5 minute read

Završni čin burnog života

U POTRAZI ZA NAPOLEONOM, ELEGANTNI I UVERLJIVO PRIKAZANI

ROMAN IZ PERA VRHUNSKOG PRIPOVEDAČA MARGARET RODENBERG, SPADA U SAM VRH ISTORIJSKE FIKCIJE

Advertisement

Piše: Aleksandra Đuričić njegove ambicije i kasnije postupke. U pokušaju da ga prikaže kao običnog, osetljivog, povređivanog i pravednog čoveka, težište priče prebacuje na romantičnu povest o Napoleonovoj poslednjoj ljubavi sa Francuskinjom Albin koja ga je zajedno sa svojim mužem pratila u progonstvo. Na usamljenom ostrvu koje šibaju vetrovi i talasi Atlantika, udaljenom čitave dve hiljade kilometara od obala Zapadne Afrike, nije bilo teško okrenuti se Albin i prepustiti očajničkoj potrebi ne toliko za fizičkom ljubavlju koliko za prisnošću i poverenjem. Ali u mreži intriga koje pletu engleski tamničari i francuski rojalisti, ljubav će biti stavljena na gorke probe i završiti se izdajom svih aktera, uključujući i Albininog muža.

Može li roman koji pripada žanru istorijske fikcije da zainteresuje čitaoca ukoliko sasvim izvesno zna konačnu sudbinu glavnog junaka?

Autorka Margaret Rodenberg smatrala je i u knjizi U potrazi za Napoleonom dokazala da može, vešto preplićući istorijske činjenice o Napoleonovom konačnom progonstvu na ostrvo Sveta Jelena sa izmaštanim akterima drame o kojima i danas nemamo potpuno pouzdane podatke.

U mreži intriga, laži, potkazivanja i stalne sumnje na izdaju bližnjeg odvija se ova istorijska priča, završni čin Napoleonovog burnog života u kome je car i veliki vojskovođa bio sveden na format namučenog i izdanog čoveka. Kao polaznu tačku svoje inspiracije autorka koristi neprovereni podatak da je postojao rukopis Napoleonovog autobiografskog romana koji je pisao u mladosti i ostavio nedovršen. Koristeći popularnu tehniku preplitanja osnovne naracije i poglavlja „pronađenog“ rukopisa, ona gradi sveobuhvatni carev portret koji događajima iz dečaštva i rane mladosti argumentuje

Nesposoban da među malobrojnima oko sebe prepozna prave saveznike i izdajnike, Napoleon ostaje sam sa paklom svojih poraza i slikama iz prošlosti koje ga progone koliko i čežnja za sinom, zvaničnim naslednikom koji mu je oduzet. Maštajući o Orliću, kako ga od milja zove, kao budućem pouzdanom caru Francuske koji u svoje pobede neće morati da korača preko mrtvih ljudskih tela kao njegov otac, Napoleon pokušava da prihvati dane i godine progonstva kao privremeno stanje iz koga će nekako biti izbavljen. Za to vreme Albin naviknuta da zavisi od milosti muškaraca ali da im se

SLOŽENA

NAPOLEONOVA LIČNOST

KOJU ISTORIJA I DALJE

PROUČAVA KAO SKUP

KONTRADIKCIJA U OVOM

ROMANU PRIKAZANA

JE NEŽNIM, GOTOVO

SENTIMENTALNIM

DETALJIMA zbog toga i sveti, bije svoju bitku za goli život. Svojevrsna metafora njene patnje je stalno sakrivanje komadića i korica suvog hleba u džepovima haljine što je podseća na strašnu glad koju je trpela u zatvoru za vreme Francuske revolucije kada je, kao pripadnica aristokratije, bila zatočena u očekivanju giljotine. Bonaparta kao čovek iz naroda, koji se uzdigao na krilima vojničkih sposobnosti, idealista otporan na sve nedaće, nije u stanju da do kraja razume Albin i njen pragmatični stav prema životu. Iako je za svoje pobede i poraze žrtvovao stotine hiljada vojnika, on ostaje uveren u ispravnost načela o slobodi, bratstvu i jednakosti kojima je želeo da zaodene čitavu Evropu. Daleko od idealizma ljudskih prava ostaju načini na koje je to pokušao da postigne, vojnom silom i zauzimanjem tuđih teritorija, prisilnom regrutacijom i veličanjem sopstvene ličnosti kroz čin samokrunisanja za cara Francuske čime je izneverio osnovni princip jednakosti svih ljudi koji je proklamovao.

Složena Napoleonova ličnost koju istorija i dalje proučava kao skup kontradikcija u ovom romanu prikazana je nežnim, gotovo sentimentalnim detaljima o čoveku koji umire daleko od sveta, prognan i omražen zbog žrtava koje je izazvao. Obeleživši čitavu epohu kao „doba Napoleonovih ratova“, zavijajući većinu Evrope u dim baruta i smrad leševa ostavljenih posle bitke, ostao je ubeđen da na vrhu sablje nosi civilizacijski pomak unapred, kulturu i prosperitet. Taj svetliji deo njegovog života Margaret Rodenberg potencira ovim romanom, na momente romantično raspričanim, dopisivanim sa mnogo mašte u delovima koji „rekonstruišu“ Napoleonov roman kojim imitira stil pisanja ranog devetnaestog veka i žanr tzv. bildungsromana. Držeći se u tom delu rekonstrukcije događaja koji objašnjavaju kako je neugledni dečak sa Korzike uspeo da pokori Evropu i stigne na vrata Moskve, autorka ispisuje uspele stranice još jedne istorijske fikcije koja drži pažnju čitaoca do samog kraja. ■

Za Triler Je Klju Na Dobra Radnja

Kako se na pravi

Malin Sten pokazala nam je romanom

Srećna Nova godina

Piše: Maja Šarić

Foto: Karl Nordlund

Roman Srećna Nova godina čisto je blaženstvo za ljubitelje trilera. Priča o nestaloj sedamnaestogodišnjakinji i porodicama koje kriju brojne tajne odmah zaokuplja pažnju i majstorski prelazi iz napetosti u furiozno uzbuđenje.

