Issuu on Google+

Zorica Avdagić

FOTOGRAF

1


2


Zorica Avdagid FOTOGRAF

3


VLASTITA NAKLADA Zorica Avdagić

AUTOR Zorica Avdagić

UREDNICA Marija Bartolić

RECENZENT Marko Brekalo

LEKTOR Milan Delić, prof.

SLIKA NA KORICAMA Jurica Lenard

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjiţnice u Zagrebu pod brojem 000947527

ISBN 978-953-59197-0-4 Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnoţavati, fotokopirati, ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikovog pismenog dopuštenja.

Copyright © 2016. Zorica Avdagić

4


Zorica Avdagić

FOTOGRAF

Zaprešić 2016.

5


6


(Uličnim lampama) ZAROBLJENA U arhitekturi materije Stojim Ležim Plačem Spavam Uvijek jednakog izgleda, (Pred)određena Svojim mjestom u redoslijedu, Rasporedom razmaka Snagom svjetlosti na cesti U arhitekturu materije Zabodena, Položena, Iskrivljena, Svrhovito namijenjena I kad mi istekne smisao I rok trajanja, Ostajem Zarobljena.

7


SMISAO U pokretu je moj smisao: Svjetlost – tama – izmjena Nebo me primjeduje kao daleku, Korak usamljenog prolaznika Vidi u meni oazu, Izgubljeni prepoznaju znak, A ptice prepreku u zraku. Dok pričvršdena Učvršdena Privezana Svezana Usidrena Ubodena Ustoličena Stojim Mnogima svjetlost, A nebu nisam ništa. Njišem se Između smisla i besmisla.

8


SKUP (JATO) Okupljenih glava Poput pognutih mudraca Jedanput rasvijetlimo tamu Dvaput pokažemo smjer Zaboden usput Negdje u naša koljena Svjesnima dokazujemo Smisao ljepote u simetriji Kojom smo određeni: Jedanput zgusnuti Dvaput prorijeđeni I samo poneko nekad Beznadno probuđen Prepozna u nama Savršen raspored prirode: Jato selica zaustavljeno U zamahu na jug

9


SJENA Duša je posuda za duh Baš kao što je tijelo posuda U koju je spušten čovjek. Pa, što je tada on? Oblikovanje iz bezobličnog? Pokret u krutosti materije? Krov koji to nije Na kudi koja i jest i nije. Promjer između bivanja I beskraja u jednome nebu? Jer koliko bi nebesa inače Moglo postojati? Sve je to čovjek, a još i ovo: Sjena ulične lampe uhvadene u sunčan dan Kako pokazuje svojim postojanjem Smisao svega što je okružuje.

10


PERSPEKTIVA Priđi bliže, zagledaj se, Pomjeri se u ritmu Ovih ploha moje glave Što odbijaju ljeskajudu svjetlost. Zatim, sagni se, Prigni i povuci, Ruke raširi, a oči (polu)sklopi. Tvoji koraci Meni daju raznolikost. Iako ukočena, Sva sam prilagođena: Sad velika, sad mala, Čas draga, čas zastrašujuda;

11


Vjetru se ne ugibam, Poput suprotnosti Svemu pomičnom, stojim. A u jari ljetnoj, Ponad topljivog asfalta, Oko koljena i u struku se povijam. Jer tvoj korak I tvoja perspektiva Čine da sam pokretna, Čine da sam živa.

12


(Biciklističkim stazama)

STAZA Čekam te Obučena u zlato, Obrubljena tamom Koja ne stiže progutati svjetlost; Tu svjetlost što se pretvara u zvuk. Crvena vrišti U zadovoljstvu postojanja. Zelena se utapa U tamnim zakucima smaragda, Dok žuta, ispredajudi misli, Nezaustavljivo govori. Kao što su prostor i vrijeme U nekoj točki mogudnosti Postali jedno, Tako su isto boje i zvuk Stopljeni u meni. Čekam te Obučena u boje, Obrubljena tamom Što ne stiže progutati moj glas Koji te doziva.

13


BICIKLISTIČKA STAZA Izračun staze Treba slijediti: S(t)=9 Ili: Jedan pokret, Nagib vjetra, Korak mrava, Treptaj neba. Danonodna sjena geometrije, Esperanto vremena, Ostavljen zapis Za povorke nerođenih. Kroz vrijeme Sačuvan znak: Staza za bicikle. Za što? Što?

14


(Pomičnim metalnim ogradama)

ČUVAR Širim ruke i prste kratke, Torzom sam se postavio: Koliko čvrst, Toliko sam porozan. I dim i čovjek Kroz mene bi lako prolazio. Moje je lice Komad zida, Okrajak sjene, I nedovršeni popravak bojom. Širim ruke i prste kratke, Torzom sam se postavio Između prolaznosti svijeta I grane jasnog zelenila.

15


DOKAZ Pozdravi me mirisom, Unesi me u sjedanje, Zadrži se u trenutku U kojem me ugledaš. Izgrađen sam i postavljen sa svrhom Koju bespogovorno izvršavam. Nema u tome tuge ni radosti, Iščekivanja ili razočaranja. Običan sam i svakodnevan, Satkan od bezbroj istih, Smirujudih dodira i putokaza. Na kraju je vrijeme Donijelo darove promjene: Komadid oljuštene boje, Neprimjetna oštedenja Spojena u vidljiv ožiljak.

16


Sad tek primijetim sebe U odnosu na prostor i predmete, Ljude i pokrete. Pozdravi me mirisom, Unesi me u sjedanje, Zadrži se u trenutku U kojem me ugledaš. I meni, kao i tebi, To je možda jedino Što ostaje kao dokaz postojanja.

17


(Fotografima) FOTOGRAF Čekao sam u zasjedi Vrebajudi zraku svjetlosti, Pokret beznađa, Zamišljenost nesvjesno prebjeglu U svijet izvan zadane stvarnosti. Možda je dugo puhao vjetar Tjerajudi kumuluse Na igru sa sjenkama, Promjenu oštrine, Nemir po kutovima nepokretne slike. Stražario sam nad mjesecima I polumjesecima svojih sjedanja Kao nad teško stečenim znanjem; Ukočenih koljena, Promrzla nosa, Opečenih nadlanica.

18


Strpljenjem sam dozivao Gradski autobus Što de ionako naidi po redu vožnje, Po raspoloženju vozača, Gustodi semafora. Zabio sam se poput čavla U pregib ulične lampe, Prstima zašao pod zrnati asfalt, Umio oči tuđim kudama, Zaboravljenim porukama Na zguljenim fasadama. Kao što bududi lovac Prilagođava tijelo i mozak Tek jednoj jedinoj vještini, Vrebao sam nepokolebljivo Ne bih li zamrznuo Jedan tvoj treptaj I podijelio te s drugima, Živote.

19


SLIKA Ne pitam se jesam li kriva, Ne raspoznajem za što sam odgovorna. Čak i onda kada sam lijepa, Ne znam da li to išta znači. Simetrija mi je ponekad naopaka: Pretjeranost je uhvadena pod pravim kutom U ledu s vrhunskom tehnikom izoštravanja. Izblijedjela boja. Komadid hrđe. Prolaznik na krivom mjestu. U zbiru svih detalja U nekima sam idealna, U nekima osuđena na neuspjeh. Ne pitam se jesam li kriva, Ne raspoznajem za što sam odgovorna. Čak i onda kada sam lijepa, Ne znam da li to išta znači.

20


DALJE Ne traži ono što je svršeno, Ved je počinjeno. Koračaj dalje. Ne zastani u osvrtanju. Ne povrati se u zastajanju. Prošlost stoji gdje pripada. Ti koračaš putem kojeg si dio. Ne osvrni se. Ne zastani. Ne povrati se. Ne boj se onoga što je prošlo. Ved je svladano. Koračaj dalje.

21


MJESTO ZA FOTOGRAFIJU Fotografije i dalje stoje na istom mjestu. Zašto mijenjati mjesto? Čemu zaboravljati one u fotografiji namjerno Kad su namjere često besmislene? Netko je imao namjeru unaprijediti ljudsku rasu; Proizvodi toga su lekcije u knjigama povijesti. Netko je imao namjeru unaprijediti ljudsku svijest; Posljedice i dalje snosimo, Često nesvjesni izvora svojih patnji. Fotografije i dalje stoje na istom mjestu: Željela sam da ih uvijek mogu vidjeti, Željela sam da ih svijet u prolazu vidi, Svijet koji ne mari.

22


Željela sam da imaju svoje mjesto; Namjeru sam ostvarila. Čemu sada mijenjati mjesto? Čemu sklanjati fotografije? Trenutak koji je u njima zabilježen postoji, Kao što postoji rađanje djece. Čak i ako ta djeca ne požive, Rađanje ostaje zabilježeno U bokovima, u krvi, kostima i koži, U njihovu mirisu koji prvi put udahneš Dok još ležiš nemodna i raskrvarena na porođajnom stolu. A mjesta? Ona se ionako promijene sama. Vremenom, stvari dođu i odu Na pravo mjesto, Na krivo mjesto, Na svoje mjesto. Čemu mijenjati mjesto? Čemu zaboravljati nas u fotografiji? Ni umrlo dijete se ne zaboravlja; Ostaje utisnuto u nama Poput fotografije.

23


SLUČAJ NESTALOG ŽIVOTA Spalio sam sve fotografije ubijenog, A ubio se sam Ako se tako može redi. Jednu hrpu snimaka odnio sam na rijeku: Tamo sam ga ponovno utopio Za svaki slučaj. Neki znalci govore kako takve stvari (stvari onog ubijenog) Treba baciti. Stoga sam nabacao u vredice Fotografije na kojima se on nalazio; Naročito pažljivo sve sam ih prebrao. Dugo sam se nedkao oko onih snimaka Koje je ubijeni (samoubojica) Sam načinio:

24


Pejzaže, nodne tramvaje, Voljenu ženu, slučajne prolaznike; Nešto od toga sam ostavio. Neki drugi znalci govore kako takav stan Treba pročistiti zvukovima zvončida, Kutove napuniti solju feng-shuija. Čekao sam da svi stanari otputuju Približno na barem dva dana, Vikend-odmor od napora što izaziva sahrana. Trag svojih namjera i skrivenih odluka Ostavio sam u boji badema Kojom sam osvježio zidove sobe U kojoj se ubijeni objesio.

25


DETALJ Zagledan U čudo nesklada, U očekivanju sudara Dva udaljena svijeta, Zamalo zatvorih oči. Unutarnjim glasom zazvan, Ostadoh još tren otvoren čekati. Tad se oblik prelio U dubinu modrih preljeva Dok je svjetlost nepokolebljivo Rasipala sjaj zelenila Po rubovima neba. Beskraj se počeo gubiti Sve dok nije postao kulisa Za otkriveni detalj. I ja proplakah zbog ljepote.

26


(Slučajnim prolaznicima) POKRET ULICE Moj je korak samo pokret ulice, Vredica u ruci tek nastavak neke priče, Jedne od mnogih, koje nudi grad. Kad se sumrak spusti niz ulicu, Spusti se niz mene također; Kad kiša smoči i okupa zidove, Tad smoči i okupa i mene. Pored ukrasa, plakata, oglasa i reklama, Ispod blještavih neonskih svjetala Ili polupanih lampa; Kroz sve dijelove grada Koraci su mjera moga postojanja: Ja ne poznam njihovu duljinu niti broj. Taj posao prepuštam brojaču. Moje je da hodam dalje i dalje.

27


Podsjetnik sam na nečijeg zaboravljenog oca, Sjedanje na neostvarene želje, Strah od mogude tragedije O kojoj ljudska srca boledivo snivaju. Čak i jasno vidljiv, skriven sam od pogleda; Želja je to ljudska i lako je ostvariva: Želja da se pogleda na neku drugu stranu. Moj je korak samo pokret ulice, Vredica u ruci tek nastavak neke priče, Jedne od mnogih, koje nudi grad.

28


SAVRŠENA Djevojčica sam što se igra školice, Starica što mukotrpno svladava cestu, Jer u djetinjstvu je pohranjena bududnost I u staračkom koraku skrivena nada prošlosti. Vrijeme teče sporije i vrijeme teče brže: To nejednako vrijeme, U meni podjednako vibrira. Djevojčica sam što se igra školice, Starica što mukotrpno svladava cestu; Vrijeme je nejednako u svom trajanju, Ali je objedinjeno u svojoj namjeni. I ja objedinjena sam u nejednakosti Između djetinjstva i starosti I savršena sam jer postojim.

29


SLUČAJNI TRENUTAK Čovjek bilježi samo najbolje trenutke; Uvijek baš oni vise na zidu Ili su pomno umotani U foliju foto-albuma. Svi ostali bivaju zbrisani Trenutnim raspoloženjem, tajnim stiskom prsta I pepelom na skrivenom zgarištu. Čak i kada pođem dalje, Ostajem stajati u kutu nečijeg pogleda Na izgriženom komadu asfalta Dok zaboravljeni znak iza leđa Pokazuje brojeve tramvaja Koje ovdje mogu uhvatiti; Za druge smjerove potrebno je Čekati na drugim mjestima.

30


Vadim sunčane naočale Iz torbe prebačene preko ramena Iako je sunce, koliko mogu primijetiti, Na krivoj strani pogleda. Ostajem slučajno zabilježena Na urušenom komadu stajališta, Zagledana u krivu stranu čekanja. Dok ljudi i dalje bilježe samo one trenutke Koji zauvijek vise na zidu Ili su pomno zaštideni Folijom unutar foto-albuma, Kojeg nitko nikad ne otvara.

31


ZASTANI Zastani. Na tren nestani, Zavrti se u ritmu, Predaj se poretku, Budi. Prestani udisati mirise, Prepoznavati oblike. Iza viđenog pronađi neviđeno, Otkrij novo oko, Prozor u dubinu, Predaj se. Zastani. Korak zaustavi, Zaboravi na sebe. Nestani, Prestani, A zatim budi.

32


ČEKANJE Može nas se promatrati S vrha prema dolje (mi smo oni u podnožju). Može nas se izbrojati I pomno pregledati: Što sa sobom nosimo, Na čemu stojimo, Kamo gledamo, Što i koga za sobom ostavljamo Jednom, kada odemo. Mogu nam se odrediti boje, Duljina koraka, Smjer u kojem smo upravili poglede.

33


Ionako smo ved sagledani, Bezočno pobrojani I u trenutak koji nas je odredio Zauvijek smješteni. Može nas se promatrati S vrha prema dolje; Lako je iz visine spuštati pogled Lako je vidjeti kad ima oštrine I pamtiti ako si u svjesnosti. Nas je opet baštinio netko drugi. Iako otišli, Mi smo zauvijek ostali čekati.

34


MAKAR Nisam znao da tamo stojim. Nisam znao da postojim. Išao sam, a svijet nije primjedivao, Pa sam pomislio kako ne trebam ni ja. Sjedam se sebe: Vredica u ruci, ruka prošarana venama, Jakna na meni Još je na sebi nosila tragove plavetnila. Povremeno bih se sudario S nekim od prolaznika na ulici. Promrmljana psovka Ljutit (možda iznenađen) pogled. Pomislio sam: Trebao bih se malo smanjiti I krenuo sam od svojih ruku – Ljudi su se prestali rukovati s njima. Kako se stoga nisam imao Kome ni osmjehnuti, Cijela glava nekako mi se suzila.

35


Što sam neprimjetniji bivao, To je svijetu postajalo važnije Ne sudariti se sa mnom. Tako sam skupio i noge u koljenima, Toliko da udovoljim potrebi svijeta; Opravdao ga za štap u svojoj lijevoj, A potrošenu vredicu u desnoj ruci. Uskog lica, suženih ramena, Štapom sam kuckao ispred sebe Poput slijepca, Ne bih li upozorio ljude na vrijeme Neka odvrate korak i glavu od mene. Kada mi je jutros prišla jedna žena I u polusklopljenu šaku utisnula kovanice, Osjetih zamah krila u prsima, Radost, milinu, mali osmijeh iz dubina. Nisam ni znao da tamo stojim. Nisam znao da postojim. Makar i kao prosjak.

36


KORAK Korak je prošao ovuda. Poskočio je, Jedanput preskočio, Zatim doskočio. Držao se za ruke s drugim koracima, Povremeno se držao za sebe – Trpajudi šake u džepove kaputa. Tu i tamo bi zaplesao niz stepenice. Tjeran voljom jačom od sebe, Cupkao je, Lupkao, Titrao, Nestrpljivo čekao zajedno s nogom Koju je podigao u zrak.

37


Korak je prošao ovuda I korak ovuda želi opet, i opet prodi. Nepodijeljenih misli, Koncentriranog osjedaja, Zagledan u bududnost Sastavljenu od beskraja hodanja. Korak ne može zamisliti zaustavljanje. Korak ne može zamisliti značenje Koje ono ima za njega: Prestanak postojanja U jedinom poznatom stanju, I trajanje u nekom drugom obliku.

38


ŠALA Dan je bio suviše lijep: Razbijeni mozaik svjetlosti Na odrazu kloparajudeg tramvaja, Golub umiren kao u vlastitom zenu Na sredini popločanog trga. Pomične stepenice tiho su zujale Izbacujudi ljude u osunčani zrak. Plakati su se smiješili. A ljudi? Ljudi su sjedili zajedno na klupi Ili utonuli u mislima promatrali izloge, Sa svojim psima držali se za iste povodce I u skupinama su svirali instrumente. Ja sam bio djelomično slijep: Vidio sam pokrete, ali ne i njihove razloge. Promatrao sam ljepotu ulice Dok patnja se skrivala u prolazima. Mirisao sam parkove, odbačene vredice, Slatko štrcanje vodoskoka. No, ne vidjeh lišde, mrve i kapljice.

39


Neka je žena mahala šalom Ispred željezničkog kolodvora. Vlak se pretvarao da nije projurio tuda. Nečije stope su zakoračile na cestu, A ptice se spustile u nadsvođeno podzemlje. Ja sam išao u krivom smjeru: Neki je sijedi starac okrenuo od mene glavu, Jedna se gospođa i suviše pomno Zagledala u vlastiti buket narcisa, Druga je iz torbe izvadila sunčane naočale; Sad sa sigurnošdu nije morala Gledati u mom pravcu. Čistač ulica se prignuo i rukom posegnuo Za odbjeglim komadidem zgužvanog papira I naši se pogledi nisu uspjeli sresti. Gledao sam u njih i bio sa svima, A oni su me zaobišli u tihom zboru tišine Kao neuspjelu šalu Kojoj se nitko ne može nasmijati.

40


(Uličnim glazbenicima)

POSLUŠAJ Poslušaj. To što imam redi nisu riječi. Poslušaj kroz ruku dignutu u zrak, Kroz ona dva prsta zaustavljena u pokretu. Poslušaj kroz psa na cesti sputanog uzicom, Poslušaj kroz dijete što nemirno se vrzma na trgu. Poslušaj. To što imam redi nisu misli. Poslušaj kroz znakove na cesti, Kroz oblake što plove iznad grada, Kroz miris lipe u sljededoj ulici, Poslušaj, samo poslušaj! Jer, to što imam redi ved je nestalo U titraju daha, žamoru ljudi, Izgubljeno je u zamahu golubovog krila, Iznenadnom uzviku, udaljenom smijehu. Zvono tramvaja zbrisalo je tišinu, Taj papir po kojem pišem, To platno na kojem slikam, Glazbu koju sviram Na rubu tišine, kroz žamor grada Tebi, prolazniče.

41


(posvedeno kanti za otpatke)

MJESTO U kutu pogleda, Na neprimjetnom mjestu, Čuvam nedovršenost Kao obedanje svijeta. Moji su ostatci zaborava: Dovršeni udisaji Ugašenih opušaka. Amo spadaju I Sunce i sjena, Svaki u točno predviđenom Dijelu vremena. Prevrde se nebo, Prolaze ljudi, Mile mravi, Šuljaju se mačke.

42


Mijena Mjeseca, Pa sjena dana i nodi Preko moga lica, Mojih nosnica I moga nevidljivoga oka Plove i dišu, Spuštaju se i dižu.

Samo ja, U kutu pogleda, Na neprimjetnom mjestu, Čuvam nedovršenost Kao obedanje svijeta.

43


MEDITACIJE UZ MORE

(o čamcu) ČAMAC Boje su moje One što stoje U dvoje ili troje: Omeđene, Određene. Neoprezan premaz, Oštedena podloga. Možda mi je drvo prestaro za ljepotu Ili premlado da ga se baci. Zelenilo prvog života Skrio sam duboko U njedra koja nemam.

44


Uzalud. Sunce je svojim žarom Iz mene povuklo svu žestinu: Na meni su ostali Samo pasteli, Rubovi bez prijelaza, Potezi smjeli Neumješnog slikara. Tek jedna kratka sjena Dala je konačni kontrast: Podloga izblijedjele boje Pretvorila se u spokoj vječne vedrine. I samo je konop izgledao Kao da putuje u beskraj, Privezan onkraj mora.

45


(o plovku) KONTRAST U polutami, na određenoj dubini Ispod razine mora, Postoji i stvara se život. U kretanju vode Zibaju se vlati trave I među njima razni oblici života. Sunce je svojim zrakama Prodrlo kroz elemente; U srazu s njima Prelomilo svoju svjetlost U fragmente, Pojavljujudi se i ponavljajudi Poput fraktala, unedogled.

46


Svjetlost je obznanila i mene Dajudi mi boju i oblik. Mogudnost svrhe dali su mi drugi. Sada poput plutače Što ljulja se na odbljescima mora, Poništavam jednoličnost, Označavam površinu Kao kontrast dubini U kojoj sve počiva izvan mene.

47


(o brodici na suhom) KRUGOVI Zabludu sam zadjenuo za rever Kao jedro za jarbol. Napuhnuta nosila me na pučinu; Odbacila me ponekad u kraj. Navigavao sam po nebu, Vodio se oznakama za strane svijeta, Povodio se za vlastitim osjetilima. Zadovoljan sobom i podnebljima, Zadovoljan raznolikošdu i promjenama, Zastao sam da pokažem sebe drugima I da druge upijem u sebe. I nisam razumio Ljepotu ogoljene stvarnosti Kada sam je konačno ugledao; Tek duboko sam udahnuo, Na trenutak sklopio oči I nastavio plovidbu Po meni znanim krugovima.

48


(o napuštenom igralištu) U SUTRAŠNJEM DANU Igra je zastala u tišini, osupnuta. Poput usamljenika koji Tugom plaši prolaznike, Poput duše zbunjeno zastale Između dva svijeta. Blijedih obraza, Začuđenog izraza, Korak po korak Nesigurno je teturala Između konopaca i sivog neba, Od hrpe kamenja do ograde od trupaca. Rukom je nesigurno Prošla kroz kosu, Spustila se na komad Ugažene trave I zagledala se u jezero ispred sebe. Takvu su je pronašla Jučerašnja djeca U sutrašnjem danu, Kako u njih gleda Pogledom neprepoznavanja.

49


MEDITACIJE U ŠUMI

(o trnovitoj grani u snijegu) GRANA Ulovi mi ruke, Skrati mi glavu, Sveži noge na jednu stranu. Treniraš li jogu svaki dan? Znaš li korak starog plesa? Igru borilačke vještine? Poznaješ li skrivene istine? Ugledaj me i bez oka, Obiđi me prije skoka, Sagni glavu, zakreni struk, Kroz vrisak šume osjeti muk.

50


Na tom te mjestu čekam Kao rijeka: Zibam se s ostatkom svijeta, Nose me kiše i vjetar. I samo u magli ili teškoj tišini Prilaziš mi svjesno I u strahopoštovanju; Jagodica tvog prsta Dotiče moj vrh; Vrh obezglavljenog trna.

51


(grana nad jezerom) ODRAZ Ostavljam pejzaž iza sebe: Vjetar ponad vode, Vodu podno brijega, Zvijezde skrivene u danjem plavetnilu, Udaljen odjek kliktanja, Utišan šum u travi, Bijeli trag mlažnjaka. Istovremen sam poput grane Opružene nad površinom vode: Ovdje sam i tamo, I samo me nepotpuna svijest Može podijeliti na dva svijeta.

52


(o pokošenim livadama) SMIJEŠAK Sunce je izašlo i zašlo, Mjesec je sjao i nestajao, Zvijezde su uvijek bile U istom ritmu kretanja. A ja sam stvarao. Sve što jednom načinih, To postoji. Ponavlja se, obnavlja, Raspada, rastače i raste. I nije samo svemir, I nije samo zemaljska priroda, I nije samo vjetar, I nije samo voda, I nije samo zvuk, I nije samo šum U vječnom kretanju.

53


Želja djeteta, Želja starca, Uzdah nepriznatog osjedaja, Miris zahvalnosti kao miris jutra; Sve je neprekinuti titraj Koji raznosi pokret, Osjet i misao. Tako je slikar započeo slikati I slikanje nikad nije dovršeno. Tako je pas počeo disati I disanje nikad nije prestalo. Tako si i ti zagledan u mene. U svakom pokretu, U svakoj boji, Zagasitom premazu, Stidljivo prikrivenoj nijansi Ja sam uvijek tu. Nasmiješi mi se, čovječe.

54


(o procvjetaloj grani – meditacija na behar) KRIVNJA Povukao sam se u sebe. Moja su se stopala pretvorila U koru drveta. Hrapavi sam okrajak proljeda Što osvojeno je laticama. Obilježeno njihovom nježnom ljepotom. Krhkost je stajala naspram mene: Krhkost obilna, prolazna, A svejednako zanosna; Toliko preplavljujuda da nije bilo Ni kontrasta među nama.

55


Zaludu je Sunce u meni Akumuliralo svoju toplinu, Zaludu je u meni bio Blagi miris drveta. Zelena, Bijela, Ružičasta, Žuta. Boje su preuzele mirise cvatnje, Mirisi su donijeli opijenost I ja sam stajao u tom obilju Ne postojedi.

56


FILM Svi smo mi kroničari ţivota, i svoga i tuĎih. Svi ga opisujemo na sebi svojstven način opterećen ili nagraĎen okolišem odrastanja i obrazovanja. Svi imamo svoje impresije. Pisati osvrt o knjiţevnom djelu, napose o poeziji, nije jednostavan zadatak. Pisati o pjesnikinji koja ima svoj utaban put u pijesku knjiţevne arene liči na ludost ili posebno opasnu avanturu. Pjesnici su liječnici ljudskih duša. Nije lako biti umniji od njih. Oni vide i ono što ne postoji u zbilji. Moţda je zbilja samo jedan od volumena u kojemu jesmo.

Zbirka Fotograf zgusnuta je poput molekula magle, a istovremeno lepršava poput latica maslačka. Svojom kvalitetom u potpunosti je usklaĎena i odaje iskustvo pisanja. Autorica ne nameće svoje stavove, ne nudi rješenja, ne nudi opuštanje svojstveno literaturi za godišnji odmor. To je zbir doţivljenog u stvarnosti, ali i vanosjetilna pustolovina uma. Oni koji će u njoj potraţiti sreću, neće je naći. Poezija je u prvom redu sredstvo za nahraniti dušu.

Biti pjesnik u maloj kulturi, ovdje prvenstveno mislim na brojnost naroda, nije lako. UsporeĎivati se s poznatijima, s onima koji su ovjenčani lovorikama nagrada i brojnošću tiskanih primjeraka, moţe zvučati pretenciozno. Ali moram primijetiti kako egzistencijalizam u ovoj zbirci pjesama puno bolje i toplije zvuči nego u većini djela poznatih francuskih i njemačkih pisaca. Oprosti mi, JeanPaul. Albert, ovo nema veze s tobom. Potkrjepljujem ovu tvrdnju stihovima iz pjesme 'Dokaz': Pozdravi me mirisom / Unesi me u sjećanje / Zadrţi se u trenutku / U kojem me ugledaš / I meni kao i tebi / To je moţda jedino / Što ostaje kao dokaz postojanja. Prolazeći opetovano pjesmama ove zbirke kraj dokaza, uličnih lampi, biciklističkih staza i inih stihova, vidim smisao i nadu i prešućeno, a što se čita izmeĎu redova. Jedino na taj način doţivljaj pročitanog je svrhovit. Fotograf je svevremenska zbirka misli (iako bih ju ja nazvao Film), prepuna kontrasta, mirisa i krasnih boja, biser koji bi neki kritičari ludilom proglasili htijući pohvaliti izvrsnost

57


uma. Izvrsnost ove zbirke hvali svaki njen pokret, svaki njen stih: Koraci su mjera moga postojanja / Ja ne poznam njihovu duljinu niti broj / Taj posao prepuštam brojaču / Moje je da hodam dalje i dalje ('Pokret ulice'). Nije svaka poezija za svakoga. Svatko ima svoje čitatelje. Poezija Zorice Avdagić nije pisana za široku publiku. Pisana je za sladokusce ţeljne oplemenjivanja; za one koji ţele napuniti bateriju ţivota. Ili, kako bi to ljepše rekla sama pjesnikinja u svojim uputama za upotrebu napisanima u pjesmi 'Zastani': Prestani udisati mirise / Prepoznavati oblike / Iza viđenog pronađi neviđeno / Otkrij novo oko / Prozor u dubinu / Predaj se / Zastani / Korak zaustavi / Zaboravi na sebe / Nestani / Prestani / A zatim budi. Slijedom napisanoga i pročitanog i ja sam puno puta zastao pišući ovaj osvrt; otprilike kod svake strofe, kod svakog stiha.

Marko Brekalo

58


BILJEŠKA O AUTORICI I ZBIRCI FOTOGRAF Zorica Avdagić (roĎena Krističević), hrvatska pjesnikinja podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, baštinica je svega lijepog što multikulturalna sredina nosi sa sobom. Već dugi niz godina stvara ljepotu u formi stihova. Spada u onaj maleni krug pisaca poezije što nude vedrinu i ljepotu. Svoje putovanje kroz vrijeme i prostor smatra svojim ciljem, a rezultati putovanja ukoričeni su u trima tiskanim zbirkama poezije i trima digitalnim zbirkama priča i pjesama: Sedmo slovo slobode (Matica hrvatska Zaprešić, recenzenti prof. Branko Maleš i akademik Tonko Maroević, 2006.) - zbirka pjesama ratne i poratne tematike; Potrošeni Adonis (Matica hrvatska Zaprešić, recenzenti Jozefina Dautbegović i akademik Tonko Maroević, 2008.) - zbirka pjesama u kojoj poetski pristupa antičkoj mitologiji; Hod na prstima (vlastita naklada u tiskanom obliku; na portalu Digitalne knjige u digitalnom obliku, 2011.) - zbirka pjesama u kojoj obraĎuje temu nasilja u obitelji; objavljena u sklopu humanitarne akcije Ţenska pomoć sada za prikupljanje sredstava za Sigurnu kuću; Footnotes of a divorcee / Raspušteničke fusnote (digitalno izdanje na Amazon.com, 2012.) zbirka kratkih priča na engleskom jeziku u prijevodu prof. Elene Ţugec; Fotograf (digitalno izdanje na platformi ISSUU, 2016.). Ţivi i stvara u Zaprešiću. Zbirka poezije Fotograf (2016.) nastala je kao pokušaj iskoraka u suprotnost uobičajenome. Uvrijeţeni je postupak da pisanu riječ prati ilustracija koja nastaje nakon teksta i tematski je vezana uz njega. U ovome slučaju fotograf Jurica Lenard najprije je osmislio i iznjedrio seriju fotografija odreĎene tematike koje je autorica zatim 'ilustrirala' pisanom riječi. Izbor forme pisanja pao je na poeziju, takoĎer s namjerom da se učini iskorak - pjesme ove zbirke plod su dubokog promišljanja nad tehnikom i formama koje su upotrijebljene za njihovo nastajanje. Iz ove zbirke pjesama i opusa fotografija Jurice Lenarda nastao je projekt Meditacije u koji je uvršteno sedamnaest pjesama iz zbirke Fotograf te isto toliko fotografija iz spomenutog opusa. Meditacije su osmišljene kao album umjetničke fotografije od kojih je svaka popraćena meditacijom u poetskom obliku. Predstavljanje ovog projekta javnosti već je započeto, a izdavanje albuma u obliku knjige planirano je za jesen 2017.

59


Sadržaj 7 8

Zarobljena Smisao

32 33

Zastani Čekanje

9 10 11 13 14

Skup (Jato) Sjena Perspektiva Staza Biciklistička staza

35 37 39 41 42

Makar Korak Šala Poslušaj Mjesto

15 16 18 20

Čuvar Dokaz Fotograf Slika

44 46 48 49

Čamac Kontrast Krugovi U sutrašnjem danu

21 22 24 26

Dalje Mjesto za fotografiju Slučaj nestalog ţivota Detalj

50 52 53 55

Grana Odraz Smiješak Krivnja

27 29 30

Pokret ulice Savršena Slučajni trenutak

57 59

Marko Brekalo: Film Bilješka o autorici

60


61


Fotograf