Page 1


JAMES PATTERSON i Michael Ledwidge

SAD JE VIDIŠ S engleskog jezika preveo Marko Fančović


Naslov izvornika

NOW YOU SEE HER


Prolog LAŽI I VIDEOVRPCE


Jedan

dvadeseticu i skakutala kao klinac u vrtiću, zadnji u redu za tutu kad se moj taksi najzad zaustavio preko puta hotela Hudson na Zapadnoj pedesetosmoj. Nisam ni čekala ostatak pa me skoro pomeo ekspresni autobus kad sam izašla s ulične strane i jurnula preko Osme avenije. Nisam ni pogledala svoj iPhone koji je pokušavao izvibrirati iz džepa moje jakne. U ovo doba, s punim radnim danom i večerašnjim tulumom nad tulumima koji treba isplanirati, više bi me začudilo da nije zvonio. Zvuk, zaglušujući čak i po mjerilima središnjeg Manhattana, udara mi u uši kad dospijem do ugla zgrade. Pneumatska bušilica? Automatski zakivač? Naravno da nije, pomislim vidjevši crnog klinca koji čuči na pločniku, svirajući bubnjarski solo na praznoj kanti boje. Srećom sam uočila i svoj dogovor za ručak, Aidana Becka, na rubu gomile koja se okupila oko uličnog izvođača. Bez ikakvog uvoda, uhvatila sam se pod ruku sa svjetlokosim neurednim ljepotanom i odvukla ga u otmjeni Hudson. Na vrhu neonom osvijetljenih pokretnih stuba, recepcionar koji je bio toliko veseo i blistav kao da glumi u serijalu High School Musical nasmiješio se iza pulta od kararskog mramora. "Bok. Nazvala sam prije dvadeset minuta", rekla sam. "Ja sam gospođa Smith. Ovo je gospodin Smith. Želimo sobu s velikim bračnim krevetom, kat i pogled nisu bitni. Plaćanje gotovinom. Jako mi se žuri. " Recepcionar je uočio moje oznojeno lice i nesklad između moje seksi uredske odjeće i ispranih traperica i antilopske jakne mog mladog pratitelja s određenim odobravanjem. "Pa onda da vas odvedemo do vaše sobe", rekao je hiperradosni VEĆ SAM DOBACILA VOZAČU


recepcionar ni ne trepnuvši. Naletjela sam na hladan vjetar kad sam sat poslije s Aidanom izašla iz hotela. Pogledala sam u njujorško proljetno svjetlo koje je blistalo na plavkastim kulama Time Warner centra niže niz ulicu. Nasmiješila sam se sjetivši se kako ih je moja kći Emma nazivala stativama najvećeg gola na svijetu. Pogledala sam Aidana i zapitala se je li ono što smo upravo učinili bilo ispravno. Ali to nije bitno, zar ne? pomislila sam dok sam brisala oči rukavom svoje imitacije Burberryja. Sad je gotovo. "Bio si čudesan. Zbilja", rekla sam dajući mu omotnicu dok sam ga ljubila u obraz. On se teatralno naklonio dok je gurao tisućicu u unutarnji džep kožnate jakne. "Hej, to mi je posao, Nina Bloom", dobacio je mašući u odlasku. "Za tebe sam gospođa Smith", odvratila sam zovući taksi da se vratim na posao.


Dva

"DOBRO, MAMA, SAD MOŽEŠ

otvoriti oči. "

Jesam. Moja kći Emma stajala je preda mnom u našem stančiću u Turtle Bayu u haljini za proslavu šesnaestog rođendana. Pogledala sam njezinu blistavu kožu i ugljeno crnu kosu nad crnom svilom bez rukava i počela plakati po drugi put tog dana kad mi se srce rastopilo. Kako je iz mene ispalo ovo čarobno, prozračno biće? Izgledala je apsolutno fantastično. "Zbilja nije loše", rekla sam hvatajući suze dlanovima. Nije bila stvar samo u tome što je Emma prelijepa, naravno. Bilo je i to što sam tako ponosna na nju. Kad joj je bilo osam godina, iz štosa sam je potakla da polaže prijemni za Brearley, najprestižniju školu za djevojke na Manhattanu. Nije samo prošla, nego su joj i ponudili školarinu s pokrivenim skoro svim troškovima. U početku joj se bilo jako teško uklopiti, ali sa svojim šarmom i inteligencijom i jakom voljom izdržala je sve i sad je bila jedna od najpopularnije i najomiljenije djece u školi. A nisam ja bila jedina koja tako misli. Na rođendanskoj proslavi kolegice iz razreda osvojila je mamu jedne od svojih prijateljica ljubavlju prema povijesti umjetnosti toliko da je ta basnoslovno bogata članica upravnog odbora Muzeja moderne umjetnosti, iz visokog društva, inzistirala da potegne neke veze da bi ubacila Em na Brown. Ne da je Em trebala takvu pomoć. Morat ću izvući neki kredit s našim dvosobnim stanom kao jamstvom da bih platila za večerašnju zabavu za 120 uzvanika u Blue Noteu dolje u Villageu, ali nije me bilo briga. Kao mlada, samohrana majka praktično sam odrasla s Em. Ona je bila moje srce, a večeras je bila njezina večer.


"Mama", rekla je Emma prilazeći mi i tresući me tamo-amo držeći me za ramena. "Digni desnu ruku i svečano se zakuni da će ovo biti zadnji put što večeras praviš lokvicu. Pristala sam na ovo samo zato što si mi obećala da ćeš biti Nina Bloom, tres chic, ultramoderna, cool mama. Daj se skockaj. " Podigla sam desnu ruku. "Svečano se zaklinjem da ću biti tres chic, ultramoderna, cool mama", rekla sam. "Onda dobro", rekla je i zacoktala mi usnama po obrazu. Prije nego što me pustila prošaptala mi je u uho: "Usput, mama, volim te. " "Ustvari, Fmma, to nije sve", rekla sam odlazeći do televizora. Upalila sam ga skupa sa stokilaškim video-rekorderom koji sam izvukla iz kutije za pohranu kad sam se vratila s posla. "Imaš još jedan poklon. " Dala sam Fmmi crnu prašnjavu kutiju s vrpcom koja je bila na vrhu videorekordera. "ZA EMMU", pisalo je na kartici zalijepljenoj za omotnicu. "OD TATE " "Što?" rekla je, a oči su joj odjednom bile velike kao poklopci šahta. "Ali mislila sam da si rekla da je sve izgubljeno u požaru kad su mi bile tri godine. Sve vrpce. Sve slike. " "Tvoj tata je ovo stavio u sef u banci prije nego što je zadnji put otišao u bolnicu", rekla sam. "Znam koliko si umirala od želje da doznaš tko je bio tvoj otac. Toliko sam ti puta željela dati ovo. Ali Kevin je rekao da on želi da to dobiješ na današnji dan. Smatrala sam da bi bilo najbolje poštovati tu njegovu želju." Krenula sam iz sobe. "Ne, mama, kamo ćeš? Moraš ostati i gledati sa mnom." Odmahnula sam glavom dajući joj daljinac i pomilovala je po obrazu. "Ovo je između tebe i tvoga tate", rekla sam. "Hej, Em, to sam ja, tvoj tata", rekao je duboki, topli glas s irskim naglaskom dok sam izlazila. "Ako gledaš ovo, znači da si sad velika cura. Sretan ti šesnaesti rođendan, Emma!" Pogledala sam natrag dok sam zatvarala vrata. Aidan Beck, glumac kojeg sam angažirala i snimila antiknim kamkorderom u Hudsonu to poslijepodne, smiješio se s ekrana. "Nekoliko je stvari koje želim da znaš o meni i mom životu, Em", rekao je tim irskim naglaskom. "Prva i najhitnija je da te jako volim."


Tri

sam u veliki plakar, ono što se na Manhattanu računa kao kućni ured, i ubacila u sjekač papira scenarij koji sam napisala da zavaram svoju kćer. Prebirala sam prstima po nastalim konfetima i ispustila uzdah kad sam čula Fmmu da počinje jecati. Nije ni čudo da plače. Aidan Beck odglumio je scenarij savršeno. Naročito naglasak. Upoznala sam i angažirala tog mladog off-Broadway glumca prije tjedan dana, pred uredom glumačkog sindikata. Dok sam sjedila i slušala kako moja kći plače u susjednoj sobi, nešto u meni znalo je koliko je okrutno sve to. Baš je pušiona biti 'mamice najdraža' za generaciju X. Nije bitno. Fmma će imati dobar život, normalan život. Ma što bilo. Prevara je bila komplicirana, ali kad sam prošlog tjedna uočila Fmmine Google-pretrage Kevina Blooma na našem kućnom računalu, znala sam da moram smisliti nešto što će držati vodu. Kevin Bloom bi trebao biti Fmmin idilični, ljubazni otac koji je umro od raka kad su joj bile dvije godine. Rekla sam Fmmi da je Kevin bio romantični irski taksist i nadobudni dramatičar kojeg sam srela kad sam prvi put došla u grad. Čovjek bez obitelji čiji su svi tragovi nestali u požaru godinu dana poslije. Istina je, naravno, da nije postojao Kevin Bloom. Ne jednom, poželjela sam da je zbilja postojao, vjerujte mi. Zbilja bi mi koristio romantični irski dramatičar u mom kaotičnom životu. Ali istina je da nije postojala ni Nina Bloom. I sebe sam izmislila. Imala sam razloge za to. Itekako dobre razloge. Ono što nisam mogla reći Fmmi jest da sam prije skoro dva desetljeća i tisuću milja južnije upala u popriličnu nevolju. Najgore vrste. One vrste DALJE NIZ HODNIK, OTIŠLA


nakon koje se uvijek pobrineš da ti broj telefona ne bude u imeniku i nikad se, nikad, nikad ne prestaješ osvrtati preko ramena. Počelo je na proljetnim praznicima, od svega baš na njima. U proljeće 1992. u Key Westu na Floridi. Valjda biste mogli reći da je jedna glupa cura skroz podivljala. I ostala divlja. Ta glupa cura bila sam ja. Moje ime bilo je Jeanine.


Knjiga prva POSLJEDNJI SUTON


1. poglavlje

12. OŽUJKA 1992. Tulumari dok ne padneš, čovječe! Svaki put kad pomislim na sve što se dogodilo, taj mi izraz, taj glupi kliše iz ranih osamdesetih, prvi padne na pamet. To je zbilja bila prva stvar koju smo čuli kad smo stigli u Key West da započnemo zadnje proljetne praznike koledža. Dok smo se prijavljivali u hotelu, jedan jako kosmat i još jače pijan sredovječni muškarac u narančastim Speedo gaćama i s naočalama za plivanje dobacio je "Tulumari dok ne padneš, čovječe! "pretrčavajući, skroz mokar, hotelskim predvorjem. Od tog urnebesno slučajnog trenutka nadalje, tijekom ostatka praznika to nam je bila mantra, pohvala, izazov koji smo upućivali jedni drugima. Moj dečko je u jednom trenutku ozbiljno predložio da si svi istetoviramo "Tulumari dok ne padneš, čovječe! " Jer smo mislili da je to šala. Ispostavilo se da je proročanstvo. Prvo smo tulumarili. A onda je netko pao. To se dogodilo zadnji dan. Zadnje popodne zateklo nas je, kao i sva ostala, ošamućeno mamurne kako lijeno dovršavamo hamburgere pod jednim od hotelskih suncobrana na plaži. Pod stolom, boso stopalo mog dečka Alexa bilo je podvučeno pod moje dok mu se prst igrao s uzicom grudnjaka mog žutog bikinija. Klasična pjesma Carsa Touch and Go čula se s vanjskih zvučnika dok smo gledali nekog starog bajkera s crnim kožnatim prslukom i upletenom sijedom kosom kako se igra sa svojim psom pored doka izblijedjelog od sunca. Smijali smo se svaki put kad bi škotski ovčar s crvenom maramom glavom


lupio mokru tenisku lopticu pa pao na trbuh među plave valove u plićaku. Kad se zadihani, promočeni ovčar dobatrgao do obale, izraženi povjetarac s mora počeo je zveckati visećim čašama u baru kao zvončićima. Slušajući tu neočekivanu glazbu, uzdahnula sam kad me preplavila duga, ustrajna doza blaženstva ferija. Na jedan ustreptali trenutak sve - svježina pod Jagermeister suncobranom, skoro pulsirajući bijeli pijesak plaže, plavozelena voda Zaljeva - postalo je oštrije, jarkije, življe. Kad je Alex uvukao ruku u moju, sva predivna sjećanja na to kako smo se zaljubili kao brucoši prošla su mi pamćenjem. Prvi nervozni kontakt pogledima preko zjapeće praznine učionice za geologiju. Prvi put kad me zamuckujući pozvao da izađemo. Prvi put kad smo se poljubili. Uzvraćajući mu stisak ruke pomislila sam koliko smo sretni što smo našli jedno drugo, kako je svijetla naša budućnost. A onda se to dogodilo. Početak kraja mog života. Naša mršava australska konobarica, Maggie, koja je raščišćavala stol, nasmiješila se podigavši obrvu. A onda je nonšalantno postavila ono što je ispalo najhitnije da-ne pitanje mog života. "Treba l' vama bandi još nešto?" rekla je svojim sjajnim australskim naglaskom. Alex, koji se toliko naslonio na svoju plastičnu ležaljku da je skoro ležao, najednom se uspravio sa širokim, čudno zaraznim osmijehom na licu. Bio je prosječne visine, vitak, taman, skoro krhke građe, tako da nikad ne biste pogodili da je bio šuter za Gatorse, ekipu američkog nogometa Floridskog sveučilišta na državnoj razini. I ja sam se podigla kad sam shvatila da na licu ima isti onaj lagani, hajdmo-sad-zapaliti-stvar osmijeh koji bi imao prije nego što izađe pred sedamdeset tisuća ljudi na teren da zabije šut za osvajanje pedeset jardi. Ili uleti u birtijašku tučnjavu. Naše ferije bile su sve što je naslovnica brošure Pet dana, četiri noći u Key Westu obećala. Bez škole, bez pravila. Ništa osim mene i mojih prijatelja, plaže, hladnog piva, Coppertonea, glasne glazbe i još glasnijeg smijeha. Čak smo uspjeli ostati u jednom komadu tijekom prethodna četiri dana žestokog tulumarenja. Ajoj. Što sad? Pomislila sam.


Alex je pogledao nas četvero oko stola, polako, jednog po jednog, prije nego što je bacio rukavicu. "Budući da nam je ovo zadnji cijeli dan ovdje, tko je raspoložen za malo deserta?" rekao je. "Mislim na Jell-O. Od one vrste koju Bill Cosby nikad ne spominje. One koja se služi u čašici." Pjesma Carsa prešla je u gitarski riff dok dok je izraz lica zagolicane radoznalosti prešao licem moje najbolje prijateljice Maureen. Moja lijepa cimerica i kokapetanica Gators ženskog sveučilišnog softball tima očito je bila za. Kao i njezin dečko, Veliki Mike, sudeći po gorljivom klimanju glavom. Čak je i naša studiozna, obično pesimistična, od sunca izgorjela prijateljica Cathy podigla pogled sa svoje džepne knjige na taj zanimljivi prijedlog. "Jeanine?" rekao je Alex dok su se moji prijatelji okretali prema meni u nijemoj pokornosti. Krajnja odluka bila je na meni. Zabrinuto sam napućila usne gledajući u pijeskom osuti pod bara među preplanulim nožnim prstima. A onda mi se licem raširio nestašni osmijeh kad sam zakolutala očima. "Uh... Svakako!" rekla sam. Svud po baru ljudi su se okretali kad su moji prijatelji počeli vrištati i davati pet jedan drugom i lupati dlanovima po pijeskom osutom stolu. "Čašice, čašice, čašice", skandirali su Mike i Alex, a naša konobarica se brzo okrenula da ih donese. Kao odgovorna studentica engleskog s prosjekom ocjena 3, 9 i sportašica, itekako sam bila svjesna da je želatina umućena s votkom umjesto vode vrlo rizična popodnevna zakuska. Ali sam imala nekoliko izgovora. Točnije, četiri izgovora. Bila sam klinka s koledža. Bila sam u Key Westu. A nisu se samo proljetne ferije '92. brzo bližile kraju, nego je to bilo tri dana nakon mojeg dvadeset i prvog rođendana. Ali ipak, dok sam sjedila i smiješila se gledajući kroz veseli, krcati bar prema beskrajnoj Tiffany-plavoj Zaljeva, osjetila sam u jednom trenutku dvojbu, tek časak pitanja iskušavam li sreću previše. Taj osjećaj je već nestao kad se Maggie vratila s našim pićima. Tada smo učinili ono što i uvijek. Podigli smo papirnate čašice, kucnuli


se njima i proderali se "Tulumari dok ne padneš, čovječe! "iz sveg glasa.


2. poglavlje

tsunamija na Indijskom oceanu 2004. Bila je snimljena u nekom odmaralištu na plaži na Šri Lanki, i na njoj, kad se ocean bizarno povuče, grupa znatiželjnih turista silazi dolje do plaže da vide što se događa. Buljeći u ekran, znajući da je voda koja se povukla već na putu natrag da ih pobije, ono što te najviše uznemiri njihova je totalna naivnost. Činjenica da oni još misle da su sigurni iako pred tvojim očima proživljavaju zadnje trenutke svojih života. Još uvijek mi je mučno na potpuno isti način kad se prisjećam onoga što mi se sljedeće dogodilo. Još uvijek mislim da sam sigurna. Ne bih manje mogla imati pravo. Nekoliko sati poslije čašice Jell-O-a od žestice učinile su svoje, itekako. Do pola osam te večeri, moji prijatelji i ja bili smo stisnuti poput sardina na krcatom trgu Mallory na širom svijeta poznatoj pijanoj proslavi sunčevog zalaska na otvorenom u Key Westu. Zlato našeg zadnjeg sutona grijalo nam je ramena, a hladno pivo se prolijevalo i lijepilo nam nožne prste za natikače. Cathy i Maureen bile su mi zdesna, Alex i njegov vanjski obrambeni suigrač iz Gatorsa Mike slijeva, i zagrljeni smo pjevali Could You Be Loved žarom kojeg se ni Bob Marley ne bi postidio. Pred reggae-bandom koji je svirao, ja sam plesala u šeširiću, grudnjaku bikinija i kratkim kargo-hlačama. Bila sam pijana kao zemlja, histerično se smijala, čelo uz čelo sa svojim prijateljima i osjećaj koji sam imala na plaži vratio mi se pojačan kao da se našopao steroida. Imala sam sve, bila sam mlada i lijepa i bezbrižna, zagrljena s ljudima koje volim i koji me vole. Na jedan kratak tren, bila sam zbilja ushićeno sretna što sam živa. Na djelić sekunde. JEDNOM SAM VIDJELA SNIMKU


A onda je to nestalo. Kad sam se probudila, na jeftinoj hotelskoj budilici bilo je 2:23 poslije ponoći. Prevrćući se u tijesnoj, mračnoj sobi, prvo što sam primijetila bilo je da Alex nije pored mene. Na brzinu sam prebirala ono čega sam se sjećala. Sjećala sam se kluba u koji smo otišli poslije sutona, glasne techno-glazbe, Alexa u slamnatom kaubojskom šeširu koji je negdje našao, Alexa kao se uz mene vrti na zvuke Madonninog Voguea... To je bilo to. Sati u međuvremenu, kako sam se vratila u hotel, bili su neprozirna, alkoholom izazvana magla, potpuna misterija. Kugla panike počela mi je žariti unutrašnjost želuca gore od polokane votke dok sam gledala Alexov prazni jastuk. Je li s njim sve u redu? Pomislila sam ošamućeno. Onesviješten negdje? Još gore? Ležala sam i ubrzano disala u mraku, odrvenjelo se pitajući što sad da radim, kad sam začula taj zvuk. Bio je to hihot, i dopirao je iz kupaonice iza mene s desne strane. Podigla sam se na laktove i nagnula glavu s kreveta da pogledam kroz odškrinuta vrata. U odsjaju čudne, slabašne svjetlosti vidjela sam Alexa kako se naslanja na umivaonik. Onda se opet začuo hihot i Maureen, moja najbolja prijateljica, pojavila se pred njim držeći svijeću. U početku, kad je Maureen odložila svijeća na stalak i kad su se počeli ljubiti, zbilja sam se pitala da li još spavam i doživljavam noćnu moru. A tada sam čula kako je Maureen zastenjala. Kad sam shvatila da sam itekako budna, ogroman značaj onog što sam promatrala udario je u mene kao asteroid u kontinent. Bio je to moj najgori strah, svačiji najgori strah. Moj dečko i moja najbolja prijateljica skupa. Paralizirali su me valovi bijesa i užasa i mučnine koji su me lupili. A kako i ne bi? Iskonska izdaja odvijala se tu, pred mojim širom otvorenim očima. Čula sam Maureen kako opet stenje dok joj je Alex svlačio majicu. A onda mi više nisu bili na vidiku kad su se vrata kupaonice zatvorila pažljivim, tihim škljocajem. Citat iz T. S. Eliota s mog zadnjeg sata Moderne poezije pao mi je na pamet dok sam treptala pred zatvorenim vratima


Ovako svijetu dođe kraj Ne s tutnjem, već s cviležom. Ili stenjanjem, pomislila sam, okrećući se i opet gledajući na sat. 2:26. Da moj dečko budući student medicine nije bio trenutačno zauzet, mogao bi to zabilježiti. Vrijeme djevojčine smrti. Nisam vrisnula kad sam ustala. Nisam potražila nešto teško pa razbila vrata i počela zamahivati. Kad sad razmislim, baš sam to trebala učiniti. Umjesto toga, odlučila sam im ne smetati. Samo sam stajala. Bosa sam dograbila jaknu i isteturala iz spavaće sobe i kroz vrata apartmana, zatvarajući ih pažljivim, tihim škljocajem.


3. poglavlje

iz praznog hotelskog predvorja prije nego što sam počela trčati. Nakon jedne minute, prešla sam u sprint. Ravno niz sredinu ulice mračne kao u rogu, puhala sam i duhala, znojeći se poput maratonca, poput zvijezde akcijskog filma koja bježi od neminovne nuklearne eksplozije. A brza jesam bila. Maureen je bila visoka, plavokosa, dugoruka bacačica, Cathy je bila niska, tvrda hvatačica, a ja sam bila ona mršava, opasna brza između njih. Ona sad-je-vidiš-sad-je-ne-vidiš koja je u stanju položiti ti ispred nosa na treću bazu i onda prije tebe stići do prve, toliko brza. A u tom trenutku mi je svaki gram brzine trebao da me odvede što dalje od onoga što sam vidjela. Jer ono čemu sam nazočila nije bio samo dva-u-jedan kraj mog odnosa s dečkom i s najboljom prijateljicom. Mogli biste to nazvati poslovičnom zadnjom kapi koja je prelila čašu. Moj tata, državni policajac Marylanda, poginuo je na dužnosti kad mi je bilo jedanaest godina. Svi očevi su posebni, naravno, ali moj tata zbilja je bio iznimno posebno ljudsko biće. Do krajnosti ljubazan, duboko moralan i nadaren, prirodan slušatelj, bio je osoba kojoj se svatko s kim je došao u kontakt - kolege, susjedi, poštar, potpuni stranci - obraćao za utjehu i savjet. Što je njegovu neočekivanu smrt učinilo još razornijom. Slomilo je nešto duboko i temeljno u mojoj majci. Nekad vrlo pobožna trezvenjakinja, počela je piti. Udebljala se trideset pet kila i prestala se brinuti o sebi. Sve je došlo do vrhunca na proljeće moje prve godine na koledžu kad je počinila samoubojstvo uguravši vrtno crijevo u tatin stari Ford F-150. Maureen i Alex bili su neprekidno uz mene tijekom priprema za mamin ČEKALA SAM DA IZAĐEM


sprovod. Kako nisam imala braće ili sestara ni bliskih rođaka, oni su mi bili više od najboljih prijatelja. Bili su jedina obitelj koja mi je preostala. Štoviše, dolazak ovamo bio je Maureenina ideja. Znala je da se bliži obljetnica smrti moje mame i htjela me razvedriti. Sve to bilo je previše. Bol zbog izdaje koju sam upravo vidjela udarila me poput kugle za rušenje. Počela sam plakati dok sam trčala. Suze su se miješale sa znojem i počele kapati s mog lica na pijeskom osuti asfalt i na moja bosa stopala. Pala sam na koljena u pijesak kad sam stigla do plaže. Bila je prazna, samo ja i tamni ocean i zvijezdama ispunjeno nebo. Zureći preko crne vode, sjetila sam se onog kad sam se zamalo utopila na plaži u Ocean Cityju kad mi je bilo devet godina. Uhvatio me vir, ali me tata spasio. Udahnula sam i izdahnula noćni zrak i slušala šum valova, osjećajući se samotnije i očajnije nego ikad u životu. Sad nije bilo nikoga da me spasi. Na sedam-osam metara s moje desne strane, uočila sam debelu oznaku u obliku bove. NAJJUŽNIJA TOČKA KONTINENTALNIH SAD, pisalo je na njoj. 125 KILOMETARA DO KUBE. Još uvijek sam stajala, slomljene duše, i samo što nisam krenula pokušati preplivati tih sto dvadeset pet kilometara kad sam zavukla ruku u džep svojih kratkih hlača i shvatila nešto fascinantno. Imala sam ključeve Alexovog auta. Ključeve njegovog Z28 Chevy Camaroa, kojim smo se dovezli ovamo dolje sa Sveučilišta Floride u Gainesvilleu. Dobio je svoju bebicu, kako ju je zvao, tako što se četiri ljeta znojio radeći u tvrtki za pejsažnu arhitekturu svog oca. Ja sam se četiri godine znojila da njegovu tvrdu nogometašku tikvu dovedem do prijemnog za medicinu pa mi se nagla ideja da odem na vožnjicu umjesto na plivanje učinila krajnje logičnom. Mom skrhanom srcu činila se potpuno briljantnom. Otrčala sam još brže natrag do hotelskog parkinga. Nakon što sam jednu od Kurbeeninih torbi lansirala kroz prozor, zaturirala sam motor Z28-ice kao da startam na čelu utrke Indy 500.


Onda sam učinila ono što bi učinila svaka suicidalna cura od dvadeset i jedne godine s imalo poštovanja koja je nedavno postala sirota i upravo je vara dečko. Ubacila sam Camaro svog dečka u brzinu i izjurila s parkinga u oblaku dima s guma.


4. poglavlje

NAKON NEKOLIKO PROKLIZAVAJUĆIH SKRETANJA,

našla sam komad otvorene ceste uz plažu i vozila Camaro kako se spada - to jest, kao da sam ga ukrala. Nije da sam davala gas do daske, nego sam skoro pedalom probila besprijekorno usisani pod. Njegov V8 motor od 5, 7 litara gladno je urlikao, demonski, dok se zvuk povisivao, poput uvoda u heavy-metal-pjesmu. Crazy Train, pomislila sam kad sam se našla gurnuta natrag u sjedalo. Ili je to bilo Highway to Hell?. Parkirani auti pored kojih sam jurila počeli su proizvoditi onaj zip-zipzip zvuk kao na NASCAR utrkama. Pokušala sam procijeniti što u tom trenutku više želim skršiti: Alexov ponos i radost ili samu sebe. Pomisao da okončam totalnu glupost od svojeg nesretnog života činila se vrlo zamamnom. S mjesta gdje sam sjedila bez sigurnosnog pojasa život se sastojao od bola, i ozbiljno sam pomišljala da ga okončam što vidljivije i neurednije mogu. Brzinomjer Z28-ice prešao je znamenku 150, a stražnji kraj počeo mu se podizati poput zrakoplova pri polijetanju kad sam uočila neki pokret na mračnoj plaži s desne strane. Zaškiljila sam kroz vjetrobran na taj pokret. Bio je mutan, nešto maleno što trči. Je li to zec? Ne, shvatila sam jako se brzo približavajući. Bio je to pas, ovčar s crvenom maramom oko vrata. Prepoznala sam ga kao onog psa iz bara koji je skakao na trbuh u istom trenu kad je promijenio smjer poput navođenog projektila i izjurio na cestu uz plažu. Ravno pred auto. Istog trena, instinktivno, legla sam na kočnice i okrenula volan desno,


pokušavajući ga izbjeći. Prodorni vrisak spaljene gume ispunio je auto kad se stražnji kraj Z28-ice zanio u lijevo kao da je na ledu. Pokušala sam ga ispraviti, ali izgleda da sam prekompenzirala jer se auto najednom okrenuo i počeo proklizavati vrteći se udesno i proklizavajući na zadimljenim gumama. Sranje! Potpuno sam izgubila kontrolu nad autom. Glava mi je udarila natrag u naslon sjedala jako, bespomoćno, kao da sam na vrtuljku u lunaparku. Zastao mi je dah kad sam osjetila kako se desna strana auta naginje, prijeteći da se prevrne. Umjesto toga se okrenula za 180 i nastavila okretati. Tek kad se auto okrenuo punih 360 vidjela sam što me čeka. I zavrištala sam. Osvijetljen vrtnjom mojih farova, kao da ga je tu izvukao nekakav mađioničar, bio je vlasnik psa, bajker iz bara s upletenom sijedom kosom. Zadnje čega se sjećam jest da sam stalno divljački pritiskala kočnicu dok su izbočine na uskovitlanom volanu bolno prelazile preko donje strane mojih prstiju. Zatvorila sam oči kad ga je zaljuljani prednji kraj Camaroa udario u struk uz grozni prasak koji mi je probio srce. Čuo se kratak zvuk gužvanja nečeg teškog na metalnoj šasiji popraćen skvičavom škripom kad je čovjek skliznuo uz vjetrobran. A onda je uslijedila tišina. Ništa osim užasne, zaglušujuće tišine.


5. poglavlje

otvorim oči. Camaro se s drhtajem zaustavio petnaestak metara sjevernije. Zurila sam u prazan put pred sobom, stopala pritisnutog na kočnicu, ruku stegnutih oko volana kao da su dva škripa. Jedini zvuk bilo je moje panično disanje kad mi je znoj odjednom nahrupio odasvud, iz unutarnje strane laktova, sa stražnje strane koljena, čak i iz ušiju. Camaro je bio u leru na praznom putu, motor mu je glasno hripao poput životinje koja dolazi do daha. Očekivala sam da vjetrobran bude puknut, ali bio je netaknut. Kao i hauba. Osim manjka par centimetara s guma i kočnih diskova, s autom je bilo sve u redu. Bilo je kao da se ništa nije ni dogodilo. Da barem. Nisam željela pogledati u retrovizor. Zurila sam u Alberta, Alexov glupi narančasti osvježivač zraka u obliku maskote Gatorsa Floridskog sveučilišta. Albert nije imao nikakvih prijedloga. S mukom sam duboko udahnula, poput ronioca prije zarona, i konačno pogledala. Bajker je ležao po sredini desne trake iza mene. Bio je okrenut licem prema asfaltu pokraj mojih tragova kočenja, debele sijede pletenice napola raspletene, ruku raširenih poput Isusa. Stošci i stupići iz površine radova na putu pored ceste bili su razbacani oko njega poput oborenih čunjeva u kuglani. Nije se micao. Kad sam primijetila tamnu uljastu mrlju u njegovoj sijedoj kosi i na cesti pokraj njegove glave, razni dijelovi mog tijela počeli su istodobno drhtati, koljena, ruke, usne. Ispustila sam kiseli dah koji je vonjao na rum i pokrila lice tresućim šakama. Moji drhtavi, zgrčeni prsti hvatali su mi lubanju poput planinara koji traži oslonac. "Što sam to učinila?" pitala sam samu sebe između histeričnih gutljaja PRISILILA SAM SE DA


zraka. Ubila čovjeka, odgovorila mi je hladna trijezna misao. Upravo si ubila čovjeka koji je pokušavao spasiti svog psa. Pogledala sam kroz vjetrobran na otvorenu cestu. Krivudala je do horizonta u daljini na mjesečini, prekrasna, snolika, zamamna poput ceste od žute cigle u Čarobnjaku iz Oza. Tada je hladni, razumni, veoma trezveni glas u mojoj glavi izrekao dvije riječi, reklamni slogan. Samo idi. Nisi ti kriva, nastavio je moj unutrašnji glas. Pokušavala si ne pogaziti psa. Nisi mogla ništa učiniti. Osim toga, nitko nije vidio. Skini nogu s kočnice i stavi je na gas. Ne okreći se. Ne budi glupa. Samo idi. Bilo je točno da nitko nije vidio, shvatila sam gutajući gvalju. Bila sam na praznom dijelu ceste blizu zračne luke ni s čim osim puste plaže zdesna. Jedina zgrada bilo je industrijsko skladište napuštenog izgleda stotinjak metara slijeva. Jedini očevici nesreće bili su poredani žuti školski autobusi parkirani iza žičane ograde preko ceste. Njihovi mrtvi farovi bili su poput očiju koje zure u mene, kao da se pitaju što ću učiniti. Pogledom sam potražila bajkerovog psa. Nestao je. Tad kao da sam se vratila u pogon. Pošto sam pomislila nezamislivo, čini su razbijene, i mogla sam se ponovo usredotočiti. Izbacila sam auto iz brzine i ugasila motor. Morala sam pomoći tom jadniku. Morala sam učiniti ono što bi moj otac učinio. Početi umjetno disanje, zaustaviti krvarenje, naći telefon. Otići? Pomislila sam zgađeno dok sam petljala s kvakom vrata. Kako sam mogla i pomisliti tako nešto? Ja sam dobra osoba. Bila sam spasiteljica na plaži, volonterka u bolnici. To je moja dobra curica, govorio bi tata dok bih mu pomagala izuti uglačane policijske cipele. Izlazila sam iz auta kad sam primijetila par farova koji se približavao u daljini iza ozlijeđenog čovjeka. Prije nego što sam stigla doći do daha, neočekivani i zasljepljujući bljesak boje pojavio se nad farovima. Zurila sam, paralizirano, hipnotizirano, kad je noć najednom osvijetlilo rotirajuće policijsko svjetlo, izmiješani bljeskovi krvavo crvene i žarko safirno plave.


6. poglavlje

je začudno tiho dok se polako zaustavljalo na pola puta između mene i palog bajkera. Kad mi je metalni cijuk i krčanje policijskog radija doprlo do ušiju, brada mi je pala na grudi kako kod osuđenika na smrt koji iščekuje sjekiru. Digla sam pogled i čula glasnu škripu koraka pored otvorenih vrata policijskog auta. Nisam mogla vidjeti pozornikovo lice koje je bilo u protusvjetlu blještavih rotirajućih svjetala iza njega. Jedino što sam mogla razaznati bio je njegov krupni, četvrtasti tamni obris naspram luđački bljeskajućeg svjetla. "Ostanite tamo i držite ruke tako da ih mogu vidjeti", rekao je policajac poput glasa Božjeg. Odmah sam poslušala. Preko prtljažnika policijskog auta gledala sam kako pozornik brzo prilazi ozlijeđenom i čuči pored njega. Sljedeće čega sam bila svjesna jest da se policajac nadnosio nad mene. Bio je neočekivano zgodan, s kratkom crnom kosom i blijedoplavim očima na uskom licu. Visok metar osamdeset šest ili sedam, rane tridesete, snažno građen. Njegova sveamerička fizička privlačnost nekako je cijelu situaciju činila još gorom. Činila moju krivnju oštrijom, moj očaj otrovnijim. "Mrtav je", rekao je pozornik. Nešto je duboko u meni zadrhtalo. "O, ne", prošaptala sam poput luđakinje sebi u krilo. "Molim te, Bože, ne. Žao mi je, žao mi je, tako mi je žao." Zarinula sam drhtavu glavu još dublje u ruke dok se policajac s postera za novačenje nagnuo do mog lica i ponjušio. "A Vi ste mrtvi pijani. Ustanite i stavite ruke na zatiljak." BLJESKAVO POLICIJSKO VOZILO BILO


7. poglavlje

umro i prvi put sam vidjela njegov lijes, sjećam se da sam pomislila To je to. Ništa više neće biti ovoliko loše. Imala sam krivo. Pozornik mi je stavio lisice i posjeo me na stražnje sjedalo svog vozila. Bila sam iznenađena kako je čisto. Mirisalo je na novo. Gumene podne prostirke bile su besprijekorne kao i one u Alexovom autu, sjedalo je bilo mekano, skoro udobno. Osim po crnoj plastičnoj mrežici koja je razdvajala sprijeda od straga, ne biste rekli da ste u policijskom vozilu. Usprkos činjenici da mi je otac bio policajac, nikad prije nisam bila u policijskom autu. Moja desna noga počela se tresti poput netom upecane ribe. Je li to moždani udar? Zapitala sam se, zureći u svoje rasplesano bedro. Nadala sam se da jest. Jer bilo što bi bilo bolje od suočavanja s ovim. Progutala sam vlažni, grčevit jecaj. Bilo što. Gledala sam u policajčev zatiljak dok se spuštao na prednje sjedalo. Kao i sve ostalo kod njega, i glava mu je bila čista, uredna, skockana. Vjerojatno bi se na njegovim širokim boksačkim ramenima mogla izbalansirati libela. Imao je dobro držanje, kako bi rekla moja majka. Je li bio u vojsci? htio je znati moj kratkospojeni mozak. Pročitala sam unatrag njegovu pločicu s imenom u retrovizoru. Fournier. Pozornik Fournier spustio je glavu utipkavajući informacije s moje vozačke dozvole u svoj kutijasti računalni terminal uz prednje sjedalo. Onda se njegova podšišana glava najednom opet uspravila. "Je li ovo točno?" zapitao je bez okretanja. "Vaš dvadeset prvi rođendan bio je prije nekoliko dana? Tu ste na proljetnim ferijama." Prvi put sam primijetila da se u njegovom glasu osjeti blagi naglasak iz KAD JE MOJ OTAC


nekog sjeveroistočnog grada. Boston, New York, možda Philly. A onda mi je na pamet mala jedna manje bezbrižna misao. Koje će boje biti zatvorski kombinezon koji ću dobiti? "Da", rekla sam prigušujući još jedan jecaj. "Studiram na UF." Najednom sam toliko poželjela biti opet tamo da sam skoro zastenjala. Kad bih samo mogla triput lupiti petama i vratiti se frizbijima i kartici za studentsku menzu i bilješkama išaranim tankim stranicama Nortonove antologije engleske književnosti. Nema više škole, nema više softballa, nema više ničega. Cijeli sam život voljela knjige i još od srednje škole sanjala sam da postanem urednica u nekoj izdavačkoj kući u New Yorku. Sad sam si spržila i cijelu budućnost, pomislila sam. Uništila je poput komarca koji je naletio na lampu protiv kukaca. Sad sam bila jedna od onih o kojima čitate u pidžami, ime nad kojim odmahnete glavom u crnoj kronici lokalnih novina dok se okrećete natrag svojoj kavi i mislima što ćete obući za posao danas. Moj život, onakav kakav sam poznavala, postao je prošlost.


8. poglavlje

razgovaram? Tvojom majkom ili ocem?" rekao je pozornik Fournier, prvi put susrevši moj pogled u retrovizoru. Bio je ugodan za promatranje. Ne sladak i crnpurast kao Alex. Bio je više svjetliji, četvrtastiji, opaki bijelac", zgodan. Oči su mu bile iznimno svijetle, skoro srebrno plave. "Oboje su mrtvi", rekla sam. Pozornik Fournier je uzdahnuo. "Ne želiš meni lagati, Jeanine", rekao je strogo. "Mislim da shvaćaš situaciju. Ne želiš si još pogoršati. " "Istina je", rekla sam, najednom zvučeći mirno i trezveno. "Moj tata bio je državni policajac u Marylandu. Poginuo je na dužnosti pri sudaru auta u cestovnoj blokadi 1982. Imam njegovu molitvenu sličicu u novčaniku. Mama mi je umrla prošle godine. " Policajac Fournier pogledao je u moj novčanik. Trenutak poslije okrenuo se sasvim unatrag, najednom mnogo manje prijeteći, s tatinom molitvenom karticom u ruci. "Kako ti je mama umrla?" pitao je. "Ubila se", rekla sam shvativši da je to prvi put što sam to naglas izgovorila. "Oho. To je gadno", rekao je pozornik Fournier, zvučeći skoro suosjećajno dok je promišljao o tome. "Imaš li braće ili sestara?" Odmahnula sam glavom. "Čiji je Camaro?“ "Mog dečka. On je ostao u hotelu", rekla sam. Samo sam sjedila na trenutak. " I ševi se s mojom najboljom prijateljicom", dodala sam tiho. Pozornik Fournier odmahnuo je glavom gledajući natrag u bajkera. "Oho", rekao je plavooki policajac. "Zatulumarili ste, i on te prevario, "S KIM DA PRVO


pa si uzela njegov auto. Jasno. " "Taj čovjek imao je psa. Pas je istrčao pred auto", rekla sam tiho. "Pokušala sam izbjeći psa, i proklizala sam. Valjda sam išla prebrzo pa sam se počela vrtjeti, i onda je on samo... bio tu. " Opet sam se izgubila. Sklopila sam se kao vrtni stolac i počela plakati. Nakon otprilike minute, obrisala sam mokro lice o bedro. Kad sam se uspravila, pozornik Fournier je zurio u mene u retrovizoru s pogledom koji nisam mogla protumačiti u plavim očima. Gledali smo se u oči jedan dug, osupnjujući otkucaj srca. Pretpostavljam da je to bio čudan trenutak da se osjeti privlačnost prema nekome, ali bila je tu. Nisam mogla skrenuti pogled. On je prvi odvratio oči, kuckajući molitvenom karticom mog tate po bradi. "Što ako?" rekao je nakon nekoliko trenutaka. I meni su kroz glavu u tom trenutku prolazili vlastiti što-ako. Kao, što bi bilo da nisam ručala Jell-O sa žesticom? Što da nisam uzela Alexov auto? Što da se nikad nisam rodila? Tad je pozornik naglo otvorio vrata i izašao. Začuo se škljocaj i vrata pored mene su se također otvorila. "Ja sad tu donosim procjenu", rekao je otključavajući mi lisice. "Vrati se u svoj auto i odlazi odavde. Vrati se u školu, Jeanine. Ovo se nikad nije dogodilo. "


9. poglavlje

pored policijskog auta, trljajući zapešća, pokušavajući pohvatati što se doista događa. U glavi mi se vrtjelo brže nego što se Camaro vrtio, brže od zasljepljujućih karnevalskih rotirki na vrhu policijskog auta. Pogledala sam mimo Alexovog Camara na otvorenu cestu. Pored prazne plaže, crna voda bila je mirna kao staklo. "Ne razumijem, pozorniče Fournier", rekla sam. "To je smiješno. Ni meni nije baš lako shvatiti što to radim", rekao je, stavljajući lisice natrag za pojas i prolazeći rukom kroz svoju kratku crnu kosu. "I možeš prestati s tim pozornice. Zovem se Peter. Sveti Petar, u tvom slučaju, budući da sam ti upravo spasio život. A sad se vrati u svoj auto i gubi se odavde prije nego što netko dođe ili se ja predomislim. " "Ali kako mogu samo otići?" "Nema svjedoka, a ja slučaj još nisam prijavio, eto kako", rekao je on. "Ali ja sam odgovorna za to. " "Slušaj me", rekao je Peter. "Država Florida objavila je rat vožnji u pijanom stanju s krajnje oštrim smjernicama za osude u nesrećama sa smrtnim ishodom. Kad ti jednom dam da puhneš u balon, čeka te zatvorska osuda. To je glupo prestrog, politički motivirani zakon. Ali porota to neće tako gledati, a neće ni sudac. Ti se ne bi snašla u zatvoru, Jeanine. Nećeš preživjeti. " "Ali taj jadni čovjek je mrtav. Ne mogu tek tako otići. " "Da ti ja kažem nešto o tom jadnom čovjeku", rekao je Peter. "Njegovo ime je Ramon Pena. Bio je teški ovisnik o metamfetaminima i heroinu koji je tek izašao iz zatvora. Uhvatili smo tog upornog kriminalca prije par godina kako se penje kroz prozor iz stana jedne starice. Silovao je i opljačkao ženu od osamdeset tri godine. Slomio joj vilicu. " STAJALA

SAM

NA

ULICI


Peter je klimnuo glavom na moj iznenađeni izraz. "Kad Ramon ne bi mogao naći pijance da ih opljačka, žicao je novac od turista u Ulici Duvall pomoću svog psa. I to ti je njegov nekrolog, ukratko. Osim toga, moguće da nije ni bila tvoja krivnja. On je vjerojatno bio toliko pun metamfetamina da je skočio pred tvoj auto misleći da skače u bazen. Ramon je u životu povrijedio dovoljno ljudi. Nemoj da njegova smrt uništi i tebe. Ti si dobra osoba koja je bila na krivom mjestu u krivo vrijeme. A sad uzmi ključeve svog dečka i odlazi odavde. " "Ali..." rekla sam. "Nisam te pitao", rekao je Peter stavljajući mi ključeve u ruku. "Rekao sam ti. Sad idi. "


10. poglavlje

koji su sad čudesno opet bili na mom dlanu kad je Peterov policijski radio ispustio dug pisak. Glas s radija počeo je šuškati nešto što nisam mogla razaznati. Peter je nagnuo glavu pažljivo slušajući. "Što je?" pitala sam. "Čekaj, čekaj", rekao je naginjući se natrag u auto, slušajući. "Nevjerojatno", rekao je kad je glas s radija stao. Odmahnuo je glavom kad se okrenuo. Lice mu je bilo smrknuto. "Što?" rekla sam. "Camaro tvog dečka je upravo prijavljen kao ukraden. Rekao je dispečeru da nisi samo uzela njegov auto bez dopuštenja, nego i da si pijana. Prvo što će DT-ovi učiniti kad dođu jest pitati za sve pozive koji su stigli preko noći. A onda će htjeti vidjeti auto tvog dečka, koji sigurno ima krvi na sebi. Što na kraju ne ostavlja nikakav izlaz iz ovoga. Ne mogu vjerovati. Sad te ustvari ne mogu pustiti. Moram ovo prijaviti. " Alex je prijavio krađu svog auta? Nakon onog što mi je učinio s Maureen, zbilja je nahuškao policiju na mene? Najednom sam se osjetila strašno slabom. Došlo mi je da legnem na asfalt pokraj policijskog auta i sklopim oči. Umjesto toga sam samo počela plakati. "Čekaj, čekaj, čekaj", rekao je Peter, stavljajući mi ruku na rame. Zurio je u mene plavim očima velikim poput tanjurića. "Molim te, nemoj plakati. Mislim da možemo ovo srediti. Imam ideju", rekao je. Peterov izraz lica bio je očajnički kad je polako pogledao preko ramena u palog čovjeka, a onda u mene. "Mogli bismo se riješiti Ramonovog tijela," rekao je. ZURILA SAM U KLJUČEVE


11. poglavlje

"ŠTO?" REKLA SAM OSUPNUTO.

"Živim par ulica odavde. Imam čamac kod kuće", rekao je Peter. "Ja ću se za sve pobrinuti. " Noga mi je opet počela poskakivati poput zrna meksičkog skakutavog graha. "Ali to je ludo", rekla sam. "Ti to znaš, je l' da? Koliko je to ludo?" Peter je klimnuo glavom sa skoro komičnom gorljivošću. "Ne moraš meni objašnjavati", rekao je. "Ali mislim..." rekla sam oklijevajući. "Gle, Jeanine, to nam je jedina opcija. Stavit ću ga u prtljažnik Camaroa. Ti me u Camarou slijedi do moje kuće. Tamo ću ja preuzeti. Radim noćnu smjenu. Nitko neće ni primijetiti da me nije bilo. " "Ovo je ludo", rekla sam osvrćući se. "Nemamo više vremena", rekao je Peter. "Ako neki auto naiđe, neću imati izbora. Pokušavam ti učiniti uslugu, ali ako nisi tome dorasla, mogu to razumjeti. Ni ja nisam baš lud od sreće na mogućnost da završim u zatvoru. Sad je na tebi da odlučiš. " Stajala sam i gledala ga dok je gledao na svoj sat. Trepnuo je kad mi je uzvratio pogled, čekajući moj odgovor. Čak i s tim velikim rukama naslonjenim na bokove krcate opremom, najednom je izgledao prijazno, kao dragi veliki medvjedić, drug u piću, veliki braco koji se izlaže zbog mene, pokušava mi ugoditi. Je li moj otac nekad učinio tako nešto za nekoga? zapitala sam se. Možda i jest, pomislila sam. Zatvorila sam oči. Bilo je tu, preda mnom. Ostatak mog života. Zatvor ili sloboda. Ispravno ili pogrešno. Pomislila sam da još jednom pogledam čovjeka kojeg sam udarila, ali


sam na kraju odlučila ne pogledati. Otvorila sam oči. U tišini, Peter je zazveckao lisicama. Poput zadnjeg škljocaja vage koja se smiruje. Poput škljocaja vrata kupaonice s Alexom i Maureen iza njih, pomislila sam. Onda sam konačno klimnula glavom. "Dobro, onda. Požuri se sad", rekao je Peter. "Pokreni auto natrag, otvori prtljažnik i slijedi me."


Knjiga druga BESKRAJNO LJETO


12. poglavlje

BILO JE VALJDA OKO

podneva kad sam se probudila, ali nisam odmah

otvorila oči. Kao i skoro svaki put u protekle dvije godine, ležala sam nepomično, zaustavivši dah i čvrsto žmireći, na tren nesigurna i uplašena od toga gdje ću se naći. A onda sam otvorila oči i ispustila uzdah olakšanja. Jer sam bila OK. Još uvijek slobodna. Nisam bila u zatvorskoj ćeliji. Ni blizu. Zijevnuvši, protegnuvši se, trepćući na jarkom, mutnom jutarnjem svjetlu, pridigla sam se u krevetu, polako razgledajući bijelu-na-bijelom spavaću sobu. S lijeva na desno, gledala sam u skulpturu od naplavljenog drva na stoliću, ukrasnu policu sa školjkama, police od lamperije pune knjiga. I, kao i obično, moja inventura nakon buđenja završila je na mojoj lijevoj ruci. Ili, preciznije, na dijamantnom zaručničkom prstenu i burmi koji su se nekako našli na mom prstenjaku. Stojeći sam zastala i osupnuto odmahnula glavom na zrcalo nad stolićem pokraj kreveta. Od silnog windsurfinga i kajakiranja po moru tijekom protekle dvije godine, moja svijetla koža. postala je tamnosmeđa. Moja smeđa kosa, pak, postala je svjetlija i prošarana plavim pramenovima. Nekako sam postala ona verzija sebe koju nikad nisam ni zamišljala. Jeanine surferica. Malibu-Jeanine. Kako mi to nikako nije išlo u glavu, prešla sam sobu i otvorila okomite klizne rolete. Zaškiljila sam gledajući lijeno nagnute kraljevske palme, prostranstvo vode kao naslikano voštanim bojicama, šumu brodskih jarbola.


Moje stražnje dvorište, s dvije bijele ležaljke okrenute prema moru, moglo je biti scenografija za reklamu Corona piva. Nasmiješila sam se na mišićavu ruku ispruženu uz rub desne ležaljke. Budući da smo ostali bez Corone, morala sam se snaći tako što sam ledeno hladnu bocu Red Stripea stavila u veliku šaku kad sam prišla. Dvije godine oporavljanja. Dvije godine ljubavi. Nitko nije bio sretniji od mene. "Kako grizu ribe, gospodine Fournier?" pitala sam. "Slabo, gospođo Fournier", rekao je Peter, sretno se smiješeći ispod svojih Wayfarer sunčanih naočala.


13. poglavlje

ja smo se vjenčali. Ili možda niste. Ne krivim vas. Ni ja to ni u snu nisam očekivala. Došla sam dolje na proljetne ferije i nikad se nisam vratila doma. "Ribe danas baš i ne grizu", rekao je Peter odlažući bocu piva pored svog štapa za pecanje i hvatajući me za gležanj. "Ali ček", gle, mislim da sam nešto ulovio. " Na jednu zastrašujuću sekundu pomislila sam da ću pasti na našu betonom ozidanu obalu, ili s nje u more. Ali sam tad bila na leđima, Peteru u krilu, ushićeno vrišteći dok me on nemilosrdno škakljao pod pazusima. Tijekom zadnje dvije godine u Key Westu itekako sam usavršila ushićeno vrištanje. "Zbilja si mislila da ću te pustiti da padneš?" prošaputao mi je Peter u uho grickajući ga. "Nakon svega što smo prošli? Trebao mi je cijeli život da si ulovim pravu pravcatu sirenu. Nikad te ne bih bacio natrag. Nema šanse. " "U tom slučaju", rekla sam i uzdahnula zavaljujući se u drugu ležaljku. Nasmijala sam se gore u nemilosrdno tropsko nebo Floride. "Morat ću istrpjeti vas smrtnike još jedan dan. " Što nismo prošli? Pomislila sam zatvarajući oči, sjećajući se one noćne nesreće. Kao da je bila prije milijun godina. Kad smo došli na Peterov kolni ulaz, uveo me unutra i posjeo na kauč u svom dnevnom boravku i rekao da ne mrdam. Nekih deset minuta poslije čula sam njegov brod kako kreće. Zaspala sam čekajući da se vrati i probudila se dok je sunce izlazilo, a Peter se vratio s noćne smjene, bio je u kuhinji i pripremao nam doručak. Pobrinuo se za sve, uključujući i vraćanje Camara Alexu kojeg je uvjerio da povuče prijavu za krađu auta. Bilo je kao da se prethodna noć POGODILI STE: PETER I


uopće nije dogodila. Kad sam se to popodne vratila u hotel, jedino što me čekalo u predvorju bile su moje torbe. Mojih prijatelja nije bilo. Ne samo Alex i Maureen, nego i Mike i čak i Cathy su otišli. Nisu ostavili nikakvu poruku. Sjetila sam se kako sam s njima pjevala Could You Be Loved. Odgovor je u mom slučaju očito bio veliko, masno ne. Život nije bio epizoda Prijatelja, izgleda. Nijedan od njih nije "bio tu za mene, to je bilo sigurno. Sve njih je bolio đon jesam li ja živa ili mrtva. Vozeći me na autobusni kolodvor, Peter je samo pogledao moju facu i rekao da ima sobicu iznad garaže koju povremeno iznajmljuje. "Ako još nisi spremna baš odmah se vratiti u školu, mogla bi ostati par dana", rekao je. Par dana. Najslavnije posljednje riječi Key Westa. Kad je par dana prešlo u tjedan, Peter je rekao da ima prijateljicu, Elenu, policajku, koja je suvlasnica najveće tvrtke za catering na otoku i uvijek traži nove radnike. Prihvatila sam posao u cateringu sljedećeg dana i ispisala se iz škole dan poslije toga. Znala sam da je to prenaglo, na granici ludosti. Također sam znala da su stvari sad drugačije. Da sam ja drugačija. Nije stvar bila samo u nesreći. Nakon prekida s prijateljima zadnji ostaci mog starog života su odbačeni. Jedna vrata su se zatvorila, a nešto u zraku Key Westa reklo mi je da ostanem tu dok se sljedeća ne otvore. I baš se to i dogodilo. Od samog početka Peter je bio savršeni džentlmen. Zbilja više kao otac ili vrlo zaštitnički brat. Uvijek se brinuo da koristim zaštitne kreme za sunce i dovoljno jedem i dovoljno se krećem i dovoljno spavam. Stalno mi je ostavljao nešto na klimavom stubištu pred mojim vratima, videokasete, vrećice voća, knjige. Meni daleko najdraža od tih ponuda bila je otrcani, rabljeni primjerak knjige sedamnaestostoljetnih engleskih pjesnika, Herricka i Marvella. Noću bih ležala u svom malenom krevetu i čitala, ponovo otkrivajući zašto sam uopće išla studirati englesku književnost. Latice ruža i krilate kočije, vječna mladost i ljepota. Bilo je neobično koliko me Peter izgleda dobro poznaje.


Peter je zbilja zamucao prvi put kad me pozvao da dođem na večeru. Poslužio ju je u stražnjem dvorištu na stolnjaku i na porculanu. Čak je nosio i sako uz bermude. Janjeći kotleti bili su zagorjeli, pire krumpir bio je gnjecav, ali do kraja sutona, kad je posegnuo preko stola i primio me za ruku, znala sam. Oboje smo znali. Unatoč razlici od deset godina između nas, oboje smo to u priličnoj mjeri znali od onog trenutka kad smo se pogledali kroz mrežu između sjedala njegovog službenog auta. Zaprosio me dva tjedna poslije. Učeći me pecati zatražio je da izvučem udicu da može promijeniti mamac. Samo što je umjesto udice za kraj niti bio vezan moj prsten, i kad sam se okrenula Peter je kleknuo na jedno koljeno. Vjenčali smo se u gradskoj vijećnici šest mjeseci nakon toga. Znala sam da je cijela stvar luda. Znala sam da sam premlada, da se stvari odvijaju prebrzo, da sam impulzivna. Ali najluđe od svega što je to i dalje uspijevalo. "Jeanine?" rekao je Peter. Otvorila sam jedno oko. "Da, Peter", rekla sam. "Mislio sam da vi sirene nikad ne nosite košulje. "To samo ispod mora, ludo", rekla sam. "Na kopnu među smrtnicima, moramo obuzdavati razornu, opčinjavajuću moć naših cica ili nitko nikad ne bi ništa radio. " "Osim tebe?" rekao je Peter. Zatvorila sam oko. "Sad počinješ shvaćati. "Jeanine?" rekao je Peter, odlažući stap za pecanje. "Da, Peter?" "Znaš za što sam sad raspoložen?" "Razorno opčinjavanje?" "Kako si pogodila?" rekao je. "Sirene znaju", rekla sam ustajući i hvatajući svog muža za ruku.


14. poglavlje

sam ubacila bijelo rublje u perilicu kad sam čula pištanje. Otapkala sam u kuhinju i isključila satni podešivač na mikrovalnoj prije nego što sam krenula u stražnji dio našeg bungalova na plaži i u glavnu kupaonicu. A onda sam jako duboko udahnula i držala dah dok sam se okretala i uzimala test za trudnoću s poklopca školjke. Vrijeme i moje srce stali su u točno istom trenu kad sam pogledala na prozorčić s dvije istovjetne plave crte. Dah je išištao iz mene kao da sam sedmogodišnje dijete koje puše u svjećice na rođendanskoj torti. Jer sam već pročitala matematiku na kutiji. Jedna plava crta plus još jedna plava crta jednako je jedna trudna Jeanine. Protekla dva tjedna bila sam u totalnoj panici. Sve više i više kako bi još jedan dan prošao, a ja nisam dobivala mjesečnicu. Stalno sam mislila na one tri tablete koje sam nekako propustila. Kao da mi se mozak smrznuo usred prošlomjesečnog ciklusa. Peter me izabrao za šeficu odjela za kontracepciju, a meni je itekako ispala lopta iz ruke. Kakav upsić. Također sam pomislila što će beba napraviti mojem tijelu dvadesettrogodišnjakinje, mojoj budućnosti dvadesettrogodišnjakinje. Ali dok sam stajala tamo, zureći u dvije plave crte, dogodilo se nešto čudno i neočekivano. Toplina se pojavila u mojim grudima i na jednu brzu sekundu mogla sam osjetiti svoju bebu, koža na koži, mekanu u mojim rukama. Zašto da ne? najednom sam pomislila, ošamućena od životne čudesnosti svega toga. Zašto ne bi Malibu-Jeanine mogla donijeti Malibubebu na zabavu na plaži? Kvragu, zašto ne dvije? Oduvijek sam željela NATRAG U SADAŠNJOSTI, BAŠ


djecu. Peter i ja smo ih ionako planirali u neodređenoj budućnosti, pa zašto ne početi odmah? Život je bio lud. Moraš se uklopiti u to. Ako su me zadnje dvije godine i Key West išta naučili, to je bilo to. Mi vida je zbilja bila loca. Osim toga, planovi su tu samo da bi se Bog slatko nasmijao. Ispustila sam test, puštajući da pouzdani štapić padne, kad se na vratima začulo lupanje popraćeno zaglušujućim elektronskim krčanjem. Što kog? "OVDJE POLICIJA", doviknuo je Peter kroz policijski megafon. "ZNAMO DA STE UNUTRA. IZAĐITE VAN S RUKAMA DIGNUTIM I GAĆICAMA SKINUTIM! " Nisam se mogla prestati smijati. Uvijek je bio tako lud i zabavan, nepodnošljivi nevaljalac. Sve što je činio, nasmijavalo me. Kad me nije navodilo da radim još bolje stvari. Već tad sam znala da će od Petera biti najbolji tata na svijetu. Da mu kažem za test? pomislila sam. Ne, brzo sam odlučila, skrivajući ga ispod umivaonika. Za dva tjedna idemo gore do Beakersa u Palm Beachu gdje smo proveli medeni mjesec. Iznenadit ću ga time tijekom večere. Razvaliti mu vrata. Izbaciti ga iz cipela. A onda i iz hlača. Možda bude malo osupnut, ali ne zadugo. Pokazat ću mu. Volim ga i on voli mene. Definitivno bismo mogli uspjeti s tim. "Izlazim", rekla sam trenutak kasnije. "BRŽE TO! "zakriještao je Peter. "I NE POKUŠAVAJ NIŠTA! " Otključala sam vrata. A onda sam bacila svoj Victorias Secret grudnjak i tange preko mikrofona, ravno u Peterove zatravljene plave oči. "Ne pucaj", rekla sam, noseći samo svoj osmijeh.


15. poglavlje

toga kad sam odlučila očistiti Peterov brod. Peter je volio sam odlaziti na pecanje petkom poslije posla. To je bio njegov način da se ispuše, razbistri glavu, prijeđe iz stresa punog radnog tjedna u vikend. Obično bi se vratio oko devet pa bismo imali kasnu večeru od svježe ulovljene palamide ili sabljarke ili crnorepe tune. Pa sam ga htjela iznenaditi time što će mu se brod sjati kad dođe doma iz smjene. Glave povezane maramom, sa žutim kuhinjskim rukavicama kao modnim detaljem i držeći metlu i kantu sa sapunicom, ukrcala sam se na njegov sedamipolmetarski Stingray oko jedanaest tog jutra. Bio je to bijeli krstaš s kabinom, zdepast i snažan, skoro poput glisera, ali s dva ležaja za spavanje i malom kuhinjom pod pramcem. Jedan ogroman galeb kričao je s jarbola male jedrilice preko puta našeg kanala dok sam ja stajala na blago zaljuljanoj palubi. Na povjetarcu koji je puhao s električno plave pučine osjetila sam čudan pozitivan osjećaj, mješavinu krivnje i užitka, poput djeteta koje markira. Moj život se i sastojao uglavnom samo od markiranja, zar ne? Voljela sam svaki djelić sekunde toga života. Nasmijala sam se kad sam pogledala CD u prenosivom playeru na brodu. Bili su to one-hit-wonderi iz sedamdesetih, Looking Glass. Ma koliko smiješna bila, stara pjesma o mornaru koji se dvoumi između mora i svoje ljubljene barske cure, Brandy, koja je nekad punila džubokse, bila je pjesma našeg vjenčanja. Nisam ni znala zašto. Valjda zato što je zabavna i blesava, ali ispod svega toga ozbiljno romantična, baš kao i Peter i ja. Diveći se eleganciji broda, pomislila sam po milijunti put koliko me Peter impresionira. Ma koliko je bio zabavan i volio zabavu, još je više BIO JE PETAK NAKON


naporno radio. Zato što je bio skromnog porijekla iz, od svih mjesta, Bronxa u New Yorku, njegova postignuća bila su skoro zapanjujuća. Bez sveučilišnog obrazovanja uspio je kupiti ovaj krasni brod, da ne spominjemo prelijepu kuću u raju koju je sam renovirao. A sve to dok je postajao neosporno najpoštovaniji, najkompetentniji drot na otoku još otkako je prije sedam godina premješten ovamo iz njujorške policije. Peter je bio ono pravo, policajac iz velikog grada kojeg su svi drugi murjaci zvali kad bi drek uletio u ventilator. Za razliku od mog bivšeg dečka Alexa - koji se pokazao kao samoljubiva sportska zvijezda, nevjeran i neodgovoran, nevoljan uhvatiti se bilo čega što njegova nadarenost ne bi lako obavila - Peter je bio tradicionalan tip koji je baš tražio teškoće, prihvaćao svaki izazov koji je svijet nudio, što teži to bolje, znajući da je to ono što ga, ustvari, čini muškarcem. Nije bilo dvojbe da volim svog Svetog Petra. Voljela sam ga onoliko koliko možeš voljeti nekoga tko ti nije samo ljubavnik i prijatelj, nego i junak. Da nije postojao, morala bih ga izmisliti. "Brandy..." zagukao je umilni glas iz sedamdesetih kad sam pritisnula tipku play na CD-u, "... what a good wife you would be. But my life, my lover, my lady, is the sea". Do podneva sam završila poliranje i premazivanje svega gore i krenula pod palubu. Bilo je vruće čak i po mjerilima Key Westa, i dolje u mračnoj, klaustrofobičnoj brodskoj kabini, topli, ljepljivi mutni zrak primao se poput folije za zamatanje za moju znojem natopljenu kožu. Odlagala sam neke papirnate ručnike pod jedan od nižih ormarića u kuhinji kad sam opazila nešto neobično, elastičnim kablovima pričvršćeno za donji dio sudopera. Bila je to siva plastična kutija, tvrda i ravna poput onih za komplet alata. Iznenadilo me koliko je teška kad sam primila ručku i izvukla je. Sjela sam na stube kabine, stavila je u krilo i otkopčala bravice. Cijelo tijelo mi je omlitavjelo uz oštar uzdah kad sam se zagledala u ono što je bilo unutra. Skinula sam maramu s glave i njome obrisala znoj iz očiju. Očekivala sam nekakav komplet za prvu pomoć, ali u sivom ležištu od pjene bio je pištolj. Bio je mat crn, mastan od ulja, malo veći od običnog revolvera. Tuba s rupicama gadnog izgleda okruživala je cijev, a oko drške


je bilo nekoliko namotaja sive izolir-vrpce. Riječi "Intratec Miami 9 mm" bile su urezane u metal ispred okidača. U pjeni pored njega bila su dva tanka četvrtasta spremnika iz čijih su rubova namigivale crvenkaste košuljice metaka. Kao policajčevu kći, oružje me nije plašilo. Nekad sam s tatom išla u lov na patke pa sam znala kako se upotrebljavaju sačmarica i dva devetmilimetarca koje je Peter držao u zaključanom sefu za oružje u ormaru u našoj spavaćoj sobi. Ali zar nije bilo malo čudno imati pištoljsku strojnicu na brodu? Zar ne bi sačmarica bila praktičnija? Zašto mi Peter nije rekao za to? Čvrsto sam zatvorila poklopac kutije i stavila je natrag gdje sam je našla prije nego što sam otišla u kuću. Unutra me iznenadilo što sam zatekla Petera pored kuhinjskog sudopera u policijskoj uniformi, ranije s posla. "Peter?" rekla sam. Onda se okrenuo, i vidjela sam koliko mu je lice namršteno. Pokrila sam osmijeh rukom kad sam vidjela da mu je cijela prednja strana, od prsa do bokova, prekrivena talogom bijele bljuvotine kiselog mirisa. "Hajde, samo se ti smij", rekao je široko se kezeći. "Vidi što mi je ta draga pijana gospođa turistica podarila preko u hotelu La Concha. Baš lijepo od nje, zar ne? Po vonju bi se reklo da je ručala juhu od školjki, ne misliš? Jesam li ti ikad rekao koliko volim biti murjak na Key Westu?" Brzo sam procijenila da sad nije baš najzgodniji trenutak da se sjedne i porazgovara o Peterovom ukusu što se vatrenog oružja tiče. Ionako je to bio samo neki gorljivo policijski zaostatak iz njegovih momačkih dana. Vjerojatno je iz njega pucao u konzerve od piva kad bi s pajdašima išao u ribičiju. "Donijet ću vreću za smeće", rekla sam kad me vonj bljuvotine zapljusnuo. "Kad bolje razmislim, idem po benzin i šibice", nasmijala sam se. "O čemu ti to, Jeanine? Pa zar nisi rekla koliko sam ti privlačan kad sam u svojoj odori", rekao je Peter s nestašlukom koji mu je blistao u plavim očima. Znala sam taj pogled. "Da se nisi usudio", vrisnula sam, bježeći dok je on brzo prilazio oko


kuhinjskog pulta raširenih ruku, a bljuvotina mu je curila s košulje. "Dođi ovamo, Brandy. Kamo ćeš, sireno?" rekao je smijući se dok je trčao za mnom u dvorište. "Vrijeme je da svom mužiću pružiš malo šećera, lutkice. Samo ti ostani gdje si. Zagrlit ćemo se i sve će biti u redu. "


16. poglavlje

NA RUBU IZMANIKIRIRANOG TRAVNJAKA,

uzdahnula sam dok je trio čela, flaute i Kanon u D-duru savršenom, bolnom

violine svirao Pachelbelov preciznošću. Rad, rad i samo rad, pomislila sam puneći još jednu čašu duge drške iz dvjesto dolara vrijedne boce Krug brut šampanjca. Aristokratski svatovi na vjenčanju za koje smo radili catering izgledali su elegantno koliko i kristal dok su se smijali i grlili oko napuhnutih, bijelo pokrivenih stolova postavljenih na smaragdnom terenu. Čak i okorjeloj veteranki cateringa poput mene, vjenčanje na prostranoj tratini ispred Hemingwayeve kuće oduzimalo je dah. Na slavnoj zgradi španjolsko-kolonijalnog stila u pozadini, zaštitne žaluzine protiv uragana bile su širom raskriljene, kao da bi papa Ernest glavom mogao svakog trena izaći na verandu na katu s highballom u ruci da nazdravi sretnom paru. Pjenušac koji sam dijelila iz savršeno smotane salvete bio je Krug iz '92. da budemo precizni, godine kad se uglađeno lijepi, crnokosi par, arbitražer konvertibilnih mjenica i trgovkinja umjetninama, oboje iz New Yorka, prvi put upoznao. Između točenja u čaše, promatrala sam ih kako nasmiješeni, s rukom u ruci, na zapadnom rubu bujne tratine, snimaju slike da uhvate svjetionik Key Westa u pozadini. Jednog dana ja ću vjerojatno završiti studij engleskog, pomislila sam i opet uzdahnula. Ali do tad, nije mi bio problem da se snađem tu u svijetu vjenčanja, gdje je vječno bila subota popodne, s klasičnom glazbom, čepovima koji praskaju, podignutim čašama šampanjca, bojama ljuske jajeta i slonovače, vječno plavim nebom. Naravno, draže bi mi bilo da provedem cijeli dan na pecanju s Peterom, ali on je cijela zadnja dva mjeseca subotom radio prekovremeno s udarnom grupom DEA1. Bio je to rad pod krinkom, što sam znala da je opasno i


stoga to mrzila, ali sam i poznavala svog muža. Peter je bio tvrdokorna superzvijezda od murjaka, više nego sposoban da se brine za sebe i svoje kolege. Kriminalci su ti koji se trebaju brinuti. "Tvoje vjenčanje je bilo bolje", rekla mi je moja šefica i Peterova kolegica Elena Cardenas, lupivši me bokom u bok dok je prolazila s pladnjem piletine sa sezamom. "Je, baš", rekla sam kolutajući očima. "Koji ti se dio više svidio? Kad se Pete pretvarao da me baca u more s barskog mola, ili njegova pijana izvedba Pardisea od Dashboard Lighta?" "Teško se odlučiti", rekla je punašna plavokosa Kubanka smijući se. "Barem nije izgledao kao da mu je netko zabio otraga dršku od metle kao ovaj mladoženja. U svakom slučaju, Teo je u gužvi do grla i ponestaje mu šampanjca za šankom. Možeš li trknuti i pokupiti još jedan sanduk Kruga iz kombija?" "Na zapovijed, kapetane", rekla sam. "I zapamti, pazi se Jump Killera", dobacila je Elena dok sam išla prema kapiji od kovanog željeza. Jump Killer bio je na pameti meni i vjerojatno svakoj drugoj mladoj ženi južne Floride tog ljeta. Na Kanalu 7 vijesti su stalno spominjale jezive otmice gore u Sjevernom Miamiju, nestale prostitutke, neuspjeli napad u kojem je muškarac svezao ženu padobranskim konopom. Riječi serijski ubojicu već su spomenute, iako još nije nađeno nijedno truplo. Da, baš ti hvala što si me podsjetila, Elena, pomislila sam hodajući niz pustu ulicu prema kombiju. Vraćala sam se izblijedjelim pločnikom sa šampanjcem kad sam uočila čovjeka u olupanom crnom džipu preko ceste. Podsjećao me na tenisača Bjorna Borga, s dugom prljavoplavom kosom i širokim sunčanim naočalama oko glave. Imao je i plavu isusovsku bradu. Pogledala sam u vjetrobran i, premda mu je lice bilo okrenuto na drugu stranu, dok sam se približavala, stekla sam dojam da me promatra iza tih naočala. Izvadio je nešto iz džepa svoje traper-košulje podrezanih rukava i počeo se igrati s tim. Bio je to zlatni upaljač i počeo je škljocati njime u ritmu sa zveckanjem šampanjskih boca dok sam prolazila. Progutala sam gvalju, najednom uplašena. Taj tip je definitivno bio jeziv. Kad sam ubrzala korak i stigla do kapije, džip je najednom proradio i


krenuo, njegove velike gume su zaškripale kad je skrenuo u prvu ulicu. Koji je to vrag bio? pomislila sam žureći natrag do bijelog šatora. Teo nije progunđao ni hvala kad sam ostavila teški sanduk pored njegovog vrlo prometnog šanka, što je za njega bilo uobičajeno ponašanje. Nisam se mogla odlučiti što mi se manje sviđa kod tog mladog, zgodnog Hispanca kose prošarane sjedinama; nekoliko prigoda kad sam ga uočila da izlazi iz toaleta trljajući šmrkavi nos ili način na koji mi je stalno pokušavao pogledati pod košulju. Da nije Elenin rođak, potužila bih se. Definitivno sam gubila strpljenje. Elenu sam zatekla s njezinim suvlasnikom, kuharom Garyjem, u našem šatoru. Nasmiješila se vadeći pleh lisnatog peciva iz prenosive pećnice. "Hej, vratila si se cijela", rekla je namigujući Garyju. "Je li bilo kakvih opasnih padobranaca?" Baš sam joj mislila reći kako sam vidjela zlokobnog Bjorna Borga, ali zaustavio me način na koji je ona to sročila, kao da sam ja totalni idiot. To bi samo dovelo do još zafrkavanja. Elena mi je bila draga, ali ponekad je njezin sarkazam opake cure bio pomalo naporan. Odlučila sam taj neugodni susret prešutjeti. "Ha-ha. Ti barem imaš pištolj", rekla sam. "Nego, kad smo već kod opasnosti, htjela sam te pitati, Elena. Koliko je opasno ono s udarnom grupom DEA na poslu?" "Zezaš me?" rekla je Elena, dajući mi srebrni pladanj s predjelima. "Moraš biti mrtvi hladni supermurjak poput tvog muža da samo i pomisliš na rad pod krinkom. Osim toga, hoćeš reći kako je bilo opasno ono s udarnom grupom DEA. Vratili su agente DEA u Miami prije neka dva mjeseca. Savezni proračun za akciju je presušio. Baš šteta. Radila sam poslove nadzora za njih cijela dva tjedna. Prekovremeno je bilo baš dobro. Daj nosi ovo van. Gladni japijevski domoroci samo što nisu digli ustanak. " Gotovo? Prije dva mjeseca? pomislila sam teturajući na travnjak, skoro ispustivši pladanj. A kamo je onda, kog vraga Peter išao subotom i vraćao se doma u tri ujutro? zapitala sam se. Zadnja dva mjeseca.


17. poglavlje

je upalio svjetlo u kuhinji i vidio me kako sjedim za stolom uspravno, prekriženih ruku u pol šest sljedećeg jutra. "Jeanine, ustala si", rekao je. Dva mjeseca, pomislila sam, primjećujući da se otuširao. Nisam znala da li da vičem ili plačem ili ga udarim. Bila sam spremna za sve to troje odjednom. Zašto mi je Peter lagao kao pas već dva mjeseca? "Nisam ni legla", rekla sam. "Cijelu noć. Htjela sam te zapitati nešto. Hm, pitam se kako to sročiti što pristojnije. Kamo si KOJU PIZDU MATERINU išao svake subote protekla dva JEBENA mjeseca?" Peter je podigao ruke s potpuno zbunjenim izrazom na licu. "O čemu to, za ime Božje, pričaš? A gdje misliš da sam bio? U Meksiku? Bio sam na poslu. " "A zašto mi je onda Elena rekla da se udarna grupa DEA vratila u Miami prije dva mjeseca?" "Ona je što?" rekao je. Nasmijao se, zbilja. "U redu je, Jeanine. Ne pucaj. Mogu objasniti. Jednostavno je. Za jednu murjakinju, tvoja šefica Elena radi sjajan catering. Ali ne zna o čemu govori. Nisi joj valjda rekla? Da sam ja još u poslu s DEA?" "Nisam", rekla sam zbunjeno. "Ne mijenjaj temu." "Slušaj me na tren, OK? DEA su samo rekli da se vraćaju u Miami. Imaju pouzdanog doušnika koji je rekao da u policiji negdje curi. Neki pokvareni murjak upozorava sumnjivce za krijumčarenje droge. Zato me šef osobno odabrao. Glupo je od mene što li nisam to objasnio. Trebao sam ti reći. Bitno je da ne kažeš Eleni za to. Nemoj nikome reći." "Misliš da bi Elena mogla biti loš murjak?" "Tko kog vraga zna?" rekao je Peter, sliježući ramenima dok je vadio sok od naranče iz frižidera. "Netko u odjelu jest. Ne možemo isključiti PETER JE TREPNUO KAD


mogućnost da je ona." "Jesi li siguran za sve to, Peter?" rekla sam gledajući ga u oči. "Mislim, jesi li zbilja siguran da si siguran?" "Jesam li siguran?" rekao je smijući se i uzvraćajući mi pogled. "Isuse, Jeanine. Pogledaj se. A ja sam mislio da su policajci sumnjičavi. Hoćeš pogledati moje odsječke od plaće? Provjeri moj ispis poziva. Ako hoćeš, donijet ću doma komplet forenzičke opreme da možeš skinuti otiske prstiju." "Samo je...." rekla sam i počela plakati. Peter mi je prišao i ispružio dlanove. "Ruke", zatražio je. Pružila sam mu ih. "Gledaj me u oči", rekao je. "Eto. Tako je bolje. Sad, imam pitanje za tebe. Zašto misliš da sam se oženio tobom?" "Voliš me?" rekla sam. "Misliš?" rekao je. "Gle, Jeanine, ovo ti nisam prije rekao, ali nisi ti bila jedina one noći na plaži koja je ozbiljno razmišljala o tome da ostavi sve. I meni je bilo dosta svega. Policije, Key Westa, ljudi, tulumarenja. Što ja znam, života, svega. Sve je izgledalo tako besmisleno i glupo." Nasmiješio mi se. "A onda sam došao i pogledao te u oči i nisam ušao u crkvu još od prve pričesti, Jeanine, ali to je bilo nešto sveto, znaš? Kao da mi je Bog poslao dolje anđela s neba. I nakon što sam te upoznao i shvatio koliko smo sjajni skupa, znam da je to bilo istina." "Ne anđela, sirenu", rekla sam šmrcajući. "Točno tako", rekao je Peter brišući suzu s mog nosa. "Ti si prva stvar u dugo vremena, možda jedina stvar ikad, koja me zbilja navodi da želim ustati iz kreveta i prati zube i plaćati režije. Razumiješ? Ja nisam Alex, nisam neki šupak. Učinio bih sve, umro bih, samo da te ne povrijedim. Spalio bih cijelu ovu govnarsku suncem isprženu klopku za turiste od grada do temelja da ti to zatražiš od mene, ja bih..." "O, Peter", rekla sam plačući dok sam ga ljubila. "Znam, oprosti, moj Sveti Petre, ljubavi moja", rekla sam gurajući lice u njegovo rame.


18. poglavlje

tjedan dana prije našeg puta u Palm Beach, sjedila sam na kauču, razmišljajući o tome da legnem ranije. Ali u zadnjoj sekundi odlučila sam ne brinuti brigu i stavila natikače da krenem do jedinog Blockbustera na otoku, nekoliko stotina metara niže na Bulevaru North Roosevelt. Peter je radio duplu šihtu, usmjeravao promet oko nekih radova na autocesti Overseas gore u Big Pine Keyu, pa sam bila solo. Kao mnogo veći ljubitelj klasičnih filmova od njega, odlučila sam da neću propustiti prigodu kad sam sama doma i da ću si priuštiti kasnosnoćni dupli program Alfreda Hitchcocka. Pokupila sam Ptice i Sjever-sjeverozapad s police. Već sam jednom nogom prošla kroz vrata kad sam pritisnula tipku za otključavanje na privjesku ključeva od auta i čula tihi bip-bip. Ne, čekaj, pomislila sam kad sam odjednom na pločniku ugledala svoju ulubljenu plavu vespu. Ma što to radim? Išla sam mopedom. Naša nova Toyota Supra još je bila s Peterom na poslu. Zastala sam i pogledala privjesak za ključeve, zbunjena. Zašto sam onda čula auto kako pišti? Pogledala sam po parkingu kad sam opet pritisnula otključavanje. Okrenula sam se na lijevo kad se opet izdaleka začuo dupli bip. Što kog vraga? Izgleda da je dopirao preko ceste. Prošla sam kraj svoje vespe do ruba pločnika i onda pogledala po parkiralištu tržnog centra i zadnji put pritisnula tipku. Na parkiralištu točno preko puta Bulevara North Roosevelt, svjetla jednog parkiranog auta su se upalila i ugasila uz poznati elektronski pisak. Zabuljila sam se u taj auto. Bio je čist, crn, nov novcat. Što kog vraga? Zaškiljila sam na floridsku registarsku pločicu. Da, naš je. To je naša Supra. U PETAK NAVEČER, TOČNO


Ali zašto je tu? pomislila sam. Zar ne bi trebao biti parkiran pred policijskom postajom? Zar ne bi trebao biti s Peterom na poslu? A onda sam napravila grešku i pročitala upaljeni znak na zgradi iza auta. Mučna obamrlost iznikla mi je duboko u želucu i počela se širiti prema gore, prema van, puneći mi prsa kao da sam progutala balon. BEST WESTERN1 pisalo je.


19. poglavlje

po Bulevaru North Roosevelt dok sam ja stajala zureći u sjajnu crnu haubu Peterovog auta na parkingu Best Westerna. OK, konačno sam pomislila kad mi je šok popustio dugih pet minuta poslije. Sad polako, rekla sam sebi. Razmisli o ovome. Pokušala sam. Ništa mi nije dolazilo. Bilo je jalovo. Nije se imalo što misliti. Čak i idiot poput mene zna što znači naći auto svog muža na parkingu motela. Jedna je riječ isplivala iz mojih uskovitlanih misli. Imalo je smisla da ima pet slova, kao većina psovki. Dok sam stajala tamo, kao da mi je svako od tih slova teškim udarcima na površinu mozga utipkavao starinski pisaći stroj. L-A-Ž-A-C. Peter je bio lažac. Nije bilo nikakvih cestovnih radova u Bog Pineu. Nije bilo prekovremenog. Pretpostavila sam da nije bilo ni posla za DEA i nikad ga nije ni bilo. Peter jest lagao o onoj noći i svim drugim duplim šihtama tijekom protekla dva mjeseca. Dok sam stajala u mraku na pločniku preko puta Best Westerna, ono što me najviše pogodilo - više od bola, više čak i od bijesa - bila je nagla spoznaja koliko sam točno ranjiva. Zato što se cijeli moj život vrti oko Petera, shvatila sam. Kuća je bila njegova isto kao i auto i brod. U zadnje dvije godine, moj šest-dolara-nasat, isplata-na-ruke posao u cateringu je platio za što? Nešto malo odjeće iz Gapa? Poneki obrok? AUTI SU PROLAZILI AMO-TAMO


Nisam imala ništa, shvatila sam. Čak ni akademsku školarinu na Sveučilištu Floride koju sam profućkala kad je briljantna stara ja odlučila baciti sve niz rijeku i, kao što pjeva Jimmy Buffett, odletjeti zadnjim avionom. Uložila sam sve svoje žetone na Petera, i nije trebalo biti genij da se skuži kako njegov auto preko puta znači da sam izgubila na veliko. Ne, čekaj malo. Ispravka, pomislila sam tapšući se po trbuhu. Nisam samo ja izgubila na veliko. Izgubila je i moja novoukrcana bebica. Pa, a što si očekivala, Jeanine? zakriještala je moja sljedeća misao. Taj novi unutrašnji glas bio je glas moje majke, shvatila sam. Taj nezaboravni zvuk bio je njezino mračno, pijano prigovaranje koje se događalo sve češće nakon tatine smrti. Zar si zbilja tolika glupača, Jeanie-brini? Kakav bi to murjak prikrio nečiju smrt? Kakav se to murjak rješava trupla? Mali izviđač? Zar si zbilja mislila da možeš od nekoga napraviti krvavu kašu, a da za to ne platiš? A kad smo već kod krvavih kaša, kakva je ono pištoljska strojnica koju si našla na brodu svojeg zgodnog mužića? Užas od kojeg se diže kosa stisnuo me otraga za vrat poput pandže. Ustuknula sam unatrag dok mi se leđa nisu srela sa zidom videoteke. Počela sam kliziti niz njega dok mi stražnjica nije dotakla hladan, tvrdi beton. Promet je nastavio neprekinuto teći tamnom ulicom dok sam ja pokrivala lice rukama poput malog djeteta koje pokušava nestati. U tom trenutku sam prvi put shvatila nešto. To mi je prije potpuno promaklo. Sve što mi je Peter rekao o sebi primila sam zdravo za gotovo. Ja zbilja nisam imala pojma tko je zapravo Peter.


20. poglavlje

poslije jedna od vrata u prizemlju motela su se otvorila i jedan čovjek je izašao. Premda sam to očekivala, ipak me pogodilo kao aperkat u bradu kad sam vidjela da je to Peter. A to nije bio jedini udarac. Peter je bio u odijelu. Bilo je tamnoplavo, krojeno po mjeri, koje nisam prije vidjela, možda Armani. Počela sam jecati. Kako se ovo može događati? Kako može čovjek koji me upoznao s Brandy i Princezom nevjestom i čarima japanskog piva biti najgore lažljivo govno na svijetu? Promatrala sam Petera kako pažljivo pregleda parkiralište. Naizgled zadovoljen, zatvorio je vrata motela za sobom i krenuo prema Supri. Okrenula sam se i potrčala prema svom mopedu kad je otvorio vrata. Je li, tko god da je bio s njim, još u sobi? zapitala sam se, još uvijek zgranuta. Ili se možda još nisu sreli. Možda je ide pokupiti? Hej, mogu li ja biti peti kotač na tvom čvenku, kurvin sine? rekla sam u sebi zbilja pucajući od bijesa dok sam startala vespu. Hvala, Peter. Hvala ti lijepa. Usput, baš ti je seksi odijelo. NEKIH DESETAK DUŠEGUBNIH MINUTA

Ulica Duval, glavna ulica Key Westa, imala je mjesta samo za teturanje kad sam uzrujala u nju nekoliko minuta poslije, dva auta iza Peterove Supre. S krcatim barovima i uličnim štandovima koji su prodavali pivo i rum kao što oni na Coney Islandu prodaju hrenovke, Ulica Duval bila je za Key West ono što je Ulica Bourbon bila New Orleansu. Samo što je u Key Westu karneval Mardi Gras bio svake večeri. Stala sam uz rubnik pred krcatim barom kad je Peter skrenuo u pokrajnju uličicu pored jedne prodavaonice majica i parkirao. Što sad,


Peter? pomislila sam. Na piće i malo plesa? Možda kasna večera? Moje stisnute šake tresle su se na znojem natopljenim ručkama upravljača. Još uvijek nisam mogla povjerovati da se ovo događa. Sjedila sam čekajući jednu ulicu dalje, pregledavajući petkovsku večernju paradu pločnikom od mornaričkih pilota, transvestita, klinaca s koledža, skitnica s plaže i trendovskih milijunaša na odmoru. Peter se pojavio iz uličice nekoliko trenutaka poslije. Sad je nosio malu zelenu sportsku torbu, primijetila sam. Kako ti se to sviđa? pomislila sam kad je krenuo na jug kroz gužvu. Možda će Peterov alter ego sad u teretanu? Dvostruka šihta? pomislila sam, potpuno zapanjena, kad sam upalila moped i počela ga opet slijediti. Više se činilo da Peter ima dvostruki život. Naglo sam stala ogrebavši vespu i skočni zglob na rubnik kad sam vidjela da Peter skreće za ugao u Ulicu Fleming oko južne strane više otrcanog nego elegantnog hotela La Concha. Sjahala sam, držeći se u sjeni ispod tende slavnog art deco hotela dok sam otrčala do kuta i zavirila niz ulicu. Peter je stajao na jarko osvijetljenom pločniku pred bankomatom banke Hibiscus Savings. Dok sam gledala, izvadio je debelu omotnicu iz torbe i gurnuo je u prorez za uloge. Kasnonoćna uplata bila bi sasvim normalna stvar, valjda. Samo što Hibiscus Savings nije bila naša banka. Naš štedni račun bio je u First State. Barem račun za koji sam ja znala, pomislila sam odmahujući glavom. Pokušavala sam procesuirati tu informaciju kad je mala srebrna Mazda Z sa zatamnjenim prozorima prišla pored mene. Usporila je i skrenula u Flemingovu. Peter se okrenuo kad je auto zatrubio, otrčao do suvozačke strane i ušao. Otrčala sam natrag do vespe. Čini se da je noć tek počinjala.


21. poglavlje

je sinula dok sam slijedila Mazdu Z iz krcate Duvalove i u mračnije pokrajnje ulice. Ta je misao bila ustvari utješna. Definitivno utješna, s obzirom na trenutne okolnosti. Možda ovo ipak jest ona stvar s DEA, pomislila sam. Možda je Peter zbilja morao raditi pod krinkom i samo je izmislio onu priču o prometničkoj šihti u Big Pineu da se ja ne bih brinula. Naravno, to još uvijek znači da mi je lagao, samo što možda nije bilo onoliko loše koliko sam ja u prvi čas pomislila. Molim te da to bude razlog, molila sam se dok sam zujala za njim kao totalni manijak kroz ulice Key Westa mračne kao u rogu. Deset minuta poslije auto je skrenuo na prazni parking Državnog parka Zachary Taylor. Čekala sam na ulici pored ozidanog ulaza u park gledajući kako Mazda staje usred parkinga i radi u leru. Trenutak potom svjetla su se smanjila i ugasila. Jesu li oni u nekakvoj zasjedi? pomislila sam. Možda obavljaju razmjenu? Čekaju nekoga? Vjetar je počeo puhati kroz škripava stabla palmi u tami dok sam ja čučala uz kameni zid, promatrajući auto. Gledajući niz pustu ulicu iza sebe sjetila sam se kako me Elena upozoravala na Jump Killera. Na to kako neki ljudi smatraju da je on iz Key Westa. Sjajno, pomislila sam. Baš ti hvala, Elena. Zbilja to cijenim. Baš mi u ovom trenu treba još nešto oko čega ću ludjeti. Sagnula sam se iza zida kad je auto naglo krenuo i izjurio s parkinga. Izgubila sam auto dok sam se vraćala do mopeda, pa sam se odlučila odvesti natrag do Peterovog auta parkiranog u uličici kod Duvalove. Peter je baš izlazio iz srebrne Mazde kad sam ja skrenula u ulicu malo sjevernije NOVA MOGUĆNOST POLAKO MI


deset minuta poslije. Stala sam uz rubnik pred prepunim barom na uglu da vidim što će sad biti. Prvo što sam primijetila bilo je da umjesto zelene sportske torbe s kojom sam ga vidjela Peter sad nosi mnogo veći crni kožnati ruksak. Osjećaj očajničke, zadnje nade plivao mi je u grudima. Je li to značilo da je to zbilja bio nekakav posao za DEA? Tako sam jako željela vjerovati da je ono što sam upravo vidjela bio Peter koji radi pod krinkom. Mazda Z je skrenula u Duvalovu i stala pred crvenim svjetlom na semaforu tamo gdje sam ja čekala s motorom u leru. Španjolska muzika je zatreštala iz nje kad se zatamnjeni suvozački prozor spustio. Čula sam puhače kako se utrkuju s bongo-bubnjevima dok je pogled mojih raširenih očiju padao na dvoje ljudi u autu. Iznenađeno sam zaškiljila i odmahnula glavom. To ne može biti istina, pomislila sam. Poznavala sam ih oboje. Teo, ljigavi barmen s prosijedom kosom, bio je za volanom i radio ono što mu je najbolje išlo, to jest trljao si nos. Još čudnije, pored njega je moja šefica Elena pjevala uz salsu, očiju zatvorenih dok je lupkala prstima po upravljačkoj ploči u ritmu glazbe. Tad se svjetlo na semaforu promijenilo i nabrijana Mazda je pojurila i izgubila se u prometnoj gužvi gornje Duvalove. Još uvijek sjedeći na mopedu s upaljenim motorom, buljeći u crveno svjetlo za pješake, pokušala sam razlučiti što sam upravo vidjela. Na trenutak mi je činjenica da poznajem sve upletene u čudni susret pružila osjećaj olakšanja. Na jednu glupu sekundu sam se čak zapitala šuljaju li se oni ovako okolo zbog mene, kao da mi planiraju nekakav tulum iznenađenja. A onda je stvarnost došla na svoje. Nije tu bilo nikakvog tuluma. Čak naprotiv. Moj muž je prljavi murjak? pomislila sam. Ne, shvatila sam. Bila je to Elena! Elena je bila korumpirana. Peter je radio na slučaju protiv nje i Tea. Znala sam zasigurno da Teo šmrče kokain i vjerojatno ga je i preprodavao. To je moralo biti to! Tad je auto iza mene jako zatrubio. Okrenula sam ručke i dala gas da mu se sklonim s puta, ali sam u tome


pretjerala. Zadnji kotač je proklizao, vespa se nagnula i jako sam pala. Ležala sam tamo na tren. Uz užasan bol u laktu i koljenu, s glavom u slivniku. Onda sam se iskoprcala ispod mopeda i sjela na rubnik. Fascinirano sam buljila u svoje razderano koljeno. Tanka crta krvi curila mi je niz goljenicu i skrenula lijevo kad mi je stigla do skočnog zgloba. Dok sam gledala sebe kako krvarim, pjesma Rieka Jamesa Super Freak doprla je na ulicu iz prepunog bara iza mene. ”When I make my move to her room, it'she right time," pjevali su uz glazbu pijani posjetitelji. ”Its such a freaky scene. ” "Hej, jeste li dobro, treba li Vam pomoć?" rekao je neki muški glas s jakim pivskim zadahom s pločnika iza mene. Odmahnula sam glavom, uspravila moped, popela se na njega i krenula doma.


22. poglavlje

minuta da dođem kući. Otuširala sam se i previla koljeno. Kad sam legla u krevet, podigla sam daljinski s noćnog stolića i upalila TV. Odlučila sam ostati budna dok Peter ne dođe doma, ali nakon minutu-dvije glava mi je klonula. TREBALO MI JE DVADESET

Nebo iza roleta spavaće sobe bilo je tamnosive boje praskozorja kad sam se probudila. Na TV-u je bila aerobik-emisija: mršave mlade žene s previše šminke koje su se smiješile poput Miss Amerike dok su odbrojavale čučnjeve. A onda je zvono na vratima zazvonilo. Isteturala sam iz kreveta. Je li to Peter? Je li zaboravio svoj ključ? Bila sam još zbunjenija kad sam vidjela policijski auto na kolnom ulazu pred prozorom dnevnog boravka. Otvorila sam vrata. Nije bio Peter. Bila je oniska policajka u odori policije Key Westa. Mislila sam da poznajem sve Peterove kolege, ali nju nikad prije nisam vidjela. "Jeanine Fournier?" pitala je. Čak i ošamućena, mogla sam po njezinom držanju, po uzbuđenom pogledu, vidjeti da nešto ozbiljno nije u redu. Odjednom sam se osjetila umorno i bespomoćno, potpuno nespremna za ono što će mi reći. Gledajući u njezine čvrste crte lica, poželjela sam vratiti se u svoju spavaću sobu i opet leći. Sunce je izašlo dok sam tako stajala i odmah rasvijetlilo nebo. "Da?" konačno sam rekla. "Trebate poći sa mnom, Jeanine", rekla je. Što kog? Što je sad? "Tako mi je žao što vam ovo moram priopćiti", rekla je murjakinja.


"Radi se o vašem suprugu Peteru. Bio je umiješan u pucnjavu."


23. poglavlje

U PUCNJAVU?

Ta jedna glupa misao stalno mi se ponavljala u otupjelom umu dok sam sjedila na suvozačkom sjedalu jurećeg policijskog auta. Svakih nekoliko sekundi pokušala bih oblikovati drugu misao, ali moj uvrijeđeni, tvrdoglavi mozak nije htio ni čuti. U pucnjavu? mislila sam. U pucnjavu? To je značilo da je Peter pogođen, zar ne? Zurila sam u podnu prostirku policijskog auta prekrivenu formularima za prijavu incidenta. Moralo je biti tako. Inače riđokosa policajka za volanom ne bi došla po mene. Morala sam razgovarati s Peterom. Doznati što se događa. Sad je upucan? Nisam znala što da mislim dok je policijski auto skretao uz škripu guma. Što je to značilo? Ako sam mislila da sam dezorijentirana dok sam se vozila u autu, to je bilo ništavno u usporedbi s pljuskom po glavi koja me čekala kad smo se sa škripom guma zaustavili na Shellovoj benzinskoj postaji na North Rooseveltovom. Izgledalo je i zvučalo kao da je došlo do nasilnog smaka svijeta. Pored nekoliko policijskih auta s uključenim sirenama, tu su bila tri vozila hitne i vatrogasni kamion. Žute vrpce za obilježavanje dokaza lepršale su na povjetarcu s obližnje sjeverne obale. Cijeli blok zgrada oko postaje izgledao je kao ogroman dar umotan u vrpce. Svjetina turista i skitnica s plaže nijemo je stajala rame uz rame iza žute vrpce poput gledatelja na nekom sportskom natjecanju koje samo što nije počelo. Činilo se da je svaki murjak iz odjela tamo. Gledala sam ih lice po lice zapažajući one koje poznajem. Na našim rekreativnim softball utakmicama i roštiljanjima, ti ljudi bili su sretni i opušteni. Sad, dok su obrađivali prizorište u svojim strogim crnim odorama, najednom su izgledali hladno,


bešćutno, ljutito, skoro prijeteći. Što se, kog vraga ovdje dogodilo? "Evo je", rekao je murjak i Peterov dobar prijatelj po imenu Billy Mulford kad me ugledao. Zadnji put kad sam vidjela Billyja, taj plavokosi sredovječni zdepasti tip je skakao bombu u more s broda na nečijem tulumu za umirovljenje. Sad je izgledao sklon zabavi koliko i čuvar u konclogoru. "To je Peterova žena, Jeanine. Propustite je", zapovjedio je. Bila sam previše otupjela da bih propitivala što se događa dok su podizali vrpcu i mahali mi da prođem. Zašto se prema meni odnose kao prema prvodošlom? Zaglušujuća sirena još jednog auta hitne se oglasila dok me Mulford vodio preko izblijedjelog asfalta i mimo pumpi. Pored vrata restorana, nekoliko bolničara iz hitne klečalo je oko nekoga koga nisam mogla vidjeti. Ruke su mi se počele tresti kad sam pokušala shvatiti što se događa u cijeloj toj gužvi. Sklopila sam ih u molitveni položaj. "Hajde, hajde! Daj mi mjesta tu, jebo te", režao je krupni crni bolničar dok je vadio iglu za injekcije iz jarkožute kutije za prvu pomoć. "Ide van! " povikao je netko piskavim, paničnim glasom trenutak kasnije. Začuo se strašan štropot kad su nosila hitne škljocnula u položaj za vožnju. Gužva policajaca i bolničara počela se razmicati pred njima puštajući nosila da prođu. Koljena su mi skoro popustila kad mi se Mulford izmaknuo s crte pogleda i konačno sam vidjela tko je na nosilima. Zateturala sam unatrag, odmahujući glavom. Nešto mi se slomilo u grudima dok su mimo mene vozili Petera, očiju praznih i nefokusiranih, lica i prsa prekrivenih krvlju.


24. poglavlje

u krug oko Petera, štiteći ga od pogleda dok su ga vozili prema autu hitne koji je bio okrenut unatrag. Primijetila sam nekoliko stvari istodobno. Bio je blijed kao krpa. Tanka paukova mreža krvi bila mu je rasprsnuta preko lica i vrata. Košulja mu je bila rasječena, i vidjela sam još crne krvi usirene na njegovoj ruci kako mu kaplje niz lakat. Peter nije samo izgledao upucano, pomislila sam zureći u njega dok su ga dizali u auto hitne. Peter je izgledao mrtvo. "Pustite je da prođe", rekao je Mulford vukući me naprijed. "To mu je žena. " "Ne sad, kvragu", rekao je krupni crni bolničar odgurujući ga rukom. "O, Bože. O, Bože", rekao je Mulford, odmahujući glavom dok su odvozili Petera. Stisnuo mi je rame. "Tako mi je žao, Jeanine. Ovo se ne bi trebalo događati. " "Što se dogodilo?" pitala sam. "Nismo još sigurni", rekao je, posivio u licu, sliježući ramenima. "I ja sam tek stigao. Mislim da je Peter ušao po kavu tijekom svoje šihte. Ušetao usred pljačke. Dvojica Jamajčana. Imali su nekakvu strojnicu. Naši dečki upali su u zasjedu. Sad ih tražimo. " Mulford se okrenuo kad je jedna žilava, iznenađujuće mišićava bolničarka krvavih tenisica izašla kroz vrata restorana. "Kako je ona?" pitao je. Ona? pomislila sam. Zakoračila sam udesno i pogledala u dućan. Tada sam vidjela ostale. Još tri bolničara bila su okupljeni oko još jednog tijela. Kad sam koraknula naprijed i vidjela rasutu plavu kosu pored policijske kape, osjetila sam se kao da sam licem uletjela u nevidljivu električnu MURJACI SU SE SKUPILI


ogradu. Bez ikakvog razloga, počela sam polako klimati glavom sama sebi. Moja šefica Elena, grla mecima raznesenog u komadiće, ležala je u lokvi krvi, mrtva na podu.


25. poglavlje

JEDNO ELENINO NEPOKRETNO OKO,

ono koje nije izbijeno metkom, bilo je širom otvoreno i zurilo u strop. Krvi je bilo posvuda, kao da je netko prevrnuo punu kantu. Na njezinoj odori. Na hrpi prevrnutih plavih boca tekućine za vjetrobrane. Na kirurškim rukavicama koje je jedan bolničar skidao glasno psujući. Lokvice i kapljice i užasne mrlje jarko crvene krvi bakrenog vonja. "Jako mi je žao, rekla je bolničarka Mulfordu. "Jadnica je dobila najmanje šest u lice i vrat i još četiri u donji dio prsa. Izgubila je previše krvi dok smo mi došli. Izgubili smo je." "A onaj drugi?" rekao je Mulford bolničarki, pokazujući na lijevo. Pogledom sam slijedila njegov prst do para bosih smeđih nogu koje su virile iza kraja police poput nogu zle vještice ispod Dorothyne kuće. "Prodavač s benzinske? rekla je bolničarka odmahujući glavom. "On je dobio cijeli rafal u grlo, izgleda. Na mjestu mrtav." Opet sam klimnula glavom na tu novu informaciju. Bila je i treća žrtva? Zurila sam u krvlju i moždanima poprskane police, mjedene čahure, razbijeno staklo. U zraku se jako osjećao bolnički vonj ispražnjenih crijeva. Nikad prije nisam bila blizu tolikoj količini nasilja i smrti. Bila je to doslovno krvava kupka. Isteturala sam mimo Mulforda van da se sklonim od vonja i primijetila sam da se svjetina iza vrpce udvostručila. Visok sredovječni čovjek gol do pasa u podrezanim trapericama i s panama-šeširom najednom je posegnuo pod vrpcu i podigao jednu čahuru do svojih zakrvavljenih očiju. "Hej! Spusti to natrag!" povikao je Mulford, trčeći prema njemu. Tad sam primijetila pištolj. Na gorivom umrljanom asfaltu, na pola puta između prve pumpe i vrata postaje, pored jarkožutog policijskog čunja za dokaze ležao je ravan crni


pištolj. Kad sam koraknula bliže da ga pogledam, vidjela sam da sam pogriješila. To nije bio običan pištolj. Bio je to veliki crni strojni pištolj s rupicama oko cijevi. Imao je sivu izolir-vrpcu oko drske i ogrebotine pored natpisa "Intratec Miami 9 mm". Stajala sam tamo sagnuta, zureći u to oružje. Nisam mogla skinuti pogled s njega. Jer on nije bio samo nalik pištolju koji sam vidjela na Peterovom brodu. Bio je to pištolj s Peterovog broda. "Čuo i razumio", rekao je Mulford u svoj radio stižući opet do mene. "Dovedite te detektive ovamo čim prije. Ovo izgleda kao jebeni čikaški masakr na Valentinovo. Recite im da je pozornica Cardenas ubijena u pljački s umorstvom. Da vidimo hoće li ih to pokrenuti. " Dok sam stajala tamo, bijeli jarboli jedrilica u marini na Aveniji Palm preko puta benzinske postaje postali su izraženo ocrtani naspram plavog neba. Peterov pištolj? Zašto je Peterov pištolj tu? Je li zbilja njegov? "Dođi, Jeanine. Odveli su Petera u Lower Keys Medical. Odvest ću te tamo", rekao je Mulford. Otišli smo do njegovog auta i ušli. Poskočila sam kad je veseli oniski murjak najednom udario volan. "Jebo im pas mater!" rekao je. Nakon jednog trena shvatila sam da plače. Brzo je obrisao lice i pokrenuo auto. "Oprosti, Jeanine", rekao je. "Elena je bila baš sjajna, znaš? Kako može ona biti mrtva? Ali barem su Peteru sredili krvarenje. Na tome možemo biti Bogu zahvalni." "Što su učinili?" rekla sam, trgnuvši se u sjedalu kao da je Mulford udario mene, a ne volan. "Što? Nitko ti nije rekao?" rekao je Mulford. "Bolničari su uspješno zaustavili krvarenje. Izgleda da će se Peter izvući."


26. poglavlje

Lower Keys Medical Center na pet minuta od Key Westa na otoku Stock. Jedan bolničar rekao mi je da je Peter odveden ravno na kirurgiju. Sljedećih nekoliko sati sjedila sam u čekaonici punoj murjaka na drugom katu bolnice. Nakon nekog vremena nazočni murjaci počeli su izlaziti u hodnik i stajali u grupama tiho se došaptavajući. Na jeftinom TV prijemniku iznad vrata gledala sam poseban izvještaj 7 News o Jump Killeru. Nestala je filipinska maserka iz Marathona na Floridi i nagađalo se da je Jump Killer opet napao. Taman je posebni izvještaj ustupio mjesto kvizu Family Feud kad je visok, sjedokos policajac u odori kročio u čekaonicu. "Jeanine?" rekao je prelazeći prostoriju u dva brza koraka. "Ja sam zapovjednik John Morley. Peterov nadređeni. Ne mogu ti ni reći koliko mi je žao zbog ovog." Rukovala sam se s njim. Vidjela sam Morleyevu sliku i prije u lokalnim novinama, ali ovo je bio prvi put da sam ga baš srela. "Hvala Vam, zapovjedniče", rekla sam. "Molim te, zovi me John. Kako je Peter? "Još je na kirurgiji", rekla sam. Privukao je stolac. "Sigurno prolaziš kroz pakao", rekao je šef policije suosjećajno odmahnuvši glavom. "Izgleda da su Peter i Elena prekinuli pljačku u tijeku, ali kad se puca na policiju to može biti bilo što. Smeta li ti da ti postavim par pitanja?" "Ne, naravno", rekla sam. "Je li Peter imao nekih sukoba s bilo kim za koje znaš? S nekim PETERA SU ODVEZLI U


susjedom? Bilo s kim tko bi mu se htio osvetiti? Čudni telefonski pozivi? Možeš li se sjetiti bilo kojeg neuobičajenog razloga zašto bi se ovo dogodilo?" Pomislila sam na sve što sam vidjela sinoć, na Peterovo bizarno ponašanje. Odlučila sam to ne spominjati dok ne razgovaram i s Peterom. "Nisam baš sigurna, ali ne bih rekla", rekla sam slegnuvši ramenima. Morley me gledao u oči dok me tapšao po koljenu. "Moglo bi biti bilo što, Jeanine. Je li se Peter ponašao čudno u zadnje vrijeme?" Zaškiljila sam na njega. Činilo se da me malo pritiska. Grozničavo razmišljajući što da kažem, osjetila sam olakšanje kad je privlačna žena azijskog porijekla u zelenoj liječničkoj odori izašla na vrata trenutak potom. "Ja sam dr. Pyeng, rekla je. "Vaš suprug je uspješno operiran i u stabilnom je stanju. Molim Vas, pođite sa mnom, gospođo Fournier. " "Uspjeli smo metak izvući netaknut", rekla je dr. Pyang dok sam je ja žurno slijedila u hodnik. "Metak je poderao dosta duboke mišićne mase u njegovom ramenu, ali je srećom promašio kost. Nijedna veća krvna žila ni živac nisu presječeni, pa sam uvjerena da trajnijih oštećenja neće biti. " Umjesto da krenemo u dizalo kao što sam očekivala, skrenuli smo desno kroz automatska vrata. Dr. Pyeng je stala kod prve sobe iza prazne sobe za sestre i otvorila vrata. Soba iza njih bila je uska i mračna. Pored velikog bolničkog kreveta, blistavi bijeli kardiomonitor tiho je pijukao pored napola pune vrećice za intravenozni unos. Peter je ležao na krevetu na kotačima, zatvorenih očiju. Pod nosom mu je bila cjevčica ružičastog ruba. Također je imao veliki zavoj na lijevom ramenu i drip uboden u zdravu desnu ruku. "Krvni tlak mu je dosta dobar pa mislim da smo prebrodili opasnost od šoka", prošaptala je dr. Pyang uvodeći me unutra i zatvarajući vrata. Peterove oči bile su staklaste. Pogledala sam u vrećicu dripa. DIAZEPAM OTOPINA, pisalo je velikim crvenim slovima, a manjim slovima ispod uočila sam ispisano VALIUM. Stisnuo mi je ruku. Onda se zagledao u mene, uzdahnuvši kad mu se licem razlio širok, smiren smiješak. "Sireno!" prošaputao je. Opet je bio tu, moj veliki plišani medo, moj drug u piću. Čak i ležeći tako u bolničkom krevetu, bio je zgodan. Uputio mi je svoj dječački


osmijeh, poput Bretta Favrea koji pobjeđuje u produžetku. Zastao mi je dah kad sam pogledala u njegove ošamućene plave oči. One su bile najbolja stvar na njemu, blijede i meke poput ispranog trapera. Oči su mu se nakon nekoliko sekundi sklopile i počeo je hrkati. "To je od sredstava protiv bolova", prošaptala mi je dr. Pyang u uho. "Sad bi se trebao odmoriti. Bit će lucidniji sutra kad se vratite. "


27. poglavlje

"I ELENU STE POZNAVALI, zar ne?" pitao me šef Morley dok smo izlazili s parkirališta bolnice u njegovom službenom Broncu. Morley je stajao u hodniku odmah ispred Peterove sobe kad sam izašla. Inzistirao je da me on odveze kući. Kako nisam mogla smisliti nikakav uvjerljiv izgovor, na kraju sam nevoljko pristala. "Radile smo skupa u cateringu, rekla sam. "Ne mogu vjerovati da je više nema. " "Svima nam je teško u to povjerovati", rekao je Morley kad smo skrenuli južno na Overseas mostu natrag prema Key Westu. Onda je dodao mršteći se. "Ne brini se. Raspisali smo tjeralicu za cijelo područje od Lower Keys gore do Miamija. Hvatanje tog smeća samo je pitanje vremena. " Morley je naćulio uho kad je nešto nerazumljivo zakriještalo preko policijskog radija. Podignuo je mikrofon do usta da odgovori, a onda se predomislio i opet ga vratio dolje. Umorno mi se nasmiješio. "Kako ste se Peter i ti upoznali, ako ti ne smeta što pitam? Izgledaš mi, pomalo, pa, mlada. " "Bila sam tu dolje na proljetnim ferijama prije dvije godine", rekla sam. "Upoznala sam Petera i nikad nisam otišla. " "Ah, ljubav na prvi pogled. To je sjajno. Je li bio u civilu?" rekao je Morley sa smiješkom. "Ili si pala na odoru?" "Bila je odora", rekla sam slabašno se smiješeći. "Prošla sam znak stop na unajmljenom mopedu, on me zbog toga zaustavio i ostatak je povijest." To je bila laž koju smo Peter i ja unaprijed dogovorili. "Romantika na prizorištu, ha?" rekao je Morley klimajući glavom. "Tako to ide s murjacima. Profesionalni rizik. Staviš lisice nekome jedne noći na plaži i sljedeće što se događa je da ih puštaš i daješ im dijamantni


prsten. " Pogledala sam šefa policije. Po drugi put imala sam dojam da čačka, pokušava me izbaciti iz ravnoteže ne neki čudan način. Ali pogled mu se držao ceste. Nije bilo ni traga ironije ili optužbe. Ipak, zastao mi je dah kad su mi se riječi staviš lisice nekome jedne noći na plaži odvrtjele u mozgu. Je li to tako sročio slučajno, ili je znao za moju tajnu? Unutrašnjost policijskog terenca najednom se činila vrelom, zagušljivom. Kapljice znoja počele su mi se skupljati na vratu i pod pazuhom, duž donjeg dijela leđa. Pokušala sam spustiti električni prozor. Ništa se nije dogodilo. Morley je valjda imao uključen sigurnosni sustav za djecu. Tko je uopće Morley ustvari bio? Zapitala sam se ošamućeno. Što je bio Peteru? Samo šef? Ili i prijatelj? Neprijatelj poput Elene? Suučesnik? Najednom smo usporili i stali. Pogledala sam kroz prozor. Bili smo pred mojom kućom. "Hvala na vožnji", rekla sam izlazeći. "U svako doba, Jeanine", rekao je Morley. "Žao mi je što smo se morali upoznati u ovako gadnim okolnostima. Zapamti, čega god da se sjetiš što bi nam moglo pomoći razumjeti zašto su Peter i Elena upucani, ne oklijevaj me nazvati. U bilo koje doba dana i noći. " "Svakako", rekla sam. Lagani tropski vjetrić koji je činio Key West podnošljivim kao da je bio ledeno hladan dok sam odolijevala porivu da otrčim do vrata. Kad sam ušla, zaključala sam vrata za sobom i otišla do prozora u dnevnom boravku. Morley je još bio tamo, s motorom u leru ispred mog kolnog ulaza. Nakon tri do četiri minute koje kao da su mi čupale utrobu, polako se odvezao. Nikad u životu nisam osjetila toliko olakšanje. Ostala sam stajati tamo još nekoliko minuta, gledajući kroz prozor uz ulicu i niz nju. Gledala sam preko naše uličice na guštik palmi koji se njihao na vjetru još pet minuta prije nego što sam se okrenula da odem. Zastala sam kad se nešto pojavilo na rubu mojeg vidnog polja. Kroz prozor, dolje prema uglu ulice, Morleyjev policijski Bronco usporio je i stao. Lice mi je počelo trnuti, žmarci su mi prošli obrazima, usnama.


Što je sad, kog vraga ovo? Morley promatra kuću? Promatra mene? Ustuknula sam u nevjerici od prozora, teško dišući. Leđa su mi udarila u stolac, i srušila sam se na meksičke pločice.


28. poglavlje

me zvuk galebova probudio na kauču u dnevnom boravku. Dva galeba borila su se oko nečega na zidu stražnjeg dvorišta prema moru. Gledala sam ih užasnuto fascinirano kako kriješte i kljucaju jedan drugog kljunovima. Progutala sam čašu vode nad sudoperom. Nisam se mogla sjetiti kad sam zadnji put nešto jela. Otvarala sam hladnjak kad sam začula auto i krckanje kotača po šljunku našeg kolnog ulaza. Panično sam otrčala do prozora dnevnog boravka. Morleyjev crno-bijeli Bronco je nestao, ali je umjesto njega jedan policijski auto baš ulazio u naše dvorište. Suvozačka vrata su mu se otvorila, i skoro sam se onesvijestila. Auto se izvezao iz našeg dvorišta dok je Peter, ukočene lijeve ruke, prilazio vratima. Peter! Zašto je tu? Zar nije trebao biti u jebenom bolničkom krevetu? Zašto bi ga, kog vraga pustili doma tako brzo? Bio je ranjen! Ustuknula sam od prozora, s mukom gutajući gvalju kad su njegovi ključevi zazvečali u vratima. Brava je škljocnula i vrata su se otvorila. Peter je stao kao dijete koje se igra "smrzavanja kad me vidio s vrata. I ja sam bila smrznuta. Sve je bilo čudno, malo pomaknuto. Čak i svjetlo je bilo pogrešno. Izgledalo je ne kao suton nego kao svitanje. Peter je zatvorio vrata za sobom. Onda su mu ključevi ispali iz ruke kad su mu se plave oči napunile suzama. Čučnuo je, a onda se srušio na pločice u hodniku. „Oni šupci u bolnici govorili su mi da ostanem, ali nema šanse", rekao je, škiljeći prema stropu. "Čim sam se probudio, iščupao sam ono njihovo SUNCE JE ZALAZILO KAD


sranje iz ruke i otišao. Jebo njih i jebo one šupke što su me pokušali ubiti. Preživio sam. Ja sam pobijedio. Oni su izgubili. Doma sam, Jeanine. " Tad sam pomislila na sve. Na sve one čudne stvari koje sam vidjela. Sve što je Peter tajio od mene. Znala sam da ono što je Peter naumio vjerojatno nije po pravilima, ali sam znala i da, što god to bilo, mora postojati dobar razlog za to. Možda je zaglibio u to preko glave, pomislila sam odjednom. On se brinuo za naše financije. Možda je loše investirao i pokušavao to popraviti tako što će učiniti nešto ne baš zakonito. Je li njegova noćna aktivnost bila njegov način da nas pokuša zaštititi? Na kraju krajeva, ja od svih ljudi najbolje znam da Peter nije bas tip koji će se držati pravila. Svakako je riskirao sa mnom. Da mi se to nije svidjelo, ne bih se ni bila udala za njega, ne? Grč ljubavi i simpatije prema njemu tad je prošao kroz mene. Nisam željela da ikad vise ode na posao. Htjela sam da ostane u našoj kući gdje je sigurno. Da ostane ovdje u našem utočištu gdje su ružne stvari po strani i sve greške se opraštaju. Pošla sam i sjela do njega. Držala sam ga za ruku dok je on zabio lice u moju kosu i plakala. "Tako sam se bojala, Peter", rekla sam. "Pomislila sam da sam te izgubila. "


29. poglavlje

sljedeće večeri u Pogrebnom zavodu Dean-Lopez u Ulici Simonton. Peter i ja bili smo istog Irena zapanjeni redom provoditelja zakona u svečanim odorama koji se protezao po pločniku duž cijele ulice. I Peter je nosio svoju uredno izglačanu uniformu, kape nabijene na oči, s plavim sakoom prebačenim preko ranjenog ramena kao nekakav plašt. Ja sam hodala uz njega u svojoj ozbiljnoj crnoj haljini držeći ga za zdravu ruku. Stotine ruku tapšale su Petera blago po leđima dok smo hodali kroz svjetinu koja se razmaknula. "Uhvatit ćemo te kopilane, čovječe", rekao je jedan ćelavi državni policajac s brkovima cirkuskog snagatora. "Drž'se, stari", rekla je jedna niska crna murjakinja u uniformi policijskog odjela Marathona. Niz drugu stranu ulice red tužnih crnih ljudi također je polako ulazio u pogrebni zavod. Uočila sam mlade crne dečke s uštirkanim bijelim košuljama i leptir-kravatama, mlade cure u haljinama koje su izgledale kao za pričest. Čak je i jedan kreolski bend s teretnog prostora parkiranog kamiona svirao za ožalošćene. Oni su bili tu za prodavača koji je ubijen, pedesettrogodišnjeg useljenika s Haitija imenom Paul Phillip Baptiste čije su karmine također bile večeras. Činilo se da je cijeli otok došao. Peter je kimao glavom ozbiljno i brižno dok su se okupljeni ožalošćeni grlili s njim i izražavali mu sućut. "Ne bih mogao kroz ovo proći bez tebe, Sireno", šapnuo mi je Peter kad smo konačno ušli u pogrebni zavod. Stisnula sam mu ruku. ELENINE KARMINE BILE SU


"A gdje bih drugo bila, Peter?" rekla sam dok smo čekali u redu da se upišemo u knjigu žalosti. jučer je ustvari bio divan dan. Nisam se mogla sjetiti kad smo zadnji put proveli toliko neprekinutog vremena skupa. Jeli smo u kući, a kad nismo bili u krevetu, promatrali smo zalazak sunca. Nekoliko puta činilo se da mi želi reći što se događa, ali bi se onda predomislio i promijenio temu. Nisam ga pritiskala. Mislim da nisam željela znati. Samo sam htjela da budemo skupa. Svijet nek' ide kvragu. Osim toga, znala sam da će mi jednom sve reći. Bili smo si najbolji prijatelji. Dogodio se jedan čudan trenutak tog jutra. Kad sam se vratila u kuhinju pošto sam u dvorištu popila jutarnju kavu, Peter je stajao leđima prema meni, tiho razgovarajući na telefonu. Stala sam, smrznuta na vratima, kad je on najednom podigao glas. "Odjebi te svoje planove, Morley", zarežao je Peter tonom koji je istodobno zvučao grubo i hladno. Samo sam jednom prije čula Petera da govori tim tonom. One noći kad me uhitio. "Samo budi tamo, jasno sam ga čula dok sam izlazila natrag van. "Neću ti dvaput ponoviti. " Činilo se čudno što Peter tako razgovara sa svojim šefom. Sjetila sam se kako je Morley promatrao kuću. To je bilo teško shvatiti. Kad je bio nas red da se pomolimo, Peter i ja skupa smo otišli do Eleninog zatvorenog, cvijećem prekrivenog lijesa i kleknuli. Nastala je tišina u prostoriji iza nas kad su ljudi shvatili što se događa. Krajičkom oka, vidjela sam da Peter skida kapu. Nakon jednog časka, lice mu se zgrčilo kao da popušta pod neizrecivim pritiskom, i uzela sam kapu od njega. Peter i ja razdvojili smo se kad je on ostao popričati s Michaelom Cardenasom, Eleninim mužem. Rukovala sam se sa svećenikom pokraj njega i još nekim ljudima koje nisam poznavala. "Jeanine, tu si!" Gary, kuhar s posla, rekao je stežući me u bolan zagrljaj. "Možeš li uopće povjerovati u ovo?" "Ne mogu, Gary. Baš je užasno", rekla sam gledajući okolo. "Nisam vidjela Tea. Je li mu sve ovo teško palo? "Otišao je", rekao je Gary odmahujući glavom. "To je totalna ludnica. Teo me nazvao večer nakon pucnjave. Rekao je da je dobio posao u hotelu


u Dominikanskoj Republici i da odlazi odmah. Valjda mu je bilo preteško podnijeti Eleninu smrt. Trebala si ga čuti na telefonu. Bilo mi ga je toliko žao da sam sutra otišao do njegovog stana sa čekom da mu dam plaću, ali stanodavac je rekao da je već otišao. Ostavio odjeću i sve. Peterova kapa ispala mi je iz ruke kad sam se sjetila zadnjeg puta kad sam vidjela Tea. Bilo je to one noći kad sam pratila Petera. Teo je bio za volanom Mazde s Elenom. Elena je mrtva, a sad je Teo samo tako otišao? Dok je Gary pozdravljao nekoga drugog, ja sam se okrenula prema prednjem dijelu prostorije uz lijes. Morley je došao i Peter je stajao s njim. Razgovarali su tiho, ali žučno. "Gospođo Fournier?" rekao je netko. Okrenula sam se. Na tren sam se uspaničila. Sasvim blizu mene stajao je zgodan čovjek duge prljavoplave kose i isusovske brade. Bio je to dvojnik Björna Borga koji me uplašio pred Hemingwayevom kućom dok sam radila catering. To se sad činilo tisuću godina daleko. "Poznajem li Vas?" upitala sam koraknuvši natrag. "Ne, rekao je čovjek glasom dubljim nego što sam očekivala. "Ali ja Vas poznajem, na neki način. " Što je, kog vraga sad ovo? pomislila sam. "Jeste li Vi policajac?" rekla sam sumnjičavo. "Ustvari sam agent FBI-a, rekao je, diskretno mi gurajući vizitku u ruku. Nakon trenutka šoka, pogledala sam je. Imala je istaknut znak FBI-a. "Specijalni agent Theodore Murphy", pisalo je uz broj telefona. "Zašto mi to dajete?" pitala sam. Nastavljajući gledati po sobi, on je slegnuo ramenima. "Lijepo je imati pomoć kad se nađete u škripcu", rekao je. Svojom plavom bradom pokazao je prema vizitki. "Brzo je sakrijte prije nego što je netko vidi. " "Što?" rekla sam. "Prije nego što vidi?" Murphy je pogledao prema prednjem dijelu gdje su Peter i Morley razgovarali. Onda je opet slegnuo ramenima. "Morate biti vrlo pažljivi, Jeanine", rekao je pa se okrenuo i otišao.


30. poglavlje

tjedan dana nakon Eleninog sprovoda kad sam čula kako motor na Peterovom Stingrayu počinje režati. Izlazeći iz tuša, ispustila sam ručnik i otrčala do prozora. Kroz rolete sam vidjela čovjeka kako kotrlja veliki hladnjak za pivo kroz naše dvorište prema Peterovom ribarskom brodu. Visok čovjek kratko podšišane sijede kose. Bio je to zapovjednik Morley. Dok se ukrcavao na brod, ja sam se sjetila Peterovog čudnog telefonskog razgovora: Odjebi te svoje planove, Morley. Samo budi tamo. Neću ti dvaput ponoviti. Začulo se blago kucanje na vrata spavaće sobe. "Jeanine! Oho!" rekao je Peter provirujući glavom kad je vidio tla sam gola. "Zbog tebe sam zaboravio što sam htio reći. E, da, potpuno sam ti zaboravio reći da zapovjednik Morley i ja idemo na pecanje. " Na što? "Znam, znam, trebao sam ti reći. Zločesti Peter", rekao je lupajući sam sebe po ruci. "Bio je to njegov prijedlog. Pomislio je da će nam to dati šansu da razbistrimo glave poslije pucnjave i možda se i malo bolje upoznamo. Zvuči dobro, zar ne? Podružiti se sa šefom. Tko zna? Možda će to dovesti do promaknuća. Ne brini se za moje rame, dat ću staroj ptičurini da on diže sve teške stvari." Peter me blago poljubio u čelo i pustio. "Hvala ti na svoj podršci ovaj tjedan, Jeanine. Najbolja si. Jedva čekam otići s tobom u Breakers. Odrezak au poivre, dobro crno. Volim te", rekao je Peter, zatvarajući vrata za sobom. "Čekaj", rekla sam. Peter se nasmiješio ulazeći natrag. "Što je? Jedan na brzinu?" rekao je grleći me. "Može, ali moramo biti BILO JE SEDAM UJUTRO


zbilja brzi. Šef ne smije dugo čekati. " "Ma ne, idiote, rekla sam tobože ga udarajući po prsima. "Ovo je tako iznenada. Kad ćete se vratiti?" "Ne znam. Kao i obično. Kad zađe sunce?" rekao je Peter. "Roštiljat ćemo. Mi žestoki murjaci koji samo što nismo promaknuti volimo jesti ono što ubijemo, znaš već." Klimnula sam glavom. "Vidimo se večeras", rekla sam. "Ne ako ja tebe prvi vidim", rekao je Peter, uštipnuvši me za guzicu prije nego što je izašao.


31. poglavlje

se ne samo od sve veće vrućine, čekala sam na koraljnim ružičastim stubama javne knjižnice Key Westa u Ulici Fleming. Točno u devet i trideset, konačno sam čula da se iza mene otključavaju vrata, i skočila sam, podižući par velikih kava iz Dunkin' Donutsa koje sam ponijela. Sitna knjižničarka Alice Dowd iznenađeno se nasmiješila kad sam prišla pultu za pretraživanje i pružila joj jednu od kava. "Jeanine, i darove nosi", rekla je moja postarija prijateljica smiješeći se. "I kako ti mogu pomoći, dušo moja, na ovo lijepo jutro?" "Ustvari, Alice, trebam nešto istražiti o svom pokojnom ocu", slagala sam. "Istraživanje, shvaćam", rekla je Alice stavljajući kavu koju sam joj donijela na papirnatu maramicu koju je izvadila iz ladice stola. "Pa, došla si na pravo mjesto. Gdje želiš početi?" "Imate li pristup bostonskim novinama?" rekla sam. "Imaš sreće", rekla je Alice ustajući. Mahnula mi je da je slijedim kroz hodnik pun knjiga iza njezinog stola do jedne sobice. "Baš smo dobili ova nova računala s novim softverom zvanim Netscape. Pomoću njega možeš surfati po World Wide Webu, tisuće novina i časopisa i baza podataka i arhiva. Evo, pokazat ću ti kako se koristi. " Pošto me posjela za jedno od računala, pričekala sam da se Alice vrati za svoj stol prije nego što sam uzela svoju šalicu gorke crne kave i razmislila o svojem sljedećem potezu. A onda sam ga poduzela. Izvadila sam vizitku koju mi je Björn, ili agent Theodore Murphy, I tko god da je, dao na Eleninim karminama. Onda sam je okrenula i pogledala što je bilo rukom napisano otraga. DVA SATA POSLIJE, ZNOJEĆI


Boston Globe, 22, rujna 1988. Boston Globe, 29. listopada 1988. U opasnosti si. Mogu ti pomoći. Nazovi me. Osjećala sam se dezorijentirano još otkad mi je dao vizitkartu. Kakve je veze Boston Globe imao sa mnom? I zašto mi je prišao agent FBI-a? Je li pratio Petera? Je li bio na nadzoru kad sam ga prvi put uočila na vjenčanju u Hemingwayevoj kući? Nadzoru koga? Elene? Mene? Je li me pokušavao unovačiti ili tako nešto? Nisam znala odgovore, ali sam sakrila i sačuvala vizitku. Duboko sam udahnula i utipkala "Peter Fournier" i "Boston Globe" u tražilicu i pritisnula Enter. Ekran je zatreptao. Zakašljala sam se kad su se pojavile dvije poveznice. Obje su bile za Boston Globe. Datumi su odgovarali onima na karti. Brzo sam kliknula na prvi prije nego što smislim razlog da to ne učinim. Ekran se zacrnio na tren i pojavila se sličica pješčanog sata. Već sam htjela ustati i pitati Alice što nije u redu kad se pojavila slika. Boston Globe 22. rujna 1988. ŽENA MLADOG POLICAJCA UBIJENA U PLJAČKI


32. poglavlje

22. RUJNA 1988. ŽENA MLADOG POLICAJCA UBIJENA U PLJAČKI Amanda Fournier, supruga početnika u Policijskom odjelu Bostona Petera Fourniera, ubijena je u oružanoj pljački bostonske trgovine hranom u četvrtak. Oko podneva, kažu očevici, maskirani čovjek ušao je u trgovinu, mašući sačmaricom i zahtijevajući novac. Pljačkaš je dograbio torbicu gospođe Fournier i, tijekom borbe, puška je opalila na mjestu ubivši dvadesetgodišnjakinju. Osumnjičeni je pobjegao u plavom Chevy kamionetu. Fournierovi su, kako kažu izvori u policiji, planirali zasnovati obitelj. Nevoljko sam progutala gvalju, ruka mi je zadrhtala. Došlo mi je da se izbljujem, kao da sam dobila udarac u trbuh. Datum je imao smisla. To je bio Peter. Mogla sam to osjetiti u srži trudnih kostiju. Imao je ženu? Ženu koja je ubijena? Zašto mi nije rekao da je udovac? zapitala sam se. Jest mi rekao da sam prva cura s kojom je izlazio dulje od mjesec dana. Također mi je rekao da je iz New Yorka, a ne iz Bostona. Što sam primila zdravo za gotovo, i pored sumnjive činjenice da je bio vatreni navijač Red Soxa. "Ne!" Zbilja glasno sam to rekla ekranu. Zapešćem sam obrisala znoj s lica. Kad sam se okrenula, Alice me čudno gledala iza svog stola. "Je li sve u redu tamo?" rekla je. "Sjajno, opet sam slagala i pogledala natrag na ekran.


Pa što? pomislila sam ljutito. Što je to dokazivalo? Bila je to samo slučajna podudarnost. Netko po imenu Peter Fournier bio je murjak u Bostonu. Bilo je mnogo Petera Fourniera na ovom svijetu. To je puka slučajnost. Ma što ja uopće tu radim? zapitala sam se. Gubim vrijeme, eto što. Samu sebe izluđujem, eto što. Ustala sam i dograbila svoju jedva taknutu kavu. Morala sam van iz ove zagušljive betonske kutije, na trčanje po plaži ili dugo plivanje. Možda popodne odem do luke i Starog grada i kupim malo svježe ulovljenih palamida za slučaj da se Peter i Morley vrate praznih ruku. Možda je on radio nešto što ne bi trebao, ali s tim smo se mogli snaći. Tako ga provjeravati kao da sam Nancy Drew, djevojka detektivka, bilo je zbilja pretjerano. Zajebi Bjorna i njegovo tajanstveno sranje. Moje putovanje po Ludozemlju je gotovo. Trebala bih otići tamo gdje pripadam. Doma. Sad. Kad sam ustala, nisam se mogla ne sjetiti druge poveznice na ekranu. Kliknula sam strelicu za natrag i zagledala se u tipku Enter kao da to znači "Samouništenje". A onda sam odložila kavu i kliknula. "Ma daj, hajde više!" rekla sam nervozno palcem podižući plastični poklopac na kavi dok sam čekala da se na ekranu nešto pojavi. Začulo se zujanje, a onda mi se želudac smrznuo kad se crni ekran zabijelio. Prva stvar koja se pojavila kad sam počela skrolati članak bila je jedna mutna fotografija. Prestala sam skrolati, a cijela ruka na mišu počela mi se tresti. Bio je to Peter. Koju godinu mlađi i u odori bostonske policije. Kad sam pogledala u Peterove oči, činilo mi se da mi se grlo skuplja od širine crijeva za polijevanje preko širine slamke za piće tlo širine igle za injekcije. Konačno sam zatvorila oči da učinim da nestanu i ta slika i ostatak mog svijeta koji se sve brže raspadao. Nevjerojatno, pomislila sam i dalje zatvorenih očiju. Pretpostavila sam da ću se nakon nekog vremena smiriti, ali to se nije dogodilo. Uredski stolac poda mnom najednom kao da je bio klimav, kao da su mu svi zavrtnji izvađeni.


Pomislila sam da sam odrasla na dan kad mi je otac umro. Ali nisam imala pravo. Sjedeći tamo ispred slike svoga muža koja je dokazivala da je on lažac, osjetila sam kako mi srce popušta i glava preuzima kontrolu. Odmahnula sam glavom na vjenčani i zaručnički prsten, morala sam je izvući iz pijeska, morala sam se, u vražju mater, probuditi. Nije se više moglo poricati. Slike ne lažu. Činjenica: Peter je bio iz Bostona, a ne iz New Yorka. Činjenica: Peter je bio prije oženjen ženom koja je ubijena. Činjenica: Peter mi je lagao od prvog dana. Činjenica: ja sam u debelim govnima. Činilo se da je vrijeme stalo kad sam spustila pogled i uočila novi naslov pored Peterove slike. Oči su mi prešle preko tih pet riječi, i činilo se da se uskovitlani svijet zaustavio na mjestu baš tu, pod fluorescentnim svjetlom javne knjižnice. Nisam mislila da može biti još gore. Bogami sam u tome itekako pogriješila. Policajac ispitan zbog suprugine smrti, glasio je naslov.


33. poglavlje

BOSTON, MA POLICAJAC ISPITAN ZBOG SUPRUGINE SMRTI Uprava Bostonske policije ispitala je supruga žene ubijene u pljački trgovine hranom prošli mjesec. Peter Fournier, pozornik početnik u Bostonskoj policiji, odbio je odgovarati na novinarska pitanja dok je sinoć napuštao stožer policije praćen svojim odvjetnikom. Dvadesetogodišnja Amanda Fournier ubijena je s više hitaca iz sačmarice tijekom podnevne oružane pljačke 21. rujna. Recepcionerka pedijatrijske ordinacije u Ulici Crescent, ušla je u Jake”s Deli preko puta malo prije podneva. Očevici kažu da je maskirani napadač ušao iza nje i da je pogođena nekoliko puta kad je odbila predati torbicu. Nitko drugi nije ozlijeđen. Obdukcijsko izvješće iz mrtvozorničkog ureda okruga Suffolk potvrdilo je da je gospođa Fournier bila trudna. Detektivi nisu htjeli izjaviti je li saslušanje bilo rutinsko ili ne. Ali izvor blizak istrazi opisao je događaje oko umorstva kao "sumnjive". Susjedi bračnogpara opisali su Fournierove kao bliske i bili su šokirani kad su doznali za ispitivanje g. Fourniera. Kao i kolege g. Fourniera iz Bostonske policije, od kojih je jedan opisao dvadesetšestogodišnjeg početnika pozornika i bivšeg rendžera u Vojsci SAD-a kao vrhunski kompetentnog i 'policajca po policijskom ukusu'. Prestala sam čitati. Svijet je postao siv, kao da je netko okrenuo


prekidač za smanjivanje svjetla. Treptala sam, nisam mogla disati, čekala sam da mi srce ponovno počne kucati. Primijetila sam da je u dnu članka još jedna fotografija. Zadrhtala sam kad sam pogledala fotografiju mlade žene pod kojom je pisalo "Amanda Fournier". Ona je imala visoko dignutu kosu i prilično tamno sjenilo za oči. Istodobno sam shvatila dvije stvari o toj fotografiji. Izgledalo je kao djevojčina slika s mature, i izgledala je vraški slično meni! Pomislila sam na ono što je Peter rekao kad sam se suočila s njim oko dvostruke smjene. A onda sam... te pogledao u oči i nisam ušao u crkvu još od prve pričesti, Jeanine, ali to je bilo nešto sveto,... Kao da mi je Bogposlao dolje anđela s neba. Je, baš! pomislila sam sjedeći tamo, ne mogavši odvojiti pogled od slike pokojne mlade žene na ekranu. Ne sjećam se kako sam isprintala članak i otišla iz knjižnice. Ni kako sam upalila vespu, što se toga tiče. Prvo mjesto na kojem sam se našla nakon što mi je šok dovoljno popustio da oblikujem neku misao bila je glavna pošta na ulici Whitehead. Skitnica boje Coppertonea koji je na pločniku pleo slamnati šešir podigao je pogled kad sam se naglo zaustavila dižući prašinu. U pošti je bio javni telefon. Sjetila sam se da je smješten u tamnu, starinsku govornicu s vratima koja se zatvaraju, poput ispovjedaonice. Već sam nazivala svoj koledž iz iste odvojene govornice da im kažem da se neću vratiti. To je baš ono što mi sad treba, shvatila sam. Privatnost; tama, ispovijed. Pomislila sam na još jednu naslovnicu novina dok sam ulazila u poštu poput zombija iz horor-filma. Murjakova žena sišla s uma.


34. poglavlje

sam se u poštu i ispecala šaku kovanica od četvrt dolara. Uvalila sam se u govornicu iz tridesetih i zatvorila sklopiva vrata za sobom. Četvrtaci su zazvečali na prašnjavom mramornom podu ispod mene kad sam ih nekoliko ispustila dok sam okretala pozivni 411. Morala sam doznati što se dogodilo nakon što je Peter razgovarao s detektivima. Morala sam se obratiti temeljnom izvoru, doći do samog dna ovoga. Ako to uopće ima neko dno. Dobila sam od informacija broj centrale bostonske policije, okrenula ga i počela hraniti telefon četvrtacima. Od jedne činjenice sam se gušila na suho dok se vrtjela u mom umu poput trake s novim vijestima na dnu TV ekrana. Amanda Fournier bila je trudna. Baš kao i ja. Od znoja mi je slušalica skoro ispala iz ruke kad je zadnjih 25 centi upalo unutra i telefon je zazvonio. "Boston. " "Halo. Mogu li dobiti detektiva... Yorgensona?" rekla sam, čitajući ime iz članka koji sam držala u ruci. "Sačekajte, rekao je bostonski murjak grubog glasa. "Yorgenson ovdje", rekao je još grublji glas trenutak kasnije. "Zovem se Jeanine Baker", rekla sam s uvjerljivim južnjačkim otezanjem. Moje trenutno stanje ludila očito je čuda činilo za moje glumačke sposobnosti. "Radim za agenciju za jamčevine Tony's Bail Bonds ovdje dolje u Miamiju. Radimo provjeru zbog zaposlenja Petera Fourniera. Čuli smo neke glasine da je bio umiješan u nekakvo umorstvo. Našla sam Vaše ime u članku u Boston Globeu. Možete li mi nešto pobliže reći o g. KAO U TRANSU, UVUKLA


Fournieru?" Čak i u ovom stadiju nadala sam se nekim dobrim vijestima. Čak i nakon laži i čudnog ponašanja, nadala sam se da postoji nekakvo razumno objašnjenje. Da je sve to samo neka velika greška. "Miami?" rekao je Yorgensen. "Znači tamo je taj virus Fournier završio. Bit će mi drago da Vam malo pojasnim kakav je Petey. Taj kurvin sin ubio je svoju ženu i uspio se nekažnjeno izvući. Trebao bi biti u zatvorskoj ćeliji."


35. poglavlje

u prašnjavoj pošti jer sam disala s mukom. Zrak je imao neki novi čudni tlak, novu težinu, kao da se prostorija odjednom ispunila vodom dok ja nisam obraćala pažnju, i sad se utapam. "Malo Vas je šokiralo, je li?" rekao je murjak. "Znam da Pete ne izgleda kao psihopat, zar ne? Itekakav je šarmer, naročito s damama." "Kako možete biti toliko sigurni da je baš on to učinio?" pitala sam. "Kad mu je žena poginula, išli smo po pravilima, prvo provjeravali Petera više da bismo ga oslobodili sumnje što prije nego bilo što drugo, rekao je Yorgenson. "Ali smo doznali neke vrlo zanimljive stvari o g. Najboljem Početniku Pozorniku Godine. Recimo, to da su protiv njega podnijeti deseci pritužbi zbog brutalnosti. Kao i to da se priča da on voli tulumariti uz pudranje nosa iznutra. Kao i to da su on i Amanda živjeli odvojeno. Jedna od Amandinih prijateljica rekla nam je da je to zbog djeteta. On je htio da ona pobaci. Ona je umjesto toga podnijela zahtjev za razvod. Proganjao ju je mjesecima prije pucnjave. Uhodio ju je na poslu. Slijedio neke od njezinih muških kolega doma. Ako te ja ne mogu imati, neće nitko! rekao joj je u nekoliko prigoda. " Yorgensen je zastao da stignem sve to apsorbirati. "Ne sjećam se da je to bilo u novinama, ali Amanda je pogođena nekoliko puta. Prvi put u trbuh. Prvi pozornik koji je stigao na poprište uskoro je otišao u invalidsku iz psihijatrijskih razloga. Čujem da sad živi u stanici podzemne dolje u Vladinom centru. " Yorgensen se gorko nasmijao. "Mislite da je mali Petey bio živčan kad smo ga došli ispitati? E, pa, varate se. Sjedio je tamo s onim svojim velikim hladno-plavim bebastim okicama i kesio se od uha do uha, kao da smo pajdaši koji skupa gledaju tekmu Soxa u baru na ćošku. Unaprijed je pripremio sve informacije o OTVORILA SAM VRATA GOVORNICE


svojem alibiju i dao mi ih čim sam došao. Nije se čak ni potrudio pitati imamo li nekih drugih tragova. Cijela stvar kao da ga je silno zabavljala. "Ali zašto onda nije...?" počela sam. "Dospio u zatvor?" dovršio je Yorgensen. "I ja se to pitam svaki dan. Klasični slučaj suprug-uhoditelj-ubio-suprugu, otvoriš ga pa zaključiš, je li? E, pa, nije. Tužitelj nije podizao optužnicu, nije nam htio niti pomoći oko naloga za pretres da potražimo oružje. Da se moram kladiti, novac bih uložio na to da je Peterov stric Jack, koji je bio na čelu policijske Unutarnje kontrole u Bostonu, iskoristio svaku prljavu tajnu koju je znao i uslugu koju su mu dugovali i vezu koju je imao da uguši našu istragu. Barem je halabuka koju sam podigao natjerala tu malu ništariju da da otkaz u policiji. " Zatvorila sam oči, lupivši čelom u koljena dok mi je dah izlazio iz pluća. "Ako mene pitate..." počeo je Yorgensen. A onda su moji četvrtaci potrošeni i veza se prekinula. Telefonska slušalica koja je škljocnula natrag u ležište zvučala je kao pištoljski pucanj usred tišine. Metak ravno kroz moj mozak. Zurila sam u ruke koje su mi se tresle uz bolno lupanje srca. Izašla sam van ošamućena. Trepćući na suncu osjetila sam se izmoždeno, iscrpljeno kao da sam upravo završila šihtu teškog fizičkog rada. Suncem obasjane stube i pločnik bili su prazni. Skitnica koji je sličio na Georgea Hamiltona i pleo šešire od palminog lišća odavno je otišao. Kakva koincidencija, pomislila sam gledajući gore u nebo bolno plave boje. Otišla je i moja pamet. Ostavila sam vespu tamo gdje je bila i odlučila hodati. Krenula sam na jug pored gradilišta gdje je gomila crnih i meksičkih bauštelaca sjedila u sjeni kraljevske palme na metalnim kolicima za alat, zureći otvoreno, nijemo i požudno. Obično bih bila nervozna u takvoj situaciji, ali tog jutra sam prkosno uzvraćala pogled, izazivajući ih da zazvižde, da dobace nešto, da me detoniraju. Kamo sam krenula? zapitala sam se kad sam skrenula i dolutala do jedne ulice obrubljene bijelim drvenim ogradama. Više nisam imala dom. Ustvari, nikad ga ni neću imati. Koliko glup može netko biti? pomislila sam. Crvene zastave upozorenja


dizale su se jedna za drugom, a ja bih ih uvijek iznova odgurnula. Bilo je gotovo. Bila sam nasamarena, izigrana, opelješena. Najčudniji i daleko najgori dio svega toga bilo je da sam ja bila ta koja je samu sebe prevarila. Peter nije bio moj najbolji prijatelj, nije bio ljubav mog života. Pomislila sam na sretan život lagodnosti i losiona za sunčanje na palubi Peterovog Stingraya koji sam očekivala prije manje od dvadeset četiri sata. Bila sam u rupi onoliko dubokoj i crnoj koliko uopće može biti, i nisam imala pojma kako iz nje izaći. Bila je to zečja rupa, shvatila sam hodajući niz osunčanu ulicu, klizeći duž ruba svojeg razuma. A ja sam bila Alisa. Peter je bio Bijeli Zec, zar ne? Tko je bila Elena? Kraljica Srce, pomislila sam. I ode njezina glava. Key West je ustvari bio Zemlja Čuda, pomislila sam. Ta teorija imala je smisla, naročito ako ste vidjeli Ulicu Duval nakon ponoći.


36. poglavlje

i vratila se kući dvadeset minuta poslije. Otišla sam ravno do ugrađenog ormara u spavaćoj sobi i skinula jedan kovčeg. Otvorila sam ga na podu ormara da unutra bacim nešto rublja, svoje majice, svoje traperice. Pogledala sam na gornju policu u veliku bijelu kutiju u kojoj je bila moja vjenčanica i odmahnula glavom. To ostaje. Samo tvoje, Peter! Autobusom Greyhound linije trebat će mi oko četiri ili pet sati da se vratim do Homesteada, mog rodnog floridskog gradića. Moje mame više nema, ali znala sam neke ljude tamo. Imala sam praujnu kod koje bih se mogla smjestiti na nekoliko dana. Podigla sam telefon da nazovem taksi. Možda uspijem naći posao u Gapu gdje sam radila tijekom ljeta dok ne smislim nešto. Zaklopila sam telefon. Čekaj časak. Što ja to radim? Pa to bi bilo prvo mjesto na kojem će me Peter potražiti. Pretpostavila sam da će Peter samo prihvatiti činjenicu da sam ga ostavila. Ali zar nije murjak iz Bostona rekao da je Peter uhodio svoju ženu kad je pokušala otići? Stavila sam glavu u ruke kad sam sjela na krevet. Je li to ono čemu se mogu nadati? Hoće li Peter sad uhoditi mene? Ubiti me u namještenoj pljački? Rukom sam prekrila usta. Čekaj malo. Ne. Baš kao Elenu. Nisu Jamajčani ubili Elenu i prodavača. Peter ih je ubio. Sve je sjelo na svoje mjesto. Peter je upucao Elenu strojnim pištoljem koji sam vidjela na njegovom brodu i izmislio onu priču o pljački. POKUPILA SAM SVOJ MOPED


Radilo se o drogi, shvatila sam, kimajući glavom. Što je morao biti razlog zašto je FBI umiješan. Peter je bio pod istragom! Sjedeći tako, znala sam da je to točno. Sve. Nisam mogla povjerovati koliko sam prije zatvarala oči pred tim. Peter nije bio moj junak. On nije bio ljubav mog života. Bio je korumpirani policajac koji trguje drogom i ledeno hladnokrvni ubojica. Što sad, sireno? pomislila sam, izvalivši se na krevet. Ležala sam neko vrijeme, zureći u strop. Onda sam se opet podigla i izvadila vizitku agenta FBI-a. Okretala sam je u ruci i zurila u telefon. A da ga nazovem? On je znao u kakvom sam škripcu. On bi mi mogao pomoći. Tako je rekao. Ne! pomislila sam kuckajući vizitkom po čelu. Tad bi se sve doznalo. Što sam ja učinila. Kako se Peter riješio Ramona Pene. Obuhvatila sam trbuh rukama. Zureći u izbočinu koja se već počela formirati, zamislila sam sebe kako rađam u zatvoru. Nevjerojatno! Zgužvala sam vizitku i sklupčala se na krevetu. Nisam mogla ni nazvati FBI. Mogla bih isto tako otići taksijem u najbliži zatvor. Potrajalo je malo više od sat vremena dok mi treća opcija nije konačno sinula. Ono što sam trebala učiniti. Kako bih mogla pokušati to izvesti. Bila je to totalno luda ideja. Baš u mom stilu, pomislila sam ustajući.


37. poglavlje

bilo je da pažljivo odložim svu svoju odjeću. Nakon što sam vratila kovčeg na mjesto, posegnula sam do dna ladice s čarapama i istresla i zadnji novčić napojnica od cateringa koje sam stavljala na stranu da kupim Peteru sat za našu godišnjicu. Dvjesto jedanaest dolara nije bilo mnogo, ali morat će biti dovoljno. Brzo sam stavila novac u džep klokanice i presvukla se u gimnastičku majicu i tenisice i kratke hlače. Konačno sam otišla u kupaonicu i nanijela sjajilo na usne prije nego što sam vezala kosu u ugodni konjski rep. Morala sam izgledati najbolje što mogu. Na kraju krajeva, danas popodne otet će me Jump Killer. Vijesti iz bolnice su me inspirirale. Nestala žena iz Marathona. Činjenica da se pretpostavlja da je serijski ubojica sad u donjim Keys. Devetnaest mladih žena nestalo je kao da su isparile. Ja ću biti broj dvadeset. Peter nije bio glup, to sam znala. Da bi moj plan uspio, mora biti besprijekoran, savršen na svaki način. One sekunde kad on dozna, bit će sumnjičav. Kao i moj novi prijatelj iz FBI-a. Ali nisam imala izbora. Ako sam se htjela maknuti od Petera, iskopati se iz ogromne rupe koju sam sebi iskopala, morala sam pokušati. Bila je to moja jedina prilika. Još jednom sam se pogledala u zrcalu u kupaonici, a onda pogledala na sat. Samo što nije podne. Otišla sam u spavaću sobu i pogledala kroz rolete u suncem obasjanu vodu. Nije nigdje bilo Peterovog broda. Barem još ne. Imat ću početnu prednost od šest-sedam sati. Nisam željela zakasniti na vlastiti sprovod. Nakon što sam zaključala prednja vrata, povukla sam gore svoju sivu majicu za jogging i potapšala si trbuh. PRVO ŠTO SAM UČINILA


"Poželi nam sreću", rekla sam svojoj bebi. "Mami će sreća vraški trebati. "


38. poglavlje

sam brzinom vozila svoj moped duž plaže Smathers Beach. Iznenađujuće, samo je nekoliko ljudi bilo na šećerno bijelom pijesku plaže. Jedan žena koja je mokru kosu svoje kćeri plela u pletenicu i par punijih starih ljudi s tenom poput štavljene kože koji su bacali udice sa štapa u more glatko kao staklo. Digla sam pogled kad je prozujao jedan dvokrilac; DOĐITE U ZELENOG PAPAGAJA! ODMAH PORED NULTE MILJE SAD-a! NAJJUŽNIJI BAR U AMERICI! pisalo je na reklami koju je vukao. Nulta milja, pomislila sam. Točno tu sam ja. Bolje rečeno na milju ispod nule. Najednom sam zakočila kad sam ugledala ono što sam tražila. Visok, mršav bijeli dečko s prašnjavim plavim dreadlocksima stajao je na betonskom pločniku u pozi koja je izgledala kao joga vježba. Još jedan od brojnih uličnih klinaca i skejtera i punk rockera Key Westa. Mladi skitnica s plaže koji je došao u desni donji kut države bogzna zašto bježeći od bogzna čega. I ja sam bježala, u suprotnom smjeru, i trebala mi je njegova pomoć. "Oprostite", rekla sam i stala pred njega. Klinac je podigao jedan prst, očiju zatvorenih. Nakon jednog trena ustao je sa, s nevinim osmijehom na svom preplanulom licu. "Dobro jutro, gospođo", rekao je s teksaškim naglaskom. "Samo sam malo radio zen brojanje daha. Oprostite što ste čekali. Kako Vam mogu pomoći?" Da stvar bude čudnija, takav razgovor bio je sasvim uobičajen za Key West. "Znam da ovo zvuči čudno", rekla sam, "ali pitam se biste li mogli nešto kupiti za mene. " DESET MINUTA POSLIJE PUNOM


"Drogu?" rekao je gledajući me sumnjičavo. "Ne, ne", rekla sam. "Ništa takvo. Trebate mi kupiti užad." "Užad?" rekao je gledajući me. "Ono, konopce? Nećete se valjda vješati? Nisam Vam ja za te perverzne štoseve. " "Ne, naravno da ne", rekla sam. "Nije za to. Treba mi paraužad. To je posebna užad za padobrane. Koristim ih u svom poslu parasailinga, i baš mi je ponestalo. Moj bivši muž ima jedinu trgovinu s mornarskim potrepštinama na otoku koja ga prodaje, a ne želim tom kurvinom sinu pružiti to zadovoljstvo da ga sama odem kupiti." Užad mi je trebala za moj plan bijega, naravno. Ta vrsta konopa bila je povezana s nekoliko slučajeva Jump Killera. Znala sam da moj zahtjev i objašnjenje zvuče sumnjivo, ali sam također znala da to nije bitno. Makar je bio mali grad, Key West imao je onu zdravu velegradsku ljevičarsku jebo-murju uličnu vibru. Čak i kad bi ovaj pušač trave zbrojio dva i dva nakon mog nestanka, nema šanse da bi prišao i blizu murji. Tko je bolji za posrednika od pregorenog uličnog klinca? "Što kažete?" potakla sam ga. "Paraužad, ha? To baš zvuči čudno", rekao je klinac, namještajući svoje pletenice dok je ustajao. "Ali za ovih mjesec dana što sam tu čuo sam i mnogo čudnije stvari. Slučajno jutros jesam raspoložen za kupnju užadi. Vam je deset dolara okej?“ "Deset dolara, dogovoreno", rekla sam, mahnuvši mu da sjedne na vespu.


39. poglavlje

moj mladi zen-kauboj prijatelj nabavio paraužad, pošla sam do trgovine rabljenom odjećom u Bahama Villageu, a onda u drogeriju CVS. Mršava cura beskućnik od svojih dvadesetak godina s očima ispranim od droge i sunca i s bebom u naručju žicala me novce kad sam izašla iz drogerije s dvije krcate torbe. Mada nisam imala previše, stala sam i dala joj dolar, moleći se da i ja ne budem takva uskoro. Odvezla sam vespu natrag do ulice Flagler i svratila u svoju omiljenu bodegu na ručak. Polako sam jela svoj cubano sendvič dok mi se nad glavom sunce penjalo do zenita. Pretpostavila sam da će potrajati vjerojatno do ponoći dok Peter ne krene u potragu za mnom. Ako budem imala sreće, možda čak sačeka do jutra. Posto sam ručala, odvezla sam se natrag do Smathers Beach plaze koja se protezala duž jugoistočne strane otoka. Blizu najpustijeg kraja plaže uz zračnu luku, stala sam i sišla s mopeda i prešla preko pjeskovite staze do dina. Hodala sam duž plaže do mjesta gdje je trava rasla preko struka i sagnula se. Nije bilo nikoga na plaži, nikoga u moru. Bilo je vrijeme. Prvo sam istresla svoju torbicu sa struka u kojoj su mi bili ključevi i novčanik. Onda sam škaricama koje sam kupila izrezak komad paraužeta i ispustila ga na vrh svog CD Walkmana. Sljedeći dio plana bio je onaj kojeg sam se užasavala. Također je bio najhitniji. Izvadila sam paketić iz CVS-ove vrećice i otvorila ga. U njemu su bili žileti. Blistali su na jarkom suncu poput krhotina NAKON ŠTO MI JE


ogledala dok sam vadila jedan i pogledala dolje na sebe, razmišljajući. S mukom sam progutala gvalju i odlučila se za stražnji dio lista lijeve noge. Ugrizla sam se za usnu spuštajući oštricu i zarezala se. Zašištala sam kad sam počela rezati malo niže od stražnje strane koljena. Onda sam zasuzila kad sam jače pritisnula žiletom, parajući kožu. Prvo je iz rane iscurilo samo malo krvi, ali kad sam počela pomicati mišić izlazilo je sve više i više, dok nije potekao lijepi crveni potočić. Počeo mi je curiti niz nogu i s pete, čineći pijesak tamnim. Skakutala sam na jednoj nozi, prskajući krvlju svoju torbicu, pijesak, morsku travu, komad paraužeta. Nakon desetak minuta, područje je izgledalo savršeno, pravi krvavi nered. Zašto da ne? Peter je sebe upucao da bi njegovo poprište zločina izgledalo bolje. Najmanje što sam mogla bilo je malo samosakaćenja. Odskakutala sam natrag jedno metar i sjela u pijesak. Očistila sam se i previla pažljivo peroksidom i gazom i zavojima koje sam kupila u drogeriji. Još pažljivije sam pokupila svaki komadić smeća. Previjena, opet sam prišla i nogom razbacala još pijeska preko svega. Onda sam minutu promatrala prizor, naslanjajući bradu na palac poput slikara pred platnom. Konačno sam ustala. Morat će poslužiti svrsi. Stisnula sam fige kad sam se okrenula i otišla.


40. poglavlje

u pećini. Betonski pod bio je posut opušcima i nekim vijugavima stvarima o kojima nisam htjela ni pomišljati. Od vonja mokraće suzile su mi oči. Savršeno, pomislila sam zaključavajući vrata javnog zahoda na plaži nešto dalje od mog lažiranog poprišta zločina. Bilo je odurno i grozno, ali najhitnije je bilo da ženska kabina ima zasun na vratima i da pipa funkcionira. Pustila sam vodu u zahrđali umivaonik i otvorila torbu iz CVS-a. Dvadeset minuta poslije pogledala sam se u zrcalu. Moja još mokra, samoošišana, izbijeljena kosa već je postajala platinasta, a oko očiju sam bila crnja od rakuna. U kariranoj suknji katoličke škole, crnoj majici s koncerta Social Distortiona i čizmama martensicama koje sam nabavila u trgovini rabljenom robom, izgledala sam kao križanac Courtney Love i ciganske proročice beskućnice. Moja krinka bila je dovršena. Mogla sam biti bilo koja pankerica pobjegla od kuće kakve su visile oko Duvalove i žicale. Vrijeme da se krene. Do Marathona je išao gradski autobus, ali to bi bilo prvo mjesto koje bi Peter provjerio ako ga poprište zločina ne uvjeri. Moj plan bio je da stopiram, nađem nekog turista u prolazu koji nikad ne bi povezao nestanak slatke mlade Jeanine Fournier, supruge policajca, s mojim novim likom pankerice. Vjetar je počeo jače puhati kad sam se vratila na plažu, prve zlatne sjene protezale su se pijeskom. Začuo se urlik motora, i dižući pogled vidjela sam mali putnički avion propelerac kako dolazi. Sretni turisti koji će se upravo spustiti u raj. "Jedan mali savjet: preskočite Jell-O sa žesticom", dobacila sam prema BILO JE MRAČNO KAO


njima. Odmahnula sam glavom gledajući ocean, horizont zakrivljenog svijeta u koji ću krenuti praktično bez prebite pare, svakako i bez prijatelja, i s bebom u sebi. Moje martensice glasno su zakloparale po betonskoj stazi za jogging kad sam se zaputila prema prvom mostu i onome što će kvragu sljedeće naići.


41. poglavlje

i spuštao kao kamena žabica kad je Peter dao pun gas motoru od tristo konjskih snaga na putu natrag. To je Key West u najboljem izdanju, pomislio je, gledajući kroz raspršene kapljice u crvenozlatni zalazak sunca. Vjetar u kosi, hladno pivo u ruci, a hladnjak krcat palamida i goluba. Ružičasti oblaci zdesna podsjetili su ga na krv u vodi kad su to popodne bacili Teovo truplo morskim psima. Roba koju je Peter kupio od njega i Elene trebala je biti čista. Platio ju je kao čistu. Ali bila je razrijeđena. Ne jako. Taman toliko da ih oboje ubije. Peter je povukao još jedan ledeni gutljaj Corone i stavio je natrag na držač za piće, plavih očiju prikovanih za obzor. Pomislio je ono što bi uvijek pomislio kad bi bilo stani-pani i netko morao otići. Vražja jebena šteta. Bio je sumrak kad su skrenuli do pristana. Gaseći motor, Peter je vješto kliznuo duž obale i vidio da su svjetla u kući pogašena. Iskočio je s broda i krenuo unutra dok je Morley vezivao brod i istovarivao. "Jeanine?" zazvao je. Primijetio je da njezinih tenisica nema u ormaru dok je prolazio spavaćom sobom. Pogled s prednjih vrata pokazao je da njezina vespa nije na kolnom ulazu. Vratio se u spavaću sobu i nazvao jedan broj. Telefon je samo zvonio. Prekinuo je vezu i sjeo na rub kreveta razmišljajući. Opet je pogledao u ormar. Svi njihovi putni kovčezi bili su još tamo. Sva njezina odjeća. Konačno je pogledao na njihovu sliku s vjenčanja na polici pokraj kreveta. "Jebemti", rekao je. JUREĆI STINGRAY DIZAO SE


Morley je za sklopivim stolom razdvajao ulov u vrećice za zamrzivač kad mu je Peter prišao. "Što je?" rekao je Morley. "Jeanine", rekao je Peter. "Nešto nije u redu."


42. poglavlje

motora dolazećeg kamiona, uzverala sam se na usku betonsku ogradu na okuci ceste mosta taman na vrijeme. Zaslijepljena farovima, dok mi je cestovna prašina grebala obraz, zamalo sam mogla ispružiti ruku i dotaknuti bok rasklimanog, škripavog prebrzog troosovinca koji je projurio. Ili završiti pod njim. Koljena su mi zaklecala kad me njegov šumni zračni trag skoro oborio s ograde mosta u more. Barem je bio dovoljno ljubazan da ne legne na sirenu koja probija bubnjiće dok je prolazio, za razliku od prethodnog kamiona. Skočila sam dolje s ograde i nastavila marširati za njegovim crvenim svjetlima, njišući vrećicu iz CVS-a na ramenu. U njoj nije ostalo mnogo: pola pakiranja Combos keksa i sve praznija boca vode. Zalihe su mi se definitivno stanjile. Noge su mi bile OK, ali stopala su me ubijala, u martensicama su počeli izbijati žuljevi nakon skoro četiri sata hodanja. Daleko na pučini, uočila sam crvena pozicijska svjetla nekog usidrenog tankera. Iznad njih, zapanjujuće vedra noć sadržavala je oko sto milijardi srebrno-plavih zvijezda. Sjetila sam se kako smo Peter i ja ležali u dvorištu nakon vjenčanja u gradskoj vijećnici, pili Coors Light i ljubili se u mraku kao tinejdžeri dok smo gledali zvijezde padalice. On me sad vjerojatno traži. Računala sam da sam prešla tridesetak od 170 kilometara Overseas autoputa, ali sam se htjela još malo udaljiti od Key Westa prije nego što pokušam stopirati. Htjela sam biti dovoljno daleko da netko tko me pokupi ni ne pomisli zbrojiti mene i moj isplanirani nestanak. Nakon još deset minuta, stala sam i sjela u pijesak i dovršila Combose. Odmah sam ustala nakon što sam na trenutak zadrijemala. Nisam više mogla odlagati, procijenila sam. Morala sam sad stopirati. Inače ću zaspati NA SVE GLASNIJU BUKU


na licu mjesta. Peter se do sad sigurno vratio, a postojao je samo jedan put van iz Key Westa. Ako ja ujutro budem na njemu, naći će me. Nisam smjela dopustiti da se to dogodi. Stajala sam kad se iza mene u daljini pojavio par farova koji su se kretali na sjever. Izašla sam na cestu, nevoljko podižući palac. Duga svjetla prešla su u kratka kad je vozilo usporilo. Čula sam glasnu glazbu s radija. Tko bi stao nekome na ovom samotnom komadu ceste? pomislila sam, zaustavivši dah. Dobri Samarićanin? Nekakav čudak.? Peter? Ugrizla sam usnicu da ne zadrhti kad su me svjetla obasjala i auto se zaustavio. Nije bio auto, shvatila sam, nego antikni nabrijani kamionet iz čijeg su jarkocrvenog teretnog prostora stršile daske za windsurfing i jedra. S radija su treštali AC/DC. Duboko sam udahnula kad se moj pogled sreo s pogledima dvojca iz auta. Vozač je izgledao sasvim prijazno, mladić kratke, crvenkasto plave kose. Bio je gol do pasa. Gol do pasa bio je i njegov žilavi, stariji prijatelj opakog izgleda koji je imao bocu među koljenima i tetovažu jako prsate sirene na podlaktici. Osupnula sam se kad sam uočila njihove staklaste zakrvavljene oči i osjetila vonj trave. Kvragu, pomislila sam. U što sam se sad uvalila? "Hej, pankerice, trebaš prijevoz?" rekao je napušem vozač stišavajući Hell's Bells. Njegov frend koji je izgledao kao da nije prošao na audiciji za člana Red Hot Chili Peppersa otpio je gutljaj Southern Comforta i podrignuo. "U kabini je malo tijesno, ali daj da ti raščistim mjesta da sjedneš", rekao je tetovirani brišući svoje lice. Znala sam, pomislila sam dok su mi ledeni trnci straha išli niz leđa. Trebala sam čekati sa stopiranjem dok ne dođem do mjesta s više kuća, više svjetla. "Ustvari, dečki, predomislila sam se", rekla sam udaljavajući se. "Mislim da ću nastaviti hodati. Hvala. Moj dečko ionako samo što nije došao. " Osjećala sam kako mi srce ludo lupa u grlu kad je kamionet zabrujao.


Došlo mi je da zaplačem dok je vozio tik uz mene. Vozač me pozvao unutra: "Zbilja, vrlo rado ćemo te povesti. " Kamionet je najednom skrenuo s puta i napravio polukrug ispred mene. "Ma daj, dođi, što si takva kučka", rekao je onaj mršavi sa smiješkom dok je otvarao vrata. "Ma nećemo te silovati. Časna riječ. "


43. poglavlje

okrenula se i potrčala u suprotnom smjeru. Onaj mršavi pizdun se nasmijao i zaurlao bojni poklič kad je kamionet opet zabrundao. Pogledala sam preko ramena i vidjela da kreće u rikverc. Jesu li me samo pokušavali uplašiti? E pa to im je jako dobro išlo. Pomišljala sam da otrčim u grmlje i sakrijem se kad sam vidjela još jedne farove. Neki auto silazio je s mosta na jugu. Istrčala sam na cestu, očajnički mašući. Usporio je i stao na tri metra od mene. Bio je to tamni Mercedes. "Čujte, jeste li OK?" pitao je muškarac za volanom. Imao je britanski naglasak. Živahni Jack Russell terijer počeo je lajati sa suvozačkog sjedala. Prije nego što sam mogla odgovoriti, kamionet se dovezao unatrag i naglo zakočio dižući pijesak ispred luksuznog auta. Dvojica polugolih su iskočili iz njega. "Gubi se, budaletino. Dok te nismo poslali u bolnicu", rekao je onaj opaki žilavi mašući svojom bocom cuge kao batinom. Umjesto da uz škripu guma odjuri kao što sam se bojala da će učiniti, vozač Mercedesa se samo nagnuo kroz prozor i nasmiješio. "O, ne bih htio ići u bolnicu", rekao im je izvještačenim, ćudljivim šekspirijanskim glasom. "A da samo ostanemo ovdje i igramo se doktora otraga u Vašem krasnom muževnom kamiončiću? Ja ću biti doktor. Tko je prvi za pregled? ” Bio je pripadnik keywestovske brojne gay zajednice, shvatila sam. Žilavi s tetovažom vješto je preokrenuo bocu prilazeći vozačkoj strani Mercedesa. „Jedino će biti pregledan tvoj novčanik, tetkice. Nakon što ti nabijem zube u grlo.” Tad je vozač Mercedesa otvorio vrata i ja sam zinula u čudu. ISPUSTILA SAM VREĆICU I


Taj zgodni crnokosi muškarac bio je ogroman, visok preko metar osamdeset pet, a bilderska prsa i ramena rastezali su mu crnu polo majicu skoro do pucanja. „Oprostite što sam tako izravan, mladiću”, rekao je zakoračivši prema windusrferskoj ništariji, ruku nabreklih žila prekriženih na masivnim grudima. „Ali je li Vam netko već rekao kako su Vam oči apsolutno prelijepe? Da pogodim: strijelac ste po horoskopu?” Windsurferske budale pogledale su u hrvački građenog Britanca pa jedan u drugog u potpunom užasu prije nego što su odjurili do svog kamioneta. Jedna daska za boarding ispala je otraga na put kad su odjurili u njemu. „Mislim da sam shvatio što su htjeli reći”, rekao mi je ogromni Britanac s uzdahom, veselo namigujući. „Dvojica su društvo, a trojica prevelika gužva. Ma zar mi se to baš uvijek mora dogoditi u životu? ”


44. poglavlje

"SIR FRANK, VAMA NA usluzi, gospo", rekao je Britanac prilazeći mi i pružajući mi ruku. "A onaj mali nevaljalac tamo u autu", mahnuo je prema svom Jack Russellu, "moj je vjerni štitonoša, Rupert. Ova dvojica nisu bili Vaši prijatelji, nadam se?" "Nimalo", rekla sam stežući Frankovu ogromnu šaku. "Samo dva kretena koji su mi nudili da me povezu. Mnogo Vam hvala što ste stali. Pomažete li Rupert i Vi uvijek damama u nevolji?" "Iskreno govoreći, mnogo bi nam milije bilo spasiti princa, ali u Vašem slučaju, ovaj jedan put, napravit ćemo iznimku. Uskačite. Idem samo do Little Torcha, ali ste dobrodošli pridružiti mi se. " "Prvo me spasite, a onda mi ponudite da me povezete?" rekla sam. "Da nisam ovako prljava od ceste, zagrlila bih Vas. " "Da niste toliko prljavi od ceste, dopustio bih Vam to", rekao je Frank opet se nasmiješivši. "Ustvari imam jedan zahtjevčić. Rupert i ja smo večeras malo previše neumjereno slavili, bojim se. Ponekad duž ovog dijela puta ima policije, a nama bi bilo draže da ne dobijemo kaznu za vožnju pod utjecajem. Vi, s druge strane, izgledate trijezno. Biste li vozili?" Vozila?! pomislila sam. I to Mercedes? Nego. "Nema problema", rekla sam, "ako se Rupert slaže. " Sir Frank se nagnuo i posavjetovao sa psom. "Rupert kaže, uskači i nagazi gas. " Hodajući do vozačke strane, nasmiješila sam se svom mišićavom, preplanulom prijatelju. Gay britanski princ na bijelom konju stiže u pomoć. Toga ima samo u Key Westu, pomislila sam. Auto je imao drvenu oplatu posvuda i raskošna kožnata sjedala koja su mirisala poput skupocjene kolonjske. A prihvatila bih i voziti se otraga u


kamionu koji prevozi piliće, pomislila sam, zatvarajući vrata koja su čvrsto škljocnula poput vrata trezora. Sreća mi se definitivno okrenula. Ubacila sam u brzinu i pipnula gas. Pijesak se razletio kad je auto zarežao i jurnuo na cestu poput lava puštenog iz kaveza. "Možeš li malo nježnije, molim te?" rekao je Frank vadeći srebrnu čuturicu iz pretinca za rukavice i otpijajući gutljaj. "Bojim se da nisam dobro čuo kako se zoveš. "Nina." To sam izmislila u trenu. "U tvoje zdravlje, lijepa Nino", rekao je gucnuvši iz čuturice. Zbilja sam uživala u autu. Nisam nikad prije ni sjela u Mercedes, a kamoli ga vozila. Sviđao mi se način na koji leži na cesti, a posebno kako je činio da ograda brzo prolazi na obje strane, povećavajući udaljenost između mene i Petera. Moj plan bijega uspijevao je bolje nego što sam očekivala. "Stopiranje na Overseasu nije baš sigurno, Nina", rekao je Frank. "Reci mi. Bježiš li od nečega ili prema nečemu?" "Nijedno", opet sam slagala. "Tu sam dolje na odmoru iz New Jerseyja. Moje frendice i ja odsjele smo u Big Pineu. Razdvojila sam se od njih na tulumu u Starom gradu. "New Jersey?" rekao je Frank gledajući moju Caritas-garderobu. "Da, aha, jasno." "Sviđa mi se tvoj auto", rekla sam da promijenim temu. Frank se nasmiješio sklanjajući pramen kicoški podšišane crne kose s lica. Bilo je nečeg skoro azijskog u njegovim tamnim očima. Zubi su mu bili malo presavršeni. Jesu li to krunice? zapitala sam se. "Baš smiješno što si to rekla", rekao je. "Baš isto to sam ja rekao njegovom vlasniku kad me pokupio prije sat vremena. Ne bi vjerovala koliko je bilo teško tog debelog skota ugurati u prtljažnik. " Što je to upravo rekao? zapitala sam se, nervozno se nasmijavši. Okrenula sam se prema njemu. On je još jednom otpio iz čuturice i nijemo zurio naprijed. Jedini zvuk bio je šum jurećeg zraka u mraku. Nakon dugog, neugodnog i napetog trenutka, glasno se nasmijao. "Ti-ni-ni-ni, ni-ni-ni-ni", rekao je, imitirajući špicu Zone sumraka prije nego što se opet nasmijao. "Oprosti. Nisam mogao odoljeti. Trebala si vidjeti svoj izraz. Trebaš naučiti prihvatiti šalu, lijepa Nino. Premda jest opasno stopirati. Imala si sreće što sam ja dobra osoba. Tko zna što bi ti


neki luđak mogao napraviti ovdje usred ničega. " "Hvala još jednom", rekla sam gutajući mučninu. Čini li se to meni? zapitala sam se, ili ovo vrlo brzo ide u sve čudnije? Trudila sam se što više gledati u cestu kad je nešto bljesnulo i glasno škljocnulo pored mene. Frank, koji je sad u rukama držao Polaroid kameru, izvukao je instantfotografiju i počeo je tresti da se osuši. Što kog? Sad još i snima fotke? "Fotografija mi je pomalo hobi”, rekao je pušući na sliku. "Znaš koji je moj omiljeni američki izraz? Okidaj samo slike, ostavi samo stope." Izgledaš šokirano. Nemoj mi reći da tako lijepa cura ne voli da je se slika?" Tad mi je u sjećanje došao dio one reportaže o Jump Killeru koju sam gledala u bolnici. Pluća su mi zastala, skoro sam sletjela s ceste. Krađa auta i truplo u prtljažniku možda su bili šala, ali omotnica pakiranja Polaroid filma nađena je na mjestu jedne od otmica prostitutki! "Ptičica", rekao je Frank ponovo podižući kameru.


45. poglavlje

"IMAŠ DOBRE KOSTI LICA", rekao je Frank, tresući drugi list instant-filma dok smo se vozili. "Imam prijatelja koji radi scouting za manekenke. Bi li željela makeover? Mogao bih ti čudo učiniti. Snimiti neke portretne fotke. Nakon što napravim nešto s tom kosom. I ko te ošišao, slijepac? Mogla bi se otuširati u mojoj kamp-kućici. " Na riječi kamp-kućica grlo mi se stislo, kao da je u njega ugurana krpa. Za Jump Killera se pretpostavljalo da je ima. Po prvi put sam primijetila privjesak koji je visio s ključeva u kontakt-bravi. Ne. Zatvorila sam oči i ruke su mi se počele tresti na kožnom volanu. Bio je to orao na crnom štitu. Imala sam dovoljno kontakta s vojnicima u Key Westu da znam da je to simbol Padobranske. Padobranska je značila padobrane i paraužad. A kako bi Britanac mogao biti u Vojsci SAD-a? "I, što kažeš? Portretne fotke? Hoćemo li?" rekao je Frank, a svaka molekula pljuvačke u mojim ustima je u trenu isparila. Vidjela sam neka svjetla naprijed. Crveni neon u prozorčiću. Bio je to bar. Ubrzala sam prema njemu. "Moram na zahod. Stat ću", protisnula sam promuklo. "Ne trudi se", rekao je Frank. "Moja kamp-kućica je parkirana tu odmah uz put. Začas smo tamo. " I dalje sam ubrzavala i uključila žmigavac. "Zbilja ne mogu čekati", rekla sam. "Dobro", rekao je Frank odlažući kameru, "kako vi Yankeeji kažete: kad moraš onda zbilja moraš.” Možda sam pogriješila. Jesam li prenaglila sa zaključcima? Nije bitno, odlučila sam. Ispao je mnogo ljigaviji nego što sam u početku mislila. Frank je začepio čuturicu i stavio je natrag u pretinac za rukavice kad


sam ja zakočila da skrenem na parking bara. Kad je opet izvadio ruku, u njoj je bio kratak crni pištolj. Pritisnuo je njegovu cijev u moju nosnicu. "Kad bolje razmislim, vozi dalje, pizduračo", rekao je najednom njujorškim naglaskom. Više definitivno nije zvučao kao Britanac. Ustvari, nije više čak ni zvučao gay. "Jebeno inzistiram", rekao je.


46. poglavlje

lajati iz skučenog prostora iza sjedala kad su crvena svjetla bara nestala s moje lijeve strane. "Što je ovo?" uspjela sam promucati u potpunom šoku. "Ovo? Ovo je Walther P99", rekao je Frank, mašući ružnim pištoljem pred mojim očima. Definitivno više nije zvučao ćudljivo. Glas mu je sad bio dubok, ledeno hladan. "Zašto ovo radiš?" rekla sam. Dah mi je bio nepravilan. Bila sam na rubu hiperventiliranja. Nisam mogla vjerovati da se to događa. Možda sam zaspala pokraj ceste i sanjala. Takav je to bio osjećaj. Jer kako se ovo moglo događati? Krenula sam pretvarati se da sam oteta. A sad sam to zbilja bila! "Znaš što ja mrzim?" rekao je, zvučeći kao Robert De Niro. "Slatke malene kao što si ti koje misle da je sve što trebaju raditi u životu malo protresti guzicu i svijet će im prostrti crveni tepih pred noge. Da sam žensko, objesio bih se čim uđem u pubertet. Toliko ste odvratne da nemam riječi." U svojoj toj užasom izazvanoj zbunjenosti, sjetila sam se da sam negdje pročitala kako žrtve moraju pokušati sebe humanizirati. Ako te otmičar gleda kao ljudsko biće, bit će mu teže da te povrijedi. "Molim te nemoj to činiti. Trudna sam. Molim te, pusti me. " "Trudna si?" rekao je. "Zna li otac?" "Jesi li ti onaj?" rekla sam, pokušavajući skrenuti pažnju sa sebe. "U novinama? Onaj odgovoran za sve te nestale žene?" "A što misliš?" rekao je s izdahom. "Jump Killer. Kakvo glupo ime. Nijedan reporter nije mogao smisliti ništa bolje? A ti?" JACK RUSSELL POČEO JE


Bol mi se raširio ustima kad je najednom prevukao cijev pištolja preko mojih usana i zuba. "A da sad malo umjesto toga začepiš gubicu prije nego što ti razbijem te lijepe jagodične kosti?" Osjetila sam vrtoglavicu. Površina ceste kroz vjetrobran kao da je treperila. Želudac mi se odjednom stegnuo u najčvršći čvor na svijetu. Trenutak potom shvatila sam da je to prava pravcata mučnina, od Combosa i iscrpljenosti i više užasa nego što sam dotad osjetila u životu. Sadržaj mog želuca počeo je klokotati i uzburkao se zahtijevajući oslobađanje odmah. Naslonila sam se lijevo s namjerom da se izbljujem kroz prozor kad mi je na pamet pala druga misao. Što mogu izgubiti? Okrenula sam se i ispovraćala glasno i naglo u krilo Jump Killeru. Kad je zaurlao od gađenja, ja sam impulzivno posegnula i otkopčala njegov sigurnosni pojas. Motor je zaurlao kad sam dala gas do daske i trgnula volan udesno. Čak i sa zračnim jastukom koji je iskočio, trenje pojasa preko ramena zapeklo me po vratu kad smo čeono udarili u telefonski stup. Hauba se zgužvala unatrag na vjetrobran, razbijajući ga prije nego što je inercija udara okrenula auto prema gore i desno. Čula sam najglasnije svjetsko struganje noktima po ploči kad smo zaklizali duž betonske ograde. A onda smo se prevrnuli unatrag preko zaštitne ograde i padali smo kroz zrak.


47. poglavlje

smrskani vjetrobran dok smo bili u slobodnom padu. Lubanja mi je tresnula u naslon za glavu kad smo udarili u vodu s gromovitim pljuskom. Osjećaj je bio kao da su me lupili odostraga bejzbolskom palicom. Bilo je zapanjujuće kojom brzinom je hladna crna voda nahrupila u auto. Definitivno mnogo brže nego što sam ja stizala razmisliti što da učinim oko toga. Pokušala sam otvoriti vrata, ali bila su preteška, a voda mi je bila već do grla. Udahnula sam zadnji gutljaj zraka prije nego što mi se sklopila iznad glave. Nisam mogla ništa vidjeti. Auto kao da se okrenuo i zaljuljao naprijed dok smo tonuli pod površinu. Nisam bila sigurna da nismo naopako. Uz paniku, sad me napala i čudna, nagla paraliza. Mogu li naći neki džep zraka? glupo sam se zapitala. Da pokušam opet otvoriti vrata? Shvatila sam da je prozor otvoren. Pokušala sam se izvući kroz njega. Nisam mogla. Zaglavila sam se. Tad sam vidjela da još imam zakopčan pojas. Bol mi je procvjetala u desnom laktu dok sam se očajnički pokušala otkopčati. Bio je to Jack Russell. Grizao me pod vodom. Odgurnula sam ga u mraku i konačno se oslobodila. Pas mi je zagrizao čizmu dok sam se izvlačila. Okrenula sam se i posegnula unutra. Ruka mi je napipala krzno i povukla sam ga gore sa sobom. Ne znam tko je glasnije zadahtao kad smo izbili na površinu, ja ili psić. Opet me pokušao ugristi dok sam ga vukla za ovratnik prema mangrovima koji su rasli pod betonskom konstrukcijom ceste s lijeve strane. „Prestani! ” povikala sam na psa. „Još jednom to napravi pa ću te zbilja ostaviti! ” ZVIJEZDE SU BLISTALE KROZ


Činilo se da je najzad shvatio poruku. Zacvilio je kad je odustao i pustio da ga se vuče. U teškim čizmama jedva sam nas uspijevala održati iznad vode. Kad sam bila dovoljno blizu obale da stanem na noge, okrenula sam se natrag prema mjestu gdje smo potonuli. Nije bilo ni traga Jump Killeru. Je li se izvukao? Bože, nadala sam se da nije. Cijela stvar odvijala se tako brzo da mislim da sam još bila u šoku. Jack Russell je zalajao i slijedio me kad sam izašla iz vode i krenula kroz grmlje prema putu. Opsovala sam. Bio je tako nagnut pod kutom od mene da će se biti teško popeti. Gornji rub metalne ograde bio mi je oko metar iznad glave. Trebala su mi tri skoka s velikog komada naplavljenog drveta da se uhvatim. Zbog kuta, nisam mogla koristiti noge. Visjela sam tamo, ljuljajući se naprijed-natrag, bezuspješno pokušavajući svoju tešku nogu u čizmi prebaciti na vrh kad se iza mene začuo pljusak. Neka to bude morska kornjača, molila sam se. „Nina? Tu si! Sačekaj me”, dobacio je Jump Killer iz vode čudno mirnim glasom.


48. poglavlje

"KAKO MI JE, PITAŠ?" nastavio je gacajući kroz vodu. "Da vidimo. Ključna kost mi je slomljena, lice mi je izrezano u vrpce i jedno oko mi je puno stakla. Osim toga, inače sam u tip-top stanju." Počela sam plakati dok sam zamahivala nogom prema gore što sam jače mogla. Ovaj put sam uspjela vrhom prstiju promočene čizme dohvatiti metalnu ogradu. Ali je onda skliznuo, i opet sam bespomoćno visjela dok je pljuskanje iza mene postajalo sve glasnije. Vrisnula sam pokušavajući opet. Ni blizu. Bila sam užasnuta. "Da ti nisu ruke malo umorne?" upitao je Jump Killer kad je pljuskanje postalo probijanje kroz grmlje iza mene. "I što to radiš? Zar ne znaš da je protuzakonito napustiti mjesto nesreće?" Uhvatit će me za sekundu. Ruke su mi bile kao mokri špageti. Morala sam opet pokušati. Zaljuljala sam se prema gore. I promašila! "Baš dobar pokušaj, Nina. Ovaj put si skoro uspjela", rekao je Jump Killer ravno iza mene kad sam se zaljuljala dolje. Naslijepo sam šutnula iza sebe. Moja teška čizma došla je u prekrasan dodir s njegovim licem. Začuo se prigušeni životinjski krik i on je bio na koljenima, stišćući nos. Zadnjom snagom u sebi promijenila sam stisak i zgibom se digla do ograde. Obavila sam desnu ruku oko nje. Činilo mi se kao da sam poderala trbušni mišić kad sam se prekotrljala i pala na cestu. I začula gromoglasno zujanje nadolazećeg kamiona. Ma nemoj me zajebavati, bila mi je jedina pomisao dok sam ležala na trbuhu, a zasljepljujuća svjetla kamiona išla ravno na mene. Nisam mogla učiniti ništa osim gledati kako svjetla postaju sve veća i veća dok je sirena brenčala. Njegove zaglavljene kočnice ispuštale su otegnuti metalni ćiju-


ćiju-ćiju.


49. poglavlje

metar i pol od mene sa zaglušujućim ispuštanjem zraka iz kočnica. S mog mjesta skoro ispod gromoglasno tutnjećeg vozila, njegova prednja maska izgledala je visoka kao neboder. Činilo mi se da mi je srce također stalo, skupa sa svim glavnim funkcijama mozga. "Jesi l' ti sišla s jebenog uma?" izderao se netko. Digla sam pogled. Daleko iznad mene, sredovječna plavokosa žena vrlo bijesnog lica izvirivala je iz suvozačkog prozora kabine troosovinca. Skočila je dolje i grubo me povukla na noge. Ja sam samo mogla stajati, zureći u nju. Ona je bila jedna od onih punijih žena za koje ljudi misle da bi bile prekrasne da su samo mršavije. Kao da je to bilo bitno. U tom trenutku već sam imala postraumatski stres. "Ti blesava, blesava curo", rekla je tresući me. "Imaš li uopće pojma koliko si sreće imala da te moj muž nije ubio? Što ti se dogodilo? Skroz si mokra. Jesi li pijana? Drogirana? Je li to?" Pogledala sam otvorenih usta natrag na betonski zid na koji sam se upravo uzverala a onda opet u ženu. Gdje je bio Jump Killer? Hoće li sad iskočiti? Ili se skrivao? Bježao? "Ona ne govori, Mike", dobacila je žena vozaču. "Mislim da je nekakva strankinja. Daj pozovi policiju preko radija. " "Ne, čekajte", konačno sam protisnula. Htjela sam joj reći što se dogodilo, da sam upravo naletjela na Jump Killera, ali shvatila sam da ne mogu. Nikako ne smijem imati dodira s policijom. Čak i nakon svega ovoga, još uvijek sam imala šansu pobjeći od Petera. "Ne, u redu je", rekla sam. "Raskinula sam s dečkom. Bili smo na plivanju tamo malo dalje i, kad sam se vratila, on me, ovaj, ostavio. Istina, prevarila sam ga sinoć s njegovim rođakom, ali ipak. Tu sam dolje bez išta KAMION JE STAO NA


novaca, i pokušavala sam stopirati do doma. Valjda sam zaspala. " "Zaspala? Ako tako stekneš naviku zaspati nasred ceste, probudit ćeš se na groblju, kretenušo. A preglupa si da stopiraš. A da ti nazovemo obitelj?" "Mama ni ne zna da sam tu", rekla sam. "Molim Vas, ne zovite policiju. Izbacit će me iz kuće ako sazna. " "A di si doma?" rekla je žena. "U Boca Ratonu", rekla sam prvo čega sam se sjetila. "Da zovem murju ili ne, Mary Ann?" dobacio je vozač. Krupna žena ljutito mi se zagledala u oči. "Nemoj se mučiti", dobacila je natrag za sekundu. A onda je meni rekla: "Mi idemo samo do Miamija. Hoće li ti to pomoći?" Ako pod 'pomoći' misliš 'spasiti mi život', pomislila sam. "Joj, puno Vam fala", rekla sam. Žena je odmahnula glavom. "Pa penj' se onda", rekla je ulazeći u kamion i mahnuvši mi da je slijedim. Vozač Mike bio je ćelav i imao je hemingvejevsku kovrčavu bijelu bradu. Glava mu je bila naslonjena na volan i duboko je disao kad sam ušla u kabinu. I njegovo šokirano lice bilo je još bjelje od brade. "Joj, žao mi je, gospon", rekla sam mu. On je samo odmahnuo glavom dok je njegova žena zatvarala vrata. "Rekla sam ti ja da će ova šihta do Keysa bit zanimljiva, Mike", rekla je žena. "Ajd' pripazi na još omladine koja je legla pridrijemati nasred ove vražje ceste. " Pogledala sam kroz prozor u vodu kad je kamion škripavo ušao u brzinu i krenuli smo. Nisam mogla vidjeti ništa duž betonskog zida mosta. Ništa se nije kretalo ni u vodi ni u grmlju. Jump Killer se sigurno sakrio pod bokom mosta, shvatila sam. Kao neki trol, pomislila sam, još ošamućena od panike. Nakon jedna minute, kad je kamion počeo dobivati na brzini, Mary Ann je prokopala po ležaju iza sebe i dodala mi ručnik. Umotavši se u njega, naslonila sam se uz suvozačka vrata i zagledala u zvijezde koje su prolazile mimo nas. Svjetla na cesti naprijed izvijala su se nad mračnu vodu poput točkica na dječjoj zagonetki. Što će biti sljedeća točka? zapitala sam se. Još propasti, nesumnjivo.


Još užasa, Još bola. Jer ja sam ukleta, pomislila sam. Kamo god da krenem, smrt i ludilo navale na mene. Kao da ispuštam neki miris kojim ih privlačim. Pokušala sam shvatiti što bi to bilo. Nešto u mojoj naravi? Moja urođena naivnost? Dok smo jurili duž duge okuke na autoputu Overseas, vani na moru meni zdesna najednom sam vidjela slabo, udaljeno svjetlo. Bilo je to malo poziciono svjetlo usidrene jedrilice. Ili Ramon Pena, pomislila sam kad su se moje deset tona teške vjeđe počele spuštati. Bila je to duša čovjeka kojeg sam pregazila i dopustila Peteru da ga baci u ocean. Ramon je bio uzrok moje zle kobi, razlog zašto ću uvijek biti proganjana. Peter nije bio jedini s krvlju na rukama. Zaslužujem biti ukleta, pomislila sam i konačno, predivno, izgubila svijest.


Knjiga treća NJUJORŠKA NINA


50. poglavlje

se za svoje vjenčanje. Na sebi imam čupavi bijeli ogrtač i bijele uvijače u kosi. Čak i separatori između mojih svježe nalakiranih noktiju na nogama čedno su djevičanski bijeli. Nasmiješim se kad iznenada primjetim bijele ruže koje prekrivaju cijelu površinu kupaonske police. Blistaju skoro bolno na nerazrijeđenom floridskom suncu koje ispunjava prostoriju. Dok sređujem zadnje detalje maskare u zrcalu za šminkanje, začuje se lupanje na vratima. "Izađi s rukama u zraku!" kaže Peter kroz megafon." I onim tvojim malim gaćicama visoko u ruci!" Počinjem se smijati ali prestanem kad čujem kašalj benzinskog motora na potezanje. Je li to kosilica za travu? pomislim, okrećući se prema vratima. Istog trena komadići drveta implodiraju, prskajući mi lice, i ugledam vrh motorne pile koji reže prorez u vratima. Dok gledam, pokretna oštrica nestaje, i kroz rupu se pojavi lice, kao Jack Nicholson u Isijavanju. Mislim da je Peter, ali nije. To je skoro azijsko lice Jump Killera. "Kako je moja lijepa Nina?" kaže, otkrivajući bijele zube s krunicama. Kad se okrenem pobjeći, spotaknem se na rub kade. Grabim rub tušzavjese, ali prstenovi pucaju jedan po jedan, i padam unatrag u toplu vodu. Kad s mukom ustanem, vidim da to uopće nije voda nego krv, a u kadi pored mene, spojena kao par na medenom mjesecu, su trupla Elene Cardenas i Ramona Pene.. Prekrivena krvlju, vrištim, koprcajući se kad vidim da Ramonu Peni nedostaje pola lica, a bijelina njegove lubanje ističe se u moru crvenila. Budim se. Boreći se da dođem do daha, zagledala sam se u tamu dok mi je srce bubnjalo u grudima. I zbilja sam pomislila da ću dobiti infarkt SJEDIM U BIJELOM, PRIPREMAJUĆI


kad sam vidjela mračni lik koji se nadnio nad mene. "Anđeo smrti", protisnula sam. "Mama?" rekla je Emma, paleći moju lampu pored kreveta. Oči su me pekle dok mi je ona počela tresti ramena. "Probudi se, mama!" rekla je. "Obje smo prespavale. Ne mogu naći svoju novu AE košulju. Znaš, onu lijepu plavu? Isuse, sva si znojna. Je li ti dobro? Nemaš valjda svinjsku gripu?" Da bar, došlo mi je da kažem kćeri dok sam navlačila plahtu preko glave. Svinjsku se gripu može preboljeti. Obrisala sam ulijepljeno čelo drugom stranom jastuka. Moje su stalne noćne more, pak, bile nešto čega se ne možeš tek tako riješiti. "O, znam", rekla je Emma. "Previše šampanjca na mom tulumu sinoć. To je to. Mamurna si." Emma me zafrkavala, naravno. "Ha, ha, pametnjakovićko", rekla sam dižući pokrivače i odjednom se smiješeći. "Tvoja plava košulja je uredno izglačana na vješalici u mom ormaru, slatkišu šesnaestogodišnji. I nema na čemu za tulum sinoć. Nije da je bio preskup ili tako nešto. Mislim da za to vrijedi jesti mačju hranu kad ostarim, zar ne?" Emma je isplazila jezik. I ja sam njoj isplazila svoj. Emma i ja bile smo bliske kao kad bi zbrojio sestre i najbolje prijateljice, samo još bolje. Čak smo dijelile i odjeću. Što je nju živciralo. Pretpostavljam da bi i mene pomalo živciralo da imam majku koja može navući moje traperice. "Kao da ćeš ti ikad biti stara", rekla je Emma, penjući se na moj krevet i hvatajući me u hrvačku kragnu. "Znaš koliko je majki mojih glupih frendica pitalo jesi li mi starija sestra? Čak su te i neki od Markovih frendova studoša odmjeravali. To zbilja i nije pošteno. Zar ne bi trebala Snjeguljica biti najljepša od svih? Hajde, Zla Kraljice, odstupi već jednom." "Nikad", rekla sam hihoćući se bapski. Opet, Emma se samo šalila. Zahvaljujući režimu vježbanja i gladovanja kao na marševima smrti, sa četrdeset sam još spadala u kategoriju zgodnih. Emma je pak, naslijedivši Peterov tamni, očaravajući izgled, bila već skoro metar osamdeset visoka i lijepa da ti se srce rastopi. A ja i nisam bila jedina koja je tako mislila. Svako malo je dobivala


legitimne ponude za manekenstvo od prijatelja naših prijatelja. Koje će smjeti prihvatiti samo preko mene mrtve, naravno. Ma koliko da smo bile prijateljice, odnosila sam se prema njoj vrlo zaštitnički. Vjerojatno i previše. Nije me bilo briga. Znala sam kakav je svijet, koliko pogibeljan, kako brzo i potpuno propast može nastupiti nakon samo jednog pogrešnog poteza. Emma će imati dobar život, normalan život, siguran život. To je jedino bilo bitno. "Zadnje za što se trebaš brinuti je tvoj izgled, mala", rekla sam kucnuvši je prstom po glavi. "Ali taj tvoj mozak, to je već druga priča." Izmaknula sam se kad je zamahnula jastukom. "Sranje!" vrisnula sam kad sam konačno pogledala na svoj iPhone koji se punio na noćnom stoliću i vidjela koliko je sati. "Zašto mi nisi rekla da toliko kasnimo?"


51. poglavlje

kabla četiri sata poslije kad sam, bez kišobrana, odlučila istrčati iz taksija parkiranog u troredu do krcatog Aretsky's Patroona na Istočnoj 46-oj ulici. Greška. Bilo je to samo tridesetak metara, ali me monsun totalno i kompletno smočio. Naravno, pomislila sam kad sam najzad ušljapkala unutra. Uvijek kiši kad kasniš na svoj prvi poslovni ručak sa šefom i zaboraviš provjeriti kakvo je vrijeme. Da stvari budu još bolje, na ulazu je čekala vitka i savršena nordijska hostesa. Moju promočenu nazočnost priznala je blagim podizanjem obrve. Ali onda se prijazno nasmiješila. "Dobrodošli u Patroon. Vaše ime?" pitala je. Stajala sam tamo, visoka i otmjena koliko sam mogla biti, pokušavajući se pretvarati da je promočenost do kosti ovosezonska crna. "Nina", rekla sam, sklanjajući upropaštenu frizuru s očiju uz osmijeh koji je, nadala sam se, bio elegantan i profesionalno kompetentan. "Nina Bloom." Imala sam sreće. Moj šef još nije stigao, pa sam u ženskom toaletu stigla obaviti sitne popravke šminke i frizure prije nego što sam se vratila do diskretne klupice na koju su me posjeli. Dok sam čekala, po prvi put sam se opustila i razgledala okolo. Pažljivo smješteni u najmodernijem mjestu za power lunch sastanke, pripadnici najviših krugova medijske elite u superelegantnoj odjeći dogovarali su poslove rame uz rame s izbotoksiranim pomodarirna s Aliste. Među bocama San Pellegrina, uočila sam Ivanu Trump i Andersona Coopera kako čavrljaju. Pa, bolje rečeno, brižljivo sam ignorirala Ivanu i Andersona, kao da smo u nekoj zavadi. Naučila sam poneki štos živeći na Manhattanu proteklih par PLJUŠTALO JE KAO IZ


desetljeća. Nakon jednog trena, nasmiješila sam se i podigla čašu gazirane vode prema prostoriji punoj velikih igrača i otpila gutljaj. S obzirom na moj dolazak u New York 1994., bez ičega osim odjeće na sebi i Emme u trbuhu, imala sam zašto nazdraviti sebi. Uglavnom zato što sam uopće preživjela. Pomislila sam na sve ono ludilo tih prvih par godina. Sumnjivi lokal iza ćoška kod Madison Square Gardena gdje sam radila dok mi se trbuh nije počeo vidjeti. Ono mjesto u Kineskoj četvrti gdje sam nabavila svoju prvu lažnu osobnu. Onu kutiju za cipele od stana u Spanish Harlemu u koju sam donijela Emmu nakon što sam se porodila u bolnici Lennox Hill. Moja "karijera velike zvjerke", kako ju je Emma zvala, došla je poslije. Nakon malo iznimno kreativnog pisanja rezimea i tečaja na New York Career Instituteu i jako mnogo sreće, ubola sam svoj prvi ne-konobarski posao kao pravna tajnica u Scott, Maxwell and Bondu, jednoj od najjačih tvrtki za korporativno pravo u gradu. Mislila sam da će posao u odvjetničkoj tvrtki biti samo način da zaradim malo više novca, ali od samog početka ustanovila sam da me taj posao iznimno privlači. Bilo je nečeg jako uzbudljivog u tome da budem barem mali dio slučajeva i pitanja i krojenja strategije u ratnoj sobi. Nakon kaosa u kojem je moj život dotad bio, našla sam utjehu u pravu, u autoritetu i racionalnosti, u miru i urođenom plemenitaštvu. Najsretniji dio svega bio je što je, nakon što sam pokazala koliko vrijedim u jednoj kolektivnoj tužbi, moj šef Tom Sidirov, legendarni parničar i još bolji čovjek, doslovno zahtijevao da me se na trošak tvrtke pošalje na City College a onda i na pravnu školu Fordham. Trebalo mi je skoro deset godina rada i večernje škole, i tisuće sati putovanja njujorškom podzemnom, ali na kraju sam ipak uspjela. Postala sam odvjetnica. Čak sam od prve prošla pravosudni stručni ispit države New York. Tijekom zadnje tri i pol godine, moja je karijera počela stalno ubrzavati. Nisam bila na popisu onih koji će postati partneri u doglednoj budućnosti, ali sam sad imala svoje parnice, svoje klijente, čak i svoju osobnu pomoćnicu. Sav taj naporan rad u uredu i kao majka već je urodio nekim vrlo


ugodnim dividendama, pomislila sam sjedeći u ukusno uređenom restoranu. U američkom životu ne bi trebalo biti drugog čina, ali meni je to prilično dobro pošlo za rukom. Konačno sam počinjala dolaziti do stvari koje nisam ni sanjala da ću opet imati. Stabilnost. Zabava. Usuđujem li se i to izreći? Nada. Činilo se da sam nakon dva desetljeća i tisuću milja možda konačno pobjegla dovoljno daleko. Mislim da sam se na trenutak tu, među vrhunski skupim razgovorom i škljocanjem pribora za jelo, zbilja osjetila sigurnom. Baš zato je ono što se sljedeće dogodilo bilo tako pogrešno i nepošteno. Naime dok sam tamo sjedila i pila zdravicu sama sebi, nije samo moj šef kretao k meni. Dok sam udobno sjedila na suhom i toplom, glupo ponosna na sebe, grubo buđenje i svođenje računa već je dolazilo prema meni, veće i opakije nego ikad prije.


52. poglavlje

"JE LI OVO MJESTO zauzeto?" rekao je moj šef Tom Sidirov pet minuta poslije. Ćelav i onizak, čak i u svom obaveznom tamnoplavom prugastom Brioni odijelu, moj sitni šezdesetineštogodišnji mentor izgledao je više kao umirovljeni šofer autobusa nego jedan od najuspješnijih parničara u državi. Što je silno zabavljalo tog najboljeg studenta generacije na pravnom fakultetu Columbia i bivšeg žestokog boksača, osvajača Zlatne rukavice. "Kad kažeš ručak, ti se nimalo ne štediš, je li, šefe?" rekla sam. "Pa, kad treba potkupiti moju štićenicu", rekao je Tom gladeći zamišljeni brk filmskog negativca, "neću to odvoziti pod ručnom." "Štićenicu?" rekla sam. "Joj, evo ga. Skoro se bojim pitati. O kakvom to novom projektu želiš porazgovarati?" "Pokrenuta je jedna pro bono2 inicijativa između više tvrtki", rekao je Tom okrećući svoj Blackberry na stolu. "Ne znam mnogo o njoj osim da se zove Misija za poništenje osuda, a ja sam partner koji je trebao do jučer za to pronaći dragovoljca. I sad se molim Svetom Anti da bi to mogla biti ti. Počinje u ponedjeljak." "A što je sa ProGenom?" rekla sam. Zadnjih mjesec dana bila sam u timu koji je sastavljao ugovore i pisma namjere za spajanje biotehnoloških tvrtki. Da lakše zaspim, u zadnje vrijeme sam umjesto brojanja ovaca prolazila abecedni popis reagensa, genomike, proteomike i staničnih terapija. "Naći ćemo nekoga da te zamijeni", rekao je Tom dižući svoj mobitel i praveći njime znak križa prema meni. "Znam da je u zadnji čas. Stoga ovaj besplatni ručak i moja vječna zahvalnost. Što kažeš?" Kao da je uopće bilo upitno. Tom mi je bio kao otac. Još i kao kuma dobra vila.


"Kažem, da", rekla sam s osmjehom. "Marone! Ma kolko ti put moran reć?" rekao je, poprimajući svoj rodni brooklynski naglasak iz Male Italije u Bensonhurstu dok je vadio kuvertu iz džepa i pružao mi je. "Kad god ti neko oće platit, nikad nemoj odma pristat." Otvorila sam kuvertu i izvadila dvije ulaznice. I onda nisam mogla disati. Bile su to dvoznamenkaste karte za ložu uz teren za večerašnju utakmicu Yankeesa. Večerašnji derbi Yankeesa i Red Soxa. Prvi u sezoni. Jedini žešći navijač Yankeesa od mene bila je Emma. "Oh, Tome", rekla sam ošamućeno. "Oh, pa ovo je, ja sam...." "Gladna?" rekao je moj kum, dobra šefovska vila namigujući mi dok je otvarao jelovnik. "Onda moraš provat ramstek sa kunpiron. Nima bojega u cilem gradu. I njanci na čem."


53. poglavlje

dana, pomislio je Peter Fournier sa svojeg sjedala u loži na nevjerojatno raskošnom i ogromnom novom Yankee stadionu. A ima i savršenih dana. "Ajmo, Boston! Ajmo!" povikao je što je glasnije mogao kad se Beckett ponovo popeo na bacačku uzvisinu. Od slavne fasade, preko televizora ravnog ekrana na svakom koraku, do zdjelaste konstrukcije zbog koje se činilo da utakmicu gledaš usred terena, čak i tvrdokorni navijač Soxa poput njega nije mogao poreći da je stadion od milijardu dolara bio bezbolska verzija raja na zemlji. Čak i pošto što su iskopali Ortizov dres.3 Ali biti tu tijekom osme izmjene, a Soxi vode za tri i Beckett je još na uzvisini i baca savršenu igru, bilo je ni manje ni više nego čudesno. Ustvari je šlag na torti bilo to što mu je obitelj tu, njegova prelijepa žena Vicki i dva sina, devetogodišnji blizanci Michael i Scott, skupa s njim. Kao i na svim posjetima Disneylandu i na prošlogodišnjem nevjerojatnom putovanju po Europi, tim Fournier se silno dobro zabavljao. Obitelj Fournier na utakmicu su pozvali Tom Reilly i Ed O'Connor, dva njujorška agenta FBI koje je Peter upoznao na tečaju u FBI-evoj Nacionalnoj akademiji prije nekoliko godina. On je njih i njihove obitelji bio pozvao na utakmicu Bostona i New Yorka na proljetnim pripremama u Fort Myersu, i ovo je bio uzvrat. Dvojica federalnih agenata građena kao medvjedi sjedila su s obje strane Fournierovih sa svojim obiteljima, navijačima Yankeesa. Bilo je mnogo uvredljivih dobacivanja s obje strane, ali sve je to bilo iz čiste zabave. Baš te u čudne vode život odvede, pomislio je Peter smiješeći se dok je odmahivao glavom na svoje blizance. Drugi najstariji od desetoro djece u IMA TAKO NEKIH DOBRIH


obitelji koja je živjela u neimaštini u socijalnim stanovima južnog Bostona, Peter se užasavao pomisli da ikad ima djecu. Da smo jasni, sasvim mu se lijepo sviđalo da bude oženjen. Na kraju krajeva, nije bilo većeg zadovoljstva ili zabave ili čistoće od toga da ima vjernu, monogamnu ženu u svom životu. Ali do pedesete godine, sad već treći put oženjenom Peteru sinulo je kako je ustvari nakupio dovoljno novca da se potpuno izolira od svih smrdljivih, ljudskih neprijatnosti podizanja djece pomoću velike kuće, dadilja i internatskih škola. Ispalo je još bolje nego što je planirao. Nije nikad ni omirisao pelenu, a kamoli je promijenio. I sam je birao na koje će besmislene bejzbol utakmice i božićne priredbe ići a na koje neće. Sad se samo trebao potruditi da stvori onoliko nezaboravnih, zabavnih, dirljivih trenutaka koliko je izvedivo da bi mu obitelj ostavila dovoljno mjesta. Poput večerašnje cirkusarije. Biti tata uopće nije bilo teško. Beckett je započeo osmu s brzom loptom četverošavkom u crno na koju je Jeter samo zinuo. Peter je stisnuo Vickinu ruku kad je njihov obično smireni sin Michael uzbuđeno skočio sa svojeg sjedala, dajući pet svima. Beckett se popeo na 0 i 2 kad je Jeter zamahnuo i promašio odlučujuću loptu. Peter je pogledao dolje u Becketta sa žmarcima divljenja. Kakav ratnik. Bezbolska besmrtnost4 mu je sad bila na dohvatu i čak ni pedeset tisuća vrištećih Njujorčana nisu mu je mogli oduzeti. Još jednu. Ajde, Josh. Još jednu, mali. Molim te, molio se Peter. Beckett je bacio još jedan sporiji hitac dolje i u stranu, i Jeter je zamahnuo i uspio ga pogoditi. Youk je odmah krenuo s prve, ali se lopta odbila od krova klupe Yankeesa u publiku. Kvragu. Zamalo, pomislio je Peter. Ali je barem bila samo faul-lopta. Lice predivne tinejdžerke ispunilo je JumboTron nad središnjim poljem trenutak potom. Držala je loptu i skakala gore-dolje kao da je upravo dobila na lutriji. Bilo je nešto poznato u toj curi, pomislio je Peter, škiljeći u ekran visoke rezolucije velik kao peterokatnica. Nešto u njezinom osmjehu podsjetilo ga je na maturalnu sliku njegove drage pokojne mame. Peter je volio tu sliku i svoju mamu, premda nije bila u stanju prekrižiti noge. Peter je fascinirano gledao usporenu snimku na kojoj je cura loptu


izbijenu u publiku uhvatila jednom rukom. Čak su i zamrznuli kadar. A onda mu je Heineken ispao iz ruke, poprskavši mu nogu. Jer ga je zgodna plavuša koja je grlila tinejdžerku još više podsjetila na nekoga. Na njegovu mrtvu suprugu Jeanine.


54. poglavlje

"MOGU LI GA POSUDITI, sine?" rekao je Peter mirno, premda mu je srce ludo tuklo. "Svakako, tata", rekao je Scott, odmah mu pružajući dalekozor koji je donio jedan od federalaca. Podižući dalekozor, Peter je ignorirao gromoglasne povike koji su se zaorili kad je Jeter udario visoku loptu prema vanjskom polju upropastivši Beckettovu prigodu da postigne savršenu statistiku na utakmici. Pogledom je polako pretraživao publiku iznad klupe Yankeesa, tamo gdje je faul-lopta odletjela u publiku. Pogledom je prešao preko ljudi u odijelima, Billyja Crystala. Nekoliko punašnih navijača Yankeesa koji su pokazivali na jednu crnu djevojčicu s kapom Bostona. Novog i boljeg Rudyja,5 bez začešljane kose preko ćele. Gledao je gore-dolje po redovima tribina, jedan po jedan, metodično. Pregledao krcate prolaze između sjedala. Nije ju uočio. Čak ni nakon pet minuta pažljivog pretraživanja. Bilo je previše ljudi, previše lica. Nitko od njih nije bio Jeanine. Ta žena je samo sličila njoj, i donio je preuranjeni zaključak, procijenio je vraćajući dalekozor svom sinu. To je imalo smisla. Iz nekog neobjašnjivog razloga, sve je više i više mislio na Jeanine tijekom zadnjih godinu dana. Čak ju je i sanjao nekoliko puta. U jednom od snova, večerao je s njom u stražnjem dvorištu pored mora, kao na prvom čvenku. U drugom, držao joj je ruke oko vrata, gurajući je pod vodu na praznoj plaži dok ga je ona pokušavala ogrebati. Sve je to u njegovoj glavi. Kad je spustio dalekozor, vidio je da je A-Rod na prvoj, a Beckett kreće u svlačionicu. "Ma kakva pušiona!" viknuo je njegov sin Scott.


Tom Reilly, federalac pored njega, zaplesao je pobjednički ples na mjestu, nekontrolirano se hihoćući. Znaš li što je još smješnije, Tome? poželio je Peter pitati svojeg prijatelja iz FBI-ja. Način na koji dopuštaš da iz tebe ispumpam informacije o svim predstojećim federalnim presretanjima droge. Znaš li što radim s tim informacijama i drugim podacima koje nonšalantno prikupim od svih tvojih šupačkih frendova u DEA, Tome? Prodajem ih kartelima. Znaš li što je to kontrola zračnog prometa? Aha, ja sam ti kao neka kontrola prometa droge. Beckett je možda izgubio prigodu za savršenu tekmu, ali ja sam prošle godine zaradio iznos od sedam znamenki, Tommy, mali moj. Bez plaćanja poreza. Nije loše za policajca iz zabiti Floride. Ha ha ha. Peter je sa smiješkom potapšao svoga plavokosog preplanulog sina po glavi. "Ne brini, Scotte, neće svijet propasti", rekao je. "Pravi muškarac zna kako pretrpjeti razočaranje. A što sam ti rekao o izgovaranju takvih riječi?" "Oprosti, tata", rekao je Scott pokunjeno. "Htio sam reći da je prava šteta." "Eto vidiš, tako je već bolje", rekao je Peter tapšući blago sina po ramenu dok je namigivao Reillyju. "Mnogo pristojnije. Uvijek zapamti, riječi koje odaberemo otkrivaju kakav smo karakter."


55. poglavlje

u četvrtak ujutro ušla sam u blistavi crni uredski neboder na križanju 57. ulice i Treće avenije. S privremenom sigurnosnom propusnicom zakačenom za ovratnik, nasmiješila sam se desetak drugih mladih odvjetnika s popisa Global 100 koji su sjedili novi i svježi poput naoštrenih olovaka u konferencijskoj dvorani na dvadeset drugom katu zbog zajedničkog pro bono sastanka. Pogledala sam impresivna imena tvrtki na karticama za označavanje sjedala, od kojih su neke predstavljale cijele države. Bilo je ohrabrujuće vidjeti takve odvjetnike spremne za pro bono rad. Ako ćemo uopće to raditi. Nadala sam se da hoćemo. Nažalost, i prije sam radila pro bono inicijative u kojima je bilo mnogo sastanaka uz ručak plaćan iz troškovnika, a malo pravog pravničkog rada koji bi utjecao na bilo koga ili bilo što. Što god bilo ovdje, znala sam samo da ću raditi da mi guzica otpadne zbog mog šefa Toma Sidirova. Zbog lopte u aut Dereka Jetera koju je Emma sinoć uhvatila i zbog privilegija da iz prvih redova gledamo kako Bombarderi okreću Beckettovu savršenu utakmicu u devetoj izmjeni i nadoknade zaostatak s Canoovim grand slam ishodavanjem? Za to sam bila spremna raditi četrdeset sati dnevno. Uzimala sam kavu i fascikl s informacijama kad sam krajičkom oka uočila jarkocrvenu kosu. "Ma nema šanse!" zacičala sam. "E pa ima", odgovorila je moja lijepa prijateljica porculanskog tena Mary Ann Pontano dok smo se prijateljski grlile. "Hvala Bogu, ipak ću možda preživjeti pakao sastančenja." U PETNAEST DO DEVET


Nasmijala sam se opet je zagrlivši. Ona je bila moja prva prijateljica u New Yorku. Bila mi je susjeda vrata do u ušljivom stančiću koji sam našla na 117. ulici u Spanish Harlemu dva tjedna nakon što sam sišla s Greyhound autobusa na kolodvoru Port Authority. Kao jedine samice i jedine koje nisu govorile španjolski u zgradi, zbližile smo se. Naročito kad smo morale prati rublje u praonici u podrumu koja kao da je ispala iz Kad jaganjci utihnu. Ona mi je pomogla naći posao konobarice i pedijatra za Em. Baš me ona ohrabrila da postanem pravna tajnica prije svih onih godina. "Predugo se nismo vidjele, Mary Ann", rekla sam. Mary Ann se nasmiješila. Još uvijek je izgledala više kao spikerica koja izgovara vijesti o iračkom ratu nego veteranka s ratišta u Iraku i bivša policajka NYPD-a. Iskoristila je svoju čvrstinu i atraktivan izgled da postane sjajna istražiteljica u međunarodnoj pravnoj tvrtki. "A što ćeš", rekla je Mary Ann. "Znam ja vas pohlepne kapitalističke korporativne odvjetnike. Ne možete ni minutu odvojiti od brojanja svih tih prljavih šuški. Nemate vi vremena za kmetove." "E pa, Mary Ann", rekla sam. "Ne možemo svi ostati čvrsto na zemlji tamo u Scarsdaleu s mužem zubarom i dvoje sitne dječice." "Bronxville, dobro?" rekla je Mary Ann. "Daj zapamti već jednom. Bronxville jede one nogometaške majke iz Scarsdalea za doručak. Nego, što sad mi opet ovdje radimo?" "Tu smo da spasimo poneki život", rekao je oniski muškarac prijaznog izgleda s ćupom crne kose koji je s kutijom pravnih spisa upao u prostoriju. "Dobrodošli u Misiju za poništenje osuda, NYC, svi prisutni", rekao je spuštajući kutiju na stol sa snažnim treskom. "Kako je vrijeme novac, neću ga uludo trošiti. Ja sam suosnivač i direktor ove inicijative, Carl Fouhy. Vi ste najoštriji pravnički umovi New York Cityja, koliko sam shvatio. Ili barem najoštriji njujorški pravnički umovi trenutno na raspolaganju. U svakom slučaju, potrebni ste meni i još ste više potrebni muškarcima i ženama koji trenutno očekuju neminovno pogubljenje." Ugasio je svjetlo kad se svjetleća PowerPoint ploča zujeći spustila iz stropa.


Lica žilavih muškaraca i žena s pobijeđenim izrazom lica počela su se smjenjivati na njoj. "Ne biste vjerovali koliku količinu pogrešne identifikacije od strane očevidaca i prekršaja od strane forenzičke znanosti smo pronašli u nekim od ovih slučajeva za smrtnu kaznu", objasnio je Fouhy. "A sve to još prije nekih totalno zasranih odvjetničkih postupaka obrane koje smo otkrili. Ima slučajeva u kojima su branitelji propustili istražiti očevice ili prozvati stručnjake. Odvjetnika obrane koji su bili pijani i zaspali tijekom suđenja. Tu sad nastupate vi. Vi ćete tim uglavnom siromašnim, uglavnom neobrazovanim ljudima pružiti jednake šanse." Podignuo je poklopac kutije. Izvadio debele žute omotnice i počeo ih jednu po jednu spuštati pred nas. "Ovo su vam dodijeljeni slučajevi. Možete ih otvoriti čim izađete odavde. Na prvoj stranici vam piše tko je trenutni zastupnik optuženog. Želimo da radite u suglasju s njima. Vaš posao je savjetnički, da odete i razgovarate licem u lice sa svakim odvjetnikom obrane. Provjerite da je sve obrađeno, policijski izvještaji, žalbe. Tražimo greške, ljudi. Uočavanje greške može nekome spasiti život. A sad, ako bi netko upalio svjetlo, ja ću pred vama proći par pokusnih primjera u kojima smo izvukli poništenje presude. Razmotrit ćemo proces i nakon toga ste prepušteni sebi. Ako imate pitanja, možete kontaktirati mene ili savjetnike za usmjerenje inicijative, Jane Burkhart i Teddyja Simonsa, dostupni smo. Inače, siguran sam da ćete se snaći. Improvizirajte i pobijedite, ljudi. Spasite nekom život!"


56. poglavlje

"A JA SAM MISLILA da je speed dating brz", rekla je Mary Ann kad smo se pola sata poslije smjestile u Starbucks na Trećoj aveniji skupa s Jane Joyce, odvjetnicom iz Mary Annine tvrtke. "Priprema, pozor, sad", rekla sam kad smo sve tri izvukle svoje dodjeljene slučajeve. Prolistala sam debelu hrpu stranica. Moj slučaj ticao se čovjeka po imenu Randall King koji je čekao smrtnu kaznu zbog ubojstva dvojice čuvara blindiranog auta u pljački u Waterburyju u Connecticutu. Pokazala sam Mary Ann policijsku fotografiju zlokobnog osuđenika bikovskog vrata s dreadlocksima. "Oho, meni su dali pljačkaša banke", rekla sam. "Blago meni. Ovo će biti zabavno." "Ja sam dobila dilera droge koji je pobio svoju obitelj!" povikala je Jane Joyce. "U Teksasu!" "Misliš da je tvoj pušiona?" rekla je Mary Ann, zinuvši kad je vidjela svoj slučaj. "Ja sam dobila luzera kojeg su uhvatili na neriješenom slučaju umorstva na južnoj Floridi!" Kao i uvijek, želudac mi se stisnuo čim je spomenuta Florida. "I to još grebeni serijski ubojica", rekla je Mary Ann. "Vidi OVO." Skoro sam pregrizla svoju šalicu s kavom. Vrući mlaz kave mi je iz nosa poprskao bradu. U rukama Mary Ann bila je fotokopija članka iz Miami Heralda koju mi je pružila. Naslov je imao tri riječi: "Uhvaćen Jump Killer?"


57. poglavlje

17. SVIBANJ 2001. UHVAĆEN JUMP KILLER? Detektivi odjela za neriješene slučajeve okruga Palm Beach u ponedjeljak navečer uhitili su državnog službenika zatvorskog sustava zbog ubojstva žene iz Boca Ratona 1993. Izvori iz policije potvrđuju da je podudarnost DNK dovela do uhićenja Justina Harrisa iz Florida Cityja. Ubijena Tara Foster bila je još na koledžu u lipnju 1993. kad je prijavljen njezin nestanak dok je volonterski radila kao uredska pomoćnica u Popravnoj instituciji Homestead u Florida Cityju. Njezini ostaci nađeni su umotani u plastiku u nacionalnom parku Everglades godinu dana kasnije. S DNK dokazima prvotno uzetim s tijela Fosterove, detektivi za neriješene slučajeve ovaj su mjesec ponovo otvorili istragu s naporima da dobiju DNK od vjerojatnih sumnjivaca. Kako je bila vezana paraužetom, istim sredstvom vezivanja koje se povezivalo sa zloglasnim nestancima zbog Jump Killera početkom devedesetih, detektivi za neriješene slučajeve su usporedili popis originalnih svjedoka u slučaju Foster s bivšim padobrancima. Justin Harris, veteran 101. padobranske i čuvar u zatvoru Homestead, dao je DNK koja je odgovarala uzorcima nađenim na odjeći Fosterove. Trenutno ga drže u pritvoru bez mogućnosti jamčevine.


Bilo mi je čekićalo u grlu, na sljepoočnicama. Fotokopirani članak u mom krilu plivao mi je pred očima poput nečega gledanog kroz staro staklo. Dok sam sjedila tamo s Mary Ann i Jane, promet koji je trubio vani na Trećoj, izvikivane narudžbe kave, mlazni šum aparata za mliječnu pjenu, sve to počelo je nestajati. Njihovo mjesto zauzeo je nalet prizora i osjećaja koje sam mislila da sam uspješno izbrisala iz sjećanja. Čudne tamne oči Jump Killera, oštar vonj kolonjske u njegovom autu, bol u mojim rukama dok sam visjela pokušavajući spasiti živu glavu a on je pljuskao po plićaku iza mene. "Hej, Nina", rekla je Mary Ann, gledajući me zabrinuto. "Jesi dobro? Blijeda si skoro kao ja." "Dobro sam", čula sam se kako govorim. Sabrala sam se i palcem okrenula sljedeću stranicu. Našla sam još jedan novinski članak koji je navodio sve žene za čiju se smrt smatralo odgovornim Jump Killera. Pogledom sam pretražila lica dok nisam zastala na drugom odozdo. Iznad potpisa "Žrtva br. 20" bilo je maglovito poznato lice. I trebalo mi je biti poznato, jer je to bila moja maturalna fotografija iz srednje škole. Sjedeći tamo, osjetila sam se kao što se osjetiš u onom snu kad si opet u školi i moraš polagati onaj zadnji ispit za koji uopće nisi učila. Ono žučno, panično shvaćanje duboko u želucu da je igra gotova. Najgore od svega se dogodilo. Razotkrivena si. "Zemlja zove Ninu", rekla je Mary Ann. "Čuj, ako te baš toliko zanima, zašto se ne zamijenimo? Connecticut je, koliko? Najviše dva sata vožnje odavde. Kako ću srediti sve s djecom ako moram ići na Floridu? Osim toga, ja sam riđokosa. I od fluorescentnog svjetla iskaču mi plikovi. Hajd' učini staroj dobroj Mary Ann tu uslugicu. Ovo je još i medijski razvikan slučaj. Zamisli koliki će publicitet to donijeti tvojoj tvrtki. Ponudit će ti partnerstvo." Medijski razvikan slučaj? Bilo je još gore nego što sam mislila. Zašto, kog vraga nisam čula za to? "Medijski razvikan? Zbilja?" rekla sam. "Justin Harris? Točno to. Čula sam za to na Kanalu 4", rekla je Jane. "Ma daj me nemoj. Zbilja si dobila slučaj Jump Killera?" "Jesam", rekla je Mary Ann iživcirano. "Oš' se mijenjat'?" "Da provedem svoje osobno vrijeme sa seksualno sadističkim serijskim ubojicom? Joj, daj da razmislim o tome. Ovaj, ne", rekla je visoka brineta.


Mary Ann okrenula se meni. "Molim te? Za dobra stara vremena?" Tada sam na popisu kontakata primijetila da Harrisov odvjetnik živi u Key Westu. Strah od toga da Mary Ann prepozna fotografiju istog je trena ustupio mjesto strahu od smrti. U umu mi je bljesnulo sjećanje. Elenino mecima izrešetano tijelo ispruženo na podu benzinske postaje. Da se vratim u Key West'! pomislila sam, neuspješno pokušavajući odagnati tu misao gutljajem lattea. Ne nakon sedamnaest godina. Ni nakon sedamdeset. Ako naletim na Petera, ja ću biti ta koja će dobiti smrtnu kaznu. Vratila sam joj dosje slučaja kao da mi prži prste. "Ne mogu", rekla sam suosjećajno. "Žao mi je. Emmi ide matura." Laž mi je sišla s usana istom lakoćom kao i uvijek. Valjda bih se trebala osjećati krivom, ali nisam. "Krasno", rekla je Mary Ann. "Baš krasno. Naravno da sam ja izvukla najkraću slamku. Uvijek je ja izvučem." Ne, došlo mi je da joj kažem, ovo je jedini put da sam je ja promašila.


58. poglavlje

posao vratiti pješice. Bio je jedan od onih vedrih, nadaleko poznatih njujorških proljetnih dana od kojih zaboraviš na troznamenkaste kazne za pogrešno parkiranje i štrajkove prijevoznika i nesreće s građevinskim kranovima. Ali iz nekog čudnog razloga nisam bila raspoložena za razmišljanje o travanjskim pljuskovima ili zastajanje da omirišem tulipane u Central Parku. Vrativši se u svoj maleni ured na četrdeset trećem katu poslovne zgrade u aveniji Lexington zatvorila sam vrata i samo zurila kroz prozor, gledajući ljude kako ulaze i izlaze iz kolodvora Grand Central. Iza Empire State Buildinga na jugu, centar Manhattana rasprostirao se i blistao na podnevnom suncu, istančan i čaroban, poput figurica iz Monopolyja stavljenih na divovski orijentalni tepih. Gledajući to, pomislila sam na svodnike i rupe na cesti Osme avenije koji su predstavljali pogled na moju prvu večer u New Yorku i koliko sam otad postigla. Nastavila sam stajati uz prozor, grleći samu sebe. Prvo sam osjećala tugu, a zatim bijes. Da sve ovo bude iskopano sad toliko blizu meni, baš kad mi se život počeo dizati u visine, bilo je više od slučajnosti. Kao da je bilo namjerno. Medijski razvikan slučaj? pomislila sam. Zar nisam dovoljno propatila? Pomislila sam na život koji sam s mukom složila. Sve komentare i proste prijedloge koje sam dobivala od šupaka upravnika restorana i mušterija. Dizanja obrva koja sam morala pretrpjeti od savjeta stanara u mojoj zgradi zbog zločina što sam mlada samohrana majka. Sve krcate autobuse i vagone podzemne i posao, kućanske poslove i domaće zadaće, od kojih nisam nikad imala ni trenutka mira. ODLUČILA SAM SE NA


A najviše sam razmišljala o užasnom strahu kroz koji sam prošla usred noći s Emmom onih prvih par mjeseci kad je imala kolike. Noć za noći ljuljala bih svoju umotanu bebu, plačući skupa s njom, uvjerena da sam na dan od toga da propadnem, izgubim Emmu, dobijem otkaz, budem razotkrivena. To nije bilo dosta, ha? pomislila sam gledajući gore u plavo nebo. Žrtvovanje za kćer, stalno osvrtanje preko ramena dok sam radila da mi ruke otpadnu? Nisam dovoljno platila? Osim toga, nije baš da nisam pokušala ispraviti stvari. Nakon jedno godinu dana, kad sam našla pristojan unajmljeni stančić i solidno plaćen posao konobarice u jednoj zalogajnici u SoHou, vidjela sam članak u Postu o Jump Killeru. Počela me izjedati krivnja pa sam jedne večeri nakon što sam uzela Emmu iz vrtića otišla brzim PATH vlakom vani do Hobokena. Iz telefonske govornice na cesti 1-95 nazvala sam njujorški ured FBI-a i u telefonsku sekretaricu izdiktirala opis Jump Killera i njegovog psa i njegovog auta. Tijekom godina sam s vremena na vrijeme pomišljala da učinim isto to i za Petera, ali sam se na kraju previše bojala da bi on - sa svim svojim kontaktima u policijskim službama - mogao nekako doznati. Odredili bi porijeklo poziva. Peter bi znao da nisam mrtva i došao bi potražiti mene i Emmu. Glasno sam izdahnula i konačno sjela za stol. Čelo mi je oblio hladan znoj kad sam se sjetila lica Jump Killera. Ured je izblijedio i opet sam bila trudna beskućnica koja u rabljenim martensicama bježi da spasi goli život. Nakon nekog vremena pokušala sam samu sebe utješiti. Stvari su mogle biti i gore. Barem mi nisu dodijelili baš slučaj Jump Killera. Tu sam definitivno izbjegla metak. Zašto sam se toliko uznemirila? Morat ću se koncentrirati samo na svoj slučaj, odlučila sam. Pognuti glavu i držati fige da me Mary Ann neće prepoznati. Cijela ta stvar smirit će se kao iznenadna oluja. Podigla sam dosje Randalla Kinga i spustila ga na svoj radni stol. Čak sam ga i otvorila. A onda sam prestala zavaravati samu sebe. Odgurnula sam dosje i uključila računalo. Otvorila sam Internet Explorer i utipkala "Justin Harris" u Google.


Trenutak potom, sklonila sam kosu sa zaprepaštenih očiju. Harrisovo uhićenje prije deset godina zbilja je bilo medijski razvikano. Bilo je na desetke novinskih članaka. Bio je čak i jedan aktuelni segment emisije Today o Harrisovom predstojećem pogubljenju. Nisam baš mnogo gledala vijesti, ali na Today? Kako sam to propustila? Nisam htjela znati, eto kako, shvatila sam. Nisam sedamnaest godina provjeravala ništa o Jump Killeru. Nisam čak nijednom pokušala doznati što je bilo s Peterom. Znala sam da je to djetinjasta zamisao, ali mislila sam da će, ako prestanem misliti o svemu tome, uslijediti nekakav karmički reciprocitet i svi koje sam nekad poznavala prestat će, sa svoje strane, misliti o meni. Podsvjesno sam odlučila da će, ako ne razmišljam o svemu tome, biti kao da se nikad nije dogodilo. Ali jest se dogodilo, pomislila sam dok sam kiselo zurila u ekran računala. I nikad neće prestati. Otvorila sam na YouTubeu snimku emisije Fox Newsa iz 2006. o Harrisu. Baš sam stavila prst nad lijevi gumb miša da pritisnem Play kad je ušla moja tajnica Gloria Sveznalica Walsh. Odmah sam s grižnjom savjesti smanjila prozor jednim klikom. "Mislila sam da si na onom sastanku za ProGen pisma namjere", rekla je. "Tom me stavio na jedan pro bono slučaj", rekla sam joj. "Nema više ProGena za mene." "To!" rekla je Gloria. "Možda ću ovaj tjedan ipak dolaziti doma prije sedam navečer. Je li to, kao, nešto zanimljivo?" Ne, više kao opasno po život, pomislila sam ja. "Pomalo. Čuj, Gloria, sad sam usred nečega, pričat ću ti kasnije, OK?" Pojačala sam zvuk na računalu kad je ona zatvorila vrata za sobom. Shepard Smith je završavao uvod o ubojstvima Jump Killera. Duboko sam udahnula, čeličeći se da opet pogledam u lice čovjeka koji me one noći pokušao ubiti. Kad je slika Justina Harrisa ispunila ekran, pritisnula sam gumb za pauzu, zbunjena. Jer čovjek na ekranu nije bio onaj Jump Killer koji me povezao prije svih onih godina na autoputu Overseas. U narančastom kombinezonu, iznad potpisa "Justin Harris", sjedio je


veoma tužan čovjek veoma afroameričkog porijekla.


59. poglavlje

zbunjena. Dišući polako, pokušavajući se smiriti. Gledala sam u sve na stolu osim u ekran. Razgledala sam kitnjasti zlatotisak na u kožu uvezanom primjerku McKinneyeve prakse i pravila građanskog prava New Yorka, nasmiješila se okvirenoj slici Emme i mene na skijanju u Vermontu prošlog siječnja. Neko vrijeme sam čak gledala veliku kazaljku svog štosnog stolnog odvjetničkog sata na čijem brojčaniku je svaki sat bio razbijen u šestominutne segmente, na isti način na koji su vrijeme mjerili naši korporativni tulumari i ljubitelji zabave kad su zaračunavali vrijeme klijentima. A onda sam pogledala natrag na ekran računala i osupnula se. Justin Harris još uvijek je bio tamo. Ništa se nije ni najmanje promijenilo. Još uvijek je bio crn. Što nije štimalo. Harris definitivno nije bio čovjek koji me pokušao ubiti one noći kad sam zaždila iz Key Westa. Užasavajući mišićavi luđak koji mi je nabio pištolj u nos definitivno je bio bijelac, ili mješavina azijskog porijekla i bijelog. Zureći u crnca s kozjom bradicom, došla sam do najverojatnijeg scenarija. Onog o kojem su ljudi iz Misije za poništenje osuda stalno tupili: Vlasti na Floridi su osudile i pogubit će nedužnog čovjeka. S mučninom u želucu, kliknula sam na poveznicu na najsvježiji članak iz Miami Fleralda. Nakon što sam pročitala prvi pasus odgurnula sam svoj uredski stolac na kotačićima i lupila čelom u lakirani rub svojeg stola. Pogubljenje će biti 29. travnja? Što je sljedećeg petka! Justin Harris umrijet će za devet dana. Ako ja nešto ne poduzmem. Neko sam vrijeme zurila u industrijski berberski tepih ispod svojih salonki dok sam sve to probavljala. A onda sam počela stenjati. SAMO SAM SJEDILA, VRLO


Ja sam bila jedina osoba koja to može. Morat ću sve priznati. Nije pošteno. Provela sam toliko teških godina držeći poklopac zatvoren na kanti s crvima koju sam zvala svojim životom. Priznanje bi značilo izlaganje svake pojedine male prljave tajne jednom zauvijek, uključujući tu i moj udio u smrti Ramona Pene. Izgubit ću posao, sve za što sam se borila i izborila. A što s Emmom? Njezin život bit će sravnjen sa zemljom. Zbogom pripravništvo u Muzeju moderne umjetnosti o kojem je sanjala. Zbogom Brown. Da ne spominjem Zbogom, njezino povjerenje u mene. Kako će sve to ići? Tad sam napravila grešku i povirila natrag na ekran. Tužni pogled divljači uhvaćene u svjetlu farova na putu iz očiju Justina Harrisa kao da mi je gledao ravno u dušu. To nije bilo pitanje izbora. O tome je ovisio život jednog čovjeka. Morat ću sve priznati.


60. poglavlje

zastupa samog sebe ima budalu za klijenta. To je mene opisivalo od A do Ž. Sljedećih sat vremena, iskoristila sam svoj uvježbani pravnički um da razmotrim svoju trenutačnu situaciju. Počela sam nabrajanjem detaljne procjene štete na listu papira odvjetničke bilježnice. Počela sam škrabati bilješke pod veselim naslovima poput "Prijatelji koje ću izgubiti" (uglavnom, svi), "Moguće pravne posljedice" (tvrtka će me otpustiti i izgubit ću dozvolu za bavljenje odvjetništvom). Onda sam napisala "zastara za ubojstvo iz nehata" (?) i "Emma" (u socijalnu službu?). Naočale za čitanje bile su mi na rubu nosa i listala sam svog vjernog McKinneya kad sam najednom gurnula naočale na čelo i zalupila pravnu knjigu. Jer postojala je još jedna opcija. Bila je luda. Totalno trknuta. Da ne spominjem da je bila prilično neizvjesna. Naravno da jest. Ludost i neizvjesnost išli su u mom životu ruku pod ruku kao Tom i Jerry. Što ako zamijenim slučajeve sa svojom prijateljicom Mary Ann? pomislila sam. Što ako ja preuzmem Harrisov slučaj? Mogla bih ostati u sedlu. Možda bih čak mogla smisliti način da oslobodim Harrisa, a da ne razorim svoj život i naročito Emmin. Harris to nije učinio, točno? To sam znala. Stoga, u njegovom slučaju mora postojati nešto, neki previđeni detalj, koji bi to dokazao. Treba ga samo pronaći i iznijeti ga pred sudom. "Dolje u Key Westu", rekao mi je maleni usprotivljeni glas. Točno. Znala sam da ima kvaka. Morat ću se konzultirati s Harrisovim odvjetnikom, koji živi na zadnjem mjestu na koje bih htjela otići. Samo od pomisli da opet kročim u to predivno, opasno mjesto došlo mi KAŽU DA ODVJETNIK KOJI


je da pozobam šaku Xanaxa. Sjedila sam tako još neko vrijeme, razapeta na rogovima dileme. Izbor A: Konačno se suočiti s mojom zakopanom prošlošću. Izbor B: Lagati koliko me noge nose i pokušati nastaviti s prevarom koja je bila moj život. To uopće nije bio nikakav izbor. Morat ću tu nešto smisliti, shvatila sam. Key West bio je veliki grad. U neku ruku. Mogla bih se samo pritajiti. Možda Peter više ni ne živi tamo nakon sedamnaest godina. Podigla sam svoj mobitel. Kao da je odjednom bio deset kila težak. Odvrtjela sam dolje do Mary Anninog broja prije nego što se stignem predomisliti. "Što je?" rekla je Mary Ann oštro. "Razmislila sam. Ajmo mi zamijenit' slučajeve", rekla sam. "Zbilja?" rekla je sad ushićena. "Jesi sigurna?" Nisam ni u što bila sigurna, ali sam svejedno to morala učiniti. "Reci da prije nego što se predomislim", rekla sam. "Da", rekla je Mary Ann. "Vidiš? Znala sam ja da si ti dobra prijateljica. Ja ću pomoći Emmi s maturom, što god trebaš, obećavam. Ali zapamti, nema vraćke." "Nema vraćke", suglasila sam se, grizući se iznutra za obraz.


61. poglavlje

KAO I SA SVIM

svojim neizvjesnim planovima, i najnoviji sam slagala s

velikim guštom. Do sljedećeg jutra već sam uspjela sve srediti. Let do Key Westa, hotel, auto do zračne luke. Emma je bila sretno iznenađena kad je doznala će idući tjedan provesti kod svoje najbolje prijateljice Gabby u njezinoj obiteljskoj kući u Brooklynu. Jedino što je preostalo bilo je da svratim do svog ureda na putu za zračnu luku Kennedy da pokupim dosje o slučaju Harris, koji je Mary Ann poslala po kurirskoj službi. I onda mi je samo preostalo da ne nastradam od Peterove ruke dok spašavam čovjeka od pogubljenja. U roku od tjedan dana. "Nije greda", promrmljala sam kotrljajući svoj kovčeg u kuhinju. Em je slušala iPod i lupkala olovkom po otvorenom udžbeniku trigonometrije pred zdjelom Cap'n Crunch pahuljica. Ukrala sam joj jednu žlicu dok sam Harrisovom odvjetniku, čovjeku po imenu Charles Baylor, slala e-mail da mu kažem da stižem. Osupnula sam se kad sam uključila kuhinjski laptop i otvorila Internet Explorer. U povijesti pretraživanja našla sam pretrage za "obitelj Bloom" i čak i "okrug Wicklow", kamo sam smjestila podrijetlo Emminog izmišljenog oca. Sjajno! Još jedna glavobolja. Baš u pravi čas. Kao da mi dolazna rubrika nije već prepuna katastrofa. Vrpca koju sam snimila prije Emminog tuluma samo joj je otvorila apetit, shvatila sam. Još žongliranja. Pristizalo mi je sa svih strana odjednom. Ostavite moj tajni identitet na miru! Došlo mi je da viknem. "Mama, baš sam te htjela pitati", rekla je Emma, uzimajući žlicu natrag. "Kako to da ja ne sličim više na svog tatu?"


To mi je bila jedna od najvećih briga. Da bi Emma mogla primjetiti da je Aidan Beck svjetlokos umjesto od crnokosih Iraca poput Petera. "Nemam pojma", rekla sam vedro, izmišljajući na licu mjesta. "Ali znam da imaš njegovu dobru narav i da se smiješ kao on." Emma, nimalo glupa, namrštila se na moje prekenjavanje. "Zašto imam osjećaj da ne želiš da ja doznam nešto o njemu?" rekla je. Morala sam se suzdržati da si ne počnem čupati kosu. "Odakle ti sad taj dojam?" rekla sam. "Kajgod", rekla je Emma, a krupne suze najednom su navrle u njezine velike plave oči. Znala sam da je Emma samo šesnaestogodišnja curica, lopta hormonima nabijenih emocija. Ali nisam je mogla pustiti da to radi. Nisam si to mogla priuštiti, a nije mogla ni ona. Što bih joj koga vraga trebala reći? Žao mi je što ti ovo moram reći, mala, ali tvoj tata je psihopatski ubojica, a ja sam patološka lažljivica? Umjesto toga upotrijebila sam svoje tajno oružje. Spustila sam ključeve glasno na pult, srušila se na barski stolac, i počela i sama plakati. "Voljela bih da mogu tvom životu dati više smisla, ali ne mogu", rekla sam jecajući. "Žao mi je, mama", rekla je najzad Em, prilazeći da me zagrli. "Misliš da ne znam što si sve učinila za mene, ali zbilja znam. Prestat ću te izluđivati svim tim stvarima." "Ne, meni je žao. Možeš tražiti svoje irske korijene, samo ne sad, OK? Imaš pripreme za faks i tako mnogo drugih nagomilanih stvari. Kad se vratim, uzet ćemo Mirnog čovjeka iz videoteke. I jesti Lucky Charms za doručak. Čujem da su čarobno ukusni." Moj iPhone zazvonio je kad me Emma opet zagrlila. Bio je to broj koji nisam prepoznala. Krasno. Što je sad? "Halo?" "Haj, ovdje Carl Fouhy iz Poništenja osuda NYC. Je li to Nina Bloom?" "Da, Carl. Što ima?" "Budući da sad vi imate slučaj Justina Harrisa, pomislio sam da bi bila dobra ideja da se sretnete s Harrisovom majkom." Mary Ann ga je sigurno nazvala, pomislila sam. Zbilja nema vraćke. "Kakav vam je raspored?" "Zbilja krcat, Carl. Trebam biti na letu u deset za Floridu", rekla sam.


"Možete li doći do Centra Rockefeller prije nego što odete? Justinov slučaj je sad dospio u sve velike vijesti. Emisija Today jutros radi segment o njemu, i mi smo sad tu, protestiramo. Pokušavamo dobiti nacionalni publicitet." Emisija Today? Publicitet? To bi zbilja pomoglo moj strategiji da letim ispod radara. Strah stisnut u šaku najednom mi se stegnuo u želucu. Znala sam da nisam trebala ovo poduzeti. Preuzimanje ovog slučaja bilo je greška. "Nina? Jeste li tamo? Znam da je malo tijesno, ali smatram da je zbilja neophodno da se vidite." Nisam mogla smisliti izgovor. Morat ću nešto smisliti. Ako zatraže da priđem blizu ikakve kamere, samo ću odbiti i odšetati. Otrčati, ako dođe do toga. "Ovaj, dobro, valjda", rekla sam gledajući na sat. "Ali samo na minutu. Dajte mi pola sata."


62. poglavlje

"I ČETIRI, TRI, DVA", rekao je neki ćelavi dežmekasti tip sav u crnom sa slušalicama na ušima. Pokazao je na masivnu visokotehnološku televizijsku studijsku kameru pored sebe kad se na njoj uključilo crveno svjetlo. "I opet smo tu", rekao je Al Roker, čitajući s blesimetra montiranog ispod plavkaste leće kamere, velike poput tanjura. "Danas završavamo naš trodijelni specijalni izvještaj o pogubljenju floridskog Jump Killera razgovorom s članom obitelji jedne od navodnih žrtava." Sjedeći na kauču preko puta najomiljenijeg meteorologa Amerike, u trapericama i svjetloplavoj kašmirskoj vesti, Peter Fournier se nasmiješio. Iza njega, izvan prozora studija na Rockefeller Plazi, svjetina je mahala transparentima. To je bio razlog što je Peter taj vikend doputovao iz Key Westa u New York. "Supruga Petera Fourniera imala je samo dvadeset i tri godine", nastavio je Roker, "kad se, vjeruje se, susrela s Justinom Harrisom. G. Fournier, policajac iz Key Westa na Floridi, vođa je grupe za prava žrtava za žrtve Jump Killera. Dobro jutro, g. Fournier. Je li Flarris ikad priznao da je umorio vašu mladu suprugu Jeanine?" "Nije", rekao je Peter tužno. "Nije, Al. On i dalje tvrdi da je nedužan ne samo za smrt moje supruge, nego čak i te djevojke Fosterove, za koju je osuđen." Peter je udahnuo dok je sjajno oko kamere ostalo upereno na njega. "Zato smo i ja, i sve ostale obitelji, zadovoljni što će se pogubljenje konačno dogoditi idući tjedan. Taj čovjek treba platiti za svoje zločine, a u petak navečer, Božjom voljom, točno će to i učiniti." Al je klimnuo glavom. "Ne mogu ni zamisliti vašu bol, ali odavno se raspravlja da li smrtna kazna zbilja pomaže obiteljima žrtava. Koje je vaše mišljenje o tome?"


"Prije sedamnaest godina, ta osoba otela je moju ženu i ubila je i nema čak ni toliko nečeg nalik ljudskosti u sebi da mi kaže kamo je bacio njezino tijelo da je mogu dolično sahraniti", rekao je Peter hladno. "Što da ja radim s tim, Al? Oprostim i zaboravim? Moja bol i bol obitelji svih drugih žrtava nikad neće nestati. Dante je rekao da je pakao mjesto gdje odlaze sve zaboravljene stvari. I upravo tamo ja želim smjestiti Harrisa. Samo želim da ga zaboravim ja, da ga zaborave druge obitelji, i svako ljudsko biće na ovom planetu." "Kakvi su sad vaši planovi?" htio je znati Al. "Ja, i drugi članovi obitelji u našoj organizaciji, doznali smo da protivnici kazne planiraju prosvjede, pa ćemo biti tamo u središtu da bismo bili sigurni da se čuje i naš glas, i glas ljudi koje je Harris zbilja lišio nečega." "Hvala vam, g. Fournier. Želim vam svako dobro, gospodine", rekao je Al. "Sljedeća na programu je Meredith sa savjetima kako uštedjeti novac na putovanjima."


63. poglavlje

ostavlja me pred Centrom Rockefeller, na križanju Pete i 50. i nastavlja dalje. Zamolila sam vozača da krene dalje, do moje uredske zgrade na Aveniji Lexington, i pokupi dosje o Harrisu i sačeka me tamo. Nakon neugodnog susreta i upoznavanja s Harrisovom mamom, ja ću požuriti do svog ureda i, nekim čudom, stići na let. Uočila sam Fouhyja u svjetini ispred izloga 10 Rock Centera gdje su snimali emisiju Today. Pored njega, krupna crnkinja s kapom s natpisom AUTO ZA ZRAČNU LUKU

DA, USPJELI SMO držala je veliki rukom ispisani transparent: OSLOBODITE JUSTINA HARRISA NEMOJTE MI UBITI SINA "Gđo Harris. Bok. Ja sam Nina Bloom", rekla sam probijajući se kroz svjetinu. Gđa Harris me skoro oborila kad se zaletjela na mene, grleći me objema rukama. Pritisnula je nasmiješeno lice uz moj obraz. Izgledala je puna entuzijazma, čudno vesela i pored sinove pogibeljne situacije. "O, dobra je ona. Mogu ja to osjetiti, g. Fouhy", rekla je južnjačkim naglaskom glatkim poput meda, gledajući svojim toplim smeđim očima u moje. "Vi ćete spasiti mog Justina." "Pokušat ću", rekla sam, očima tražeći pomoć od Fouhyja. "Pokušat nije dobro, gđo Bloom", rekla je gđa Harris, brzo mi


odmahujući glavom. "Pokušat nije dobro. Vi ćete to učiniti, i to je to i točka. Okončat će s vama. Nema drugog izbora." Pustila me i prokopala po svojoj krcatoj Duane Reade torbi i pokazala mi sliku. Bio je to tinejdžer Justin u odori srednjoškolskog vođe limenog orkestra. Bila je još jedna, on na pozornici kako svira s ostatkom crnog orkestra. "To je bilo u Carnegie Hallu u počast Wyntonu Marsalisu." Nasmijala se gledajući sliku. "Sve te lekcije i vježbanje. Susjedi su zvali policiju dvaput mjesečno. To mi je bio najponosniji trenutak u životu." Onda mi je gurnula nešto hladno i metalno u ruku. Prvo sam pomislila da je to kovanica, ali bilo je to vojno odličje, brončani osmerokutnik sa zeleno-bijelo-plavom vrpcom. "Justin je dobio ovu medalju kad je reagirao na nesreću helikoptera tijekom svoje obuke za rendžera. Zadnji put kad sam gledala, serijski ubojice nisu išle okolo izvlačeći ljude iz goruće olupine. Znate, nekad sam vjerovala u sustav. Da će se istina doznati. Ali svaki dan je bilo sve gore. Voljela bih znati riječi kojima bih izrazila koliko je sve to pogrešno, pravne izraze i tako to. Morat ćete vi to učiniti za mene, gđo Bloom." Gđa Harris je izdahnula, pokušavajući ostati sabrana. "Zato sam vas morala sresti. Da vam pokušam prenijeti što osjećam. Da biste znali Justina kao što ja znam Justina. On nije to učinio. Justin nije čudovište. Sve su to laži. Sve. Justin je bio moje najbolje dijete, moj dobri dečko. Njegov brat bio je zao. Brat bi ga tukao. Ali Justin mu nikad nije uzvratio. On nije u stanju nikoga ozlijediti." "Gđa Bloom će učiniti sve što može, gđo Harris. Ali sad se mora zbilja požuriti na avion", rekao je Carl Fouhy blago. "Čekajte, molim vas", rekla je gđa Harris, ne skidajući oči s mene. "Imate li vi djece, gđo Bloom?" "Imam kćer", rekla sam. "Kako se zove?" rekla je s osmijehom. "Emma." "Što biste učinili da netko drži Emmu i hoće je ubiti?" "Sve što mogu", odmah sam rekla. Gđa Harris je glasno odahnula. "Dobro", klimnula je glavom. "Justin je u dobrim rukama. Moje su molitve uslišane. Moje dijete je sad sigurno."


Pokušala sam vratiti Justinovu medalju, ali gđa Harris je odmahnula glavom. "Ne. Samo vi to zadržite", rekla je kad je suza, jedna jedina suza, kliznula niz meku smeđu krivulju njezinog obraza. "Samo je nemojte izgubiti." Pogledala sam u medalju pa i Fouhyja. Bilo mi je jasno zašto je htio da dođem. Kurvin sin me htio motivirati, emotivno vezati, da ne bih radila samo po automatici. Htio je da vidim da je gđa Harris od krvi i mesa, dobra, topla osoba i očajna majka koja voli svog sina i učinila bi sve da ga ne izgubi. Misija obavljena, pomislila sam s vlagom u očima dok sam odlazila.


64. poglavlje

devet kad je Peter Fournier izašao iz tunelskog izlaza iz studija mreže NBC na Zapadnu 50. ulicu pored Centra Rockefeller. "Dragi, bio si tako sjajan!" zagukala je njegova supruga Vicki kad se javio na svoj raspjevani mobitel. "Još ne mogu vjerovati. Kao da sanjam. Čavrljao si s Alom Rokerom kao da ti je najbolji prijatelj. Ja bih se onesvijestila. Daj da ti dam dečke." "Tata, rasturio si!" rekao je Scott. "Aha, baš to. Moj tata je g. Cool!" doviknuo je Mike iz pozadine. "Hvala, dečki. I ja vas volim. Sve ću vam ispričati kad se vratim u hotel", rekao je Peter. Nasmiješio se zatvarajući mobitel. Dobro je to izveo. Mislio je da će možda biti nervozan zbog živog nastupa na nacionalnoj televiziji, ali kad se na kameri upalila crvena lampica, osjetio se sasvim fino, sav svoj, miran, kontrolirao je sve. Oduvijek je mislio da bi bio dobar na televiziji. Sad je i znao. U nekom drugom životu mogao bi biti glumac ili voditelj talk showa. Imao je izgled i šarm za to. Je li narcisoidno znati da ustvari jesi najveća zaljuljana kita u prostoriji? zapitao se. Bilo kojoj prostoriji? Svakoj prostoriji? Njegova uobičajena igra bila je let ispod radara ali u ovom slučaju je poduzeo sračunati rizik jer je bilo vezano za biznis. Jedan od članova grupe za žrtve, Arty Tivolli, bio je postariji multimilijunaš, vlasnik lanca hotela iz Palm Beacha. Pošto se sprijateljio s gospodinom srebrne kose i beskrajno duboka džepa, Peter ga je uvjerio da ozbiljno razmotri licitiranje za jedini otrcani golf-teren na Key Westu i pretvori ga u ogromni luksuzni resort. Zadnjih godinu dana radio je s Artyjevom tvrtkom, Tivolli Group, upoznavajući ih s "pravim" članovima gradskog vijeća i urbanističke BILO JE PET DO


komisije. Ako sve bude išlo po planu, Peterova zarada od tog procesa bit će ogromna, dobitak od sedam znamenki. Bit će to najviše novca što je ikad zaradio u životu. Pa, barem na zakonit način. Tako da ustvari njegov nastup na Todayu nije imao blage veze s njegovom željom da preotme posao Mattu Laueru ili da ožali svoju dragu pokojnu bolju polovicu Jeanine. Njegov aktivizam u grupi za žrtve i nacionalno emitirana ogorčenost prema Justinu Harrisu bili su samo za Artyja, koji je 1991. zbog Jump Killera izgubio kćer jedinicu. Peter je, još nabrijan, pogledao u uskovitlani kaos centra Manhattana, dostavne kamione koji idu u rikverc i dvorede taksija koji trube. Sad je bila jutarnja špica, i ljudi u broju dostojnom nekog rock-koncerta, svjetina puna poslovnjaka i građevinaca s kacigama žurila je pored njega uz i niz kanjonsku pokrajnju ulicu. Kakavi totalni pušioničari, pomislio je. Idite na posao, vi bezmudi slugani. Brže to, brže! Premda mu je kamera na mobitelu bila slaba, odlučio je svejedno napraviti par fotografija da ih pokaže klincima. Okinuo je vrata slavnog televizijskog studija, policajca na konju u prolazu, kurira na biciklu preko puta kako puši cigaretu. Taman je htio snimiti goluba koji je kljucao krafnu u slivniku kad je jedna plava žena skrenula oko istočnog kuta zgrade pored Centra Rockefeller. Nešto je bilo tako njujorško na toj visokoj pljeniteljici pogleda; zamamno bedro, gubi-mi-se-u-materinu-s-puta korak, njena upravo-u-salonu-obojana platinasta kosa. A onda se okrenula na desno da provjeri može li prijeći, i Peterov mirni osmjeh nestao je kad je spustio mobitel. Mogao je samo nijemo gledati kako njegova mrtva žena Jeanine prelazi ulicu.


65. poglavlje

"KVRAGU", REKLA SAM PROVJERAVAJUĆI koliko je sati na svom iPhoneu dok sam skretala u Petu aveniju. Trebala sam već biti na putu do zračne luke. Moj vozač, koji me čeka u uredu, morat će dobro nagaziti i provući se par puta na crveno na putu do JFK-a da bih uopće stigla na let. Pomislila sam ga nazvati da se vrati i pokupi me na Petoj, ali sam se onda predomislila. Jutarnja gužva bila je u tako ludom zastoju i nepredvidljiva da mi je ustvari bilo brže pješice doći do njega. Ubrzala sam tempo, prelazeći na istočnu stranu ulice, kad mi je iPhone zabrenčao znakom za dolaznu poruku. Pogledala sam u ekran bojeći se još jednog odlaganja, ali sam odahnula kad sam vidjela da je poruka od Em. Od koga drugog? Mogla sam je skoro vidjeti na prvom slobodnom satu u knjižnici Brearley kako protupropisno šalje poruku. Knjige otvorene pred njom, mobitel pod stolom. Placem sam kliknula gumb Pogledaj na touchscreenu. Pisalo je "Willlllsonnnnnn!!" Uprkos groznoj žurbi, nasmiješila sam se. Onda sam se glasno nasmijala. Bio je to citat iz najgupljeg i nama najdražeg dijela filma Brodolom života u kojem se Tom Hanks, preživjeli iz avionske nesreće, sprijatelji s odbojkaškom loptom marke Wilson. Bio je to i naš način pozdravljanja. Po cijeli dan. Emma i ja smo jedna drugoj slale takve glupe interne štosove. Začuo se još jedan cilik kad je stigla još jedna poruka. "Najgori bend osamdesetih?" htjela je Emma znati. "RIO Speedwagon?" Kako sam bila prisutna, morala sam se usprotiviti. "Blizu", tipkala sam odgovor hodajući. Bio je to glečerski spor proces za nekog starijeg od šesnaest. "Culture Club. Njihov hit bio je Do You Really Want to Hurt Me.


Odgovor na to je 'da, hoću'. Guglaj 'Boy George' ako mi ne vjeruješ." "Dobro", uzvratila je Em porukom dok pucneš prstima. "Obračun filmskim citatima! Priča o igračkama. To nije letenje, to je padanje sa stilom!' "Što svemirski rendžer ustvari radi?" otipkala sam ja njoj, ovaj put prilično brzo. Em bi bila ponosna. A onda sam stavila telefon u džep kad mi se grlo najednom stisnulo. Trenutak potom počela sam plakati. Dok sam hodala, počela sam nekontrolirano jecati tamo nasred Pete avenije među dućanima za turiste i prodavaonicama prtljage i precijenjenim pizzerijama. Jer sam odjednom shvatila. Em se zbilja ne bi ponosila sa mnom. Što će Em misliti o meni kad se sve dozna? zapitala sam se, useknuvši se u ovratnik svog lažnog Burberry kaputa. Kad dozna da sam joj lagala još otkad je prohodala? Da sam ja uljez? Da je netko umro zbog mene? Koga sam ja tu zavaravala? Pomisao da mogu osloboditi Harrisa u tjedan dana dok sprječavam da se kula od karata koja je bila moj život pretvori u igru Pokupi 52 s poda bila je priličan zalogaj čak i za nekog s mojim iznimnim kreativnim sposobnostima. Izbjegla sam metak kod Centra Rockefeller, ali to je bio tek početak, znala sam. Što dublje uđem u ovo, to ću više biti izložena riziku. Što sam kog vraga radila? Imala sam kostur nad kosturima u ormaru, a spremala sam se staviti ključ u bravu i okrenuti ga. Mobitel me je obavijestio o novoj poruci. "U mojoj čizmi je zmija", napisala je Em. U tvojoj obitelji je zmija, pomislila sam, odmahujući glavom na telefon.


66. poglavlje

PETER SE GLATKO UKLOPIO u kretanje jutarnje špice na Petoj aveniji, pola bloka iza Jeanine. Nije mogao ocijeniti što ga je više iznenadilo. Činjenica da je Jeanine još živa ili kako nevjerojatno dobro izgleda. Sad joj je bilo koliko? Četrdeset? A vidi ti nju - elegantna, samouvjerena, mršava kao manekenka, kraljevskog hoda. Audrey Hepburn u Doručku kod Tiffanyja. Usprkos činjenici da ju je samo načas vidio, Peter je znao da je to ona, nije ni najmanje sumnjao. Sad je znao da je ono nju vidio i na utakmici s Yankeesima. Mala vjerojatnost koincidencije nije mu bila bitna. Obraćao je mnogo pozornosti na stvari i trudio se zapamtiti sve i svakoga. Naročito lica. Uz način na koji je poslovao, ako bi zaboravio lice, time bi si ugrozio život. Imao je pedeset godina, ali osjećaji i instinkt bili su mu izoštreni kao i uvijek. Bravo, Jeanine, pomislio je slijedeći je. Nema mnogo ljudi koji hodaju po ovom svijetu koji se mogu pohvaliti da su uspjeli prevariti Petera Fourniera. U stvari, Jeanine, pomislio je Peter, osim tebe nema nikoga, uopće. Požurio se je da je pristigne kad je ona skrenula u sljedeću ulicu lijevo. Dva bloka dalje, zasjenjenu ulicu zatvarala je ogromna, prljava stara zgrada. Kolodvor Grand central. On ga je s obitelji posjetio prvi dan kad su bili ovdje. Tuneli, pomislio je. Mrak, jureći vlakovi, gužva. Mjesto gdje se događaju nesreće. Ili nasumični činovi nasilja. Imao je svoj mali policijski rezervni Glock u futroli dolje oko noge, ali budući da su posvud po postaji bili antiteroristički policajci, nije bilo načina da ga upotrijebi. To je ostavljalo ilegalni mini pendrek s oprugama koji je uvijek nosio na donjem dijelu leđa, još od dana u bostonskoj policiji,


ili nož iz kopče za remen. Mogao ga je izvući i uvući brzinom mađioničarskog trika s novčićem. Otvoriti joj femoralnu arteriju u nozi i nastaviti dalje. Počeo je to zamišljati. Čak i ne postići kontakt očima. Stati uz bok, ubosti i zarezati. Uživao je u onom što će sad morati učiniti kao što stolar uživa u korištenju čekića da udari čavao. Nije bilo veselja. Bilo je samo brutalne neophodnosti, pokrivanja bokova, posao. On nije bio životinja. Bio je samo jedan od one rijetke vrste muškaraca koji su rođeni ne plašeći se da koriste nasilje u njegovoj punoj učinkovitosti. Meka, bolna toplina ispunila mu je grudi kad se sjetio ludo romantičnih trenutaka s Jeanine. Kako je izgledala izlazeći iz Zaljeva s vodom koja se slijeva niz preplanulo nevjerojatno tijelo. Megafon pred spavaćom sobom bio je klasik. Kako mu je peglala košulje odore s naborom na koji bi se mogao porezati. Bez dvojbe, od svih njegovih pokojnih žena, ona mu je bila daleko najdraža. Krenuvši niz blago nagnutu ulicu prema Grand Centralu, Peter je tužno odmahnuo glavom zbog svoje odbjegle žene. "O, Sireno, baš nam je bilo dobro, zar ne?" prošaputao je očiju usmjerenih na leđa njezina skupog proljetnog kaputa boje slonovače. Baš šteta.


67. poglavlje

curila kad sam ušla s Vanderbiltove u Grand Central. Bar sam uspjela prestati plakati do trena kad sam došla do zapadnog mramornog stubišta nad glavnom dvoranom. Uvijek me zapanjivala. Mramor boje kreme od vanilije posvuda, slavni prozori tsunami-veličine, mural sazviježđa na masivnom zelenom krovu. Hodajući tom elegancijom starog svijeta u svojoj poslovnoj odjeći, uvijek bih se osjetila instant otmjenom, pravom Njujorčankom. Cesto sam zamišljala da sam u nekom starom filmu, Eva Marie Saint u Sjeversjeverozapad. Trideset sekundi kasnije, bila sam u masivnom katedrali nalik prostoru u dugom hodniku koji je vodio prema aveniji Lexington. Okolo su bili poslovni prostori. Prošla sam draguljarnicu, butik, štand čistača cipela i Starbucks. Skrenula sam skroz na lijevo kad se svježa tura ljudi izlila u hodnik i uz stube koje su povezivale kolodvor s linijama podzemne u Aveniji Lexington. Ali ne dovoljno brzo, očito. Jauknula sam od bola kad mi je neki magarac s Wall Streeta u odijelu na prugice jureći pored mene nagazio na desno stopalo. Kao da su mi odsječeni nožni prsti. Zastala sam uza zid u krcatom prolazu i skinula salonku otvorenih prstiju da si prebrojim nožne prste. "A da se ispričaš, konjino?" doviknula sam, bijesna i osjećajući bol. A onda odjednom više nisam bila bijesna. Bol u stopalu uminuo je, istog trena zaboravljen. Na početku uzavrelog hodnika bio je visok muškarac. Bio je zgodan, s kratkom kosom prošaranom sjedinama i plavim očima. Stajao je poput stijene u struji putnika, i zurio je u mene. SAMO SAM JOŠ MALO


Skrenula sam pogled i ugurala stopalo natrag u cipelu. Šepajući i slijepa od straha, usmjerila sam se naprije prema izlazu i zasprintala kao u finišu utrke. Nije bilo moguće. Nije trebalo biti. Ali bilo je. Peter me konačno pronašao.


68. poglavlje

stišćući se uza zid pokraj telefonske govornice. Slijedio ju je preblizu. Jeanine je stala. Pogledala je unatrag. Je li ga vidjela? Bilo je teško reći uz marš trilijuna ljudi koji su išli prolazom između njih. Svakako je bilo moguće. Mogao bi se izbičevati. Zadnja stvar koju bi Jeanine očekivala nakon sveg tog vremena je njegov posjet. Element iznenađenja bio je od kritične važnosti. Ali prišao je preblizu i sve upropastio. Što ga je kog vraga spopalo? Što se dogodilo onom hladnokrvnom strpljenju i rezerviranosti na koje je bio tako ponosan? Prekasno je sad plakati zbog toga. Morao se pokrenuti. Brojio je do tri a onda riskirao pogled niz široku dvoranu. Mislio je da je ona možda krenula niz ulaz u podzemnu zdesna, ali je onda pomislio da je vidio bljesak boje slonove kosti kako izlazi kroz udaljena vrata za van. Što kog...? Ona izlazi? pomislio je, kad je počela trčati. Samo je presjekla kroz kolodvor? Znači nije išla na vlak? "Ej, uspori malo!" neko ga je prekorio. Peter se okrenuo. U vratima trgovine kamerama bio je policajac NYPDa u kompletnoj antiterorističkoj opremi, s prslukom i M-16-icom. Na njegovom licu bio je beskompromisan izraz dok je odmjeravao Petera. Nije mu trebalo takvo proučavanje. Ne sad. Umjesto da pokaže murjaku srednjak kao što je htio, Peter je odmah usporio, klimnuo glavom kolegi službeniku zakona mahnuvši u znak isprike. Zaškiljio je kad je izašao na svjetlo Avenije Lexington. Pogledao je gore-dolje po bloku, preko široke ulice zakrčene dostavnim kamionima i autobusima i žutim taksijima. Pogledao je na Chryslerovu zgradu, sad ravno ispred njega. SRANJE, POMISLIO JE PETER


Nije bilo bijele jakne ni u jednom smjeru. Audrey Hepburn napustila je jebenu zgradu. Ništa. Skinuo je pogled s nje na pet sekundi. To je problem s ovim štakorskim gradom, pomislio je razbješnjelo. Previše vražjih rupa da se štakori sakriju! Sigurno ga je vidjela. Jeanine je nestala.


69. poglavlje

dogodilo. Unutar Grand Central Starbucksa krcatog od zida do zida, stajala sam pokraj štanda za mlijeko i šećer uz prozor. Oblivena znojem, pokušavala sam se suzdržati od hiperventiliranja. Peter? Ovdje? Sad? Kako je to moguće? Nisam znala. Bilo mi je teško disati, a kamoli misliti. Kad nisam gledala na Aveniju Lexington, držala sam glavu sagnutu uz bok bočnog prozora i pokrajnjih vrata koja su se otvarala na glavni hodnik kolodvora. Ako bi Peter ušao, moj plan bio je da istrčim vrišteći kroz vrata natrag u glavnu dvoranu kolodvora i pokušam privući pažnju jednog od brojnih antiterorističkih policajaca. Drhtala sam poput zeca stjeranog u kut. Nisam još ni došla dolje u Key West, a već sam se igrala skrivača sa životom kao ulogom. Možda sam samo paranoična, pomislila sam gledajući lica prolaznika iza velikog stakla. Zar to nije mogao biti netko tko samo sliči na Petera? Sad sam kretala prema Key Westu, na kraju krajeva. Peter mi je svakako bio na pameti, da ne spominjemo usađen u podsvijest. Možda je moj prenapregnuti mozak donio krivi zaključak. A opet, možda nije. Morala sam djelovati. Pogledala sam preko Lexingtonove. Vidjela sam svoju limuzinu, u leru pred mojim uredom. Brzo sam otvorila torbicu. Izvadila sam vizitku koju mi je dao vozač, vrlo prijazan Zapadnoindijac koji se zvao Ken. "Haj, um, g. Ken?" rekla sam. "Nina Bloom ovdje. Jeste li uspjeli uzeti paket iz mog ureda?" "Tu je na prednjem sjedalu pored mene", rekao je. "Sjajno. Vidite li Starbucks sa zapadne strane Lexa ispred vas? Tu sam TO SE NIJE SAD


uz prozor. Možete li me doći pokupiti?" "Krenuo sam", rekao je. "Hvala, g. Ken", rekla sam mu osobno kad sam jurnula preko pločnika i uskočila u auto deset sekundi poslije. I hvala Bogu na mobitelima, pomislila sam. Zaključala sam vrata prije nego što sam se stisnula što niže na sjedalo. G. Ken je podigao obrvu prema meni u retrovizoru. "Jeste li zaboravili kavu, gđo Bloom?" rekao je svojim mekim naglaskom. "O, već sam je popila, hvala", slagala sam, gledajući kroz prozor, uspaničena. "Ako bismo sad krenuli prema JFK-u, g. Ken, to bi bilo zbilja sjajno." Još sam se više uvukla u sjedalo. Nisam opet počela disati dok g. Ken nije pritisnuo gas.


70. poglavlje

i Lexingtona, Peter je stajao i gledao u lica. Grozničavo je gledao po nevjerojatno prometnoj ulici pred Grand Centralom. Ništa. Nema jakne boje slonovače. Ni preko ceste ni bilo gdje. Napravio je zajeb. Njegova štakorica pronašla je rupu. Kakav promašaj! Imao ju je, a onda ju je opet izgubio. Dok je stajao tamo kuhajući, navrlo mu je jedno sjećanje. Bilo je to na njegovom prvom i jedinom odlasku u lov lukom s ocem u New Hampshireu kad mu je bilo sedam godina. Bio je u šumi i pišao kad se ogroman crni medvjed pojavio na tri metra pred njim. Prije nego što je stigao povikati, začuo se cvink tatinog kompozitnog luka, i strijela se pojavila u jednom od medvjedovih očiju. Životinja se srušila kao prevrnuti komad pokućstva. Njegov otac sišao je s čeke i kleknuo uz palo čudovište, glasno udišući dok je upijao aromu krvi u lice poput kuhara nad loncem. Peter se skoro upišao kad ga je otac najednom zgrabio i gurnuo mu lice dolje prema krvlju poprskanom medvjedu dok nisu bili nos uz krvavi nos. "U ovom životu ili ti središ medvjeda", rekao je ludi pijani kurbin sin svojim francusko-kanadskim naglaskom, "ili medvjed sredi tebe. Izbor je tvoj, da?" Točno, pomislio Peter. Barem je znao da Jeanine živi u New York Cityju, znao da radi tu negdje u okolici. Kvragu, to što je znao da je živa bilo je dovoljno. Više nije bilo pitanje hoće li je pronaći, nego kad. Telefon mu je zazvonio. Pogledao je na ekran. Njegova žena, Vicki. Sirene su zatrubile dok je gledao gore u beskrajni niz prozora, bijesa sad hladnog, zamijenjenog lovačkim, mirnim strpljenjem. "Ne boj se, već ću ja nekako srediti tog medvjeda, tata", rekao je Peter javljajući se na telefon. "Uvijek jesam. I uvijek hoću." NA KRIŽANJU 42. ULICE


Knjiga četvrta RAZMETNA SUPRUGA SE VRAĆA


71. poglavlje

sati kad sam se s trzajem probudila, rasuvši zapisnike sa suđenja Justinu Harrisu. Avion u kojem sam sad bila bio je malen, s pedeset sjedala. Imala sam sat vremena čekanja u Atlanti prije nego što sam se ukrcala u ovu zabrinjavajuće malu letjelicu. Nakon što sam odložila Harrisov dosje, pogledala sam kroz prozorčić pitajući se koliko smo blizu. Pod nama sad nije bilo ničega osim vode, srebrne i blještave poput aluminijske folije pod žarkim južnim suncem. Dok sam zurila u svjetlost, leptirići u mom trbuhu su se probudili i opet prionuli na posao. Bila je to svjetlost Floride. Svjetlost Key Westa. Jesam li sad sigurna? Zar nisam ostavila Petera u New Yorku? Nisam znala. Digla sam pogled kad je zvučnik u kabini ispustio umilan zvuk i stjuardesa je objavila da slijećemo za petnaestak minuta. Preko puta prolaza, čovjek pristojnog izgleda i svijetle puti od pedesetak godina nasmiješio mi se. Imao je na sebi bermude i sivu sportsku majicu NYU, a kosa mu je bila tamnoplava i kovrčava. Bio je Australac i prilično pijan. To sam znala jer mi se pokušao upucavati kod ulaza u Atlanti. Pod drugim okolnostima, vjerojatno bih to prihvatila. Svakako bi mi piće dobro došlo. "Za raj", rekao je Crocodile Dundee šašavim teatralnim pokretom dižući svoju plastičnu čašu prema meni. Pristojno sam se nasmiješila prije nego što sam skrenula pogled. Za mene je to više Izgubljeni raj, pomislila sam opet gledajući kroz prozor. Razaznala sam crtu neke velike strukture ispod nas. Zatvorila sam oči, želudac mi se odjednom zgrčio, a zubi i uši su me NISAM ZNALA KOLIKO JE


zaboljeli od napetosti. Hladan znoj zalijepio mi je košulju za leđa, a zid aviona s pedeset sjedala kao da se poput zida lijesa nadnio nad mene, sahranjujući me živu. Struktura koju sam vidjela bila je autoput Overseas. Isti onaj autoput Overseas na kojem me Jump Killer zamalo ubio prije skoro dva desetljeća. Kao da to nije bilo dovoljno infarktno, dok se avion spuštao, užarena bijela floridska sunčeva svjetlost počela se odbljeskivati od jednog ribarskog broda za drugim, a svaki je bio kopija onog Stingraya kojim je Peter plovio. Nisam trebala dolaziti ovamo, pomislila sam, u trenu obuzeta užasom. Ovo je glupo. Ja sam glupa. Pobjegla sam iz pakla. Zašto se vraćam? "O, baš mi je žao, draga", zagukao mi je meki južnjački glas u uhu. Bila je to stjuardesa, oniska čvrsta plavokosa žena u ranim pedesetima. Primila me za ruku. "Vidim vam na licu. Ne brinite. Svakome ponekad pozli od letenja. Čak i meni. Mogu li vam nekako pomoći?" Okrenite avion natrag, došlo mi je da joj kažem. Ali je li to uopće bilo sigurno? Mogu li se sad bilo gdje sakriti? Dok je ona otvarala vrećicu za povraćanje, čula sam kako se stajni trap spušta. Osjetila sam trzaj pod nogama kad se učvrstio u mjestu. A onda su mi crne zvijezde zablistale unutar zatvorenih očnih kapaka kad sam se izbljuvala. Uz sramotno glasan i razvučen zvuk podrigivanja, vratila sam avioprijevozniku njihove besplatne kikirikije pržene u medu i dijetnu kolu. Kad sam opet pogledala preko prolaza, moj australski prijatelj pomno je proučavao svoj primjerak avionskog časopisa. Prekrasno, pomislila sam brišući usne salvetom. Pravi način da se spustiš na tlo.


72. poglavlje

vodom, osjetila sam se malo bolje silazeći niz pomične stepenice iz malenog mlažnjaka na aerodromsku pistu. Mali aerodrom Key Westa izgledao je isto kao i uvijek: to jest, isto onoliko opušten i ofucan kao i njegovi nosači prtljage. Vidjela se kristalno plava voda kako blista iza žičane ograde piste, zavodljiva i lijepa i zamamna. Odvratila sam pogled od nje slijedeći red nasmiješenih, za tulumarenje spremnih mladih poslovnjaka. Ovo za mene nije bio odmor. Prije je bila samoubilačka misija. Uđi i on akvragu izađi, rekla sam sama sebi. "Gospođo?" rekao je jedan crnac krupan poput NBA igrača s pilotskim naočalama i velikim teniskim štitnikom za sunce, kuckajući po mom laktu na pločniku ispred aerodroma. Isuse, zar me prepoznao? pomislila sam. "Što?" odbrusila sam mu. "Trebate taksi do hotela?" rekao je umorno, pokazujući na auto iza sebe. Stali smo pred Hyattom pet minuta poslije. Platila sam vozaču i dala mu napojnicu, pa požurila u predvorje kao da je hotelski parking snajperska zona. Krupna crna recepcionerka vedro mi se nasmiješila kad sam ušla. "Nina Bloom?" rekla je kad sam joj pokazala svoju kreditnu karticu. "Pa da. Baš sam razgovarala telefonom o vama." Što? "Vaša tvrtka upravo je izmjenila rezervaciju", rekla je. "Sigurno vas jako vole. Premješteni ste u jedan od naših penthouse apartmana." Prvi put toga dana pošteno sam prodisala tek nakon što sam dala napojnicu nosaču i zaključala vrata za sobom. Apartman je bio zbilja predivan, šik u south beach stilu. Bijeli kožnati namještaj, pultovi prekriveni crnim kvarcom, neonska svjetla i moderna umjetnost. Iza kliznih POŠTO SAM POPRSKALA LICE


staklenih vrata, velika bijela ležaljka s mojim imenom na sebi bila je položena na privatnu krovnu terasu pokrivenu meksičkim pločicama. Također je na pultu bila ogromna darovna košara. Tropsko cvijeće, Godiva bombonjere. Čak i narančasto-zelena magnum boca šampanjca Veuve Clicquot. "Hvala ti što činiš pravu stvar, mala. Sredi ih!" napisao je moj šef u poruci. Pa, barem sam nekoga činila sretnim. Pročitala sam u jednom od hotelskih časopisa članak o predstojećoj proslavi neovisnosti Republike Školjke (kako je Key West sebe u šali zvao). Planirana je utrka kreveta niz Ulicu Duval i, naravno, mnogo pića. Možda je to bilo dobro. Mogu se nadati da će cijela policija (uključujući Petera) biti zaposlenija nego obično s većim priljevom turista od uobičajenog. Bacila sam se na niski bijeli kožni kauč i nazvala Emmu. "Stigla sam." rekla sam. "Umorna kao pas." "Naravno da jesi, mama", rekla je Emma. "Baš mi te je žao. Uživaj u svom poslovnom putu na Key West. Pazi da te ne uhvate leđa dok plešeš limbo po cijelu noć." Odmahnula sam glavom. Ona nije razumjela. Nije imala pojma koliko ja želim otići odavde, koliko bih najradije otišla ravno na aerodrom i krenula doma. "A tebi je bolje da ne tulumariš tamo s Gabby, gospodična Mudrolija. Volim te, Wilsone. Nazvat ću sutra." Kad sam prekinula, nazvala sam Harrisovog odvjetnika, Charlesa Baylora, čiji ću ured posjetiti sutra. Nije se javljao. Što je još novo? Htjela sam se otuširati, ali sam onda vidjela nebo. Sunce je zalazilo, i nebo je postajalo nevjerojatno električno plavo. Opet sam odmahnula glavom, sjećajući se tulumarenja na Mallory Squareu onog zadnjeg sutona na proljetnim ferijama. Plesanja i pjevanja Boba Marleya. Zbilja sam mislila da zauvijek mogu biti sretna i bezbrižna. Krivo sam mislila. I pored tog sjećanja, i čvrste navike da ne miješam posao i zadovoljstvo, odlučila sam ponijeti šampanjac na terasu s čašom za vodu. Jer ako je ikome u tom trenutku trebalo piće, bila sam to ja.


Kad sam bolje razmislila, Ä?aĹĄu sam ostavila unutra i krenula prema bijeloj leĹžaljci, dok se folija s boce vukla za mnom.


73. poglavlje

je u Terry Laneu, jedan blok niže od Hemingwayeve kuće u Starom Gradu. Točno u devet ujutro u petak, s kutijom Dunkin' Donutsa u jednoj i kutijom sa šalicama kave u drugoj, laktom sam mu pozvonila na vrata. Dok sam čekala, iza kuće začula sam oštar vrisak motorne pile. Na verandi je zahrđali bicikl ležao pored nekih ulubljenih ronilačkih boca. Kakav je ovo kvragu odvjetnički ured? Kad je pila stala, odložila sam kavu i šakom zalupala po vratima. Preplanuli tip gol do pasa, podbuhlih očiju, sa zelenom maramom oko glave, zaštitnim naočalama i maskom za zrak otvorio mi je vrata minutu potom. Obrisao je ruku na svom jedinom vidljivom komadu odjeće, podrezanim trapericama. "Da?" rekao je. "Tražim Charlesa Baylora. Odvjetnika?" rekla sam. "Trenutno nije tu", rekao je tip, kezeći se kao idiot kad je povukao masku dolje. "Ja sam Charlie Baylor, stolar. Možda vam ja mogu pomoći?" Suzdržala sam se da ne zakolutam očima. I meni je drago, šupački pametnjakoviću, pomislila sam. "Ja sam Nina Bloom iz Scott, Maxwell and Bonda. Angažirali su me da pomognem u slučaju Justina Harrisa. Ostavila sam vam desetak poruka." "Ma nemojte mi reć'", rekao je Baylor naglašenim seljačkim izgovorom. "Ima bit da ste vi gospoja New York City i ovdi ste da naučite nas seljačine s plaže kako se advokatira. Dobio sam sve vaše poruke i pozive Misije oslobađajuća presuda, itekako. Niste dobili moj e-mail? Hvala, ali ne, hvala. Moj klijent je u sasvim sposobnim rukama. Trebali ste provjeriti svoj BlackBerry. Naziv moje poruke bio je, mislim, Odite si nać stablo pa ga grlite. Izgleda da ćete morati svu tu kavu popiti sami. Baš šteta. Vidimo URED

CHARLESA BAYLORA BIO


se." Može li ovaj tip biti veći šupak? pomislila sam kad mi je krenuo zatvoriti vrata u lice. Volejem sam ubacila kutiju s krafnama u procijep da ga zaustavim. Došla sam ovamo dolje iz mnogo razloga. Zajebavanje nije bilo jedan od njih. "Sposobnim rukama, ha?" povikala sam dok je on s bolnim izrazom lica šokirano zurio u zgnječene krafne. "Što izrađujete tamo otraga, g. Baylor? Lijes za Harrisa?" On je skinuo maramu i prošao rukom kroz svoju kosu boje pijeska. Izgledao je kao da je u ranim četrdesetima, ali njegovo mršavo, smeđe, vremenom izborano lice ipak se činilo nekako dječačko. Izgledao je više kao vrtlar nego kao odvjetnik. S očima boje neba koje sam vidjela s balkona sinoć, ali to nije bilo bitno. "Lijes za Harrisa?" rekao je sa smješkom. "To je bilo hladnokrvno, ženo. Vrag me odnio ako mi se ne počinjete sviđati. Dajte me zovite Charlie. Kad će promijeniti ime vaše tvrtke u Scott, Maxwell i Bezdušna Kučka?" I dalje sam ga gledala u oči, a onda se i ja prvi put nasmiješila. "Pozovite me unutra pa možemo proći kroz to, Charlie."


74. poglavlje

je predivno: zlatni lakirani podovi od Dade borovine: potpuno restaurirani zakrivljeni rukohvat i stube; bijela-nabijelom mramorna kuhinja koja kao da je ispala iz arhitektonskog časopisa. Druga, rasturena polovica s razbijenim gipsanim zidovima i spojenim kantama prepunim smeća uočljivo je sličila na jazbinu za pušenje cracka. Srećom, brzo me proveo kroz gradilište iza kuhinje u lijepo uređen ured s hrastovim oblogama. Charlie je spustio spašenu kutiju krafni na svoj besprijekorni stol i izvadio veliku konzervu Heinekena iz mini-frižidera. "Ponestalo soka od naranče?" pitala sam, uočljivo gledajući na sat. "U Key Westu ovo je sok od naranče", rekao je Charlie otvarajući konzervu i otpijajući gutljaj. Skoro sam se onesvijestila kad sam na zidu ugledala uokvirenu diplomu pravnog fakulteta Harvard, s malom magna cum laude6 zastavicom postavljenom preko donjeg desnog ruba. "Impresivna je, zar ne?" rekao je ljuljajući se naprijed-natrag na stolcu. "Promašio sam summa za nekih nula zarez šest ili tako nešto. Ustvari sam htio ići na Yale, ali njihova ragbijaška momčad7 je totalno ispušila te godine." Otpio je dug gutljaj, podrignuo i poslužio se smrskanom krafnom s vanili-kremom i čokoladnim preljevom. "Što radiš ovdje dolje?" rekla sam. "Sad, neki tvrde da je sve to zbog neke ženske...." zapjevao je s punim ustima. "Ali ja znam 8 "Daj umukni, molim te", rekla sam. "Dobro", rekao je žvačući. "Što i svatko drugi, valjda su stvari krenule na jug9 sve dok im više nije preostalo juga da idu dalje. Ovo je ustvari kuća mog djeda. On je bio teksaški naftaš. Zapravo ju je dobio na pokeru POLA ODVJETNIKOVE KUĆE BILO


kad mu je bilo sedamdeset godina. Po obiteljskoj legendi, došao je dolje, jednom pogledao oko sebe, i poslao natrag telegram, Ako sve bude u redu, više nikad neću biti trijezan." "Kako dirljiva priča", rekla sam. "U svakom slučaju", rekao je Charlie. "Prije par godina, naslijedio sam njegovu kući i njegovu prašnjavu kutiju s alatom. Kad ovu bebicu dovedem u stanje stare slave, nisam siguran što ću dalje. Imam prijatelja koji radi za kablovsku HGTV, kaže mi da bih ziher mogao upasti kao jedan od onih njihovih zgodnih stolara. Koliko oni zarađuju, što misliš?" "Prestar si", rekla sam. Dovršio je svoju krafnu uz još jedan gutljaj piva i ispustio režeći zvuk. "Nemoj reći nikome, ali također ću se okušati u tome da postanem sljedeći John Grisham ili Ernest Hemingway. Jesi već bila u Papinoj kući? Znaš li da neke od mačaka tamo imaju šest prstiju?" "Znaš li da si je Hemingway raznio glavu sačmarom?" rekla sam brzo. "Sve je ovo lijepo i krasno i zabavno, ali moramo proći Harrisov slučaj. Imam sažetak, ali voljela bih čuti tvojim riječima, ukratko, što je pošlo krivo." "Ukratko", rekao je Charlie. "Ok, da vidimo. Pošlo je po krivu vjerojatno točno u trenutku kad su murjaci rekli; Hej, Harrise, imaš pravo na odvjetnika, a Harris nije rekao: Gdje je telefon?" Naslonio se u stolac, balansirajući konzervu pive na svojim golim grudima. "Harris je bio sam sebi najgora noćna mora. Prvo je rekao murjacima da nije poznavao Fosterovu. Laž numero uno. Onda je, suočen s DNK rezultatima, tvrdio da se sjeća kako su se oni seksali s međusobnim pristankom u zatvoru gdje je on radio a ona volontirala. Rekao je da je studentica s glazbenom stipendijom bila, citiram, itekakva mala čudakinja, završen citat. Da ga je voljela lupati i grepsti i da je htjela da joj stavi lisice prije nego što bi to obavili u čistačkom spremištu. I kaže da se točno to dogodilo kad je došla na volontiranje tog jutra, prije nego što je nestala. Tvrdio je da je, kad je tog dana otišao iz smjene, bio s drugom ženom, svojom zaručnicom, cijeli dan u Miamiju u Seaqariumu. Ali kad je policija ispitivala njegov alibi, zaručnica je sve porekla." "Drek", rekla sam.


"I to na šibici", dodao je on. "Zato je moja bjelocipelaška10 tvrtka uručila meni taj slučaj kad je njegov prvi odvjetnik izbačen iz komore jer je pronevjerio novac svojih nekretninskih klijenata. Vidiš, kao i ti, i ja sam jednom bio toliki kreten da sam također vjerovao u Harrisa. Barem dovoljno da idem na suđenje." "Što se dogodilo na sudu?" "Svelo se na to da porota nije u stanju povjerovati da bi siromašni crni zatvorski čuvar mogao imati seksualni odnos s obostranim pristankom s anđeoskom bijelom studenticom koja je tamo volontirala. Fosteričina majka sjedila je u prvom redu i osupnula bi se i zaplakala svaki put kad bi se spomenula i sama pomisao na njezinu kćer i Harrisa skupa. Ni porota nije bila baš zagrijana za tu ideju. Zakucavanje. Prvostupanjsko umorstvo." Charlie je zijevnuo i liznuo malo kreme s prsta. "Napustio sam tvrtku godinu dana poslije toga. Nisam mogao prestati misliti na to, valjda. I to ti je to, kad se sažme. Pokušaj da iskopam Harrisa iz njegove rupe koštao me uglavnom svega. Kako ti zamišljaš da ćeš to uspjeti u tjedan dana?" "Ne znam", rekla sam ustajući, "ali ću učiniti nešto čega si ti nisi sjetio ove godine." "Da, a što je to?" rekao je Charlie uspravljajući se. "Ja ću se jebeno potruditi", rekla sam.


75. poglavlje

kad me čarter-let doveo do Railforda, gdje su Harrisa držali među osuđenima na smrt koji čekaju izvršenje kazne. Railford, na sjeveru Floride kod Jacksonvillea, bio je otprilike onoliko daleko od Key Westa koliko možete otići a da ostanete u istoj saveznoj državi. Charlie je predložio Harrisu da bi neki lokalni odvjetnik možda bio praktičniji, ali Harris je odbio uzeti nekog drugog. Charlie ili nitko, rekao je Harris. Zbog čega sam posumnjala u Harrisovu moć rasuđivanja. Prošla sam malu grupu mladih demonstranata koji su sjedili na autima parkiranim u smeđoj travi preko puta zatvora s maksimalnim osiguranjem. Tinejdžerka mršava poput sirotice u starinskoj cvjetnoj haljini mahnula mi je transparentom na kojem je pisalo BILO JE ČETIRI POPODNE

DOLJE SMRTNA KAZNA OSLOBODITE JUSTINA HARRISA.

"To i pokušavam", promrmljala sam kad sam se približila ogradi od bodljikave žice oko zatvorskog parkirališta. S kraljevskim palmama, živicama oko travnjaka, i u bijelo omaljanom misijskom arhitekturom, ulaz u Railford izgledao je više kao devetnaestostoljetno odmaralište nego kao zatvor. Ali sam skoro zauvijek zaboravila taj dojam onog trena kad sam zakoračila unutra i ugledala strogo beton-i-čelik unutarnje uređenje. Uz zujalicu sam puštena unutra i osjetila sam koliko i čula škljocaj kad je iza mojih leđa povučen kračun. Bilo je to prvi put da sam unutar nekog zatvora. U filmovima se ne može uočiti taj demoralizirajući užas. Od nekud i svukud dopirali su neodređeni povici, preglasna televizija,


puštanje vode na zahodu, čelik po čeliku. Pomislila sam na onu noć na plaži, tako davno. Na Ramona Penu. Na sudbinu koju sam izbjegla. Ili nisam?, zapitala sam se. Svaki put kad bih pomislila da sam pobjegla od nje, činilo se da opet iskače, poput obratnog močvarnog svjetla. Pošto su me pustili unutra i pretražili mi torbu, nijemi, plećati stražar hispanskog porijekla otpratio me niz goli cementni hodnik. Morala sam čekati dvadeset minuta dok Justin Harris nije s okovima na rukama i nogama došepao u prostoriju za posjet osuđenima na smrt. Stražar ga je čak vezao kao divlju zvijer za željezni kolut u podu pokraj stola. I stražar nije otišao daleko. Stajao je i napeto nas gledao s druge strane velikog prozora od armiranog stakla. Prvi put sam pogledala Justina Harrisa. Bio je veći nego na slikama s Fox Newsa. Bio je krupan čovjek, koji se počeo debljati, a njegova masivna ramena i ruke i prsa klonuli su prema podu kao da se nešto u središtu njega urušilo. Sjedio je hrapavo dišući dok je prazno gledao u mene. Primijetila sam izdignutu plavkastu čvorugu na njegovoj kratko ošišanoj glavi. "Gdje je Charlie?" konačno je rekao. "Mislio sam da su mi rekli da je moj odvjetnik ovdje." "Ja sam Nina Bloom. Radim za pravnu tvrtku u New Yorku, i dodjeljena sam da pomognem Charlieju s vašim slučajem. Što vam je bilo s glavom?" "Ovo?" rekao je pokazujući masnicu s glupim osmijehom na licu. "Udario sam glavu skijajući na vodi." Ispustila sam dah i nastavila ga gledati u oči. Ostalo mu je tjedan dana života, a on se tu preserava? Je li Harris zbilja lud? zapitala sam se. "Znam da ti to nisi učinio, Justine", rekla sam tiho. "Tu sam da ti pomognem." Bijes je bljesnuo u Harrisovim najednom raširenim očima. Lanci su mu zazvečali kad se uspravio u stolcu. "Ma zbilja. Kako znaš da to nisam učinio? Jer sam crn a ti si glasala za Obamu? Čuj, ja sam se časno borio za ovu zemlju u vojnim rendžerima u prvom iračkom ratu a sad zatvaraju Gitmo. Možda bi ti i tvoji frendovi iz ACLU11 trebali mene preskočiti i oslobađati nekog terorista." "Znam da vjeruješ u ovu zemlju, Justine", rekla sam još tiše vadeći


njegovu medalju iz svoje torbe. "Tko ti je to dao?" pitao je ljutito. "Tvoja majka. Ovdje sam zbog nje i zbog tebe." Zurio je u medalju. Duboko je udahnuo, zadržao dah. Odmahnuo je glavom, brzo stišćući oči da mu ne pobjegne suza. "Ovdje su pogubili Teda Bundyja. Jesi li to znala?" rekao je staloženo. "Električna stolica je dolje niz hodnik. Rekli su da ima nova prenosiva koju mogu odabrati ako želim. Ili mogu ići na iglu. Problem je što su to zabrljali prije par godina kad su promašili venu. Ostavili tipu kemijske opekline od pol metra na obje ruke." "Izvući ću te odavde, Justine", rekla sam. On je ispustio dah, a onda me gledao jedan dugi otkucaj srca. Konačno mi se nasmiješio. Iskreni osmijeh po prvi put. Imao je ravne zube, jamice na obrazima. Na djelić sekunde, vidjela sam mladog, nasmijanog glazbenika marševskog orkestra na pozornici u Carnegie Hallu. "Žao mi je zbog onog s Obamom. Nisam tako mislio", rekao je, skupljajući ruke čvrsto kao da se moli. "Razumijem što vi pokušavate učiniti, gđo Bloom. Divim se tome. Pokušavati pomoći očajnim ljudima je dobra stvar. Zbilja se činite kao dobra osoba, i zahvaljujem vam što vjerujete u mene. Ali guverner Floride neće mi dati odgodu. Ja sam sebe uvalio u ovu kašu, i pomirio sam se s tim da pretrpim posljedice. Živio sam svojim životom. Nije ispao baš nešto sjajno. A sad će završiti." "Pogledaj me", rekla sam žustro. "Ja ne govorim o odgodi. Izvući ću te odavde, Justine. Znam da je tvoja DNK bila od seksa uz obostrani pristanak s Tarom Foster i da je tvoja zaručnica lagala o tebi. Ispravit ću sve to. Možeš li se sjetiti bilo čega što bi dokazalo tvoj alibi?" "Bilo je lijepo razgovarati s vama, Nina, ali sad se moram vratiti svojem čitanju", rekao je Justin, kucnuvši na armirano staklo. Dok ga je stražar odvodio, Justin se okrenuo natrag. "Čekajte, ipak ima jedna stvar", rekao je. "Što? Što je?" rekla sam pridignuvši se. "Ako se čujete s mojom mamom, recite joj da je volim, i da sam OK i da je ne želim vidjeti na pogubljenju. OK?" Klimnula sam i ispustila dah gledajući kako odvode Justina.


76. poglavlje

verandi svog bungalova u Key Westu, svirajući električnu čeličnu gitaru, kad sam stigla do njegove kuće oko devet u subotu ujutro. Imao je i pojačalo i sve. Oči su mu bile zatvorene dok je pomicao stakleni klizač po žicama, zbilja se unoseći u zvonku blues-pjesmu koju je svirao. Otvorio je zakrvavljene oči čim sam ja jurnula uz stube i izvukla utikač pojačala. "Vidim da pisanje nije jedina djelatnost koju dijeliš s Papa Hemingwayem", rekla sam šutnuvši polupraznu kutiju velikih konzervi Heinekena među njegovim nogama. Je li pio cijelu noć? Ili samo cijelo jutro? "Kako je Justin? Još uvijek onako optimističan?" rekao je Charlie, konačno dižući pogled prema meni nakon dugog gutljaja piva za doručak. "Jesi li znala da me emisija Today zvala da vidi hoću li nastupiti i izložiti Justinov slučaj? Pitao sam Justina i on je poludio. Nije me htio pustiti da to učinim. Ne želi obranu. Muka mu je od života u zatvoru, muka mu je od života, i točka. Kako da se borim za život čovjeka koji tako očito želi umrijeti?" Charlie je zbilja svirao blues, shvatila sam. Izgledao je i potišteno, a ne samo pijano. Bilo je očito da nije samo Justin taj koji sluša otkucaje sve tanjeg sata. Charlie je krivio sebe za Justinovu sudbinu. Osjećao je da je tog čovjeka iznevjerio. Što je najgore od svega, kao i Justin, i on je izgleda smatrao da je cijela stvar gotova. To sam morala promijeniti. "Justin je beznadežan, isto toliko beznadežan kao i njegov odvjetnik", rekla sam, mašući debelim fasciklom s Harrisovim dosjeom skupa s isprintanim rezultatima istraživanja koje sam obavila prethodne večeri u CHARLIE JE BIO NA


svojem hotelu. "Što se mora promijeniti sad odmah. Trebamo ovo preokrenuti, Charlie. Trebamo pročešljati ovaj slučaj finim češljem. Što je s pravdom?" Charlie je iskapio svoju konzervu i praznu je spustio na pod verande. "Naš je svijet takav da je pravda slučajna, a nevinost nije zaštita. Netko je to rekao. Euripid? Pametan pizdun, tko god bio", rekao je Charlie otvarajući još jedno pivo. Prišla sam i istrgnula mu ga iz ruke i bacila s verande prije nego što sam sjela uz njega. "Jesi li znao da su u vrijeme Harrisovog uhićenja", rekla sam, pokazujući mu svoje papire, "lokalne vijesti West Palma prikazale njegovu sliku i emitirale njegovo hodanje u lisičinama? Nekoliko uvodnika u lokalnim novinama tražilo je brzu pravdu prije nego što je suđenje uopće počelo. Zahtjev da se suđenje premjesti sjevernije u neutralne uvjete, koji je podnio njegov prvi odvjetnik, glatko je odbijen. I ti i ja znamo da je Harrisu namještena krivnja." "Sve sam to točku po točku nabrojao u prvoj žalbi i u zahtjevu za reviziju koji smo poslali na Vrhovni sud države, ali nije upalilo", rekao je Charlie. "Bio sam na tom suđenju, mila moja. U ruci sam držao omotnicu u kojoj su bile Fosteričine gaćice i Harrisova DNK. Ubio sam se na tom slučaju. Učinio sam sve što se moglo. Donio sam popis veličine telefonskog imenika svih ljudi u Južnoj Floridi koji su služili u padobranskim postrojbama da pokažem koliko su neizravni državni dokazi, ali oni nisu htjeli ni čuti za to. Zbog Harrisove osude na smrt ja sam objesio aktovku o klin. Ja sam protiv smrtne kazne." "Ali on to nije učinio!" viknula sam. "Ali pa što!" odviknuo je Charlie. Ovo je blesavo. Došla sam ovamo dolje i stavila sve na kocku da pomognem nedužnom čovjeku, i naišla na otpor i od njega i od njegovog odvjetnika. Mučila sam se da smislim neki način da inspiriram Charlieja. Trebao mi je. Nisam mogla sve ovo sama. Barem ne bez otkrivanja opasne laži koja je bila moj život. "A možda on i jest to učinio. Kako znaš? Jesi li bila tamo?" rekao je Charlie.


"Samo znam", rekla sam "Shvaćam", rekao je južnjački skitnica s plaže od odvjetnika dok je počeo štimati svoju čeličnu gitaru. "Ti si vidovita kučka od njujorške odvjetnice." "Jesi li ti ikad vjerovao u nešto?" rekla sam. "Vjerovao u nešto ne iz nekog razloga, nego samo zato što vjeruješ u to svakim kvadratnim centimetrom svog bića? Tako se ja osjećam s ovim slučajem." Charlie je podigao novu konzervu do svojih usana. Izdahnuo je prije nego što ju je spustio. "A ako vjeruješ, onda će vile posuti čarobni prah na Justinovu zatvorsku ćeliju i učiniti da ona nestane", rekao je ljutito odlažući gitaru. "Dobro. Pobijedila si. Mislim da bi trebala ući i staviti kavu da se kuha dok ja opet pogledam stari dosje. Joj, što će ovo biti zabavno, kopanje po tisućiti put po najgorem neuspjehu mog života." Nasmiješila sam se prolazeći pokraj njega prema njegovim vratima. "Čuj, zuboboljo njujorška", promrmljao je otvarajući fascikl koji sam donijela, "mlijeko i dva šećera, jesi me čula? I jednu od onih krafni i.... i mrzim te, Nina, koje god ti kog vraga bilo prezime." "I ja tebe volim, Charlie", prošaputala sam u sebi, nalazeći kuhinju.


77. poglavlje

smo ostatak te subote radeći da nam guzice otpadnu. Na ofucanom kožnatom kauču u Charliejevom uredu prošli smo transkript Harrisovog suđenja red po red. Kasnije je Charlie, pjevušeći, sjedeći za svojim stolom, okretao loptu za ragbi dok je pio kavu, klimajući glavom dok je u sebi čitao. Charlie je zbilja obavio vraški dobar posao, shvatila sam ubrzo dok sam listala transkript suđenja i stranice žalbe. Ukazivao je na nedosljednosti. Protestirao na svaki jeftini emotivni trik koji je državni tužitelj pokušao izvesti. Ali karte su bile posložene protiv Harrisa. Činilo se da je sudac htio Harrisa osuditi još više nego tužitelj. Najgora od svega bila su pretjerana svjedočenja o žrtvi koja je sudac dopustio u osudbenom dijelu Harrisovog suđenja. Ukupno je šesnaest članova obitelji, prijatelja i školskih kolega iznijelo više od tri sata jecajućih, srcedrapajućih, emotivnih svjedočanstava o šteti koju je gubitak Fosterove nanio. Nije ni čudo da se porota jednoglasno izjasnila za smrtnu kaznu. Do popodneva smo u priličnoj mjeri sve prešli. Čak smo se i spustili na orijentalni tepih i poredali originalni dosije iz 1994. o Fosteričinom ubojstvu, sastavljen kad je njezino tijelo pronađeno, pored dosjea iz 2001., početog kad je slučaj bio ponovo otvoren. Stajala sam tamo trljajući oči. Sve fotografije, popisi dokaznog materijala, vremenski slijedovi, alibiji i izvještaji laboratorija izgledali su kao jedna divovska postmoderna umjetnička instalacija. Od koje me je mozak zabolio dok sam je pokušavala uhvatiti i za glavu i za rep. Znala sam da moram sve pokušati kako bih pronašla način da oslobodim Harrisa, ali nakon nekog vremena, čak i ja sam počela gubiti nadu. Zijevnula sam, boreći se s iscrpljenošću. Trebalo nam je nešto. Bilo CHARLIE I JA PROVELI


što. "Daj pogle' ovu curu, hoćeš?" rekao je Charlie, tužno odmahujući glavom dok je mahao rukom nad popisom žrtava Jump Killera. Osjetila sam se kao da sam upravo iskapila espresso kad sam shvatila da pokazuje na moju sliku. "Kakva divna mlada žena", rekao je, najednom gledajući u mene. "Podsjeća li te na nekoga?" Zurila sam u njega, širom otvorenih očiju. Pucnuo je prstima. "Renee Zellweger", rekao je. "Mlada Renee Zellweger." Renee Zellweger? pomislila sam, s olakšanjem, ali malo se mršteći. Renee je bila OK, ali zašto ne mlada Gisele Bundchen? Poskočila sam kad je Charlie odjednom bacio loptu za ragbi u zid, skoro srušivši svoju diplomu s Harvarda. "Imam ga!" rekao je hodajući amo-tamo. "Dođe mi da samog sebe ispljuskam. Kako sam mogao biti tako glup? Zašto, kog vraga nisam to prije vidio?" "Što? Što?" rekla sam ustajući. "Vlasi. Gdje su, kvragu, vlasi?" "O čemu to govoriš, Charlie?" Charlie je kleknuo i pokazao na popis dokaza iz dosjea iz 1994. "Evo tu. Pogledaj. Tri su vlasi nađene na Fosteričinom tijelu ispod poveza paraužetom kojim je bila sapeta", rekao je pokazujući originalni dosje. "Ali ovdje", rekao je pokazujući na laboratorijski izvještaj iz 2001., "uopće ih ne spominju. Testirali su spermu nađenu na djevojčinim gaćicama, ali ne i vlasi. Zašto nisu?" "Zaboravili su?" pretpostavila sam. "Možda", rekao je Charlie podižući svoj telefon. "Ili su ih možda testirali pa zakopali što dublje kad rezultat nije odgovarao zaključcima. Možda su murjaci i tužitelj zgodno izostavili laboratorijski izvještaj jer nije bilo podudarnosti." "Koga zoveš?" pitala sam. "Aerodrom", rekao je Charlie. "Moramo biti na prvom letu za Bocu sutra ujutro da se dočepamo tih uzoraka vlasi u starom dosjeu slučaja. Moramo ih dati testirati. Možda bi trebala otići u svoj hotel i priuštiti si


malo odmora. Znam da ga meni treba. Murjaci gore u Boci su pravi šupci. Morat ćemo šutat u guzicu. Kad spominjem šutanje, hvala ti što si šutnula moju." "U svako doba", rekla sam. "Zato sam tu."


78. poglavlje

kad me pokupio u aerodromskom taksiju noseći elegantno plavo odijelo od rebrastog samta. "Ti posjeduješ cipele? Kožne, s rupicama? Šokirana sam", rekla sam. "Obrijao sam se pa čak i otuširao", rekao je podižući svoju prepunu aktovku. "Ali ako bilo kome kažeš, kategorički ću zanijekati." Naš avion stigao je na vrijeme, kao i mi kad smo točno u deset stigli u policijsku postaju u Boca Ratonu, malo više od 200 kilometara sjevernije. Imali smo dogovor da se nađemo s detektivima koji su tad uhitili Justina Harrisa, ali smo morali sjediti u predvorju postaje skoro sat vremena prije nego što su nas detektivi Odjela za osobne zločine Roberta Cantele i Brian Cogle zujalicom pustili unutra. Umjesto da nas povedu u svoj uredski prostor, posjeli su nas u sobu za ispitivanje pored ulaznih vrata, kao da smo mi sumnjivci. "O čemu se ovdje radi?" htio je znati Cogle, visoki detektiv s bijelom kozjom bradicom i pozamašnim trbuhom pod kubanskom košuljom. "Zar vam tužiteljstvo nije reklo?" rekao je Charlie. "Moramo pogledati originalni dosije slučaja Tare Foster. Omotnice s dokaznim materijalom, sve skupa." "Zašto?" rekla je Cantele. "Zato što će Justin Harris biti pogubljen za pet dana, i želimo biti sigurni da to nije greška", rekao je Charlie. "Vi vražji lažljivci, ovaj odvjetnici obrane, nikad ne odustajete, je li?" rekao je Cogle. "Jeste li svjesni da je jedna od Harrisovih žrtava bila žena Petera Fourniera, šefa policije u Key Westu? Imala je, ono, dvadeset godina. To vam ništa ne znači?" Peter je sad šef policije? Pokušala sam se ne onesvijestiti. To je bilo nevjerojatno. Da ne spominjem užasavajuće. Kao da se nisam osjećala JEDVA SAM PREPOZNALA CHARLIEJA


dovoljno paranoično dolazeći ovamo dolje. "Ja poznajem Fourniera", rekao je Charlie. "Njegova plaća ide od mojih poreza, nažalost. Vidio sam tu glupu guzicu na Today u četvrtak kako Alu Rokeru servira one svoje gluposti s pravima žrtava Jump Killera, spržite Justina. Nimalo ne sumnjam da je njegovu ženu ubio Jump Killer. Problem je u tome, a znam da je vama to teško shvatiti, što Justin Harris nije Jump Killer." Osjećala sam se kao da sam izgubila dah. Peter je bio u emisiji Today? U četvrtak? Zbilja sam ga vidjela u Grand Centralu!


79. poglavlje

"HARRIS JE GREŠKA", ODVRATIO je Cogle. "I njegova ubilačka guzica bit će ispravljena u petak. Ovo je sve kenjaža. Već ste imali sva prava na žalbu koja ćete ikad dobiti. Sve štima." "Ne govorite to zato što ćete letjeti s posla ako nađemo nešto, zar ne?" rekao je Charlie vadeći svoj mobitel. "Nećete me tjerati da opet zovem tužilaštvo, je li?" "Dobro", rekao je Cogle odlazeći. "Ovo je lov u mutnom, je li?" rekla je detektivka Cantele lupkajući prstima po jeftinom uredskom stolu dok smo mi sjedili i čekali. "Sigurno boli znati da vaš dečko odlazi, a vi to ne možete spriječiti, je li, Bayloru?" Zašto ti ne začepiš, kučko, poželjela sam reći murjakinji kad se Cogle vratio s bijelom kutijom za dokaze. Charlie je otvorio poklopac i brzo prelistao fascikle. Izvadio je vrećicu u kojoj je bio izblijedjeli par gaćica i gurnuo ih natrag u kutiju. "Gdje su uzorci vlasi?" povikao je na Coglea. "Uzorci vlasi?" rekao je Cogle, češući se po nagnutoj glavi. "Kako to misliš?" Charlie je pokazao na inventar dokaza. "Ovo tu. Uzorak dokaznog materijala D2. Uzorak vlasi, nađen ispod poveza." Cogle je pjevušio dok je polako prevrtao fascikle. Konačno je stao i polako slegnuo ramenima. "Tko će ga znati? Izgleda da su se izgubili", konačno je rekao. "Možda ih je pojeo štakor ili su isparili. Govorimo o sedamnaest godina, je li? Je li to bilo sve, ili vas dvoje morate na zahod prije nego što odete?" Natrag na sprženom parkingu, Charlie kao da je imao problema s otključavanjem našeg unajmljenog auta. Najednom je bacio ključeve što je


jače mogao preko parkinga, a onda sjeo na betonski branik pored auta. Ja sam sjela uz njega, kuhajući se u vlastitim depresivnim mislima. Peter je znao da sam živa. To je bilo loše. Otprilike najgora moguća stvar. Je li još u New Yorku? Pomislila sam da nazovem Emmu i kažem joj da se skloni iz stana, ali sam se onda sjetila da je kod prijateljice u Brooklynu. Pitala sam se trebam li otići ravno doma i dograbiti svoju kćer. Jednom sam pobjegla, mogla bih to opet. Baciti strelicu u kartu i samo krenuti. Čak i ako me Peter skužio, barem nije znao za Emmu. Nije me trebalo iznenaditi što je Peter sad šef policije. Oduvijek je bio ambiciozan. Ali predstavnik grupe za prava žrtava Jump Killera? Kakav majstor preseravanja. Sigurno je sve te godine bio ushićen misleći da sam mrtva, a da me nije morao sam ubiti. "Policajci su uništili te dokaze, Nina", konačno je rekao Charlie. "Smiju nam se u lice. Nije ih briga što će nevin čovjek umrijeti. Nikog nije briga. To je to, Nina. To je sve što je napisala. Gotovi smo. Justin je gotov. Gotovo je. Moramo prihvatiti neminovno." Sjedila sam tamo razmišljajući o tome. Možda je Charlie u pravu. Možda bih samo trebala pustiti Charlieja i Justina da se sami snalaze. Svaki muškarac, žena i dijete za sebe. Ali baš tamo, među murjačkim autima, s katranom zaljepljenim na desetcentimetarske pete, bijes je prevagnuo nad strahom. Bila sam umorna od bježanja. Umorna od Petera, Umorna od onog što sam postala. Neću više bježati. Neću se skrivati. Hoću učiniti ispravnu stvar. "Ništa nije neizbježno", rekla sam kad sam konačno ustala. Ispružila sam ruku i pomogla Charlieju da i on ustane. "Oni su dobili ovu bitku. A sad hajdemo dobiti rat."


80. poglavlje

ključeve unajmljenog auta (Charlie ih je bacio pod jedan od auta policije Boce), odvezli smo se do parkinga obližnjeg Burger Kinga, gdje sam nastavila proučavati Charliejeve neuredne bilješke kao opsjednuta. Sama i bez prebijene pare, uspjela sam odgojiti kćer u New York Cityju čistom snagom volje. Sad sam bila bijesna. Ispravit ću Justinov slučaj makar krepala. "U što to sad gledaš?" povikao je Charlie. Izvukla sam list kopir-papira na koji je Charlie preko vrha velikim, masnim slovima otipkao: NAKON ŠTO SMO NAŠLI

HARRIS: INFORMACIJE O ALIBIJU. "Ovo", rekla sam. Pročitala sam da je ime Harrisove bivše zaručnice Fabiana Desmarais. Bila je haićanska doseljenica koja je živjela u Princetonu na Floridi, nekoliko kilometara sjevernije od Popravne institucije Homestead. "Koliko je Princeton daleko odavde?" rekla sam. "Moramo razgovarati s Fabianom." "Čekaj sekundu", rekao je Charlie. "Pokušao sam to prije prve habeas corpus žalbe prije tri godine. Ne samo da mi Fabianina majka nije htjela dopustiti da pričam s njom, nego je i nahuškala svog psa na mene, poluizgladnjelog boksera gadne naravi." "Hej, možda si samo antipatičan psima koliko i ljudima, Charlie", rekla sam. "Voljela bih ja pokušati s njom." "No dobro", rekao je. "Iskoristit ćemo tvoje tajno oružje: šarm. Zaboravio sam koliko univerzalne ljubavi svi ljudi osjećaju prema


tvrdoglavim ženskama iz New Yorka." Krenuli smo Florida Turnpikeom, i oko sat i pol poslije išli smo u cikcak pokrajnjim uličicama dok nismo stali pred znakom na kojem je pisalo HOMESTEAD POKRETNE KUĆE. "Ne!" rekla sam kad smo došli na Fabianinu adresu. Iza stupa sa zahrđalim poštanskim sandučićem bila je očito napuštena dupla prikolica razbijenih prozora. "Ja sam upravitelj. Mogu li vam pomoći?" dobacio je vrlo tamnoputi crnac pod sklopivom tendom druge prikolice preko puta. Kad smo prišli, vidjela sam da sjedi na starom sanduku za grejp i vrti nekakav papir u svojim tamnim, gipkim prstima. "Tražimo Fabianu Desmarais." rekla sam. "Jeste vi murija?" rekao je čovjek ne dižući pogled. "Ne, mi smo odvjetnici", rekla sam. "Rekao bih vam i da ste murija", rekao je starac pokazujući žute zube u osmijehu. "Fabiana i njezina umišljena majka odmaglile su usred noći prije oko dvije godine. Nisu ostavile novu adresu." "Ne biste slučajno imali njezin matični broj u arhivu?" rekao je Charlie gledajući zahrđalu prikolicu. "Budući da mi je bila dužna šest mjeseci stanarine, već sam probao sve te štosove s nalaženjem dužnika. Broj koji su mi obje dale bio je lažan. Možda su se vratile na Haiti kako je ona stara rospija od majke stalno prijetila. Govorila je da je Amerika nekulturna septička jama. Amerika! Ja bih joj rekao: A koliko američkih iseljenika pokušava preveslati na splavu od gume vodom punom morskih pasa do Haitija kad si zadnji put pogledala?” "No, dobro. Hvala vam na vašem vremenu", rekao je Charlie. "Znate na što me Fabianina majka podsjeća? Na ovo", rekao je starac podižući komad papira koji je vrtio. Bila je to origami kobra. Proizveo je šištav zvuk vrteći njezin rep među prstima. "Krasno", rekao je Charlie. "Opet hvala." "Pa, barem nas nitko nije izgrizao", rekao je Charlie dok smo ulazili u vrući auto. "Jesi sad gotova, ili ti treba još vremena provedenog s origamistom?" Trljala sam čelo prstima. "Moramo opet razgovarati s Justinom."


"Gore u Raifordu?" Charlie je rekao. "Pa upravo si bila tamo." "Ako nam ne pruži ništa, onda će cijela stvar biti na njemu", rekla sam.


81. poglavlje

kad je naš čarterirani Cessna dvomotorac u utorak stigao u Raiford. Svo to letenje koštalo je cijelo bogatstvo, ali na kocki je bio život nevinog čovjeka - a ja sam sve stavljala na trošak svoje tvrtke iz Global 100. Charlie je nazvao i dogovorio se s upravnikom zatvora dok smo vozili pored sve veće grupe prosvjednika pred zatvorskim ulazom. Harris je izgledao zapanjeno kad smo se Charlie i ja pojavili u sobi za susret s odvjetnicima. "Tako brzo natrag?" rekao mi je. "Žalim što te ometam u čitanju", rekla sam, dobacujući mu vrećicu mini-pereca. "Hej, hvala. Ti su mi najdraži", rekao je zvučeći zbilja zadovoljno. Poderao je vrećicu okovanim rukama, istresao perece na stol za razgovor i pojeo jedan. "Dobro", rekla sam. "Donijela sam ti nešto, Justine. Sad ti trebaš nama dati nešto. Moramo razgovarati s Fabianom, ali ona više ne živi u Princetonu. Otišla je i nije ostavila nikakvu informaciju. Imaš li neku ideju kamo je ona mogla otići?" "Zafrkavate me?" rekao je s punim ustima. "Nisam razgovarao s Fabianom otkad mi je bacila u lice zaručnički prsten koji sam joj kupio, prije desetljeće i pol. Ta kučka mene želi mrtvog i dobit će što je htjela. Kopate bunar na suhom." "Znaš li čega mi je dosta, Justine?" rekla sam, jednom šakom smrvivši jedan od pereca na stolu. "Tebe i tvog stava. Ne želiš da ti ja pokušam spasiti život? To nije macho, to je samo glupo. Ili samo budi otvoren i reci. Imaj petlje reći: Ja sam to učinio! Ja sam ubio Taru Foster!” Gledao me na trenutak otvorenih usta prije nego što ih je zatvorio. "Ali nisam", rekao je pljujući mrvice. BILO JE SKORO TRI


Stavila sam ruku iza uha. "Ma nemoj mi reći! Jesam li ja to sad zbilja čula nekoga da se brani?" "Tko ovdje vodi glavnu riječ, Charlie?" rekao je Harris. "Zar nije očito?" rekao je Charlie, pokazujući pogledom na mene. "Dobro. Pokušajte s njenom rodicom Maddie", rekao je Harris. "Ona je bila ta koja nas je upoznala." "Maddie kako?" rekla sam pritiskajući iPhone palcem. "Maddie Peletier", rekao je Harris. "Sad je učiteljica je u srednjoj školi u Key Westu. Uvijek je bila cool sa mnom. Čak mi ponekad i piše." Pogledala sam u aplikaciju telefonskog imenika. "Imam Madeleine Peletier na Aveniji Fogerty", rekla sam. "To je ona", rekao je Justin. Ustala sam. "Moramo ići, Justine." rekla sam. "Ali vratit ćemo se. "Da, na pogubljenje", promrmljao je Harris. "Ne, glupane", rekla sam pokazujući na zaključane vratnice. "Da otvorimo ta vrata i pustimo tvoju majku da te opet zagrli."


82. poglavlje

"HEJ, TKO HOĆE PIVSKI bratwurst?" povikao je Peter smiješeći se dok je škljocao hvataljkama za roštilj pred zadimljenom rešetkom. S veselim mirisom pečenja marinirane piletine i chorizo kobasica, vikom rastrčane djece i Neilom Diamondom koji je tiho dopirao iz zvučnika u njegovom dvorištu, roštilj je izgledao više kao rođendanska zabava ili krstitke nego okupljanje obitelji žrtava serijskog ubojice. Bila je to svakovrsna grupa: bijeli, crni, smeđi, bogati, siromašni, čak i jedan gay protestantski pastor. Smrt nije diskriminirala. Peter je to znao iz prve ruke. Roštiljada je ustvari bila jedan od nekoliko događaja koje je planirao za grupu ovog tjedna. Sutra će ih čarterirani autobus i avion iz Miamija sve odvesti do guvernerove palače u Talahasseeju da malo posjede i dobiju još medijske pozornosti, nadao se Peter. A onda u Railford na cjelodnevno kampiranje i bdijenje prije Harrisovog pogubljenja u ponoć. Iscrpljujući raspored za te jadne ljude, ali se on nadao da će im to pomoći da sve skupa ostave za sobom. Spoznaja da je Jeanine ustvari još živa diskvalificirala je Petera za članstvo u grupi, ali hej, tko je on da svima pokvari veselje zbog tehničkog detalja? Osim toga, ona će biti mrtvija od grunge-glazbe kad on jednom ode natrag gore u New York i ulovi je nakon pogubljenja. Prevrtao je paprike i luk kad je svećenik okupio molitveni krug oko bazena. "U ime Oca i Sina i Svetoga Duha", izgovarao je Peter skupa sa svima zauzimajući svoje mjesto između svoje nasmiješene žene Vicki i pastora. Preko puta njih, njegov novi najbolji prijatelj, Arty Tivolli, multimilijunaš, odobravajuće se smiješio.


Zatvaranje golf-igrališta bilo je predviđeno za tjedan nakon pogubljenja. Peter će dijeliti udio od šest posto s brokerom. Za dva tjedna, ako sve bude išlo dobro, bit će mu uručen ček na tri i pol milijuna dolara. A ići će dobro. On će se prvi za to pobrinuti. Sat poslije, kad su se svi poredali duž ozidane obale na ležaljkama da gledaju zalazak sunca, Peterov mobitel je zazvonio. "Hej, Peteru, kako ide? Ovdje Brian Cogle iz policije u Boci." "Ej, živio, Bri. Što ima?" rekao je Peter starom okorjelom policajcu. Poznavao je svakoga tko je bio netko u službama zakona na južnoj Floridi. Sve je bilo u umrežavanju. "Samo sam ti htio javiti da smo imali posjet Harrisovog jezičine, onog kurvinog sina Charlieja Baylora. Pitao je za vlasi." "Za njih, ha?" rekao je Peter namršteno. Baylor je baš bio šupak. "Bila je neka ženska s njim. Odvjetnica. Dobio je nekakvu pomoć." Sranje, pomislio je Peter. Samo mu je još to trebalo da mu pokvari račune. Nekakav križarski pohod u pet do dvanaest. Ako Justin Harris dobije odgodu, tko zna kako će ćudljiv Tivolli postati. Sad nije bilo vrijeme za neočekivane stvari. Harris je morao biti u kutiji od borovine prije idućeg tjedna. "Ima li šanse da će tvoj mali iz laboratorija koji je mrknuo vlasi propjevati?" rekao je Peter. "Ako bude nekih frki, pobrinut ću se da mu to obilato nadoknadim." "Ma daj, Pete. Nemoj me vrijeđat'", rekao je Cogle. "Sve sam stavio pod kontrolu. Laboratorijski štakor je muž moje sestre. Ja sam mu krsni kum sinu. Osim toga, dobio bi nogu. Nema šanse." "Dobro", rekao je Peter. "Kao što sam ti rekao, Briane, bio je pravi potez riješiti ih se. Pokazati da je na mjestu zločina bila još jedna osoba kompliciralo bi cijeli slučaj i učinilo da se taj kurvin sin izvuče. Napravio si dobru stvar, brate, neću ti to zaboraviti." "Ma ni ne spominji. Da je to bila moja žena, znam da bi i ti isto učinio za mene", rekao je Cogle. "Ideš gore demonstrirati pred pogubljenje?" Iza Petera, okupljeni ljudi počeli su uzdisati kad se sunce počelo spuštati nad zaljevom. Peter je zaškiljio na vodu kad je nebo postalo boje tek iskovanog bakrenjaka. "Ne bih to propustio ni za što na svijetu, Briane", rekao je.


83. poglavlje

gore do Jacksonvillea da uhvatimo izravni let natrag za Key West, pa je bilo skoro devet navečer kad smo se izvukli iz malog aviona na aerodromu u Key Westu. Rekli smo taksistu da nas vozi ravno do kuće Madeleine Pelletier na aveniji Fogarty nedaleko od Srednje škole Key West. Prednje dvorište male stucco kuće u kojoj je živjela bilo je puno razbacanih igračaka. "Da?" rekla je zgodna, sitna crna tinejdžerka koja je otvorila vrata. "Možemo li razgovarati s Madeleine Peletier?" rekao je Charlie. "Mama", dobacila je cura u kuću, "traže te neki bijelci." "Zdravo", rekla je trenutak potom ne mnogo starija verzija one cure koja nam je otvorila vrata. "Ja sam Maddie. Mogu li vam pomoći?" "Bok, Maddie. Oprostite što vas smetamo ovako kasno. Mi smo odvjetnici koji zastupaju Justina Harrisa. Možemo li razgovarati s vama?" "O, joj, jadni Justin", rekla je odmahujući glavom. "Molim se za njega. Što mogu učiniti za vas?" "Pa, mi zapravo trebamo razgovarati s vašom rodicom Fabianom", rekla sam. "Ali čini se da je ne možemo naći." "Mislite li da Fabiana može pomoći Justinu?" "Justin tvrdi da su on i Fabiana bili na cjelodnevnom izlasku u Miami Seaquariumu na dan kad ga optužuju da je ubio onu curu", rekao je Charlie. "Ali Fabiana je rekla da je to laž", rekla je Maddie. "Znamo", rekla sam, "Ali imamo neke nove informacije i samo joj trebamo postaviti par pitanja. Zbilja moramo razgovarati s njom." "To je pomoglo da porota osudi Justina?" rekla je Maddie sa zapanjenim izrazom lica. "Nisam imala pojma. Da ne znam, rekla bih da je njezina majka nekako upletena u to." Maddie je odmahnula glavom. "Nisam sigurna što da radim. Moja strina Isabelle, Fabianina majka, Haićanka je MORALI SMO SE VOZITI


stare škole, jako sumnjičava prema svemu. Godinama nije razgovarala sa mnom kad je doznala da sam ja bila ta koja je u jednom baru upoznala Fabianu s Justinom. Poludjet će ako dozna da sam vas ja poslala." "Neće doznati od nas", rekao je Charlie. "Strina Isabelle drži prilično uspješan haićanski restoran blizu South Beacha u Miamiju. Zove se Rooster's Perch. Ona i Fabiana žive u Malom Haitiju. Ostanite na vratima, donijet ću vam adresu." Charlie i ja zurili smo jedno u drugo čekajući. "Je li ovo ono što ja mislim da jest?" rekao je Charlie. "Jesmo li došli do nekog napretka?" "Ššššš", rekla sam ja. "Zadrži dah. Još nemamo adresu."


84. poglavlje

da nijedno od nas fizički nije u stanju kročiti u još jedan avion prije jutra, Charlie i ja odlučili smo umjesto toga otići na večeru. "A još ću se i pristojno ponašati. Pit ću samo bijeli rum", rekao je Charlie kad nas je taksi ostavio na krcatoj Ulici Duvall. Sjeli smo u separe u Jack Flatsu. To mjesto imalo je čudesan, dug, otrcani drveni šank i stare crno-bijele fotografije radnika u tvornici cigara koji su nastanjivali otok u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću. Iza otvorenih vrata Duvallova je bila kao i uvijek. Zamislite pijani ulični tulum u Greenwich Villageu u New Yorku, s natikačama. Samo što je sad bilo još luđe kad je proslava neovisnosti bila u punom jeku. Zurila sam zapanjeno u utakmicu Yankeesa i Raysa koja se vrtila iznad krcatog bara pored neonske kacige Dolphinsa. Bila sam toliko zauzeta ovih zadnjih par ludih dana da sam skoro zaboravila da postoji sport po imenu bejzbol. Morala sam i Emmu nazvati. Odlučila sam joj poslati poruku čim se vratim u hotel. "Nemoj mi reći da si još i navijačica Yankeesa", rekao je Charlie kad sam zapljeskala na Posadinu duplu. "Ne bi li mogla probati barem malo me ne navoditi da te još više mrzim?" "Nema šanse", rekla sam dovršavajući svoje pivo i ustajući. "Čuvaj mi mjesto, i prebrajala sam krilca na tanjuru, harvardlijo." Prva stvar koju sam primjetila kad sam krenula natrag za naš stol koju minutu kasnije bilo je da je na rubniku pred otvorenim vratima policijski auto. Druga je da netko sjedi na mom mjestu. Kad sam shvatila tko je to, stala sam usred koraka kao da sam udarila u nevidljivi zid. POŠTO SMO SE SUGLASILI


85. poglavlje

u baru i višestruke bejzbol utakmice na TV-u iznad glave najednom su izgledali van ritma, i prespori i prebrzi. Zvuk iz crnih zvučnika iz kojih je išla klasična rock-pjesma A Whiter Shade of Pale naizmjenično su treštali i šaputali, kao da se dijete igra s podešavanjem jačine. Radnici tvornice cigara najednom su mi iz fotografija upućivali prijeteće poglede. Kao i zdepasta konobarica, koja se progurala kraj mene, dok sam stajala nasred krcate prostorije, srca i pluća stisnutih u grč. Peter je sjedio u separeu s Charliejem na manje od tri metra s moje desne strane. Nosio je svoju tamnoplavu policijsku odoru. Njegove mišićave, isklesane ruke bile su isto onoliko duboko preplanule kao što sam ih se sjećala. Kao da uopće nije ostario. Nisam mogla skinuti oči s kundaka njegovog pištolja u koricama na remenu. Svaki tren će se okrenuti i vidjeti me, pomislila sam. Svaki tren će ustati i potegnuti i uperiti pištolj meni u lice. Bilo ljudi uokolo ili ne, to što su prošla skoro dva desetljeća, ništa nije bilo važno. Ubijanje je Peterova furka. Najednom sam bila krajnje svjesna vlastitih otkucaja srca. Mogla sam osjetiti sistole i dijastole srca kako mi se stiskaju i opuštaju dok sam čekala da me Peter uoči krajičkom oka. Ali nakon jedne sekunde, pa onda dvije, nekim čudom, nije se okrenuo. Nakon trećeg trenutka moja je paraliza popustila i najednom sam se mogla pokrenuti. Prikupila sam zadnju mrvicu volje za životom i krenula unatrag, okrenula se i utisnula na mjesto duž krcatog bara. "Znači još uvijek pokušavaš izvesti neke trikove gore u Boci", rekao je Peter Charlieju iza mene dok sam ja prisluškivala. "Mislim, izgledaš kao pijanac, ali dobar, Baylore. Tko predstavlja takvo smeće kao što je Harris? Tako kontroverzan klijent mora potaknuti emocije u ljudima. Ne bih volio STAJALA SAM TAMO. LJUDI


vidjeti da ti postaneš žrtvom nasilnog zločina." "Je li to prijetnja?" rekao je Charlie. "Samo prijateljski savjet" rekao je Peter. "Tvoja osobna obavijest u službi javnosti od šefa Policije Key Westa", "Ponestalo ti je pijanaca koje bi prebio?" rekao je Charlie. "Totalno ponestalo", rekao je Peter. "Ali ako si slobodan, mogli bismo krenuti van." "Vrlo rado", rekao je Charlie. "Ti zadrži značku, a ja dobijem pištolj." "Baš si duhovit, odvjetniče, ali ono nije smiješno što pokušavaš spriječiti da čovjek koji je ubio moju ženu dobije što je zaslužio." Progutala sam gvalju. Peter je govorio o meni, shvatila sam. "Nije bitno", rekao je Peter. "Što god ti učinio, u petak navečer tvoj dragocjeni klijent ući će u tu komoru i iz nje će ga iznijeti u vreći." "To ćemo još vidjeti, zar ne?" rekao je Charlie hladno. "Vidjet ćemo, itekako", rekao je Peter. Čila sam kako Peter ustaje. Hoće li doći do bara i naručiti piće? Hoće li biti iza mene? Prije nego što sam stigla prikupiti hrabrost da se okrenem, osjetila sam ruku na svojim leđima. "Tu si", rekao je Charlie. Nije mi moglo više laknuti. "Tko je bio taj murjak?" uspjela sam istisnuti. "Sef policije Peter Fournier. Sigurno je preko policijskih tračeva čuo da smo gledali dosje Tare Foster." Treptala sam u pod pokušavajući to apsorbirati. "Neki kažu da je prljav, ali kad god bi se podigle pritužbe, on bi na kraju ispao mirišljav kao ruža. Trebaš ga vidjeti s onom savršenom barbikom od žene i dva savršena mala stepfordska klinca, kao da je gospon sveamerički pravi tatica. A onda baš sad dođe ovamo s tim reklamno blještavim osmijehom poput Toma Cruisea i prijeti mi. Koji bolesnik." Peter sad ima ženu i djecu? Nisam bila sigurna što osjećam zbog toga. Svakako ću razmisliti o tome kad mi srce opet počne kucati. "Hoćeš još jedno pivo?" rekao je Charlie. "Da", rekla sam. "I jedan viski." "To se traži, Nina. Hvataš taj Key West osjećaj. Nisam znao da i toga ima u tebi", rekao je Charlie namigujući. "Ali onda nam zovem taksi.


Moramo se odmoriti za sutra. Imamo samo još tri dana. Imam osjećaj da će ova utrka biti foto-finiš, a ti?"


86. poglavlje

u hotelsku sobu, otrčala sam pod tuš. S dlanovima pritisnutim uz staklene pločice zida, stajala sam ravno ispod mlaza u apartmanskoj toplicama nalik kupaonici skoro sat vremena, očiju zatvorenih dok su mi vrele iglice padale po licu i koži. Nadala sam se da bi mi vrelina i nalet vode mogli razbistriti misli, donijeti mi malo tako potrebne mirnoće, ali kako su minute prolazile, znala sam da je to jalovo. Nisam mogla prestati misliti o tome kako sam opasno blizu Petera došla, ali nakon nekog vremena sam shvatila da tu ima i nekih pozitivnih stvari. Prvo, Peter je opet u Key Westu i daleko od Emme. Drugo, Peter nije pitao Charlieja za mene, što znači da Peter ne zna da ja nisam u New Yorku. I treće, nije znao da ja pomažem Charlieju. Ali morala sam se pobrinuti da tako i ostane. Otići na večeru i piće bio je najneoprezniji potez koji sam mogla napraviti. Peter se samo trebao okrenuti, samo malo pogledati preko ramena i opet bi me vidio. Osloboditi Justina bio je moj prioritet, ali morala sam biti lukavija. Također je bilo potrebno da ovo završim što prije. Svaki trenutak koji provedem ovdje dolje bio je nošenje glave u torbi. Konačno sam, oklijevajući, isključila tuš i ocijedila kosu. Kad sam se obrisala i omotala u par svježih ručnika, navukla sam čupavi ogrtač koji je visio iznutra na vratima kupaonice. Otišla sam u spavaću sobu i namjestila budilicu na pet da se dignem dovoljno rano da si sredim kosu. Htjela sam nazvati Emmu u New York, ali sam onda shvatila koliko je kasno i odlučila da umjesto toga samo pošaljem kćeri poruku za laku noć. Previše iscrpljena da navučem pidžamu, na trenutak sam sjela na rub kreveta. Iza otvorenih vrata spavaće sobe, zavjese u dnevnom boravku su se ČIM SAM SE VRATILA


lagano ljuljale na povjetarcu s krovne terase. Između njih, komadić Mjeseca blistao je nad nepomičnom srebrnom ravnicom vode. Može li ga i Charlie vidjeti? zapitala sam se. Nisam mogla poreći ono što sam počela osjećati prema njemu. Bio je zabavan, inteligentan, ugodan za oči, premda će navika doručkovanja piva morati otpasti. Ugasila sam svjetlo i legla na jastuke, već napola usnula, kad mi je sinula mnogo manje romantična misao. Bez okretanja, pogledala sam na napuhnute zavjese dnevnog boravka koje su se razmotale u mraku poput jedara ma jedrenjaku. Ali kako se mogu zavjese njihati na povjetarcu? pomislila sam. Kad sam zaključala balkonska vrata prije tuširanja?


87. poglavlje

ležala sam u mraku, srce mi je lupalo poput mjedenog boksera po unutrašnjosti prsa, a tišina cvrčala u ušima. Ali morao je postojati neki razlog bila je pomisao koja mi je skrolala uznemirenim umom poput trake s vijestima na dnu ekrana. A onda su mi kutnjaci nevoljko škljocnuli jedan u drugi kad se blagi strugavi zvuk začuo negdje izvan otvorenih vrata spavaće sobe. Nešto mi je u grudima počelo lepršati kad sam ga opet čula. Dopiralo je slijeva, kao da netko tko stoji u apartmanskoj kuhinji premješta težinu s noge na nogu. Ne samo bilo koji netko, pomislila sam. Izgleda da me Peter na kraju ipak nije propustio u baru. Znala sam da ne mogu samo ostati tu, da moram ustati, sakriti se, bježati, učiniti nešto. Ali nisam se pomakla, nisam mogla. Životinjski strah pritisnuo mi je prsa poput deke od olova, čineći me slabom, prikovavši me za krevet. Nakon dugog, pažljivog, tihog uzdaha, podigla sam ruku kao da pokažem sebi da se mogu pokrenuti, zbilja. Dobro, pomislila sam zaglupjelo. Sad sam trebala to isto napraviti sa stopalima. Posegnula sam kad sam se polako pridigla, i moja desna ruka očešala je vrh radio-budilice pored kreveta. Stajala sam očiju prikovanih za mračni prostor vrata kad mi je sinula ideja. Polako sam se sagnula, iskopčala teški sat iz struje, i ponijela ga sa sobom do zida uz otvorena vrata spavaće sobe. Kad sam stigla do tamo, tamni lik pokrenuo se glatko i nečujno kroz vrata spavaće sobe. U početku nisam mogla povjerovati. Ovo se ne događa, pomislila sam najednom opet smrznuta i bez ikakvih PUNIH DVADESET SLJEDEĆIH MINUTA


osjeta. Kako se ovo može događati? Ja ovo sanjam. A onda se neki prekidač u praiskonskom dijelu mog mozga prebacio i otela sam se iz ošamućenosti i zamahnula teškom budilicom držeći je za žicu s obje ruke, što sam jače mogla. Začuo se neočekivano glasan zvuk lomljenja za kojim je uslijedio težak tresak kad je lik odmah pao. Zamahnula sam visoko i pretpostavila da sam pogodila Petera u glavu, ali se nisam zadržavala da provjerim. Ispustila sam ono što je ostalo od sata i istrčala u slijepoj panici iz spavaće sobe. U dva koraka prešla sam dnevni boravak, ruka mi se stisnula oko kvake na vratima apartmana i povukla jednim pokretom. Onda mi se ruka skoro iščašila kad su se vrata s trzajem zaustavila samo jednu četvrtinu otvorena. Histerično sam cimnula vrata još dvaput prije nego što sam shvatila da je lanac još povučen. Zastenjavši i doslovno se tresući od užasa, prisilila sam se da polako zatvorim vrata, skinem lanac, i onda opet okrenem kvaku. To je uspjelo. Istrčala sam u zasljepljujuće osvijetljeni hodnik i jurnula kroz najbliža vrata na stubište s lijeve strane. Moje bose noge bolno su klizile po betonu dok sam napola trčala, napola padala niz stube. Kad sam stigla do sljedećeg nižeg odmorišta, zastala sam. Uspuhana i zadihana, pokušala sam svoj uskovitlani um dovoljno smiriti da shvatim što bih sljedeće trebala učiniti. Da idem u hodnik i pokucam nekome na vrata? Siđem u predvorje? Tad su se vrata stubišta iznad mene otvorila s treskom kao da su otkinuta sa šarki. Teški koraci počeli su čekićati niz stube kad sam se ja okrenula i otvorila vrata nižeg kata. Ručnici su spadali s mene, a ogrtač se vijorio otvoren. Polugola sam potrčala niz novi hodnik. Svaka molekula mog bića bila je usredotočena na jednu jedinu stvar: dizanje i spuštanje nogu što je brže moguće, udaljavanje od zvuka iza mene. Kad sam skrenula za sljedeći uglao, uočila sam crvenu metalnu kutiju na zidu. Glasno zvečanje počelo je istog trena kad sam u trku lupila po požarnom alarmu. Vrata su se počela otvarati uz i niz hodnik. Jednom ošamućenom tinejdžeru oči su skoro iskočile iz glave kad me vidio kako jurim mimo njega s nekih pedeset kilometara na sat. Uletjela sam kroz sljedeća vrata stubišta i jurnula niz te nove stube dvije po dvije sve do prizemlja. Prešla sam prazno predvorje za nula


sekundi i krenula prema hotelskom kolnom ulazu. Na okretištu kolnog ulaza, noćni portir govorio je u mobitel i gledao gore u zgradu. Pomislila sam da zastanem i zatražim od njega pomoć, ali čak ni on ne bi bio zaštita od Petera, shvatila sam. Uočila sam taksi koji je stajao na semaforu na križanju i jurnula prema njemu. Svjetlo se promijenilo iz crvenog u zeleno dok sam ja još bila na oko sedam metara udaljenosti. Neću stići, pomislila sam dok sam trčala po ulici bosa, zadihana i oblivena znojem. Osupnula sam se, očekujući osjećaj metka u leđima, pad ispružena na asfalt. U mom histeričnom umu, već je bilo gotovo. Mogla sam već vidjeti Petera kako prilazi i osmjehuje se svojim lakim osmijehom kad mi stavi pištolj na čelo. Ali umjesto toga, taksi se najednom zaustavio i uskočila sam. Slomila sam nokat otvarajući stražnja vrata. "Malo nam se žuri, je li?" rekao je mladi azijski pametnjaković od vozača kad sam se srušila na stražnje sjedalo. "Vozi", prodahtala sam. "Vozi, vozi. Molim te, samo vozi."


88. poglavlje

NATJERALA SAM TAKSISTA DA

obeća da će me čekati dok sam lupala na

Charliejeva vrata. Konačno ih je otvorio odjeven u par bokserica sa znakom Texas A & M sveučilišta. "Što kog vraga?" rekao je Charlie. "Nina?" Zagladila sam svoju još mokru kosu stojeći u kupaonskom ogrtaču i gledajući ga. Nisam razmišljala ovoliko unaprijed. Što da kažem? Kako da objasnim ono što se upravo dogodilo? Posegnuo je i primio me za lakat, s naglom zabrinutošću u očima. "Nina, jesi li OK? Jesi ozlijeđena?" Htjela sam mu reći da je u hotelu izbio požar. Zašto da ne? Što je samo još jedna laž povrh svih ostalih u protekla dva desetljeća? Bila sam iznenađenija od bilo koga onim što se sljedeće dogodilo. Možda je to bilo zbog činjenice da sam se raspala od šoka i nisam mislila. Ili činjenice da sam tako naporno radila cijeli prošli tjedan pod toliko ogromnim stresom. Prekoračila sam prag i bacila se na Charlieja kao da je uspravna strunjača za vježbanje američkog nogometa. Obavila sam ruke oko njega kao da mi je on posljednja nada. Vjerojatno zato što i jest bio. Izgledao je zbunjeno, blago rečeno. Ali taj šok bio je ništa u usporedbi s onim što je sišlo s mojih usana trenutak kasnije. "Moje ime nije Nina", rekla sam mu u uho. "O, Charlie, moraš mi pomoći. Molim te."


89. poglavlje

zurio u mene, zaprepašten, prije nego što me uveo u svoj ured i posjeo. Pošto je platio taksi, stavio mi je čašu za vodu dopola punu Johnnieja Walkera u ruku, uzeo jednu sebi, polako i sam sjeo, i izdahnuo. Nakon još nekoliko trenutaka povikao je: "Što?!" Zurila sam u njega nekoliko sekundi, grizući usnu. Kako to mogu učiniti? pomislila sam. Kako se mogu otvoriti nakon tolikih godina, tolikih laži? Predugo sam čuvala svoje tajne. Kako ih mogu sad otkriti? U početku sam se koprcala, pokušavajući pronaći način da umanjim totalnu nevjerojatnost svoje sulude životne priče. Ali nakon jedne minute, shvatila sam koliko je to nemoguće. Harrisov dosije bio je raširen na Charliejevom stolu. Ustala sam i podigla list s fotografijama vjerojatnih žrtava Jump Killera. "Pogledaj, Charlie", rekla sam kucnuvši dvaput po mojoj maturskoj slici. "Ovo nije neka mlada Renee Zellweger. Ovo sam ja. Zovem se Jeanine. Jeanine Fournier. Bila sam udata za Petera Fourniera, šefa policije u Key Westu." Sljedećih pola sata, dok je Charlie sjedio i treptao, objasnila sam sebe. Ili barem pokušala. Kad sam došla do dijela o svojoj lažiranoj otmici, podigao je ruku. "Znači, ti kažeš da Peter Fournier, šef policije, nije samo korumpirani policajac, nego je ustvari psihopat?" rekao je Charlie. Žustro sam klimnula glavom. "Zato sam lažirala svoju smrt. Peterova prva žena pokušala ga je napustiti redovitim postupkom. Meni nije bilo do toga da završim praćena, progonjena i upucana." Onda sam mu rekla za dio o Jump Killeru i svom novom životu i identitetu gore u New Yorku s Emmom. CHARLIE JE NEKOLIKO TRENUTAKA


"Kad me moja tvrtka dragovoljno prijavila za ovu pro bono inicijativu, i kad sam doznala za Justina", objasnila sam, "znala sam da se moram vratiti ovamo dolje i pomoći. Znala sam da je Justin nevin jer je luđak koji me pokupio kad sam stopirala i pokušao me ubiti te noći bio bijelac." Charlie je zatvorio oči i počeo ih trljati. Otvorio je usta da nešto kaže, a onda ih opet zatvorio. "Jesi li ti barem zbilja odvjetnica?" konačno je procijedio. "Išla sam u Fordham na večernja predavanja. Čak sam i prošla pravosudni. Moj plan ovdje bio je da izvučem Justina, ali održim svoj život tajnim i sigurnim i netaknutim. Ali to je sad izletjelo kroz prozor. Peter je noćas bio u mojoj sobi. Sigurno me vidio u baru kad je razgovarao s tobom. Zvala bih muriju, ali Peter je murija. Što sad da radim?" Charlie je podigao svoje piće i zurio u njega. A onda ga je konačno dovršio. "Pa, kao jedan odvjetnik drugom, evo ti najbolji savjet, ovako iz glave", rekao je. "Moraš se ukrcati na avion i maknuti se što je dalje moguće od Fourniera dok ne smislimo način da se pobrinemo za njega. Moraš se vratiti u New York."


90. poglavlje

"DA SE VRATIM U New York?" rekla sam. "A što je s Justinom? Imala sam dodira s pravim Jump Killerom! To je bitno za Justinov slučaj, zar ne? Ja sam vjerojatno jedina osoba koja je ikad vidjela Jump Killera i preživjela. Zar ne bih morala ja svjedočiti?" "Nije baš tako jednostavno", rekao je Charlie. "Da bismo dobili odgodu smaknuća s ovoliko malo preostalog vremena, morala bi ići preko Floridskog ureda za izvršna pomilovanja. Imat ćemo samo jednu šansu da uvjerimo komisiju da pogleda bilo kakve nove dokaze. Kako sad stvari stoje, to da Justinova zaručnica povuče svoj okrivljujući iskaz je još uvijek najbolji mogući scenarij. Ona je jedina koja ima vitalne oslobađajuće podatke koji se odnose izravno na slučaj. Članovi komisije bit će prisiljeni to razmotriti." "Ali - " počela sam. Charlie me ušutkao podignutim dlanom. "Tvoje, ovaj, novo otkriće, s druge strane, temeljno je ovo: bila si u kontaktu s bijelcem za kojeg se čini da je Jump Killer. To je svakako povod za razmišljanje, ali nema tu dovoljno pravne podloge. U stvari, to bi moglo djelovati toliko fantastično da se ne bih iznenadio kad bi guverner to odbacio kao očajničku vratolomiju. Fabianino svjedočenje je to, naša jedina šansa." "Ali još je nismo ni našli", istaknula sam. "A kamoli je uvjerili da kaže istinu. A što ako ne uspijemo? Što onda imamo? Ništa. Ma koliko fantastično bilo, moje svjedočenje je barem nešto." "Možda", rekao je Charlie. "Ali bit će ti jako teško svjedočiti ako si mrtva. Ne razmišljaš kako treba. Zar nisi upravo rekla da je Fournier bio u tvojoj sobi? To da odeš iz Key Westa nije stvar izbora." Sjedila sam i zurila u njega. Imao je pravo. Definitivno sam bila u opasnosti. Sad više nego ikad. Ali otkako sam upoznala Justina, znala sam da ne mogu opet bježati.


"Moram sve ovo istjerati do kraja", konačno sam rekla. "Što god da se dogodi, ja ne odlazim dok nisam napravila sve što mogu za Justina. Ostajem." Charlie je zurio u mene, sluđen. Lupkao je prstima po stolu. "Misija oslobađajuća presuda? Nemoguća misija bi prije bilo točno", rekao je. "Odlično. Neću poricati da mi treba tvoja pomoć. Za Justinovo dobro. Pretpostavljam da nemamo izbora. Ali dok se ovo ne završi, držimo se skupa. Slažeš se?" "Slažem se", rekla sam odahnuvši. Nisam to mogla vjerovati. Još sam bila tu. Zbilja sam rekla nekome svoje tajne i nisam buknula u plamen. Ne sve tajne, podsjetila sam samu sebe. Tek bih trebala spomenuti Ramona Penu, a li valjda je i ovo dobar početak. "Ne mogu ti ni reći koliko mi sve ovo znači, Charlie", rekla sam. "Za mene, za moju kći. Toliko dugo sam to držala u sebi. Nikad nisam ispričala nikome. Tako mi je žao što sam ti lagala." Charlie je podigao telefon. "Trebao sam znati da si nevolja one sekunde kad si zgnječila svoje krafne mojim vratima, Nina. Ili da te sad zovem Jeanine? Nije bitno. Koji je broj tvog hotela? Taj ogrtač je vjerojatno previše nonšalantan čak i po mjerilima Miamija. Ako ipak odemo tamo gore pronaći Justinovu bivšu zaručnicu, imam čudan osjećaj da ćeš trebati svoju prtljagu."


91. poglavlje

i ja krenuli smo u Miami. Bilo je oko devet kad smo se dovezli do adrese koju nam je Fabianina rodica dala, stucco kućice u sjeveroistočnom dijelu Miamija poznatom kao Mali Haiti. Nervozno sam pogledala niz ulicu na rešetke na svim prozorima u susjedstvu, lancima zaključana dvorišta puna smeća i razlajanih pasa. Glasni karipski hip-hop treštao je s mjesta gdje je grupa mišićavih klinaca odjevenih po najnovijoj ulično-gangsterskoj modi sjedila na otrcanoj sivoj kožnatoj kutnoj garnituri, dajući novo značenje riječima visiti na uglu. "Čekaj u autu", rekao je Charlie, otvarajući svoja vrata. "Sa zaključanim vratima." "Nema šanse", rekla sam slijedeći ga van. "Nećeš me ostaviti tu vani." Požurili smo ispucalom betonskom stazom do Fabianine kućice i pozvonili na vrata. "Fabiana!" viknuo je Charlie, dodamo lupivši po vratima par puta. Minutu potom, jedan od većih "klinaca" s ugla provezao se pored nas na nabrijanom BMX biciklu, naizmjenično nas odmjeravajući i bacajući poglede na naš unajmljeni auto. "Čini se da nema nikoga doma", brzo sam rekla dok se klinac vozio natrag do svojih kompića. "A da mi potražimo Fabianu u restoranu njezine mame?" "Čudno, baš sam i ja isto to pomislio", rekao je Charlie dok smo se utrkivali tko će prije natrag u auto. Nakon Malog Haitija, restoran Fabianine majke, Roosters's Perch, bio je lijepo iznenađenje. Bio je pola sata dalje u South Beachu, jedan blok zapadnije od trendovskih art deco hotela Ocean Drivea i plaže. Iza izlizanih drvenih uličnih stolova zalogajnice, zidni mural prikazivao je stoku i perad pod palmama, nasmiješenu crnu djecu u kariranim školskim odorama, crne RANO IDUĆEG JUTRA CHARLIE


žene u živopisnim haljinama sa zavežljajima rublja na glavi. "Ne otvaramo prije ručka", rekla je vrlo tamnoputa stara žena koja je nožem otvarala pakiranje stolnjaka za šankom odmah iza vrata čim smo ušli. Nosila je skupocjenu haljinu krem boje, bisere i sumnjičav, natmuren izraz lica. "Da pogodim. Vi ste Isabelle", rekao je Charlie. "Tko ste vi? Kako mi znate ime? Što hoćete ovdje?" rekla je žena s bijesnim sjajem u očima odmah izlazeći iza šanka. Sad sam shvaćala što je upravitelj kampa s prikolicama mislio kad ju je usporedio sa svojom papirnatom kobrom. "Ovdje smo da porazgovaramo s Fabianom", rekao je Charlie. "Nema ovdje nikoga s tim imenom", rekla je starica pokazujući svojim nožem prema vratima. "Odlazite, kažem vam. Odmah." "U redu je, mama", rekla je mlađa crna žena s pregačom koja se najednom pojavila na vratima kuhinje. Charlie i ja smo se pogledali, ugodno iznenađeni. "Nije u redu!" ustrajala je Isabelle okrećući se. Mlađa žena oštro je rekla nešto na francuskom. Starijoj su se oči raširile prije nego što nam se s oklijevanjem sklonila s puta. "Ja sam Fabiana Desmarais", rekla je mlađa žena konačno, mahnuvši nam da uđemo u kuhinju. "Kako vam mogu pomoći?"


92. poglavlje

FABIANA JE BILA SITNA,

s veoma svijetlim plavim očima i kožom boje cimeta. Premda je bila na pragu pedesete, izgledala je upola mlađe. Nosila je jednostavnu seljačku bluzu širokog izreza i pamučnu suknju boje ciklame koja je izgledala mnogo jeftinije od majčine. Iza nje, nekoliko raščetverenih pilića bilo je na dasci za sječenje pored hrpe paprika babura. Iz lonca industrijske veličine na vatri na štednjaku dopirao je jak, ali umirujući miris pileće juhe. Odmah sam postala toliko gladna da sam se morala s naporom suzdržati da ne zatražim jednu zdjelu. "Bok, Fabiana, ja sam Nina, a ovo je Charlie", rekla sam preuzimajući vodstvo. "Zbilja se ispričavamo što te uznemiravamo, ali tu smo zbog Justina Harrisa." Izraz straha pojavio se u Fabianinim plavim očima. Usta su joj se širom otvorila u maleno O. "Što je s njim?" pitala je koji trenutak poslije, kad se uspjela sabrati. "Hoćeš reći da ne znaš?" rekla sam. Odmahnula je glavom. "Ne znam što?" rekla je. "Justin Harris bit će pogubljen, Fabiana", rekao je Charlie. "Za dva dana nad njim će izvršiti smrtnu kaznu zbog ubojstva one cure, Tare Foster." Fabiana se uštipnula za bradu dok je raširenih očiju zurila u pločice na podu. "Jeste li vi iz policije?" rekla je. "Ne, mi smo tu da pomognemo Justinu", rekla sam. "Mi smo njegovi odvjetnici. Želimo ga spasiti. Ali trebamo da svi konačno kažu istinu da on ne bi morao platiti za zločin koji nije počinio." Fabiana je otišla do pulta od inoksa gdje su bili velika stupa i mužar. "Voljela sam Justina", rekla je žestoko gnječeći hrpu začina. "Bio je dobar čovjek, uvijek džentlmen. Imao je auto. Vodio me posvuda. Nisam ni znala da svijet može biti tako krasan! Rekao je da će me oženiti. Rekao je


da će me odvesti od mame. Onda je policija rekla da je napravio ružnu stvar s onom bijelom ženom. Da joj je radio gadne stvari na svom poslu. Lagao je. Nije bio džentlmen. Mama je bila u pravu. Ne bih mogla voljeti takvog čovjeka." "Ali bio je s tobom onaj dan kad je ta djevojka oteta, Fabiana. Znamo da je bio. Išli ste skupa u Miami Seaquarium." "To se nikad nije dogodilo", rekla je spuštajući mužar. "Toga dana sam bila s crkvenom grupom. Mama će vam potvrditi. Justin je pogriješio. Sad moram opet na posao." "Čekaj", rekla sam hvatajući je za zapešće. "Ono što je Justin radio s Tarom Foster bilo je pogrešno. Da tako postupi s tobom, bilo je bezobzirno. Ali ne bi trebao umrijeti zbog toga. Ako je bio s tobom tog dana, onda svi to trebaju znati. Ili ćeš ti biti odgovorna za njegovu smrt." Fabiana je odmahnula glavom. "Nemam više što reći. Sad morate otići. Moram se vratiti na posao." "Da", rekla je Kraljica Isabella ulazeći kroz kuhinjska vrata. "Idite sad." "Dobro", rekao je Charlie, zavlačeći ruku u džep jakne. "Znaš gdje je South Beach Mariott?" "Hotel iza ugla?" rekla je Fabiana zbunjeno. "Da. Što s tim?" Charlie joj je dao svoju vizitku s brojem sobe nažvrljanim otraga. "Pa, mi ćemo biti tamo sljedeća dva dana. Ako hoćeš navratiti, možeš s nama gledati reportaže o smaknuću svog bivšeg dečka." "Ali rekli ste da ste vi njegovi odvjetnici. Zar nećete biti tamo da mu pomognete?" rekla je Fabiana zbunjeno. "To više nije u našim rukama, Fabiana. Ti si sad jedina koja može pomoći Justinu", rekao je Charlie dok smo izlazili.


93. poglavlje

"DOSTAVA U SOBU?" REKAO je Charlie u telefon u Mariottu deset minuta kasnije. "Molim vas donesite dva klupska sendviča, puretina, i veliki vrč ..." Šutnula sam ga straga u koljeno svojom salonkom. "Ovaj, limunade", dovršio je i prekinuo vezu. Spustila sam svoj laptop i aktovku na hrpu pored kauča. Prešla sam preko apartmana i navukla zavjese. Teturajući od razočaranja i iscrpljenosti, odmahnula sam glavom na previše jarko floridsko sunce, preblještavi svjetlucavi ocean. Moj povratak na Floridu nije išao kao što sam se nadala. Željela sam izbjeći Petera, ali nisam uspjela. Nastavila sam lagati nekome prema kome sam nešto osjećala. A sad kad smo konačno našli Fabianu, ona je odbila pomoći Justinu. To se zove okrutno i neuobičajeno kažnjavanje. Što ćemo, kvragu, sad? Iza mene, Charlie je izuo cipele i legao na kauč. "Misliš li da će Fabiana zagristi mamac?" rekla sam. "Otkud znam?" rekao je Charlie zatvarajući oči. "Ovisi koliko mrzi Justina, valjda. Nema ni pakao bijesa kao odbačena žena, je li? Izgleda da je Justin zbilja obavio posao s odbacivanjem gđice Desmarais. Je li zbilja moguće da žena zamrzi muškaraca na smrt? "Iznenadio bi se", rekla sam smrknuto. "Koliko ćemo dugo čekati?" Charlie je umorno izdahnuo. "Dva, tri sata najviše", rekao je. "Ako ona ne dođe, nećemo imati drugog izbora. Morat ćemo prijeći na Plan B." "Koji je?" pitala sam. "Ipak ćemo se otići sastati s odborom za pomilovanja u Tallahasseju, ali umjesto da Fabiana povuče svoj iskaz, ti ćeš umjesto toga morati ispričati odboru svoju bizarnu životnu priču. To će biti pušiona, i vjerojatno čak


neće ni upaliti, ali kao što si ti rekla, osim toga nemamo ništa." U glavi sam složila taj zubobolni scenarij. Već mi je bilo dovoljno teško Charlieju reći svoje tajne. Kako ću ih točno razotkriti guverneru Floride? Jedan dugi sat potom, nakon treće partije Solitairea, krenula sam van na balkon da nazovem Emmu kad se začulo kucanje na vratima. "Ručak. Konačno", promrmljao je Charlie s kauča na kojem je drijemao. "Ne, ne moraš ustati. Ja ću, zbilja", odbrusila sam prelazeći do vrata. Raspoloženje mi se definitivno popravilo kad sam ih otvorila. Nije bila dostava u sobu. Koraknula sam natrag i pustila Fabianu da uđe.


94. poglavlje

"ZBILJA TI MNOGO HVALA što si došla, Fabiana", rekla sam. "Obećavam da će kad budeš svjedočila..." "Nisam se predomislila. Neću svjedočiti. Došla sam vam dati ovo", rekla je, vadeći list novina iz džepa. Raširila sam ga. Bila je to požutjela stranica malih oglasa iz Miami Heralda. Zastao mi je dah kad sam vidjela datum u kutu. Bila je od 19. lipnja 1993. Od čitanja i iščitavanja dosjea i sudskih transkripta, znala sam da je to dan nakon što je Tara Foster oteta. "Što je ovo, Fabiana?" rekla sam, brzo pregledajući oglase. Fabiana mi ga je uzela iz ruke i okrenula. Pogled mi je odmah pao na fotografiju u dnu. Grupa ljudi sjedila je na tribinama oko bazena u kojem je bila žena u ronilačkom odijelu i nekoliko dupina. "Floriđani su jučer tražili spas od vrućine u Miami Seaquariumu", pisalo je u potpisu. "Justin i ja smo na slici", rekla je Fabiana. "Baš tu u prvom redu. Bili ste u pravu. Lagala sam." Pažljivije sam zaškiljila na fotografiju. Bilo je to točno. Mogli su se razaznati Justin i Fabiana kako sjede u prvom redu. "Charlie!" povikala sam dajući mu stranicu. "Nećeš vjerovati ovo. Vidi!" Uzeo je novinsku stranicu iz mojih ruku, pogledao u sliku, pogledao datum. "To!" rekao je s trijumfalnim smješkom. "Najzad, nešto!" "Samo trebate ovo pokazati vlastima, i moja laž bit će otkrivena", rekla je Fabiana. "Onda oni mogu pustiti Justina, da?" "Ustvari, pa, ne, Fabiana", rekao je Charlie. "Nije tako jednostavno. Ovo će mnogo pomoći, ali moraš i ti doći u Tallahasee s nama i sama im


dati ovo. Morat ćeš i dati iskaz." "Apsolutno nisam voljna to učiniti", rekla je Fabiana hladno. "Zašto ne?" pitao je Charlie. "Nina?" rekla je Fabiana gledajući u mene. "Mogu li nasamo razgovarati s tobom?" Pogledom sam pokazala Charlieju da se makne. "Dobro. Ja ću bit vani u hodniku." "Nemojte me osuđivati", rekla je Fabiana kad je Charlie izašao. Odmahnula sam glavom. "Naravno da neću, Fabiana." "Prije sedamnaest godina, Justin mi je napravio dijete. Rekao mi je da ne može izdržavati i dijete i ženu, ali da ako ja... Ako se riješim djeteta, da će me onda oženiti. Čak mi je i kupio prsten. Pa sam se ja suglasila. Nisam željela ubiti svoju bebu, ali na kraju sam odlučila da više od toga ne želim izgubiti Justina. I onda sam tri mjeseca kasnije preko prijateljice doznala da me varao. Ne samo s jednom ženom, nego s nekoliko." Ijao, pomislila sam. Justin je zbilja obavio posao s odbacivanjem, itekako. "Kad mi je detektiv godinama poslije rekao da je Justin priznao da se seksao s Tarom Foster u zatvoru, to mi je vratilo sav taj užas i mržnju i bol. Pa sam lagala. Htjela sam povrijediti Justina koliko je on povrijedio mene. Zadnja stvar koju želim napraviti sad, nakon svih tih godina, jest da svoju prljavu malu priču ispričam cijelome svijetu. Vi to možete razumijeti, zar ne? A i sama ću biti u nekoj nevolji jer sam lagala." "To je točno, Fabiana. Ali nema drugog načina. Ne moraš ići u detalje o tome zašto si lagala. Sve što trebaš učiniti je objasniti da jesi lagala i da je Justin bio s tobom cijeli dan." "Zar ne možete vi to učiniti za mene?" rekla je Fabiana zatvarajući oči. "Ne ide to tako, Fabiana. Znam da će ti biti bolno svjedočiti, ali kako misliš da ćeš se osjećati ako ne istupiš i Justin bude smaknut? Sedamnaest godina je mnogo vremena da držiš bol u sebi. Vrijeme je da ga pustiš." Fabiana je uzdahnula. "Bit ćeš tamo?" "Naravno", rekla sam. "OK", rekla je. "Izgleda da nemam izbora. Učinit ću to."


95. poglavlje

predzadnji dan svog života, Justin Harris ležao je u ćeliji s knjigom otvorenom u svojim velikim šakama. Bilo je to jeftino staro džepno izdanje krimića o briljantnom i pozamašnom detektivu po imenu Nero Wolfe. "Imam novost za tebe, debeli", promrmljao je Justin bacajući knjigu pod svoj ležaj. "U stvarnom svijetu, ubojica se uspije izvući." Odmah se uspravio kad su čizme zaškripale i metal zazvečao pred njegovom osuđeničkom ćelijom, odmah do komore za smaknuća. "Harrise, posjet", rekao je dnevni satnik Johansson, otvarajući vrata. Posjet? pomislio je dok mu je Johansson stavljao lisice. Mora biti ona nova iritantna odvjetnica, pretpostavio je poravnavajući svoj narančasti kombinezon. Bijela komora za smaknuća pored koje ga je Johansson sprovodio mogla je biti velika liječnička soba za pregled, osim po velikoj crnoj baršunastoj zavjesi preko jednog zida i kožnatim povezima na ležaju. "O, da, usput, Harrise, kako si ti bio zatvorski čuvar, svi mi smo se skupili i dali novce za jedan mali dar", rekao je Johansson, pokazujući mu kutiju. "Pomislili smo da bi možda, ako ti je dosadno volio večeras pogledati film." Harris je pogledao kutiju. Odlazak u smrt. "Baš lijepo od vas, dečki", rekao je, veselo odbijajući da ga ti kurbini sinovi ili bilo tko drugi izbaci iz takta. "Tu je Sean Penn dao jednu od svojih najboljih uloga. Baš šteta što pri sebi nemam DVD player." "Neće ti ni trebati tamo kamo ideš, ništarijo", rekao mu je čuvar u uho. "Da, da, zaslužio si to, perverznjaku bolesni", dobacio je Jimmy Litz, jedan od njegovih susjeda u ćelijama smrti. Litz je bacio ciglu s nadvožnjaka, a onda se pretvarao da pomaže žrtvi, dvadesettrogodišnjoj NEPOSREDNO PRIJE VEČERE NA


kućanici iz Jacksonvillea, koju je silovao i ubio. "Eto, ne možemo svi biti po tvojim visokim standardima morala", rekao je Harris sa smiješkom. Da, bila je to ona odvjetnica, rekao je u sebi kad je skrenuo iza ugla i vidio nju i Charlieja u sobi za posjete. Onda je vidio i drugu ženu u sobi, i njegov kameni izraz lica je nestao. Bila je to Fabiana. Ne. Ne ona, pomislio je. Mogao se suočiti sa svime. Čak i s onim sutra. Ali ne s njom. Okrenuo se Johanssonu, boreći se sa svojim emocijama. "Vrati me natrag u ćeliju." Okretao se u hodniku kad se iza njega čuo glasan tresak. Bila je to Fabiana. Bila je kod armiranog stakla. Opet je udarila šakom po njemu. "U redu je, Justine", povikala je sa suzama u očima. "Opraštam ti. Pogriješila sam. Žao mi je. Molim te ne idi. Molim te, razgovaraj sa mnom." Justin se opet okrenuo i stajao i u hodniku grizući usnu dok je gledao u nju. Žena koju je neizmjerno povrijedio njemu kaže da joj je žao? Charlie i Nina smiješili su se od uha do uha. "Imamo vijesti. Dobre vijesti. Ovo će ti se svidjeti, Justine, obećavam", dobacio je Charlie. "Izgleda da ću ipak razgovarati sa svojom posjetom", konačno je rekao Harris.


96. poglavlje

sljedećeg jutra, Charlie, Fabiana i ja stigli smo, svježi i oprani i počešljani, u državnu prijestolnicu Tallahassee. Ta zadnja stvar koju smo morali obaviti bila je najbitnija. Trebali smo dovesti Fabianu na sastanak u deset sati s izvršnim odborom za pomilovanja. Sve u svemu, Fabiana je izgledala nervozno, ali spremno. Nakon emotivnog susreta sinoć u zatvoru, i ona i Justin osjećaju se bolje, pomislila sam. Možda je ispovijed zbilja dobra za dušu. Tko bi rekao? Možda ću se i ja u tome okušati u nekom trenutku. Prelazili smo ulicu prema trgu pred palačom kad smo primijetili komešanje. Ljudi s transparentima silazili su iz turističkog autobusa. Dvadesetak ljudi hodalo je preko izmanikiranog travnjaka palače ili su već zauzeli položaje pred glavnim ulazom. "Što je ovo? Čajanka?" rekla sam. A onda sam vidjela transparente. U DEVET I TRIDESET

IDEŠ PRED BOŽJU SUD JUSTINE HARRISE pisalo je na jednom. Privlačna brineta u trapericama i majici s američkom zastavom mahala je vrpcom na kojoj je pisalo NA, NA, NA, NA, HEY, HEY, GOODBYE, JUSTINE! "Ma nemoj me", rekao je Charlie kad je kombi televizijskih vijesti stao iza autobusa. Reporter je izašao iz njega s krupnim tipom koji je nosio kapu


Bravesa i kameru na ramenu. "Zagovornici smrtne kazne su ovdje?" rekla je Fabiana. "Kvragu", rekla sam Charlieju, "Samo nam je još to falilo. Cirkus je počeo, a čini se da smo mi u središtu arene." "A to nije ono najgore, ni izbliza", rekao je Charlie pokazujući prema autobusu. Zastala sam ured koraka kad sam pogledala tamo gdje je pokazivao. Osjetila sam se obamrlo. Peter je stajao na vratima autobusa, pun osmjeha dok je pomagao ljudima da se iskrcaju.


97. poglavlje

PROGUTALA SAM SLINU, NAJEDNOM

se osjećajući slabo, kad mi je sva krv

nestala iz lica. Došlo mi je da jurnem natrag u auto, ili barem da se sklonim iza jednog od parkiranih. Bit će dovoljno da Peter pogleda niz ulicu i ugledat će me. Jedina pozitivna stvar koje se moj um u napadaju panike mogao uhvatiti bila je činjenica da je Peter u civilu, a ne u odori s pištoljem. A onda je i te sitne nade nestalo kad sam se sjetila da će on sasvim sigurno imati negdje pri sebi skriveno oružje koje nosi kad nije na dužnosti. Uzdahnula sam i zahvalno zastenjala kad nam je Peter okrenuo leđa. Minutu poslije zauzeo je položaj ravno ispred sredine vrata predvorja s grupom prosvjednika. "Taj kurvin sin", rekao je Charlie odmahujući glavom. "Nije bitno. Moramo dovesti Fabianu pred odbor za pomilovanja, s Peterom ili bez Petera. Podijelit ćemo se. Vi ostanite otraga kod onih stabala dok mu ja ne skrenem pažnju, a onda idite ravno u predvorje. Ako vas bilo tko pokuša zaustaviti, šutnite ih u jajca i nastavite. Naš kontakt iz odbora za pomilovanja, g. Sim, rekao je da će čekati u predvorju da nas odvede gore. Ja ću doći ako budem mogao, ali ako ne uspijem, morat ćete početi bez mene." "Skreneš mu pažnju?" rekla sam. "Kako? Što ćeš učiniti?" "Oh. Smislit ću nešto. Budite sad spremne", rekao je Charlie i potrčao niz ulicu prema prepunom trgu. "Hej, Fournieru! Što je kog vraga ovo?" povikao je Charlie čim je došao na trg. Sagnula sam glavu kad smo Fabiana i ja krenule duž drvoreda koji je obrubljivao pločnik trga. "A kako ti izgleda, Bayloru?" odvratio je Peter.


"Kao da praviš magarca od sebe, kao i obično", rekao je Charlie, uzimajući transparent jednog od prosvjednika i bacajući ga na travnatu uzvisinu pored stubišta palače. "Idite doma, svi vi!" povikao je Charlie na njih s rukama iznad glave, lica iskrivljenog u teatralnom bijesu. "Moj klijent je nedužan, ali da je do vas, vi biste ga svojim rukama ubili. Što je ovo, nekakva svjetina za linč? Ovo je odurno. Zlo mi je od vas!" Okupljena svjetina zagledala se u Charlieja potpuno zapanjeno. Osim televizijske ekipe. Oni su izgledali kao djeca na Božićno jutro. Krupni tip je odmah skinuo svoju kameru s tronošca, stavio je na rame i uključio je. "Konačno si poludio, je li, Bayloru?" rekao je Peter, krećući prema Charlieju. Svjetina ga je nijemo slijedila, sklonivši se s prednjih vrata. Charliejev plan je upalio. Barem za sad. Morala sam prijeći još nekih četrdesetak metara otvorenog trga. "Prolupao si, ha, odvjetniče?" nastavio je Peter vikati u grobljanskoj tišini. "Ovo je čak i za tebe previše nestabilno. Da pogodim. Pijan si." "Pokazat ću ja tebi nestabilno", doviknuo je Charlie bacajući svoju aktovku na Petera i podižući šake dok je trčao prema njemu. Zbilja je izgledao kao potpuni luđak. Kad je Charlie rekao da će privući pažnju, nije se šalio. Fabiana i ja smo žurno prešle preko trga dok su Charlie i Peter jurili jedan prema drugom i nastala je totalna ludnica. Nitko nije bio ni blizu tome da nas zamijeti kad je Peter zamahnuo na Charlieja. Svjetina je zahukala kad se Charlie izmaknuo u zadnji tren. Ali je onda krupni, debeli tip koji je držao transparent JUSTIN HARRIS MORA UMRIJETI udario Charlieja postrance u glavu, okrenuvši ga. "Što je? Ne možeš se boriti jedan na jedan, Fournieru?" rekao je Charlie odgurujući debelog. "Gđica Desmarais?" rekao je elegantan čovjek azijskog porijekla u krem odijelu kad smo konačno dospjele u prostor ogromnog predvorja. "Ja sam pomoćni odbornik za poljoprivredu Dennis Sim. Gdje je g. Baylor i što se kog vraga događa tamo vani?"


"On se, ovaj, zadrŞao." rekla sam. "Ja sam pomoćnica g. Baylora Nina Bloom. Ako biste nas poveli gore, spremne smo se sastati s odborom."


98. poglavlje

sam u drvom obloženom hodniku na drugom katu zgrade, provjeravajući svake minute na svom iPhoneu koliko je sati, jer je bilo ili to ili da si iščupam kosu. Jer ovo je bilo to. Pobjeda ili smrt. Doslovno. Zadnjih izluđujućih sat vremena, Charlie i ja sjedili smo na dugoj klupi pred salom za sastanke odbora kao zločesta djeca pred ravnateljevim uredom. Unutra je Fabiana iznosila svoje svjedočenje pred izvršnom komisijom za pomilovanja. Već smo predali članak iz novina istražitelju za pomilovanja. Sad je jedino pitanje bilo onoliko jednostavno koliko je bilo bitno. Je li to dovoljno? "Ma bit će ona dobra", rekao je Charlie izluđujuće mirno dok sam ja vrtjela mobitel na klupi. Imao je malu posjeklinu pod lijevim okom i zgnječeno desno uho od čarke s Peterom i svjetinom. Vjerojatno je sad već dospio i na YouTube sa svojim snimljenim mojne mene braco trenutkom pred svjetinom na trgu prijestolnice. "Trebala bih im reći", rekla sam. "Trebala bih umarširati ravno tamo i reći im za Petera. Za sve. Što ako ovo ne uspije?" "Ali uspjet će", rekao je Charlie kad su se vrata otvorila. Pomoćni komesar Sim pojavio se s Fabianom. Duboko sam udahnula. "Kakva je presuda?" rekla sam. "Komisija će sad odvagnuti dokaze", rekao je Sim. "Što? Još čekanja?" rekla sam. "Nije baš da imamo mnogo vremena, g. Sim", rekao je Charlie. DVA SATA POSLIJE, SJEDILA


"To je sve što vam zasad mogu reći. Hvala vam što ste došli", rekao je g. Sim zatvarajući vrata. "Što sad to znači?" rekla je Fabiana. "Moramo još čekati?" "Moram im reći", rekla sam, koraknuvši mimo Charlieja prema vratima. Charlie je stao pred mene. "Ne", grubo mi je prošaputao u uho. "Ne moraš. I ti si ovdje žrtva. Jesi li ti tražila od onog kurvinog sina Fourniera da bude čudovište prema tebi? Došla si dolje i zbilja stavila svoj život na kocku da pomogneš Justinu, i to si upravo i učinila. Ali ne možeš ti učiniti sve. Nitko od nas ne može. Učinili smo sve što je bilo moguće. Predali smo molbu sudu i guverneru. Sad je to izvan naših ruku i u njihovima." "Ali..." "Nikakvo ali. Ja sam maloprije stao na crtu tvom bivšem mužiću. Zar se zbilja želiš sa mnom kačiti? Hajdemo preko do zatvora."


99. poglavlje

komori za smaknuća izgledala je tog petka navečer kao amatersko kazalište. Dva reda jeftinih crvenih stolaca, crni zidovi, crna zavjesa. Ali iza zavjese, umjesto osvijetljene pozornice, bio je jarko osvijetljeni prozor na komoru smrti. Smješten točno na sredinu komore, poput nekog zlokobnog djela moderne umjetnosti, bio je prazan bolnički ležaj. Bio je opremljen debelim kožnatim vrpcama za gležnjeve i zapešća, križ koji čeka razapinjanje. Na digitalnom satu na zidu iza njega pisalo je 10:27 p.m. Negdje oko devet upravitelj zatvora Tom Mitchner ušao je i ukratko objasnio što će se dogoditi. U pet minuta do ponoći, Justin će biti uveden i vezan za ležaj. Liječnički svjedok nadgledat će proceduru dok se dvije intravenozne cjevčice istegnu i postave u Justinovu lijevu i desnu ruku. Kad otkuca ponoć, tri tvari ući će u Justinov krvotok ovim redom: natrij pentotal da ga onesvijesti, pankuronij bromid, relaksant koji će mu opustiti mišiće i zaustaviti disanje, i kalij klorid da mu zaustavi srce. Jedan reporter iz Miami Heralda i jedan iz Associated Pressa tiho su razgovarali otraga u prostoriji. Majka Tare Foster, kao i ostatak njezine šire obitelji, odbili su doći. Fabiana je sjedila u prvom redu, razgovarajući i držeći se za ruke s Justinovom majkom. Moja je ruka stiskala Charliejevu. "Ne znam mogu li ja ovo", rekla sam mu, očiju usmjerenih na ležaj. "Previše je. Daleko previše. Zašto nisu to zaustavili? Što čekaju? Ti šupci će ipak to učiniti, Charlie. Kako je to moguće? Kako mogu?" "Imaj vjere", bilo je sve što je Charlie rekao, izgleda više sebi nego meni. Prošlo je jedanaest. Onda jedanaest i trideset. "Što sad, Charlie?" SOBA ZA SVJEDOKE U


"Imaj ..." "Vjere?" rekla sam. "Ne znam mogu li." U jedanaest i pedeset vrata su se otvorila i pojavio se blijedi, krupni čovjek u sivom odijelu. Bio je to upravnik Mitchner. Gledala sam bez daha u njega, čekajući da čujem da je gotovo. "Sad je vrijeme", mrko je rekao službenik umornog izgleda. "Dovode g. Harrisa." Imala sam problema s fokusiranjem kad su baš to i učinili. Justin je stajao skroz uspravno, ramena zabačenih, očiju mirnih i usmjerenih naprijed, poput vojnika na paradi što je nekad i bio. Bio je okružen dvojicom čuvara, kao i bolničarem u bijelom ogrtaču i ispijenom sredovječnom ženom u tamnoplavom kostimu s hlačama za koju sam pretpostavila da je liječnica. Justin se nije čak ni trgnuo kad je njegova majka ustala i stavila ruku na staklo. Samo je poslušno otišao do ležaja i sjeo, šireći ruke dok je koncentrirano zurio prema gore, poput mađioničara koji se sprema izvesti posebno težak trik. U nijemoj tišini, koraci bolničara zvučali su kao polagani udarci doboša dok je prelazio komoru smrti. Kad je odstupio trenutak poslije, intravenozne igle bile su zabodene u Justinove ruke. Sat na zidu i dalje je radio. Kad je sa škljocajem pokazao jedanaest pedeset devet, jedan od reportera stavio je ruku na usta kao da će povraćati. Nagnut natrag na ležaju, Justin je i dalje pogled držao prikovan za točku točno iznad prozora za promatranje. U prostoriji je bilo mirno. A onda je sat bljesnuo. Bilo je dvanaest. Injekcije su počele. Žućkasta tekućina najednom se pojavila u cjevčicama i potekla prema Justinovim podlakticama. Mogla sam samo slijediti njezin put. Začuo se kolektivni uzdah kad je tekućina ušla u Justinov krvotok i on je zatvorio oči. "Ne", prošaputala sam. A onda mi je pred očima zaplivalo, i zgrčila sam se u struku.


100. poglavlje

BILA SAM JOŠ ZGRČENA,

usred toga da se onesvijestim, kad se u komori za pogubljenja začuo zaglušujuće glasan zvučni signal. Bolničar u komori otrčao je iza pregrade kad je liječnica svjedokinja potrčala prema Justinu. Maleni mlaz žute tekućine i krvi razlio se po podu kad je liječnica iščupala igle. Bolničar se vratio i mahnuo čuvarima. Nakon jednog trena Justin je na ležaju brzo izveden iz sobe u pratnji čuvara i liječnice. "Što kog vraga?" rekao je Charlie, dotrčavši do stakla i zalupavši po njemu. Vrata prema sobi za gledanje otvorila su se trideset sekundi kasnije. Bio je to upravnik Mitchner. "U redu je", rekao je, sopćući. Visoki debeli čovjek bio je oznojen, zajapuren. "Prva tvar bila je samo analgetik. Nisu izvadili drugi čep. Justin je dobio samo sredstvo protiv bolova. Bit će dobro." Obojica reportera skočila su na noge i počela vikati. "Ovo se ne događa", rekao je Charlie pored mene. "Ova država izvodi pogubljenja isto tako dobro kao i izbore." "Molim vas. Uspostavimo sad red. Upravo sam dobio ovo od guvernera Scotta Strouda", rekao je upravnik podižući list papira. "'Danas sam odlučio zaustaviti smaknuće Justina Harrisa, zatvorenika koji je čekao pogubljenje šest mjeseci'", čitao je Michner. "'To sam učinio da bih omogućio državnom tužiocu i istražiteljima uključenim u ovaj slučaj da prikupe i ispravno analiziraju bilo koje i sve nove informacije na koje je skrenuta pozornost odboru za pomilovanja. Nakon pažljivog i iscrpnog razmatranja, i razgovora s glavnim državnim odvjetnikom i odborom za pomilovanja, nisam mišljenja da bi se smaknuće trebalo nastaviti dok se te nove informacije ne podijele i razmotre.'" Upravnik je izdahnuo. "To je to",


rekao je. Charlie se svalio na jedan od sklopivih stolaca. Glava mu je pala u krilo. "Samo mi recite kako je Justin OK, opet", rekao je dižući pogled na upravitelja. "Liječnica na dužnosti kaže da mu je puls dobar. Samo mora odspavati analgetik. Voze ga u bolnički odjel." Charlie je odahnuo, a onda ustao brišući suze iz očiju. Prišla sam mu i zagrlila ga. "Onda smo uspjeli?" prošaputao je kao da ni sam u to ne vjeruje. "Zbilja smo uspjeli?" Minutu poslije pridružili smo se Fabiani i Justinovoj majci u zajedničkom zagrljaju dok su reporteri uzbuđeno govorili u mobitele. "Vidite, znala sam ja da ćete vi pomoći Justinu, gđo Bloom", rekla mi je gđa Harris dok mi je ljubila ruku a onda obraz. "Nisam ni na sekundu posumnjala." "Ni ja, gđo Bloom", rekao je Charlie namigujući mi preko njezinog ramena. "Znao sam da ti to možeš izvesti.


Knjiga peta ISTINA ĆE TE OSLOBODITI. ILI NEĆE?


101. poglavlje

se uza zid malenog American Eagle mlažnjaka poput plime dok smo ulazili u zadnji krug spuštanja prema Key Westu sljedećeg popodneva. Pored mene, Charlie je počeo hrkati kad je stajni trap zazujao pod našim nogama. Sad kad je Justin dobio odgodu, nisam ništa željela više od toga da se spustim u New York. Ali nakon što smo tog jutra posjetili ošamućenog Justina u bolnici, Charlie je nazvao svog kolegu s pravnog faksa Specijalnog agenta FBI-ja Roberta Holdena i ispričao mu za Petera. Holden me već čekao u Charliejevoj kući da me službeno intervjuira i otvori Peterov slučaj. Povratak mom životu će nažalost morati pričekati. Istovarila sam svoju natovarenu dušu u Charliejevom uredu po drugi put. Agent Holden, visoki crni bivši košarkaš s koledža, sjedio je preko puta mene i zapisivao iscrpne bilješke na žutim listovima pravničkog papira dok sam mu ja pričala o Peterovoj prvoj ženi, Eleninom ubojstvu, svojoj lažiranoj smrti. Kad sam završila, Holden me pogledao s pokeraškom facom, bezizražajan. Je li mislio da sam luda, junakinja ili lažljivica nije se nikako moglo odrediti. Stavio je poklopac na svoje crveno Mont Blanc nalivpero i vratio ga u unutarnji džep ugljeno crnog odijela. "Biste li bili voljni ponoviti u javnoj sudnici sve što ste upravo rekli?" Razmislila sam o tome. Što će se dogoditi kad moja bizarna priča o lažiranju vlastite smrti i promjeni identiteta izađe na vidjelo? To će me vjerojatno koštati posla i nekih od prijatelja. Procijenila sam da će gubitak vrijediti ako za uzvrat dobijem natrag svoj život i postanem opet cijela. "Da, naravno", rekla sam. "I, što mislite? Postoji li slučaj protiv Petera nakon svih tih godina?" LJUBIČATO OBOJENA SJENA DIZALA


"Pa, morat ćemo vidjeti", rekao je Holden. "Za umorstvo nema zastare. Najzanimljiviji pristup s moje pozicije je Peterova korumpiranost kao šefa policije. Možemo početi kretati na njega po Hobbsovom zakonu kršenja javne službe i vidjeti kamo će nas to odvesti. Ja sam definitivno zadovoljan dovoljno da otvorim istragu o njemu odsad nadalje. Zbog prijetnje koju predstavlja po vas, čim odem odavde, preporučit ću svom šefu da pošalje tim agenata ovamo dolje i da odmah stavimo Fourniera pod potpuni nadzor. Kad ćete vi krenuti natrag za New York?" "Sutra", rekao je Charlie ulazeći u ured, zveckajući parom boca Corone. "Prvo moramo obaviti jednu ozbiljnu proslavu." "Pa, samo polako i drži je na oku dok se ne ukrca na avion, Charlie", rekao je Holden. "Držat ću vas dvoje u tijeku." kad je agent FBI-ja ustao, još jednom sam se zapitala trebam li spominjati onaj jedan nezgodni detalj koji se ticao Ramona Pene. Pokušati ga unaprijed riješiti prije nego što se nesumnjivo dozna. Ali sam ipak šutjela dok je Holden izlazio na prednja vrata. "U tvoje zdravlje", rekao je Charlie pružajući mi pivo. "Ponosim se tobom. Držala si to u sebi sedamnaest godina. Za ovo je trebalo petlje." Petlje, nedostatka skrupula. Štogod, što je Emma voljela reći. Bacila sam krišku limete u uredski koš za papir i otpila dug gutljaj piva. Bilo je oštro, slasno, ledeno kao glavobolja od sladoleda i nakon još jednog gutljaja boca je bila prazna. "Moj avion polijeće za dvanaest sati", rekla sam brišući rukom usta. "Nemamo vremena za pizdarije poput voća u pivu, Baylore."


102. poglavlje

kad smo stigli na Trg Mallory na proslavu zalaska sunca. Trknuti sutonski tulum Key Westa nije se ni trunku promijenio. Ista poletna reggae-glazba koje sam se sjećala, iste vesele rasplesane budale koje prskaju pivo svud po sebi i drugima, isto zavodljivo svjetlo boje šampanjca. Originalni plan bio je samo odmaranje u Charlesovoj kući, ali prije nekih sat vremena, agent Holden nazvao je i rekao da su stavili Petera pod nadzor i da su ga slijedili do nautičkog sajma u Key Largu, gdje se prijavio u hotel sa ženom i dvoje djece. Što je značilo da je Key West naš barem na ovu jednu noć. Charlie me držao za ruku dok me vodio kroz ulične izvođače i preplanule pijane turiste. Rekao je da je pripremio neko iznenađenje. Pustila sam ga da me odvede s trga i niz par uskih blokova. Konačno smo stigli do vode u Schooner"s Pieru, restoranu i privatnoj marini. Zatvorila sam oči i uzdahnula kad mi je morski povjetarac podigao kosu. Ustvari sam zaslužila malo proslaviti. Pomogla sam Justinu da dobije odgodu smaknuća. Čak sam postigla malo napretka u raščišćavanju vlastitog života protekli tjedan. Još uvijek me progonio duh onih proljetnih ferija, ali što se tu može? Usprkos još uvijek neriješenom pitanju koje je predstavljalo moj život, službeno sam odlučila svom osjećaju krivnje dati itekako zasluženu slobodnu večer. "Ovdje je to? Tvoje veliko iznenađenje?" rekla sam Charlieju. "Vidjet ćeš", rekao je Charlie primajući me opet za ruku. Umjesto da me uvede u restoran kao što sam očekivala, Charlie me poveo niz drveni mol. Stali smo pred ogromnom dvopalubnom luksuznom motornom jahtom. BILO JE ŠEST SATI


"Poslije vas", rekao mi je s grandioznim zamahom ruke prema mostiću za ukrcavanje. "Što.... Što to radimo?" rekla sam, zinuvši na bijelu Ferrari-elegantnu liniju veličanstvenog broda. Zacrnjeni prozori na kapetanskom mostu činili su da brod izgleda kao da nosi sunčane naočale. "Pripada jednom mom klijentu, Billu Spenceu. Dužan mi je uslugu", rekao je Charlie vukući me uz mostić. "On organizira skupe ture krstarenja uz večeru u suton. Čak i sa sto osamdeset po osobi, mušterija mu ne nedostaje, ali ja sam nam izvukao pun aranžman. Samo je naša. Barem na sljedeća tri sata." "Što?" rekla sam ushićeno. "Čekaj tu", rekao je Charlie ulazeći kroz vrata s prve palube. Vratio se nakon dvije minute, nasmiješen, pa mi zgrabio ruku i povukao me naprijed. Prošli smo kraj jacuzzija i tiki-bara te stigli do pramčane ograde, gdje je čekao postavljen stol za dvoje. Charlie mi je dodao šampanjsku čašu i izvukao bocu iz srebrne kante s ledom. "Naš domaćin dovršava nam večeru", rekao mi je puneći moju čašu pjenušavim pićem. "Rekao je da popijemo zdravicu dok on isplovi. Predjelo samo što nije stiglo." "Predjelo?" rekla sam iznenađeno. "No, no. Dosta zapitkivanja. Ovo je iznenađenje", rekao je Charlie i namignuo.


103. poglavlje

na Trgu Mallory dovikivala nam je kao da smo slavne osobe, dok nas je luksuzna jahta nosila mimo njih prema zalazećem suncu. Kapetan je otpustio brodsku sirenu. Kad smo se okrenuli, mogli smo samo uočiti njegovu krupnu siluetu kako nam maše iza zatamnjenog stakla komandnog mosta. Charlie me zagrlio dok smo mu odmahivali dignutim šampanjskim čašama. "Hajde, skini to, šećeru! Pokaži se malo!" vrlo zgodni crnac koji je stajao na obalnoj ogradi doviknuo nam je kroz skupljene ruke. "Hajde, Nina, udovolji čovjeku", rekao je Charlie. "Ovaj, mislim da se on nije obraćao meni, šećeru", rekla sam i prasnula u smijeh. I Charlie se nasmijao kad je izvadio šaku karata iz džepa svog sakoa. Sve su to bile vizitke koje je dobio od medijskih osoba tijekom svoje presice ispred zatvora nakon Justinove odgode. Dovršio je svoj šampanjac i počeo utipkavati brojeve u svoj mobitel. "Oho-ho! Vidi ti mene, mamice. Što nam je to ovdje? Producent Larryja Kinga. Tip iz Vanity Faira. Kvragu, sad imam Geralda na brzom biranju", rekao je. "Zajebi HGTV. Možda si ubodem jedan od onih reality showova sa suđenjem. Zvuči li Sudac Charlie dobro? Bok, mojih petnaest minuta. Gdje ste dosad?" Nasmijala sam se dok je pramac rezao Tiffany-plave valove. Vjetar mi je apsolutno uništavao frizuru, ali baš mi se fućkalo za to. Kretali smo ravno u sve crvenije sunce. Bila sam skoro sasvim natrag među ljudskom rasom. Dovršila sam svoj šampanjac i sipala još. Prinijela sam čašu usnama. U moje zdravlje, pomislila sam. DVADESET MINUTA POSLIJE SVJETINA


Spuštala sam čašu kad sam odjednom osjetila vrtoglavicu. Trepnula sam, protrljala oči. Ne! Nemoj mi reći da me uhvatila morska bolest. "Možda bi trebalo malo manje točiti dok ne stigne predjelo, ha?" rekla sam. A onda sam se osjetila zbilja ošamućeno, potpuno vrtoglavo. Trepnula sam kad mi se vid zamutio. "Charlie?" rekla sam pružajući ruku prema brodskoj ogradi da se pridržim. Okrenula sam se kad se začuo tup tresak. Charlie je pao sa svog stolca. Ležao je licem dolje na palubi od lakirane tikovine, s mobitelom u ruci, a njegove vizitke lepršale su poput lišća. Kad sam se nagnula naprijed da vidim što nije u redu, izgubila sam ravnotežu i srušila se sa stolca na palubu, kao i on. Pokušala sam se podići na koljena, ali najednom sam bila slaba, nesigurna. Legla sam natrag na trbuh, pokušavajući doći do daha. Iskrivila sam vrat da pogledam na zatamnjene prozore komandnog mosta. Kapetana nije bilo. Prije nego što sam bilo što od toga mogla shvatiti, trenutak poslije, otvorila su se vrata prema mostu. Začulo se zveckanje i neki klik-klik-klik zvuk, a onda se na palubi pojavio slatki mali psić. Bio je to Jack Russell terijer.


104. poglavlje

NISAM BILA SIGURNA JE

li prošlo deset minuta ili deset sati kad su mi se oči

otvorile u mraku. Bila sam na leđima. Ležala sam, trepćući i dišući ubrzano, dok se moj slabašni, dezorijentirani um borio da ostane svjestan. Moje lice kao da je netko upotrebljavao umjesto čekića. Želudac mi je bio jedan veliki, čvrsti čvor kiseline. Okus u mojim suhim ustima bio je neodređeno medicinski. Cijelo tijelo kao da mi je bilo čudno i mekano, kao da sam umotana u čahuru od pamučnih kuglica. Nesreća? bila mi je prva koherentna misao. A onda se potpalubna kabina u kojoj sam bila nagnula i zaškripala, i oči su mi se raširile kad sam se svega sjetila. Aha-trenutak ravno iz pakla. Sjetila sam se Charlieja licem dolje na palubi pored mene. U šampanjcu je bilo nešto, shvatila sam. "Ne", rekla sam slabašno. Pokušala sam pomaknuti desnu ruku. Okrenula sam zapešće možda jedan centimetar prije nego što je palo natrag poput preteške klade. Bila sam još drogirana. Je li to bila anestezija? Pokušavala sam pomaknuti drugu ruku kad sam u daljini začula nešto; tup tresak za kojim je uslijedio ogroman pljusak. Zatvorila sam oči kad mi se panika rascvala u dnu želuca. Počela mi se dizati do grla poput brojki na termometru u visokoj peći kad sam začula izbliza zvuk teških koraka iznad sebe. Misli! tjerala sam sebe. Pokušala sam. Ali nije bilo ničeg osim mraka. Ničeg osim sve bržeg kucanja mog srca. Konačno je val slatkog iskušenja iscrpljenosti prošao kroz mene poput zadnje nade. Naravno, pomislila sam. Moram opet zaspati. Shvatiti sve kasnije, mnogo kasnije. Začula sam otvaranje vrata, nekoga kako dolazi niz stube.


Prestani! Probudi se! pomislio je neki drugi dio mene. Ustani! počela sam očajnički moliti samu sebe. Onaj drugi, lijeni dio nije htio ni čuti za to. Htjela sam s uzdahom pasti natrag u siguran zaborav sna, kao da će me to spasiti. Trenutak potom, oči su mi se širom otvorile kad mi je zadah amonijaka zastrugao po nosnicama poput nazubljenog noža. "Zar se mi nismo već negdje sreli?" rekao je Jump Killer podižući me u naručje.


105. poglavlje

u svijetlu sobu koja je izgledala kao knjižnica. Tamni, lakirani, hrastovinom obloženi zidovi; u kožu uvezene knjige na policama; skupocjeni drveni globus; humidor za cigare; potpuno opremljen bar. Iznad bara, potpisana kolekcionarska bejzbol-palica bila je osvjetljena poput slike u galeriji. Ali umjesto pokućstva, točno na sredini sobe bio je ogroman masivni krevet s baldahinom. Njegova neskladnost podsjećala me na ležaj na koji su privezali Justina Harrisa u komori smrti. To nije bila jedina sličnost, shvatila sam. Sa sva četiri stupa visjeli su tamni metalni obruči. Lisice, shvatila sam, kad sam spuštena na krevet. "Dobrodošla u Jungle Room", rekao je Jump Killer. "Tu se sva prava magija događa."12 Po prvi put sam primijetila što imam na sebi dok su mi na ruke a onda na noge bile stavljane lisice. Zagledala sam se u samu sebe i počela plakati. Imala sam nekakav prozirni grudnjak i donje rublje, haltere i čarape. Ruke i noge su mi bile premazane nekakvom hidratantnom kremom ili losionom mučno slatkastog mirisa trešnje. Tad sam shvatila da imam i šminku. Cijelim komadima su mi bili nalarfani obrazi, zamrljane usne, ulijepljene oči. "Molim te , rekla sam slinavim usnama. "Molim te, nemoj me ubiti." "Baš smiješno. Točno te riječi mi je Tara Foster rekla prije svih onih godina. Neposredno prije nego što sam je ugušio njezinim grudnjakom", rekao je Jump Killer, prekriživši svoje masivne ruke. "Možda, da si bila pametna i pustila da Harris nastrada zbog toga, ne bi sad bila u ovoj kaši." Tad sam primjetila da su u kutu sobe još jedna vrata. Iza njih je najednom doprla meksička pop-glazba, glasni frenetični brzi puhači. Čuo se tresak nogu koje gaze, uzbuđeni glasovi, pijani smijeh. Meksička glazba je JUMP KILLER ODNIO ME


prekinuta uz urlike a onda je počela rap pjesma i bilo je još gaženja i urlikanja. "Što je to? Tko su oni?" rekla sam. "To su trgovci drogom", rekao je Jump Killer. "Tipovi iz vrha, meksičkih kartela. Zbilja veliki igrači. Ja im nabavljam žene. Ne brini. Sve ćeš ih upoznati vrlo uskoro, vrlo intimno." Misli su mi se na tren ugasile. Zujeći snijeg ispunio mi je glavu kao na televizoru bez signala. "Ja nisam prostitutka!" uzviknula sam. "Oni ne žele prostitutku, ludice", rekao je. "Ovo je posebna proslava. Ti dečki su upravo sklopili ogroman posao za jako, jako velike novce. Riskirali su svoj život, svoju slobodu, i izašli kao pobjednici. Spremni su tulumariti dok ti ne padneš. U ovom slučaju, dok im ne dosadi silovati te pa te mrtvu bace u vodu." To je bilo to. Najužasnija stvar od svega. To je objasnilo zašto toliko mnogo nestanaka, zašto tijela nekih od nestalih žena nisu nikad nađena. "Ne bi vjerovala kolike količine novaca ti tipovi troše. Ne da ja ne zaradim sve do zadnjeg novčića svim čišćenjem za njima. Ponekad pomišljam da su neki od tih tipova napola Maje ili Azteci jer, nakon što završe, pomislila bi po količini krvi da je tu prinošena ljudska žrtva. Moram vražju sangre prati sa stropa." Jump Killer se nasmiješio. "Sad sam ti privukao pažnju. Vidim ti to na licu. Malo si prestara za njihov ukus, ali tebe nudim posebno, kao predjelo u pola cijene. Takve su moje zapovijedi, i ovaj put ih neću zafrknuti. Na kraju krajeva, stigle su izravno od glavne face osobno." Zapovijedi? "O čemu ti to govoriš?" promrmljala sam. "Od koga?" Tad se Jump Killer počeo smijati. "Još uvijek ne znaš što se kog vraga događa, je li? Čak i sad. Naravno da ne. Dragocjenoj maloj Jeanine nikad nije ništa rečeno." Što? "Moje zapovijedi dolaze od Petera, Jeanine. Sjećaš ga se? Tvog muža? Mog najboljeg prijatelja. Nema nikakvog Jump Killera. Nikad ga nije ni bilo. Samo Peter. Peter i ja."


106. poglavlje

je do grozničavog vrhunca kad je počeo rapklasik stare škole Wild Thing Tone-Loca. Zvuk je najednom bio duplo glasniji dok sam ja ležala i zurila u udubljeni strop. "Da znaš da je Peter stalno govorio o tebi", rekao je Jump Killer, sjedeći na stolcu pokraj kreveta i gledajući na sat. "O glupim stvarima koje ste radili skupa. Zbilja je mislio da si ti dobra mala. Ja sam te htio upoznati, ali naravno da je Peter rekao da nema šanse. Mislim da te možda čak zbilja volio. Zato sam bio toliko iznenađen kad je zatražio da te ubijem." Pogledala sam mu u lice. Još uvijek se smiješio. "Nikad nisi to skužila?" rekao je odmahujući glavom. "Peter me unajmio da te ubijem, Jeanine, dok je on na svom odlasku u ribolov. Da učinim da nestaneš. Da te prodam našim prijateljima krijumčarima droge kao i sve ostale. A to bih i učinio, a onda sam te vidio kako izlaziš iz kuće. Slijedio sam te okolo cijeli vražji dan, gledao kako se režeš na plaži, kako si bojiš kosu. Nisam znao što kog vraga radiš dok nisi krenula na Overseas pa sam shvatio da odlaziš s pozornice. Tad sam prišao i povezao te. Ali onda si izvela onaj trik s Mercedesom i uspjela pobjeći. U početku nisam znao što bih. Ali činilo se da se ionako nećeš vraćati, pa sam samo lagao i rekao da sam te ubio." Osjećaj pamučne vate zbog droge počeo je nestajati i zamijenila ga je tupa bol od glave do pete. Pomaknula sam desnu ruku. Prešla je tridesetak centimetara prije nego što se čelična lisica bolno zategnula na mom zapešću. Pogledala sam teške drvene stupove kreveta oko kojih su bile lisice. Bili su izgrebani i izlizani od upotrebe, kao da su žvakani. Došlo mi je bljuvati kad sam shvatila da je to od žena koje su ih vukle dok su se trzale. Kad sam opet pogledala, Jump Killer je malim prstom čačkao nešto u VESELICA IZA VRATA DOŠLA


svojim zubima savršenih krunica. "Trebao sam Peteru reći istinu, ali iskreno, bojao sam se", rekao je. "Misliš da sam ja zao? Peter je kao Tony Soprano Key Westa, samo što nema smisla za humor." Jump Killer slegnuo je ramenima. "Ali tebi nikad nije pokazao tu stranu, zar ne? Sa mnom su uvijek bile prijetnje smrću i šamaranje jer bih nešto zaboravio, ali ne s tobom. S tobom je uvijek bilo cvijeće i duge i ljubavne poruke." Ustao je i zijevnuo. "Vidiš, Jeanine, ženske, čak i supruge, dođu i odu, ali prijatelji su zauvijek. Najbolji prijatelji, u svakom slučaju. Bili smo skupa u rendžerima. Kad je trebao nekoga da mu čuva leđa, mene je zvao. Priznat ću da nije bio baš zadovoljan sa mnom kad te vidio u New Yorku. Ali je konačno popustio i dao mi još jednu šansu da te maknem. Skoro sam te uhvatio i u hotelskoj sobi." Jump Killer otišao je do vrata i otvorio ih. "Ne brini, ipak. Ovaj put neću zeznuti. Kad ovi dečki budu gotovi s tobom, prije bacanja u more, smjestit ću ti dva metka u zatiljak da se pobrinem da ostaneš mrtva. Jednom zauvijek."


107. poglavlje

Jedan mi je citat pao na pamet dok su se riffovi električne gitare miješali s hip-hop udarima basa s one strane vrata. Teži način je jedini način. Je li to bilo iz nekog pisca ili iz Biblije, nisam se mogla baš sjetiti. Samo sam se sjećala da ga nikad nisam razumjela. Zašto bi netko odabrao da mu stvari budu teže? Ali dok sam ležala tamo, lica promočenog suzama, uz željezni strah koji mi je stiskao svaku tetivu u tijelu, konačno sam shvatila što to znači. Znači da nema prečaca. Morao si platiti za stvari. Ponekad si naprosto morao propasti, ma koliko to ne bilo pošteno. Susret s Peterom mi je omogućio da izbjegnem svoju sudbinu za to što sam ubila Ramona Penu, barem sve do sad. Danas ću za taj zločin platiti s kamatama. Sjetila sam se koliko sam šokirana bila kad sam vidjela koliko je Justin Harris bio pomiren sa smrću. Više nisam bila šokirana. Netko je pokucao na vrata. Ali umjesto da se ukočim s vojničkim stoicizmom kao Justin, ja sam krenula u trzanje cijelog tijela od gađenja i užasa. Osjećala sam se kao da će mi tetive pući. "Hola!" začuo se veseli šapat kad su se vrata otvorila. Čovjek koji je ušao izgledao je više kao Francuz nego kao Meksikanac. Bio je crnomanjast i visok i vitak s dugom, bujnom crnom kosom do ramena. Cigara mu je štrcala iz neobrijane vilice. U svojem po mjeri krojenom sakou na prugice, sivoj košulji bijelog ovratnika s nezakopčanim gornjim gumbom i finim trapericama, izgledao je europski, sofisticirano, bogati ništkoristi kicoš spreman za večernji izlazak po gradu. Kad je skinuo sako, vidjela sam da nosi poluautomatski pištolj sedefne drške u futroli ispod pazuha. Nasmiješio mi se iza cigare dok je odabirao VRATA SU SE ZATVORILA.


bocu i čašu iz bara i natočio si obilan viski. Pokazao je na piće pa na mene galantnom gestom, pitajući se hoću li i ja jedno. Lisice su počele zveketati po drvetu kad sam se počela tresti. Slegnuo je ramenima u no-dobro pokretu. Onda je pažljivo povukao dim iz svoje cigare, otpuhnuo ga prema stropu, i prišao krevetu. Sjedio je na kraju kreveta, skidajući jednu od svojih kaubojskih čizama, kad se povrh glasne glazbe začuo zvuk. Bio je to zvuk zračne sirene iznad palube. Iza vrata, glazba se smanjila dok su muškarci utišavali jedan drugog, osluškujući. "Ovdje Obalna straža SAD-a!" začula se naredba iz megafona. "Nitko da nije mrdnuo!" Dva pucnja odjeknula su u brzom slijedu iznad nas. Čuo se iznenađeni povik na španjolskom za kojim je brzo uslijedio pljusak u vodu. "Ne mičite se! Pucat ćemo! Ne mičite se!" rekao je govornik s megafonom. Uslijedilo je još pucnjave, i dugokosi čovjek na kraju kreveta šokirano je digao pogled kad su trčeći koraci prošli ravno iznad nas. S jednom čizmom skinutom, a jednom nazuvenom, s cigarom u zubima i automatikom u ruci, odkloparao je do vrata. Otvorio ih je. A onda je zavrištao kad je povukao okidač. Bilo je još pucnjeva i vike kad je netko uzvratio vatru. Komad drvene ploče iskočio je iz zida pokraj dilerove glave. Onda mu je pištolj odjednom ispao iz ruke. Izraz na licu tog čovjeka odavao je znatiželju kad je pogledao dolje na svoju krvlju natopljenu elegantnu košulju. A onda se začuo još jedan žestok prasak od kojeg su bubnjići pucali pa još jedan i pao je, sijući iskre iz svoje cigare kad se srušio na lice. Plakala sam kad su mladići odjeveni u plavo i s puškama u rukama utrčali u sobu. Nakon još jednog trenutka Charlie se, skroz mokar, smiješio prema meni. Nekako nije bio mrtav. Pokušala sam reći nešto, ali sam ustanovila da ne mogu. Činilo se da sam u šoku. Charlie me pokušao povući s kreveta dok nije uočio lisice. Tad je skinuo palicu za bejzbol i počeo lomiti stupove kreveta jedan po jedan.


108. poglavlje

"DOBRO, JOŠ JEDNOM, OD početka" rekao je Scott Dippel, zapovjedni časnik broda Obalne straže, škljocajući kemijskom u jednoj od kabina kutera sada pristalog uz obalu. Ja sam nosila posuđenu trenirku Obalne i kosa mi je još bila mokra od onog što mi je bilo daleko najbolje tuširanje u životu. Charlie je sjedio pored mene. Držao je vrećicu smrznutog boba uz čvorugu na glavi koju je zaradio kad je licem pobrisao palubu. "Da, molim. Od samog početka, s obzirom da imamo dva mrtva čovjeka i tri meksička državljanina u pritvoru", dodao je agent FBI-a Holden. On je stigao na brod čim smo se vratili u lučku bazu Obalne straže. Jump Killer, ili tko je već bio, upucan je namrtvo. Pokušavajući pobjeći u brodu trgovaca drogom, on je otvorio vatru na brod Obalne straže. Dečki iz Straže su mu uzvratili uslugu svojom pedesetkalibarskom strojnicom. Dok su me vodili na brod, jasno sam vidjela njegovo raznijeto tijelo kako pliva licem dolje u vodi, ispod brodskog reflektora. Nije mi trebala nikakva duhovna utjeha, moja jedina duboka žalost bila je što to nisam učinila ja osobno. "Sad polako", rekao je Dipple. "Tko je bio onaj veliki kojeg smo upucali?" "Kapetan Bill Spence", rekao je Charlie. "Moj je klijent, ili je bio. Drogirao nas je i bacio mene preko palube. Osvijestio sam se u moru na leđima s oko sedam litara slane vode u želucu. Uočio sam parkirna svjetla jahte i psećim stilom plivao prema njima, činilo mi se da tri sata plivam. Gliser je došao do jahte kad sam bio na manje od sto metara. Kad su Meksikanci otišli na jahtu, trebalo mi je sve što sam imao u sebi da se dovučem na njihov brod, i preko njegovog radija pozovem vas." Visoki, riđokosi mornar opet je kliknuo svojim kemijskom. "A ti


Hispanoamerikanci su?" "Meksički dileri droge", rekla sam. "Spence je otimao žene i dovodio ih na more i prodavao ih krijumčarima droge, koji su ih silovali i ubijali na svojim bolesnim tulumima. Što je točno ono što bi se dogodilo i meni da vas Charlie nije pozvao." "Kako vi sve to znate?" htio je znati agent Holden. "Spence mi je rekao!" povikala sam. "Zar ne razumijete? Nisam se šalila kad sam rekla da znam da Justin Harris nije ubio Taru Foster. Spence je bio Jump Killer. On je bio čovjek koji me pokušao oteti prije svih onih godina. Otimao je i prodavao žene još otkad su Poroci Miamija bili popularni. Ne samo to, rekao je i da je šef policije umiješan. Peter Fournier bio je njegov partner. U stvari, rekao je da Peter upravlja trgovinom droge u Key Westu." "To nikako ne mogu razumjeti", rekao je Dippel. "Peter Fournier? Poznam ga. Jeo sam u njegovoj kući. Djeca su nam u istoj bejzbolmomčadi. To ne može biti točno." "Mislite da se vi osjećate glupo? Ja sam se za njega udala", rekla sam. "Spence je također rekao da ga je Peter angažirao da me ubije prije nego što sam pobjegla." "Sve to sad čak ima smisla", rekao je Charlie, prebacujući smrznuti bob u drugu ruku. "Kapetan je postao moj klijent i dobar prijatelj baš negdje u vrijeme kad se u lokalnim novinama doznalo da ja zastupam Justina. Stalno se raspitivao o tom slučaju. A ja sam mislio samo da je on ljubitelj crne kronike ili tako nešto. On je bio taj koji je ponudio besplatno krstarenje da proslavimo!" Holden se namršio. "Kakva u vražju mater komplicirana zavrzlama", rekao je. "Ovako ti shvaćaš samo polako, Bayloru?" Agent Holden izašao je iz prostorije da obavi nekoliko poziva. Sat poslije, oko četiri ujutro, došao je i rekao nam da možemo ići. "Vaša priča zasad izgleda štima. Provjerio sam registraciju jahte. Peter je zbilja naveden kao jedan od vlasnika. Također sam baš bio na telefonu s agentom zaduženim za Fourniera. Držat ćemo ga pod dvadesetčettirisatnom prismotrom. Dok ga ne uhvatimo, želim da vi ne budete ovdje, gđo Bloom ili Fournier ili kako se već kvragu zovete. Hoću da vas pregledaju u bolnici a onda da budete na prvom letu odavde ujutro, i nemojte još misliti da je


sve ovo gotovo. Držat ćemo vas na oku. A ti, Charlie, mo'š se kladit' da ćemo biti u kontaktu."


109. poglavlje

otišli ravno na aerodrom, zastavši samo da svratimo u Charliejevu kuću da se ja mogu presvući i uzeti svoju prtljagu. Sunce se dizalo iza zamućenog prozora od pleksiglasa u aerodromskoj čekaonici sat vremena poslije kad je agent Holden nazvao Charlieja na mobitel. Charlie se ispričao i otišao van obaviti razgovor. "Holden je došao do Spenceove kuće s državnim forenzičkim timom", rekao je Charlie, sa škljocajem zatvarajući mobitel kad se vratio unutra "Nadaju se da će naći dokaze koji povezuju tog psihopatskog kurvinog sina s umorstvom Tare Foster kao i s nestancima svih onih drugih žena. Rekao je da mjesto izgleda kao nasuto smeće, pa će to vjerojatno potrajati." Charlie je odmahnuo glavom na kojoj je bila ljubičasta modrica. "Kakva noć, ha? Jel' ja znam tulumariti ili ne?" rekao je kad su pozvali putnike u moj avion. "Charlie, čuj. Moram ti nešto reći", rekla sam. "Izostavila sam nešto." "Ne", rekao je Charlie. "Molim te. Ne sad." "To će se doznati i želim da to prvo čuješ od mene. Kako sam upoznala Petera." Duboko sam udahnula. Osjetila sam kako se nešto teško pomiče u meni, težina svih tih godina držanja svega toga u sebi. "Prije sedamnaest godina, kad sam bila na proljetnim ferijama, pila sam i našla se za volanom, i slučajno sam ubila čovjeka. Peter je bio prvi murjak na poprištu. Pomogao mi je. Otarasio se trupla." "Što?" rekao je Charlie. "Da, Charlie. Tako smo se sreli. Vjerojatno sam se zato i udala za njega. On me zaštitio da ne odem u zatvor. Ja sam ista kao i on, Charlie. Pokvarena. Trebao bi se držati podalje od mene. Svi bi trebali. Cijeli moj život je jedna velika laž. Valjda je oduvijek i bio." Charlie je zurio u mene. Osupnuto je skrenuo pogled. Mogla sam vidjeti PRESKOČILI SMO BOLNICU I


suze u njegovim očima, čisti bol. Ubijalo me što ga vidim takvog. Otvorio je usta da kaže nešto, a onda ih opet zatvorio. "Charlie", rekla sam, počevši i sama plakati. "Odlazim", rekao je trenutak potom. I to je i učinio, ne osvrćući se unatrag.


110. poglavlje

u avionu, ali ne ovaj put. Spavala sam cijelim putem do Atlante, i, pošto smo promijenili avione naslonila sam glavu i opet se ugasila poput prekidača za svjetlo. Nisam se probudila dok nismo sletjeli u New York City. Bila sam u stanu sat vremena poslije, otuširana i u svom ogrtaču i čupavim papučama, kad je zidni telefon zazvonio. Molim Te, nek' to bude Charlie, molila sam se javljajući se. "Upravo sam čuo!" povikao je moj šef Tom Sidorov trijumfalno. "Uspjela si! Zbilja si spasila nekoga od smrtne kazne. Home run! Grand slam! Dođi odmah. Idemo na ručak. Moram čuti sve o tome!" "Voljela bih, Tome", rekla sam. "Ali tek sam sišla s aviona. Može li sutra? Totalno sam krepana." "Naravno, naravno. Odmori se za TV kamere. Već sam javio našima iz odjela za odnose s javnošću. Tvrtka će iz ovog izmusti sve što se da. Tako sam ponosan na tebe. Likujem pred drugim partnerima cijelo jutro. Sutra ćemo odvoziti pobjednički krug. Znao sam da ti to možeš, mala." Kad sam prekinula vezu, zapitala sam se koliko će Tom biti oduševljen kad ustanovi da sam lagala tvrtki, da sam ubila čovjeka vozeći pijana i to zataškala, i da mi ime nije Nina Bloom. No dobro. Već ću doznati, dovoljno uskoro. Tada sam čula zujanje portafona u kuhinji. "Tko je?" rekla sam, pritiskajući gumb za govor. "Ja sam, mama", rekla je Emma. "Emma!" povikala sam. Pa, barem sam imala nekoga tko će biti uz mene. "Dušo, tako si mi nedostajala!" rekla sam. "Daj, mama", rekla je Emma. "Puštaj me unutra već jednom." PONEKAD IMAM PROBLEMA ZASPATI


Pritisnula sam gumb za otvaranje vrata i otključala vrata stana prije nego što sam se vratila u spavaću sobu. Otvarala sam svoj kovčeg kad sam primjetila pokazivač poruka na mobitelu. Netko je zvao dok sam bila pod tušem. "Čuj, Nina", rekao je Charlie, zvučeći zadihano. Hvala Bogu. Charlie je ipak htio pričati sa mnom. Čula sam vrata stana kako se otvaraju. "Hej, Em!" dobacila sam unatrag. "Čekaj me, u spavaćoj sobi sam. Stižem odmah." "FBI je slijedio Fourniera do hotelske sobe gore u Key Largou. Kad su ga prije pola sata otišli uhititi, našli su nešto užasno. Njegova žena i dva sina bili su mrtvi, pogubljeni hicima u zatiljak. Fourniera nije bilo. Nitko ga nije vidio. Misle da je nestao prije najmanje dvadeset i četiri sata. FBI trenutačno raspisuje tjeralicu za njim. Što god činila, nikako se ne vraćaj u svoj stan. Nazovi me smjesta. Moram znati jesi li OK." Tada sam čula Emmu pred vratima svoje spavaće sobe. "Mama?" "Em, čuj, spakiraj si torbu odmah. Objasnit ću ti za sekunda. Moram počela sam grozničavo nazivati. "Ne, mama. Što god bilo, može čekati", rekla je Emma s čudnom, ljutitom oštrinom u glasu. "Tu je netko s kim mislim da se moraš vidjeti." "Što?" rekla sam. Okrenula sam se. iPhone mi je ispao iz drhtavih ruku i odskočio od stakleno-metalnog stolića kraj kreveta s glasnim praskom prije nego što se odbio na orijentalni tepih i pao licem prema dolje. Polako sam odmahnula glavom, nepomičnih očiju raširenih, iskolačenih kao da su iskočile iz duplji. Emma je bila u vratima i zurila u mene. Iza nje bio je čovjek s Boston Red Sox bejzbol-kapom, Adidas vjetrovkom, kamuflažnim hlačama i blistavim crnim borbenim čizmama. "Sireno!" rekao je Peter dotaknuvši šilt kape dok je ulazio u sobu.


111. poglavlje

"KAKO SI MOGLA!" POVIKALA je Emma na mene. Glas joj je bio ljutit, povrijeđen. Lice joj je bilo mokro od plača. Bila je bijesna. Na mene? "Lagala si mi cijeli život. Kako si mogla biti toliko sebična?" povikala je. Izvadila je sliku dečki blizanaca. "Ovo su moja polubraća. Ipak imam obitelj. Ti si bolesna, mama. Jako bolesna osoba." "Emma, molim te", rekla sam suhih usta. "Prestani! Prestani lagati!" zavrištala je. "Zašto mi nikad nisi rekla da imam oca? Da je živ. Išla sam danas na ručak, i bio je ispred škole. Čekao me. Jedan pogled u njegove oči, i znala sam da mi je otac i prije nego što je otvorio usta. Nije bilo nikakvog Kevina Blooma. Što si učinila, unajmila glumca?" "Emma, ne razumiješ", rekla sam. "Da, razumijem. Peter mi je sve ispričao. Kako ste bili vjenčani dolje na Floridi. Kako si ti pobjegla i napustila ga. Kako si mogla biti toliko okrutna?" Ignorirala sam je. Moj pogled bio je usmjeren u Petera iza nje dok je stavljao ruku u džep. Izvadio je veliki crni poluautomatski pištolj i mahnuo njime prema meni s osmijehom. Stavio ga je natrag u džep kad je s upozorenjem stavio prst preko usana. Skupila sam dlanove preko nosa i usta i odmahivala glavom prvo polako, a onda sve brže i brže. Ovo se nije moglo događati. Noćne more nisu se mogle ostvarivati. "Molim te", rekla sam mu, konačno sklapajući dlanove u gesti preklinjanja. "Peter, ona nema nikakve veze s ovim." Njegov osmijeh nije ni na tren nestao. Peter je najednom dograbio Emmu za zatiljak i gurnuo joj lice u krpu


koju je izvadio iz svojeg drugog džepa. "Ne!" vrisnula sam trčeći naprijed. "Da!" odvratio je Peter vriskom i udario me u trbuh svojom teškom policijskom taktičkom čizmom. Dah mi je bio izbijen kad sam pala stražnjicom na pod.


112. poglavlje

se Emma koprca u Peterovim rukama. Nisam mogla ništa učiniti dok je ona zurila u mene užasnuto i zbunjeno. Trenutak potom, oči su joj zakolutale u glavi kad se opustila. Peter ju je pustio da sklizne na parket pored mene. Prsa su joj se jedva micala, Bila je u nesvijesti. "Tako je mnogo bolje", rekao je Peter vadeći kotur izolir-vrpce iz džepa svoje jakne. "A ja sam mislio da moji dečki znaju ići na živce. Umukne li ona ikad?" Zalijepio mi je ruke iza leđa prije nego što me odvukao u dnevni boravak i lisicama mi vezao gležanj za radijator. "Baš lijepo uređeno, Jeanine", rekao je Peter sjedajući na kauč preko puta mene. Izvadio je pištolj iz jakne i stavio ga, skupa s izolir-vrpcom, na jastuk pored sebe prije nego što je digao noge na stolić za kavu. "Sviđaju mi se parketi. Trebali smo ovakve okvire za slike imati u dnevnoj sobi, ne misliš? Kakav je ovo kauč? Iz Pottery Barna? Volim damu koja samu sebe tretira kako treba. Koja je ono moderna slika nad kaminom? Da pogodim. Iz Crate and Barrela? Mislim, koliko Seks i grad možeš biti?" Zurila sam u pod. On je rastegnuo ruke duž naslona kauča i odahnuo. "Čekaj malo. Što je ovo?" rekao je, najednom skačući na noge i grabeći kapu Yankeesa koja je bila na stalku za TV. Pogledao me s gađenjem prije nego što ju je bacio poput frizbija preko moje glave. "Nije t' dosta gadno što s' ostav'la svoga starog muža, e?" rekao je, prebacivši se na savršen južnjački naglasak. "Nego s' morala još i počet' navijat' za Yankurbeštine!" Oči su mu se raširile i postale divlje kad je odjednom dograbio pištolj s BESPOMOĆNO SAM GLEDALA KAKO


kauča. Došao je do mene i pritisnuo mi ga na čelo, zabio mi ga točno među oči. "Sjećaš se one noći na plaži prije toliko godina", rekao je tiho. "Spasio sam te, dao ti sve. Kuću. Život u raju. Tako mi vraćaš? Lažima. Tako lažirati svoju smrt? Ti si totalno sjebana, znaš li ti to?" "Nije me briga što ćeš mi učiniti", rekla sam. "Učinit ću sve što hoćeš, samo molim te nju pusti." Odmahnuo je glavom. "To je najbolje što možeš? Učinit ćeš sve što hoću ionako. Zahtjev odbijen. Emma ostaje s taticom. Trebala si misliti na naše drago čedo prije nego što si se vratila na Floridu i cijeli moj svijet polila benzinom i zapalila." Ubacio je metak u cijev automatika. "Znao sam da sam te trebao sam ubiti", rekao je. "Ubio si svoju prvu ženu. I svoje dijete", prošaputala sam. "Ubio si Elenu i Tea i onog tipa s benzinske. Svoju novu ženu, svoju djecu." "Da, jesam, Jeanine", rekao je Peter. "A sad ću u sljedećem činu, dame i gnjide, ubiti svoju drugu ženu što sporije i bolnije mogu."


113. poglavlje

natrag na kauč i oslobodio moj vezani gležanj. Povukao me za kosu i odveo u kupaonicu. Začepio je odvod kade i pustio vruću vodu. Izvadio je gumenu kuhinjsku rukavicu iz stražnjeg džepa i navukao je na desnu ruku. Kad je voda koja se pušila došla do ruba kade, zavrnuo je pipu i ubacio malo mirišljavog praška za kupanje koji je bio uz kadu. "Pomiriši. Baš fino, ha?" rekao je. "Oceanski lahor? Ne, afrički ljiljan. A sad, kao mali pokus, da vidimo mogu li sirene zbilja disati ispod vode." Omotao je ruku u rukavici oko moje kose i uronio me, glavom naprijed, pod vodu. Bila je kipuća. Pokušala sam se boriti, ali njegova ruka bila je poput željezne šipke koja me pritiskala uz dno kade. Počeo je strugati mojim čelom po emajlu, kao da sam spužva za ribanje. Prošla je jedna minuta. Onda dvije. Taman bih otvorila usta kad me trgnuo natrag u svijet. Proizvela sam životinjski stenjući zvuk dok sam gutala zrak, a lice mi je gorjelo. "Ihaaaj", rekao je Peter. "Zar te ovo ne podsjeća na nešto? Vidiš, sjećam se tvog najgoreg straha, Jeanine. Utapanja. Sjećaš se priče koju si mi ispričala o onom kad si bila na plaži s tatom kad si bila mala pa te uhvatio vir? Kako si se već prestala boriti i tonula kad te tata došao spasiti. Ali pogodi što, Jeanine? Ovdje nema tate. Tata je mrtav. Ja sam sad tvoj tatica." Glava mi je krenula natrag pod kipuću vodu. Držala sam dah dok mi se nije učinilo da će mi oči iskočiti, a lubanja kao da mi se puni kiselinom. Taman sam htjela odustati i progutati vodu da završim s tim kad me po drugi put povukao gore. Kad mi je voda izašla iz ušiju, shvatila sam da se Peter smije. Ne jezivim smijehom ludog znanstvenika, već onim smijehom kad se ne može doći do daha, nekontroliranim napadom urnebesnog veselja. PETER JE BACIO PIŠTOLJ


Kao da, umjesto da me muči do smrti, gleda DVD Eddieja Murphya. "Baš mi je žao", rekao je, brišući oči nakon jedne sekunde. "Oprosti. Uvijek sam obećavao sebi da neću nalaziti užitka u ovakvim stvarima, ali ovaj jedan put učinit ću iznimku. Znao sam da će povratak biti vrijedan truda. O, i prije nego što zaboravim. Nakon što se lijepo zabavimo, naša kćerkica kreće za Meksiko sa mnom. Tamo ću je prodati najvišem ponuđaču. Njezina sudbina ide tebi na dušu, Jeanine. Samo sam pomislio da ti je bitno da to znaš. Muževi i žene ne bi trebali skrivati stvari jedno pred drugim." Opet je prasnuo u smijeh, frkćući dok se pokušavao kontrolirati. "A sad, hajde. Što čekaš? Roni po te jabuke", rekao je opet me gurajući pod vodu.


114. poglavlje

glavu iz vode po četvrti ili peti put kad sam doživjela halucinaciju. Sigurno mi je nestalo kisika, jer sam najednom pomislila da vidim Emmu na vratima iza Petera. Izgledala je kao anđeo. Nešto joj je bilo iznad glave. Krila? Ne, shvatila sam. Bio je to stakleni i metalni stolić iz moje spavaće sobe. Podigla ga je iza leđa kao bejzbol-palicu. U zadnjoj sekundi, Peter se okrenuo. Ali bilo je prekasno. Duga, zvečeća eksplozija pucanja stakla odjeknula je od zidova kad ga je Emma udarila po glavi kao maljem. Peterove oči su zakolutale kad se srušio i pao, štrcajući krv. Opečena i ošamućena, režući dlanove na razbijeno staklo, iskoprcala sam se preko njegovih nogu iz kupaonice. Došla sam sve do dnevnog boravka kad je Emma kleknula pored mene i oslobodila mi zavezana zapešća kuhinjskim škarama. "Bježi", zahripala sam. "Vrata. Idi. Policija. Bježi." "Što, već ideš? Bez da daš tatici pusu?" rekao je Peter iza nas. Polako sam se okrenula i sledila. Bilo mi je teško registrirati što upravo vidim. Stakleni stol je ozlijedio Petera. Gadno. Lijevo uho mu je visjelo, lepršajući uz bradu, držeći se na komadiću kože. Još mu je kože ostrgnuto s ruba glave, od sljepočnice do vilice, s izloženim ružičastim tkivom poput krvave kaugume. Peter je posegnuo i dograbio svoje odsječeno uho palcem i kažiprstom. Zagunđao je i, brzim jakim trzajem, otkinuo ga do kraja. Proizvelo je kratak, mokar zvuk paranja kao da je skidao flaster. Namrštio se kad je pogledao dolje na odvojeno uho. Odmahnuo je glavom prije nego što ga je pažljivo PETER MI JE ČUPAO


odložio na policu na zidu pokraj njegovog ramena. "Netko će", rekao je pokazujući na sebe samouvjereno, "morati platiti za to." A onda se nasmiješio, plave oči bljesnule su mu kao neon, kao plinski plamenik odvrnut na najjače. "Kučke, kučke, kučke", rekao je svojim južnjačkim naglaskom. "Sve iste. Ne more se živit s vama. Ne more vas se ubit." Kuhinjske škare oštre kao britva bile su na podu pokraj njegovih nogu. Sagnuo se i podigao ih. "Ne, čekaj. Prerano sam kazao", rekao je, štric-štrickajući njima poput brice koji se sprema prionuti na posao. "Ustvari, mogu."


115. poglavlje

smo u dnevnom boravku poput kipova, klinaca uhvaćenih u igri smrzavanja. "Tatica ne voli zločeste male curice", rekao je Peter grabeći Emmu za zapešće svojom slobodnom rukom. Okrenuo se na peti kad se nagnuo unatrag i zamahnuo njom kao krpenom lutkom. Začula se lomljava kad ju je gurnuo licem naprijed u naš stakleni ormar za knjige. Zaljujljao se i pao preko nje, zapljusnuvši tepih kišom knjiga. Tad sam ga vidjela. Peterov pištolj bio je tamo gdje ga je ostavio, na kauču pored koluta vrpce. Bila mi je to jedina šansa. Podigla sam stopala, odbacivši pale knjige u zrak, i bacila se prema kauču. Pištolj je s dvostrukim treskom odskočio s tepiha. Dograbila sam ga, prst mi se stisnuo oko obarača i okrenula sam se. Ali ne na vrijeme. Peter je tresnuo u mene, izbivši mi pištolj iz ruke kad mi je nabio zatiljak u parket. Osjetila sam se kao da mi se glava raspukla, kao da sam udarena sjekirom. Bol sam zaboravila kad mi je Peter obavio ruke oko vrata. Nevoljko sam proizvela grgoljeći zvuk kad je počeo stiskati. Još knjiga se razletjelo dok sam mahala rukama i nogama. Vid mi je potamnio kako sam gubila kisik. Peter je isprepleo prste oko mog vrata otraga i nabio palčeve u moj dušnik, kao da ga pokušava otvoriti. Izgubila sam svaku nadu za sebe kad mi je stisak oko grla najednom popustio. "Ne idi još, Jeanine. Vrijeme je za zadnju rundu igre istine", prošaputao mi je Peter u uho. "Ja ću prvi. Istina. Sjećaš se Ramona Pene? One noći na plaži? Pa, da, ustvari ga nisi ti ubila." Liznuo mi je uho i razigrano ga gricnuo. EMMA I

JA STAJALE


"Sve sam to bio samo ja", rekao je.


116. poglavlje

HVATAJUĆI DAH, GORUĆEG GRLA, zurila sam u Peterov smiješak. "Točno tako", rekao je klimnuvši glavom. "Pena je bio doušnik koji nas je htio cinkati federalcima. Ustvari sam ga ja gonio po plaži, planirajući ga ubiti, kad sam čuo tebe kako se utrkuješ sa sobom niz cestu uz plažu. Kad je potrčao na pločnik da te mahanjem zaustavi, pogodio sam ga tri puta iz pištolja s prigušivačem. A sljedeće što vidim je kako on pada na cestu pred tvoj auto. Nije bilo načina da ga izbjegneš." Odmahnula sam glavom, a oči su mi bile prorezi nevjerice i bola. Peter je klimnuo glavom. "Prvo sam pomislio da ću i tebe morati ubiti, dok nisam namirisao alkohol u tvom dahu i brzo smislio plan. Nisam ti se nikad uspio zahvaliti što si ga povezla natrag do moje kuće. Sjajno obavljen posao, Jeanine." Kad su mi Peterove ruke opet obujmile grlo, nešto se dogodilo. Hladna kugla čiste mržnje uobličila se iza mojih očiju. Jurnula je dolje niz lijevu ruku do šake, gdje se oblikovala u pandžu. Zamahnula sam prema gore ukočenom rukom i zarila svoje oštre nokte u ružičastu, bezmesnu ranu sa strane Peterove glave gdje mu je bilo uho. A onda sam zastrugala njima. Peter se bacio s mene vrišteći. Okrenula sam se i podigla na koljena, koprcajući se po gomili palih knjiga, tražeći pištolj. Uočila sam crni metal pod kaučem i bacila se prema njemu. Povukla sam teški pištolj s poda, gore prema trbuhu, i kliznula prstom oko okidača. Okrećući ga prema Peteru, povukla sam ga. Ništa se nije dogodilo. Okidač se nije micao. Palcem sam otkočila sigurnosnu kočnicu i onda opet podigla pištolj. Još uvijek se nije micao. Vrisnula sam kad me Peter pogodio čizmom sa strane u glavu. Pištolj mi je izletio iz ruku. Vrtio se dok je klizio preko parketa, niz hodnik i prema


spavaćoj sobi. "To se zove pištolj dvostruke akcije, ti glupa kučko. Moraš pritisnuti okidač zbilja jako na početku da pokreneš prvi hitac", rekao je, krećući prema njemu. "Dopusti da ti demonstriram." Skočila sam na noge i otrčala u suprotnom smjeru. Mislila sam istrčati na vrata stana vrišteći upomoć, ali znala sam što bi Peter napravio Emmi. Skrenula sam u zadnjoj sekundi i utrčala u kuhinju. Dograbila sam blok s noževima pored štednjaka. Veliki dvadesetcentimetarski Henckels lako mi je kliznuo u stisak. Podigla sam ga iznad glave i utrčala natrag u dnevni boravak. Peter, koji je stajao uz vrata za spavaću sobu, sad je držao pištolj uperen u moje lice. Još se i nasmijao kad me vidio kako dolazim. Još uvijek se smijuckajući, pokušao je povući okidač. Ništa se nije dogodilo. Umjesto da otkočim kočnicu, ja sam je ponovo ukočila! I dalje sam trčala i zamahivala i bacila sam se naprijed. Cijev pištolja lupila me po ustima, izbivši mi dva zuba. I dalje sam išla naprijed. Moja šaka očešala je glatku donju stranu Peterove svježe obrijane brade kad sam svom snagom udarila prema dolje. Otvorila sam mu grlo i zabila nož do balčaka u njegovu ključnu kost. Pao je unatrag u moju spavaću sobu, ispuštajući mokar zvuk gušenja. Sjećam se tople krvi u očima i na obrazima kad sam se okrenula i otrčala do Emme. Razmaknuvši knjige, našla sam Emminu ruku i odvukla je do vrata prije nego što se ona ošamućeno digla na noge. Išepale smo iz svojeg stana i dolje niz stube, držeći s jedna za drugu. Žena s lošim face liftingom koja je šetala svoju labrapudlu vrisnula je i pobjegla u sprintu kad me vidjela kako izlazim iz servisnog ulaza zgrade i na ulicu u krvavom ogrtaču. Kad smo stigle do korejske voćarne na ćošku Treće avenije, stala sam kod cvjećareve česme pored polica s jeftinim ružama. Još uvijek sam ispirala staklo iz Emminih očiju kad je prvo policijsko vozilo dojurilo do rubnika.


Epilog GODINU DANA POSLIJE


117. poglavlje

JEANINA! DOLAZI OVAMO!" DOVIKNUO

je Charlie iz ureda u deset do sedam u

subotu ujutro. Podigla sam glavu s jastuka i uzdahnula zbog nadimka od milja koji je Charlie smislio za mene dok smo se vraćali s medenog mjeseca prije mjesec dana. Charliejevo lice bilo je prvo koje sam ugledala kad sam se probudila u bolnici dan poslije Peterovog napada i posljednje koje bih vidjela svake noći od tad. Ne samo da mi je oprostio, nego je postigao nemoguće: naveo me da oprostim sebi. Također sam podcijenila reakcije mog šefa i tvrtke. Tom nije mogao biti puniji razumijevanja i podrške kad se sve doznalo. Čak sam dobila i razglednicu od Justina Harrisa. Bila je s Antigue, kamo se preselio pošto je konačno oslobođen. Pozvao me da dođem u posjet kad god hoću. Na to će se načekati. Ne bih rekla da ću baš skoro natrag na Karibe. "Jeanina!" opet je zazvao Charlie. Ispuzala sam iz kreveta i iskoračila u hodnik. "Što to on urliče?" rekla je Emma s pospanim smiješkom izvirujući iz druge spavaće sobe našeg novog stana na Upper West Sideu. "Nemam pojma." rekla sam, obradovano primjetivši da nema podočnjake. Sve je rjeđe i rjeđe imala košmare. Uspješno se oporavljala, kao i ja. Već smo Petera skroz obrisale s cipela. "Jeanina!" opet je zaurlao Charlie baš dok sam ulazila u njegov ured. "A, tu si." "Što je?" rekla sam. "Trebamo proslaviti", rekao je Charlie, skačući s uredskog stolca. Pritisnuo je tipku na svom laptopu. Štampač se uključio uz dugačak pisak a onda su iz njega počele izlaziti stranice.


"Gotov sam!" rekao je likujući. "Moja knjiga je konačno gotova. "Gotov si? Čestitam! O, Papa Charlie", rekla sam poljubivši ga. "Ali čekaj malo. O čemu se u njoj uopće radi?" pitala sam koketno, kao da nisam proteklu godinu provela unoseći ispravke u tu vražju stvar. Ustvari je bila sasvim dobra, sjetna detektivska priča smještena u Dallas, u kojem je Charlie odrastao. Baš je bio nadaren. I to na vagone. Grisham bolje nek' se pripazi. "Okej, ovako bi je trebalo ponuditi Spielbergu", rekao je, šireći ogrtač kad je digao ruke. "Počinje s jednom mladom, vrlo privlačnom curom na proljetnim praznicima na jugu Floride." Šalio se, naravno. Odlučila sam se priključiti. Priključila bih se Charlieju u bilo čemu odsad pa nadalje. "Cura koja podsjeća na Gisele Bundchen?" pitala sam naslanjajući se na njega i ljubeći ga. "Točno tako", rekao je Charlie snažno klimnuvši glavom. "Ona se zaljubi u nevjerojatno zgodnog, mišićavog odvjetnika." Uhvatila sam ga za biceps. "Znači, to je ljubić sa seksi odvjetnikom? Već mi se sviđa. Ima neko suđenje?" "Još bolje", rekao je Charlie. "Izvuku jednog tipa koji je bio osuđen na smrt." Opet sam mu se nasmiješila i počela se smijati. "I poslije svi žive sretno i zadovoljno?" Charlie je zastao. Uhvatio se za neobrijanu bradu, razmišljajući dok je zurio u strop. "Za to ćeš morati sačekati nastavak", rekao je nacerivši se.


1 Best Western, poznati američki lanac motela, koji sobe iznajmljuje i na sat te ga često koriste preljubnici. Nap. prev. 2 Pro bono publico (lat. za javno dobro) dragovoljni rad, ili rad za minimalac, stručnjaka na polju prava ili neke druge djelatnosti, za javno dobro, dobrovoljni neplaćeni rad; Odvjetnička komora SAD traži od svojih članova da najmanje pedeset radnih sati godišnje posvete parnicama koje rade pro bono, bez naplate. 3 Prilikom gradnje ovog stadiona New York Yankeesa, jedan od radnika na gradnji, navijač njihovih najvećih rivala Red Soxa, zakopao je uz teren dres Davida Ortiza, zvijezde Red Soxa, u nadi da će tako baciti kletvu na omražene Yankeese, ali to je otkriveno i dres je iskopan. 4 Perfect game, utakmica odigrana sa savršenom statistikom, u kojoj bacač uspije izbaciti sve udarače bez da postignu ijedan pogodak, te sve baze ostanu prazne (27 up, 27 down"), uz jednu ili nijednu faul-loptu - čak i najveći igrači to postižu jednom: u 20. stoljeću samo se 20 puta dogodila "savršena utakmica" nekog bacača. 5 Rudy Giuliani, gradonačelnik NewYorka od 1994. do 2001. koji je svoju ćelavost bezuspješno pokušavao prikriti načinom češljanja 6 Latinsko akademsko stupnjevanje: cum laude - s dobrim uspjehom, magna cum laude- s vrlo dobrim uspjehom, summa cum laude - s odličnim uspjehom 7 Za razliku od većine američkih sveučilišta koncentriranih na američki nogomet, stare škole iz Ivy League imaju studentske ragbi momčadi; Harvard ima najstariju ragbi-momčad u SAD, osnovanu 1872. 8 "Some people claim that there's a woman to blame, but I know..." stihovi iz pjesme Jimmyja Buffetta 'Margaritaville'. 9 Kad se situacija pogorša, stvari krenu loše, Amerikanci kažu da su


"krenule na jug" ("gone south") 10 White-shoe firm (po bijelim antilopskim cipelama crvenog potplata nekad popularnima na Ivy League koledžima) etablirana tvrtka, starija od 100 godina, "stari bogataši" uz koje obično idu i rasne i klasne predrasude; samo se 25 odvjetničkih tvrtki u SAD smatra "bjelocipelaškim" 11 ACLU - American Civil Liberties Union, udruga koja se bori za građanska prava u SAD 12 this is where the magic happens - popularni citat o spavaćoj sobi iz MTV-jevog reality showa Cribs o kućama slavnih

Sad je vidis James Patterson  
Sad je vidis James Patterson  
Advertisement