Autorka je Malin Sten, švedska spisateljica, koja je tim romanom zakoračila u svet književnosti za odrasle. Do sada je napisala preko 40 knjiga za mlade, a kako je došlo vreme da se oproba u pisanju trilera, otkriva specijalno za čitaoce Bukmarkera

Kako je došlo do toga da pišete trilere?

Dobila sam ideju dok sam bila na novogodišnjoj zabavi. Moja ćerka, koja je tada imala 16 godina, bila je sa svojim prijateljima, prvi put bez mame. Kad sam prijateljima na svojoj zabavi rekla da brinem za nju, oni su, umesto da me uteše, pričali priče o divljim tinejdžerskim žurkama. I njihova nešto starija deca bila su pozvana na istu zabavu kao i moja ćerka, i izgledalo je da uživaju dok sam postajala sve nervoznija. Pomislila sam: Šta ako se nešto baš loše dogodi... U januaru 2019. isporučila sam četiri različita rukopisa za decu i pretpostavila da moj urednik ne čezne za još jednim. Pa zašto ne bih napisala novogodišnju priču za odrasle? Žanr je došao zajedno sa idejom, ali ja sam veliki obožavalac trilera.

Kako ste došli na ideju za radnju knjige Srećna Nova godina?

Neke detalje radnje jasno sam videla od samog početka: želela sam da u priči bude neko ko će nestati, a da svi ostali likovi budu sumnjivi. Moja ideja je bila da stvorim priču u kojoj bi svako mogao da bude negativan lik. Veći deo radnje nastao je tokom pisanja. Negativce sam menjala nekoliko puta.

Kako ste gradili karaktere junaka knjige?

Za radnju su potrebna trvenja između likova, a prilično rano sam znala da jedna porodica treba da ima gomilu novca, a druga da nema. To otvara vrata zavisti. Takođe, želela sam da karakteri budu „stvarna ljudska bića“, ljudi sa lošim i dobrim mislima. U mojim romanima nema superheroja i superzlikovaca, ima samo običnih ljudi koji su uvučeni u strašne situacije.

Da li je za Vas kao pisca veći izazov bio dobro predstaviti likove ili je bilo uzbudljivije voditi radnju sa neočekivanim preokretom?

Radnja je za mene uvek izazov, to je sigurno najteži deo. Ali uz tri glavna junaka, gde nam se svaki predstva lja iz svoje perspektive, bio je izazov razdvojiti njihove glasove.

Kako biste nam opisali svoj stvara lački proces? Imate li omiljeno mesto za pisanje, omiljeno doba dana...?

Radim kao autor sa punim radnim vre menom, tako da, kad ne držim preda vanja (o pisanju, uglavnom u školama), pišem od kuće, u svojoj kancelariji, po radnom vremenu. Ponekad pišem vi kendom ili noću jer tako želim, ne za to što mi je potrebno. Volim svoj posao!

Poznati ste i kao pevačica i teksto pisac. Kako se to uklapa sa Vašom karijerom pisca? Koliko su u Vašem slučaju te dve oblasti umetnosti povezane?

Muzika mi je bila sve između 12. i 30. godine. Svirala sam u različitim bendovima i pisala gomile pesama. Ali ne bavim se muzikom već 20 godina. Veza između ovih umetnosti je pisanje. Volela sam da zapisujem svoje misli, pa sada pišem romane. Kad sam bila mlađa, pisala sam pisma, kratke priče, poeziju, članke i stihove.

Šta još volite pored pisanja? Koliko su zapravo Vaša interesovanja, ili hobiji, inspiracija za dela koja stvarate?

Volim da provodim vreme napolju, priroda mi je važna – važna je i za moje kreativne procese. Priroda smiruje, i kad mi je potreban predah od kompjutera, izađem u šetnju – to mi obično pomogne da savladam prepreke i razvežem čvorove u tekstu.

Šta je, po Vašem mišljenju, glavni zadatak književnosti?

To je veliko pitanje. Literatura ima mnogo zadataka. Različiti žanrovi imaju različite zadatke. Glavni zadatak krimi fikcije je da zabavi. Ali dobri trileri često nam govore o društvu, ljudima, društvenom životu. Osim toga, sva dobra književnost otvara um, usađuje nove misli i uči nas mnogo čemu – i o nama samima i o drugima.

Da li ste od onih autora koji uvek nešto pišu? Imate li ideje za naredne priče?

O da! Osećam se loše kad nemam tekući projekat. Urednik i ja trenutno naporno radimo na završetku mog sledećeg psihološkog trilera Happily Ever After. U Švedskoj će biti objavljen u februaru 2023.

I već razmišljam o trećem. ■

This article is from: