzija života, za koju zbog nepoverenja prema samom sebi i subjektivnog osećaja, nije bio siguran da se odluči, ili da nastavi svetovni život. U nekoliko navrata tražio je savet od sveštenika kod kojeg se povremeno ispovedao, i na kraju doneo odluku da to bude u ovom manastiru. Tek kada se predao monaškom životu u njemu je prepoznao sve što je tražio od duhovnosti u svom životu. Odlučio je da sve svoje obaveze u svetovnom životu reši, javi se onima kojima je mislio da treba da se javi, i sa 30 godina došao u manastir.

Godine 2014. zamonašen je na večernjoj službi u Koviljskom manastiru uoči praznika Rođenja Sv. Jovana Preteče. - U kontinuitetu Večernjeg bogosluženja, na monašenje, mene i monaha Irineja iz manastira Kovilja, priveo je sadašnji patrijarh, tadašnji episkop Jegarski Porfirije (Perić), a čin monašenja izvršio episkop bački Irinej Bulović. Otac Zaharije (Prokić) i ja smo se nakon monašenja vratili u svoj matični manastir Bođani i tako smo do danas nastavili monaški život, koji je, kao i svaki realan život, pun oscilacija i izazova. Po blagoslovu našeg episkopa Irineja Bulovića nas dvojica danas činimo bratstvo ovog manastira. Otac Zaharije je starešina manastira, a kada sam došao, bio je iskušenik Zoran, koji se godinu-dve dana kasnije i zamonašio.

Otac Zaharije i monah Pimen čine dvojac koji spretno kormilari uz pomoć Božiju svim duhovnim i ovozemaljskim putevima. Kada se u obzir uzme bogoslužbeni život koji je nadahnuto ustanovljen na osnovu monaškog predanja sa Sv. Gore, otac Zaharija i monah Pimen su uložili

Monah Pimen (Pavlović) Otac Zaharije (Perić)

trud da podignu na viši nivo crkveno pojanje, da svako bogosluženje bude lepo, bogougodno i umilno narodu koji prisustvuje zajedničkoj molitvi, postavlja se pitanje kako?

Blagodaću Božijom, nije teško podneti sav teret obaveza dnevnog kruga bogoslužbenog poretka, održavanja ne malog domaćinstva, rešavanja tekućih problema. Dan počinje taman toliko da se preduzmu sve radnje koje prethode početku bogosluženja u četiri sata ujutru, osim kada je crveno slovo u kalendaru. Tada se bogosluženje pomera kako bi i vernici bili prisutni. Narod dolazi na praznična bogosluženja, postoji i veliko poštovanje i poverenje prema Bođanskoj čudotvornoj ikoni Presvete Bogorodice mada ipak treba raditi na Liturgijskoj svesti crkvenog života vernika. Posetioci ovde dolaze sa namerom jer ovo nije manastir pored tranzitnog puta.

Posle službe, vernici se okupljaju oko agape - trpeze ljubavi, značajne da se podeli po koja reč, neki osmeh ili ćutanje koje može da bude više od reči. Ćutanje i molitva za ceo svet i pokajnička služba monaha jeste nemerljivi doprinos za svet i svedočenje Vaskršnje Svetlosti tom istom svetu da ne gubi nadu i pronađe smisao svog postojanja.

Manastiru vraćen stari sjaj

Danas možemo sa divljenjem da zapazimo da je manastirski integralni kompleks obnovljen i da mu je vraćen stari sjaj. Manastiru Bođani je postupkom restitucije vraćeno što oranica, što šuma, oko 100 ha površina u okruženju. Bio je pokušaj da se bratstvo samostalno bavi i zemljoradnjom, ali su te obaveze i rad prevazilazile njihove moći, te trenutno imaju tri saradnika koji održavaju i obrađuju zemlju. Od tih sredstava organizuju se popravke, besprekorno održava manastirski kompleks, planiraju novi poduhvati i plaćaju troškovi svakodnevnog života.

Manastirski park je deo jedinstvene celine, površine preko hektara, za čije se uređenje zasluge pripisuju viziji dugogodišnjeg starešine manastira, potonjeg episkopa Eparhije osiječko-poljske i baranjske Lukijana (Vladulov), koji je organizovao inženjere hortikulture i brinuo se o njemu do odlaska iz manastira. U parku se nalazi oko sto vrsta rastinja, i mali dom, stanište za nekoliko vrsta papagaja. Dok je briga o pticama pripala ocu Zahariju, monahu Pimenu, po vokaciji, tehničaru dizajna enterijera i industrijskih proizvoda i studenta PBF, dodeljena je briga o parku koji uspeva da održava u savršenom stanju.

U skladu sa talentima i sklonostima, privlači ga i fotografija kojom se, u trenucima nadahnuća takođe bavi, nešto urami, stavi u radnju, proda ili podari na blagoslov. U manastiru postoji i duža tradicija pravljenja parfimisanog tamjana.

O proizvodnji zanatskog piva

Za monaha Pimena se vezuje još jedna, za monaški život, atipična kultura za manastire na ovim prostorima, a to je proizvodnja piva. - Neobična aktivnost, koja je prvi put na našem podneblju, po mom saznanju sprovedena u manastiru Banjska (Stara Srbija-Kosovo). Mene su destilati zanimali i ranije, u smislu kako proizvesti kvalitet, bilo da je reč o rakiji, vinu, konjaku. Susretao sam se sa kvalitetnim pićima i ranije, ali je znao da mi zasmeta njihov ukus ili miris. Bratija Koviljskog manastira počela je eksperimentalno da kuva pivo i meni je to bilo interesantno. Kroz razgovor sa ocem Zaharijem, izmolio sam dozvolu i sa prijateljima manastira, počeo tu zamisao da ostvarujem. Prvi korak je bio nabavka kompleta za kućno kuvanje piva, a u naredne 2-3 godine unapredio, razradio osnovni model u složeniji sistem za kuvanje. Nakon toga od episkopa bačkog Irineja Bulovića smo dobili blagoslov da ovu proizvodnju podignemo i na komercijalni nivo i nabavimo profesionalnu opremu. Rezultat naše proizvodnje su: Despina Amber, Bogdan lager, Mihajlo IPA, Zograf Crni Stout, pšenično pivo Zvonik i dry hopping lager Mali princ. Trenutna proizvodnja je oko 1.100 litara na mesečnom nivou. Planiramo povećanje do 3.000 litara, odnosno dva kuvanja nedeljno, koliko realno možemo da iznesemo, i sa sudovima kojima nameravamo da dopunimo naš mali pogon. Želja mi je da se okušamo u proizvodnji božićnog, uskršnjeg ili letnjeg piva. Imao sam u planu da napravim Russian Stout 12% alkohola, što neće biti lako, jer za to su potrebni i oprema i znanje, ali i sirovine s kojim to može da se realizuje - iscrpno objašnjava monah Pimen, uz veliki entuzijazam i kratku napomenu da kada se planira rad sa pivom, paralelno mora da se ima i plan rada sa vodom, jer svaki stil piva zahteva drugačiji kvalitet vode. Pune ruke posla, planova još više. Predanost i posvećenost svim dešavanjima u ovom manastiru, čine ovo mesto uzvišenim, plemenitim, veličanstvenim iskustvom kako arhitekturom, freskama oslikanom unutrašnjošću manastira, parkovnom celinom, tako i bogougodnim mirom kompleksa i ljudima. Njima najviše.

Foto: Monah Pimen Foto: Monah Pimen

Prve Terme u Srbiji

Iako su koncepti Business & Pleasure i Team building na ovim prostorima zasijali u punom sjaju tek u poslednjih nekoliko godina, bez sumnje predstavljaju jednu od najpametnijih investicija kako za mlade kompanije u ranim fazama razvoja, tako i za velike korporacije sa mnogo godina rada i iskustva. Wellness & Spa Hotel “Fruške Terme" i Etno kompleks „Vrdnička kula“ nudi ukupno 12 konferencijskih sala,

ukupnog kapaciteta za preko 2000 ljudi. Ambijent je potpuno prilagođen seminarima i kongresima najrazličitijih kapaciteta i potreba, omogućavajući potpunu slobodu za organizovanje predavanja, poslovnih sastanaka ili većih skupova, dozvoljavajući posetiocima 66

da se opuste u prelepoj prirodi znajući da hotel „Fruške Terme“ misli na svaki detalj okupljanja. Resort “Fruške Terme” predstavlja prve Terme u Srbiji, posedujući 201 luksuzno opremljenu sobu i apartman, sa impozantnim Wellness centrom površine preko 7500m² i 1500m² vodenih površina. Poslovni gosti će u pauzi između kongresnih ili team building aktivnosti imati priliku da se opuste u Vodenom svetu sa čak 8 različitih bazena sa termo-mineralnom vodom temperature od 29 do 34°C, odmarajući recimo u Infinity bazenu sa neometanim pogledom na prelepe pejzaže Fruške gore. Nakon opuštanja u termalnim bazenima, tu odmaranju nije kraj, pošto hotel „Fruške Terme“ nudi svojim gostima i Sauna svet sa 12 sauna i parnih

kupatila, slanu sobu, hamam, kao i unikatnu relax zonu sa vodenim krevetima.

RESORT FRUŠKE TERME // Beg iz kancelarije u prirodu

Prve Terme u Srbiji

Za sve ljubitelje lokalnih specijaliteta, domaćeg vina i rakije, odmah pored hotela „Fruške Terme“, nalazi se Etno kompleks „Vrdnička kula“ ispod istoimene srednjevekovne kule, okružen zelenilom Nacionalnog parka Fruška gora. U okviru Etno kompleksa gosti imaju na raspolaganju 23 smeštajne jedinice u Etno hotelu „Vrdnička kula“ i 10 apartmana (bungalova). Ukoliko je odmor na Fruškoj Gori poslovnog tipa, hotel raspolaže i velikom konferencijskom salom kapaciteta do 500 mesta, sa mogućnošću deljenja u tri celine ukoliko događaj to zahteva. Za sve goste koji vole „aktivan radni odmor“ preporučuje se Adrenalin park u blizini hotela „Fruške Terme“. Park je u vijugavom spustu od 450m smešten u samim krošnjama nacionalnog parka, sa preko 30 platformi različite težine i visinske razlike od preko 50m. Stazom Zdravlja može se prošetati i do sportskog kompleksa okruženog listopadnom Fruškogorskom šumom. Na površini od oko dva hektara nalaze se dva terena za tenis, teren za košarku i odbojku građeni po najvišim svetskim standardima. Adrenalin park, kao i sportski tereni su se pokazali kao idealna team building aktivnost brojnim korporacijama koje su verni klijenti ovog kompleksa na Fruškoj Gori. Da bi svim posetiocima period proveden u banji Vrdnik ostao zapamćen kao nezaboravno iskustvo, stručan tim hotela „Fruške Terme“ može ponuditi neki od brojnih team building paketa koji imaju u svojoj ponudi. Paketi se sastoje od brojnih edukativno-rekreativnih ili zabavno-rekreativnih aktivnosti kojima je cilj stvaranje čvršće spone između individualnih članova tima i poboljšanje međuljudskih odnosa na nivou celog kolektiva.

This article is from: