Trideset prvo poglavlje
To je bila prva noć koju sam provela u Nathanielovu naručju. Zbog nedovoljne veličine kreveta, ležala sam na njemu obavijena njegovim rukama i s glavnom na njegovim prsima. Mogli smo spavati bilo gdje i to mi uopće ne bi bilo važno. Njegovo je naručje bio raj iz kojeg nikad nisam htjela izaći. Sljedećeg sam se jutra probudila sama, ali to me nije previše iznenadilo. Prema onome što sam vidjela, Nathaniel je uvijek malo spavao. No ipak sam bila pomalo razočarana. Savršeni kraj prethodne noći bilo bi buđenje u njegovu naručju. Skočila sam iz kreveta i navukla nekakvu odjeću. Danas ćemo razgovarati o tome kako će ovo promijeniti naš odnos. Kako spojiti doma i tjednog Nathaniela. Bila sam sigurna da ćemo pronaći rješenje. Provirila sam u njegovu sobu, ali bila je prazna. Nikoga nije bilo ni u knjižnici, nije čak ni vatra gorjela. Nema zvukova iz teretane. Ušla sam u kuhinju. Kava se kuhala, ali Nathaniela nije bilo. Barem je nedavno bio ondje. Na koga je bio red za pripremu doručka? Ja sam trebala sinoć pripremiti večeru, ali uopće se nismo vratili dolje kako bismo jeli. Ponovno su mi misli skrenule na Nathaniela... način na koji su se njegova usta utapala u moja... Usredotoči se, viknula mi je Racionalna Abby. U pravu je. Doručak. Odlučila sam da bi bilo pošteno da ja pripremim doručak. Na kraju krajeva, preskočila sam red. Možda bi poslije doručka mogli izaći van. Grudati se. Citirati Shakespearea. Ljubiti se. Pa gdje je on? Gurnula sam glavu u blagovaonicu i vilica mi je pala od iznenađenja. Bio je u njoj — čitao novine, za ime Boga. Kako da ga oslovim? Nathaniel mi se učinilo previše intimnim za blagovaonicu. “Dobro jutro”, rekla sam umjesto toga. To je nabolje, ne obraćati mu se izravno. “Tu si”, rekao je podignuvši pogled. Nije se smiješio. Zašto se ne smiješi: “Upravo sam razmišljao o tome da bi danas mogla otići kući.” “Što”? Spustio je novine. “Ceste su očišćene. Nećeš imati problema dovesti se do svojeg stana.” Bila sam zbunjena. Nisam znala kako mu se ispravno obratiti. Kako s njim razgovarati. Sve se okrenulo naglavačke. I zašto je govorio o povratku kući? Kako je mogao i pomisliti na takvo što nakon sinoć? “Ali zašto bih išla kući? Kad ću se vratiti sutra navečer.” “Što se toga tiče”, rekao je promatrajući me zamagljenim pogledom. “Bit ću u uredu veći dio vikenda da nadoknadim izgubljeno zbog ove oluje. Bilo bi najbolje da ne dođeš ovog vikenda.” Da ne dođem? Što? “Pa morat ćeš se vratiti kući u nekom trenutku”, rekla sam. “Ako i dođem, bit će to samo na vrlo kratko vrijeme... Abigail.” Abigail. Srce mi se spustilo u pete. Nešto nije bilo u redu. Nešto je pošlo jako, jako po zlu. “Zašto si me nazvao tako?” šapnula sam. 109