Issuu on Google+

Marijan Jelenić

GALERIJA VELIKANA


Marijan Jelenić

GALERIJA VELIKANA

VODNJAN, 2004.


Naslovnica: “Bogorodica sa svecima”, Gaetano Gresler, detalj. Sveci: sv. Grgur papa, sv. Anton opat, sv. Anton Padovanski Pečat na poleđini i svakoj stranici sa relikvijara sv. Jone proroka, Zbirka sakralne umjetnosti, br. 33.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Puli UDK 247.3:235.3> »13/18» :26(497.5 Vodnjan) JELENIĆ, Marijan Galerija velikana / Marijan Jelenić. - Vodnjan : Župni ured Vodnjan, 2004. - 399 str. : ilustr. (pretežno u bojama) ; 23 cm Bibliografija: str. 371. - Riassunto ; Contents ; Zusammenfassung. ISNB 953-99630-0-1

Izdaje: Župni Ured Vodnjan © Odgovara: Marijan Jelenić Slike: Marijan Jelenić i Duško Marušić Čiči Grafička priprema: Ennio Malusà Štampa: ENED Fažana

4


MIRABILIS DEUS IN SANCTIS SUIS Ps 67.36

5


6


Predgovor Rado se odazivam pozivu vodnjanskog župnika vlč. Marijan a Jelenića da uz izdanje knjige “Galerija velikana” napišem popratnu riječ. Ponajprije iskrena čestitka autoru na opsežnoj knjizi koja sadrži podatke o gotovo 300 svetaca i svetica čije se relikvije čuvaju u crkvi sv. Blaža u Vodnjanu! Knjiga je plod strpljivog i ustrajnog rada ovog župnika “radoholičara”, zaljubljenika u sakralnu baštinu (i u relikvije svetih) Vodnjana i Istre, koji čitavog svog svećeničkog života, uz svoje redovite pastoralne obveze, ulaže velike napore također u očuvanje i predstavljanje sakralne baštine naše Crkve. Relikvije ili svete moći, ostaci tijela nekog sveca ili blaženika čiji je kult odobrila Crkva, u časti su kod vjernika od samog početka kršćanstva. U crkvama, mjesto čuvanja zemnih ostataka svjedoka vjere-mučenika (confessor), tzv. konfesija, bila je isprva zatvoren sarkofag, zazidan u oltaru ili ispod njega. Kasnije se u zidu pravi prozorčić (fenestella confessionis) kroz koji se može vidjeti sarkofag s relikvijama mučenika. Nerijetko su se mogle vidjeti i same relikvije. Iz te konfesije se poslije razvija posebna prostorija za sarkofag koja postaje pristupna ljudima, dapače sam je sarkofag u funkciji oltara. Razvojem se kasnije došlo do toga da su se relikvije sve do nedavno stavljale u samu menzu oltara a danas u stipes odnosno podnožje oltara. Dakle, grobovi mučenika, kasnije također i drugih svetaca, bili su za kršćane oduvijek mjesta okupljanja i molitve. Sveta se misa često služila upravo nad grobom, na koji je način znakovito povezana jednim žrtvenikom (oltarom) i žrtva Isusova i žrtva njegova sljedbenika - kršćanina. “Oltar i grob mučenika bili su, dakle, već tada stavljeni idealno i realno u onu usku vezu koja če kasnije prema liturgijskom pravu morati biti uspostavljena svuda gdje bude kršćanskih oltara. “ (Jedin) Smisao čašćenja svetaca odnosno njihovih relikvija jest u tome da se izrazi zahvalnost ljudima koji su svoj život na herojski način posvetili ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Drugi je razlog, da oni koji ostaju “na zemaljskom putu” imaju u svecima uzor ponašanja. Treći je razlog poticaj da se njima obraćamo kao zagovornicima u potrebama duše i tijela. Čovjeku su potrebni uzori. Kad nema pravih, nametnut će se loši. Sveti Otac, brojnim proglašenjima svetih iz svih vremena i staleža i naroda, želi nam pružiti uvijek svježe primjere nasljedovanja Krista. U Svetoj godini

7


2000. on je uputio poziv svim biskupijama svijeta da popišu svoje svjedoke vjere i čovječnosti i da njih stave pred sebe kao uzore. “Potrebno je da mjesne Crkve učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo” (TMI37). Neka i knjiga “Galerija velikana” posluži tom plemenitom zadatku: predstaviti ljudima današnjice mnoštvo velikana duha kao prave uzore, koji su se nadahnjivali Kristom i živjeli od snage njegova Duha te u društvu bili “svjetlo svijeta “ i “sol zemlje “. U Poreču, na Cvjetnicu 2004.

Ivan Milovan biskup porečki i pulski

8


UVOD

Č

ovjek ima trostruki zadatak: rasti, raditi i postati svet. Rast i rad su samoostvarenje, a svetost je cilj života. Svet je Bog. (Otkr. 4,8) A svetost je vlastitost kojom se sve čini pravedno i dobro. Sa svetošću čovjek nadilazi svijet, sebe i suoblikuje se Bogu kao Ocu. Kao što Sunce privlači sve živo, tako i Bog uvijek sve ljude privlači k sebi. Božja je svetost zasjala u mnogim ličnostima koje svijet pamti kao uzore. Ali se posebno očitovala u Isusu Kristu “slici Boga živoga”. Kako kaže Sveto pismo k Bogu su stigla “velika mnoštva koje nitko ne mogaše izbrojiti iz svakoga naroda” (Otkr. 7,9) Po primjeru Isusa Krista, mnogi su se ljudi posvetili tijekom kršćanske povijesti. Svece razlikujemo kao: apostole, mučenike, pastire, crkvene naučitelje, djevce, djevice, svete muževe i žene, redovnike i redovnice, pokornike, te one koji su vršili djela milosrđa. Sveci su zasjali u svojoj sredini kao uzori i prijatelji. Posebno su se štovali mučenici kao svjedoci Božje nazočnosti u njima. Bog ih je potvrdio kreposnim životom i darom čudesa. Mnoštva su išla na njihove grobove i na mjesta gdje su sveci boravili. Mnogi su se sastajali na svečevom grobu i pokopali uz njega. Željeli su u svečevu društvu živjeti i čekati uskrsnuće. Štovali su svečeve tjelesne ostatke, relikvije ili “moći”, kako su ih nazivali zbog čudesnih zbivanja. Cilj je mnogih hodočasnika bio grob svetog mučenika. Osobito se hodočastilo u Rim na grobove sv. Petra, sv. Pavla i sv. Hipolita, na grob sv. Ciprijana u Kartagu, sv. Sergija u sirijsku pustinju, sv. Martina u Tours, sv. Feliksa u Nolu i sv. Mene u Egiptu. (1) Od kraja 4. st. počinju se uvelike štovati i sveci koji nisu podnijeli mučeništvo, ali su se isticali posebnim vrlinama i pobožnošću kao pustinjaci, samostanci i biskupi, neustrašivi branitelji kršćanskih istina. (2) Od 4. st., nakon što je 313. kršćanima dana sloboda, nastoji se slaviti misa što je moguće bliže grobu sveca, a oltar se bazilike postavlja na mjestu mučeništva. Otuda i običaj da se kasnije i svim crkvama daju relikvije sveca, a oltar se polako od drvenog ili kamenog stola oblikuje u sarkofag kao počivalište relikvija nad kojim će se od 8. st. uobičajiti ciborij, baldahin na četiri stupa s kojih se spuštaju zavjese nalik šatoru gdje boravi svetac i u metalnoj posudi Presveti Sakramenat. (3) Danas se u sve oltare ugrađuju relikvije.

9


10


GLAS O ČUDESIMA

N

ema sumnje da su sveci čije se relikvije nalaze u Vodnjanu imali veliki upliv na ljude svoga vremena. Jednako tako i nakon smrti zagovorom onima koji su im se utjecali. Ni suvremena Crkva ne proglašava svetima one koji se nakon smrti ne potvrde čudesima. Povijest razlikuje svece od heroja i uspješnih ličnosti upravo po duhovnim učincima. Iz životopisa se svetih vidi kako se Bog po njima proslavio. Uz ostatke su naših svetaca mnoštva prolazila, posebno na blagdan zaštitnika sv. Blaža. A nakon izlaganja javnosti, pristup je drugačiji. Iako smo kasno počeli bilježiti neobična svjedočanstva, ipak ih se skupilo više od 130. Jedan bračni par iz Zagreba, liječnica i inženjer, donijeli su pokazati dijete kojega su dobili nakon mnogo godina beznadnih pokušaja jer su ovamo hodočastili i molili. Baka je djetetova ovdje ostavila svoj bračni prsten. Jedna je majka nakon teške prometne nesreće sina sanjala neraspadnuta tjelesa svetih. Raspitivala se ima li negdje nešto slično. Kada je došla ovamo, prepoznala je slike iz sna, danima se ovdje molila i sin je spašen. Jedna liječnica sa Kvarnera, već u beznadnom stanju, svjedoči kako je ovdje ponovno našla sebe, vratila se životu i nastavila raditi kao kardiolog. Najviše se među svetima za uslišanja traži sveta Nikoloza. Mnogi se upisani u Knjizi utisaka molitvom utječu Bogu zagovorom svetaca. To je najbolji znak da se ovamo ne dolazi samo iz radoznalosti već zbog duhovnih potreba. Neki ovamo dolaze svake godine i više puta godišnje.

IZLAGANJE JAVNOSTI

O

d samog mog dolaska u Vodnjan 1972. osjetio sam veliku odgovornost pred brojnim ostacima svetih. Relikvijari su tada bili smješteni u zidnom ormaru desno od Sakristije prema svetištu. Crkva je danju bila otvorena. A nakon sprovoda i između liturgijskih čina i Sakristija. Ormar je stajao nezaključan i svakome dostupan. Još su u gorem stanju bili sarkofazi sa neraspadnutim tjelesima.Župnik je Vinko Pereša sve to 1952. g. iz desne kapele sv. Ivana Krstitelja, odnosno, danas Majke Božje Lurdske, prenio u uski prostor do sakristijskog hodnika u potpuni mrak gdje je sve stajalo bez ikakvog nadzora. Na blagdan zaštitnika sv. Blaža, hodočasnici su prolazili svetištem, pa uz sarkofage koje bi obično osvjetljavale dvije voštanice. Prolaznici su u tišini prolazili, dirali sarkofage i prekrižili se, znajući da prolaze uz tjelesa svetih. Godine 1976. sarkofazi su prenijeti iza glavnog oltara, iznutra su diskretno osvijetljeni, derutni dijelovi maskirani komadima crvene tkanine i zaštićeni staklenom stijenom. Nakon prikazivanja na Zagrebačkoj televiziji iste godine, počeli su, posebno ljeti, dolaziti i strani posjetnici.

11


G. 1984. u suradnji s Arheološkim muzejom Istre u Puli, posebno zauzimanjem direktorice mgr. Vesne Girardi Jurkić, glavninu smo relikvijara izložili u Zbirci sakralne umjetnosti u bivšoj Sakrististiji, a dio stavili u zidni ormar s desne strane svetišta. Otvaranjem javnosti, pogotovo nakon izlaganja dijela relikvijara u Veneciji 1985. godine, relikvije svetaca do danas pobuđuju sve veće zanimanje. Kroz 25 godina uz skromne mogućnosti prihvatili smo oko 200 tisuća posjetnika, od kojih je polovica bila školaraca.

ŽIVOTOPIS SVETACA

R

adoznalost mnogih posjetilaca i brojna pitanja o svecima, nametnula su potrebu što boljeg poznavanja svetih čije se relikvije ovdje nalaze. Već je za katalog Zbirke trebalo iščitati imena svetih u relikvijarima. Nakon toga još i napise uz relikvije u sarkofazima. Tako je ustanovljeno da se ovdje čuvaju ostaci 264 različita sveca, mnoštvo neidentificiranih relikvija, te relikvije vezane uz osobu Isusa Krista i Bogorodice. Ukupno 287 različitih svetaca. Nije utvrđen ukupan broj relikvija jer treba zauzeti kriterij: smatrati li svakog sveca jednom relikvijom, ili pak i svaki odijeljen tjelesni komadić? Početkom pisanja životopisa pojedinih svetaca naišao sam na goleme poteškoće. Iz nekih je relikvijara bilo teško pročitati natpise. Otvarati se nisu smjeli jer su plombirani. Za opće poznate svece bilo je lako iz literature preuzeti osnovne podatke. Ali su neke relikvije označene slabo, samo imenom. Među mnogim svecima istog imena, bilo je teško zauzeti kriterij kojem pripadaju naše relikvije. Knjiga nije naučna rasprava i definitivno dokazivanje čije su relikvije u dubioznim slučajevima jer za takvo što nije bilo uvjeta. Tek bi istraživanjem relikvija i usporedbom genetskih snimaka relikvija istoimenih svetaca za neke bilo moguće utvrditi sigurni identitet, te radi li se o jednom ili dva različita sveca. Poznate je inače, kako se zbog nedovoljno poznatih činjenica preklapaju podaci različitih, a istoimenih svetaca. Iako je objavljivanjem ovog teksta napravljen golem posao jer se prvi puta pokušava sve popisati uz životopis, ipak predstoji velik i odgovoran dio posla. U knjizi se uopće ne govori od kojeg su dijela tijela relikvije ukoliko to nije naznačeno u samom latinskom natpisu, niti u kakvom su stanju zatečene, o veličini, niti o pratećim materijalima. Pod povećalom se jasno vidi plijesan u relikvijarima. primjećuje se polako nestajanje natpisa, zato je ovo, zapravo, vapaj javnosti za pomoć. Od nekih sam svetaca zatekao samo natpis odvojen od relikvija i bez relikvijara. Relikvijari su zasigurno razbijeni a krhotine bačene. U tom sam slučaju svečev život opisao jer su njegove relikvije dotakle ovo tlo, i vjerojatno se nalaze među relikvijama koje su tako postale neoznačene, a i sam se natpis koji je dirao relikviju može smatrati relikvijom “per tactum”.

12


NESAVLADIVE TEŠKOĆE

J

oš je teže bilo zauzeti stav u više slučajeva kao primjerice kad su nađene relikvije istog imena, različitih atributa, kao ”Sv. Maksimin mučenik” i “Sveti Maksimin biskup”. Teško je povjerovati da je kršćanska tradicija smetnula s uma da je neki biskup bio mučenik, kao što ni nekom mučeniku nije mogla pridati i ime “biskup” ukoliko nije bio. U prvom je planu bilo uz životopis sveca donijeti likovni prikaz za ilustraciju knjige. Kasnije sam u razgovoru s nekima uvidio kako je bolje donijeti sliku relikvija pošto ima onih koji sumnjaju da sve to uopće postoji u Vodnjanu i sa smiješkom prelaze preko problema. Fotografiranje je dodatno otežalo pripremu knjige, pogotovo i nastojanje da se sa relikvija vidi natpis. Zato su mnoge fotografije kose, mutne neke gotovo nevidljive. Bez otvaranja relikvijara i laboratorija teško je napraviti kvalitetne snimke kao što materijal zaslužuje. Za dobru bi dokumentaciju trebalo slikati i popratne predmete i mnoge detalje.

PROPALI POKUŠAJI

G

odine 1991., u vrijeme agresije na Hrvatsku, zbog visokog rizika, Zbirku smo pohranili u tajnom skloništu. Kroz 18 mjeseci u neadekvatnim uvjetima svi su eksponati pretrpjeli štetu. Neki su nam se pozlaćeni predmeti veoma oštetili, neki posve raspali. Šteta nije nikada procijenjena. Sarkofazi su sa tjelesima svetih i brojnim relikvijama ostali na svom mjestu. Imali smo u pripremi vreće pijeska. U slučaju bombardiranja sve bi bilo uništeno. Spektakularna krađa, izvršena u crkvi 1994. g. još nas je jednom uvjerila kako je sve ovo zapravo u rizičnim uvjetima. Ukrade li netko relikvije, kako ih pronaći? Zato sam predlagao da se relikvije, osobito one bez relikvijara genetski snime i uzme identitet. Tada smo bili u neslužbenim pregovorima sa Interpolom iz Njemačke preko Istranina Metodeka Sironića koji je radio na analizi hrane. Nažalost, pokušaj nije ostvaren. Zbirka, a pogotovo sarkofazi u svetištu, sve je u trajnoj opasnosti od požara, prevelike oscilacije temperature, vlage, mikroorganizama, ultra i infra zraka. Mnogi su nas osobito, strani posjetioci korili zašto se sve to drži tako neodgovorno. Župni je Ured svjestan činjenica, 1998. ovamo pozvao direktora kemijskih laboratorija vatikanskih muzeja dr. Gabriella Nazzareno koji nam je ostavio svoj pismeni projekt. Zbog nedostatka novca, i uza sve pokušaje, do danas nije ništa učinjeno.

13


ODGOVORNOST PRED BUDUĆNOŠĆU

B

ez sumnje se ovdje nalaze ostaci mnogih ponajvećih sinova ljudskog roda koji ne smiju biti zaboravljeni, podcijenjeni ni prepušteni propadanju. Zato sam i dao naslov knjizi “Galerija velikana” Nakon dugog iskustva i bespomoćnosti, javnosti predlažemo tri izbora: a) sve zatvoriti i izolirati da se oštećenja smanje do naknadne prave zaštite, b) sve antropološki, muzejski proučiti, katalogizirati i zaštititi da se zna što je ovdje bilo u slučaju krađe ili elementarne nepogode, c) izložiti javnosti na doličniji i sigurniji način uz smještaj u adekvatnijem i klimatiziranom prostoru koji bi se mogao izgraditi sjeverno od crkve ili izgradnjom kripte. Idejna je rješenja kao osnovu za daljnje razgovore izradio dipl. arh. Slaven Cetina iz Pule. Postoji benevolentno mišljenje o izgradnji prostora sjeveroistočno do crkve na površini cca. 300 kvadrata. Međutim, na prvi glas o kripti uznemirili su se duhovi. Jedni se boje za sudbinu crkve, drugi ne vide opravdanost troška, te predlažu paušalna rješenja, kao smještaj u nove prostorije sjeverno od crkve ili čak fumigaciju. U kršćanskoj tradiciji crkva se gradi nad grobom sveca, mučenika. Iznošenje bi relikvija iz osi crkve bila degradacija. Mislim, iako to nije moje nadleštvo, da bi bilo najlogičnije sve relikvije smjestiti u kriptu. Razlog je više i taj što se crkva dolaskom posjetnika sve više paralizira. Mnoštvo relikvija koje ovdje čuvamo stjecajem povijesnih okolnosti, zahtijeva bez odgađanja i uređenje okoliša crkve, vijenca zgrada i preusmjerenje prometa koji ometa mir crkve. Potrebno je urediti pod crkve i namještaj. U planu je također obogatiti velika troja vrata izradom biblijskih motiva u bronci a busolu likovima istarskih svetaca. Dovršenje će vitraža čuvati crkvu od infra i ultra zraka i činit će je oazom mira i sabranosti. Temeljita bi restauracija inventara pridonijela otmjenosti. Pošto je i Vodnjan dao svoje velikane, među kojima najviše strše botaničar Bartolomeo Biasoletto †1859., slikar Venerio Trevisan †1871., kompozitor Antonio Smareglia †1929. i latinista mons. Giuseppe Del Ton †1997. Uz “Galeriju bi velikana” i njima trebalo dati počasno mjesto brončanim bistama ili kipovima u neposrednoj blizini crkve. Doličnom prezentacijom relikvija, ovo može postati jedinstvena hodočasnička destinacija u ovom dijelu svijeta. A naše dugogodišnje iskustvo neupitno svjedoči kako ljudi ovdje u susretu sa svetima doživljavaju izuzetne trenutke. Želimo svim posjetnicima “Galeriji velikana” njihov zagovor!

1. K. Bihlmeyer – H. Tuechle, Storia della Chiesa, sv. I., & 70, br. Str.str. 417 2. Id, br. 3, str. 418-9 3. Id, & 71., br.3, str. 427

14


1. Sveti Adaut mč, † 288.

vrijeme progonstva Dioklecijana, u Rimu je živio rimski građanin Feliks, svećenik na glasu velike svetosti. U hramu boga Serapiona bio je izbran da žrtvuje božanstvu. Pljunu u kip. A kip se raspao iako od metala. Isto se ponovilo u hramu Merkura i Dijane kamo ga silom odvedoše. Nakon svega predali ga u ruke sucu Dragonu optužujući da je vrač i varalica, te ništi božanstva svojim čarolijama. Mučili ga drvenim rastezalom. Videći kako se ne boji, odrubiše mu glavu. Drugi izvori govore kako su ga odveli u Ostinenze. Putem sretnu vojnicima nepoznatog kršćanina. Taj shvativši kako uznika vode na smrt, bojeći se da možda ne klone od straha pred mukama, poče glasno govoriti: Zakon i mjesto koje on drži, držim i ja.” Pred svima ispovijedi vjeru u božanstvo Isusa Krista. “I ja želim umrijeti iz ljubavi prema Njemu.” Pristupi Feliksu, zagrli ga i poljubi poljupcem mira, kako su kršćani običavali na svojim susretima. Krvnici pogubiše oba. Kako nisu znali ime tom čovjeku, njegovo nam se ime sačuvalo kao Adaut, što znači “pridružen”. Htio je podijeliti ne samo suosjećanje već i mučeništvo sa svećenikom Feliksom. Neviđene li solidarnosti! Ubijeni su 30. kolovoza 288., prema drugim izvorima 303/4.g. I taj se dan slavi kao njihov blagdan. Pojedinosti njihova mučenja nisu poznate. Grobovi su svetih Feliksa i Adauta bili meta brojnih hodočasnika u Rimu već u 4. st. O njima su pisali Beda i Adon, nadbiskup Trevira.

Leggendario, 616-7 Missel biblique, 1835.

15


2. Sveti Abdon mučenik, † 253.

P

orijeklom je iz Perzije. Živio je u vremenu kada su kršćani pokazali izuzetnu postojanost u vjeri. Masovno su pohođali grobove mučenika te i on pristupi zajednici vjernika. Vjera se upoznavala na hrabrosti mučenika koji se nisu bojali muka ni smrti jer se u njima očitovala snaga Božja. Nadjačavali su muke i išli k živome Bogu. Nakon što je car Decije slavno pobijedio, osjećao se dužnikom božanstvima i žestoko poče progoniti kršćane koji nisu štovali rimska božanstva. Mnoge je mučio u Babiloniji. Iz tog su vremena poznati mučenici Permanije, Elionos, Gizotel, đakoni Luka i Mucije, kao i dva ugledna građanina: Abdon i Senon koji su neustrašivo i svečano pokapali mučenike za vjeru. Njih je car osobno pozvao i ispitao kako mogu pokapati protivnike božanstava. Priznaše da su kršćani i optužbu da su pokapali izjavljujući kako ne osjećaju obvezu štovati zakone protivne kršćanstvu. “Ne znate li, upita car, da je vaš život u mojoj ruci i da vas mogu smaknuti?” “Znamo, naš je život u ruci Kristovoj koji je došao da nas spasi”, odgovoriše. Decije ih zatvori sa uhićenima u Perziji i svečano se vrati u Rim. Sazva Senat, dade privesti Abdona i Senona svečano obučene i svezane lancima. Izvjesti o sjajnoj pobjedi i nepokornosti glavara naroda da žrtvuju. Htio je da žrtvuju pred Senatom, a oni rekoše: ”Mi smo sebe žrtvovali Kristu.” Zapovjednik naredi da se bace u zatvor. Sutradan su ih pokušavali nagovoriti da se poklone liku Sunca. Kad su odbili, izbičuju ih bičevima sa olovnim kuglicama. Krvave i gole bace u Arenu, puste na njih dva lava i tri medvjeda. Životinje sjednu kraj njih. Onda uđu gladijatori koji ih ubiše 30. srpnja 253. Tjelesa im se čuvaju u Parmi.

Leggendario, 504

16


3. Sveti Agapit opat, † 274.

R

ođen je u Palestrini u Italiji. U vrijeme progona cara Aurelijana, kao petnaestogodišnji je dječak gledao kako kršćani bježe u šume i kriju se po planinama i grobnicama. Svećenik Porfirije ga je poučio kako treba živjeti čisto i u vjeri. Mladić se oduševio, sam se predstavio caru da je kršćanin i želi umrijeti svjedočeći za vjeru. Car se čudio dječakovoj hrabrosti. Mučio ga na razne načine i baci u zatvor. Zaduži suca Antioha da ga prisili žrtvovati. Četiri mu dana nije dao jesti. Peti mu dan na glavu baci žar. Onda je bičevan. Bio je jedna rana. Onda ga objese za noge. Pod glavom mu palili vatru, nabacivali stvari da ga muči zagušljivi dim i polijevali vrelom vodom. Dječak je hvalio Boga. Sudac je bjesnio, tukao ga po ustima, razbio vilice. Sudac se neočekivano sruši sa stolice i ubio. Car onda naredi neka se dječaka baci zvijerima. Životinje ga nisu ni dirnule. Tada ga izvedu iz grada i odrube mu glavu. Crkva slavi njegov blagdan 18. kolovoza. Tijelo mu je kasnije pronađeno u Parmi.

Leggendario, 579-80

17


4. Sveta Agata, djevica i mučenica, † 253.

vrijeme cara Decija i prokonzula Sicilije Kvintijana, silili su kršćane na žrtvovanje i otpad. Kvintijan sazna i zaljubi se u bogatu i lijepu Agatu. Sazna da je kršćanka. Zatvori je u Kataniji i izruči Apodiziji koja je imala devet kćeri razvratnog života koje su imale zadatak odvratiti Agatu od časnog kršćanskog života i uvjeriti kako će je Kvintijan zadovoljiti. “Moje je srce na čvrstom temelju, u Isusu Sinu Boga živoga. Budi siguran, ni tvoje riječi, obećanja ni prijetnje suca, ne mogu nikada promijeniti moju odluku. Prije će željezo i kamen smekšati no što ću napustiti vjeru ili prihvatiti tvoju ljubav.” I odbi nakit i sve darove. “Od koje si obitelji, djevojko?”, upita Kvintijan. “Od slavne plemićke obitelji, poznate čitavom carstvu” “Zašto onda radiš kao ropkinja?” “Nije neobično. Ja sam službenica Kristova.” Naredi joj žrtvovati ili zaprijeti mukama. “Baciš li me među zvijeri, kad čuju ime Isusovo, postat će pitome. Baciš li me u vatru, sići će rosa s neba i osvježiti me. .. iz bilo koje muke, oslobodit će me Duh Sveti koji prebiva u meni.” Zatvore je. Sutradan je svukoše i objesiše. Vezaše je za noge i rastezaše. Bičevali je, tukli željezom, odrezaše dojke. “Okrutniče, kako se ne stidiš, mučiti ženu na mjestu na kojem si sisao mlijeko svoje majke?”, upita. U zatvoru joj se ukaza Petar apostol i izliječi. Zatvor se rasvijetli. Stražari pobjegoše. Agata osta na mjestu. Kvintijan je još jednom pokuša nagovoriti na otpad. Onda je dade potpaliti vatrom. Grad strese jaki potres. Baci je u zatvor. Agata je molila: ”Gospodine, primi moju dušu.” I preminu 5. veljače 253. Zaštitnica je kršćanskih majki. Leggendario, 618-20

18


5. Sveti Agaton mučenik, † ?

O

d više Agatona koji se nalaze u literaturi, predmnijevam za našega čije relikvije posjedujemo samo sa oznakom “mučenik” da je onaj iz Aleksandrije u Egiptu. Aleksandrijski sinasarij spominje 4. rujna u tom gradu šest svetih mučenika. Njihova su imena: Agaton, Petar, Ivan, Amun, Amuna i njihova majka Rebeka. Sve nas podsjeća na hrabru majku braće Makabejaca. Mučeništvo su podnijeli u mjestu Šabrah nedaleko od grada Aleksandrije. Mučeništvo je naredio upravitelj Armenije. Njihova su tjelesa bila pokopana u pokrajini Al Buhayrah. Kasnije su prenijeti u grad Sammutyah. Nažalost, nemao nikakvih posebnih podataka o njihovu životu, radu, ni podnijetim mukama. Ali se može pretpostaviti ukoliko su svi poginuli zbog vjere, a mogli su odstupiti, da su bili izuzetna kršćanska obitelj.

Bibliotheca sanctorum, sv. I., str. 343

19


20


6. Sveti Alban biskup mučenik, † 404. st.

S

veti se Alban časti u Burano u župnoj crkvi sv. Martina. S njime se slavi sv. Dominik pustinjak. Prema pučkoj predaji koju su zapisali Pietro de Natalibus u 15. st. i Nicolo’ da Ca’ Taiapietra u 17. st., oba su sveca mučeništvo podnijela zajedno. A njihova su tjelesa stigla na čudnovati način plivajući morem u velikom mramornom sarkofagu u kojem se nalaze i danas.Pisci zajedno s njima spominju i sv. Orsa čije se ime ne nalazi zapisano na sarkofagu. Vjerojatno se u svojem pisanju oslanjaju na druge starije legende i onu iz 11. st. koja spominje sv. Albana iz Magonze i sv. Orsa koji je bio mučen u Augusti. D. Papebroch smatra vjerojatnijim da su sv. Alban i sv. Orso mučeništvo podnijeli zajedno negdje na Istoku u vrijeme borbi sa ikonoklastima. Navodno su sa otoka Nasso krenuli Alban, Teonist i Orso i stigli u Milano oko 385., a sveti ih milanski nadsbikup Ambrozije posla preko Alpa da protiv arijevstva učvrste kršćane Galije. Alban utemelji više samostana iz kojih potekoše znameniti ljudi, a redovnicima je bio velik uzor. Alban i Teonist stigoše u Magonzu 404. Albana pogubiše krivovjerci u Hunumu, a Teonist stiže do Vercellija. Njihove su relikvije prenijete na Monete Marte, Albansberg gdje car Karlo Veliki sagradi baziliku. G. 826. tu je kršten njemački kralj Harald. Relikvije su za vrijeme Križarskih ratova prenijete u Veneciju poput mnogih drugih. Sveca se časti kao zaštitnika protiv kuge. Danas su izložene u župnoj crkvi u Burano gdje se časte 21. lipnja.

Rino Cammilleri, Il grane libro dei santi Protettori, str. 99.

21


7. Sveta Aleksandra, † 303.?

svetici takva imena nisam našao podataka u literaturi. Relikvije u staklenom valjčiću su neotvorene, pravilno zatvorene, imaju plombu. Očito je valjčić ostatak razbijenog relikvijara. Možda su to ostaci sv. Aleksandre? Aleksandra je vjerojatno porijeklom iz Nikomedije. U jednom armenskom opisu mučeništva, njeno je mučeništvo povezano sa mučenjem sv. Jurja. Prema legendi bila je žena cara Dioklecijana ili perzijskog cara Dacijana. Cara je izazvala svojom prevelikom kršćanskom revnošću. Sam joj car odrubi glavu 18. travnja 303. g. Sa Alaksandrom su mučena i dvojica poslužitelja ili upravitelja. Mučeni su vatrom i na kraju im je odrubljena glava. Vjerojatno je suđenje bilo u Bitiniji u gradu Nikomediji prve godine Dioklecijanova progonstva 303. Navodno su se mučenici svi bili obratili gledajući junačko držanje sv. Jurja. Mučenici se spominju u više povijesnih izvora. Njihova su imena: Aleksandra, Apolo, Izak, Kodrat. Časte se 21. i 22. travnja. Nažalost nema o njima pojedinosti.

Bibl. Sanctorum, sv. I., str. 761-2

22


8. Sveti Aleksandar mučenik, † 305.

B

iskup Euzebije Cezarejski u svojem opisu mučenika u Cezareji u Palestini, opisuje grupu osam kršćanskih mučenika koji su mučeništvo podnijeli isti dan u Cezareji iako nijedan od njih nije bio iz tog grada. Euzebije doslovno piše: “Dok su pogani javno svetkovali i priređivali uobičajene spektakle, čulo se kako će nakon uobičajenih pučkih igara, u borilište biti privedeni oni koji su nedavno osuđeni da budu bačeni pred divlje zvijeri.” Dok se to očekivalo, šest mladića se složi: Timolaj, Dionizije, Romul, Paiside i Aleksandar, dadu se privezati predstavivši se kršćanima i izraziše žarku želju da podnesu mučeništvo. Paiside i Aleksandar su bili iz Egipta, a drugi Aleksandar iz Gaze. Svojim su postupkom veoma iznenadili upravitelja Urbana i njegovu pratnju, ali ih baciše u zatvor. Za nekoliko dana isto učine Agapij i drugi Dionizije. I njih zatvore. Kako piše Euzebije svoj je osmorici isti dan 24. ožujka 305. g. odrubljena glava u Cezareji. Sveti se mučenici spominju u više povijesnih spisa. U Srednjem im se vijeku spomen uglavnom ispušta iz Martirologija. Zadivljeni smo njihovom hrabrošću kako su se primjerom htjeli suprotstaviti krivovjerju i raskalašenosti onog vremena.

Bibliotheca sanctorum, sv. II., str. 479-81

23


9. Sveti Aleksandar papa, † 132.

R

ođen je u Rimu. Papom je izabran nakon pape Evarista. Upravitelj je Aurelijan u vrijeme cara Trajana dao uništiti Papu zato što je čuo da se na kršćanstvo obratilo pola Senata, prefekt Hermeta i njegova obitelj sa 150 članova. Papa je zatvoren u javni zatvor. Tribun je Kvirin pokušavao Hermeta uvjeriti da napusti vjeru. “Pred malo vremena bio sam mišljenja kao i Ti, odgovori. Mislio sam da čovjek odlazi samo u prah, ali me sveti čovjek Aleksandar oslobodi te sljepoće. Aleksandar i ja služimo takvom Gospodinu koji nas može odmah osloboditi ako ga zamolimo.” Noću se Aleksandar u zatvoru molio. Ukaza mu se dječak sa bakljom, uze za ruku i reče: “ Slijedi me, Aleksandre!” Slijedio ga bez obzira na vrata i zidove. Dovede Hermetu. Pozdrave se i zagrle radosni što će zajedno u smrt. Hermeta obrazloži razloge svoje vjere. “Imao sam bolesnog sina kojega sam ponio u hram Jupitra, žrtvovao i umre. Imao sam sluškinju koja je oslijepila i rekla: Da si sina umjesto k Jupitru ponio sv. Petru, da si za njega molio papu Aleksandra, ne bi umro. Ako tebi nije pomogao pa si oslijepila, kako bi pomogao mog sina? Ona tiho ode o trećoj i vrati se o šestoj uri blistavih očiju. Uze tijelo mog mrtvog sina koga još nismo bili pokopali. Pođe k papi Alaksandru i reče: ‘Gospodine, uzmi moj vid i daj život dječaku!’ I moj je sin oživio. Sve sam robove oslobodio”. Kvirin se na to obratio. Papa mu je ozdravio kćerku. Svi se u zatvoru obratiše na kršćanstvo. Tada Kvirin oslobodi Papu i Hermetu iz zatvora. Kvirinu je upravitelj Aurelijan dao iščupati jezik, odsjekao ruke i noge i bacio psima. Zatim ubi Hermatu. Svi su kršteni kamenom o vrat bačeni u more. Onda privede Aleksandra, svećenike 81godišnjeg Evencija i Te-

24


odola. Papu smrska, razdirao ga gvožđem i bakljama potpaljivao bokove. “Imaj samilosti sa sobom reče Aurelijan Aleksandru ta’ nije ti ni 30 godina!” A papa Aleksandar odgovori: “Jadniče, imaj samilosti prema svojoj duši!” Srdit potpali vatru, Aleksandra i Evencija baci u vatru pred očima Teodola. Vatra im ne naškodi. U leđa im zabi čavle. Tako izdahnu 3. svibnja 132. godine u vrijeme cara Adrijana. Pokopani su u crkvi svete Sabine. Parma se danas ponosi da ima njegove posmrtne ostatke. Papa Aleksandar je uveo običaj držati blagoslovljenu vodu u crkvi i u kućama, beskvasni kruh u misi, donio velike odluke, upravljao je Crkvom dvadeset godina.

Internet, Sancti e beati

25


10. Sveta Amato mučenik, † 5. st.

P

ostoji više svetaca tog imena. Izravno sa pridjevkom “mučenik” nema. Jedan je sv. Amato bio prvi biskup Nuscoa. Umro je na glasu svetosti 1093. Drugi je bio sv. Amato sin rimskog plemića roden u Grenobleu 565. Ušao je u samostan u Agaunu, zaređen je 581., utemelji samostan i umre 13. rujna. Nakon smrti se pokazivao i činio čudesa. Blagdan mu je 13. rujna. Trećeg Amata spominju izvori 10./11. st. kao biskupa Vallese u Švicarskoj nakon 660. g. Car Teodorik III. (675-91.) protjerao ga u samostan sv. Ultama u Perenne, nakon njegove smrti u Brael-surla-Lys gdje je i umro 690. Sionski martirologij iz 12. st. poistovećuje ga sa opatom iz Remiremonta, a Rimski spominje Amata kao biskupa Sensa između 614-27. g. Ostaje upitno kojem od tri pripadaju naše relikvije?

Internet, Santi e Beati

26


11. Sveti Ambrozije biskup, † 400.

S

in je prefekta Ambrozija Rimljanina. U djetinjstvu se na nj spustio roj pčela. Nakon očeve smrti majka ga sa sestrom koja je položila zavjet djevičanstva odvede u Rim. Videći tetku kako biskupu i svećeniku ljubi prsten, reče. “Poljubite i meni ruku, bit ću svećenik i biskup!” Uskoro je postao slavni govornik, pravnik, član državne uprave. Car ga Valentinijan imenovao upraviteljem Genove i Milana. Kada je u Milanu umro nadbiskup Ansencije, inače sklon Arijevcima, iako je na sve načine htio izbjeći biskupsku službu, Ambrozije je izabran biskupom i car ga je potvrdio. Živio je uzornim životom, Postio je sve dane osim nedjelje. Uoči blagdana mučenika veći bi dio noći provodio u molitvi. Za svoju je biskupiju odredio posebne molitve, sastavio himne i antifone koje se i danas upotrebljavaju. Cara je Teodozija isključio iz društva svećenika. Mnogo je pisao, bio vrli govornik, strah krivovjercima, mnoge je obratio, među kojima i sv. Augustina. Naizmjenično su nakon Pričesti izgovorili molitvu, poznati hvalospjev “Tebe Boga hvalimo”. Nesebično je pomagao siromahe, zatvorenike. Veliko je osobno bogatstvo uložio u ures crkve i uzdržavanje svećenika. Za sebe nije ništa zadržao. Veseo sa veselima, plakao sa zaplakanima. Plakao je nad grešnicima, oplakivao smrt dobrih svećenika. Nakon smrti muža Valentinijana progonila ga je carica Justina sklona Arijevstvu. Za posjeta Rimu, odsjede kod nekog bogatog hvalisavca. Odmah sa pratnjom napusti kuću. Kad je odlazio kuća se strese. Za mise u jednoj kući ozdravi paralizirana žena. Na povratku ga u Milano neki zlikovac i krivovjernik Eutimio htjede objesiti, ali objesiše zlikovca. Na dolično je mjesto Ambrozije pohranio relikvije sv. Gervazija, Protazija, Nabora i Feliksa. Za prijenosa relikvija, zbila su se brojna čudesa i ozdravljenja.

27


Okrutnom caru Teodoziju iz Carigrada uskrati pribivanje sv. misi. Car je naime u Solunu gdje je na pučkoj zabavi bilo ubijeno nekoliko članova njegove pratnje, dozvolio smaknuće samo 2000 ljudi, ali je osvetnički pobijeno 6000 ljudi. Kad je car stigao u Milano, biskup se skloni iz grada ostavljajući mu prekoravajuće pismo za pokolj u Solunu. Kad je car pokušao ući u crkvu, presretne ga sveti nadbiksup govoreći: ”Stani gospodine, čovjek okaljan tolikom okrutnošću i krvlju tolikih nevinih nije dostojan ući u Božju kuću ... ako ne učiniš prije dužnu pokoru. Promisli da si smrtan čovjek!” Teodozije je oplakivao svoje zločine. Tugovao je što su robovima i sirotinji otvorena vrata crkve, a njemu zatvorena. Car je 31 dan činio javnu pokoru. Na Ambrozijevu je molitvu ozdravilo mnogo bolesnika, mnogi se obratili, hrlili su u Milano vidjeti sveca. Najavio je dan svoje smrti. Stilikon, upravitelj Milana, govorio je kako je smrću svetog nadbiskupa ugrožena čitava Italija. Umro je pričešćen, moleći, držeći ruke na raspelu 4. travnja 400. g. Blagdan mu se slavi 7. prosinca, na dan kada je posvećen za biskupa. Pokopan je u Milanu. Za života i nakon smrti oko njega se zbila brojna čudesa.

Leggendario, 843-50

28


12. Sveta Ana, † I. st. ?

O

na je sretna majka koja je rodila svetu Djevicu Mariju, početak ljudskog spasenja. Njen suprug Joakim, što znači “Gospodinovo pripremanje”, vjenčao se sa dvadeset godina. Prema nekima je bio bogat. Bogatstvo je dijelio na dva dijela: puku i za bogoslužje. Neki mu se Ruben rugao da nema djece što se smatralo prokletstvom. Joakim se povuče u pustinju. Četrdeset se dana ondje molio za potomstvo. U međuvremenu se Ani ukaza anđeo i obeća dijete. Anđeo pozva Joakina iz pustinje. U zahvalu prinese deset jaganjaca. Rodila im se Marija. U trećoj je godini u Hramu prikazana Gospodinu. Štovanje je svetih Joakina i Ane veoma rašireno u svijetu. Još se više štuje sv. Ana. Najviše je njenom štovanju pridonio Trithemius knjigom “Rasprava o pohvalama sv. Ane” iz 1494. g. Postoje velika svetišta sv. Ane. Zaštitnica je trudnica i rodilja. Štuju je zlatari, rezbari, rudari. Mnogi je štuju i kao zaštitnicu dobre smrti jer se pretpostavlja da su joj bili na samrtnoj postelji Marija i dijete Isus. Bio je običaj blagoslivljati vodu na blagdan sv. Ane kojom se škropilo bolesnike i opsjednute. Svaki je utorak u tjednu njoj posvećen. Misli se da je u utorak rođena i umrla. Sveti Ivan Damaščanski ovako kliče tom najčudesnijem bračnom paru: “Presveti Joakine i Ano! Opsluživali ste čistoću koju propisuje naravni zakon, a Božjim ste darom postigli ono što nadilazi narav: rodili ste svetu Bogorodicu koja ne pozna muža. Pobožno živeći u ljudskoj naravi, rodili ste kćerku koja nadmašuje anđele.”

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 110-2

29


13. Sveta Anastazija djevica i mučenica, † 6. st.

P

orijeklom je iz bogate plemićke kuće. Rođena je početkom 6. st. Živjela je u carskoj pratnji u Carigradu. Njenu vanrednu ljepotu zapazi car Justinijan. To je izazvalo ljubomoru carice Teodozije. Da bude mir u kući, Anastazija napušta dvor, seli u Aleksandriju gdje sa svojim novcem podiže samostan. Kada je carica 548. umrla, Justinijan posla izaslanstvo da Anastaziju dovedu na dvor. Kada je Anastazija čula za carevu namjeru, povuče se još dublje u pustinju obraćajući se za pomoć monahu Danielu zapadno od pustinje Nitrija. Daniel joj dade muško odijelo, promijeni ime u Anastazije Eunuh, savjetova kako će živjeti u izbici ne izlazeći i ne puštajući nikoga unutra. Jedan joj je Danielov učenik svaki tjedan donosio vodu, ostavljao pred špiljom i vraćao se. Anastazija je tako u samoći proživjela 28 godina. Predviđajući smrt, napisa poruku Danielu i stavi pred špilju. Kada su Daniel i učenik došli, zatekoše je u groznici. Podigne se, zamoli neka nikome ne govore što se s njom dogodilo, te okrijepljena svetim sakramentima, okrenu se prema Istoku i izdahnu. Relikvije su joj kasnije prenijete u Carigrad. Slavi se u različite dane: 10. ožujka, 28. kolovoza i 21. siječnja. Putovi su ljudski nedokučivi.

Bibliotheca sanctorum, sv. I., str. 1039-40

30


14. Sveti Andrija apostol, † I. st.

B

rat je Šimuna Petra, rodom iz Betsaide. Prvi je od apostola pošao za Isusom. Zato se naziva “protokletos – prvopozvani” K Isusu je doveo i brata Petra. Prije toga su oba bili učenici Ivana Krstitelja koji je naviještao obećanog Mesiju. Kada je na Jordanu Ivan pokazao Isusa, prvi pođoše za Isusom, željni nečeg većeg. Andrija je nazočan uz Isusa u nekim iznimnim trenucima. Tako kod umnažanja kruha, posreduje kada stranci žele vidjeti Isusa. Nakon uskrsnuća prema svjedočanstvu povjesničara Euzebija propovijeda Skitima u južnoj Rusiji. Mučeništvo je podnio na križu sličnom znaku X u Ahaji u gradu Patrasu 30. studenoga. Glava mu se čuva u Carigradu. U njegovu su čast podignute brojne crkve diljem svijeta. U Srednjem se vijeku osobito štovao u Francuskoj. Zbog izuzetne su hrabrosti mnogi odlikovani odličjem sv. Andrije. Za njega sv. Atanazije (†383.) kaže: “On je prvi učenik koji Isusa prizna svojim učiteljem.” Prvi je zagrlio onoga koga su svi očekivali. Pronašao je vjernički put: Mojsijev zakon, Ivana Krstitelja i Isusa Krista. Ono što je sv. Petar postao za Rim, to je sv. Andrija bio za Carigrad. Danas, oba centra tako važna za ekumenski pokret. Blagdan 30. studenoga dolazi početkom Došašća. Lijepo se to poklapa sa njime “prvopozvanim”, prvim svecem nove liturgijske godine. Relikvije su se prvo čuvale u Carigradu, potom u gradu Amalfiju. Glava se sv. Andrije od 1492. nalazila u Rimu, ali ju je papa Pavao VI. poklonio gradu Patrasu, a odnio ju je kardinal Agostino Casaroli. Carigrad sv. Andriju smatra svojim zaštitnikom. Tako sv. Petar i Andrija, svaki sa svoje strane, bdiju nad Crkvom, “majkom čovječanstva”.

J. Antolović, II, str, 539-47

31


15. Sveti Anijan biskup, † 86.

O

sme je godine vladanja rimskog cara Nerona, na biskupskoj stolici u Aleksandriji koju je osnovao sv. Marko apostol i evanđelista, njega kao prvog biskupa, naslijedio biskup Anijan, kako piše Euzebije Cezarejski u svojoj knjizi Povijest Crkve. Anijan je bio poganin, cipelar. Sv. Marko mu čudesno ozdravi ozlijeđeni prst. Obrati ga i postavi za biskupa koji će sa dvanaest svećenika upravljati biskupijom. U okrutnim progonima u vrijeme cara Domicijana 845., pogubljen je i biskup Aleksandrije sv. Anijan. Biskupijom je Aleksandrije upravaljo 22 godine. Njega je naslijedio Avilio, kao drugi biskup slavne biskupije i upravljao njome 13 godina. Njega će naslijediti biskup Cerdon. Car se pokazao vrlo okrutnim prema svim krajevima čak i prema samome Rimu. Bez ikakvih je razloga, istraživanja i obrane osudio mnoštva ljudi, plemiće i uglednike. Mnoge je izagnao iz Rima i protjerao van granica carstva. Prognanima bi zaplijenio svu imovinu. Pokazao se dosljednim nasljednikom Nerona u borbi protiv Boga i protiv kršćana. Domicijan je pokrenuo drugi val progona protiv kršćana iako mu otac Vespazijan nije bio okrutna karaktera i nije progonio kršćane. Što se tek događalo izvan Rima ako ni u samoj prijestolnici ljudi nisu bili sigurni? Domicijan je vladao 15 godina. Naslijedio ga Nerva. Ništa nam posebno nije poznato o mučeništvu sv. biskupa, ali se prema ondašnjim običajima može naslutiti što je podnio biskup, nasljednik sv. Marka evanđeliste. Relikvije su mu kasnije prenijete u Veneciju. Danom se smrti smatra 4.10. 86. Na Istoku ga slave 28. studenoga.

Euzebije Cezarejski, Povijest Crkve, II., 24 i III., 1421. Bibliotheca sanctorum, sv. I. str. 1253-4

32


16. ** Sveti Aksionist mučenik, † ?

literaturi o tom svecu nisam naišao ni na kave podatke.

BILJEŠKA Prilikom prenošenja dijela relikvija 1976., kada su sanduci bili otvoreni sa poispadalim staklima, relikvije su bile dostupnije. Zatim 1983. za pomnijeg popisivanja relikvija u mojem su popisu imena svetaca: 1. **Aksionist, 2. **Brahije, 3. **Emogenije, 4. **Fironije, 5. **Geroncije, 6. **Hilarije, 7. **Ivan patrijarha, 8. *Jeronim sveć., 9. **Latenat, 10. **Maksencije, 11. **Marcij, 12. **Markinije, 13. *Konstantin car, 14. *Rufina, 15. *Sabin, 16. *Stjepan papa, 17. **Teodozije opat, 18. **Venerat, kojih više nema. Te relikvije danas ne nalazimo. Postoje tri mogućnosti: a) netočno iščitavanje natpisa u relikvijarima, b) nedovoljan pristup u današnjim uvjetima kada su relikvije u drvenim sarkofazima iza oltara zatvorene, c) ili su nestale u spektakularnoj krađi 1994. kada je bilo odnijeto sve što se sada nalazi pohranjeno u zidnom ormaru s desne strane iza glavnog oltara gdje su smještene mnoge relikvije sa oštećenim relikvijarima ili bez njih, d) ili su razbijeni relikvijari i izgubljeni natpisi, a njihove se relikvije nalaze medu anonimnim relikvijama. U tom bi slučaju od predmnijevanog konačnog broja relikvija trebalo odbiti 18. Kako ni za prvog popisa relikvije nisu izmišljene, te svece u ovoj knjizi navodim pod brojem sa dvije zvjezdice “**”, ili jednom “*” kad imaju ilustraciju.

33


17. Sveti Alojzije Gonzaga 1568. - 1591.

R

odio se 9. ožujka 1568. u Castiglonu. Majka ga Marta odgajala u pobožnosti i ljubavi prema siromasima. U molitvi se zanosi. Nalazili ga nepomična. Kao dječak u vojničkom taboru jednom nehotice zapali strop. Sanjao je kako će biti velik vojskovođa. Međutim, u duši doživljava veliki obrat. Postaje više sklon duhovnim nego materijalnim stvarima. Kao sedamnaestogodišnji mladić odriče se nadgrofovije u korist svoga brata. Godine 1585. stupa u Družbu Isusovu. Umjesto života na kneževskom dvoru, izabire samostanski život. Znajući raskalašenost mnogih, on kao desetogodišnjak 25.ožujka 1578. u Firenci pred likom Bogorodice polaže zavjet čistoće. Na dvoru u Firenci kao paž uči strane jezike, ples, sudjeluje u lovu. Dok je živio na kraljevskom dvoru u Madridu upozna sav raskoš i mondenost života. To ga nije privlačilo. Možda je upravo to uskorilo stupanje u Družbu Isusovu u Rimu 1585. g. Studira na visokom rimskom kolegiju, današnjoj glasovitoj Gregoriani. Svoju dušu razotkriva Robertu Bellarminu, kasnijem kardinalu i svecu. Alojzije je uz posvemašnju čistoću života pokazivao posebnu ljubav prema siromasima i zaraženima od kuge. Umro je u 23. godini života 1591. na glasu svetosti. Zbog uzorna života i neobičnih prilika u kojima se razvio proglašen je ne samo svetim već i uzorom i zaštitnikom mladih i studenata koji se u burnim mladenačkim godinama imaju izboriti za svoj karakter. Blagdan mu je 21. lipnja.

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, KS, Zagreb, 1990. str. 109-10.

34


18. Sveti Antun opat, † 356.

R

odio se u Egiptu oko 250. godine u vrijeme cara Decija. Potomak je bogatih roditelja. Često je čitao Sveto pismo pa se pročuo kao mudrac. Mnogi su mu dolazili po savjete. Njegova je veličina već i time zajamčena što su mu život opisala tri crkvena velikana: sv. Atanazije, sv. Augustin i sv. Jeronim. Čitanje je Svetog pisma sve više oblikovalo njegovu dušu i vodilo k savršenstvu. Ostaje bez roditelja sa osamnaest godina. Na brizi ima sestru i veliko bogatstvo. Pred očima su mu apostoli i prvi kršćani koji sve ostavljaju i polaze za Isusom. Upravo tih dana čuje u crkvi riječi: ”Ako hoćeš biti savršen, ostavi sve što imaš, prodaj i daj siromasima i imat ćeš blago na nebu.” Svojih 300 oranica daje sirotinji, sve proda, razda siromasima, osigura sestru i povuče u samoću. Sam se uzdržava. Riječi Svetog pisma: ‘Tko ne radi, neka ne ni jede’, duboko se usjekoše u njegovu dušu. Imao je odlično pamćenje. Znanci su ga nazivali “Božjim prijateljem”. Kasnije je krenuo u Libijsku pustinju. Nastanjuje se u pustinji uz krpicu zemlje iz koje je izbio tek da preživi. Kroz dvadeset godina proživljava velike napasti. Mučile ga strasti, oholost, očaj da je ostavio golemo bogatstvo. Za progona kršćana u vrijeme cara Maksimijana, svetac zabrinut za Crkvu, povremeno napušta pustinju, odlazi u Aleksandriju i bez straha propovijeda kršćanstvo. Začudo, nitko ga nije dirao. G. 311. vraća se u pustinju. Za njim ide oko šest tisuća ljudi. U pustinji postaje učiteljem duhovnoga života, patrijarh pravovjerja. Posljednjih godina bori se protiv Arijevog krivovjerja. Umro je star 105 godina, 356. godine. Ljudi mu se utječu u svim mogućim potrebama, čak i kao zaštitniku domaćih životinja. Blagdan mu je 17. siječnja. J. Antolović, Duhovni velikani, sv.,I, str.50

35


19. Sveti Anton Padovanski franjevac, 1195. - 1231.

R

odio se u Lisabonu u Portugalu u plemićkoj obitelji. Sa 20 godina stupa u samostan regularnih kanonika sv. Augustina u Lisabonu. Kasnije prelazi u samostan sv. Križa. Proučavao je Sveto pismo i svete oce što ga je osposobilo kao velikog govornika. Za svećenika je ređen 1219. g. Tih su godina gradom prolazili hodočasnici sa relikvijama franjevačkih misionara mučenika koje ubiše pogani u Africi. To nadahnu Antuna da stupi u franjevački samostan. I g. 1120. zaputi se kao misionar u Maroko. Želi mučeništvom posvjedočiti istinitost kršćanstva. Pogodi ga teška bolest koja će ga mučiti do smrti. Vraća se kući. Zbog oluje pristaje na otoku Siciliji. Na Duhove 1221. sudjeluje na skupštini franjevaca u Asiziju. Tu upozna sv. Franju, osnivača Franjevačkog reda. Antun se brzo proču kao čuveni govornik. U Riminiju obraća krivovjerca Borillu. Žestoko progoni krivovjerje, zle običaje i nemoral. Od 1223. do 1225. profesor je teologije u Bologni. Postavlja temelj franjevačkoj teologiji. G. 1225. do 1227. boravi u južnoj Francuskoj. Predaje teologiju, propovijeda po trgovima. Za vrijeme jedne propovijedi o Križu, ukaza mu se sv. Franjo sa stigmatama, zadivljen govorom o Križu. Svetom se Antunu pridjeva više knjiga. Mjesec dana pred smrt povlači se u Padovu. Umro je 13. lipnja 1231. pjevajući Bogorodici “O slavna Djevice”. Već je godinu dana nakon smrti, zbog čudesnih događaja, proglašen svetim. Na njegov su se zagovor zbila brojna čudesa. Ozdravljeni su mnogi bolesni, oživljeni mrtvi, oslobođeni opsjednuti, obistinila se njegova proročanstva. Neposredno nakon smrti zbilo se devetnaest čudesa. Više se čudesa zbilo onaj utorak kada je pokopan. Zato se utorak smatra njegovim danom.

36


Njegovi štovatelji pomažu siromahe, poznata je organizacija “Kruh svetog Antuna”. Već 1232. započeta je gradnja glasovite svečeve bazilike u Padovi koja je danas jedno od najpoznatijih hodočasničkih mjesta u svijetu. G. 2001. posjetilo je svetište oko deset milijuna ljudi. Uz njegove, ondje se čuva još dvadesetak relikvijara drugih svetaca.

J. Antolović, sv. I., str. 558-63

37


20. Sveti Antonin mučenik, † 303.

I

menom Antonin ima čak 16 svetaca. Kojem pripadaju naše relikvije bez posebnih oznaka? Pošto imamo relikvije i sv. Justine, pretpostavljam bez posebnih dokaza da su kod nas relikvije sv. Antonina koji se slavi sa sv. Justinom u Piacenzi. Sveci dvojnici imaju i relikvije vrlo često zajedno. O njima imamo najstarije vijesti iz 9/10. st. Ne zna se odakle je rodom. Jedna legenda govori kako je mučen u Piacenzi 303. g. Njegove je relikvije našao biskup sv. Savin u Piacenzi u 4. st. Iza 1000. godine je više biskupa i u više navrata verificiralo njegove relikvije. U Piacenzi se slave sv. Antonin i sv. Justina kao suzaštitnici. Njima je posvećena bazilika iz 4. st. Ima i druga crkva u Piacenzi posvećena sv. Antoninu. Blagdan mu je 4. srpnja i 13. studenoga kao dan nalaska relikvija. U Jeronimijanskom martirologij spomen mu je 30. rujna što bi mogao biti dan njegove smrti. Prema predaji je bio vojnik legije iz Tebe. Zato ga i prikazuju s konjem, u vojničkoj odori kao i sv. Jurja i sv. Kristofora. Vojnik, siguran i postojan u vjeri, spreman do smrti na mučeništvo, govori za sebe govori.

Bibl. sanctorum, sv. II., str. 834

38


21. Sveti Apolinar biskup mučenik, † 75.

S

v. Apolinar je znameniti ravenski biskup i mučenik prvih stoljeća kršćanstva. Prema legendi učenik je sv. Petra apostola i prvi biskup Ravene. Prema jednima je rodom iz Sirije, prema drugima iz sjeverne Europe. Legende mu već iz 7. st. pripisuju brojna čudesa učinjena samo znakom križa. Slijepcu daje vid, oslobađa opsjednute đavlom. Čak oživljuje kćerku jednog rimskog časnika. Kada je prisiljen ući u Apolonov hram žrtvovati, hram se sruši. Zatvoren je, anđeo ga štiti i donosi hranu. Nakon raznovrsnih mučenja, ubijen je toljagom oko 75. g. Štovanje mu se politčkim jačanjem Ravene širilo sve do Jadrana, dakle, i naših krajeva. Blagdan mu je 23. srpnja. Obično ga prikazuju kao biskupa u istočnjačkoj nošnji, s palijem i crnim križem bez mitre, ili sa prizorima njegova života. Znakovi su prepoznavanja toljaga, gavran i mač. Zaštitnik je grada Liegea i Ravene, te izrađivača svrdla jer su ga mučili svrdlima.

Leksikom ikonografije ..., KS, Zagreb, 1990. str. 127

39


22. Sveti Apolinarij mučenik, † ?

R

elikvije na kojima je oznaka “mučenik”, a bez naznake “biskup” zbunjuje. Daje slutiti da je postojao i drugi svetac istog imena. Postoji i drugi Apolinar, biskup Geropolisa u Frigiji, čovjek velikih sposobnosti i branitelj kršćanstva. Njegovi su spisi kolali po rukama najuglednijih ljudi onog vremena. Knjigu o obrani krščana šalje 177. čak caru Aureliju. Želi caru dokazati kako je progon kršćana nepotreban i nerazuman. Kolika hrabrost! Iz ljubavi prema nezaštićenima i sam se izlaže opasnosti da bude prognan i mučen. Radi li se o istom ili različitom svecu, moglo bi se utvrditi tek laboratorijskom analizom.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 29-30.

40


23. Sveti Artemije mučenik, † ?

S

veti se Artemije, Kandida i Paolina spominju u Rimskom martirologiju 6. lipnja. U Martirologij ih je uveo Adon na temelju opisa mučeništva sv. Petra i Marcelina. Artemije je navodno bio zatvorski čuvar gdje su uz ostale bili zatvoreni sv. Petar i Marcelin. Imao je kćerku opsjednutu đavlom. Petar mu obeća ozdravljenje kćerke kada se obrati na kršćansku vjeru. Artemije odbi obraćenje, smatrajući Petra suludim. Nakon jednog drugog čuda obrati se na kršćanstvo zajedno sa ženom Kandidom i kćerkom Paolinom koja ozdravi. Optužene sucu Serenu, sve ih troje osudi na smrt. Žene su bačene u rupu kroz neki otvor i zatrpane kamenjem. Artemiju je mačem odrubljena glava. Iako je njihova obiteljska povezanost možda samo legendarna, njihovo je postojanje zagarantirano sa više povijesnih izvora. Za Artemija se i Paolinu tvrdi kako su pokopani nedaleko crkve sv. Pankracija u Via Aurelia “duboko pod zemljom”. Kandida se spominje 3. listopada i pokopana je na groblju u Via Portuense.

Bibl. Sanctorum, sv. II. str. 490.

41


24. Sveta Aurelija mučenica, † ?

S

estre Aurelija i Neomista rođene su u Maloj Aziji. Od djetinjstva su uzgajane u pobožnosti. Hodočastile su na sveta mjesta Palestine i na najznačajnija sveta mjesta na Zapadu. Kada su napustile Rim, iznenadiše ih Agareni koji opljačkaše Kalabriju. Lukaniju i Kapuu. Na smrt ih pretukoše željeznim šipkama. Srećom velika oluja otjera njihove progonitelje. Oslobodivši ih se, stigoše do Anagnija i nastane se kod grada Macerate. Ondje su umrle 29. rujna. Mještani ih počeše štovati. Tjelesa su im kasnije prenijeta u samostan sv. Reparata blizu gradskih zidina. Biskup Rumaldo kada se u Anagni nalazio papa Leon IX., smjesti ih u kriptu sv. Magnija blizu relikvija sv. Sekundine. Najstariji je pisani tekst o njima iz 14. st. Baronije ih je uveo u Rimski martirologij. Na freskama su prikazane u katedrali u 13. st. Giacomo Guerra naslikao ih je 1324. godine uz biskupa Petra. Relikvije im se čuvaju u dvije urne koje je 1903. dao izraditi biskup Antonio Sardi. Relikvije se izlažu svakog 29. rujna, na njihov blagdan.

Enciclopedia dei santi Internet, Santi e Beati

42


25. Sveti Atanazije biskup, † 371.

R

ođen je u Aleksandriji. Od mladosti je živio asketskim životom kao učenik sv. Antona pustinjaka. Imao je velike sposobnosti pameti i srca. Odlikovao se znanjem. Izabran je biskupom Aleksandrije. Pobijajući krovovjerje napisao je više rasprava i knjiga protiv poganstva. Kao sudionik koncila u Niceji 325. godine pročuo se kao slavni govornik, branitelj pravovjerja i protivnik krivovjerja, osobito Arijevstva. Zakleti neprijatelji Arijevci na sve su načine radili protiv njega. Potplatili su neku ženu koja je govorila kako je Artemije otrovan na Atanazijevu zapovijed. Atanazije je lako dokazao klevetu i postao još slavniji. Arijanci su ga sve više mrzili. Klevetama su isposlovali da bude pet puta progan. Dva je puta čudesno izbjegao smrt krijući se u očevu grobu. Bio je čovjek neviđene dobrote čak i prema svojim progoniteljima. Neprijateljske su ga klevete ozloglasile do Rima. U Rimu je papi Liberiju morao dokazivati svoju neporočnost. Od trideset godina patrijaršijske službe, čak je dvadeset proveo u izagnanstvu! Velik je branitelj vjerskih istina, posebno otajstva Presvetog Trojstva. Umro je 2. svibnja 371. Njegove su knjige i rasprave o Presvetom Trojstvu, o Duhu Svetome, o čudesnom životu njegova učitelja sv. Antuna i danas odlično vrelo pravovjernosti. Zato je proglašen “doktorom ili naučiteljem Crkve”.

Leggendario, str. 275-6

43


26. Sveti Bako mučenik, 4. st.

S

veti Sergije i Bako sirski su mučenici iz početka 4. st. Prema legendi bili su ugledni časnici na dvoru cara Maksimijana. Zbog vjere su ismijani, lišeni časti, obučeni u ženske haljine i tako poniženi vođeni ulicama Rima. IzRima su poslani u Siriju. Baka su pretukli volovskim žilama i od zadobivenih je rana umro. Sergiju su nataknute cipele iznutra s čavlima i natjeran je da hoda do grada Rasafa na rijeci Eufratu. Ondje je pogubljen mačem. Po njemu se grad prozvao Sergiopolis i postao je veliko hodočasničko središte za Istok već u 6. st. Njihov je blagdan unijet u Rimski kalendar tek u 12. st., ali je reformom 1969. ukinut jer se više štuju na Istoku. Štovanje im se preko Dardanije proširilo i na južni Jadran. U vrijeme dukljanskih vladara Bodina (†1101.) i srpske kraljice Jelene (†1318.) spominje se benediktinski samostan Svetog Srđa i Baka na rijeci Bojani kod Skadra u Albaniji. Ruševine se samostana vide na otoku Bojane i danas. Grad se nad Skadrom i danas naziva Rosaf prema sirskom gradu sv. Sergija. Štovanje im je još živo oko Dubrovnika i Bara. Obično ih prikazuju kao rimske ratnike s mučeničkom palmom. Iako nam pojedinosti života nisu poznate, može se slutiti kako su bili kao vojnički časnisnici i dvorjanici okrutno i osvetnički mučeni. Blagdan im je 7. listopada.

Leksikon ikonografije ..., KS, Zagreb 1990., str. 525-7

44


27. Sveti Barbar vojnik mučenik. † 4. st.

Vodnjanu se u župnoj crkvi čuva tijelo sv. Barbara, vojnika mučenika. Nad njegovim je tijelom zapis “Reliquiae s. Barbari millitis, sub Iuliano Apostata” Nažalost nemamo nikakvih drugih podataka o mučenju tog svjedoka vjere. Ali znamo mnogo o caru Julijanu Apostati. Julijan je imao govorničke sposobnosti. Zato je poslan na studij u Atenu. Sa 23 godine priznavao se kršćaninom. Od mladosti je inače sklon poganstvu i astrologiji. Veliki je utjecaj na njega imao mag Maksim. Pred vojskom u Milanu 6. studenoga 355. proglašava se carem. Vjenčao se sa Jelenom, kćerkom cara Kostanca. Kada se proglasio carem, napustio je kršćanstvo i prozvao se Apostata, otpadnikom. Vratio se poganskoj religiji i u namjeri da zatre kršćanstvo uvodio je kršćanske običaje. Otvarao bolnice, skrbio za siromahe, čime htio je nadvladati kršćanstvo. Sam je napisao knjigu “Protiv Galilejaca” jer su “Galilejcima” pogrdno nazivali kršćane. Njemu se pripisuje kako je na rijeci Tibru udario štapom po vodi govoreći: ”Dušu dajem Sotoni, a tijelom ću raditi što hoću”. Po naravi nije bio sklon okrutnim progonima i ubijanju kršćana. Ali je u nekim prigodama gladi naroda za senzacijama dopustio mučenje. U takvim je igrama zaglavio i vojnik Barbar. Smrću je Julijana Apostate zamro njegov način djelovanja. Gledajući smrti u oči, reče: ”Pobjedio si, Galilejče”, misleći na Isusa Krista. Imamo vijesti o štovanju sv. Barbara u Veneciji. Naime u vrijeme popravka crkve sv. Lovre opatica Maria Cornaro, u crkvi sagradi veličanstvene oltare sv. Barbaru i sv. Pavlu mučeniku i patrijarhi carigradskom. A 2. veljače 1617. na najsvečaniji su način prenijeta tijela iz crkve sv. Sebastijana gdje su bila smještena u vrijeme radova i položena u niše novih oltara. Gaetano Gresler je oba tijela preuzeo od plemkinje Cornelie Alboino

45


nakon što je u samostanu sv. Lovre preminula njena sestra opatica Maria Teresa. Prijenosu su bili nazočni kardinal, biskupi Concordie, Zante, Chiozze, Candie i Tira, sav kler, neviđeno mnoštvo, Senat, zamjenik dužda. O svemu postoji u Vodnjanu zapis na pergameni.

Bihlmayer – Tuechle, Storia della Chiesa, sv. I., pogl. 13, 41, 48, 52 Don Giuseppe Del Ton, Cenni storici sui “Corpi santi” di Dignano, Parenzo 1929., str. 16-24

46


28. Sveta Barbara djevica i mučenica, † 288.

vrijeme cara Maksimijana u Niceji kraj Carigrada, bogati plemić poganin Dioskorus imao je kćerku Barbaru koju je želio udati za bogatog plemića i tako povećati kućno bogatstvo. Majka ju je potajno krstila. Majka umre kad su joj bile četiri godine. Odgojile su je ropkinje. Kad je odrasla da je ne bi zaprosio kakav siromah, otac ju je zatvarao u dvorac. Barbara se molila. Otac joj je napravio kupaonicu sa dva prozora, a dok je bio na putu, dade ugraditi i treći. Tri su je prozora podsjećala na Presveto Trojstvo. Prstom utisnu znak križa u mramorni stup iz kojega je počela dolaziti voda. Mnogi su dolazili vidjeti čudesni znak. Pred križem su ozdravljali. U kući je bilo mnogo božanstava. Veoma je trpjela videći kako ih dolaznici praznovjerno štuju. Od žalosti se krila u kući posteći i moleći. Otac se na povratku čudio čemu tri prozora. Barbara odvede oca u kupaonicu, pokaza i reče: “Tri prozora znače Oca, Sina i Duha Svetoga, trostruko svjetlo koje obasjava svakoga čovjeka.” Pokaza mu i čudesni križ. Čudio se njenoj pobožnosti. Sjeti se kako ju je često nukao na vjenčanje a ona je govorila da se nikada neće vjenčati jer je među kršćanima bilo mnogo onih koji se nisu vjenčavali iz želje da nasljeduju Isusa Krista. Razvrat je bio tolik i kršćani su željeli živjeti u radosti čistoće. U bijesu otac uperi mač u njene grudi. Barbara se skloni. Nije ju želio javno mučiti da je kršćani ne štuju. A čekala ju je nepredviđena slava. Kada ju nije uspio odvratiti od vjere tuži je sucu Marijanu tražeći da i na njoj primjene zakone protiv krščana. Sudac se čudio nemilosrdnosti oca. Sudac je pokuša obećanjima skloniti od vjere. “Prinosim žrtvu samo mome Bogu, otkupitelju neba i zemlje ... ne umaraj se uvjeravajući me da žrtvujem božanstvima!” Naredi neka je svuku i tuku volovskim žilama,

47


razderu, stave cilicij o bokove i bace u zatvor. Ukaza joj se Isus i ozdravi. Ponovno je privedu. Strgoše joj grudi, derahu bokove i potpalijvaše vatrom, udarahu čekićem po glavi. Golu je vukoše gradom udarajući. Oko nje se ukaza čudesno svjetlo i zaštiti je od stratvenih pogleda. Barbara ostaje svježa. Odvukoše je na stratište ponad grada. Sama se postavi na stratištu, moleći da je Bog primi očekujući radosni trenutak smrti. Otac istupi i sam je ubi svojim mačem 4. prosinca 288. g. Otac se hvalio da će mu car dati nagradu što je ubio vlastitu kćerku. Međutim, grom ga pokosi iz vedra neba. Zato se štuje kao zaštitnica protiv gromova, rudara, minera, vatrogasaca, skladišta eksploziva i pozornika. U Vodnjanu joj se čuva neraspadnuto stopalo.

Leggendario, 832-35

48


29. Sveti Barnaba apostol, † 62.

R

ođen je na Cipru: Zvao se Josip. Studirao je u Jeruzalemu kod čuvenog Gamalijela zajedno s Savlom. Redovito je posjećivao Hram. Napamet je znao veći dio Svetog pisma. Čuo je Isusa i vidio neka čudesa. Baca mu se pred noge i moli blagoslov. Stanovao je u Jeruzalemu kod tetke Marije, Ivanove majke koga su zvali i Marko. Marija pozva Isusa u kuću. Vjerojatno je to i kuća posljednje večere. Tu se ukazao Uskrsli, tu je sišao Duh Sveti. Barbnaba je jedan od 72jice Isusovih učenika. Petar ga prozva Barnabom., “sinom utjehe”. Očevinu proda, novac stavi pred noge apostola da se razdijeli siromasima. Barnaba kori Savla zašto progoni kršćane. S Pavlom propovijeda u Antiohiji i okolnim gradovima. Zajedno krenuše u Rim, otuda Barnaba u Milano. Kasnije ga nalazimo u Aleksandriji u Egiptu, Tarzu, pa na Cipru. Vrli je govornik. Uz Pavla jedan od najvećih propovjednika univerzalnog kršćanstva. U Listri s Pavlom ozdravlja hroma i smatraju ih bogovima. Židovi ga iz zavisti što je mnoge priveo na kršćanstvo mučiše na razne načine, kamenovahu, baciše u vatru. Ostaje neozlijeđen. Izdahnu 2. lipnja 62. g. u vrijeme cara Nerona. Pokopaše ga kršćani u špilji van grada. Marko odlazi na Cipar, izvješćuje Pavla o pogibiji Barnabe. Marko pođe sa Petrom i napisa evanđelje. Marko u Aleksandriji podnese mučeništvo. Tijelo mu je ondje pokopano do cara Zenona Anastazija. Ukaza se Antemiju, biskupu Cipra, reče gdje mu je tijelo i gdje će nad tjelom naći evanđelje. Evanđelje nađoše na njegovim prsima. Od njega se nikada nije dijelio i njime je činio čudesa. Evanđelje odnesoše caru u Carigrad. Blagdan mu se slavi na dan smrti 11. lipnja. Na mjestu nalaska tijela sagrađena je crkva.

J. Antolović Duhovni velikani, sv. I., str. 552-4

49


30. Sveti Bartol apostol, † I. st.

R

ođen je u Galileji. Isus ga pozva za apostola. Prema predaji kraljevskog je roda. Nazočan je velikim Isusovim čudesima: čudesnom umnoženju kruha u pustinji, Lazarovom uskrsnuću. Nakon Isusova uskrsnuća odllazi propovijedati i Likaoniju. Snagom svoje vjere mnoge obraća. Nakon Likaonije, Kapadocije u Aziji, odlazi u Indiju i Armeniju. U nekom gradu naiđe na hram Astarota. Mnogo je bolesnika čekalo ozdravljenje. Koješta su im stavljali pred oči i neke oslijepili. Druge je svećenik mazao prirodnim ekstratima. Nakon trenutačnog olakšanja, ponovno su se osjetili jednako bolesnima. Neozdravljene su okrivljavali zbog njihovih grijeha. Idolu se obraćaše za proricanje sudbine. Kralj Polemom je veoma cijenio takvo djelovanje iako njegovu kćerku nitko nije mogao izliječiti. Kad je Bartolomej ušao u hram sve stade. Išli su tada na savjetovanje božanstvu Berit. Tamo je rečeno kako je sve stalo zbog Bartolomejeva dolaska. Na upit kako prepoznati apostola, idol reče: “Ima crnu kožu, bijelo lice, krupne oči, ravni nos, srednje visine, 26 mu je godina, uvijek istog izgleda. Moli danju i noću, zvonkog je glasa poput trublje, u bijeloj odjeći. Prate ga anđeli, uvijek vesela lica, govori sve jezike, zna buduća zbivanja. Glas se o Bartolomejevoj svetosti svuda širio. Kakav životopis! Kralj ga pozva da mu ozdravi opsjednutu kćerku. Kćerka je sve lomila pred sobom. Držali je svezanu lancima. Apostol skide lance i ozdravi. Ne hjede primiti kraljeve darove. Noću se ukaza kralju i reče: “Nisam došao zbog bogatstva, već zbog vašeg spasenja.” Obrati se kralj i mnoštvo. U dvanaest gradova propovijedaše uz brojna čudesa. Zbog velikih uspjeha uhitiše Bartola i odvedoše Astiagu, kralju susjedne zemlje. Idol se u hramu sruši. Pobješnjeli kralj naredi neka željeznim šipkama dokrajče apostola. Predaja kaže da su mu oderali kožu i na kraju raspeli.Tako je slavno otišao. Slavi se 24. kolovoza. Znak mu je nož ili koža prebačena preko ruke. Leggendario, str. 590-4

50


31. Sveti Baso biskup, mučenik † 75.

S

v. Basa spominje Rimski martirologij. Navodno je bio biskup mučenik u Nici. Do 1583. g. nije sa sigurnošću utvrđen neki biskup Nice toga imena. Zato se postavlja i pitanje ne radi li se o biskupu Niceje u Bitiniji? Kod nekih prevladava uvjerenje da je bio biskup Niceje. Mučeništvo je podnio u vrijeme careva Decija i Valerijana u 4. st. U mnogim se gradovima Italije veoma štuje sv. Baso. U Cupra Marittima se ponose da posjeduju njegovo tijelo na kojem se još vide tragovi podnešenih muka. Neki misle da sv. Basa treba poistovjetiti sa Dasijem iz Dorostora kojega su zvali i Baso. Neke su njegove relikvije bile prenijete u Anconu odakle mu se štovanje veoma proširilo Italijom, osobito u Cupra Marittima, Termoli, Terno, Ascoli Picceno i Veneciji. U Nici se, zahvaljujući Rimskom martirologiju, od 17. st. veoma štuje sv. Baso biskup i mučenik. Njega su 1922. g. proglasili zaštitnikom grada i biskupije.

Bibl. sanctorum, sv. II., str. 966-7

51


32. Sveti Batizato, † ?

P

od takvim imenom nije bilo moguće naći u dostupnoj literaturi nijednog sveca. Ima ih više sa imenom “Battista” što je vrlo srodno ime. Batisat, franjevac iz Cuprena veliki pokornik, umro je 1516. kako je pretkazao i pokopan u Chiettiju i blagdan mu je 25. srpnja. Batista iz Firenze franjevac, umro je 1510. u Compli kod grada Teramo. Batista Teutonik iz Aquile, franjevac, umro je 1500. i pokopan u istom gradu sa spomenom 11. prosinca. Spominje se i svetac imenom Bapto mučenik iz Magnesije. U vrijeme cara Setimija Severa, upravitelj Lucije dade uhiti kršćanina Karalampa. Dok su ga mučili kandžama krvniku se ukoče ruke. Karalampo ga ozdravi. Na taj prizor izjaviše vjeru prisutni Bapto i tri žene i sve ih zajedno ubiše 10. veljače. Prema nekim mišljenjima to se dogodilo u Antiohiji Pizidijskoj. Možda će se jednom sa sigurnošću utvrditi identitet naših relikvija. U svakom se slučaju radi o kršćanskom mučeniku.

Bibl. sanctroum, sv. II., str. 98-45 i sv. III. str. 778.

52


33. Sveti Bazilije biskup, † 379.

R

ođen je u Helepontu od oca Bazilija i majke Eumelije. Imali su kćerku ljepoticu, a tri im sina postaše biskupi. Kada kćerki umre zaručnik prije vjenčanja, ona ode u samostan. Bazilije je bio odličan student u Ateni, sjedištu općeg znanja. Kroz petnaest godina boravka u Ateni proču se kao slavni filozof i profesor. Prijateljevao je sa Grgurom Nazijazenskim i sofistom Libanijem, također studentima u Ateni. Slušali su glasovitog profesora Eubola. Bazilije se odlikovao krepostima, mnogo je molio, postio i činio dobra siromasima. Najednom osjeti glad za Svetim pismom. Ođe u Egipat znamenitom teologu Porfiriju kod kojeg ostaje godinu dana. Uzimao je samo povrće i vodu. Zatim pohodi sveta mjesta u Jeruzalemu. Pratio ga je profesor Eubola kojega je obratio na kršćanstvo. Htjedoše se krstiti u Jeruzalemu. U Antiohiji zatekoše studenta koji nije mogao proniknuti Homerove stihove. Bazilije mu razjasni. Profesor Libanije reče kako takvo tumačenje ne može dati smrtnik. Pozva Bazilija da drži predavanja njihovim slušačima. Bazilije im preporuči kao vrhunac znanja iskrenost, istinoljubivost, neokaljanost i čistoću tijela, umjerenost u govoru, šutljivost pred starijima, slušanje mudrih i po mogućnosti uvijek naučiti nešto novo, malo govoriti više slušati, zatim izbjegavati svađe, govoriti promišljeno, ne uzimati nezasluženih mjesta, kloniti se svjetskih časti, za dobro učinjeno bližnjima očekivati plaću s neba. Kakav program! U Jeruzalemu pohodiše biskupa Maksima koji ih krsti na Jordanu. Na povratku u Antiohiji biskup Melecije Bazilija postavi đakonom. Bazilije je obratio mnoštva. Glas mu se pronio na Istoku. Pohodi mnoge gradove. U Pontu raspravi sa Arijevcima. U Cezareji rasprši krivovjerce. Kad je umro biskup, nije mogao izbjeći biskupstvo. U vrijeme gladi bi-

53


skup namre sredstva i spasi narod. Car Valent, brat Valentinijana, sklon Arijevcima, poče progoniti biskupa. Bojeći se car opće pobune, posla Modesta da ukrca na lađe 80 biskupa i svećenika i potpali na pučini. Modest nije uspio Bazilija nagovoriti da se prikloni Arijevcima. Kad se smrtno razbolio car, carica i njihov sin, Bazilije ih sve molitvom ozdravi. Car je ozdravljenje pripisao krivovjernim Arijevim svećenicima. Car se obratio. Upravitelj je Euzebije pod svaku cijenu želio plemkinju, udovicu izuzetne ljepote. Skloni se u crkvi, zamoli zaštitu sv. Bazilija. Upravitelj za osvetu pozva krive svjedoke koji su govorili kako je svetac zatečen sa ženom. Ženu baci u zatvor, sveca osramoti. Tada se čitavi grad digao na obranu biskupa Bazilija. Smrću su prijetili caru i upravitelju ne oslobode li njihova svetog biskupa. Marljivot, skromnost, post i molitva čitave noći značajke su Bazilijeva karaktera. Napisao je mnogo knjiga. Sveti Grgur Nazijazenski tvrdi kako nitko nije bolje tumačio Sveto pismo. Bio je kost i koža. Liječio ga neki Židov koji mu reče da će naredne noći umrijeti. Liječnika uspije sutradan krstiti, onda ode u krevet i umre 14. lipnja 379. g. Jedan je od četiri naučitelja Istočne crkve. Vjekovima su redovnici održavali njegova redovnička pravila i zvali se “Bazilijanci”, a hospicije, bolnice, obdaništa i domove za starce prožete njegovim duhom “baziliade”.

Piero Barcellini, I santi del giorno, str. 331-2

54


34. Sveti Beda svećenik, mučenik, † 735.

V

eć je sa 8 godina godine 680. povjeren benediktinskoj opatiji u Wearmonthu u Engleskoj. Tri godine kasnije, 683. prelazi u Jarrow. Tu je trebao ostati čitavog života, do smrti. Želja mu je proučavati Sveto pismo i vjerno opsluživati redovnička pravila. To je bio asketski plan savršenstva. Sreću je nalazio u učenju, pisanju i predavanju, kao što će nalaziti vrhunski intelektualci stoljećima. Pred barbarima koji su nadirali čuvao je baštinu kršćanske kulture i bit civilizacije judeokršćanske uljudbe. Napisao je tumačenja Svetog pisma kao plod duboko proživljena razmišljanja i proniknuća otajstava vjere. Napisao je Martirologij, povijest mučenika za vjeru. Odlikovan je naslovom naučitelja Crkve. Napisao je i Povijest engleske crkve. Zato ga smatraju “ocem povijesti Engleske”. Imao je “mladenačku i kristalnu dušu”, kako piše na njegovu grobu. Za vrijeme diktiranja svome pisaru 26. svibnja 735. osjeti zamor. Stane. Izmoli Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetome. I umre mirno i dostojanstveno kao što je i živio, pozdravljajući tako svog Stvoritelja kojemu se vratio.

Missel biblique, 1206

55


35. Sveti Belinije biskup, mučenik, † 1147.

vrijeme borbe za investituru, ulaska u crkvene posjede, kada su se čak i prodavale crkvene službe odnosno dobra, u Padovi je biskupovao sveti Belinije Bertaldi. Bio je veliki i uvjereni borac za Gregorijansku reformu. Upravo u nastojanjima za reformu vjerskog života dolazi u sukob sa mnogim feudalnim gospodarima koji su voljom ili silom bili u službi cara i osobnih materijalnih interesa. Biskup se 1147. upućuje u Rim. Na putu su ga presreli i odveli u šumu gdje ga je u šumi Fratta Polesine ubio plaćeni ubojica padovanske obitelji Capodivacca. Njegov je život bio uzoran. Pravično se odnosio prema crkvenim dobrima i prema vlastima. Zbog takvog je držanja u tim neslavnim vremenima proglašen uzorom pravednosti i svecem.

Rino Camilleri, str. 35

56


36. Sveti Benedikt opat, † 543.

R

ođen je u Norciji u Umbriji u Italiji 480. g. Imućni roditelji omogućili su dječaku studij u Rimu. Raskalašenost ga školske mladeži iznenađuje i upavo ga to usmjeruje od svijeta prema duhovnosti. Bog ga je uputio u samoću u Subiaco gdje je živio pokorničkim životom. Pustinjak mu je Romano poklonio pustinjačko odijelo. U pustinji su Benedikta salijetale nevjerojatne napasti. Čak se znao baciti u trnje da nadjača zavodljivost zla. Pronađoše ga neki monasi i odvedoše sa sobom. Zabrinuo se videći kako zajednica živi opušteno i neskladno. Nakon molitve i razmišljanja napiše pravila kako bi zajednica trebala živjeti u iskrenoj ljubavi. Među monasima je bilo i onih koji su se žestoko opirali reformi čak i spremnih na osvetu. U čašu mu vode nališe otrov. Kad je svetac prekrižio čašu, raspukla se na četiri dijela. Videći čudo, na koljenima su ga molili oproštenje. Benedikt je oprostio, napustio ih i vratio se u samoću. Odasvud počeše k Benediktu dolaziti mladići željni živjeti s njime. Izgradili su ćelije, onda samostane počevši od onog najznamenitijeg na Monte Cassino. Po Benediktu se njegovi sljedbenici prozvaše Benediktinci. Raširili su se diljem Europe. U duhovnom su smislu za Zapad postali ono što je za Istok bio Karmel. Benediktinci su krenuli kao vjerovjesnici svim narodima. Njihovi zidani objekti, obrađivanje zemlje, gajenje ljekovitog bilja, bavljenje znanošću i umjetnošću, dali su početke svim strukturama suvremenog svijeta. Zato se benediktinci smatraju tvorcima zapadne kulture. Njihovo geslo“Moli i radi“, nosi sav napredak.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 185-6

57


37. Sveti Benignije mučenik, † ?

B

io je učenik sv. Polikarpa koji je došao sa Istoka sa dva đakona i sa svećenikom Andohijem. Najprije su se zadržali u gradu Autunu. Oni su prvi vjerovjesnici u tome gradu. Obraćenje počinje sa Faustom koji se zaželi krstiti sa svom svojom obitelji. Tu je Benignije djelovao kao svećenik. Kasnije je iz Autuna prešao u grad Langres i na kraju u Dijon. U Dijonu je završio svoje svećeničko djelovanje jer je tu podnio dugotrajno i nevjerojatno okrutno mučeništvo. Andohije i Tirzo bili su uhićeni u mjestu Saulieuxu zajedno sa trgovcem Feliksom u čijoj su kući imali smještaj. Nakon različitih muka dokrajčeni su batinama. Pashazije koji je mučen kao starac bio je dirnut divnim držanjem Benignija za vrijeme muka. Tom su prigodom mučeni i mnogi drugi kršćani. Ali kao što biva, primjer je hrabrih mučenika urodio obraćenjem mnogih kršćanskoj vjeri.

Berault Bercastel, sv. II., str. 26

58


38. Sveti Blaž biskup, † 316.

R

ođen je u Kapadociji, u gradu Sebasti, današnjoj Turskoj. Kao dijete bio je boležljiv. Pobožni mu roditelji postom i molitvom isprosiše zdravlje. U mladosti se pročuo kao karizmatik. Polaganjem je ruku i molitvom liječio bolesne. Zbog uzorna života bio je izabran biskupom. U vrijeme progona kršćana za cara Dioklecijana, u Sebastu je poslan upravitelj Agrikolaj sa zadatkom da istrijebi kršćane. Biskupa su nagovorili da se skloni u špilju na brdu Argej gdje su mu, prema predaji, životinje donosile hranu. Agrikolaj je pobio mnogo kršćana. Vojnike posla u lov na divlje zvijeri kojima će baciti tvrdokorne vjernike. Upravitelju javiše kako zvijeri ne napadaju biskupa i kako ga zatekoše u molitvi. “Gospodin mi se noćas triput ukazao i najavio vaš dolazak reče vojnicima da mu uskoro prinesem žrtvu umirući za vjeru. Zahvaljujem Bogu i svim ostalima što se i mene sjetio.” Putem prema zatvoru ozdravi znakom križa moleći na koljenima dječaka koji se gušio ribljom kosti zapelom u grlu. “ Bože moj i Gospodine moj koji pomažeš sve koji Te zazivaju, usliši moju molitvu. Jer nema ljudske pomoći za to stvorenje, molim Te, pomozi mu Ti iz neba i ozdravi ovo dijete”, molio je svetac. Kada siromašnoj ženi vuk odnese svinjče utekne se svetom biskupu i obeća da će joj zvijer vratiti neoštećenu životinju. Sudac mu reče: “Dobrodošao, Blažu prijatelju i miljeniče bogova!” “Nemoj nazivati bogovima sotone!” odgovori. Uvjetno ga dade bičevati. Blaž je hvalio Boga. Sudac ga onda baci u zatvor. Nakon tri dana ponudi mu da žrtvuje božanstvima. Kad je odbio, privežu ga i izudarahu željeznim šipkama i željeznim mu grebenom oderu kožu, bace u zatvor i nakon tri dana nađoše čila i zdrava. Pobožne su žene slijedile trag njegove krvi. Upravitelj i njih baci na lomaču, ali im vatra nije

59


naškodila. Pokuša ih zavesti, a kad nisu pristale, odrubiše im glavu. Treći mu put zaprijetiše baciti ga u hladno jezero. “Nemojte se truditi. Ja ću sam ići u jezero da Bog pokaže kako je jači od vas.” Blaž prekriži sebe i jezero koje se razdijeli na četiri dijela. I krene kao po suhu okružen čudesnim svjetlom. Vrati se, kleknu i pomoli Bogu da ga primi. Onda mu krvnici lako odrubiše glavu. Bilo je to 3. vlječe 316. g. Sveca zazivaju osobito protiv bolesti grla, uragana, bolesti domaćih životinja, te grebenar, gudači i ratari. Na njegov se blagdan blagoslivljaju ljudi svjećama ili pomazuju uljem.

Leggendario, str. 214-7

60


39. ** Sveti Bonomije, † 1026.

dostupnim izvorima ime sveca takvog imena nema. Ima, međutim, svetac opat Bononio, što je možda samo različito čitanje istog imena. Bononio je rođen u Bologni početkom 10. st. Vrlo mlad uđe u benediktinski samostan sv. Stjepana u Bologni. Željan savršenstva otputova u Egipat. Živi kao pustinjak nedaleko današnjeg Kaira. Mnogi su ga cijenili i dolazili mu po savjete. Njihovim milodarima popravi više crkava i sagradi novi samostan. Nakon rata 982. u kojemu su kršćani izgubili bitku, mnogi su prodani kao robovi na tržnicama robova u Egiptu. Među njima je bio čak i biskup Petar iz grada Vercellija. Bononije se na sve načine zauzimao za robove, posebno za biskupa Petra. Svojim je nastojanjima uspio biskupa otkupiti. Zbog sigurnosti otprati ga do Jeruzalema i Carigrada. Na povratku se sveti pustinjak zaustavi na brdu Sinaj gdje ga je stiglo imenovanje opatom samostana u Lukadiju. Umro je 30. kolovoza 1026. Papa Ivan XIX. potvrdio je njegovo štovanje. A biskup Vercellija Arderik dade mu u čast sagraditi poseban oltar.

Bibl. saanctroum, sv. III., str. 348-9

61


40. ** Sveti Brahije, † 579.

P

od tim imenom bez ikakvih drugih oznaka, nalazi se samo opat iz Maneta, porijeklom iz Turena. On je vjerojatno u lovu na divlje svinje knezu Sigeraldu služio kao sluga. Tom se prigodom sreo sa svetim pustinjakom Emilijanom. Susret je preokrenuo njegov život. Iako u kneževoj pratnji živi veoma skromno, povućeno i kreposno, čeznuo je za još skromnijim životom. Nakon kneževe smrti povlači se k svetom pustinjaku kod kojega ostaje tri godine i 538. ga nasljeđuje. Kćerka ga kneza Sigeralda Ranhilda dariva zemljištem za gradnju samostana. Zadužen je za obnovu samostana u Toursu i Menatu. Do kraja se života posvećuje moralnoj obnovi redovničkog života. Smrt mu je najavio biskup sv. Avit. Upravo je tako i umro 9. veljače 579. Dvije godine nakon smrti tijelo mu je prenijeto u crkvu u Menat kako je sam zaželio prije smrti. Časti se 9. veljače, na dan smrti.

Bibl. Sanctorum, sv. III., str. 382.

62


41. Sveta Cecilija, djevica mučenica, † 225.

O

tac joj je namijenio lijepog i bogatog mladića plemićkog roda Valerijana iz Rima. Vrlo pobožna Cecilija se molila Bogu da je poštedi vjenčanja jer je više željela biti djevica Kristova. Kada je ostala sama sa zaručnikom, povjeri mu svoju želju. “Uz mene stoji anđeo, čuva moje tijelo. Ako goriš bližeči se meni od tjelesne strasti, teško će te kazniti. Ako me ljubiš čistom ljubavlju, udijelit će ti velike milosti kao i meni.” Valerijan je mislio da je u igri neki drugi mladić i želio je znati tko je. “Vidjeti ga možeš jedino ukoliko se krstiš vjerujući u jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje” reče Cecilija. Valerijan je slijedećih dana govorio s papom Urbanom, poučio se u vjeri i krstio. Kad se vratio uz Ceciliju je stajao sjajan anđeo. Držao je dvije krune cvijeća. Jednu postavi na glavu Ceciliji, drugu Valerijanu. “Cvijeće je ubrano u raju, ostat će trajno svježe. To mogu vidjeti samo oni koji su čisti kao vi. Pošto si, Valerijane, vjeru primio na riječ zaručnice, Isus će ti dati što ga zamoliš.” Valerijan zatraži obraćenje svoga brata Tiburcija. I Tiburcije se krsti. Zajedno su pokapali kršćanske mučenike. Kada je to saznao sudac Almahije, obojicu zatvori i ubi. Cecilija ih je pokopala. Njihova dobra razdijeli siromasima. Uhićena je. Nukali je na otpad od vjere i da žrtvuje. Cecilija reče: “Vi ste podložnici suca i mislite da je ispravno što zapovijeda. Ja mislim drugačije ... žrtvovati treba Bogu, pravome Bogu, tj. Isusu Kristu. Budite sigurni, podnijet ću sve muke i smrt i izvršiti što mi zapovijeda.” Pokušali su laskati njenoj mladosti i ljepoti. Na njenu su se postojanost mnogi obratili i krstili kod pape Urbana. “Što ti misliš?” upita sudac. “Mislim umrijeti jer je bolje umrijeti ispovijedajući Isusa Krista. I za tebe je bolje da otvoriš oči i uvidiš da su oni koje nazivaš bogovima kamen.” Sudac je zatvori u pregrijanu kupaonicu čitavi dan i noć. Cecilija nije

63


osjetila posebnih muka, nije se preznojila zato je krvniku naređeno da joj odsječe glavu. Tako ranjena stajala je tri dana. Tješila je one koji su je dolazili vidjeti. Obraćali se. Nakon tri dana, blaženo umre 22. studenoga 225. g. Svečano je pokopana u katakombama sv. Kalista. U njenoj su se kući okupljali kršćani. Kasnije tijela sv. Cecilije, Tiburcija i Valerijana papa Urban smjesti u crkvu svete Cecilije. “Cecilija je pjevala Bogu hvale svojim srcem, a pjevanje je svojstveno onima koji ljube”, kaže sveti Augustin. Zato se sv. Ceciliju smatra zaštitnicom pjevača.

Leggendario, str. 801-4

64


42. Sveta Celestina, djevica mučenica, † 5. ?

S

v. Celestina se spominje sa drugih 800 mučenika na dan 6. travnja. Doduše spisi su o njoj kasnijeg vremena. Neki umjesto 800 mučenika spominju samo “i drugi”. Uzuard govori o 80, a Kanizije samo 8 mučenika. Izvještaji raznih Martirologija nisu uobičajeni kao što su opsisi mučenika u drugim slačajevima. Čak se ne navodi ni radi li se o mučenicima ili ne. Ne spominje se ni mjesto dogođaja. Lik sv. Celestine ostaje do danas vrlo nepoznatim. Njeno se ime najčešće spominje uz ime pape sv. Celestina (†432.) koji je prema Liber Pontificalis umro 6. travnja 432.

Bibl. Sanctorum, sv. III., str. 1094-5

65


43. Sveti Celestin, mučenik † 1296.

R

ođen je u Napulju. Sa dvadeset godina odlazi u pustinju. Ostaje u samoći deset godina. Onda se zaputi u Rim. Nakon školovanja primi svete redove, zaređen je za svećenika. U Fiesolu uđe u benediktinski samostan. Željan samoće, odlazi na brdo Murone. Tu samotuje pet godina. Zbog čestih posjeta, napusti taj kraj i sa svoja dva sljedbenika otputova u grad Sulmon. Nosio je cilicij, spavao na tlu, postio o kruhu i vodi. Videći toliku snagu, mnogi htjedoše živjeti s njime. Zato napisa pravila i utemelji red tzv. Celestinaca. Za njihove potrebe podigne crkvu Duha Svetoga u Mageli jer se tamo navodno ukazao Duh Sveti u obličju goluba kao i nad Isusom u vrijeme krštenja. Nakon smrti pape Nikole IV. kardinali sabrani za izbor novog pape u Peruggi, izabraše Petra iz Murona, koji je gotovo prisiljen primio papinsku službu kao Celestin. Sklon samoći, molitvi i pokori, nije mogao upravljati Crkvom prema očekivanju. Kardinali su vidjeli da je izbor nepromišljen. Celestin daje ostavku da ne nastane raskol u Crkvi. Nakon šest mjeseci izabran je papom Bonifacije VIII. Celestin je okrijepljen sakramnetima umro u 81. godini, 19. svibnja 1296. Pokopan je u crkvi sv. Antona u Firrentinu. Zbog čudesa po njegovu zagovoru papa ga je Klement V. godine 1313. proglasio svetim.

Leggendario, str. 352-3

66


44. Sveti Ciprijan, biskup mučenik, † 304.

V

rlo je poznata crkvena ličnost 3. st. zbog svoga karaktera, nauke i po slavnome mučeništvu. Rodio se u Kartagi oko 210.g. Radio je kao odvjetnik, položio zavjet djevičanstva, pa se obratio. Već je slavan u Kartagi oko 245. godine kada se krstio i kada je izabran biskupom. Zbog utjecajnosti smatrali su ga “glavarom, papom Afrike”. Stekao je slavu kao nitko prije njega. Znao je nenametljivo i snažno voditi kršćane. Poznate su njegove riječi: “Ne može nitko imati Boga za Oca tko nema Crkvu za majku.” Svojim radom i sposobnostima previše je stršio, pa nije čudno da je u vrijeme progona odmah bio na nišanu tadašnjih vlasti. Mučeništvo je podnio u Kartagi, okružen svojim vjernicima. 14. rujna ujutro. Na zapovijed prokonzula Galerija Maksima, doveden je na sud. Na sva moguća odgovaranja od vjere, Ciprijan odlučno reče: “Čini ono što ti je naređeno! U tako pravednoj stvari nema razmišljanja.” Na sučevu presudu: ”Tascije Ciprijan je osuđen da bude ubijen mačen”, Ciprijan odgovori: “Bogu Hvala! I tako je životom posvjedočio svoju nauku. “Zgodno je da to bude u gradu gdje je biskup glava Crkve Gospodnje, da biskup oda priznanje Gospodinu, i tako osnaži vjernike”, reče sveti Ciprijan kršćanima koji su nad njim tugovali. Kada je došao tenutak smaknuća, zadigne plašt, prigne koljena i uroni u molitvu. Odloži dalmatiku, pruži je svome đakonu, osta u lanenoj košulji, zaveza oči, pozva krvnike i naredi da im se isplati 25 dukata. Noću su pronijeli njegovo pobjedničko tijelo uz mnoštvo svijeća i pjesmu ulicama Mapalle. Pogubljen je 14. rujna u vrijeme careva Valerijana i Galijena. Sveti Ciprijan je bio veoma zauzet za očuvanje crkvenoga jedinstva. Bio je milosrdan te je smatrao da se otpadnicima od vjere zbog straha pred

67


mukama dopusti uz kajanje povrat u Crkvu. Napisao je mnoga djela, među kojima najpoznatija: “jedinstvu katoličke Crkve”, “O Gospodnjoj molitvi”, “O smrtnosti”, “O milostinji”, sačuvalo se 81 njegovo pismo! I za sva njegova djela sv. Jeronim kaže da su “sjajnija od sunca”. Smatra se najvećim učiteljm Crkve u 3. st.

Missel biblique, 1420/1 J. Antolović, Duhovni velikani, II, 297-300

68


45. Sveti Damjan, liječnik, † 301.

S

veti Kuzma i Damijan, rođena braća, rođeni su u Egeji u Arabiji. Bili su kršćani, liječnici. Rano su izgubili oca i ostali s majkom Teodorom. Živjeli su čisto, tijelo su mrtvili postom i cilicijem. Velikodušno su pomagali bolesnima. Liječili su besplatno, za ljubav Božju. Nazivali ih “anargiti”, ljudi bez novca. Živjeli su evanđeoski skromno. U vrijeme Dioklecijana i Maksimijana žestoko su progonili one koji nisu žrtvovali idolima. Lizija, prokonzul Egeje dade ih privesti. Kada nisu htjeli žrtvovati, preostale su muke. Vezaše im ruke i noge, izbičevahu i vezane bace u more. Ukaza im se nasmiješeni anđeo i doprati do obale. Upravitelj ih je smatrao magičarima. Predstavi im se kao prijatelj. “Kršćani smo i ne znamo magičarskih vještina. Spašeni smo snagom Isusa Krista, našega Gospodina!” rekoše. Prokonzul ih na to baci u zatvor, sutradan u vatru koja se raširi i ne naškodi im. Slijedećeg ih dana ponovno izbičeva. Videći kako su veseli i muke ih ne dostižu, veza ih o križ i kamenuje. Kamenje ih nije ranilo. Ne znajući što s njima, naposljetku im odrube glavu. Mučeništvo su podnijeli u Cyri, nedaleko Alepa u Siriji 301. g . S njima su još ubili Antima, Leoncija i Eutropija. Liječili su čudotvorno i besplatno. Čudesna su se ozdravljenja zbivala nakon smrti i na njihovu grobu. Zato im je slava raširena diljem kršćanskog svijeta. Postoji knjiga o brojnim čudesima po njihovu zagovoru. Među njima je i zlatna legenda kako je nekom seljaku ušla zmija u tijelo. Ukazaše mu se sveti Kuzma i Damijan i zapovijede neka zmija izađe. U Rimu na Forumu bila im je u čast oko 530. podignuta bazilika. Na njihov se blagdan običavalo moliti: “Bože, Ti si naš vječni liječnik i lijek. Ti si svete Kuzma i Damijana učinio neustrašivama u vjeri i nepobjedive u hrabrosti, daj da po svojim ranama donesu lijek ljudskim ranama.

69


Ozdravi po njima i naše bolesti i neka po njihovu zagovoru ozdravljenje bude trajno!” Blagdan im se slavi 27. rujna. Tijela im se čuvaju u njihovoj crkvi u Rimu.

Missel biblique, 1421/2 Leggendario, str. 669-71

70


46. Sveti Daniel, đakon mučenik, † 4. st.

D

aniel je djelovao u kršćanskoj zajednici kao đakon u Padovi. Zna se iz crkvene prakse što je zadatak đakona. Đakoni su bili najistaknutiji i najkreposniji članovi vjerničke zajednice, najčešće na putu prema svećeničkoj ili biskupskoj službi. U vrijeme progona za cara Dioklecijana Daniel je podnio mučeništvo početkom 4. st. Za grob mu se neko vrijeme nije ni znalo. Đakon se sam pobrinuo. Ukazao se slijepom Tusciju. Obznanio mu je gdje se nalazi njegov grob, savjetovao da se moli. Tuscije je nakon molitve dirnuo svoje oči i progledao. Pronađen je mramorni sarkofag s tijelom sv. Daniela. Tijelo je još uvijek ležalo na dasci onako kako je bilo položeno. Tijelo je bilo isprobadano sa mnogo dugih čavala. Iz toga se može zaključiti kako je bio okrutno mučen i kako je vjerojatno smjelo odgovarao sucu i krvnicima koji su ga silili na otpad od vjere. Svetog dakona Daniela mnogo zazivaju oni koji imaju svoje u vojsci što vjerojatno znači da je kao đakon bio zadužen i za službu vojnicima.

Rino Cammilleri, Il grande libro ...., str. 195

71


47. Sveti Danijel, prorok, † 6. st. pr. Kr.

K

ada je babilonski kralj Nabukodonozor osvojio Jeruzalem, naredi neka se dovede iz Izraela nekoliko mladića plemićkog roda, vrsnih u svakom pogledu. To su bili Daniel, Hananija, Mišael i Azarija. Hranit će se za kraljevskim stolom. Danijel se ne htjede okaljati kraljevskim jelima. Bio je ljepši od drugih, “ne nađe se njemu sličan”. Pomoli se Bogu i kralju protumači san koji nisu znali protumačiti njegovi vidovnjanaci. Zato je uzvišen nad sve druge. Nabukodonozor podiže kip pred kojim se ne pokloniše tri izraelska mladića. Zato su bačeni u vatru ali su nađeni netaknuti. Daniel je živio dobro i kod slijedećeg kralja Kira. Danijel se proslavi i oslobođenjem Helkijine kćeri i Jojakinove žene Suzane od spletki pohotnih staraca koje je privukla njena tjelesna ljepota. Bog proslavi Danijela i kada je po drugi puta u Babilonu bačen u jamu među lavove te mu se ništa ne dogodi. Danijelovu je knjigu napisao neki pobožni Židov prema živoj predaji koja je tješila židovski narod u sužanjstvu. Zato knjiga spada u poučne i apokaliptičke knjige, prema riječi ‘apokalipto’ otkrivam, jer knjiga otkriva kako se svi nemili događaji zapravo zbivaju pod okriljem Božjim i na dobro naroda. Knjiga ne želi bilježiti povijesne događaje već uvjeriti kako Bog sve okreće na dobro. Danijelova je knjiga vjerojatno nastala oko 165. g. pr. Kr. Knjiga najavljuje kako će narodu doći spas kada dođe “sin čovječji” i uspostavi “kraljevstvo Božje”.

Biblija, Stvarnost, str. 867-888 i Dodaci, str. 287-289

72


48. Sveti Deodat, † 679?

D

eodat ili Deusdedit potomak je bogate plemićke obitelji. Bio je biskup u gradu Neversu. Sudjelovao je na koncilu u Seusu 657. g. U vrijeme progonstva sklonio se u samoću na planine Vosgi. Opasnost je bivala sve veća, pa se uz pomoć kralja Hilderika preselio na otočić kraj Strasburga. Tu je podigao crkvu. Oko svetog biskupa brzo se okupilo mnogo sljedbenika. Zato je tu sagrađen i samostan Ebersheim. Željan još veće samoće, ostavi samostan i povlači se u Bazileju. Progonitelji su ga našli i prognali. Vratio se opet u planine Vosgi. Nastani se u dolini i na nepristupačnom mjestu sagradi kapelu. Opet okružen brojnim učenicima, sagradi samostan Jointures. Samostan je živio po pravilima sv. Kolumbana. U blizini se nalazio i samostan Moyenmouthier kojim je upravljao nekadašnji biskup Trijera sv. Idolf. Dva su biskupa i upavitelja samostana bili veliki suradnici i prijatelji. Deodat je umro 679. g. Po njemu se prozvao grad Saint Die’. Blagdan mu je 19. lipnja. Ima i drugi Deusdedit. Njegova se grobna ploča čuva u Nacionalnom arheološkom muzeju u Cagliari. On 649. godine sudjeluje na koncilu u Rimu koji sazva papa Martin I. da osudi Arijevo krivovjerje koje podržavahu carevi Heraklije i Konstant II. Deusdedit svoj stav izriče nakon Pape i akvilejskog pratrijarhe, poznat kao “branitelj pravovjerja”. Umro je prije završetka koncila, pa se smatra da su ga heretici ubili.

Rino Cammilleri, Il grande libro ..., str. 485 Internet, Santi e Beati

73


49. Sveta Deodata, mučenica, † ?

D

eodata je navodno majka sv. Ivana Boccadoro. Ali to nije poznati Ivan Zlatousti i njegova majka. Život je sv. Deodate i njena sina opisan na način kakav se često susreće u opisu života svetih. Naime, Deodata, majka jedinoga sina, želi ostaviti svijet i povući se u samoću. Sklanja se u dalekom samostanu. Ali neki je nutarnji glas skloni da se vrati u svoj kraj. Njen sin u međuvremenu, uz velike poteškoće, posta biskup. Kad je majka stigla kao prosjakinja, nije ju prepoznao. Primi je u zatvoreni samostan kraj katedrale. Car optuži biskupa da je toj ženi dao odsjeći ruku i sklonio u samostan. Biskupova se nevinsot brzo očitova jer žena dobi ruku. Deodata umre. Tek nalaskom medalje koju je nosila na leđima sazna se istina o njoj. Biskupu posta jasno tko je prosjakinja koju je bio prihvatio u samostan. Nažalost nema nikakvih drugih podataka ni o životu ni o štovanju svetice. Ima i druga sv. Deodata, majka sv. Fantina Starijeg.

Bibliot. sanctorum, sv. IV., str. 570

74


50. Sveti Deziderije, mučenik, † ?

B

io je biskup u Langresu u Francuskoj. Treći biskup na toj biskupskoj stolici. Francuzi ga zovu Dedier. Mučeništvo ga je zateklo u vrijeme općih nereda za doseljenja Germana za cara Julijana Apostate. Julijan je dvaput bio uspio odbiti Germane. Sv. Atanazije spominje biskupa Deziderija kao učesnika koncila u Sardiki 347. g. Po nekima je rodom iz Genove. I u Beču se spominje biskupa istog imena, pa je moguće neko vrijeme bio i biskup Beča. Održavanje je koncila prvo bilo planirano u Iliriku, na granci Istoka i Zapada. Na koncilu je sudjelovalo 200 biskupa. Može se reći kako je bio samo nastavak koncila u Niceji 325. g. koji je osudio Arijevstvo. U nemogućnosti dolaska pape Julijana, koncilom je predsjedao znameniti biskup Osio iz Cordove. Koncil je znamenit po tome što biskupima zabranjuje putovati u kraljevskoj pratnji bez opravdanog razloga i što biskupi u slučaju osude imaju pravo priziva na Papu, čime se već u to vrijeme priznaje Papin primat. Biskupu je Dezideriju nakon mučenja odrubljena glava. Predaja govori kako je mrtvo tijelo uzelo svoju glavu i ušlo u grad kroz stijenu koja se pred njim otvorila. Prolaz se i danas pokazuje turistima na spomen sv. biskupu. U Srednjem je vijeku ustanovljena bratovština pod njegovom zaštitom u koju su se učlanjivali kraljevi i moćnici, što vjerojatno znači da je za života biskup, imao veliki utjecaj na ljude visokih položaja. Blagdan se slavi 23. svibnja.

Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 206 R. Berkastel, Storia della Chiesa, sv. III. str. 135-7

75


51. Sveti Dionizije Aeropagita, biskup, † 96.

R

ođen je u Ateni u plemićkoj obitelji. Zbog velikih sposobnosti bio je čelnik gradske uprave. Nadimak Aeropagita je dobio prema četvrti u kojoj je stanovao i po hramu Mirte, zvanom Ares Pago. Dionizije je bio poznati govornik, pravnik, astronom i filozof, vrlo krepostan i pravičan u sudovima. Kada je vidio pomračenje sunca proročki reče: “Ili Bog prirode trpi, ili je svijetu došao kraj.” Dok je radio kao sudac u Ateni, dođe sv. Pavao koji je u gradu ostao 18 mjeseci i raspravljao sa fizozofima. Rimljani još ne bijahu okupirali grad. Dionizije je bio predsjednik suda. Njemu je priveden i sveti Pavao koji je pred njim održao znameniti govor kako Atenjani štuju sva božanstva, imaju čak i oltar Nepoznatom bogu. S Dionizijem je još posebno razgovarao. Kad dozna da je ona pomrčina sunca bila kad je Isus umro na križu, zatraži krštenje. Pavao ga krsti i zaredi za svećenika i biskupa. Bio je prvi biskup Atene. Obratilo se i mnogo drugih. Prisno je prijateljevao sa Hieroteom Španjolcem. Sazna da je sveta Djevica Marija još živa u Jeruzalemu. Otputova u Jeruzalem da je vidi. Ubertino kaže kako bi se videći toliku Djevičinu ljepotu okruženu anđelima, bio poklonio kao božanstvu da po vjeri nije znao kako postoji samo jedan Bog. Dionizije kaže da je bio nazočan Njenom prijelazu u vječnost, ukopu, spominje i nazočne apostole. Kao biskup Atene u vrijeme Neronovih progona pođe u Rim da vidi sv. Pavla. Bio je nazočan njegovu smaknuću. Sretne papu Klementa koji ga zbog iznimnih sposobnosti posla evangelizirati Galiju. Za pomoć mu dodijeli svećenika Rustika i đakona Eleuterija. Nastani se u Parizu odakle je slao vjerovjesnike u Španjolsku i Njemačku. Car Domicijan u tu provinciju posla upravitelja Frazenija. On uhiti 90 godišnjeg Dionizija, Rusika i Eleuterija. Osudi ih na smrt. Odrubiše im

76


glavu. Tijelo se sv. Dionizija samo diglo, uze glavu i izruči jednoj ženi. Tijela sv. Rustika i Eleuterija pokopaše na mjestu gdje im je podignuta crkva i gdje su se zbila brojna čudesa. Ubijeni su 9. listopada 96. g. Dionizije je uz ostalo napisao knjige “Crkvena i nebeska hijerarhija”, “Mistična teologija”, “O Božjim imenima” i dr. Čovjek uzdrhti dok stane kraj relikvija čovjeka koji je sve to proživio.

Leggendario, str. 705

77


52. Sveti Donat, mučenik. † 304.

M

učenika imenom Donat ima više. Bez posebnih se istraživanja nije lako opredjeliti od kojega se ovdje nalaze relikvije. Onaj čije se relikvije ovdje nalaze mislimo da je onaj mučen u Africi. I to vjerojatno za najžešćih progona u vrijeme cara Dioklecijana 304. g. Doušnik Apanije prijavio je upravitelju grada Konkordije Eufemiju. Javio je dan okupljanja kršćana i dolazak svećenika Sonata i brata mu Salona. Oni su došli kao vjerovjesnici. Namjeravali su skupiti katekumene, grupu odraslih koji su se željeli pripremiti na krštenje, htjeli ih podučiti i krstiti. Upravo na svršetku svečanosti krštenja, provališe vojnici, uhitiše i zatvoriše oba brata. Upravitelj ih najprije pokuša odvratiti od vjere. Postojanost je pokušao skršiti mukama. Kada su u mukama ostali postojani, odrubiše im glavu. Mučenici se osobito štuju u katedrali u Konkordiji u Italiji. Blagdan im je 17. veljače, vjerojatno, dan njihova mučenja i smrti. U dragocjenom mramornom sarkofagu čuvaju im se posmrtni ostaci. Narod ih mnogo štuje, a to znači da u njima nalazi veliki uzor i pomoć. Pripisuju im se mnoga čudesa.

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 171.

78


53. Sveti Dominik đakon, mučenik, † 3. st. ?

S

veti Dominik đakon ispovjedalac nije uočen u dostupnoj literaturi. Postoji Dominik đakon samo među afričkim mučenicima koji se u Rimskom martirologiju spominju 29. prosinca. Martirologij spominje, zapravo, Domicija, Krescencija, Viturina, Satura i Feliksa. Delehaye vjeruje da je Dominik, odnosno Domicije đakon Domicijan koji se spominje i dan ranije, tj. 28. prosinca kao mučenik u Traciji u Africi. Ništa se nezna o njihovu životu ni mučeništvu, niti da li su mučeni istog dana. L. Duchesne pretpostavlja da su oni mučeni u gradu Vaga u prokonzurlarnoj Africi, današnjem Tunisu jer se u Kartaginskom kalendaru 28. prosinca spominju ti mučenici. U to se vrijeme spominje i biskup Liboso. Jedan je biskup takvog imena sudjelovao na koncilu u Kartagini 256. g. i poznat je po prijedlogu da se krste i oni koji su nekada bili heretici. Iz toga zaključujemo da su naši mučenici živjeli u 3. st.

Bibl. Sanctorum, sv. IV., str. 744-5

79


54. Sveta Doroteja, mučenica, † 308.

R

ođena je u Cezareji u Palestini. Od malena je bila mudra, sveta života i pobožna. Tada bijesne progoni cara Dioklecijana. Njegov izaslanik Sapricije dade ju dovesti k sebi i reče joj: “Želim te osloboditi zla glasa da se protiviš caru jer nećeš žrtvovati.” Bila je plemićkog i bogatog roda. Po smrti joj roditelja ostaje veliko bogatstvo. Velikodušno sve razdijeli siromasima i obiteljima kršćana koji su bili prognani i zatvoreni zbog vjere. Sve je vrijeme posjećivala zatvorenike, tješila ih i poticala na mučeništvo. Upravo ju zbog toga upravitelj Apricije dade zatvoriti. Imala je i sestre Kristu i Kalistu. Apricije se prvo obrati sestrama i obeća velike nagrade odreknu li se vjere i žrtvuju li božanstvima. Obećanje i izvrši kad se odrekoše. Ponosan na uspjeh, odrekne im darove ne nagovore li one da od vjere odstupi i Doroteja. Upute se k sestri u zatvor. Kad je čula što govore bila je šokirana. Doroteja je govorila s takvim oduševljenjem da su protrnule i pale joj pred noge kajući se i tražeći oproštenje. Snagom Duha Svetoga uvjeri ih da vrate darove. U znak prezira bace darove pred noge krivovjernika ispovijedajući vjeru u Isusa Krista. Apricije osjeti prezir prema Doroteji. Zakle se mučiti je posebnim mukama. Doroteja je govorila: “Ne bojim se prijetnji, ni smrti. Naprotiv, želim je. Tako ću prije stići i preuzeti cvijeće u perivoju mog Zaručnika.” Kad joj odrubiše glavu, jedan mladić pruži Teofilu košaricu cvijeća, govoreći: “Evo ti prvo cvijeće!” Mladić nesta. Teofil klikne: “Doroteja, vjeruj tvome Bogu i ja sam kršćanin!” Bio je kršten njenom krvlju. Mučeništvo je podnijela u Cezareji u Kapadociji 308. g. Relikvije joj se čuvaju i u Rimu. Prema Jeronimijanskom martirologiju blagdan joj se slavi 6. veljače. Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 93-4

80


55. Sveti Egzuperancije, mučenik, 4. st.

P

rema legendi iz 9. st. braća su Feliks i Regola bili zajedno mučeni. Od 13. se st. s njima spominje i sluga Egzuperancije. Oni su zajedno stigli u Vellese sa tebanskom legijom vojnika. Izbjegavši pokolj, prijeđoše Alpe i stigoše na područje Glarone, a odatle u Zurich. Tu su za progona u vrijeme cara Decija bili mučeni. Na njihovu je grobu već prije 9. st. podignut samostan koji je 853. bogato obdario Luigi Tedesco. Nazočnost je njihovih relikvija u Zurichu zajamčena od 9. st. Štovanje im se proširilo i izvan Švicarske. Protestantska reforma je uglavnom potisnula njihovo štoanje. Novija istraživanja zaključuju da su oni porijeklom iz sjeverne Afrike i da su ondje vjerojatno mučeni. A relikvije su im penijete ovamo. Ima i onih koji takvo mišljenje osporavaju ali bez ikakvih dokaza. Prikazuju se obično kako glavu drže u rukama, jer su pogubljeni odrubljenjem. Tako su prikazani i na starom pečatu zuriške katedrale iz 1225. g.

Bibl. Sanctorum, sv. V., str. 594-6

81


56. Sveti Elizej, prorok, † 7. st. pr. Kr.

I

lija je veliki prorok čovječanstva. Njegov je učenik i nasljednik Elizej prorok. “Ostadoh sam, oni traže da i meni oduzmu život”, svijestan je Ilija. I zato mu dođe Božja naredba neka pomaže Elizeja na mjesto sebe. Elizej je sin bogata ratara Šafata. Ilija ih nalazi kako oru sa dvanaest jarmova volova. U znak izabranja prebaci plašt na Elizeja. A on reče:” Dopusti mi da zagrlim oca i majku, pa ću poći za tobom.” Žrtvuje jaram volova, jarmom skuha meso, počasti težake i pođe posluživati Iliju. Ilija plaštem udari rijeku Jordan, vode se rastaviše i prijeđoše. “Neka mi u dio pade dio tvoga duha”, ponizno moli Elizej. Iliju zahvate plameni konji i uznesoše u nebo. Elizej uze svoje haljine, razdere na dvoje, pokri se Ilijinim plaštem. Plaštem razdijeli Jordan i pođe u Jerihon. Tada započinje veliko proročko djelo. Ozdravi vodu, četrdeset dvoje djece koja mu se rugaju zbog ćelavosti prokle i proguta ih medvjed. Zatim ode na brdo Karmel i u Samariju. Umnoži ulje siromašnoj udovici da s utrškom odgoji djecu, uglednoj ženi koja mu zajedno s mužem bez potomstva pruža gostoprimstvo obeća: “Dogodine u ovo doba zagrlit ćeš sina u naručju.” Oživi mrtvo dijete. Onemoća otrovanu hranu u loncu. Umnoži hranu za stotinu ljudi, ozdravi asirskog časnika Naamana od gube, odvrati aramjesku vojsku od Izraela, naviješta kraj gladi, nagovori ženu Šunamku da se u vrijeme gladi sa sinom skloni kod Filistejaca, ozdravi damašćanskog kralja i najavi mu skoru smrt, proriče izraleskom kralju Joašu da će pobijediti Aramejce. Elizej umre i u njegovu grobu oživi mrtvac. Moglo bi se reći kako se svi konci života učvoruju u proroku, Božjem djelatniku. A očit nam je i njegov karakter. Kako je samo s oduševljenjem primio rizičnu proročku službu. Nije živio samo za neku prizemnu, naravnu sigurnost! Biblija, Stvarnost, II. knjiga o kraljevima, str. 296-308

82


57. ** Sveti Emogenije, mučenik, † 4. st.

N

a koncilu u Niceji 325. skupilo se 318 biskupa. Predsjedali su Papini legati Silvestar Osio iz Cordove, Viton i Vinko. Nazočni su biskupi nakon svih mogućih rasprava izglasali pravovjerni obrazac vjerovanja. Nakon završne rasprave Ermogeniju je povjeren zadatak da oblikuje obrazac. Obrazac doslovno glasi: “Mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga i u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinoga sina Božjega, rođenog od Oca, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođenoga, ne stvorena, jednakoga Ocu, po kojemu su stvorene sve stvari na nebu i na zemlji. Koji je radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjekom. Mučen, uskrsnuo treći dan, uzašao na nebo. I doći će suditi žive i mrtve. Mi jedanko vjerujemo i u Duha Svetoga. Onima koji kažu da je bilo vrijeme kada njega nije bilo i nije bio prije rođenja, da je stvoren ni iz čega i misle da je Sin Božji drugačije biće, promjenjiv ili drugačiji, njima sveta katolička Crkva kaže: bili prokleti!” Obrazac je potpisao 301 biskup, 17 ih se uzdržalo. Obrazac se gotovo doslovce održao do danas. Kasnije je Emogenije imenovan biskupom Cezareje.

R. Berkastel, sv. III., str. 55-6

83


58. Sveti Erazmo, biskup mučenik, † ?

B

io je iz nekada slavnog grada bogate kršćanske prošlosti Antiohije, potomak bogate kršćanske obitelji. Sigurno posebnih sposobnosti jer je bio biskup Formija. U vrijeme progona cara Masimijana, sustigli ga progoni protiv kršćana. U životnoj opasnosti skloni se u jednu špilju. Kada je jednom prigodom izišao, uhićen je, ali i čudesno izbavljen. Tada ne gubi dragocjeno vrijeme. Odlazi propovijedati u Ilirik. Tamo je ponovno uhićen. Suđeno mu je u Sisku, nekadašnjem slavnom Sirmiju. Mučili su ga na razne načine. Prema nekima su mu izvadili crijeva. Zato ga se i smatra zaštitnikom abdomene, od bolesti donje trušne šupljine. Prema predaji anđeo ga Mihael prenese u Formij gdje je nekada bio biskup. I tamo sveto umre. Smatraju ga zaštitnikom mornara, ali pod imenom sv. Elmo, odnosno Telmo. Isto tako i zaštitnikom protiv oluje jer je na njegovu molitvu pred očima cara grom uništio lik idola. Jedan je od 14 kršćanskih zaštitnika kojima se u svojim potrebama ljudi posebno utječu. Posebno je zazivan u slučajevima zaraznih bolesti. Nepoznata nam je godina njegove smrti.

Rino Cammilleri, str. 234

84


59. Sveti Euharije, biskup, † 738.

R

ođen je u Orlenasu od bogatih kršćanskih roditelja. Sa sedam godina odlazi u samostan. Otkad je naučio čitati, danju i noću je čitao omiljele poslanice sv. Pavla apostola. Iz njih je crpio načela svoga samoodgoja i životnog usmjerenja. Nakon mnogo razmišljanja ulazi u samostan u Jumigies u Normandiji. U samostanu provodi sedam godina. Kada mu je umro stric biskup Savarite, Euherije je izabran njegovim nasljednikom na biskupskoj stolici Orlaensa. Vijest o biskupskom izboru toliko ga je uznemirila te je plačući zaklinjao braću da ga zadrže u samostanu. Nisu se obazirali na njegove molbe jer im je više bilo na umu dobro koje će učiniti kao biskup nego li njegova poniznost i njegovo osobno raspoloženje. Car Karlo Martel potvrdio je njegovo imenovanje biskupom. Za šest godina biskupovanja pročuo se dobrotom i ljubavlju, ali i kao upravitelj čvrste ruke protiv krivovjeraca i onih koji su posizali u crkvena dobra. Na nišanu zavidnika povuče se u samostan u Liegesu u opatiju Saint Frond u biskupiji Maastricht. Prema legendi unaprijed je vidio neslavni svršetak cara Karla Martela. Umro je 738. g. Blagdan mu je 20. veljače.

Bibl. sanctorum, sv. sv. V., str. 139

85


60. Sveti Eutih, patrijarha, † 582.

R

ođen je u Thaionu u Frigiji. Odgojen je u Augustinopolisu, studirao je u Carigradu. Kasnije je živio u Amasiji, glavnom gradu grčkog poluotoka. Stupi u samostan, oazu tišine i molitve. U Carigradu živi u četvrti Urbicius. Carigradskog nadbiskupa prati kao osobni teolog. Sa 33 je godine zaređen za svećenika i vraća se u samostan u Amaseji. Dograđuje samostan i godinama je predstojnik samostanske zajednice. Biskup Amaseje šalje ga kao svog teologa na koncil koji ima osuditi krivovjerje tzv. “Tri poglavlja”. U Carigradu nalazi teško bolesnog patrijarha Menasa koji umire 21. kolovoza 552. Na njegovo mjesto car Julijan imenuje Eutiha koji već 5. kolovoza otvara i predsjeda koncilu. Koncil osuđuje krivovjere, zaključke potpisuje Eutih. Car Julijan potpada pod utjecaj krivovjerja tzv. atartodoketa koje uči kako tijelo Isusovo nije moglo trpjeti. Eutih osuđuje krivovjerje, car ga 25. siječnja daje uhititi u crkvi za vrijeme bogoslužja. Zatvoriše ga u samostan Choraukidim, kasnije u Nosiju i Pinkinu. Nakon tri tjedna uspijeva doći u samostan Amaseje. Na patrijaršijsku je stolicu postavljen Ivan III. Skolastik koji 3. 8. 577. umire. Novi car Julijan vraća Eutiha u Carigrad. Znalo se za njegove sposobnosti i vrline. Carigrad ga prihvaća oduševljeno. Pet je godina Eutih proživio mirno i u uspješnom radu. Umro je 6. travnja 582. Sačuvano su nam njegova djela “Pismo papi Vigiliju” i “Govori o uskrsnuću” Možemo ga nazvati vrlim borcem za pravovjerje.

Bibl. sanctorum, sv. V. str. 323-4

86


61. Sveti Fabijan, papa mučenik, † 3. st.

F

abijan je izabran biskupom Rima 236. g. U brizi za siromahe zadužuje sedam đakona svoje crkve. Đakoni su posjećivali siromahe. Crkva se brinula za njih po primjeru Isusa koji je liječio bolesne. U to su vrijeme žestoki progoni kršćana za cara Decija. Papa je Fabijan imao takav ugled u javnosti, te se sačuvala predaja kako je car rekao da bi radije imao takmaca za carsko prijestolje nego li da rimskom Papi bude izabran nasljednik. Fabijan je mučen, ubijen i pokopan u kapeli gdje su pokapali pape. Kada je Fabijan ubijen kršćani su Rima poslali obavijest drugim kršćanima da i oni budu hrabri. Ganutljivo je svjedočanstvo koje govori: “ Crkva stoji čvrsto u vjeri premda su neki od straha pali, bilo zato što su ugledne osobe bilo što su ih uspjeli zastrašiti. Oni su se, doduše od nas odijelili, ali ih mi nismo napustili. Naprotiv, mi smo ih bodrili i još ih bodrimo da čine pokoru ne bi li tako mogli zadobiti oproštenje od Onoga koji ga može dati i da ne bi, ukoliko ih napustimo, postali još gori ... A udovice i nevoljnici koji se ne mogu sami uzdržavati, zatvorenici, protjerani iz domova, kao i katekumeni, ukoliko obole, moraju imati nekoga na pomoć. Ne smiju biti iznevjereni da im se ne izađe u pomoć.” Tako je Crkva skrbila za potrebne u vrijeme pape Fabijana.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., 56-7

87


62. Sveti Fabije, mučenik, † 1. st. ?

R

elikvije sv. Fabija potječu iz Pretestata u Rimu. Jedan se dio relikvija čuva u posebnoj urni ispod oltarne ploče s desne strane u crkvi sv. Jakova u Udinama. Pretpostavlja se da je sv. Fabije mučenik iz najranijeg vremena kršćanstva. Relikvije su u Udine svečano donijete II. korizmene nedjelje 1687. godine. Udinama ih je darovao papa Inocent XI. posredstvom kardinala Leandra od Colloreda. A darovane su Bratovštini za zadovoljštinu duša u Čistilištu crkve sv. Jakova. Na oltaru gdje se čuvaju relikvije postoji i oltarna slika Pietra Venier (†1737.) koja prikazuje sv. Fabija kako kleči pred Presvetom Djevicom Marijom i Presvetim Trojstvom, a anđeli mu pružaju mučeničku krunu. Na spomendan prijenosa relikvija u tu crkvu, tj. svake II. nedjelje korizme, na oltaru se služi svečana misa. Udinski je biskup 27. veljače 1988. svečano sa svim župnicima grada proslavio 300. obljetnicu otkako su relikvije ovamo donijete. Ima i drugi mučenik Fabije iz Cezareje. On navodno nije htio nositi barjak u nekoj poganskoj svečanosti. Zato je zatvoren, ispitan, i čvrst u vjeri pogubljen. Sudac, bojeći se njegova štovanja, baci mu tijelo u more. Glava se čudesno združi s tijelom koje valovi izbaciše na obali Kartene gdje je svečano pokopano i štovano.

Santi e martiri nel Friuli ..., str. 490 Bibl. Sanctorum, sv. V., str. 430

88


63. Sveti Fakundo, † 3./4. st.

S

veti Fakund, latinski pisano Facundus spominje se zajedno sa svetim Primitivom. Oni su živjeli u Galiciji nedaleko rijeke Geja. Mučeništvo su navodno podnijeli u vrijeme konzula i sudaca Atika i Pretekstata u vrijeme careva Dioklecijana i Maksimijana. Nakon ispitivanja, sucu nije uspjelo nagovoriti ih da žrtvuju niti da otpadnu od vjere. Najstariji legendarni izvještaji o njima potječu iz 10. st., a vezani su uz mučenje svetih Justa, Pastora, Emeterija, Kaledonija, Vinka, sv. Feliksa i Gerone. Prvi tragovi štovanja sežu do 642. g. Relikvije su im se nalazile u gradu Gaudixu. G. 872. kralj Alfonz III. Veliki posveti u čast svetog Fakunda i Primitiva jednu staru obnovljenu baziliku koju su bili porušili Muslimani i daruje ju 3. studenoga 905. monasima koji su pred turskim provalama bili pobjegli iz samostana sv. Kristobala u Cordovi. Ta je crkva kao i samostan kasnije proživjela još i druga razaranja i konačno je crkva posvećena 935. Crkva je u više navrata za kralja Alfonza VI. (1065-1109.) obdarena mnogim povlasticama i kraljevskim darovnicama. Samostan u 11. st. postaje jedno od najjačih žarišta benediktinske clyniške obnove u Španjolskoj. Mučeništvo im je opisao 950. Endur, pisar samostana Gardena. Prema jednom su izvoru bili sinovi sv. Marcela iz Liona što preuzima i Boronijev martirologij. U liturgijskom kalendaru Cordove spomen je sv. Fakunda Primitiva 27. studenoga.

Bibl. sanctorum, sv. V., str. 438-9

89


64. Sveta Fides, † 304. ?

V

rijeme cara Dioklecijana i Maksimijana između 303. do 313. zvalo se “doba mučenika”. Prije 292. tj. prije nastupa cara Kostanca Klora mučen je u Marseillesu vojnički časnik Viktor koji je veoma dugo odolijevao mukama. Ne zanajući kako ga dokrajčiti, naposljetku ga baciše pod mlinske kotače. U gradu Agen mučene su i dvije žene imenom Fides i Kapracija. O njihovu mučeništvu ne znamo pojedinosti, ali se mogu pret postaviti u skladu s načinom mučenja kršćana. Prema novijim opsima mučeništva, Fides je kćerka plemićke obitelji. Uhićena je sa dvanaest godina. Kada je nisu mogli odvratiti od vjere, sudac je Dacijan postavi na bodljikavi ležaj a onda odrubi glavu zajedno sa Kapracijom ili Kapracijem koji se u strahu pred mukama sakrio ali je nakon jednog čuda sam došao na sud. Biskup Dulcicije joj u 5. st. u Agenu sagradi baziliku. Štovanje je sv. Fides veoma rašireno u svijetu. I u mnogim su drugim gradovima Galije i Britanije zaredala mu čeništva i odasvuda se čulo o slavnim kršćanskim junacima. U nekim su krajevima kršćani više puta decimirani sve dok nisu istrijebljeni. Kršćani su često sami dobrovoljno odlazili u smrt. Zbivali se neobični dogođaji. Kada je uhićen Kaliop u gradu Pompejopolisu u Ciliciji njegova je majka ponosna i na spomen toga oslobodi 250 robova, sve razdijeli siromasima i sama pohiti hrabriti sina da ustraje u vjeri i mučeništvu. Kaliop je raspet na sam Veliki petak 7. travnja 304. godine. Majka umre kada je u krilo prihvatila mrtvog sina.Tako su združeni u mukama i u slavi.

Luigi Todesco, Storia della Chiesa, sv. I., str. 237-8 Bibl. Sanctorum, sv. V. Str. 511-6

90


65. Sveti Feliks, mučenik, † 284.

vrijeme progona za cara Numerijana 284. g. i prefekta Akvileje Beronija, na poticaj poganskog svećenika Monofante božastva Herkula, dade zatvoriti Ilarija biskupa. Ilarije se smatra drugim biskupom slavne Akvileje. Biskup je odveden u hram Herkula da mu žrtvuje. Biskup je odbio usprkos obećanjima i prijetnjama. Beronije ga onda osudi na šibanje. U šibanju se izmjenjivalo trideset krvnika. Kada svetac nije odustao, vezan je za mučilo i rastrgan. Dok su kandže razdirale njegovo tijelo, pjevao je hvale Bogu. U rane mu utrljaše sol, ocat i oštre devine dlake. Mučenik dahne u idole koji se pretvoriše u prašinu. Poganski svećenici zahtjevaše od upravitelja Beronija da oslobodi grad od moćnog maga. I bace ga u zatvor. Slijedećeg je dana uhićen i njegov đakon Tacijan. Dok su u zatvoru zajedno molili, Herkulov se hram sruši. Od straha mnogi umriješe. Beronije u strahu od poganskih svećenika, naredi da se odmah ubiju oni i još tri uhićena kršćanina. Njihova su imena Feliks, Largo i Dionizije. Ilarije i Tacijan su prikazani u apsidi bazilike u Akvileji. Uz njih su također Dionizije, Largo i Feliks koji su pogubljeni istog dana 16. ožujka 284. Spominju se i drugi sveci istih imena: Feliks i Fortunato, dva brata koji su iz Vicenze došli živjeti u šumu u blizinu Akvileje gdje su podnijeli mučeništvo 304. godine. Kornelije u svojim Govorima kaže: ”Danas je rođendan svetih mučenika Feliksa i Fortunata koji naš grad okruniše slavom mučeništva.” U 6. st. pjesnik Venanzio Fortunato poziva hodočasnike k svetim mučenicima. Nađeni su i ostaci crkava sv. Ilarija i Fortunata.

Gabriella Brumat Dellasorte, Santi e martiti nel Friuli ... , str. 335 i 434

91


66. Sveta Felicita, mučenica, †174.

S

v. Felicitu spominje Jeronimski martirologij na dan 23. studenoga “Romae Maximi Felicitatis”. Spominju je hodočasnici, papa Grgur Veliki (†604.) i svećenik Ivan kako je kraljica poklonila ulje za njen grob.. Felicita je prema Opisu mučenja poznata kao mučenica sa sedam svojih sinova mučenika, a to su: Januarij, Feliks, Filip, Silan, Aleksandar, Vital i Marcijal. Felicitu su kao bogatu udovicu, možda željni njena bogatstva, bili optužili poganski svećenici u vrijeme cara Antonija. Sudio im je rimski upravitelj Publije. Navodno je majku ispitao zasebno. Nagovaranja i zastrašivanja nisu pokolevali majku ni sinove kad su ih predveli majci. “Dragi moji sinovi, gledajte u nebo gdje vas Isus očekuje sa svim svojim svecima!” osokoli djecu. Nju udariše po ustima, sinove su mučili redom. Na životu je ostaviše četiri mjeseca mučeći je svakodnevno, 23. studenog odrubiše joj galvu. Ponijeli su se kao židovski Makabejci. Papa je Bonifacije I. (†422.) na grobu sv. Felicite sagradio baziliku u kojoj se i sam dao pokopati., kako spominje Jeronimijanski martirologij i Liber pontificalis. U vrijeme arheoloških istraživanja 1812. kod Trajanog kupališta nedaleko Coloseuma nađena je bogomolja malih dimenzija, pa se smatra da je ondje bio stan ili možda zatvor gdje je boravila sv. Felicita. Nju su osobito štovale rimske gospođe i obraćale joj se u zagovor za sretan porod. Na jednoj se freski sačuvanoj iz 8. st. vidi kako sv. Felicitu i njene sinove Spasitelj kruni pobjedničkim vijencem. Blagdan joj se slavi na dan smrti 23. studenog. Nažalost se u Vodnjanu čuva samo natpis uništenog relikvijara.

Rino Cammilleri, Il grande libro dei santi Protettori.., str. 194-5 Leggendario, str. 808-9

92


67. Sveti Filip, apostol, † 81.

P

otječe iz Betsaide na Genezaretskom jezeru. Čitao je proroke i neprestano iščekivao kada će doći Mesija. Sa drugima je, koji će kasnije biti izabrani apostolima, u pustinji slušao Ivana Krstitelja. Natanael mu jednom reče: “Vidjeli smo Mesiju”! Filip je trčao i upravo putem sretne Isusa koji ga pozva: “Hajde sa mnom!” Odmah prihvati poziv. Sve to odlikava njegov karakter, dušu svu okrenutu prema budućnosti. Filip oduševljeno prihvaća Isusa. Vidio je neka Isusova čudesa: kao umnoženje kruha u pustinji i čudesno nahranjeno pet tisuća ljudi. Filip je bio taj zabrinut za gladne i pita Isusa: “Gdje da kupimo kruha za toliko mnoštvo?” I velikodušno ponudi sve što je imao, 200 denara! Filip vodi strance, Grke, k Isusu. O tome izvijesti Andriju i zajedno obavijestiše Isusa. Kada je Isus najavio odlazak k Ocu, Filip traži da i njima pokaže put. A “put” je bio sam Isus što apostoli još ne shvatiše. Nakon Duhova, Filip dobiva nalog propovijedati evanđelje Skitima, potom u Gerapolis u Frigiji. Zbog velikog uspjeha, krivovjerci su ga uhitili, mučili, na kaju i razapeli kao 84 godišnjeg starca. Prema staroj predaji Filip je sa svoje tri kćerke nakon uzašašća Isusova živio u Hierapolisu u Maloj Aziji. Kćeri su imale dar proroštva. Relikvije se sv. Filipa čuvaju u Rimu, u Bazilici dvanaest apostola uz relikvije Sv.Jakova. Sv.Filipa svojim zaštitinikom smatraju kipari i šeširđije.

J. Antolović, I. 452-3 Giovanni strorni, La vite dei santi, str. 274

93


68. Sveti Filip Nerij, † 595

R

ođen je u Firenzi 21.7.1515., a izabran je suzaštitnikom Rima. Zovu ga “dobri”. Rano je izgubio majku Lukreciju. Bio je potresen ratom koji je 1530. zahvatio Firenzu. Otac je želio da bude trgovac. Nije ga to privlačilo. Radije se zaklanjao u samostanu benediktinaca na Monte Cassino. G. 1534. definitivno napušta trgovinu, odlazi u Rim. Nastanjuje se kod rođaka koji vodi papinu carinu. Za stan i hranu odgaja rođakova sina. Studirao je na sveučilištu, ali je uz to pobožno pohađao sva sveta mjesta u Rimu. U Rimu je upoznao i sv. Igancija Loyolu. U 36. godini zaređen je za svećenika. Povezuje se osobito sa mladima. Povlači se u Oratorij, mjesto molitve gdje se okupljalo mnogo ljudi zašto su i sazidali posebnu zgradu. Po tome su se i prozvali Oratorijanci. Njihov način života 16. srpnja 1535. odobrava Crkva. Osobito su se brinuli za siromašne i potrebne. Njima se kasnije pridružio i rimski senator Tarugi koji postaje znameniti pisac crkvene povijesti. Kada je u Rimu preuzeo upravu župe Vallicella, ona postaje središte duhovne obnove u Rimu i široke okolice. Stotine tisuća ljudi dolazile su k sv. Filipu Neriju. Njegova župa postaje središte duhovnog zbivanja u Rimu. Bio je Papin savjetnik i savjetnik mnogim umjetnicima. Za njega su govorili kako je “prožet ognjem Duha Svetoga”, nazivali ga “drugim apostolom Rima”. Zato je izabran zaštitnikom grada Rima. Svetac je 25.5.1595. služio posljednju misu pjevajući i kličući od radosti. Samo je njemu bilo poznato da će slijedeće noći umrijeti. Već je dva mjeseca nakon smrti pokrenut postupak za proglašenje svetim. I proglašen je 14.5. 1622. Sva je svoja djela usredotočio na Boga. Bio je veliki prijatelj prirode i životinja. Držao je krletku, psa, mačku, nosio bijelu šišanu bradu, bio vrlo dobroćudan, svugdje je širio radost i nadu. J. Antolović, I. 501-4

94


69. Sveti Firmije, mučenik, † 290.

V

eronski biskup Raterio (†968.) u knjizi Život svetaca za upotrebu župnika donosi najstariji zapis mučenja sv. Firmija i Rustika. Kopiju je toga Raterio dao samostanu Lobbes na Sambre. U jednom novijem opisu muke iz 15. st. govori se kako je u vrijeme najokrutnijeg cara Maksimijana u Milanu ugledni građanin iz Bergama uhićen zbog kršćanske vjere i predveden caru na sud. Njemu se pridruži i rođak Rustik. Bili su išibani a onda izručeni čuvaru Anolinu koji se trebao seliti iz pokrajine Venecije u Veronu, pa ih povede sa sobom i izruči upravitelju grada Ankariju. Bačeni su u zatvor gdje uživahu nebeska viđenja i podršku zatočenog biskupa Prokla koji je ponosan njihovim društvom i zato je s prezirom odvojen od njih. Mučeni su na različite načine i uvijek ostaju neozlijeđeni. Na povratku ih Anolino uzalud opet pokuša odvratiti od vjere. Na kraju im je odrubljena glava. Anolino je zabranio pokop, ali su iz Bergama došli pobožni kršćani i lađom ih odvezli. I u Africi se spominju mučenici Firmije i Rustik. Moguće je njihovo porijeklo iz Afrike jer su u vrijeme seobe naroda relikvije mnogih afričkih svetaca prenijete u Europu. I sam je biskup Verone Zenon porijeklom Afrikanac. Firmije su i Rustik suzaštitnici Crkve u Veroni. Relikvije im se čuvaju u Franjevačkom samostanu. Štovanje im je bilo rašireno u Veroni i venecijskim pokrajinama.

Bibl. sanctorum, sv. V., str. 634-4

95


70. ** Sveti Fironije, biskup, muč.† ?

N

ema u dostupnim izvorima sveca baš takvog imena, ni sa naznakom bikup. Ima, međutim, pod sličnim imenom PirouAthan. On je navodno mučeništvo podnio u vrijeme careva Dioklecijama i Masimijana. Kuća nenadano izgori, ukazuje mu se anđeo, ozdravlja, na kraju mu je odrubljena glava. Navodno je rođen od oca Ivana kršćanskog svećenika i majke Marije potomkinje trgovaca u donjem Egiptu. Željni mučeništva upute se u grad Pelusij. Sretoše vojnike koji su nosili tijelo mučenika Anona. Uzmu mučenikovo tijelo i podoše pokopati u svoj grad. U želji za mučeništvom onda se upute u Aleksandriju. I u vrijeme Gaja Valerija, prefekta u Egiptu (287290.) obrate tri krvnika i 40 vojnika. Žena Pompejeva umre u porodu 28. prosinca a dva je brata oživješe i oslobode. I treći su put nastojali doći u priliku za mučeništvo. Ubijeni su 2. srpnja i pokopani u Tasenopoti. Slave se u Kairu u crkvi sv. Barbare.

Bibl. sanctorum, sv. X., str. 932-335

96


71. Sveti Florencije, † 3./9. st.

S

matra se da je bio pripadnik glasovite Tebanske legije, prema drugima je lokalni svetac. Iz 3. ili pak 9. stoljeća. Kao kršćanina mučili su ga Saraceni. Obično ga prikazuju kao srednjevjekovnog mladog golobradog odlično odjevena plemića. To znači da je muke podnio vrlo mlad kao potomak plemićke obitelji. Prikazuju ga i kako mu se ukazuje Bogorodica i dijete mu Isus pruža cvijet, ta’ Florencije i znači Cvjetko. Na slikama su uprizoreni razni dogođaji njegova života: kako stoji pred carom, diskutira s njim i želi ga obratiti na kršćanstvo, kako propovijeda i poslužuje osakaćene, kako se poslije smrti ukazuje dvoma sucima, jednom biskupu u molitvi, objašnjava kako narod proždire Zmaj, misli se na Saracene. U ukazanju poručuje sucima kako Bog hoće da budu mudri i onda će Zmaj uginuti. Ima i drugi Florencije, biskup iz Orangea u Francsuskoj koji je umro 580. No, pošto uz relikvije nema atributa “biskup”, može se predmijevati da naše relikvije pripadaju gornjem.

ICONOGRAFY OF THE SAINTS IN THE PAINTHING OF NORTH WEST ITALY by GEOGES KAFTAL – OXON, FiRENZE 1985., str. 275

97


72. Sveta Fortunata, djevica i mučenica, † ?

O

na je iz Cezareje u Palestini. A mučeništvo je najvjerojatnije podnijela u vrijeme Dioklecijanovih progona. Njene su tjelesne ostake kasniej pobožni kršćani prenijeli u Napulj. Prema nekima njenim su osatcima pridruženi još i ostaci svetih mučenika Karponija, Evarista i Priscijana. Ima i onih koji je smatraju domaćom mučenicom iz Campanie u Italiji. Tako i Jeronimijasnki martirologij navodi da je iz mjesta Patria kraj Napulja i da su relikvije odande prenesene u Napulj. O prenošenju relikvija govori i spis iz 8. st. Napuljski je biskup Stefano II., relikvije prenio u crkvu njoj posvećenoj u samostanu sv. Gaudioza. Crkva je njoj posvećena bila u mjestu Forcella. I jedan sopis iz 986. spominje njenu crkvu blizu jezera Patria koja je bila srušena i ponovno podignuta. Štuje se i u Palermu. Štovanje u više mjesta očito svjedoči njenu svetost iako pojedinosti o njenu životu ne znamo. Da li je rođena u Palestini ili Italiji, nije toliko važno.

Internet, Santi e Beati

98


73. Sveti Fortunato, đakon mučenik, † 284. ?

F

ortunat je bio đakon u Akvileji. Biskup Kromacije (388.-407.) svečano u svojim “Govorima” proglašuje: ”Danas je blagdan svetih mučenika Feliksa i Fortunata koji su svojim mučeništvom bili ukras našeg grada.” I torinski je biskup Maksim u 4. stoljeću posjetio grobove svetih Feliksa i Fortunata. I održao svečani govor u čast svetih Kancija, Kancijana i Kancijanile. U 6. st. pjesnik Venancije poziva hodočasnike na grobove triju gore spomenutih svetaca i sv. Fortunata. U kripti se crkve u Akvileji nalaze relikvije sv. Fortunata. Đakon sv. biskupa Hermagore koji je bio učenik sv. Marka evanđeliste, bio je mučen zajedno sa svojim biskupom. Na kraju mnogih mučenja odrubljena im je glava. Sveti su Hermagora i Fortunato veoma štovani i gotovo se smatraju zaštitnicima pokrajine Venezia Giulia. A to je nesumnjivi dokaz njihove veličine. U kripti se bazilike u Akvileji na freskama iz 12. st. nalaze prizori njihova života. Isto su tako naslikani i u apsidi crkve u 11. st., te na triptihu u San Daniele iz 1503. g. U tresoru se katedrale u Grado čuva srebrni relikvijar iz 1338. g. na kojem su likovi sv. Hermagora i Fortunata. Prikazani su i na oltarnoj pali iz 1372. g. Tako, što se dulblje vraćamo natrag, svjedočanstva su o njima sve brojnija.

Santi e martiri nel Friuli ..., str. 29-32 i 435

99


74. Sveti Fortunato vojnik, mučenik, † 286.

F

ortunato je bio Afrikanac, vojnik Tebanske legije koja je iz Tebe i okolice u gornjem Egiptu bila pozvana u borbu za interese Rimskog carstva. Naime, ratari i pastiri Bagaudi, nakon što su bili opljačkali čitavu Galiju, zaprijetiše i Italiji. Car Dioklecijan imenova “cezarom” i suupraviteljem carstva svog oficira Marka Aurelija Maksimijana rodom iz Dalmacije kao što je bio i on i povjeri mu obranu carstva. Tebanska se legija bila utaborila kod Agaunuma u današnjoj Švicarskoj. Prije ljute zime krenuše u borbu. Carski zapovjednik Maksimijan naredi vojnicima da za sretan ishod borbe najprije žrtvuju carskim božanstvima. Tebanski su vojnici svi bili kršćani. Na tu zapovijed nasta muk A onda se javi tebanski zapovjednik koji uz ostalo reče: “Kršćani smo i nećemo žrtvovati idolima...” Onda vojnici po ratnom običaju prije bitke mačevima udariše o štitove, onda odložiše oružje i predadoše se krvnicima. Najprije ubiše tebanske zapovjednike, a onda ih stadoše decimirati, dok ih na kraju sve ne istrijebiše. Među vojnicima je bio i Forunat. Gledao je u nebo i molio dok je čekao smaknuće. Imao je oko dvadeset godina, godine 286. Kako je kasnije Fortunatovo tijelo stiglo u Rim? Možda ga je nakon hrabrog svjedočenja vjere poveo sa sobom neki rimski vojnik. Fortunatovo se tijelo do 1746. štovalo u rimskim katakombama sv. Kalista. Onda je vikar za grad Rim pape Benedikta XIV. kardinal Guadagni naredio eshumaciju. Relikvije su pohranjenje u Santa Maria u ulici Lata. Od g. 1765. štuju se i u Casei gdje je do novijeg doba župa potpadala papinskoj vlasti, što znači da je samo Papa mogao imanovati župnika, a taj je trebao imati akademske titule. No, kada je Papa čuo da se u Vodnjanu gradi franjevački, odnosno kapucinski samostan, dio relikvija pokloni Vodnjanu. Ukidanjem kapucin-

100


skog samostana sv. Josipa za vrijeme Napoleonove uprave 1805., relikvije su prenijete u župnu crkvu i smještene u drveni oltar sv. Josipa. Pobožni je liječnik dr. Giacomo Bembo crkvi 1938. poklonio dragocjen mramorni oltar u koji su smještene i relikvije sv. Fortunata gdje se i danas čuvaju. Koji se dijelovi tijela nalaze u Vodnjanu, koji u Caseiju, moglo bi se ustanoviti samo otvaranjem relikvijara i uspoređenjem na oba mjeta. Za nas je važno što imamo relikvije hrabrog mladog mučenika.

Internet, Santi e Beati

101


75. Sveta Foška, djevica mučenica, † 250.

R

ođena je u Raveni u plemićkoj obitelji 235. g. Poznato je kako su plemići u ono doba razvratno živjeli. Robovi su im radili, a oni su se zabavljali do dosade. Kada je Foška došla u pubertet i propitkivanja smisla života, nije više bila zadovoljna tako prizemnim životom kakav joj je nudila obitelj. Postala je tužna. U dodiru sa vršnjacima na ulici koji su bili radosni, saznala je za Isusa Krista. Krstila se i našla sav smisao života. Roditelji su opazili veliku promjenu i zanimali se otkud to. Kada je Foška rekla da je krštena, otac je poduzeo sve da je odvrati od vjere od straha da ga božanstva ne kazne i da u vrijeme progona ne izgubi ulged i imanje. Zatvarao ju je, tukao. Kada ju nije uspio odvratiti, osvetnički je sam optužuje. Legenda kaže kako je vojnici ne mogoše maknuti s mjesta. Ona ih posla: “Vi idite, ja ću sama doći.” I doista se sa hraniteljicom Maurom predstave sucu kao kršćanke. Laskanja, obećanja, a na kraju i prijetnje, nisu mogle pokolebati radost njihove vjere. Nakon mučenja, obje su ubijene 13. veljače 250. g. Foški je bilo samo 15 godina. I važno je upozorenje roditeljima kako u djeci treba razviti i hraniti i duhovnu dimenziju. Sv. Foška je svjetionik mladima kako se dolazi do vlastitog ostvarenja. U 7. st. u Torcello kraj Venecije prenijeti su njeni tjelesni ostaci. Ondje joj je podignuta crkva iznimne arhitekture. Njeno se štovanje najviše raširilo na tlu bivše Mletačke republike. U Vodnjanu postoji njoj u čast starokršćanska bazilka iz 600. g., a to znači i prije mletačkog utjecaja. Blagdan joj je 13. veljače. Zazivaju je osobito ljudi protiv bolesti atritisa, glavobolje i kostobolje. Njena bazilika u Vodnjanu uživa glas čudotvornosti.

Leggendario, str. 226

102


76. Sveti Franjo Asiški, ispovijedalac, 1182.-1226.

R

odio se u gradu Asiziju 1182. od oca Pietra Bernardone i majke Giovanne. Otac je trgovao platnom i Franjo je u početku trgovac. Voli se isticati, voli raskoš. Lakomislen je ali milosrdan prema siromasima, otmjen, ni ružnu riječ nikada nije izgovorio. Sudjeluje u nekim sukobima, lakomisleno troši jer mu srce nije vezano uz bogatstvo. U 20. je godini zarobljen godinu dana. Svojim dosjetkama uveseljava zarobljene. Nakon oslobođenja, zanosi se viteštvom. Hodočasti sv. Petru u Rim. Nakon toga u crkvi sv. Dmijana u Asiziju triput začu glas Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi moju Crkvu, kako vidiš sva je razrušena!” Popravio je crkvu sv. Damijana. Otac je razočaran što gubi vrijeme. U duši je već zreo. Pred biskupom Guidom II. odriče se očeva imanja. Želi biti pokornik, siromah, poslušan biskupu. Od tada traži volju Božju, djeluje u ime Božje. Započinje pustinjačkim životom. Skromno je obučen. Predstavlja se kao “glasnik velikoga Kralja”. Zovu ga “Božjim trubadurom”. Za vrijeme mise u crkvi Svete Marije Andeoske, veoma ga se dojmljuju Isusove riječi: “Ne pribavljajte sebi ni zlata ni srebra!” (Mt 10,9) Oblači se siromašno, zaručuje se sa “sestricom siromaštvom”. Nekoliko dana kasnije pridružuju mu se bogati trgovac, jedan pravnik i deset drugih. Njihov način života odobrava papa Inocent III. Tako su 1209. nastala “Mala braća”, fratres, franjevci za koje Franjo želi da žive siromašni, ponizni i poslušni, i da svima prpovijedaju evanđelje. Franjo krstari Italijom, sve očarava jednostavnošću i veseljem. Svi žele čuti sveca. Bog ga potvrđuje čudesima. Njegova je poruka “Mir i dobro!” I žene se oduševljavaju njegovim načinom života. Sveta Klara osniva žensku družbu za život u duhu sv. Franje zvanu Klarise. Sv. Franjo želi ići u Palestinu, Španjolsku i Maroko, ali ga zaustavlja oluja.

103


G. 1219. stiže u Palestinu, Egipat i Maroko. Propovijeda u nazočnosti i samog Sultana. Sv. je Franjo apsolutno poslušan Crkvi. Živi siromašno, uronjen u molitvu, posebno se prepušta čežnji “da mu Božja ljubav obuzme dušu”. Plače moleći za grešnike. Dvije godine prije smrti dobiva stigmate. Umro je na golom tlu u crkvi pjevajući. Smrt smatra sestricom, Božjim darom koja nam pruža ruku, skida teret života i preseljuje. Već dvije godine poslije smrti papa ga Grgur IX. proglasio svetim. Iz Franjina srca nastao je Franjevački red koji se kasnije rascvao još i u ograncima Kapucina i Konventualaca, i kao Treći franjevački red za one koji u svijetu žele živjeti jednostavnošću sv. Franje. Sv. je Franjo počeo zorno prikazivati prizor Isusova rođenja i otuda za Božić običaj postavljanja jaslica u crkvi. Njega se smatra velikim obnoviteljem Crkve u kriznoj epohi njene povijesti.

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 358-64.

104


77. Sveti Franjo Paulski, pustinjak, 1416.-1507.

R

ođen je u Paoli, u Kalabriji u Italkiji 1416. Od mladosti je obuzet dobrohotnošću i odricanjem. Svoje redovnike sljedbenike prozva “Najmanji”. Njima kao bit života propisuje post i siromaštvo. Čak i uzdržavanje od mesa i vina. Život je provodio u radu, molitvi i bdijenju. Poznate su njegove riječi. “Kad tijelo posti, duh će biti očišćen, osjećaji uzdignuti, tijelo podložno duhu, srce ponizno i skrušeno. Požuda tada više ne nalazi nikakva pogodna tla, plamen se strasti gasi, na njegovu se mjestu pali svjetlo čistoće.” Iako pokornik, neočekivano je doživio visoku starost od 91. godinu. Proglašen je svetim već dvanaest godina poslije smrti, tj. 1609. Izuzetan je primjer skromnoga i poniznoga života, što je današnjem čovjeku potrošačkog mentaliteta gotovo neshvatljivo.

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 290-1

105


78. Sveti Fulgencije bp mč, † 533.

I

me Fulgencije znači “ozaren, sjajan”. Takav mu je bio i život. Rođen je u Africi. Poznavao je slavnog sv. Augustina (†430.). Nakon rada u državnoj poreznoj upravi, povlači se u monaški život. Vandalski ga progoni tjeraju uvijek u veću osamu. Nakon hodočašća u Rim uza sve njegovo opiranje vjernici ga hoće za biskupa Ruspe u Tunisu. U trećem je progonu odredbom vandalskog vođe Tresamonda (496-523.) sa mnogo uglednih vjernika prognan na Sardiniju. Sukladno svom karakteru i tamo razvija veliku djelatnost. Duhovni je učitelj biskupima i svećenstvu. G. 500. nalazimo ga u Rimu kad Teodorik obnavlja grad. Životopisac Ferrando u 6. st. spominje kako je na Sardiniji utemeljio samostan kraj bazilke sv. Saturna čiji tragovi sežu do 5/6. st. Sv. Saturna Cagliari smatra svojim zaštitnikom mučenim 304. s blagdanom 29. studenog. U 6. st. biskup Cagliarija Brunasio predaje biskupiju afričkim biskupima među kojima je i Fulgencije. Navodno je Trasamodo bio pozvao Fulgencija natrag u Afriku da mu objasni razloge progona kršćana. Fulgencije je, naprotiv, njega uvjerio u ispravnost kršćanstva. Trasamoda je naslijedio Ilderik pa je zbog prevlasti Arijanaca ponovno na Sardiniji. Fulgencije je umro 533. godine. Blagdan mu se slavi 1. siječnja kako je naveden u kalendarima prije reforme. Uzor je duhovnosti i vjere. Sačuvani su njegovi spisi o Prasvetom Trojstvu, Kristu i rasprave sa Arijancima. Poznat je i drugi Fulgencije iz Ostricolija kraj Termija kojemu sv. Viktor mučenik podiže oltar. Njega spominje i sv. Grgur papa (604.) i opisuje čudo sv. Fulgencija koje je čuo od jednog starog svećenika. Fulgencije u namjeri da zemlju sačuva razaranja s darovima presretne ostrogotskog cara Totila koji 541. upa u Italiju. Totil odbija darove i osu-

106


đuje biskupa. Stavi ga u ograđeni prostor na žarko sunce. Kad je biskup bio pri kraju snaga pade svugdje olujna kiša osim na mjestu Fulgencija. Car ga je nakon čuda veoma poštivao. Blagdan mu je 22. svibnja.

Internet, Santi e Beati

107


79. Sveti Gajetan, ispovijedalac, 1480-1547.

R

ođen je u Vicenzi 1480. u plemićkoj obitelji s velikim posjedima u Rampazu. Po stricu sveučilišnom profesoru u Padovi dobi ime Gajetan. Od djetinjstva ga privlače knjige. Već je u 24. godini doktorirao oba prava. U mladosti za ljetovanja s bratom Battistom gradi crkvu svete Magdalene pokornice. Mlad odlazi u Rim za pisara Svete Stolice. Iako u takvoj službi, pristupa Oratoriju Božanske Ljubavi, mnogo moli, posjećuje bolesnike i siromahe. Dopisuje se s mistkinjom Laurom Mignani u Bresci. Sa 36 godina postaje svećenik. Na Božić 1517. ukazuje mu se Majka Božja. Tu je danas spomen ploča. Posebno se brine za duhovni život bratovština, crkvenih udruga. Često ponavlja: “U bližnjemu gledajte samo Isusa Krista na putu patnje.” Neko vrijeme djeluje i u Veneciji. Divi se ljepoti Venecije i čudi slaboj vjeri njenih žitelja. Videći mlakost kršćana 1523. vraća se u Rim, okuplja elitne svećenike, među kojima i biskupa Gianpietra Carato, kasnijeg papu Pavla IV., i 14. rujna 1524. osniva udrugu svećenika zvanih “Teatinci” prema gradu Chietti, odnosno Theates, biskupskom sjedištu koji odobrava duhovnost njihove družbe. Oni su posebno pomagali 1528. za vrijeme kuge. Sveti Gajetan smatra kršćanstvo najdubljom čovjekovom radošću. Nasljeduje Krista patnika. Smatrali su ga izuzetno važnim čimbenikom obnove društvenog života i Crkve onog vremena. Poznato je njegovo načelo. “Duše se ne čiste osjećajima već djelotvornom ljubavlju”, prema onoj evanđeoskoj: Vjera je bez djela mrtva! Promicatelj je česte pričesti i obnovitelj ženskih samostana. Duhovni život smatra “radošću po kojoj se duhom i tijelom suobličujemo Kristu”. Djelovao je u Napulju 1547. Ujedinjuje Teatince i Somaskite sv. Jeronima Emilijana. Bogu nudi život za mir u Napulju. Bdije nad pravovjerjem

108


pred utjecajem protestanata. Umro je u Napulju 7. kolovoza 1547. Blaženim je proglašen 1629., svetim 1671. Pijo XII. nazva ga “vatrenim apostolom božanske ljubavi, žarke i nesebične ljubavi prema Bogu i bližnjemu”. Zvali su ga “svecem Providnosti”. Imao je neograničeno povjerenje u Božju providnost. U njegovu su čast podignute mnoge crkve i spomenici. Riječju: utjelovljena ljubav prema Bogu i bližnjemu!

J. Antolović, Duhovni velikani. Sv. II., 153-5

109


80. Sveti Galikan vojskovođa, † 4. st.

N

jegov je život opisan zajedno sa mučenicima sv. Ivanom i Pavlom. Bio je slavni general cara Konstantina Velikoga, veoma drag njemu i njegovoj kćerki Konstantini koju mu je car obećao za zaručnicu. Na savjet sv. Ivana i Pavla, dvorskih službenika i njeovih podanika zavjetova se Bogu prije bitke sa Skitima i dobi bitku. Nakon pobjede umjesto obiteljskom životu, stavlja se potaknut nutarnjim nadahnućem u službu bolesnih i siromašnih. Sa sv. Hilarionom podiže ubožište u Ostiji. Kao slavni plemić i general ondje poslužuje najpotrebnije. Mnogi su išli vidjeti kako njeguje siromahe. U vrijeme cara Julijana Apostate, koji se protivio karitativnom djelovanju kršćana, izbačen je iz Ostije. Odlazi u Aleksandriju u Egipat gdje ga je sudac Raucijan mučio i ubio zato što nije htio žrtvovati božanstvima. Blagdan mu se slavi odmah po blagdanu sv. Ivana i Pavla 25/26. lipnja. Povijesno je poznato kako je g 332. bio rat sa Skitima koji su dobili Konstantinovi časnici. Život se sv. Galikana vezuje sa bolnicama i uz rad sa bolesnicima. Njemu je bila posvećena bolnica koju je podigao kardinal Pietro Corradin s onu stranu Tibera i koju je svečano blagoslovio papa Klement XIII. godine 1726. Neobičan primjer čovjekoljublja.

Bibl. sanctorum, sv. VI., str. 1213

110


81. Sveti Gaudencije, mučenik, † ?

G

audencije se sa oznakom mučenik spominje jedino u starim časoslovima biskupije sv. Bertranda de Comminges. Gaudencije je bio navodno mladi pastir, i kao odličan vjernik bio mučen u vrijeme cara Henrika. Car sklon arijevskom krivovjerju, nije podnosio katolike. Iako o njemu nema nikakvih izvornih povijesnih dokumenata, spommen mu je zagarantiran predajom i zato mu je u 12. st izgrađena i posvećena kaptolska crkva u gradu koji se po njemu prozvao Sveti Gaudencije. Blagdan mu se slavi 30. kolovoza. Liturgijskom reformom blagdan mu je brisan iz kalendara biskupije Tuloze.

Bibl. sanctorum, sv. VI., str. 46.

111


82. Sveta Generozija mučenica, † 180.

B

aronije ga je unio u Rimski^martirologij na 17. srpnja. Izgleda da su njegove relikvije počivale pod glavnim oltarom crkve sv. Lovre u Tivoliju. O svecu nemamo posebnih podataka. Zato neki misle da je “generoso” u smislu “darešan, plemenit” samo naznaka za biskupa Tivolija kojega Prokopije tako spominje bez vlastitog imena, a ubili ga Goti u vrijeme Totile zajedno s narodom. Delehaye u Komentaru Rimskog martirologija kaže: “Sigurno je mučenik Generozije naveden u latinskom kalendaru 17. srpnja imao relikvije sa relikvijama ostalih mučenika Sicilije. Taj se mislim vjerojatno u puku štuje kao Generozije.” Slično misli i Lanzone. U katedrali je na freski iznad biskupske katedre Generozije prikazan kao vojnik koji pred sucem ispovijeda svoju vjeru. Freska je iz vremena pape Pija VII. s početka 19. st. dok je još bio biskup u Tivoliju. Tako piše u Enciklopediji svetih Filippo Caraffa.

Internet, Santi e Beati

112


83. ** Sveti Geroncije, mučenik, † 5. st. ?

Z

aštitnik je grada Caglija. Nedaleko tog grada postojala je benediktinska opatija sv. Geroncija. Njeni počeci sižu do 7. st. i potpadala je pod direktnu vlast Svete Stolice kako uzastopno potvrđuje više Papa. Od 11. st. opatija se spominje u mnogim kupoprodajnim ugovorima. Opatiju je bio uništio knez Federico iz Urbina 1481. Opis muka sv. Geroncija ili Gerencija pridaje mu čudotvornu moć. Poistovjećuju ga i sa biskupom istog imena u gradu Cervi koji je umro između 495. i 501. g. On je sudjelovao na rimskoj sinodi da se opravda od optužbi. Vraćajući se na Via Flaviji, ubijen je odrubljenjem glave kod Le Foci u mjestu Campo Ventoso/Cagli. Navodno su ga ubili Arijevci, pristaše protupape Lorenza ili razbojnici. Mučenik je imao nekada u bogoslužju vlastitu misu i vlastiti Časoslov. U Rimskom mu je martirologiju spomen 9. svibnja. Na mjestu njegova mučenja podignuta je 1404. g. crkva. I u mjestu Tarugo bila je podignuta crkva u njegovu čast u 13. st. Njegovo je tijelo nestalo. Postoje samo male relikvije.

Bibl. sanctorum, sv. VI.,s tr. 271-3

113


84. Sveti Gervazije, mučenik † 3. st.

njegovu mučeništvu piše slavni sv. Augustin. Prema njemu nadbiskupu sv. Ambroziju u Milanu ukazali su se u snu sveti mučenici Gervazije i Protazije i pokazali mu gdje se nalaze skriveni njihovi grobovi. Krivovjerju sklona carica Justina progonila je nadbiskupa Ambrozija velikog branitelja kršćanstva i pravovjerja. Kada su tijela sv. Gervazija i Protazija iskopana, nađena su još krvava, odrubljenih glava i prenijeta su u milansku katedralu. Tom su prigodom mnogi opsjednuti ozdravili, slijepac Sever je progledao dirajući lijes, potom svoje oči. Ozdravljali su i diranjem platna u koje su bili omotani, i samom sjenom koja je prelazila preko bolesnika. Mnogi su rupčićima i haljinama dirali tjelesa svetih mučenika. Svemu je bio nazočan i sv. Augustin. Na vijest o čudesnim zbivanjima, carica presta progoniti kršćane. Arijevci su bili toliki neprijatelji nadbiskupa i kršćana, te su ozdravljenja proglasili lažnima, namještenim od potplaćenih ljudi za zavođenje drugih. Čovjekova je sloboda sposobna negirati istinu! Ovi su sveci braća, potomci patrijcijske obitelji, časnici, odličnog karaktera, i vjerski dobro izobraženi, slušatelji biskupa Kaja. Progoni su odnijeli život njihovih roditelja Vitala i Valerije. Videći da dolazi i njihov trenutak, prodaše sve, razdijeliše siromasima i oslobodiše robove. Tako se lako saznalo da su kršćani. Vojnički zapovjednik Artezije se upravo spremao na odlazak sa vojskom kad mu dojave za Gervazija i Protazije. “Ili priznajte carska božanstva, ili ću vam dati kušati snagu zakona”. “Ne kršimo zakone, odgovoriše, samo štujemo pravoga Boga.” Pretučeni su batinama, derani i rastezani. Mučeni su u 3. ili 4. st. u vrijeme careva Dioklecijana, Valerijana ili Marka Aurelija. Sveci su imali toliki odjek na život kršćana te su uvedeni u Litanije svih svetih, dakle, među

114


najutjecajnije kršćanske svece koje se zazivalo u najvećim potrebama. Tijela su im bila skrivena u nekoj kući. Zaslugom sv. Ambrozija prenijeta su 386. u milansku katedralu. Kasnije su zaboravljena. G. 1876. za opsežnih radova nađena su uz tijelo sv. Ambrozija. Svečanom su procesijom pronijeta gradom i vraćena u katedralu.

J. Antolović, sv. I., str. 586-7 Bercastel, sv. IV., str. 187

115


85. Sveti Gordije, biskup, † 117.

N

arcizo je bio petnaesti biskup Jeruzalema. Prva se Crkva uglavnom konstituirala od obrezanih Židova. Kasnije se ogradila i od obraćenika. Biskup je bio obdaren darom čudesa. Pamtili su ga brojni naraštaji. Pripisuje mu se i čudo koje se posebno pamti. Jednom za vrijeme velikog uskrsnog bdijenja, službenicima Crkve ponesta ulja. Ulje je bilo jedina rasvjeta. Vjernici su bili uznemireni. Biskup Narcizo zamoli zadužene za svjetiljke neka iz bunara donesu vode. Pomoli se obuzet zaufanom vjerom. Onda naredi neka se voda ulije u svjetiljke. I na nerazumljiv se način voda pretvori u ulje. Na uspomenu neobičnog dogođaja malo se ulja čuvalo s poštovanjem kao i relikvije svetaca. Njegovi su ga protivnici oklevetali i sačekali u zasjedi. Krivo su se zakleli da ga natjeraju u opasnost. Jedan je tražio smrt spaljivanjem, drugi osljepljenje. Biskup nije ni odgovorio na prijetnje. Povuče se u pustinju na molitvu i učenje. Svi njegovi tužitelji neočekivano umriješe. U tome su mnogi vidjeli prst Božji. Nitko nije znao gdje se nalazi biskup. U nedostatku biskupa, susjedni su se biskupi odlučili izabrati i posvetiti novoga biskupa za tako važnu biskupiju kršćanstva. Izabrali su Gordija. Za vrijeme njegovog biskupovanja vratio se biskup Narcizije. Svi su htjeli da opet stane na čelo biskupije. Božje ga nadahnuće vrati u Jeruzalem gdje će živjeti do 117. godine. Blagdan mu je 13. rujna.

Euzebije Cezarejski, Povijest Crkve, X., 6

116


86. Sveti Gotardo, biskup, 960.-1038.

R

odio se 960. g. u Reichersdorfu kraj Niederaltaicha kao sin siromašne obitelji. Otac je radio kao samostanski sluga. Dječak je sa ocem često zalazio u samostan i bio ocu pri ruci u sitnim poslovima. Upozna samostansku školu i zavoli učenje. Zbog darovitosti primi ga biskup Salzburga u svoju palaču. Kratko je vrijeme opet boravio u samostanu. Nakon naukovanja 993. zaređen je za svećenika, a 996. već postaje opatom, glavarom samostana. Odmah se daje na obnovu samostanskog zdanja, a još više na duhovnu obnovu svojih redovnika. Klasično naobražen omogućio je da samostan postane mjesto nauke i molitve. Neobično su ga cijenili car Henrik II. i nadbiskup Meinza koji su mu povjeravali obnovu mnogih samostana. Godine 1022. kaptol ga izabra nadbiskupom Hildeskeima. Vrlo skromno nastavlja živjeti i kao nadbiskup. Brzo se njegov sveti život odrazio na život svećenika. Išao je po kućama, posjećivao i osobno njegovao bolesnike. U svoj je biskupski dom velikodušno primao prosjake. Uvijek je na raspolaganju za ispovijedi. Na ulazu u grad podiže svratište za putnike i namjernike. Daje sazidati više od 30 crkava. Smatraju ga ocem svećenstva i puka. U Niederaltaichu 1013. utemeljuje školu pisanja i slikanja. Najveći je odgojitelj i arhitekt Bavarske u Srednjem vijeku. Zadnjih se godina života povlači i samoću i tišinu samostana da se spremi na posljednji odlazak. Umro je 5. svibnja 1038. Svi su ga oplakivali. Toliko je bio prirastao srcima vjernika i svećenika. Papa ga je Inocent II. godine 1131. proglasio svetim. Za prijenosa tijela iz samostana u katedralu zbilo se pet čudesa što je potaklo masovna hodočašća.. Zazivaju ga protiv groznice, kostobolje nogu, porođajnih boli, dječjih bolesti i tuče. Na glavnim cestama često su njegove crkve i kapele, smatraju ga zaštitnikom trgovaca. Tako je dijete jednog sluge postalo veliki poslužitelj mnogim ljudima. J. Antolović, Duhovni velikan, sv. I., str. 415-17 Bibl. sanctorum, sv. VII., str. 134-9

117


87. Blaženi Gracije iz Kotora, redovnik, 1438.-1508.

R

ođen je u Mulu u Boki Kotorskoj 1438. g. U siromašnoj ali poštenoj obitelji. Roditelji su ga kršćanski odgojili. Naučili ga raditi i pošteno živjeti. Najprije je sa svojima radio kao ribar. Živjeli su od mora i malo zemlje. Kao ribar jednom stiže u Veneciju, grad raskoši i zabave. To ga nije privlačilo. Slušajući jednom propovijed sv. Šimuna iz Casserina, osjeti veliki potres u duši. Odluči ostaviti svijet i posvetiti se Bogu. Sveti ga je Šimun primio u Augustinski red koji je sam osnovao., zvan “Ostonski” po brdo Ostona iznad Padove. Gracija je u samostanu živio kao brat laik. Gracije je činio velike pokore, postio, nosio kostrijet, bičevao se za obraćenje grešnika. Živio je samozatajno i ponizno. Savjesno je obdržavao redovničke zavjete. Bio je vrlo radin. Dugo se zadržavao u molitvi, smatraju ga mistikom. Posebno je bio pobožan Euharistiji. Dok je jednom kopao doživi kako se rastvaraju zidovi crkve, pred njim se uprizorila sveta misa i pretvorba. Vrlo je pobožan svetoj Djevici Mariji. S uma mu nikad ne silaze siromasi. Umro je 9. studenoga 1508. Bio je pokopan u zajedničkoj samostanskoj grobnici Nedugo nakon smrti tijelo mu je pronađeno neraspadnuto, iz tijela se širio miomiris i položeno je u posebni sarkofag. Na njegov su se zagovor zbila uslišanja i čudesa što je papa Leon XIII. i službeno priznao proglašenjem blaženim. Tijelo mu je 1810. prenijeto u rodni kraj.

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 473-4

118


88. Sveti Grgur Barbarigo, nadbiskup, † 1691.

R

ođen je najvjerojatnije u Istri u Červaru kraj Poreča. Roditelji su mu bili veleposjednici. Najplodniji dio obale ispod Vodnjana po njima se prozvao Barbariga. Na krštenju su mu dali imena Grgur, Juraj i Gašpar. Sa šest godina ostaje bez majke. Iz pisama se vidi kako je ostao u vrlo prisnim sinovskim odnosima sa ocem koji je vrlo pobožan, svakodnevno moli Gospin Časoslov. Grgur je imao mogućnosti. Studirao je u Veneciji, Muensteru i Padovi. Pričestio se sa deset godina. I kasnije svake nedjelje. Noću se diže i moli pod zvjezdanim nebom. Često je zaplakan pred prizorima izlaska i zalaza Sunca Član je Pomorke akademije osnovane u Veneciji 1643. Sa 18 godina kao tajnik mletačkog ambasadora Alvisa Contarinija putuje na mirovnu konferenciju u Muenster. Studira sve naučne discipline. I kao svestranu ličnost zapazi ga papinski nuncij Chiggi koji ga upućuje na studij teologije. G. 1650., sa 25 godina izabran je u duštvo Mudrih. Kao savjetnik Republike ne osjeća se dovoljno iskorištenim. G. 1653. putuje u Rim. Kardinal Chiggi savjetuje mu studij prava u Padovi. Sluša glasovite predavače svih disciplina, ali kaže. “ Nikad me ništa ne će zadržati kada se radi o službi Bogu i mojem zvanju.” G. 1656. postiže doktorat prava. Tri mjeseca kasnije, u svojoj 33. godini života, zaređen je za svećenika. G. 1657. nastanjuje se u Rimu. Pozva ga papa Aleksandar VII. i odabire ga svojim savjetnikom. U Rimu sluša najslavnije predavače, čak i matematiku. Kad je u Rimu izbila kuga, organizira zdravstvenu zaštitu, odvoz mrtvih, opskrbu onih koji su zazidani po kućama. Nastanjuje se u okuženom području gdje je pošast pokosila 15.000 života. Papa ga 29. srpnja imenuje biskupom Bergama. Bergamo se brzo pročuo po njegovoj svetosti. Obnovu vjerskog života počinje od svećenika. Svećenicima ponavlja: “Kada bi mi moje dužnosti dozvoljavale, radio bih

119


samo vjeronauk djeci.” Tri je godine na raspolaganju Papi, i onda ga imenova kardinalom sa sjedištem u Padovi gdje sve obnavlja. Otvara sjemenište za 200 svećeničkih kandidata, organizira studij orjentalistike za slanje misionara na Bliski istok, osniva biblioteku, zvjezdarnicu. Ima 600 kateheta, 7000 odraslih članova raznih društava. Organizira propovijedanje Korizmi, pokreće brojne inicijative. Organizira predavanja za plemiće, čak i prosjake koji dolaze prositi u njegovo dvorište. Pet je puta na listi izbora za Papu. “Biskup mora umrijeti za svoju Crkvu”, govori samome sebi i prednjači svećenicima. Jeo je vrlo malo. U hranu je stavljao mrvice pepela podsjećajući se kako je sve privremeno i prolazno. Umro je 18. lipnja 1691. Već 64 godine nakon smrti proglašen je blaženim. Papa Ivan XXIII. “Dobri”, smatrao ga osobnim uzorom i zaštitnikom i 1960. proglasio ga svetim. Čovjek zastaje pred tolikim sposobnostima, radinošću i svetošću.

Marijan Jelenić, Vodnjan i okolica, str. 149-150

120


89. Sveti Grgur Veliki papa, 540-604.

R

odio se 540. u Rimu u senatorskoj obitelji. Na Siciliji je otac imao velike posjede na kojima je Grgur osnovao šest benediktinskih samostana. U Rimu rodnu kuću pretvara u samostan sv. Andrije. Neko vrijeme radi kao visoki državni službenik u Rimu, zatim kao prefekt grada. Neočekivano se 575. povlači iz javnog života i postaje redovnik njegova benediktinskog samostana sv. Andrije u Rimu, razdijelivši prethodno svu imovinu siromasima. Pape Benedikt I. i Pelagije II. zbog velikih ga sposobnosti i uzorna života uzimaju u svoju službu kao đakona. G. 579. putuje kao nuncij u Carigard. Šest godina skromno živi na carskom dvoru. Nakon povratka u Rim živi u samostanu, vodi Papinu korespondenciju za Istok. G. 590., protiv je svoje volje, izabran za Papu. Spašava grad od poplava, gladi i kuge. Sve poziva na javnu molitvu i procesiju za spas grada. Iz Sicilije dovozi žito izgladnjelom gradu. Sačuvana su 854 njegova pisma, veliko djelo “Knjiga pravila” pastoralnog rada iz koje se vidi veličina njegova duha. Uredio je bogoslužje, disciplinu sakramenata, crkveno pjevanje. Uredio odnose Crkve sa bizantskim vladarima, slao misionare novonadošlim narodima: Longobardima u Italiji i Anglima u Britaniji. Iako veliki organizator, reformator i silan radnik, nije zanemario sebe. Bio je vrlo pobožan, mistik. Otuda je crpio snagu i nadahnuća za velike pothvate i suvereno upravljanje Crkvom. Svojim je karakterom neizbrisivo opečatio Srednji vijek. I pridonio općoj pobožnosti. Već za života smatrali ga svecem. Povjesničari ga smatraju jednom od najvećih ličnosti kršćanstva uopće.

Josip Antolović, Duhovni velikani. Sv. II., str. 256-8

121


90. Sveti Heliodor biskup, † 410.

S

veti Heliodor rođen je početkom 4. st. u Dalmaciji. Bio je učenik akvilejskog biskupa sv. Valencijana i sv. Jeronima od kojega je naučio sklonost samoći. U Akvileji je bilo više muževa na glasu svetosti, tako i sv. Kromacije. I Heliodor je pripado tom krugu. Pratio je sv. Jeronima u Akvileji kasnije i na njegovu prvom putu u Palestinu. Nastanili se u šumi. Htjeli su živjeti strogim redovničkim životom u samoći, molitvi i proučavanju Biblije. Nije imao Jeronimovu čvrstinu. Osjećao se tužnim i izgubljenim. Dopusti mu nek se vrati u Dalmaciju uz obećanje da će se vratiti. Mjesecima mu se uopće nije javio. Tada mu napisa pismo: “Gledaj, dragi Heliodore, da ti duša ne bude zavedena i da za ljubav tijela ne zapostaviš ljubav prema duši. Ljubljeni, prekini sa svijetom, predaj se Bogu neopozivo!” Heliodor osjeti ozbiljnost svečevih riječi, dugo je plakao, ali nije znao kako napustiti roditelje. Po povratku izabran je biskupom Attina u venecijskoj pokrajini. Kao biskup sudjelovao je na koncilu u Akvileji 381. koji je uz ostalo imao raspraviti i osuditi Arijevo krivovjerje koje se širilo do ovih prostora. Njegov biskupski žar i djelovanje najviše nam je poznato iz pisama sv. Jeronima. Sv. ga je Jeronim iznimno poštivao jer mu je posvetio i neke djelove prijevoda Svetog pisma. To dovoljno svjedoči o njegovoj svetosti i veličini. U starosti se prema predaji Heliodor povukao na jedan otoćić i ondje umro 387. ili prema drugima 410. g. Kasnije mu je tijelo prenijeto u biskupsko sjedište Attino i konačno u Torcello kraj Venecije.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 405-6 Internet, Santi e Beati

122


91. Sveti Hermogen mučenik, † ?

H

ermogen i Donat se spominju sa grupom od 22 mučenika. Jeronimijski martirologij ne spominje ime mjesta gdje su mučeni, već samo općenito navodi “na drugom mjestu”. Iz tog su Martirologija prihvatili izvješće i svi drugi. Hermogenov se blagdan spominje na različite dane , 6. i 9. prosinca. Sv. se Hermogen vezuje i sa sv. Menom i sv. Eugratom. Na Istoku mu se blagdan slavi 10. posinca. Latinski broj “XX” dovodi se i u vezu s brojem “LII” kojim su označena 52 ubijena vojnika koji se štuju na groblju Transone u Rimu, a blagdan im je 11. prosinca. Spominje se i sv. Hermogen sa mučenicima Evodijem i Kalistom, mučeni su u Sirakuzi, odnosno, prema sve prihvaćenijem mišljenju, u Cezareji. Bili su sinovi sv. Teodote i živi spaljeni. Pošto imamo relikvije i sv. Donata, pretpostavljam da ovdješnje relikvije pripadaju sv. Hermogenu navedenom gore.

Internet, Santi e Beati, Agostino Amore i Giovanni Mongelli

123


92. Sveti Hijacint, mučenik, † 273.

H

ijacint i Proto bili su eunusi u službi svetoj ženi Eugeniji, ženi rimskog senatora Romana. Roman je bio izabran za upravitelja Aleksandrije kamo je otputovao sa ženom Klaudijom, kćerkom Eugenijom i brojnim ukućanima. Eugenija je sa unusima studirala s velikim uspjehom posebno filozofiju i oni su zaključili kako je isprazno štovati božanstva. Sam razum kaže da božanstva strastvena poput Jupitra, Venere, Marta, Apolona i ostalih, kako su ih Rimljani zamišljali, nisu bili dostojni nositi ime boga, niti se zvati ljudima jer su njihova djela bestijalna. Priklonili su se kršćanskim idejama i zajedno se spremali na krštenje. Eugenija se preobukla u muškarca da bi mogla izaći iz očeve kuće ne bi li se domogli opata Helena i svi se krstili. Opat je obaviješten da bi shvatio kako je to volja Božja da je “onaj” Eugenija žena. Sve troje krsti i primi u svoj red. Živjeli su uzornim životom. Kada je umro opat Helen, izabraše za opata Eugeniju. Tko bi posumnjao da je žena? U Aleksandriji je neka žena Melanija ozdravila na Eugenijinu molitvu. Ona se zaljubi u Eugeniju i očituje joj znakove ljubavi. Eugenija se odlučno usprotivi i ode. Od ljubomore, žena osvetnički poče vikati kako ju je opat Eugenije htio šibati i optuži ga njenom ocu upravitelju. Prefekt odredi neka se Eugenije privede. Uze sa sobom eunuhe Prota i Jacinta i pred upraviteljem Filipom upita da li se Kristu klanjaju. Eugenija reče: “Ima vrijeme šutnje i vrijeme govora”. Razgrne grudi i svi vidješe da je žena. Reče da je Eugenija njegova kćerka. Tada se obrati na vjeru on i Klaudija i svi čalnovi obitelji. Filip napusti prefekturu, kasnije je izabran biskupom i u vrijeme progona za cara Valerijana i Galijana podnese mučeništvo. Klaudia, Eugenija, Proto i Hijacint vratiše se u Rim na čije su se svjedočanstvo mnogi obratili. Eugenija je sa ostalima uhićena, mučena i ubijena 11. rujna 273. godine kada im je i blagdan.. Leggendario, str. 632-3

124


93. ** Sveti Hilarije opat, † 558.

S

v. je Hilarije živio potkraj 5. stoljeća. I o njemu imamo malo podataka. Željan duhovnog života, povlači se u samoću. Živi kao pustinjak. Sklonište je nalazio nedaleko grada Faenze. Privučeni njegovim primjerom i radošću, mnogi mu se pridružiše. Kada je broj sljedbenika narastao, utemelji samostan Galeata i život uredi samostanskim pravilima po kakvima su inače pustinjaci živjeli. Samostan se kasnije po njemu prozva Sveti Hilarij. Hilarije je velika ličnost, velikog vjerskog iskustva. Samo veliki mogu utemeljiti duhovnu zajednicu. Spada među velike tragatelje duhovnosti. Umro je na glasu svetosti 558. godine. Još se i danas veoma štuje u Toscani i Emiliji Romagni. Blagdan mu je 15. svibnja, vjerojatno na dan njegove svete smrti.

Scauber-Schindler, Bildlexikon der Heiligen, Pattloch, 1999., str. 273

125


94. Sveti Hilarion, opat, † 371.

R

odio se u Tabati kraj Gaze u Palestini u poganskoj obitelji. Studirao je u Aleksandriji, obratio se i zavolio monaški život. Nekoliko je godina živio sa sv. Antunom Pustinjakom. Nakon smrti roditelja sve daje siromasima. Živi u samoći kraj Mariume. Osjeća žestoke sumnje i napasti. Oko 329. oko njega se počinju skupljati simpatizeri i učenici. Osnovali su prvi samostan u Palestini. Glas se o njegovoj svetosti pročuo daleko. Imao je dar čudesa. liječio je bolesne, oslobađao opsjednute. Dolazili su mu sa svih strana. Željan samoće otiđe u Egipat, zatim u Brucki kraj Aleksandrije, naposljetku se nastani kod jedne oaze u Libiji. Od tamo se kasnije seli na Siciliju. Nastanio se na rtu Capo Passero i od tamo prelazi u Cavtat kod Dubrovnika. Potkraj života prelazi u Pafos na Cipru. Tu živi skriveno pet godina. Samo ga je povremeno ondje posjećivao učenik Ezihije. Umro je u 80. godini 371. godine. Tijelo mu je preneseno u Gazu. Veoma je štovan na Istoku. O tome pišu mnogi životpisci, a svi temelje svoje navode na životopisu sv. Jeronima koji ga je opisao već dvadeset godina nakon smrti prema podacima sv. Epifanija. Relikvije su mu kasnije prenijete i u Francusku u Duravel. Zbog strogosti života i velike trapnje uvršten je u Martirogij kao mučenik. Sv. je Hilarion osnovao više samostana u Palestini i Egiptu. Na samrti u 80. godini tresao se i veoma bojao suda Božjega. Tješio se: “Sedamdeset sam godina Bogu služio svim srcem, kako sada smijem strepiti pred Božjim sudom?” Bile su to napasti. Na pustinjački je život u Palestini imao velik upliv. Smatraju ga “svetim Antunom Palestine”, kao što je sveti Antun Pustinjak bio pojam za pustinjake u Egiptu, tako je on bio za palestinske. J. Antolović, Duhovni velikani, sv. II., 424-6 Leggendario, sr. 732-40

126


95. Sveti Honorat, mučenik, † 430.

R

ođen je u Toneu u plemićkoj poganskoj obitelji. On se obratio i krstio. Prosvjetljen vjerom, zaželi živjeti duhovnim i kreposnim životom. Odreza kosu, obuče jednostavno ruho i povuče u samoću. Obraća i brata Venancija. Odgajao se kod poznatog pustinjaka Ciporijana blizu Marseillesa. Putuje na Istok sve do Ahaje. Brat Venencije se razboli i pobožno umre u Modonu na Peloponezu. Konačno se nastanio u Provansi na tlu biskupije Frejus gdje je bio biskup sv. Leoncije i iskazivao mu je veliko poštovanje. Honorat se nastanjuje na otočiću Lerinsu punom otrovnih zmija. “Tu ću se nastaniti, otrovnice mi neće naškoditi.” Na povratku je odbijao časti koje su mu nudili mnogi biskupi. Molio je i radio. Glas se o njegovoj svetosti širio daleko. Mnogi su k njemu dolazili tražiti savjete. Povjeravali se njegovu vodstvu. Sagradio je veliki samostan. Redovnicima je trebalo držati misu, zato je zaređen za svećenika. Tako je postao utemeljitelj i upravitelj glasovitog samostana na Lerinsu, jednoga od najslavnijih u katoličkom svijetu. Za Honorata kažu njegovi učenici sv. Hilarije i sv. Euherije: “ Kad bi se ljubav naslikala, bila bi kao Honorat.” Honorat je zbog tolikih vrlina bio posvećen za biskupa Arlesa. Plakao je žalostan što nije dorastao takvoj službi. Pokorio se Božjoj volji. Biskupijom je upravljao tri godine. To su bile plodne godine karitativne djelatnosti, obraćenja tisuća pogana učvršćenja u svetosti već obraćenih. U vrijeme gladi sve je razdijelio siromasima. Ostalo je samo odijelo na njemu. Honorat sveto umre 16. siječnja 430. Nasljednikom mu je imenovan njegov učenik sv. Hilarije opat iz samostana Lerina kojemu je bilo samo 28 godina. Bercastel, Storia della Chiesa, sv. VI., str. 70 Giovanni Storni, Vite dei santi, str. 456

127


96. Sveti Honorije, mučenik † 6. st. ?

B

io je biskup u Bresciji. U popisu biskupa na dvadesetom je mjestu. Biskupijom je upravljao krajem 6. stoljeća. Vjerojatno je bio benediktinski redovnik jer su iz toga reda dolazili mnogi biskupi onog vremena. Pretpostavlja se da je bio plemićkog roda i u kraljevskoj službi. Za njega se zna kako je utemeljitelj prvog ženskog samostana.

Rino Cammilleri, Il grande libro dei santi, str. 54

128


97. Sveti Hubert, biskup, † 727.

O

n svoju plemenitost i svetost duguje jednom čudesnom dogođaju. Bogat i lijep živio je raskošnim životom. Bog ga je čudesno pozvao na novi život. Mnogo je vremena provodio u lovu. Jednom se nađe u velikoj šumi, sretne velikog jelena. Nape luk. Ali među rogovima životinje ugleda lik krvavog Isusa. Prestrašen, spusti luk, nađe se na koljenima. Pribra se, pogleda, ali više ničega nije bilo. Pođe svome biskupu Lambertu, sve mu potanko opiše. Sveti biskup reče: “Dobro za tebe. Isus te poziva da postaneš lovac duša.” Hubert se prepusti biskupovu vodstvu. Ostavi sve. Brzo ga obuze duh molitve. Vrlo je brzo napredovao u krepostima. Biskupu je trebalo svećenika za evangelizaciju još poganskog mnoštva. Biskup je običavao čitave noći provoditi u molitvi u kapeli sv. Kuzme i Damijna. Jedne ga noći napadne grupa pogana. Izraniše ga na smrt. Hubert je gorko plakao za svojim učiteljem. Sazva svećenike i vjernike da biskupove ostatke dolično sahrane u Liegeu. Huberta izabraše za biskupa i naslijedi biskupa Lamberta na biskupskoj stolici u Maschrichtu. Najviše je djelovao svojim uzornim životom. Svega se odrekao iz ljubavi prema narodu. Ostao je miran pred svojim protivnicima i progoniteljima. Imao je velikih uspjeha u obraćenju pogana. Nakon velikih apostolskih podviga i napora umre na glasu svetosti 727.g. Sjedište je biskupije nakon njegove smrti prenijeto u Liege. I ondje ga smtraju svojim prvim biskupom.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 675-6

129


98. Sveti Ignacije Lojola, 1491-1556.

R

ođen je u kaštelu Loyola 1491. Plemićki je odgojen. Posvetio se vojničkom zanimanju. Brzo je napredovao do čina kapetana. Povjerena mu je obrana kaštela Pamplona koji htjedoše osvojiti Francuzi. U bombardiranju je Ignaciju slomljena noga. Francuzi su ga zarobili i izručili ocu. Dugo je bolovao. Osta šepav i žalostan željan slobode i zabave. Da skrati vrijeme čitao je život Isusov. Osjeti veliku promjenu. Čim je mogao hodati otiđe u benediktinski samostan. Preda vojničku odoru nekom siromahu, a on se zaputi u Manresu. Pojede malo kruha koji je ponio i sruši se iscrpljen na zemlju. Umro bi da ga nisu otkrili šumari i odveli u dominikanski samostan. Pribra se i oporavi. Onda otputuje na hodočašće u Svetu Zemlju, čvrsto odlučan tražiti samo slavu Božju. Sveta su mjesta ostavila velik dojam na njegovu dušu. Vrati se u Barcellonu, počinje studirati latinski. Pohodi Paris gdje sreće srodne duše kojima povjeri nakanu o ustanovljenju nove družbe. Pripravi Statut, pohodi sv. Oca u Rimu koji pravila odobri 1540. Statut je temelj Družbe Isusove, a prvotni su joj ciljevi evangelizacija i širenje Isusove nauke do kraja svijeta, odgoj mladih za njegu bolesnika, te pomoć i poslušnost sv. Ocu. Sveti se Ignacije brzo okružio učenim i svetim ljudima. Od njegovih spisa najpoznatija je knjiga “Duhovne vježbe”. U Rimu utemeljuje Kolegij Germanicum i drugi Rimski kolegij. Umro je oplakan od svojih redovnika 31. srpnja 1556. Bio je posljednji od dvanaestero djece. “Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom.” Završio je teologiju, doktorirao filozofiju, bio profesor. Za svećenika je ređen 24. lipnja 1537. On i četa oko njega zavjetuju se 1534. u Parizu na posvemašnju čistoću. U Veneciji čeka jedrenjak za Palestinu. U Rimu se zaustavlja “da se Bog

130


izlije na nas”. “Kad se jednom promjeni naše srce, kakvo čudo što će onda i svijet biti promjenjen!” Poznato je i njegovo djelo “Pisma ženama”. Sačuvano je oko 7000 njegovih pisama iz kojih se zrcali veličina njegova duha. On je sa svojom Družbom Isusovom ostavio nebrisive tragove u povijesti Crkve i svijeta.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 463-4 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., 122-7

131


99. Sveti Inocencije, mučenik, † 301.

K

ada je car Maksimijan s vojskom iz Italije krenuo na Galiju, zatraži legije vojnika sa svih strana carstva. Tako je i iz Tebe u Egiptu poslana legija od 6670 vojnika. Kapetan Mauricio i časnici Kandid, Geron, Vital, Inocencije i Tirs doveli su vojnike koje je sve krstio biskup u Jeruzalemu. U Rimu su vojnici radosno sreli i pozdravili papu Marcela. Vojnici prijeđu Alpe i stigoše u grad Augun gdje car Maksimijan da zadobije naklonost božanstava, naredi neka svi vojnici žrtvuju. Kada su vojnici iz Tebe odbili, car naredi da prođu ispod koplja i svaki deseti bude ubijen. Desetkovanje je bila kazna za vojnički neposluh. Kada su odbili, desetkovani su i drugi put. Mauricio je hrabrio časnike. Caru odgovoriše. “Dužni smo slušati cara u vojničkim i razumnim pitanjima, ali mnogo više Boga u pitanju duše. Ne želimo zanijekati Krista zbog poslušnosti caru.” Videći njihov stav zapovijedi da ih sasjeku na komade. Časnici klekoše ruku raširenih prema nebu. Svi su ubijeni u nazočnosti Mauricija. Tijela svukoše, uzeše im odore i oružje. Krvnici su jeli tu uz mrtve. Dođe časnik Viktor iz druge legije. Čudio se kako vojnici mogu jesti uz toliko mrtvih i još svježu krv. “Jadnog li mene što se nisam našao među njima, te me nije zadesilo ono što se njima dogodilo!”, reče Viktor. Razumiješe da je kršćanin. Sasjekoše i njega. Crkva slavi njihov blagdan na dan mučenja. 22. rujna. Biskup je kasnije na čudesni način pronašao relikvije mučenika, poslao ih na sve strane da im se u čast sagrade crkve. Glava se sv. Mauricija čuva u Toledu.

Leggendario, str. 659-60

132


100. Sveta Inocencija mučenica, † 3. st.

P

od tim imenom s oznakom mučenica, nađena je samo Inocencija iz Riminija. U Rimini postoji samostan sv. Inocencije koji se spominje u darovnici biskupu Ubertu cara Otona III. 6. svibnja 996. Statut grada Rimini određuje da se na njezin blagdan 16. rujna ondje daruje jedan palij i da se nađe mjesto za sarkofag svete Inocencije koje je tada označeno u katedrali, crkvi sv. Gaudencija ili njenoj crkvi, koja je obnovljena 1477. i bila je župna crkva sve do 1797. kada je pretvorena u oratorij sjemeništa. Drugo mjesto koje svjedoči o štovanju sv. Inocencije je župa sv. Inocencije u Monte Tauro koja se spominje u listini 7. listopada 1059. biskupa Uberta plemiću Everardu. Crkvu je sagradio sam biskup Gaudencije u 4. st. na tlu rodne kuće sv. Inocencije, a župnu crkvu na Monte Tauro na tlu kaštela u kojem je svetica živjela. Car je Diklecijan za svoga pohoda na Ugarsku, prolazeći Riminijem čuo za pobožnu 17-godišnju plemićku Inocenciju. Vojnicima naredi da je dovedu k njemu na Monte Tauro zajedno sa jednom sluškinjom. Uzalud ju je nagovarao na otpad od vjere. Pogubljena je 16. rujna. Slavi se još u Vicenzi, Bologni i Ravenni. Poznata je i sv. Inocencija djevica, kćerka sv. Severa koja se štuje u Ravenni.

Bibl. sanctorum, sv. VII., str. 833

133


101. Sveti Ivan od Boga, redovnik, 1495.-1550.

R

odio se 8. ožujka 1495. u Monte Mar o Novo kod Evore u Portugalu. Kao osmogodišnji dječak bježi u Španjolsku gdje je čuvao goveda. Kao vojnik proputovao je Francusku i došao u Ugarsku. U jednoj svađi za dlaku je izbjegao vješanje. Kad se vratio kući majka je već bila umrla od žalosti za nestalim sinom. Nakon njene smrti otac je ušao u Franjevački red u Lisabonu gdje je i umro. Ivan je želio dobrim djelima nadoknaditi za svoje grijehe. Slušajući u Granadi propovijed sv. Ivana Avilskog doživio je duševni potres. Povjeri se svecu. On mu savjetova neka osnuje Red milosrdne braće za njegu bolesnika. Na to ga potaknu požar u Granadi u kojemu je bespomoćno ostalo 100 bolesnika. Hrabro je išao u vatru i sve ih čudom spasio. Za njih je osnovao bolnicu sa 42 kreveta. Dvanaest je godina neumorno oko sebe okupljao dobrohotne duše za pomoć bolesnima. G. 1550. iz bujice sručene na grad otapanjem snijega sa brda Siera Nevade vadi drva za svoje siromahe, ali uza sva nastojanja, nažalost, dječaka upalog u bujicu nije uspio spasiti. U tom neuspjelom pokušaju od hladnoće se razbolio i umre na koljenima pred raspelom na svoj rođendan 8. ožujka 1550. Njegovo je djelo nastavljeno uz pomoć biskupa Granade mons. Pedra Guerrera. Po uzoru na tu bolnicu osnovane su i mnoge druge. Od 1572. redovnici sv. Ivana od Boga nose bijelo odijelo, žive po pravilima sv. Augustina. G. 1468. imali su samo u Španjolskoj 80 svojih bolnica. Od sv. Ivana sačuvalo nam se samo šest dugih pisama. Neobično je ljubio patnike. Kako reče papa Pijo XII.. “Bio je najčišće zrcalo ljubavi za dobro duša i za bolesna tijela.” Njegovo je životno načelo “Više vrijedi jedna duša nego sva blaga ovoga svijeta.” Nad njegovom rodnom kućom podignuta je bolnica i crkva. Soba u ko-

134


joj je umro u Granadi danas je kapela. I crkva je u Granadi posvećena u njegovu čast. Ondje se čuvaju njegovi posmrtni ostaci. Dok se danas razmišlja o eutanaziji starih i bolesnih, svetac ih je sa svim žarom njegovao.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 204-6

135


102. Sveti Ivan Josip od Križa franjevac, †1734.

P

otomak je slavne plemićke obitelji Calosinto, sin don Josipa i done Lare Gargiulo. “Don” se govorilo plemićima, što će kasnije ostati svećenicima koji imaju vršiti plemenit posao. Rođen je na otočiću Ischio 15. 8. 1654. i kršten na ime Carlo Gaetano. Kod Augustinaca stiče prvo znanje. Od djetinjstva se ističe pobožnošću prema Isusovoj muci. Bičevao se do krvi. Sa petnaest se godina opredjeljuje za obnovljene bosonoge franjevce sv. Petra Alkantare koji je u Napulju u samostanu svete Lucije al Monte započeo obnovu. G. 1670. prima franjevačko odijelo, uzima ime Ivan Jakov od Križa i u kratko vrijeme postiže visoki stupanj kreposti. Zavjetovan je 1671., zaređen 18. rujna 1677. Sagradio je samostan u šumi koji je i danas meta hodočasnika. Bio je gvardijan, učitelj novaka, sagradio je samostan u Napulju, imao je veliku pomiriteljsku ulogu u nacionalističkom razilaženju talijanskih i španjolskih franjevaca. Na kapitulu u Grumo 1703. izabran je provincijalom. Redovnike je pozivao na strogo održavanje pravila. Nakon isteka mandata prihvaća skrb za 70 samostanskih zajednica u Napulju i u biskupiji Aversa. Zbog sposobnosti čitanja duša, obraćali su mu se od mladosti sa svih strana, čak i visoki crkveni dostojanstvenici, pjesnici i sam sv. Alfonzo Liguori. Imao je moć obraćenja ljudi, čitanje savjesti, proroštva i viđenja. Ukazala mu se Bogorodica i dijete Isus kojega je držao u naručju. Imao je dar bilokacije, istovremenog prisustva na više mjesta, vidjeli su ga kako ulicama Napulja ide iznad tla, činio je brojna čudesa, čak oživio markiza Gennara Spada. Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu sv. Lucije al Monte u Napulju. Zbog čudesa grob mu posta metom hodočasnika. Grad ga Napulj veoma štuje.

136


G. 1790. proglašen je zaštitnikom grada. Svetim je proglašen 26.5.1839. Uz ostalo napisao je “Obred mise”, štampan u Napulju 1677. Od njega se u Vodnjanu čuva Časoslov iz kojega je molio 40 godina i koji je ostavio prijatelju.

Bibl. sanctorum, sv. VI., str. 1010-11 Giovanni Storni, Vite dei santi, str. 153-4 J. Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str.196-7

137


103. Sveti Ivan Kapistran franjevac, † 1456.

R

odio se 1386. u Capestranu u pokrajini Abruzzo u Italiji. Papa ga zamoli kao čuvenog pučkog propovjednika da obiđe veći dio Europe pozivajući kršćanski svijet na otpor protiv Turaka. Pobjeda nad Turcima pod Beogradom 1456. pripisuje se najviše njegovom zalaganju i hrabrosti. Ivan je bio pravnik. Studirao je na sveučilištu u Perugi i postigao titulu doktora znanosti. Napuljski ga kralj 1412. postavi sucem u Peruggi. Oženi kćerku najbogatijeg građanina i posta prvi čovjek grada. Imao je pred sobom sjajnu budućnost. Bog je drugačije odredio. Građani se Perugie pobuniše protiv kralja. Nakon neuspjelih pregovora, svu krivicu baciše na suca Ivana. I 1413. baciše ga u zatvor. Kralj se uopće nije zauzeo za njega. Beznadno je čamio u zatvoru. I žena od žalosti umre. Svu mu imovinu razgrabiše. Poučen ispraznošću svijeta, odluči krenuti novim putem. U 30-toj godini 1416. stupi u Franjevački red. Kao glasoviti popovjednik obiđe veći dio Europe i stiže u naše krajeve. Crkve su bile premalene za njegove slušatelje. U Beču je i danas na otvorenom propovjedaonica s koje je govorio masama. U Češkoj je obratio mnogo krivovjeraca. Veoma se založio za obranu od Turaka. G. 1456. podsticao je vojnike na obranu Beograda. Prije bitke ugleda užarenu stelicu uprenu na neprijatelja. Vojnici se ohrabriše. Čudesno 4000 vojnika odbi vojsku Muhameda II. osvajača koji izgubi 24.000 ratnika. Dva mjeseca nakon slavne pobjede, umro je od kuge u Iloku. Grob mu se zametnuo. Neko je vrijeme boravio u Franjevačkom samostanu na Crvenom otoku u Rovinju, pa smo na njega posebno ponosni.

J. Antolović, Duhovni velikani, sv. II. str. 428-9

138


104. ** Sveti Ivan Patrijarha Antiohijski, 5. st.

S

v. Ćiril, aleksandrijski biskup, slao je Papina pisma na sve strane. Četiri biskupa iz Egipta pozva u Carigrad koji su imali vrlo aktivne zajednice kršćana i zaštitnika na slabom glasu. Tada je u Antiohiji bio patrijarha Ivan. Njemu je prvome upućeno Papino pismo. Tako je Ivan imao vremena obavijestiti Nestorijevce. Možda je Nestorija slabo upoznao dok je bio monah u Antiohiji i zamaglio mu oči svojim žarom i krivim naučavanjem, a kasnije je carskim dekretom 448. postavljen biskupom Carigrada. Pisao mu neka se kloni borbenosti i tvrdoglavosti. Đavolska je oholost mnogo studirati u namjeri da se daleko uspije iznad dugih, a kasnije se moramo stidjeti i povlačiti. Obaviještava ga kako je kratko vrijeme, deset dana, otkad je primio pismo sv. oca pape Celestina i može se to što je pisano učiniti na najbolji način u jedan dan, jedan sat. Ono o čemu se radi jest govoriti o utjelovljenju našega Gospodina sigurnim riječima i u skladu s naukom mnogih svetih otaca. I što uvjerljivije izraziti, kada se govori o njegovu rođenju od Svete Djevice Marije, koliko je to stvarno i nama spasonosno. Vrlo blago i očinski završava svoje pismo ovim riječima: “ Misli kao što su mislili oci i naučitelji Crkve ... Imaj pred očima, zaklinjem te, predragi sine, taj strašni način. Nastavi li se tako, kolike su već posljedice do sada izazvane i znaj da one svugdje peku Crkvu!” Podsjeća ga na više biskupa s kojima je nekada prijateljevao i onoga koji je sudjelovao u ovome pismu.” Patrijarha Ivan živio je u 5. st. jer je papa Celestin upravljao Crkvom od 422. do 432. godine. Sudjelovao je 431. u Efezu na općem saboru sa 153 biskupa, predvodeći sirijske biskupe gdje je osuđeno Nestorijevo krivovjerje da je Isus samo čovjek, a ne i Bog. Majka je Isusova prozvana “Bogorodicom” K. Bihlmayer – H. Tuechle, Storia della Chiesa, sv. I., str. 324-30 Burcastel, sv. VI., str. 122-3

139


105. Sveti Ivan Krizoston, crkveni naučitelj, † 407.

R

odio se oko 344. u velegradu Antiohiji. Otac Sekundo visoki je službenik rimskog carstva. Oca je izgubio čim se rodio. Majka Antuza odgojila je njega i sestru. Bila je žena uzorna života. Slavni govornik Libanije videći je reče. “Kako divne majke imaju kršćani!” Kod Libanije je Ivan studirao književnost i govorništvo. Kršten je u 20. godini. Kod Diodora iz Tarsa je slušao Sveto pismo. Nakon majčine smrti povlači se na brda među redovnike. Provodi strog život. Zbog narušenog zdravlja vraća se u Antiohiju. Biskup ga je Melecije zaredio za đakona, a u 28. godini za svećenika. Posvetio se propovjedanju. Zvali su ga “Zlatousti Krizoston” jer je govorio neodoljivo. Dvanaest godina propovijeda u Antiohiji žigoseći poroke onog vremena. Glas se o njemu proču daleko, do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskog carstva. Kada je 397. umro patrijarh Nektarije, čovjek slabog glasa, posta patrijarha i propovjednik carskog dvora. Osobno je živio strogo, od svećenika je tražio disciplinu. Brinuo se i za svetost okolnih biskupa. Posebno su mu na duši siromasi. Mnoge je obraćao na vjeru. Pobijao je krivovjerje. Tako je stekao neprijatelje. Sve je počelo od carskog dvora i aleksandrijskog patrijarhe Teofila. Teofil se došao pravdati u Carigrad sa više afričkih biskupa. Teofil optuži Ivana Krizostoma. Sazva sinodu 403. na kojoj osudi Ivana. Car ga daje prognati iz Carigrada, doduše kratko zbog općeg nezadovoljstva naroda. Neprijatelji nisu mirovali. Ometali su čak njegovo bogoslužje. Kad ih je Ivan napao, planu carica Eudoksija sklona krivovjerju. Ivan je opet prognan. Prvo u Kukus na granici Armenije, poslije na Crno more. U gradu Komanu umre pobožno 407. g. izgovorivši posljednje riječi: “Budi Bogu hvala za sve!” Sačuvano je više od 300 njegovih govora, 236 pisama i djela. Posebno su

140


dragocjeni spisi o odgoju djece i životu svećenika, Svetom pismu, Euharistiji, redovničkom životu, o strašnoj sudbini koja čeka nedostojne svećenike. Jedan je od najvećih govornika katoličke prošlosti.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., 288-292

141


106. Sveti Ivan Krstitelj, † 32.

S

tari roditelji iz Aim Karina Zaharija i Elizabeta, oboje pravedni i bogobojazni, na čudesni su način dobili dijete kako izvješćuje evanđelje. Živjeli su besprijekorno i veoma željeli dijete. Zaharija je bio židovski svećenik. Dok je bio u Svetinji nad svetinjama ukaza mu se anđeo Gabrijel. Isti koji će pohoditi i Djevicu Mariju. Anđelovoj vijesti nije mogao povjerovati zbog staračke dobi kao davno prije ni Abraham. Zanijemi zbog nevjere, a anđeo mu reče: “Bit će ti radost i veselje ... i mnoge će obradovati. Duha Svetoga bit će pun.” Zaharija je na veliko čuđenje mnoštva izišao nijem. Gabrijel navijesti Elizabeti Isusa prije Marijina pohoda. Zato joj zaigra čedo u utrobi. Osmi dan nakon poroda obrezaše dječaka, nazvavši ga Ivan mjesto Zaharija, kako je bio običaj. Strah obuze ljude na vijest da se od staraca rodilo dijete. Svi se pitahu: “Što će biti od ovog djeteta?” Kao odgovor Zaharija zapjeva kantik: “Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov”. Dječak čim ojača, ode u pustinju. Odvede ga Duh Božji. Kada su ga otkrili u pustinji postao je atrakcija tada umornom svijetu koji je u ondašnjem poretku grcao u beznađu. Ivan ima proročku viziju novog vremena. Propovijedao je “krštenje vodom”, obraćenje. Pokazao je nazočnog Mesiju. Klicao je: “Pripravite put Gospodinu!” U panici Ivana svi pitaju: “Što nam je činiti?:” Svijestan je Božje blizine, Božjeg dolaska k svima. Krsti Isusa. Hoćemo li uopće kada proniknuti otajstvo krštenja? On štiti dostojanstvo žene i brani kralju imati dvije žene. Zbog takvog je stava bačen u zatvor, plaća glavom. Za takvog Ivana Isus reče: “Velim, nitko između rođenih od žene nije veći od Ivana.” Ivan se nazvao “Zaručnikovim prijateljem” On zna da će Zaručnica Kristova kroz vrijeme i vječnost biti Crkva. Znano mu je da Isus uzdiže čovjeka

142


na novo dostojanstvo. “On mora rasti, ja se umanjivati.”, reče za sebe i za sve nas. Sveti je Ivan Krstitelj među nekoliko najštovanijih svetaca Crkve. On je stajao na razdjeljku stare i nove ere! Za njegov je blagdan prastari običaj paliti krijesove po poljima. Pogani su palili vatru Suncu, izvoru svih energija, a kršćani Suncu naših duša, Isusu koga je Ivan pokazao.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.I., str. 609-12

143


107. Sveti Ivan Milostinjar, patrijarha, † 620.

R

ođen je na Cipru u Amatuntu od oca Epifamija plemićkog roda. Odlično je odgojen. Oženio se protiv volje po želji roditelja. Djeca mu i žena neočekivano umru. Tada se preda u službu Bogu i siromasima. Bio je poznat diljem Istoka. Car Heraklije ga na nagovor službenika Nicete postavi za biskupa Aleksandrije. Brzo istisnu krivovjerje, sagradi 63 crkve, bolnice, prihvatišta za hodočasnike, siromahe i trudnice koje nisu imale dobrih uvjeta za porođaj u kući i za siromašne svećenike. Život mu je isprepleten legendama. Kada je časnik perzijskog kralja Razmis opljačkao Jeruzalem i odnio Isusov Križ, sa šest je biskupa tražio novac za “gospodu siromahe”. Bio je uvijek javno na raspolaganju onima koji su željeli s njime razgovarati. Trgovcu koji je doživio dva brodoloma pokloni lađu i 20 tisuća mjera žita. Taj neznajući nakon dvadeset dana plovidbe stigne na britansko otočje gdje su skapavali od gladi. Žitelji mu za uzvrat dadu kalaja koliko je težilo žito. Kad je stigao kući, teret je bio čisto srebro. Kad se car nađe u ratu zamoli Ivana po Nicetu da mu dade novaca pošto svugdje pomaže siromahe. Ništa mu ne da samovoljno, ali ga pusti da uzme koliko je nakanio. Niceta ostavi crkvi 100 libri zlata, ostalo ote. Patrijarhu potom netko donese mnogo posudica meda, a unutra su bili zlatnici. Zatraži i Niceta jednu posudu, ali nađe med. Videći čudo, Niceta mu dade mnogo novaca i Ivan spozna da siromasima Gospodin nikada ne krati pomoć. Ivan se nađe u velikoj nevolji zbog mnoštva siromaha u Aleksandriji kad su se vraćali iz perzijskog ropstva. Neki bogataš koji je imao dvije žene dade mu 150 libri zlata i mnogo žita da time upravlja đakon. Ivan od njega ne htjede primiti, čak mu zaprijeti kao i apostol Šimunu Magu koji je htio potplatiti da može dijeliti Duha Svetoga. Nenadano u luku doplovi-

144


še dvije lađe sa Sicilije pune žita. Svetački je živio. Neki mu je đakon bio protivnik. Ivan za vrijeme mise ostavi oltar, klekne pred đakona moleći mir i tek onda nastavi moliti “otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”. Uvijek je čitao Sveto pismo, držao uza sebe učene savjetnike. Misleći na smrt, započe grob ali ne dovrši. Po njegovu je nalogu svake nedjelje i blagdana radnik trebao pred njim ponoviti: “Gospodine, sjeti se kako tvoj grob nije dovršen, zapovijedi da se dovrši jer ne znaš kada će ti zatrebati.” Preskromno je jeo i oblačio se. Neki mu građanin kupi krevetni pokrivač za 15 zlatnika. Ali ga svetac ne htjede staviti misleći na siromahe. Odnese na trg i proda. Opet ga kupi darovatelj i pokloni. I tako se ponovi triput. Ivan mu poruči:” Vidjet ćemo da li ćeš se ti prije umoriti kupovati i darivati ili ja prodavati.” Ganut, dade mu mnogo novava za siromahe. Znao je buduće dogođaje. Najavio je razorenje Aleksandrije. Videći kako se bliži kraj, razveseli sunarodnjake na Cipru ostavivši u oporuci im svoje relikvije. Umro je 23. siječnja 620. za cara Heraklija. Tijelo mu se čuva u Veneciji u crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Leggendario, sv. II., str. 172-3

145


108. Sveti Ivan Olini, svećenik, † 1300.

R

odio se u Veneciji 1215. Tih se godina na sve strane čulo o velikim požarima, potresima, ratovima, vjerskim nemirima između Guelfa i Gibelina. Ivan je od malena pokazivao dobrodušnost. Volio je samoću i učenje. Rijetko je izlazio iako je Venecija kao trgovački grad bila puna lokala i zabave. Za zabave nije mario. Kada je umro župnik njegove župe sv. Ivana Glavosijeka u Veneciji, njega je od 43 godine narod jednodušno izabrao župnikom. Biskup mons. Michele Calerga na dan svećeničkog ređenja reče. “Ne nađe se sličan njemu.” Svim se silama odupirao svećeničkoj službi znajući kolika je to odgovornost. Na opću želju ipak prihvati. Predstavi se izjavljujući kako je voljan raditi u ime Isusovo. Obećao je da će najprije sam pokazati primjerom ono što bude tražio od ljudi kao što je radio i Isus. U njegovo je vrijeme izbila kuga. Ulice su prekrivene leševima. U panici ljudi bježe. Najčešće se sruše u tom smradu. Hrabri svećenik nosi sakramente umirućima. Zbog tolike hrabrosti zvali su “živućim svecem” Nije se zarazio. Preživio je kugu. Doživio 85 godina. I umre na glasu svetosti 1300. g. Kuga je pomela žitelje Venecije. Spomen je na njega bio izbrisan. Sarkofag je s njegovim tijelom otkriven 1398. jer se na tom mjestu ukazivalo čudesno svjetlo. Našli ga neraspadnuta. Na više su mjesta u crkvi pokušavali tražiti pogodnije mjesto zbog sve većeg broja hodočasnika. Štovali ga kao sveca. Štovanju se usprotivio mletački biskup mons. Leonardo Delfin. Mislio je da se ne može nekoga smatrati svecem samo zato što mu je tijelo nađeno neraspadnuto. Časne sestre u čijoj se crkvi nalazilo tijelo, požale se papi Bonifaciju IX. Papa posebnom Bulom 7. listopada 1400. zaduži kanonika crkve Sv. Marka u Veneciji mons. Francesca Bembo da izvidi slučaj. On se uvjeri,

146


sabravši svjedočanstva i dokaze, o svetosti Ivana Olinija. Kasnije upravo on posta mletački biskup i odobri javno štovanje Ivana Olini, čime je za ono doba službeno proglašen svetim. Na svečevu su se grobu događala ozdravljenja. Vrlo je pomno opisano i ozdravljenje Antonije Marije Terezije Sumar koje se zbilo u Veneciji 14. rujna 1795. Opis se ozdravljenja čuva uz njegovo tijelo. Svečevo je tijelo ostalo neraspadnuto do danas. Čuva se u Župnoj crkvi u Vodnjanu. Uz tijelo se nalazi i Bula pape Bonifacija IX. I ovdje kraj njega prolaze brojni hodočasnici.

Marijan Jelenić, Čudo u Vodnjanu, str. 91-5

147


109. Sveti Ivan Apostol, † 100.

S

in je Zebedeja i Salome, brat Jakova Starijeg. Bio je učenik Ivana Krstitelja. Petar, Jakov i Ivan imaju u Isusovu životu posebno mjesto. Na Zadnjoj je večeri Ivan prislonjen na Isusove grudi. Iz tog se gesta može proniknuti kakav je odnos imao prema Isusu. Jedini od apostola ostaje pod križem u trenutku Isusove smrti. Ljubav do smrti! Nakon uskrsnuća sa Petrom liječi hroma na hramskim vratima. Sudjeluje na koncilu u Jeruzalemu oko 50.g. Sa Petrom i Jakovom Mlađim smatra se stupom Prve Crkve. Isus na križu povjerava svoju Majku Ivanovoj ljubavi. Neki smatraju da je Ivan do Marijine smrti boravio u Jeruzalemu. Drugi drže da od 60. godine djeluje u Efezu osnivajući mnoge kršćanske zajednice. Doživio je 100 godina i umro je 100. godine. Bio je Isusov vršnjak. On je pratio rast prve Crkve, njene velike poteškoće u poganskom svijetu. Doživio je 70. g. ostvarenje Isusova pretkazanja, razorenje Jeruzalema. Evanđelje piše za one koji dolaze iz poganstva, svim nekrštenima do kraja svijeta. Isusa predstavlja svojim evanđeljem kao Boga. “U početku bijaše Riječ...” Napisao je tri Poslanice i “Otkrivenje”, otajstvenu knjigu sa sedam pečata, proročanstvo za sva vremena. Njegov izričaj “Bog je Ljubav” Ivanov je pokušaj uvjeravanja svakoga kako nam je jedino ozračje i jedini uzor razvoja trojedini Bog. Kakvo otajstvo! Kakav program! Opisuje pobjedu Isusa Krista, konačnu pobjedu Dobra! U vrijeme Domicijanovih progona uhićen je. Suca uvjerava neka ne gubi vrijeme odvraćajući ga od vjere. Zatvori ga, potom odvede u Rim. Osuđen je na vrelo ulje pred gradskim vratima. Po carskoj mu je odredbi u znak poniženja odrezana kosa. Bacaju ga u vrelo ulje. Krvnike ubi vatra, Ivan osta neozlijeđen. Stajao je raširenih ruku prema nebu, sav radostan.

148


Sam izađe iz bačve kipućeg ulja. Kasnije je prognan na otok Patmos. Po smrti Domicijana vraća se u Efez. Kako je to proživjela Sveta Djevica Marija? Kad je već ostario i onemoćao dao se odveti u crkvu u kojoj je neustrašivo propovijedao. Umro je u Efezu naravnom smrću. Jedini je apostol koji nije prolio krv za Isusa. Mnogi nose njegovo ime i stavljaju mu se pod zaštitu. Poseban je među apostolima. Časti se treći dan Božića, te je i time pokazana njegova veličina i prisnost s Kristom.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 233-4 Josip Antolović, sv. II., Duhovni velikani, str. 609-12

149


110. Sveti Ivan Nepomuk svećenik mučenik, † 1393.

R

odio se u Pomuku ili Nepomuku u Češkoj od oca Veltina koji je bio gradonačelnik. G. 1370. kao praški klerik već radi kao javni bilježnik. Potom je javni bilježnik svih javnih akata ureda generalnog vikara praške nadbiskupije. G. 1380. zaređen je i imenovan župnikom župe sv. Gala u Pragu. Istovremeno je tajnik i bilježnik nadbiskupa Ivana Jerištejna. Množina zaduženja svjedoči njegovu sposobnost. Studirao je pravo u Pragu, nastavio u Padovi gdje je 1316. izabran rektorom studenata s onu stranu Alpa. G. 1387. doktorirao je pravo. Na povratku u Prag imenovan je kanonikom crkve sv. Egidija, a 1390. postaje kanonik župe sv. Petra i Pavla. Generalni je tajnik vrlo radinog i pobožnog nadbiskupa Jerištejna 1389. kada se kralj Vjenceslav IV. sukobio s nadbiskupom htijući biti i gospodar Crkve. Najteže je bilo 1392. kada je kralj divljao protiv Crkve. Nadbiskup je neustrašivo branio Crkvu. Za osvetu kralj daje smaknuti tri svećenika. Nadbiskupiju je htio podijeliti i u nove biskupije postaviti biskupe po svojoj volji. Kada je izabran novi opat kojega generalni tajnik odobri, kralj daje zatvoriti Nepomuka i više drugih svećenika. Sve su mučili potpaljenim bakljama u čemu je sudjelovao i sam kralj. Svećenike su osim Nepomuka pustili uz uvjet da o svemu moraju šutjeti. Nepomuka bace u rijeku Vltavu. Tijelo mu je pokopano u crkvi sv. Križa, a kasnije u katedrali sv. Vida u Pragu. Papa Bendikt XIII. proglasio ga svetim 1729. i mučenikom ispovijedne tajne. Kao kraljičin ispovjednik nije odao sadržaj njene ispovijedi kralju koji je to zahtijevao. Nepomukovi su neprijatelji čak pobijali povijesnost Nepomukova postojanja. Dok iz Vatikanskih arhiva nisu objavljeni njegovi vlastoručni spisi. Njega smatraju zaštitnikom ispovjednika, dobrog glasa, protiv poplava i mostova jer je s mosta bačen u rijeku. Zato se na nekim mostovima nalazi njegov kip. Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.I., str. 463-5

150


111. Sveta Ivana Franciska, † 1641.

R

ođena je u Digonu u Francuskoj 1572. Majka ju je odgajala čvrstom rukom. Naučila ju je raditi i Majku joj je Božju prikazala kao uzor. Tako je djevojčica stekla karakter vrijedan divljenja. Od djetinjstva je zavoljela Isusa. Radije je ostajala bez jela nego li posjeta crkvi gdje se nalazio Isus u Presvetom oltarskom sakramentu. Dok je još bila djevojčica njihovu kuću posjeti neki kalvinista koji se rugao Presvetom oltarskom sakramentu. Djevojčica se toliko usprotivila te ga je ušutkala. S 18 godina ostaje bez majke. Otac ju je želio zbrinuti i pod svaku cijenu udati za baruna Chantal. Udaju je prihvatila nevoljko, ali je u brak donijela bogati miraz kršćanskih vrlina. Bila je uzorna domaćica. Mudro je gospodarila i uvijek je imala što dati siromasima. U kući je vladala sloga. Kada se jednom muž iz lova nije vratio u običajeno vrijeme, Ivana se uznemirila. Pozva susjede, ali je brzo saznala da joj je muž ubijen. Ivana klekne pred lik Bogorodice zaplakana. Rodbina su je i susjedi tješili da je ubojstvo bilo zabunom, ne namjerno. Oprosti ubojici. Svi su s njome molili. Najednom reče: “Bože, dao si mi i uzeo muža. Sva pripadam jedino tebi. Tebi darujem ostatak života.” Pod duhovnim vodstvom sv. Franje Saleškoga osnuje Družbu Pohođenja. Sveta Ivana Franciska živjela je vrlo kreposno, isposnički, vrlo ljubazna sa svojim sestrama. Imala je istančan sluh za ljudske slabosti, ali je kažnjavala podmuklost i dvoličnost. Bila je živa žrtva ljubavi prema Isusu. Sestre su je po samostanima štovale kao svoj uzor. Umrla je 1641. g. Na njenom se grobu zbila mnoga čudesa i zato je proglašena svetom i uzorom dobrote i pa žnje prema potrebnima.

Giovanni Storni, Vite dei santi, str. 511

151


112. Sveti Jakov Stariji, apostol, † 44.

S

in je Zebedeja i Salome. Brat Ivana apostola. Rođen je u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Isus ga zapazi i pozva dok je s ocem i bratom na lađici krpao mrežu. Odmah ostavi lađicu i pođe za Isusom. Jakov, Petar i Ivan iznimni su Isusovi prijatelji. Jakov je vidio oživljenje Jairove kćeri, preobraženje na Taboru, Isusa u smrtnoj borbi u Getsemaniju. Naglog je karaktera. Kada Samarijanci ne htjedoše primiti Isusa, rekoše Jakov i Ivan: “Gospodine, hoćeš li da zapovijedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Isus ih ukori. Jakova pogubi kralj Herod mačem. Povjesničari Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski izvješćuju kako je obratio vojnika koji ga je vodio na sud kad je čuo kako Jakov mirno prima smrtnu presudu. Vojnik se prizna kršćaninom moleći Jakova oproštenje. Jakov zatraži vode, krsti ga, poljubi i pozdravi: “Mir s tobom!” I obojici odrubiše glavu. Prema Euzebiju Cezarejskom to je bilo 44. g. Tijelo je sv. Jakova kasnije završilo u Compostelli u Španjolskoj. Grob mu je uz grobove apostola u Rimu i svetih mjesta u Jeruzalemu. Zbog provale Saracena njegovi su ostaci bili nestali, ali su pronađeni oko 800. g. Njegovi su ostaci postali najprivlačniji za hodočasnike u Španjolskoj. Španjolska ga je izabrala svojim zaštitnikom, naziva ga Santiago. Kad mu blagdan padne u nedjelju, za Španjolsku je jubilarna godina. Na njegovu su se grobu zbila nebrojna čudesa. Zaštitnikom ga smatraju hodočasnici i putnici, vitezovi, ljekarnici, kožari, ratari, bačvari. Prvi od apostola podnese smrt za svoga Učitelja. Smatra se da je propovijedao u Indiji, Španjolskoj i opet se vratio u Jeruzalem. Prikazuju ga na bijelom konju sa zastavom, sa hodočasničkim štapom i školjkom., ponekad sa štapom u ruci i svitkom na kojem je Vjerovanje kao simbol vjere. Giovanni Storni, Vite dei santi, str. 401-2 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 109-10

152


113. Sveti Jakov Mlađi, apostol, † 62.

S

in je Alfeja i Marije. Vidio je Isusa kako uzlazi na nebo. Brinuo se za Crkvu u Jeruzalemu. Zato ga Židovi žestoko progone. Iz mržnje ga odvedoše na krov Hrama i strmoglaviše u provaliju. Nije poginuo. Našli su ga na koljenima kako moli oproštenje za svoje progonitelje. Razjarena ga masa 62. g. dokrajči toljagama nakon dvadeset godina djelovanja u Jeruzalemu. Sveti Pavao spominje Jakova Mlađega kao ključnu ličnost Crkve u njenom mučnom početku. Bio je biskup Jeruzalema. Napisao je samo jednu poslanicu, ali sadržajem vrlo važnu za poklad vjere. U njoj kori i prijeti. Opominje kako ćemo svi biti suđeni jer često griješimo. “Ako tko jezikom ne griješi, savršen je čovjek”, piše. Vrlo zornim usporedbama poučava kako treba gospodariti sobom. I konjima se stavljaju uzde i lađama kormila. Vatra je mala, a zapali veliku šumu. Čovjek gospodari sebi jezikom. Iako je jezik mali, čini velike stvari. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju. Sinedrij je iskoristio trenutak smjene rimskog upravitelja. Prije nego je stigao novi, uhite Jakova, strmoglave sa vrha Hrama i dokrajče toljagama. Zato ga i prikazuju sa toljagom. Blagdan mu je 3. svibnja. Zaštitnik je umirućih, drogerija, ljekarnika, vlasuljara i grebenara.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 403-4 Giovanni Storni, Vite dei santi, str. 273-4

153


114. Sveta Jelena Kraljica, † 328.

R

ođena je u Rimu. Udala se za Kostanca Klora koji kad posta car odbaci ženu kao neplemkinju. Jelena upozna kršćanstvo tek nakon Konstantinove pobjede nad supanirkom Maksencijem i čudesnog ukazanja Križa oko kojega se vidio natpis: “In hoc signo vinces – u ovom ćeš znaku pobijediti.” Kada se sin Konstantin obratio, milost vjere obuze i majku. Dade se poučiti i krstiti. Žaleći što je život proživjela u poganstvu, dade se velikim žarom na djela ljubavi i pobožnosti. Sin je htio pročistiti sveta mjesta od idola, ali je zbog čestih ratova bio spriječen. Jelena osjeti dužnost kako ona treba ostvariti namisli svoga sina. Kao 80-gošnjakinja uputi se s velikom pratnjom u Jeruzalem. Dade porušiti sve idole koji su 150 godina sramotili Svetu Zemlju. S vojskom je tražila Križ Isusov, sredstvo ljudskog spasenja. Nađoše tri križa pod zemljom i odvojeno natpis INRI. Ne znajući koji je pravi, mudra kraljica naredi neka se dovedu bolesnici i diraju križevima. Onaj koji bude ozdravljao, štovat će se kao Isusov. Na mjestu je našašća sv. Križa podigla veličanstvenu crkvu. Isto tako i na mjestu Isusova rođenja i ukopa. Križ prenese u Jeruzalem. Položi u srebrnu škrinju. Dio Križa i dva čavla posla sinu Konstantinu u Rim. Ondje car sagradi baziliku sv. Križa. Kraljica Jelena već starica od 80 godina, ostavi u Palestini kršćanstvu divne spomenike vjere. Vrati se u Rim i umre 18. kolovoza 328. godine. Mnoštvo ju je siromaha oplakivalo jer im je pomagala. Obično je prikazuju s kraljevskom krunom, s križem u ruci, ili ga drže anđeli. Zato je zovu Križarica. Ponekad drži čavle i čekić ili model Isusova groba.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 505-6

154


115. Sveti Jeremija, prorok, † 7. st. pr. Kr.

J

edan je od četiri starozavjetna velika proroka. Djelovao je između 625. i 587. g. Svjedok je stravičnih dogođaja na Istoku koji će se odraziti na život Palestine. Propada Sirija i nastaje babilonsko sužanjstvo. Kralj Nabukodonozor osvaja Palestinu 605. g. Opsjeda, osvaja i razara Jeruzalem 597. Sve vodi u ropstvo 587. Jeremija trpi za sudbinu svoga naroda. Savjetnik je kralja Jošije. Pokušava moralno obnoviti narod što započe već Izaija. Kad je pala Asirija bilo se nadati da će se sva zemlja ujediniti s Jeruzalemom i očistiti od idola. Ponovljeni je zakon 622. temeljni dokumenat obnove. Narod je lakoumno vjerovao da se Jeruzelemu gdje je Hram ništa ne može dogoditi. Prorok je napadao lažnu sigurnost. Zato je Jeremija dvaput zatvaran. Kad su Judejci u strahu od asirske osvete pobjegli u Egipat, i Jeremija se našao s njima u Egiptu, i netragom iščeznu. Jeremija bolno proživljava razdiranje svoga naroda, ali vjeruje da se veza s Bogom ne može razderati usprkos tome što sve propada, i država i Hram. Jeremija znači “Jahve uzdiže”. Njemu pripadaju Tužaljke o razorenju Jeruzalema i o jadima njegova naroda. Prikazuuju ga s bademovom grančicom koja rano procvjeta, a znači Božje bdijenje i Crkvu. Nosi laneni pojas koji trune u špilji što nagovještava propast nevjernika. Nosi jaram o vratu čime nagovještava ropstvo svoga naroda. Bacaju ga u blatnjavi bunar. Proriče propast egipatskog porobljivača. Kamenovan je i mučenik pravovjerja. Prikazuju ga kako drži križ u krugu, simbol patnje i mučeništva, te sa “manihorom”, izmišljenom životionjom, simbolom mraka. Kroz koliki je mrak i mučeništvo prošao dobrotvor svoga naroda i ljudi uopće!

Biblija, Stvarnost, Dodaci, str. 282-3 Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, str. 296-7

155


116. * Sveti Jeronim, svećenik crkveni naučitelj, † 420.

R

odio se 340/5. u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije. Mjesto nije do danas utvrđeno sa sigurnošću. Da li u Zrenju kraj Buzeta ili u selu Žejane na padini Učke? Mons. Giuseppe Del Ton, poznati latinista Svete Stolice, opredjelio se za Zrenj u Istri Potječe od kršćanskih roditelja. Krstio se u Rimu. Slušao je glasovitog Donata. Vrlo je talentiran, ali nediscipliniranstrastven. Često posjećuje katakombe, crkve mučenika i zabave. Kasnije će u pustinji u strahu da ne završi u Paklu, priznati kako su mu često pred očima plesačice Rima. Tijelo se bunilo sa svojim strastima. Kolika iskrenost! Iz Rima preko Trijera i Akvileje otputova u Galileju gdje osta nekoliko godina. Tu već teži za svetošću. Povjerava se Kromaciju. Proučava Sveto pismo. Tu se sukobljuje i odlazi na Istok među patrijarhe. Neko vrijeme u Antiohiji uči hebrejski, potom se povlači u pustinju Halkidah. Živi u samoći, mnogo radi. Ima Sveto pismo i klasike. U jednom snu dano mu je vidjeti sud Božji što ga veoma potrese. Borio se sa svojim tijelom i krivovjerjem koje je podvojilo monahe. Ostavi monahe i vraća se u Antiohiju. Biskup ga Paolin zaredi za svećenika. U Carigradu radi 380/1. u bibliotekama. Tu upozna sv. Grgura Nazijazenskog. U vrijeme ekumenskog koncila Jeronim prati biskupa Paolina, nakon čega se vraća u Rim. Papa Damaz ga uzima za tajnika. Povjerava mu ispravak Novog zavjeta, a Jeronim prevede kroz 20 godina čitavu Bibliju na latinski što se prozva “Vulgatom”. Nakon smrti pape Damaza opet putuje na Istok. U Betlehemu osnuje muški samostan. Tu mnogo piše komentare Svetog pisma. Sačuvano je 157 njegovih pisama. Bio je oštar, polemičar, nije odstupao od svojih stavova. Ražalostilo ga što su 410. barbari opljačkali Rim. Pred Saracenima mora

156


bježati iz samostana. Slijep i star, umro je u špilji pokraj Betlehema 30. rujna 420. g. Branio je djevičasntvo i čistoću, post i molitvu što je u poganskom svijetu prezreno. Posebno preporuča čitanje Svetog pisma kao Božju riječ. Čini pokoru. Udarao se kamenom o prsa zbog srdžbe govoreći: “Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac.” Jedan je od četiri drevna naučitelja Crkve. Blagdan mu je 30. rujna.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 338-42

157


117. Sveti Jeronim Emilijano, † 1537.

R

ođen je u patricijskoj obitelji Miani ili Emiliani u Veneciji. Otac Angelo bio je senator, majka Dionora duždevskog roda. Odlično je odgojen. Zbog sposobnosti bio je poslan za upravitelja u Castelnuovo. Kad stvari nisu dobro išle, osumnjičen je. G. 1511. trebao je zamijeniti kao zapovjednik ranjenog brata. Borio se u ratu Venecije i Kambrajnske lige do 1519. U ratu je zarobljen, okovan i bačen u tamnicu. Tamnicu je doživio kao svoje obogaćenje, mjesto mira i sazrijevanja. Bio je vrlo miran. Zavjetova se Mjaci Božjoj napustiti lakouman život bude li oslobođen. Oslobođen je čudnim okolnostima. Zaputi se u Trevizo. Pred oltarom Majke Božje ostavi svoje lance i mač i posveti se Majci Božjoj kao čudotvornoj otkupiteljici. Pobožan i ganut vrati se u Veneciju. U ratu je imao prilike vidjeti mnogo siročadi. Odluči prikupljati ih, brinuti se za njih i naučiti ih neki zanat. Venecija mu pokloni bolnicu za neizliječive. Posveti se također brizi za bolesne i siromahe, štiti pale djevojke. Pokupljao je izloženu djecu. Svima je davao kruha, utočište i odgajao. U Veneciji, Milanu i drugim gradovima viđalo se čovjeka s djecom u naručju kako ih hrani i miluje jer im je to bilo uskraćeno. U mjestu Somasco kraj Bergama utemelji “Družbu slugu siromaha”. Njegovi se sljedbenici redovnici prozvaše Regularni klerici Samaskiti. S velikom se ljubavlju brinuo i za pogođene kugom. Ozdravši čudom 1529., na savjet sv. Gaetana iz Thiena i kardinala Carafa, budućeg Pape Pavla IV., zaputi se Italijom i poče osnivati ubožišta i domove za stare. Posjećivao je, pomagao i tješio kužne bolesnike. Pokapao svojim rukama. Konačno ga nadvlada zaraza i umre 8. veljače 1537. Imao je tek 56 godina. Grob mu posta meta hodočasnika. Blaženim je proglašen 1747., a svetim 1787. U njemu imamo veliki primjer poslužitelja potrebnih. Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 442 Rino Cammilleri, Il grande libro dei santi protettori, str. 205 J. Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 148-9

158


118. Sveti Jona Prorok, 7. st. pr. Kr.

P

rorok se Jona razlikuje od svih drugih proroka. Od drugih je proroka uzimao riječi i govore. O njemu se zna samo njegov dramatičam život i poslanje primljeno od Boga za spas ljudi. Bog ga šalje u Ninivu, a on strahuje, bježi, skriva se na lađi. Za veliku oluju mornari krive njega. Bacaju u more. Proguta ga kit i osta u njemu tri dana i noći. Kad ga životinja izbaci iz sebe, dočepa se obale. Nakon čudesnih dogođaja, ide u Ninivu koja se neočekivano obraća. Proroci su i inače zauzeti za stvar Božju. Jona jednostavno bježi od zadatka. Navodno je bio iz Galileje. Živio je u vrijeme kralja Jeroboama II., a to je između 786. i 746. g. Jonu Bog šalje da navijesti obraćenje i spas neprijatelju izraelskog naroda, Asircima, i to u Ninivi, njihovoj prijestolnici. Jonin dramatičan boravak u kitu tri dana i noći, simbolizira prelaz izraelskog naroda koji se bori između partikularizma i univerzalizma. Izraelci teško shaćaju da se Božja briga za njih treba prošitriti na sve okolne narode. I na cijeli svijet. Knjiga o Joni ima paraboličnu podlogu. Na simboličan i personificiran način tumači poslanje izraelskog naroda koje se raspliće tek dolaskom Isusa Krista i nastavljenom djelovanju apostola među narodima. Knjiga je sastavljena u 4. ili 3. st. prije Krista pod jakim utjecajem proroka Jeremije i Izaije. Poruka je Jone proroka očita kada Jahve reče. “ Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. A meni da nije žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od 120.000 ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo ...!” Ne može li se u Joni prepoznati zadatak svakog čovjeka?

Biblija, Stvarnost, Dodaci, st. 294 i 906-7

159


119. Sveti Josip Kupertinski, 1603.-63.

R

ođen je 17. lipnja 1603. u Copertino, u pokrajini Puglia u Italiji. Slučaj je htio da sin Feliksa i Franceschine na svijet dođe u staji kao i Isus. Živio je u siromaštvu. Napustio je školu. Tri je godine nepokretan, onda čudesno ozdravi. Želi stupiti u Franjevački ogranak Konventualaca. Ne primaju ga zbog nedovoljne naobrazbe. Primaju ga i brzo otpuštaju kao neprikladnoga Kapucini. Na zagovor strica Konventualca primaju ga u samostan kao slugu u mjestu Grottelli gdje se na neobičan način probija do svećeništva i zaređen je 18. 3. 1628. Onda se počinju očitovati njegovi mistični darovi. Živi krajnje poslušno i siromašno. Za vrijeme molitve često lebdi, pa dolazi pod udar Inkvizicije. Zato 21. 10. 1638. mora iz samostana na inkvizicijski sud u Napulj. Čudo se levitiranja ponovi i pred sucima u samostanu sv. Grgura. Gledali su kako u zanosu molitve lebdi. Kongregacija ga je oslobodila sumnje kako navodno želi zavoditi lakovjerne. Naređeno je neka se ne vraća u samostan Grottelli već neka bude izoliran od znatiželjnika u nekom drugom mjestu. Poslan je u Asiz gdje ostaje 14 godina. Mnogi su mu dolazili tražiti savjete i preporučivali se njegovom zagovoru. Kod njega se savjetovao i Ivan Kazimir War kojemu savjetuje neka ne uđe u Družbu Isusovu jer je pedvidio da će postati kralj Poljske. Kasnije je preseljen u samostan San Lazzaro u Pietrarubbi gdje živi kao zatvorenik Iz sobe smije izlaziti samo do oltara za misu. Uskraćeno mu je primati pisma. Ali su se zbivala čudesa. Sam papa Aleksandar VII. odlučuje 22. lipnja 1656. da se može vratiti u samostan sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Umro je 18. ožujka 1663. Blaženim je proglašen 1753., svetim 1767. kada je već poznat diljem Europe. Zazivaju ga u pomoćđaci i studenti. Od radosti je često pjevao: Jedan i jedna, jedan Bog, jedna duša ... Slušajući lijepe pjesme padao je u zanos. Umro je uz svirku orgulja. Zašto je Bog dozvolio tolika poniženja? Neuništivost poniznih! Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.II., 305-7

160


120. Sveti Julijan, mučenik, † 313.

R

ođen je u Egiptu u pobožnoj krščanskoj obitelji. Dobro je vjeski odgojen. Od djetinjstva i mladosti pokazuje posebnu sućut prema nesretnima i siromašnima. Po želji se roditelja trebao vjenčati sa djevojkom svetog života Basilisom. Ali joj je objavljeno, kako iako vezani obiteljskim zakonima, ne bi trebali prekršiti zavjet djevičanstva. Vjenčali se i na dan vjenčanja obećali živjeti djevičanskim životom, kao brat i sestra. Središte će njihova života biti Bog. Živjeli su vrlo složno. Posvetili se mističnom životu. Nekoliko godina nakon takvog življenja, umriješe njihovi roditelji. Tada imaju još bolje uvjete pomaganja drugima. Bile su godine bijede kada su mnogi skapavali od gladi i umirali. Svugdje su pomagali siromahe, posjećivali bolesne i brinuli se za njih do smrti. Tako se njihov dom petvori u bolnicu. Bazilisca je njegovala žene, Julijan muškarce. Zvali ga bolničarom. Bazilisca se razbolje i umre. Julijan je nastavio dobrim djelima. Glas se o njemu čuo daleko. Iako nema sigurnih podataka, čini se da su ga sustigli progoni i da je mučeništvo podnio 9. veljače 313. Vjerojatno ga je tolika dobrotvornost prokazala progoniteljima kao kršćanina. Samo je kršćanin mogao činiti nesebično toliko dobra. Poznato je da su se kršćani odlikovali ljubavlju. Njih je bio glas: “Gle, kako se vole!” Na taj se isti dan spominju i drugi kršćanski mučenici: Antonije, Anastazije, Marcijanila i Celzo. Mnoge su crkve na Istoku posvećene Bazilizi i Lučanu. I mnoge su bolnice u Egiptu nosile njihovo ime. Njihove su relikvije kasnije prenijete u Pariz.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 71-2

161


162


121. Sveti Juraj mučenik, † 284.

R

ođen je Perziji od oca Geroncija i majke Polikronije. Kršćanski je odgojen. Opredjelio se za vojničku službu. Navodno je poginuo u vrijeme progona za cara Dioklecijana. Njegovo je štovanje bilo neobično rašireno diljem svijeta. U Siriji postoji crkva njemu u čast već u 4. st. Samo u Egiptu ima 40, na Cipru 60 njegovih crkava. U Carigradu mu je crkvu sagradio car Konstantin Veliki. Sa Istoka mu se štovanje proširilo i na Zapad. Križari su ga i konjanici smatrali svojim zaštitnikom. O njemu su mnogi pisali, mnogi su ga umjetnici prikazivali svojim djelima. O njemu postoje mnoge legende. Tako i ona zlatna sa Zmajem. Grad opsjeda Zmaj kojemu treba svaki dan dati po jednu djevojku. Sve dok nije došla na red kraljevna. Tada nastupa sv. Juraj. Ubija Zmaja. Grad je spašen. Legenda je nastala u Srednjem vijeku u vrijeme križarskih vojni. U Carigradu je bio naslikan car Konstantin Veliki kako gazi neprijatelja ljudskog roda. Taj je prizor pučka mašta pridala i sv. Jurju. Juraj gazi Zmaja i oslobađa djevojku. S njime su još navodno mučeni vojnici Tiberije i Mauricio. Što su ih okrutnije mučili to se više ljudi obraćalo na vjeru. Njihovim se relikvijama ponosi mjesto Pinerolo u Piemontu. Sv. je Juraj bio pokopan u Lidi u Palestini. Perzijski car Dacijan pozva 72 kralja pod njegovom dominacijom na borbu protiv kršćana. Tada visoki časnik iz Kapadocije Juraj razdijeli svoja dobra siromasima. Vlastima se predstavi kao kršćanin. Nakon groznih muka i mnogo obraćenih, odrubiše mu glavu 284. ili prema drugima 303. godine. Zaštitnik je mnogih gradova, posebno na strateškim položajima. Zazivali su ga križari, konjanici i vojnici općenito, lukonoše, oružnici, izrađivači šljemova, sedla, te protiv otrovnica, kuge, gube i sifilisa. Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 257-8 Rino Cammilleri, Il grande libro ...., str. 93-4

163


122. Sveti Justin, mučenik, † 165.

B

io je naobražen, filozof, veliki mislioc poput grčkih filozofa. Filozofiju je upotrijebio za što bolje shvaćanje kršćanstva. Rodio se početkom 2. st. u gradu Flavia u Neapolisu, tj. starom Sihemu, današnjem Nablusu u Samariji. Otac je Prisko vjerojatno bio rimski službenik. Obitelj poganska. Grad je kao središnjica rimske uprave sagrađen nakon razorenja Jeruzalema. U gradu je vrlo cijenjena grčka kultura. Justin je govornik, povjesničar, vjernik i filozof. Filozofija se smatrala traženjem sreće. Za što nesmetanije traženje istine, Justin se povlači u samotno mjesto kraj mora. U samoći otkri tajanstvenog starca koji mu otkri kako se sreća ne nalazi u grčkoj filozofiji već u knjigama Svetog pisma. Justin se svim žarom daje na proučavanje Svetog pisma koje ga oduševljava. Pripremio se na krštenje koje je primio oko 130. g. u Efezu ili Aleksandriji. Izričito kaže da ga je privukao primjer kršćana. Svoje je iskustvo želio prenijeti intelektualcima za koje je znao da žeđaju istine kao i on. Kršćani su progonjeni bez razloga. Podučavao je katekumene obilazeći carstvom u učiteljskom plaštu. U Efezu je sreo Židova s kojim je razmijenio zanje o Svetom pismu. Justin se suprostavio poganskom filozofu Krescentu koji je kršćane lažno optuživao. Krescent mu se osvetio i optužio kao neprijatelja carstva. Justin je bačen u zatvor. S njime i neki njegovi učenici. Između 163-7. Justin je mučen i ubijen sa još šestoricom. To su: Karito, Karita, Evelpist, Jerok, Peron i Liberijan. U vrijeme I. vatikanskog koncila njegovo je štovanje pojačano kada su liberalni filozofi upravo bili pokrenuli hajku na vjeru i Crkvu. Od njega su nam nažalost sačuvana samo dva djela. “Obraćenje kršćana” i “Dijalog sa Židovom Trifonom”.U spisima brani ispravnost i korist kršćanstva i šalje obranu caru Antoniju Piju. Dokazuje kako se u Isusu

164


ispunilo proročanstvo o Mesiji. Sudio mu je prefekt Rustik koji reče: “Kada budeš sada izbatinan i smaknut, vjeruješ da ćeš se uspeti na nebo?” Justin: “Ne samo da mislim, ispunjen sam tom sigurnošću! Vruća nam je želja trpjeti za Isusa Krista Spasitelja koji će nam donijeti spasenje.”

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 52-56

165


123. Sveta Justina djevica mučenica, † 304.

C

iprijan je živio u Antiohiji sa roditeljima koji su bili pogani. Bavili su se crnom magijom. Ciprijan je u takvim okolnostima gledao tolike prevare i zavođenja. Bog “ravno piše i krivim crtama”, pa sve ono zlo okrenu na dobro za Ciprijana. Tada u Antiohiji živi i obitelj obraćena na kršćanstvo koja na najbolji način uzgaja kćerku Justinu na glasu po ljepoti i sposobnostima. Svojim je izgledom privlačila posebno poganina Agladija. Obuzet Justinom, na sve se načine pokušavao domoći njena srca. Donosio joj je darove, davao velikodušna obećanja, ali bez učinka. Agladije se tada obrati čuvenom mladom magu Ciprijanu i obeća veliku nagradu uspije li skršiti Justininu tvrdokornost. Ciprijan rado prihvati zadatak. Prizva đavla da sazna zbog čega se Justina protivi ponudi. Đavao odgovori: “Ništa se ne može protiv onih koji štuju Isusa Krista i nose ga u srcu.” Ciprijan poče izgovarati ime Isusovo. Tada spade ljuska s njegovih očiju. Drhtući pristupi k Justini pitajući je tko je Isus i odakle joj tolika snaga? Justina ga uputi k svećeniku koji će ga krstiti i uputiti odakle snaga kršćanima. Božja ga milost obasja. Ciprijan napusti crnu magiju, ispovijedi vjeru u Isusa i krsti se što će ga uskoro stajati glave. Kada Agladije sazna da Ciprijan nije uspio pridobiti Justinu, nego je ona pobijedila njega, oboje prijavi pefektu kao kršćane. Na sudu su oboje svečano ispovijedili vjeru, osuđeni su na razne muke i na kraju, bačeni u vrelo ulje, duše predaše Bogu 304. Obraćenje je Ciprijanovo uzdrmalo Agladija. Obrati se on i mnogi drugi. Justina su i Ciprijan svečano pokopani. Ostaci su im kasnije prenijeti u Rim i pohranjeni u Konstantinovoj bazilici.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 591-2.

166


124. Sveta Kan(di)da djevica i mučenica, † ?

P

osjedujemo relikvije sa vrlo nečitljivim natpisom “S. Canda”, ukoliko je to uopće dobro pročitano? Da li je to druga svetica ili je samo skraćenica od Kandida, tek bi valjalo utvrditi. U Rimskom se martirologiju jedna Kandida spominje kao mučenica iz Kartagine u vrijeme cara Maksimijana i to 20. rujna, ali nepoznate godine. Baronije citira stare izvore, Galezijana i kalendar svetaca u Cordobi u Španjolskoj. Spomen se sv. Kandide nalazi i mozaarapskim kalendarima. Iako je neizvjesno radi li se o dvije različite mučenice ili jednoj, sigurno su pred nama ostaci svetice koja je svim bićem čeznula za Bogom. Kandida je porijeklom iz Rima. U Jeronimijanskom martirologiju se spominje na dan 3. listopada, također 1. i 3. prosinaca u vezi s mučeništvom sv. Pimenija. Vjerojatno je mučništvo podnijela 3. listopada. Putopis Notitia Ecclesiarum spominje da je bila pokopana na cesti Portuense u jednoj crkvi na groblju sv. Poncijana. Spominje se i u životu sv. Adrijana I. pape. O njoj nije sačuvan opis mučeništva. Vjerojatno su tijela sv. Kandide i sv. Pimenija bila sahranjena na istom mjestu. U Vodnjanu se čuva glavnina njenih kostiju prekritih tkaninom u posebnom drvenom sarkofagu. Uz tijelo je zapisan kao spomendan l. prosinac.

Bibl. sanctorum, sv. III., str. 736 Internet, Santi e Beati

167


125. Sveti Kasijan, biskup mučenik, † 298/304. ?

S

v. Marcel iako uvjereni kršćanin odlučuje se za vojnički poziv. I posta kapetan u Trojanskoj legiji. Njegova se legija našla u Španjolskoj kada je na carsko prijestolje u Rimu zasjeo car Maksimijnan. Car je htio imati čistu situaciju. Zato naređuje neka svi upravitelji gradova i vojnički zapovjednici javno žrtvuju božanstvima. Zapovjednik Marcel kao kršćanin nije mogao na to pristati. Priveden je sudu da opravda svoj neposluh caru. Odgovori: “Kršćanin sam i nije mi dozvoljeno prignuti se pred vašim likovima od kamena i bronce. Klanjam se Isusu Kristu, pred njim jedinim prigibam pamet i koljena.” Tada je priveden zamjeniku pretora Aureliju koji reče: “Ti vojnički zapovjednik, protiviš se zakonima?” Marcel: “Caru sam obećao moj mač, ne i moju vjeru. Zato se priznajem kršćaninom.“ Baci tada mač. Tada mu je oduzet vojnički čin. Osuđen je na smrt. Osudu rado prihvati za Krista. Vojnik Kasijan koji se tu našao u službi odbi zapisati presudu. Smatrao ju je nevaljanom. Baci šiljak koji je služio za pisanje i pločicu. I pobježe. Brzo je uhićen, zatvoren i osuđen kao pristalica kršćana. Mučeničku smrt podnese 3. prosinca 298. godine. Prema drugima je bio učitelj pisanja, ili apostol Sabiona u Tirolu. Prognan u Imolu, radi kao učitelj i tako se uzdržava. Prema nekima je bio biskup u Imoli. U Rimskom martirologiju spominje se 13. kolovoza biskup mučenik sv. Kasijan. Navodno je bio nećak rimskog upravitelja Kromacija. Studirao je pravo i medicinu. Za Dioklecijanovih progona čuvao je u zatvoru biskupa Todija Poncijana koji ga obrati. Papa Marcelin posla ga za biskupa u Todi. Zatvoren je zajedno s bratom Vetustijanom koji otpa od vjere, a Kasijan osta čvrst i podnese mučeništvo 13. kolovoza 304. Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 665-6 Rino Cammilleri, Il grande libro ..., str. 299 Bibl. sanctorum, sv. III.., str.

168


126. Sveti Katald, biskup mučenik, 7. st.

R

ođen je u Irskoj, vjerojatno u 7. st. Bio je sigurno čovjek velikih sposobnosti i razboritosti. Zato je bio izabran opatom samostana u Lismoru. A kao redovnik uzornog života i biskupom u Rachau. U želji da pohodi sveta mjesta u Palestini, uputi se na hodočašće. I nepredviđeno umre na putovanju u gradu Tarantu. I pokopan je u tarantskoj katedrali. Kroz stoljeća se njegov grob zaboravio, pogotovo smjenom žiteljstva zbog kuga i ratova. Moža i zato što nije bio domaći biskup nego putnik koga je smrt iznenadila. Grob je otkriven tek 1094. Naime Saraceni ili islamizirani provalnici u ove krajeve bili su zapalili katedralu. A prilikom ponovne gradnje, odnosno iskapanja, nađen je grob sv. Katalda. Štovanje mu se osobito proširilo u južnoj Italiji. Njegovu važnost i veličinu svjedoči što su mnogi gradovi utemeljeni i nazvani prema njegovu imenu.

Rino Cammilleri, Il grande libro ..., str. 64

169


127. Sveta Katarina, djevica mučenica, † 307.

K

atarina je rođena u Aleksandriji u Egiptu u kršćanskoj obitelji. U vrijeme cara Dioklecijana žestoki su progoni. U nedostatku pravih podataka, mučeništvo je opisano legendarno. Kada se radi o djevojci izuzetnih sposobnosti, radoznalost raste. Prema jednom izvoru, car Maksimijan II. pođe na Istok, te je velikim manifestacijama i žrtvama poganskim božanstvima htio ismijati i istrijebiti kršćanstvo. Katarina je javno korila učesnike takvog postupka. Car joj naredi da šuti. Više je dana držana u zatvoru bez jela i pića dok joj na kraju ne odrubiše glavu. Drugi izvori kažu kako je nakon Galerija u afričkim pokajinama na vlast došao njegov rođak Maksimin Daia. On se zaljubio u Katarinu i za njeno je srce spreman ostaviti svoju ženu. Katarina nije htjela niti čuti. Maksimin pošalje svojih pedeset najobrazovanijih pratilaca da uvjere Katarinu kako čovjek razapet na križu ne može biti Bog, niti koga obavezuju nova vjera i novi zakoni. Katarina je tako obrazložila svoje uvjerenje, te se obratilo pedeset filozofa upraviteljeve pratnje. Za osvetu Katarini su priređene neviđene muke. Pipremljen je kotač stršećih noževa. Stroj se čudesno raspa kada joj tijelo primakoše napravi za mučenje. Tada je odvedena van grada i tamo joj je odrubljena glava. Kršćani joj tijelo preniješe na Sinaj gdje je pokopana. Na tom je mjestu kasnije podignut samostan svete Katarine. Pobožna predaja hoće da je upravo na tom mjestu Bog bio Mojsiju predao Deset zapovijedi. Kako je sv. Mučenica svojim raspravama nadvisila pesedet filozofa, u svijetu je časte kao zaštitnicu studenata. Izuzetni je uzor čiste i inteligentne mladosti. Umjetnici je prikazuju uz zubati kotač, Krist joj pruža zaručnički prsten. Njega je izabrala. Prikazuju je i kao kraljicu jer izabrati Krista znači kraljevati.

Giovanni Strorni, Le vite dei santi, str. 721-2 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 525-6

170


128. Sveta Klara Montefalco, redovnica, † 1308.

R

odila se u Montefalco 1263. kao druga kćerka Damijana i Jakobe. Primjerom dobrih roditelja već od četvrte godine pokazuje znakove velike pobožnosti. Nalazili je osamljenu, u skrovitim dijelovima kuće uronjenu u molitvi. Zarana je počela suosjećati sa Isusom patnikom. Bio je dovoljan pogled na raspelo da se gane. Činila je pokoru. Na nježnom tijelu već sa šest godina nosi cilicij. Po primjeru starije sestre željela je prekinuti sa svijetom i ući u strogu klauzuru “di Damiano”, u samostanu nazvanom po ocu koji ga je sagradio za duše željne samoće. Klara uđe u samostan 1275. Primjer je dvije sestre privukao i mnoge druge djevojke. Zato je kroz osam godina sagrađen još veći samostan. Zbog nedostatka sredstava Klara ide prositi. Kad je zgrada dovršena biskup Gerardo Artesino 1290. potvrđuje zajednicu njene sestre Ivane koje će živjeti po pravilu sv. Augustina i prozvaše se “Augustinke od Križa”. Ivana je umrla 1291. Na njeno je mjesto izabrana Klara. Još premlada, odbijala je izbor, ali su je sestre htjele. Bila je mistkinja. Imala je dar ulivenog znanja, viđenja i levitacije. Davala je mudre savjete i mnogima koji su joj se obraćali. Čak profesorima i teolozima. Njenom je zaslugom otkriveno krivovjerje tzv.“Duh slobode” kvijetističkog nazora. Klara je umrla 17. kolovoza 1308. Odmah se poslije smrti veoma raširilo njeno štovanje. Službeno je svetom proglašena 1881. iako je postupak započeo već u 14. st. Analizirano je deset čudesa po njezinu zagovoru i preslušano 470 svjedoka. Već 1333. u Montefalcu su na freskama naslikani prizori njena života. Slikari je prikazuju sa motivima Kristove muke koju je svetica mistično duboko proživljavala ili kako od Krista prihvaća križ. Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.I., str. 190-1 Bibl. sanctorum, sv. III., str. 1218-23

171


129. Sveti Klement mučenik,

U

z sv. Klementa “papu i mučenika”, na našim relikvijama nalazimo natpis samo “mučenik”. Teško je vjerovati da bi se naznaka “papa” bila olako izgubila sa relikvija. Predmijevam da se radi o posebnom svecu mučeniku koji nije bio papa. U Rimskom se martirologiju spominju rimski mučenici Celso i Klement. Njih je u martirologij uveo Baronio na temelju Martiroligija sv. Ciriaka u 11. st. Klement je mučenik prvog stoljeća kršćanstva. Blagdan mu je 23 studenoga, a prema Jeronimijanskom kanlendaru 21. studenoga. Nažalost o njihovu životu nemamo posebnih podataka. No, oznaka “mučenik” po sebi dovoljno govori, pogotovo kad se radi i o samom početku kršćanstva dok kršćanstvo još u poganskom svijetu nije bilo na posebnoj cijeni. Znači da je bio umoran od poganskog načina življenja i rado je prihvatio novinu kršćanstva.

Internet, Santi e Beati

172


130. Sveti Klaudije, vojnik, † 304.

P

apa Melkiad je odredio da se “četvorici okrunjenih”, tj. četirim rimskim mučenicima: Severu, Severijanu, Karpoforu i Viktorinu još pribroje: Klaudio, Nikostrat, Sinforijan, Kastor i Simplicije. Navodno su bili kipari i radili u nalazištima mramora u Ugarskoj. Samo je Simplicij bio poganin. Alat mu je često pucao i pitao je Sinfronija zašto ne puca i drugima. Sinfronije objasni kako svako jutro posao započne molitvom. Tada se Simplicij obrati i krsti. Car Dioklecijan vrsnim kiparima povjeri zadatak ukrasiti dvor likovima životinja i idola. Isklesaše životinje ali ne htjedoše idola. Car se divio ljepoti, ali mu je nedostajao idol. Kada je zatražio izradu idola, kipari priznaše kako su spremni prije umrijeti nego li dati prigodu da se netko klanja ispraznosti. Car ih izruči svome zapovjedniku Lampadiju da ih uvjeri na posluh caru. Kad ne pristaše, dade ih bičevati i razdirati kandžama. Tribun je psovao, Sotona ga ubi. Tribunova žena i rodbina pođu plačući caru. Car ih dade zatvoriti u olovne kase i baci u more 8. studenoga 300. g., a prema Kronografu 9. studenoga 304. Nakon četrdeset dana nadoše kršćani njihova tjelesa i preniješe u Rim. Spominje se još Klaudije mučen u Sebasti sa 90 vojnika koje htjedoše baciti u hladnu lokvu, i tribun Klaudije sa ženom Hilarijom i sinovima Jasonom i Maurom, mučenih sa 70 vojnika. Car Numerijan Klaudija baci u more s kamenom o vrat, a sinovi su pogubljeni sa vojnicima u Via Salaria. Hilarija je u istoj ulici postavila tjelesa Klaudija i sinova u dva različita sarkofaga. Blagdan im je 7. prosinca.

Leggendario, str. 765 Leksikon, str. 189 Internet, Santi e Beati

173


131. Sveti Klement, papa mučenik, † 101.

B

io je četvrti rimski biskup, Papa od 92. do 101. g. Porijeklom je Židov. Rođen je u Rimu. Helenistički je naobražen. Slušao je apostole Petra i Pavla. Petar ga je zaredio za svećenika. Neko vrijeme prati Petra. Kad se Petar vratio u Rim posvećuje ga za biskupa. Doživio je mučeništvo apostolskih prvaka. Pomagao tri prethodna Pape mučenike. Rim je podjelio na sedam okruga. Imenovao bilježnika koji će popisati mučenike vjere. Obratio je mnogo Židova i pogana. Za vrijeme drugog progona kršćana šalje pismo u Korint. Nered izbi u Korintu kada su se neki mladi pobunili protiv svećenika. Zahtijevao je povratak svećenika. “Vratite ih natrag mirno kao glasnike radosti ... ustaše bezumni protiv umnih. Gajimo osjećaje poniznosti odbacujući svaku nadutost i ludosst... Krist je svojina poniznih, ne onih koji se dižu na njegovo stado. Apostoli su od Isusa Krista primili dobru vijest za nas. Isus Krist je poslan od Boga.” Čini se da je papa Klement bio mučen u vrijeme cara Trajana. Kaže se da je bio prognan u Chersonese, gdje je već bilo 2000 kršćana osuđenih na prisilni rad vađenja mramora. Velika je utjeha prognanima bila što je među njima Kristov namjesnik. Kada su ostali bez vode, na Klementovu molitvu poteče izvor. Prefekt obavijesti cara Trajana o čudesnom dogođaju. Uza sve to osuđen je na smrt. Život je završio u moru kamenom vezanim o vrat. Kršćani mu kasnije tijelo staviše u mramorni sarkofag. Sv. Ćiril, apostol Slavena našao je njegvo tijelo na Krimu kada je ondje propovijedao i prenio ga 868. u Rim. Od njega se sačuvao spis “Pseudo Klementino” u kojem se opisuje putovanje sa svetim Petrom, suprotivljenje Simonu vračaru, Klementinovo obraćanje sa židovsta i Petrovo djelo evangelizacije. Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 511-4 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 717-8

174


132. Sveta Klodia, † ?

literaturi nema svetice tog imena. Možda je to izvedenica od imena Klaudija. U Biblioteca sanctroum spominju se četiri svetice tog imena: Klaudija u Pavlovoj poslanici Timoteju, djevica i mučenica u Anciri, reformatorka Klarisa iz samostana u Poligny u Burgonji (†1439.) i Klaudija iz grupe mučenica u gradu Amizo. Klaudija iz Amiza je mučena sa sedam drugih žena. Njihova su imena Aleksandra, Klaudija, Eufrazija, Matrona, Julijana, Eufemija i Teodozija. Prema Rimskom martirologiju slave se 18. ožujka. Prema tom su se izvoru predstavile kao kršćanke upravitelju grada Amizo i ukorile ga zašto tako okrutno muči kršćane. Odmah su uhićene, šibane, razderane i bačene u užarenu peć. Nema drugih podataka o njihovu životu. Ukoliko su ovdje relikvije klarise iz samostana Polignya u Clorecyu, lakše je razumijeti ime Klodija koje se izgovara francuski. Ona je surađivala sa sv. Koletom. Mudro je upravljala samostanom utemeljenim 1415. i u njemu je umrla 8. kolovoza 1439.

Bibl. sanctorum, sv. I. str. 760-1 i sv. IV. str. 89

175


133. Sveti Konstant ispovijedalac, † 5. st. ?

K

ostant kao ispovijedalac bez posebnih drugih oznaka najvjerojatnije je Konstant iz Ancone o kojemu imamo vijesti iz Govora pape Grgura Velikoga. Prema njemu Konstant je obavljao sakristansku službu u poznatoj hodočasničkoj crkvi i katedrali sv. Stjepana u Anconi. Službu je prema starim običajima obavljao u monaškom ruhu. Za sveca se kaže da je imao dar čudesa. Njegove su svijeće u pomanjkanju ulja gorjele napunjene vodom. Zbog čudesnih sposobnosti i glasa svetosti mnogi su ga htjeli vidjeti i obraćali mu za savjet. Jednom je u crkvu naišao i neki grubijan koji mu se rugao nazivajući ga lašcem. Svetac siđe sa stepenica zagrli i zahvali za poniženje. O njemu nema drugih posebnih podataka. Njegovi su ostaci u 12. st. prenijeti u Veneciju i položeni u crkvu s. Bazilija, a kasnije u crkvu sv. Gervazija i Protazija, zvanu “San Trovaso” gdje se slavi 23. rujna kao i u Anconi. Vjerojatno su mu relikvije u Veneciju donijeli neki mletački trgovci u 12. st. Prema drugom mišljenju relikvije su prenijete mnogo prije. Vjerojatno u vrijeme pljačke Saracena kada je Ancona bila gotovo napuštena. Danas se u katedrali u Anconi čuva dio kosti sv. Konstanta koji je 1760. uz pisanu ispravu Anconi poklonio venecijski patrijarha. U svakom slučaju začuđuje nas svetac svojim čudesnim sposobnostima, tolikom poniznošću i jednostavnošću.

Bibl. sanctorum, sv. IV. str. 259

176


134. Sveti Konstancij, mučenik, † 304. ?

S

igurnih podataka o njemu nemamo. Prema svemu sudeći bio je vojnik tzv. Tebanske legije. Mučen je i ubijen u vrijeme Dioklecijanovih progona naredbom Maksimijana. Nije razjašnjeno zašto je mučen u Droneru u Piemonteu umjesto u Agaunu kao i drugi mučenici tebanske legije. Svjedočanstvo je o mučeniku prastara trobrodna crkva na brdu Villar Costanzo koja je nakon više obnova vraćena u drevni otmjeni oblik. Vjeruje se kako se u toj opatičkoj crkvi uz mučenicu Mauru na blagdan 15. listopada slavi i sveti Konstancij. Vijesti o štovanju dolaze iz 712. g., iz vremena longobardskog kralja Ariperta. I elementi arhitekture sežu unatrag do 8. st. U 12. st. crkva je temeljito obnovljena. Vjeruje se da jedna ploča krije svečeve ostatke. Na njoj piše: “Ovdje počivaju ostaci svetog Božjeg mučenika Konstancija koji je bio iz Tebanske legije.Umro je 14. listopada za careva Dioklecijana i Maksimijana.“ Konsatncije je zaštitnik Saluza. Slavi se sa sv. Remom 22. rujna. Zasvjedočena su hodočašća na grob tih svetaca već iz 1100. g.

Bibl. sanctorum, sv. IV., str. 260

177


135. * Sveti Konstantin car, † 337.

C

arevima se inače u starom svijetu pridavalo svetačke atribute. Ali car Konstantin je Ediktom u Milanu 313. prekinuo progon kršćana, kršćane obdario slobodom i time stekao neizbrisive zasluge i za kršćanstvo, za zapadnu civilizaciju, time i za cijeli svijet jer se “Europu smatra majkom čovječanstva”. Tada je postepeno odumrlo ropstvo, počela izgradnja crkava diljem svijeta. Natupila je sloboda. Mase su Konstantina smatrale svecem. Njemu je u čast u Carigradu podignuta crkva. Nakon apostolskih prvaka svetog Petra i Pavla, na Istoku se on najviše štovao. U njegovu se crkvu hodočastilo čak i za prošnju milosti. Na Zapadu se častio znatno manje jer je uz svoje velike sposobnosti i vrline, u privatnom životu ipak imao slabosti. Više se na Zapadu častio samo u pokrajinama koje su bile pod bizantskom vlašću, kao na Siciliji, Sardiniji i Kalabriji. Blagdan mu se častio zajedno sa majkom svetom Jelenom Križaricom 11. svibnja.

Internet, Santi e Beati

178


136. Sveti Kornelije, papa, † 253.

G

odine 253. u vrijeme žestokih progona za cara Dioklecijana i Valerijana Kornelije je bio izabran za rimskog biskupa i Papu. U isto je vrijeme izabran za papu i Novacijan na glasu kao vrlo darovit svećenik i teolog. U Crkvi je tada vladala velika podvojenost u pitanjima kakav stav zauzeti prema onima koji su od straha pred mukama bili zatajili vjeru i otpali od zajedništva Crkve. Kornelije je bio na čelu umjerenije i blaže struje, pokajanima je dozvoljavao ponovno povratak u Crkvu. Novacijan je pak smatrao da otpadnicima više nema povratka u Crkvu. Mišljenje pape Kornelija podržao je i glasoviti biskup iz Kartage Ciprijan, koji će i sam podnijeti mučeništvo i to vrlo hrabro. U vrijeme cara Gala, papa je Kornelije bio prognan iz svoga sjedišta i zatočen u današnjoj Città Vecchia gdje je kao zatočenik i umro 253. godine. Kasnije su njegovi posmrtni ostaci prenijeti i pokopani u katakombama sv. Kalista u Rimu. Kada nebi bilo oproštenja i milosrđa, mogućnosti obraćenja, kuda bi svijet završio?

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 297-300

179


137. Sveta Kordula djevica mučenica, † 305.

S

vetica je iz grupe mučenica sv. Uršule. Prema jednom opisu muke iz 975. godine, Kordula je bila kćerka nekog Bretonca. Djevičanstvo je zavjetovala Bogu. U nju se zagledao neki Eterije i htio ju je osvojiti na svaki način. Odbijanje njegove ruke uzrokovalo je rat svete Uršule. Ona je poučena jednim viđenjem tražila odgodu konačnog odgovora tri godine dok se mladić obrati i krsti jer nije htjela živjeti sa poganinom. Nakon tri godine Uršula organizira bijeg sa jedanaest lađa. Oluja ih baci u ušće rijeke Waal. A mnoštvo od 11.000 djevica propješači do Colonie. Legenda govori da ih je anđeo uputio na hodočašće u Rim. Kad su se vratile u Coloniju koju su u međuvremenu osvojili divlji Huni, sve ih pobiše. A Uršulu zbog odbijanja poganskog muškarca probiše sulicom. Među mučenicama se imenom spominju: Bitola, Marta, Saula, Sanbatija, Saturnina, Gregorija, Pinosa, Paladija i Kordula. Huni pobjegoše. Stanovnici Colonie uzeše tjelesa svetih mučenica od nekoga Klamacija koji je stigao sa Istoka i koji na mjestu pokolja o svom trošku sagradi baziliku u čast svetih mučenica o čemu svjedoči natpis iz 4/5. st. Kršćanske su mučenice mučeništvo i smrt vjerojatno podnijele u vrijeme cara Dioklecijana oko 304. g. U više se navrata rasplamsala rasprava radi li se o 11 ili 11.000 mučenica? Prevladava mišljenje da se radi samo o 11 mučenica, a da se do tako velikog broja došlo zbog krivog čitanja starih isprava. U vrijeme naglog šitrenja grada Colonie doista je nađeno groblje sa mnogo kostiju. Smatrajući ih relikvijama svetih mučenica, razdijeliše ih mnogim gradovima. U mnogim se gradovima ponose da imaju relikvije sv. Kordule. A poruka je sigurno bila mladim djevojkama da se oprezno upuste u obiteljsku zajednicu koja po svojoj naravi treba trajati doživotno. Internet, Santi e Beati

180


138. Sveta Krescencija, mučenica, † 303.

S

veta se Krescencija slavi zajedno sa svetim Modestom i Vidom. Zbog nježne dobi u kojoj je podnio mučeništvo, sv. je Vid nekako više zapamćen. Vid je porijeklom iz Sicilije, dijete poganskih roditelja. Kada mu je umrla majka, povjeren je Krescenciji. Otac nije znao da je kršćanka. Mosdesto i Krescencija su se odlikovali u vjeri. Bili su puni Božje ljubavi. Rado su i povjerenog im dječaka upućivali u tajne vjere. Dječačić je s njima molio i častio Boga. I bio je kršten. Tada su bili progoni. Modesto su i Krescencija bili ugledni i vrlo poznati u javnosti. Otac pobjesni kad sazna da je dijete kršteno. Preuze dijete. Na sve je načine sina prisiljavao na otpad od vjere. Dječak je ostao postojan i reče: ”Ja sam kršćanin, klanjam se Isusu Kristu i za svoga sam Boga spreman dati život!” To dodatno rasrdi oca. Sam sina preda Valerijanu i optuži Krescenciju i Modesta da su zaveli njegovo dijete na krivovjerje. Sve troje je pozvano na sud. Mučili su ih na razne načine i ranjene bacili u zatvor. Anđeo im se ukaže noću, otvori vrata i odoše u Lukaniju nedaleko Napulja. Čim su stigli, i tamo su uhićeni i zatvoreni sa mnoštvom drugih kršćana. Jedni su druge sokolili u vjeri i poticali na smrt te tako prime vijenac besmrtnosti. Naposljetku kršćani su vezani dva po dva i bačeni u vatru. Vatra ih čudom nije ozlijedila. Na takvo čudo mnogi su se pogani obratili i ispovijedili vjeru u Isusa Krista. Sudac bojeći se opće pobune ljudi, naredi da ih sve pobiju.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 365-6

181


139. Sveti Krescencije, mučenik, † 3. st.

K

rescencije se navodi sa grupom mučenika u Trijeru u Njemačkoj. Njihova su imena: Maksencije, Kostanc, Justin i drugi. Koji su “u progonima za vrijeme cara Dioklecijana i za upravitelja Riktiovara mučeni.” Spomen im je 12. prosinca.Martirologij ih spominje čak triput. Tako 5. i 6. listopada. Vjerojatno su mučeništvo podnijeli u različite dane.Njihova su imena zapisana i na olovnoj pločici koja je pronađena 1072. u kripti crkve sv. Paolina u Trijeru. Kasnije je tu uklesan natpis: “U ovoj kripti počivaju tijela svetih čija su imena: Palmacije, Maksencije, Konstancij, Krescencije, Justin, Leandar, Aleksandar, Soter, Hormizda, Papirije, Konstans i Jovijan.” Ništa ne znamo posebno o njihovu životu, radu i mukama, niti da li su zajedno mučeni ili su im relikvije tek naknadno pridružene iz pobožnosti.

Bibl. sanctorum, sv. IX., str. 9

182


140. Sveta Kristina, djevica i mučenica, † 285.

P

osebno se štuje u Palestini gdje su nađene njene relikvije. Primila je odličan odgoj svoje pobožne majke. Majku izgubi rano. Živi sa ocem koji je ostao poganin i štovao božanstva. Kristina je napredovala u tjelesnom razvoju, ali je sve više upoznavala i Isusa Krista. Uzljubila ga svim srcem i u onom krutom poganskom svijetu, posvetila mu se svim bićem. Otac ju je na sve načine pokušavao odvratiti od vjere. Sve joj je obećavao, korio, kažnjavao i na kraju prijetio najgorim. Na svim je uglovima svoje kuće postavio likove božanstva da ponizi njenu vjeru. Kristina je bila odlučna te je sve kipove božanstava razbila. Onda otac postavi dva srebrna kumira na mjestu gdje se Kristina najčešće molila. Razbi kipove, komadiće srebra poda siromasima. Otac ju više nije htio podnositi. Sam ju optuži upravitelju kao kršćanku. Upravitelj se veselio što će bijes protiv kršćana moći iskaliti na tako mladom ženskom tijelu. Nisu je oskvrnuli, kao što se običavalo. Već je probodoše kopljem na otoku Bolzano. Tako je časno i hrabro mlada djevojka posvjedočila svoju vjeru jaču od smrti. Poznata je i druga sv. Kristina, djevica mučenica, kćerka Urbana iz Bolzana, visokog carskog službenika, rođena u Brusthemu u Belgiji oko 1150.. Prizori se života obje Kristine zbog pomanjkanja provjerenih podataka često poistovjećuju.

Rino Cammilleri, Il grande libro ..., str. 347-8 Piero Barcellini, I santi del giorno, str. 411-2

183


141. Sveti Kristofor, mučenik, † 250.

S

veti je Kristofor veoma štovan u Srednjem vijeku. Njegov nam je život, nažalost, poznat samo iz legendi. Služio je kralju, Bogu, na kraju i đavlu. Kada je opazio kako se đavao plaši raspela kraj puta, počeo je razmišljati o Kristu. Kod nekog je pustinjaka upoznao vjeru, nauku Isusa Krista. Povlači se u pustinju i u samoći se spremao na krštenje. Živio je kraj rijeke i već dobrohotan pomagao nespretnim putnicima prijeći rijeku, posebno nabujalu nakon velikih kiša. Jedne noći naiđe neko dražesno dijete. Ljupko ga zamoli da ga prenese preko rijeke. Stavi dijete na rame. Kad zađe duboko u rijeku, dijete oteža i počeše tonuti. Kada su jedva prešli, dijete se otkri kao Isus i zahvali na dobroti kojom služi potrebnima. “Što ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili”, zapisane su Isusove riječi u evanđelju. Kasnije se Kristofor preselio u Liciju. U Liciji ga sustigoše progoni u vrijeme cara Dioklecijana. Mučeništvo je podnio u gradu Samiju. U čast je sv. Kristofora sazidano mnogo crkava i vrlo se često prikazuje na slikama i kipovima. Kao pomagatelj putnicima proglašen je zaštitnikom putnika, posebno vozača danas kada je vozilo najčešće sredstvo putovanja. Zaštitnikom ga smatraju također poštari, atletičari, nosači, dostavljači, prekrcatelji tereta i drugi u mnogim opasnim zanimanjima. U mnogim se crkvama nalazi njegov kip na ulazu jer se smatra i zaštitnikom dobre smrti, kao sretnog kraja životnog putovanja.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 432-3

184


142. Sveti Kuzma, mučenik, † 303.

K

uzma i Damjan bili su braća, prema nekima blizanci. Po zanimanju liječnici, karizmatičari kojima je dano molitvom i polaganjem ruku iscjeljivati bolesne. Medicinu su studirali u Siriji. Svijesni Božjeg dara, liječili su besplatno. Sjećali se Isusovih riječi: “Besplatno ste primili, besplatno dijelite!” Štovani su u cijelom svijetu. U gradu Kyrosu u Siriji bila im je sagrađena crkva već u 5. st. Njihova je veličina i omiljenost u srcima ljudi zajamčena uvrštenjem u Litanije svih svetih koje su se molile u svim prigodama i za sve potrebe na skupovima vjernika. Sam im je car Justinijan podigao raskošnu baziliku. Mučeništvom su okrunili svoj život u gradu Egeji u Ciliciji. “Izabali smo, odgovoriše Liziji, kršćani smo i kao takvi spremni umrijeti. Poštivamo kao i ostali građanske zakone, ali nas nijedan zakon ne može prisiliti da kleknemo prel likove od blata. Štujemo živoga Boga i Isusa Krista.” Vezane lancima, bičevali ih, razdirahu gvozdenim kandžama i na kraju baciše u more. Voda ih izbaci na obalu. Mnoštvo je klicalo: ”Spašen je život našim liječnicima. Neka se poštuju oni koje poštiva more!” Tada ih krvnici bace u užarenu peć. Veoma su ih štovali u Mezopotamiji, u Edesi u Egiptu. U Carigradu su im bile podignute čak četiri crkve. U Rimu je papa Simah (†514.) njima u čast u glasovitoj bazilici Santa Maria Maggiore posvetio oratorij. Po njihovoj dobroti i plemenitosti mnogi su prihvatili kršćanstvo. Tako su bili još više liječnici duša nego tijela. U vrijeme Dioklecijana stiglo ih je progonstvo. Prefekt ih Lizije, poznat po okrutnosti, daje okrutno mučiti. Na kraju im je odrubljena glava Liječeći besplatno, imali su dodir s mnoštvima koje su otvoreno poticali na vjeru u Boga i život u vječnosti. Zaštitnici su liječnika i ljekarnika. Slika su Isusa koji je liječio tijelo i dušu.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 32-45 Giovani Storni, Le vite dei santi, str. 593-4

185


143. ** Sveti Latenat biskup, 5. st. ?

P

od imenom Latenat ne nalazi se u literaturi ime nijednog sveca. Poznato je slično ime Latuino-Latuinus. Možda su ta dva imena iste osobe? Ime Latuino zabilježeno je u Katalogu biskupa grada Seesa-Orne koji potječe iz 12. st. Prema tom popisu Latuino je bio drugi biskup biskupije Sees. Dokument nije naročito pouzdan jer je u njemu konfuznih imena. U propriumu starog Časoslova biskupije Latuinus se slavio 20. lipnja, ali bez posebnih podataka. Uzimao se zajednički obrazac Časoslova za “pastire”. Prema tradiciji biskup Latuinus je biskupovao prije 6. st. jer mu je od tog vremena najstariji spomen. Možda će se jednog dana razjasniti i ovaj slučaj. Vrijednost je relikvijara jer nas u svakom slučaju podsjeća na nekog heroja vjere koji je u svojoj sredini prepoznat kao svetac i uzor. Drugo je slično ime Latuinus. On je prema nepouzdanim podacima bio treći biskup Brescie. Biskupovao je između 84. i 115. g. Više je puta bio zatvaran i mučen. Umro je 115. ili 119. godine.

Bibl. sanctorum, sv. VII., str. 1120 Schauber Schindler, Bildlexikon der Heilegen..., Pattloch 1999., str. 392.

186


144. Sveti Lazar biskup, † I. st.

E

vanđelista Ivan je zapisao uzbudljivi dogođaj sa Lazarom iz sela Betanije. (Iv 11, 144) Isus se osam dana prije svoje muke upućuje u Jeruzalem. Zadržava se u Betaniji zbog djela koje je kanio učiniti. Sestre mu Marija i Marta kod kojih je inače više puta svraćao poručiše da je brat Lazar bolestan. Kad je čuo za bolest osta još dva dana u onom mjestu. Kad je Isus stigao. Lazar je većčetiri dana bio u grobu. I zaplaka Isus nad grobom prijatelja Lazara i povika: “Lazare, izađi!” I Lazar na očigled sviju usta. Bijaše prema običaju povezan povojima i još dometnu Isus: ”Odriješite ga i pustite neka ide!” Prema kršćanskoj predaji, nakon općih progona kršćana u Jeruzalemu, Lazar su se i sestre lađicom iz Palestine uputili na otvoreno more. Vjetar ih je donio do obale Francuske. Nastaniše se u predjelu današnjeg Marseillesa. Lazar je djelovao kao biskup Nakon smrti Lazara i sestre Marte, Marija je još 30 godina živjela u pustinji. Čini se da je to bila Marija Magdalena, nekadašnja grešnica i obraćenica koja je Isusu pokajničkim suzama oprala noge u Šimunovoj kući. Lazar je svakako posebna ličnost, sa jedinstvenim iskustvom na svijetu.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 99-100

187


145. Sveti Leon Bembo, nadbiskup, † 1188.

R

ođen je u Veneciji u plemićkoj obitelji Bembo koja je dala mnogo velikih ličnosti društevnog i crkvenog života. Leon se u mladosti u duhu plemićkih običaja oduševio vojničkim pozivom. Tako ga 1147. zatekne II. križarska vojna koju sazva papa Eugen III. zajedno sa mletačkim duždom Domenicom Michieli, francuskim kraljem Ljudevitom VII., i carem Konradom III. Kršćanski su vladari htjeli zaustaviti Saracene da ne zauzmu i unište sveta mjesta u Palestini. Dužd je izvojevao pobjedu kod Askalona i ušao u Grčku u kojoj su posljedice rata bile strašne. Prazna je bila i nadbiskupska stolica u Modonu na Peloponezu. Vojnici su međusobno predložili Leona za biskupa, čovjeka pobožna, uzorna i kreposna života. Prema drugima je Leon bio mletački ambasador kojega su vjernici iz Grčke izmolili za biskupa zbog svetosti života. Kada je car Emanuel Komnen opet zauzeo to mjesto, svrgne i zatvori biskupa Leona. Prema drugim izvorima sačekali su ga heretici i svega polomili. Kada je osvanuo u Veneciji, bio je toliko deformiran da ga nitko nije prepoznao. Čak ni njegovi. Nastani se kao samotnjak na otočiću sv. Servola kraj Venecije. Na usluzi je obližnjem samostanu. Živi u izbici. Sve slobodno vrijeme provodi u molitvi i razmišljanju veličajnih Božjih djela. Mornari ga pamte kao iznimnog čovjeka. Nađen je mrtav 1188. Zbog kuge u Veneciji, njegov se spomen izbrisao. Ali dvadeset godina nakon njegove smrti, čudesno svjetlo prokazuje njegov grob. Nalaze mu tijelo nerapadnuto. Na glas o tome, svi su htjeli vidjeti fenomen. Nije bilo lako mnoštvu na otočić, zato mu je tijelo prenijeto u Veneciju u crkvu sv. Lovre. Kad je tijelo pristiglo, svi su bolesnici oko crkve ozdravili. G. 1210. slijepa djevojka Catarina Franconellis uz njegovo tijelo zadobi vid. Otada

188


su k njemu zaredali hodočasnici. Osobito mu se obraćale u zaštitu žene koje nisu imale mogućnosti začeća. Tijelo mu je postavljeno u drveni sarkofag. Poklopac je oslikao 1321. Paolo Veneziano. Takvo izlaganje posmrtnih ostataka javnom štovanju značilo je u ono vrijeme proglašenje svetim. Sarkofag je kroz 300 godina od diranja i poljubaca potrošen. Poklopac se otvarao i sačuvao do danas. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto. Danas se, pekriveno bikupskim ruhom, čuva u Župnoj crkvi sv. Blaža u Vodnjanu kao i glasoviti poklopac na kojemu piše kako je “za života i nakon smrti učinio mnoga čudesa”. I ovdje je veliko iznenađenje mnogih posjetnika.

Marijan Jelenić, Čudo u Vodnjanu, Vodnjan 2000., str. 48

189


146. Sveti Leonard, ispovijedalac, † 646.

R

ođen je u Francuskoj, plemićkog roda, prijatelj francuskog kralja čiji je otac imao najodgovorniju službu u kraljevskoj kući. Kralj je dječaka veoma volio zbog vrlo dobrog odgoja, ponašanja i zrelog govora. I često ga je držao uza se. Leonardo se odlikovao djelima ljubavi, posjećivao je zatvorenike. Mnoge je kralj oslobodio na Leonardovu molbu. Leonard je iz razgovora razaznao tko je dostojan pomilovanja i shvaćao kako se svi prekršitelji ne mogu pomilovati. Neke treba primjerno kazniti. Kralj je namjeravao Leonardu dati biskupiju ili neko drugo časno mjesto što je Leonard uvijek odbijao. Pred ponudama odlazio je u samoću. Povremeno je odlazio propovijedati u razne gradove. Mnoštva su hrlila slušati sveca. Kada je jednom kralj bio u lovu u šumi gdje se u samoći zadržao Leonardo, trudnu kraljicu Klotildu uhvate porođajni bolovi. Nije bilo vremena odvesti je u grad pa joj ondje podigoše šator. Porod je bio težak. Kraljica se našla u smrtnoj opasnosti. Kralj je sa svom pratnjom bio zbunjen i žalostan. Kralj pozva Leonarda i zamoli neka se moli za sretan kraljičin ishod. Svetac klekne. I nije se digao dok dijete i kraljica nisu bili izvan opasnosti. Kralj nije znao kako mu se odužiti za zagovor pred Bogom. Pripremi mu mnoge darove. Svetac odbi govoreći: “Želim samo dio brda da utemeljim samostan.” Kralj mu darova zemljište i sredstva za gradnju. Leonardu su se mnogi pridružili. Samostan se pročuo po svetosti. U vrijeme suše svetac dade iskopati bunar i na njegovu molitvu provre voda. Mnoga su se čudesa zbila na njegov zagovor. Posebno su mu se preporučivali zatvorenici i zarobljenici. Mnogi su oslobođeni došli do samostana s lancima i ostavili ih kao trajni znak zahvalnosti služeći Bogu u samostanu. Sveti je Leonard umro 6. studenoga 646. u vrijeme kalja Klodviga. Leggendario, II. str.144-5

190


147. Sveti Leon biskup Samija, † ?

G

rgur, Teodor i Leon smatraju se priznavaoci vjere sa otočića Samo u Italiji. U kasnom Srednjem vijeku u crkvi sv. Zaharije u Veneciji štovale su se relikvije sv. Grgura i Teodora, priznavalaca sa Istoka koje su ovamo prenijete iz Samija. G. 1286. pokušao je C. Janninck dokazati prijenos, ali mu je na traženje isprava rečeno kako je požar sve uništio. Dominikanac Calo, umro u 14. st. i biskup Jesola Pietro De Natalibus, koji u 14. st. sastavlja Katalog svetaca, piše kako se svi podaci o tim svecima temelje na pisanju nekog plemića Michele iz Samoa. I njegov je spis nestao, ali su se sveci navodno ukazali nakon njihove smrti. Grgur, Teodor i najmlađi Leon bili su navodno vojnici sa Istoka koji su vojevali na Siciliji za cara Konstanca II. (†360.) Bojeći se tada arijevskih progona, prijeđoše u Kataloniju, kasnije na otočić Samo gdje su provodili sveti život i umrli isti dan 24. kolovoza. Michele je pisao o njima jer su ga čudesno ozdravili, a spis se izgubio. Na tom je otočiću živio i biskup imenom Leon, štovan u Veneciji. Prema spisima Pietra De Natalibus, Leon je bio biskup i porijeklom iz Grčke. Napustivši sve poradi Krista, nakon velikih nutarnjih borbi, živio je i umro na otočiću Samo. Tijelo mu je prenošeno u Modon u Grčkoj, u Zante i Malamocco. Kada je poplava 1157. uništila biskupiju Malamocco, ostaci su mu prenijeti u Veneciju u samostan sv. Servola. Slavi se 29. travnja.

Bibl. sanctorum, sv. VII., str. 1227-8

191


148. Sveti Liberal, biskup, † 400. st.

njemu znamo malo. Najviše je poznat kao zaštitnik grada Treviza. Isticao se apostolskim žarom, uspješno je obraćao pogane na kršćanstvo u onim krajevima. Na kršćanstvo ga je obratio biskup Heliodor. Onda se posvetio studiju, molitvi i posluživanju bolesnih i siromašnih. Mnoge je u suradnji s biskupom obratio na kršćanstvo. Kad se biskup povukao u samoću na otočić biskupiju je ostavio nasljedniku Ambroziju. Trevisani su ga poznajući kao uzor u opasnostima zazivali u pomoć. U Srednjem vijeku proglašen je zaštitnikom, pogotovo mu se štovanje proširilo nakon kuga 1631. godine. A 1639. su mu u znak zahvalnosti izradili srebrni kip. Umjetnici ga prikazuju obično kao viteza, obučena u metalni oklop kako se oslanja na koplje ili drži u ruci pobjesničku zastavu, ispod nogu su tri crkve, dva zvonika, križ na stupu. Živio je apostolski uspješno i mro je 400. g. Pošto je zaštitnik grada Treviza, katedrale i biskupije nije isključeno da je zbog hrabrosti i uzorna života bio izabran biskupom. U Rimskom se potifikalu Liberal spominje sa sv. Markom i zaključuje se da se radi o Liberalu iz Altina.

Leksikon ikonografije ..., str. 377. Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 60 Internet, Santi e Beati

192


149. Sveti Liberat, † 483.

K

ralj Vandala u Africi počini mnoga zla. Odlikovao se pljačkanjem i ubijanjem. Naredi neka se oskvrnu sve crkve posvećene Presvetome Trojstvu. Pod tim se imenom zatekne i crkva samostana kojim je upravljao sv. Liberat poznat kao čovjek uzornog ponašanja i svetosti. U samostanu su živjeli đakon Bonifacije i podđakoni Sever i Rustik. Jednog dana vojnici Unerika provale samostaanska vata, svežu i odvedu sve redovnike u Kartagu gdje su ih mučili na sve načine da ih prisile na otpad od vjere. Na sva obećanja i prijetnje, redovnici odgovoriše: “Ima samo jedna vjera, jedan Bog i jedno krštenje. Čini s našim tijelom što hoćeš, ali znaj, muke nas ne straše. Ispovijedamo vjeru u Presveto Trojstvo. Spremni smo na smrt.” Tiranin im zabrani govoriti. Sveže i baci u najdublji zatvor. Redovnici su bili prirasli srcu građana koji uvjeriše stražare da ih oslobode. Redovnici ne htjedoše izaći jer su primjerom htjeli sokoliti druge zatvorene kršćane da budu hrabri. Unrik zato strogo kazni stražare, još strašnije redovnike. Dade dovesti trulu lađu. Napuni je zapaljivim tvarima, nakrca redovnike svezanih ruku i nogu i naredi neka se potpali. Uzalud su ih krvnici pokušavali zgurati u vatru. Čudo se pridavalo njihovoj čarobnoj moći. Zato tiranin zapovijedi da se dotuku veslima i bace u more. Nazočni su plakali. Redovnici su hvalili Presveto Trojstvo, sretni što mogu dati život za najuzvišeniju istinu kršćanske vjere. Mučenike voda izbaci na obalu. Kršćani ih pokopaše sa velikim slavljem i pobožnošću. Postoji i sv. Liberat mučenik u Rimu čije su relikvije nađene u katakombama. U rimskim se izvorima istog dana spominju i mučenici Ivan i Fest u vrijeme cara Klaudija Gota ( 269-70.) Liberat je bio konzul i u toj službi podnio mučeništvo. Isti mu je car dao visoku državnu službu i mučeničku krunu.

193


Neki Flor mu je podigao spomenik nadajući se nagradi zbog štovanja sveca. Isti piše kako je grobnica oskvrnjena u vrijeme provala Alarika 410. i kako ju je on obnovio. Slavi se 20. i 21. prosinca. Sva trojica su bila mučena i pokopana u Via Salaria Vecchia. Putopisi 7. st. spominju da je Liberat bio pokopan u crkvi sv. Ivana. Kojemu Liberatu pripadaju relikvije u Vodnjanu, trebalo bi utvrditi naučnim metodama.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 504 Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 15

194


150. Sveta Liberata, mučenica, † 580.

P

rvi zapis o sv. Liberati nalazimo u Knjizi zapisa milanskih svetaca Gotfrida Bussero iz 13. st. Spis navodi da je Liberata umrla 19. siječnja, a Fausta 16. siječnja. Ughelli spominje kako su njihove relikvije u vrijeme biskupa Guida Grimaldi (†1225.) bile prenijete iz samostana sv. Margarite u katedralu u Como. A u vrijeme biskupa Leona 13. svibnja 1317. bile su svečano prenijete u crkvu sv. Karpofora. U samostanu sv. Eufemije u Veroni čuvao se stari životopis tih dviju svetica. Iz toga se zna da su bile sestre iz okolice Piacenze.Živjele su u 6. st. Željne duhovnog života, ostaviše obiteljski život i povukoše se u samoću u blizini Como gdje su utemeljile samostan sv. Margarite. U njemu su i umrle i pokopane na glasu velike svetosti 580. g. Svetice se veoma štuju u mnogim europskim gradovima kao žene koje su nadišle naravnu potrebu da budu majke i prigrlile nebeski život. Djevičanstvo je svjedočanstvo vječnog života.

Bibl. sanctorum, sv. VIII., s tr. 101-1

195


151. Sveti Leoncije, biskup mučenik, †

Č

etvrto je stoljeće vrijeme hrabrih i svetih biskupa koji se okupiše na koncilu u Niceji 325 g. U Nisibiji u Mezopotamiji biskupovao je sv. Jakov. Prije imenovanja biskupom živio je u planini. Silazio je samo zimi u sklonište. Išao je u kozjoj koži, živio bez vatre, hranio se travom. Kada ga grupa vojnika lažju htjela namamiti u zamku, lažac pade mrtav pred njim. Biskup mu oprosti i oživje. Biskup Nove Cezareje na Eufratu blizu Nisiba je u progonstvu ostao ukočenih ruku jer su žile bile uništene vatrom. Na saboru su mnogi biskupi imali na sebi tragove mučenja. U Aleksandriji je bio biskup Aleksandar, u Antiohiji Eustihije, Makrije u Jeruzalemu, Cecilijan znameniti biskup u Kartagini i borac protiv donatista, Spiridion na Cipru, Pafnucije u Tebaidi, Aleksandar u Potamoni u Herakleji. U Kapadociji je tada nadbiskup i metropolita Leoncije, na daleko poznat po znanju i vrlinama. Svojim je držanjem bio izvor snage mnogim mučenicima. On je zbog vjere i Crkve mnogo pretrpio. Zdravu je nauku predao Grguru Nazijazenskom, a taj opet sinu Grguru, zvanom Teolog. To je vrijeme po vjeru opasno kada čak 22 biskupa pristaju uz Arijevo krivovjerstvo. U Frejusu je biskupovao biskup Leoncije. Ivan je Kasijan, jedan od najpoznatijih monaha Galije odgojen u Betlehemu, uživao posebno poštovanje biskupa Leoncija.

Bercastel, Storia della Chiesa, sv. III., 437 i VI., str. 70

196


152. Sveti Ligorije mučenik, †

Veneciji se štuje kao svetac. Najstariji zapis o njemu imamo u Venetskom kalendaru (Venetum Kalendarium) koji potječe iz 11. st. Svetac se štuje 13. rujna. Calo’ (†1350.) smatra da je porijeklom iz Grčke. Prema podacima bio je Grk koji se u vrijeme progona kršćana povukao u pustinju. Kada su poganski lovci naišli, ispovijedio je kršćansku vjeru našto su ga mučili i silili na otpad. Na kraju su ga ubili. Njegove su relikvije dospjele u Veneciju i bile položene u crkvi sv. Lovre. Ta je crkva bila poznata kao mjesto gdje se čuvalo mnoštvo neidentificiranih relikvija. Navodno se svetac tu ukazao jednome umirućem dječaku kojega je ozdravio i objavio da mu je blagdan 13. rujna, kako se onda i slavio.

Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 50

197


153. Sveti Lovro, đakon mučenik † 258.

Rimu je njemu u čast podinuto šest crkava i veličanstvena bazilika. Već u 5. mu je st. čašćenje toliko prošireno, te gotovo nema grada bez njegove crkve. Ime mu je ovjekovječeno u Litanijama svih svetih i Kanonu mise. Samo u Italiji 47 gradova nosi njegovo ime. U Rimu je nakon apostola on najviše štovan. Bio je učenik pape Siksta II. Volio ga kao dijete zbog kreposnog i čistog života. Izabran je među sedam rimskih đakona. A kao uzoran postavljen je na njihovo čelo. Papa mu je pretkazao veliku budućnost. Posebno se brinuo za siromahe. Kada je zaprijetio progon i pljačka sve je razdao siromasima. Kada sudac traži da pokaže i preda blago Crkve, upre prstom na siromahe govoreći: “Evo bogatsva Crkve.” Nije se htio odreći vjere. Osuđen je prvo na bičevanje, onda na muke vatrom. Pržili su ga na roštilju. Mučiteljima šaljivo reče: “Pečen sam na ovoj strani, okrenite na drugu!” Ubijen je 10. kolovoza 258. g. Sveti Leon Veliki papa za njega kaže: ”Imao je prvo mjesto ne samo u posluživanju sakramenata, već i u upravljanju crkvenim dobrima. Vatra koja izvana gori slabija je od one koja zahvaća iznutra. Progonitelju, bijesneći protiv mučenika, iskazao si uslugu. Što sve nisi izmislio da pridoneš slavi pobjednika kada mučila za njega postadoše oruđem triumfa?” Kako dan mučeništva dolazi usred ljeta, na njegov su se blagdan u starini održavali sajmovi. Zaštitnik je od opeklina, te kuhara, roštiljara, karbonara, vatrogasaca, knjižara i knjižnjičara.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv., II., str. 163-4

198


154. Sveti Lovro iz Brunduzija, 1559-1619.

R

odio se u Brundiziju 22.7.1559. U četrnaestoj godini ostaje bez oboje roditelja. Seli u Veneciju i stupa u kapuciski samostan. Studira u Padovi i Veneciji. Izuzetno je nadaren. Uz filozofiju i teologiju vanredno poznaje Sveto pismo. U Veneciji je zaređen za svećenika 18.2.1582. Radi kao profesor. Obavlja i odgovorne službe u Redu. Propovijednik je za Židove u Rimu. G. 1599. boravi u Pragu. Ima veliki upliv na obranu od Turaka. Tri je godine general Reda kapucina. Pješke obilazi sve kapucinske samostane svoje provincije. Svojom je svetačkom nazočnošću oduševljavao. Zadnjih godina djeluje kao poznati propovijednik. Miri zavađene feudalce i kraljeve. Umro je u Lisabonu sa 60 godina 22.7.1619. Mnogi su ga oplakivali. Često je govorio: “Oružje kojim želimo braniti vjeru jest sveti život propovijednika i učitelja, te strpljivo podnošenje muka i progonstva. Srca se osvajaju uvjerenjem, ne mačem.” Osobno veoma je pobožan Euharistiji i Majci Božjoj. Misu je, već bolestan, služio satima. Kapucini Venecije izdali su 1956. izbor njegovih pisanih djela u XV svezaka i zato ga je papa Ivan XXIII. 19. 3. 1959. proglasio crkvenim naučiteljem.

Josp Antolović, Duhoni velikani, sv., II., str. 98-99

199


155. Sveti Lovro Justinijani, pratijarha, † 1456.

R

ođen je u Veneciji u plemićkoj obitelji. Od mladosti se proču svetošću. Marljivo je studirao. Upijao je znanje i vrline svojih plemenitih učitelja. Sa 19 godina savjetova se kod mudrih kojem se zanimanju posvetiti. Stupi u Družbu regularnih kanonika sv. Jurja od Alga. I brzo u njemu prepoznaše izuzetne sposobnosti. Začuđujuće je zrelo prosuđivao. Povjeravali mu brojna zaduženja u Družbi. Govorom je privlačio mnoštva. Htjeli su ga za biskupa. Posta prvi mletački patrijarha. Živio je krajnje siromašno. Strog sa samim sobom govorio je: “Biskup može za svoje ukućane imati samo siromahe.” Prema siromašnima je izuteno osjetljiv. Velikom revnošću obnavlja sakramentalni život vjernika. Za što bolju službu dušama utemeljuje 20 novih župa. Zavodi disciplinu i red koristan za čitavu Mletačku republiku. Za poticanje pobožnosti piše teološke i asketske knjige. Osvaja pobožnošću. Ima dar obraćenja grešnika. Strpljivo podnosi trpljenje. Spava na tvrdom krevetu. Ni na samrti ne dozvoljava promijeniti krevet. “Uzalud, bolje umrijeti posut pepelom i opasan cilicijem”, reče. Velikom je pobožnošću primio sakramente umirućih. I reče posljednje riječi: “Isus me zove, Isus dolazi. Pustite da mu pođem ususret!” Umre 1456.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 545-6

200


156. Sveta Lucija, djevica mučenica, † 304.

R

ođena je u Sirakuzi na Siciliji u plemićkoj i bogatoj obitelji. Rano osta bez oca sa majkom Eutihijom. Odlikuje se vjerom i pobožnošću. Isusu je zavjetovala djevičanstvo. Majka nije znala za njenu odluku. Spremala joj je miraz. Majka se razboli od krvarenja. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Lucija je nagovori da hodočaste u Kataniju, na grob sv. Agate gdje ljudi ozdravljaju. Nakon duge molitve Eutihija reče: “Blagoslovljen Gospodin, izliječana sam!” A Lucija: “Vidiš, mama, kako Isus voli djevice. Baš se zbog njegove ljubavi sva predajem Njemu.” Kad se vrate, miraz razda siromasima. Zaručnik se usprotivi, optuži je upravitelju Pashaziju kao kršćanku. Sudac viče i grdi. Lucija smireno odgovara: “Sljedbenicima Kristovim, pred sucima nikada ne ponestaje riječi jer Duh Sveti govori u njima.” Sudac: “Odvest ću te u javnu kuću i osloboditi tvojih snova.” Lucija: “Molit ću mog Isusa da te spriječi.” Osta nepomična na sučevu zapovijed da je odvedu. Zapovijedi neka je muče i ne ostave ništa netaknuto na njoj. Lucija je molila očima uprtim u nebo: “Isuse, moja ljubavi, možeš sve, pomozi mi!” Sva izranjena i krvava odvedena je u zatvor gdje joj anđeo zatvori oči i dušu preda Bogu 13.12.304. Prema nekima krvnici joj iskopaše oči. Zato je zazivaju kao zaštitnicu protiv bolesti očiju i dobrog vida i prikazuju je kako na tanjuriću drži oči. Na njen se blagdan sije pšenica koja do Božića lijepo izraste kao simbol Isusa svjetla i kruha našega života.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 759-60

201


157. Sveti Lucil, biskup, † 200.

pomanjkanju nailaska na ime Lucil, predmnijevam da je to svetac koji se inače opisuje pod imenom Lucio. Bio je kralj kada je u 2. st. još Britanija podijeljena na mnoštvo malih kraljestava. S papom je Eleuterijem izmijenio više pisama i obratio se na kršćanstvo. Lijep primjer kako se i pismeno može prijateljevati. Kršćanstvom se toliko oduševljavao te je i sam počeo javno propovijedati u Reciju. U predasima je živio kao pustinjak u okolici Luzienststeiga. Hranio se praveći sir i sve je dijelio sa siromasima. Poznat po dobroti i vjeri izabran je biskupom Coire. U vrijeme progona oko 200. g. podnio je mučeništvo. Iako nema opisa njegovih muka, pretpostavlja se iz sličnih slučajeva što je sve pretrpio. Krvnici su bili posebno okrutni prema biskupima, vođama vjernika. Njegova je veličina zasvjedočena i time što je na njegovu grobu podignut samostan da bi redovnici na njegovu primjeru imali trajno nadahnuće. U Srednjem je vijeku Coira biskupsko sjedište i prostiralo se do Tirola. Zaštitnik je proizvođača sira i govedara. Slavi se 3. prosinca.

Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 410-1

202


158. Sveta Lucila, djevica mučenica, † 200.

P

apa sv. Stjepan mučenik, ubijen za je vrijeme mise 200. g. imao je velikih uspjeha u obraćanju pogana. Čudesno je dao vid slijepoj Lucili, kćerki tribuna Nemesije. Na taj se čudesni znak sva obitelj obrati i krsti. Postali su kršćani iako su dobro znali kako su kršćani van svakog zakona, prezreni i progonjeni. Upravo su tada progoni za vrijeme cara Valerijana i Galerija. Car Valerijan sazna za obraćenje Nemesije i njegove obitelji. Dade uhiti njih i mnoge druge kršćane. Tada su Lucila, njeni ukućani i mnogi drugi mučeni na razne načine koji su se primjenjivali na kršćanima. Papa Stjepan pozva kršćane neka se sklone u katakombama. Progoni sustignu i Papu. Njega i više kršćana odvedoše u hram boga Marta i prisiliše žrtvovati. Na Papinu molitvu grom strese hram i razbi kip boga Marta. Kršćani su slobodno izišli. Ali nekoliko dana kasnije krvnici papi Stjepanu dok je slavio misu odrubiše glavu.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 469-70

203


159. Sveti Luka apostol, † 86.

R

odom je iz Antiohije u Siriji, potomak poganske obitelji, helenističe naobrazbe. Krstio se oko g. 40. Nije bio u zboru apostola. Isusa je upoznao iz učenja sv. Pavla kojega prati na drugom misijkom putovanju. Vjerojatno 57. godine ostaje kao dušobrižnik u Filipima, prvom europskom sjedištu kršćanstva. A 58. prati Pavla u Jeruzalem. Ondje upozna apostole, najneposrednije Isusove svjedoke. Isusa će ovjekovječiti svojim evanđeljem i prikazuje ga milosrdnim prema čovjeku i Gospodinom. Sveti Luka prati sv. Pavla i u Rim. I to je zapisao. U Rimu je vjerojatno upoznao i apostole Petra i Marka. Nakon mučeništva sv. Pavla o sv. Luki nemamo pouzdanih podataka. Smatraju ga evangelizatorom Dalmacije, Italije, Ahaje, Egipta i Tebaide. Doživio je 74 ili 84 godine života, čini se bez obitelji. Slavi se kao mučenik iako nema konkretnih dokaza. Pavao ga naziva “svojim najmilijim”. S nijme dijeli sve opasnosti. Za sv. Luku se kaže kako je vjeri priveo mnoge narode. Luka je opisao Anđelovo navještenje Mariji. Dotiče najveće otajstvo začeća i postanka svakog čovjeka što se ne zbiva bez Božje nazočnosti. To je evanđelje za svakoga bez obzira na vjeru! Ima smisla za medicinska opažanja zato se zaključuje da je bio liječnik. Prizori su Isusova života probrani, prodiru u srce i daju nadu. Nečuvena je novost nazočnost žene u Lukinu evanđelju koja je u starom svijetu bespravna. Lukine su nemjerljive zasluge što u knjizi Djela apostolska opisuje život prve Crkve. Svako će doba za Crkvu biti slično jer se probija u uvijek novim uvjetima života. Začuđuje s kolikim je marom prikupio mnoštvo podataka o Kristu i kako je proniknuo tajne vjere. Time je uzor svakom čovjeku.

204


Prizori su Isusova života iz njegova pera probrani upravo sa stanovišta ljudskog stanja grešnosti, što je u biti najveća bolest. E. Renan smatra njegovo evanđelje “najljepšom knjigom”. Zaštitnik je kirurga, liječnika, minijatiurista, bilježnika, slikara, kjigovezača, kipara i umjetnika.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 413-5.

205


160. Sveti Lupicinije, biskup, † 5. st.

T

ri se biskupa tog imena spominju, i to u Veroni, Beču i Lionu. Pretpostavljam da su relikvije našeg sveca biskupa iz Liona. Biskup je Liona Lupicino ili Lupicinije živio u vrijeme vandalskih provala i općih progona svega kršćanskog i kada se imalo osjećaj da je došao kraj svijeta. Spominje se u popisu biskupa kao drugi nasljednik biskupa Euharija koji je umro 449. Biskupovanje se sv. Lupicinija može smjetiti između 475-95. godine. U Jeronmijanskom se martirologiju njegov spomen slavi 3. veljače.

Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 381

206


161. Sveti Magnije, mučenik, † ?

S

veti Magnije, Kasto i Maksim spominju se u Rimskom martirologiju na dan 4. rujna. Nažalost, uz njihova imena nema pojedinosti ni o porijeklu ni o mjestu muka. Njihova su imena preuzeta iz Jenonimjanskog martirologija, također bez ikakvih naznaka. Spominju se dva puta. Jednom kao mučenici iz Rima, drugi puta kao mučenici iz Ancire u Galaciji. Iz načina opisivanja i grupacija, moglo bi se nagađati da su Kato i Maksim mučenici iz Ancire u Galaciji jer ih najstariji izvještaji iz Rima ne spominju, a u Galaciji se spominju sa sv. Marcelom i osam drugova mučenika. Magnije je možda rimski mučenik.

Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 557

207


162. ** Sveti Maksencije, † 515.

G

odine 586. održan je koncil u gradu Agdu na kojem su donijete 73 odredbe o crkvenoj disciplini. Razlog održnja koncila u malenom gradu bio je samostan kao duhovna oaza u kojem je živjelo 370 redovnika. Samostan je bio utemeljio sv. Sever porijeklom iz Sirije. Jedan od najslavnijih učenika sv. Severa bio je monah Maksencije. Sklon samotničkom životu on se povukao iz rodnog Lingudona u samostan u Poitiersu i ime Adiutore zamijeni imenom Maksencije. Kasnije je zbog vrlina izabran upraviteljem samostana kraj Poitiersa koji je kao i grad prozvan njegovim imenom. Predaja govori da su ga njegovi monasi videći kako dolazi trupa francuskih vojnika uzeli iz njegove ćelije i poveli na pregovore sa vojncima koji su došli i namjeravali opljačkati samostan. Maksencije je molio da poštede bar crkvu. Neki naprasit vojnik isuče mač u namjeri da ga rani. Na opće čuđenje vojnik osta ukočen sve dok se nije bacio pred noge svecu i molio oproštnje. Svetac mu oprosti i molitvom ozdravi. “I mnoga druga čudesa učini”, kaže Grgur iz Toursa. Za njega se kaže: “U molitvi postojan, budan u bdijenjima, stalan u postu, u darežljivosti spreman, stalan u molitvi, ukorijenjen u poniznosti, u ljubavi savršen, slavan u čistoći, svet u govoru i vrlo učen.” Umro je kao 77-godišnjak 515. g. Kada je car Klodvig čuo za čudesni dogođaj mnogim je povlastima i darovima obdario samostan. Spominje se i sv. Maksencije mučenik iz Trijera u Njemačkoj sa grupom mučenika.

R. Berkastel, sv. VII., str. 95-6 Bibl. sanctorum, sv. IX., str. 7-9

208


163. Sveti Maksimin, biskup, † ?

U

z naše je relikvije natpis “Ex carne S. Maximini Epi. I. Aquis. Disc. Dni,. VIII. Jun.” zbunjuje. U najnovijoj knjizi “Santi e martiri nel Friuli ...” gdje se potanko opisuju sveci Akvileje ne spominje se nijedan biskup tog imena. Jedino se spominje kako je u 4. st. Akvileju i grobove tamošnjih svetaca pohodio torinski biskup Maksim i kako je održao govor u čast ondješnjih mučenika. Da li je zabunom uz gornje ime zapis o navodnom prvom obraćeniku i biskupu Akvileje? Možda su relikvije donijete u Akvileju kao nekada važnu stratešku točku imeprija. Naučno rasvjetljenje slučaja nije toliko važno. Važnije je za nas da su ovo relikvije jednog katoličkog biskupa iz prvog vremena kršćanstva koji se odlikovao vjerom i hrabrošću inače ne bi bio izabran vođom kršćanske zajednice u tim po vjeru nesigunim vremenima.

Santi e martiri ..., str. 25-8 Bibl. sanctorum, sv. IX., str. 27-33

209


164. Sveti Mansueto, mučenik, † 3. st.

P

apa Fabije kratko je živio, ali je njegova velika zasluga što je poslao misionare u Galiju. Tako je omogućio da i najudaljenije pokrajine obasja svjetlo evanđelja. Mučeništvo je podnio 250. godine nakon što je Crkvom revno i uspješno upravljao četrnaest godina. Sveti Ciprijan piše kako su upravo u njegovo vrijeme kršćane mučili sotonskim mukama koje nadilaze domišljatost ljudi. Ipak je baš u to vrijeme u Francuskoj utemeljen niz biksupija. Sv. Irinej tvrdi da su u njegovo vrijeme već postojale biskupije Mangoza i Colonia, a bisksupiju je Metz utemeljio sv. Klement. U grad je bio stigao upravo u vrijeme progona. Misu je umjesto u crkvi slavio u zapuštenim podzemnim prostorima Arene. Nekako baš u to vrijeme, u trenutku zatišja progona, sv. Mansui ili Mansueto utemelji kršćanstvo u gradu Toul. Možemo samo pretpostaviti njegovu hrabrost i plemenitost. Spominje se i Mansueto mučenik iz Aleksandrije sa “deset drugih” mučenika, a blagdan im je 30. prosinca.

Barault Berkastel, sv. II., str. 100 Bibl. sanctorum, sv. VIII., st. 635-6

210


165. Sveti Marcelin, mučenik, † 303.

M

učenici koji su se po izdržanim mukama najviše usjekli u svijest kršćana uvedeni su u Kanon mise. I sjećali ih se na svakom vjerničkom skupu. Takav je sv. Marcelin po zanimanju svećenik. U okrutnim je progonima u vrijeme cara Dioklecijana oko 303. podnio mučeništvo. Pokopan je na starom rimskom groblju na cesti Lobikaus gdje je kasnije car Konstantin Veliki dao sagraditi baziliku i grobnicu svojoj majci kraljici Jeleni. Mučeništvo je sv. Marcelina i sv. Petra zapisao papa Damaz. Kao dječak je od samoga krvnika čuo kako ih je mučio. Dosudio im je smaknuće u šikarju pokraj šume i odlučio zamesti im svaki trag da ih kršćani ne slave kao pobjednike. Mržnja je na njih bila velika što svjedoči način kako su smaknuti. Marcelin si je trebao sam iskopati grob. Gospođa Lucila je našla njegov grob i kasnije ga pokopala na doličnom mjestu. I druga je bazilika bila njima u čast podignuta 595. g. na Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merula pokraj sveučilišta Antonianuma u Rimu.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 529

211


166. ** Sveti Marcij redovnik, † 6./14. st. ?

I

z natpisa nije lako odrediti kojemu od dvojice pripadaju ovdješnje relikvije. Jedan je Marcij pustinjak 13. st. iz Umbrije. Rođen je 1210. u siromašnoj obitelji u Pieve di Compressetto u biskupiji Nocera u Umbriji. Neko je vrijeme zidar, u slobodno vrijeme pomaže bolesnicima i siromasima. Sa 31 se godinom života, potaknut primjerom sv. Franje koji je umro petnaest godina ranije i svojim životom pokrenuo čitavu duhovnu revoluciju, povlači u kolibu u Gualdo Taddino. I 60 će godina živjeti pustinjačkim životom žedan Božje blizine. Njegov je primjer imao velik upliv na stanovništvo onog područja. U starosti oslijepi. Umire 8. listopada 1301. kao 91-godišnjak i posve siromašan. Na glas o smrti skupi se veliko mnoštvo. Zbila se mnoga čudesa. U njegovu čast sagradiše crkvu i položiše mu tijelo ispod oltara. Kada je crkva oronula, biskup 1607. naređuje da se relikvije prenesu u obližnju crkvu sv. Roka. Nije službeno progalšen svetim, ali je mnogo štovan. Njegov je slučaj dramatičan primjer kako ljudska narav traži Boga. Slavi se 8. listopada. Drugi je Marcij iz Alvernije, rođen 440/5. Godine se 460. povlači na brdo i živi kao pustinjak. Deset godina kasnije utemeljuje samostan za sljedbenike. Zaređen je, djeluje kao iscjelitelj čudotvorac. Umire 530., proslavljen je mnogim čudesima. Blagdan se slavi 13. travnja.

Internet. Santi e beati

212


167. Sveti Marcijal, mučenik, † 1.st.

vrijeme održavanja koncila u Bourgesu i Limogesu počelo se govoriti o apostolatu sv. Marcijala. Sva Francuska čak i carevi su bili zainteresirani za njega. Monasi su u Limogesu mislili da je to protiv tradicije. Od koncila u Bourgesu 1031. počelo se štovati i nasljedovati život sv. Marcijala. Život je toga sveca bio napisao njegov učenik Aurelijan. Prema njemu Marcijal je bio jedan od 72-dvojice učenika koje je Petar apostol krstio, bio je posvećen za biskupa na blagdan Isusova uzašašća i poslan u Galije nakon primitka Duha Svetoga zajedno s drugim apostolima. Nakon velikih napora imao je zadovoljstvo vidjeti kako su idoli nestali, grad je postao kršćanski. Pomagala su mu dva čovjeka sveta života: Altinijan i Austrilinijan. Zajedno su i pokopani ali u odvojenim grobnicama. Marcilijan se smatra najslavnijim apostolom Galije. Ime mu je nekada bilo u Litanijama svih svetih. Njegov je život bio zaboravljen do 10. st., a smatra se i danas apokrifnim. Život se sv. Marcijala temelji na svjedočanstvu sv. Simeona monaha s gore Sinaj. On je navodno rođen u Sirakuzi na Siciliji od znamenitih roditelja iz Grčke i kršćanski je odgojen. Njega otac sa sedam godina vodi u Carigrad i omogućuje slušanje najboljih učitelja. Nakon školovanja prelazi u samostan svete Marije kraj Betlehema, dvije godine boravi na Sinaju i onda u špilji kraj Crvenog mora. Mnogi su dolazili svetom monahu pa se zbog mira povlači u monašku zajednicu. Poticajem Duha pođe u Normandiju, htjede sresti Rikarda II. koji je veoma cijenio hodočasnike s Levanta u Svetu zemlju. Sv. se Simeon nadao sresti s njime ali je upravo doprativši 700 hodočasnika umro. Sretne Goselina koji je sagradio crkvu svete Katarine kojoj je sv. Simeon darovao svetičine relikvije. I to se smatra početkom štovanje sv. Katarine u Francuskoj.

213


I biskup se Popone veoma zbliži sa sv. Simeonom kojega otprati na hodočašće u Svetu zemlju. Biskup je nagovorio sveca da se vrati natrag s njime. Nastanio se u izbici na ulazu u grad. Sveti Simeon umre nakon sedam godina boravka u tom gradu. Njegova je svetost bila tolika te je Popone pisao u Rim da bude proglašen svetim. To je bio drugi slučaj traženja od Svete Stolice da nekoga proglasi svetim uopće. Svetim je proglašen 1042. g. Tako je sv. Simeon spasio spomen sv. Marcijala.

R. Berkastel, sv. II., str. 97. i sv. XIII., str. 66-70

214


168. Sveta Margarita, djevica mučenica, † 275.

R

ođena je u Pizidiji u gradu Antiohiji. Otac je Edezije bio poganski svećenik. Služio je idolima. Margarita malena osta bez majke. Otac je dade nekoj ženi. Ona kršćanka kršćanski ju je odgajala. Djevojčica poželi biti kršćanka. Od malena se zanimala kako kršćani mogu podnositi muke. Oplakivala je mučenike i klicala od sreće kad je čula o njihovim pobjedama. “O kada bi i meni Bog udijelio takvu milost i pridrućio tolikim blaženim mučenicima!” Kada je otac saznao kako je odgojena nakani zatajiti da mu je kćerka i osvetiti se objema. Nije se više brinuo za udržavanje. Zato žive bijedno. Margerita ide na pašu sa nekoliko ovčica. Jednom onuda prođe upravitelj Azije zloglasni Olibrije koji je došao u pokrajinu zatirati kršćane. Odmah ga privuče Margaritina ljepota. Na mnoge upite i prigovore kako može vjerovati kao Boga onoga koga su na križu raspeli, reče: “U istim knjigama koje govore o njegovu raspeću, govori se da je Bog, kako je uskrsnuo, potom uzašao na nebo. Nemaš razloga jedno vjerovati, drugo odbacivati.” Sudac joj je najprije laskao, obećao da će je uzeti za ženu. Kada nije pomoglo, svukli je, javno šibali željeznim šipkama, postavili na mučilo, konopima joj vezali ruke i noge i svu iščašili. Bol je bila prevelika. Suca je još više podjarilo što je zazivala ime Isusovo. Kanđžama su je razdirali, mjestimice su se vidjele ogoljele kosti. Nazočni su plakali. I sudac je pokrio oči pred jezivim prizorom. Margarita reče: “Mučenje moga tijela radost je mojoj duši. Koliko bude veća patnja na zemlji, toliko će biti veća radost na nebu.” Nasta strašan štropot. Đavao oglasi gubitak bitke. Onda je bace u zatvor gdje joj se ukaza anđeo koji ju je hrabrio i ozdravio. Ujutro osvanu pred sucem zdrava. Na propitkivanje suca, reče: “Zahvaljujem mome Isusu

215


Kristu koji je moćan i koji me je ozdravio!”. Sudac naredi neka je po bokovima pale bakljama. A onda je svezanih ruku i nogu bace u vodu. Margarita je klicala što se njena želja za krštenjem konačno ispuni. Ubijena je 20. srpnja 275. g. Njoj se obraćaju u zagovor osobito rodilje za sretan porod.

Leggendario, str. 463-5

216


169. Sveta Margarita Kortonska, † 1297.

R

odila se 1247. u Lavianu. Dio je mladosti provela u grijehu. Devet je godina živjela u nezakonitom braku. Rano je izgubila majku. Neiskusna upa u zamku nepoštenog plemića Arsenija iz Monte Pulciana. Živjela je s njime bez vjenčanja. Arsenije je izgubio život u lovu. Pas se sam vratio i odvede Margaritu do mrtvog tijela. Našla ga je iznakažena i to je veoma potrese. Vratila se k ocu, ali je maćeha nije podnosila. Počne činiti pokoru za dušu muža i njihov sablažnjivi život. Odlazi u Cortonu, nastani se kod nekih plemenitih žena. Učlani se u Treći franjevački red. Sve čini za odgoj sina koji će postati franjevac. Pohađa bolesnike, osniva bolnicu i sa dobrim gospođama zvanim “Sirotice”, brine se za bolesne. Bolnica je radila do ukinuća u vrijeme Napoleona. Margarita se proču po dobrohotnosti. Više je puta u molitvi nađena u levitaciji. Imala je viđenja i objave što pismeno potvrđuje njen duhovni vođa Giunto Bevegnatti u knjizi Legenda svete Margarite. Svetom ju je proglasio 1728. papa Benedikt XIII. a papa Leon X. davno je ranije dozvolio njeno štovanje. Tijelo joj je ostalo neraspadnuto u istoimenoj crkvi u Cortoni. Njoj se 3. lipnja 1291. ukaza Presveto Srce Isusovo kada Isus objavljuje kako neizmjerno ljubi svakog čovjeka. I kako je ljubav jedini razlog njegova dolaska na svijet. Želi da propovjednici razglase njegovu ljubav. Nakon tih objava posebno se počela širiti ljubav i poštovanje prema trudnicama i bolesnicima i raditi na pomirenju zavađenih. K njoj su počela hrliti mnoštva muževa i žena shrvanih grijehom. Ona ih je slala k franjevcima i na ispovijed. U jednom mističnom ukazanju Isus joj reče. “Učinio sam te ogledalom grešnicima, putom očajnima, glasom milosrđa.”

217


Umrla je 22. veljače 1297. u Cortoni. Zaštitnica je Cortone i bolenika. Mnogo je književnika okušalo svoje pero na njenom neobičnom životu. Najviše podataka o njenom životu sačuvalo se u spisima franjevca Riccarda Pratese. Dramaturzi su njen život stavili na scenu što se mnogo puta izvodilo. Blagdan joj je 22. veljače.

Josip Antolović, Duhovni velikani, str. 161-7

218


170. Sveta Marija Bonomi, † 1670.

M

arija Giovanna Bonomo rođena je 15. kolovoza 1606. u Vicenzi. Kao malodobna djevojčica izgubila je majku. Zato su je primile na odgoj redovnice samostana sv. Klare u Trentu. U samostanu se osjećala tako zadovoljnom te je naumila ostati i svoj život posvetiti redovničkoj službi. Međutim, otac se tome žestoko usprotivio i zahtjevao da se vrati k svojoj obitelji u Vicenzu. Tek će kasnije dobiti dozvolu da se vrati u samostan. Ulazi u samostan svetog Jeronima u Bassano Veneto. Redovničko odijelo oblači kao 15-godišnja djevojka tek 8. rujna 1621. g. U svoj je izbor toliko sigurna te već nakon godinu dana polaže i vječne zavjete. Zbog sposobnosti i kreposnog života, više je puta učiteljica novakinja i opatica samostana. Zbog strogih je pokora bila izložena teškim bolestima. Doživljavala je, poput svih svetaca, teške duhovne borbe. Umrla je 1. ožujka 1670. Blaženom je proglašena 113 godina nakon blažene smrti 9. lipnja 1783. U njenom je slučaju vidljivo kako se borila za svoje duhovno zvanje, kao što se morala boriti većina svećenika i časnih sestara što je opipljivi dokaz kako to nije naravno opredjeljenje. A njezine su pokore znak nesebične ljubavi prema ljudima. Svetičini su životopisi izašli u Rimu 1889., u Bassano 1922. i u Bresci 1937. navodi Nello Vian.

Enciclopedia catholica, br. 1891.

219


171. Sveta Marija Egipatska, pokornica, † 522.

R

ođena je u Egiptu. O roditeljima ne znamo ništa. Kao dvanaestgodišnjakinja bježi iz roditeljske kuće u lučki grad Aleksandriju. U velegradu živi kao prostitutka. Radi to bez naplate, kako će kasnije reći, iz čiste strasti. Uzdržava se predenjem i tkanjem. Kada je jednom jedrenjak sa hodočasnicima za Svetu zemlju pristao u Aleksandriji, u namjeri da zavodi muškarce, ukrca se među hodočasnike nudeći mornarima za vozarinu usluge svoga tijela. Među hodočasnicima nije našla nijednu žrtvu. I u Jeruzalemu ima iste namjere. Na blagdan Uzvišenja svetog Križa, hodočasnici su pobožno ušli u baziliku svetog Križa pokloniti se svetoj relikviji. Marija je uzalud triput pokušavala ući na otvorena vrata, ali ju je priječila neka nevidljiva sila. Treći se put našla podalje na koljenima. Ukaza joj se Bogorodica koja joj žalosna reče kako se u takvom stanju ne može približiti sredstvu ljudskog spasenja. Na pitanje što joj je činiti, Bogorodica reče kako se treba ispovijediti, očistiti i činiti pokoru. Marija sva skrušena i zaplakana uđe u baziliku. Ispovijedi se i krenu u pustinju preko rijeke Jordana u kojoj ostaje 47 godina. U pustinji ju je pronašao monah Zosim koji je prema tadašnjem monaškom običaju otišao u pustinju da u još većem siromaštvu proživi Korizmu i dočeka blagdan Uskrsa. Njemu ispovijedi svoj život. On joj odnese Poputbinu, posljednju Pričest i ondje pred njegovim očima Marija umre. Monah Zosim i sv. Pahomije, sv. Sofrojine jeruzalemski biskup, pisci Marijana života, sačuvali su nam uspomenu na veliku obraćenicu i pokornicu. Sedamnaest se godina u pustinji borila sa tjelesnim strastima, a onda je prevladala Božja milost. Nakon raspada odijela živi gola, trpeći nesnosne hladnoće noću i toplinu danju. Umrla je u krajnjoj bijedi 522. godine u nazočnosti monaha sv. Zosima koji ju je i pokopao.

220


U Srednjem vijeku jedna je od najčašćenijih svetica. Njena su borba i obraćenje velika nada svakom smrtniku koji ima zadatak ovladati svojim tijelom. Mnogi su je umjetnici prikazivali i promicali njeno štovanje. U Vodnjanu joj se u dragocjenom relikvijaru iz 15. st. čuva donja vilica i neraspadnuti jezik.

Marijan Jelenić, Čudo u Vodnjanu, str. 32-42

221


172. Sveta Marija Kleofina, † I. st.

P

rema evanđelju Marija je Kleofina jedna od tri Marije: Kelofina, Saloma i Magdalena, koje su stajale pod križem u trenucima Isusove smrti. Kleofina se zove po mužu Kleofi. Ona je majka apostola Jakova Mlađega i Josipa koji je vjerojatno bio učenik Ivana evanđeliste. Marija Kleofina nazočna je Isusovoj muci i smrti, ukopu i uskrsnuću. Po nekima njen je muž Kleofa bio brat Josipa, Bogorodičina zaručnika pa su tako s Isusom rodbinski povezani. I bez obzira na to Marija Kleofa je iznimna duša koja je smogla hrabrosti i bila nazočna najdramatičnijim trenucima Isusova života. One su među ženama koje su “iz svojih dobara pomagale Isusu”. Za ono doba nevjerojatno hrabre kada je žena isključena iz javnog života. Tri su Marije i mrtvom Isusu iskazale posebnu ljubav. Nosile su na grob tri dana nakon ukopa miomirisne pomasti da pomažu Isusovo tijelo i trajno ga zadrže među sobom. Koliko su ga onda cijenile za života! Primjer su čiste ženske ljubavi i poštovanja prema muškarcu ali i prema nadnaravnim vrednotama. Mnogi su ih umjetnici kista i dlijeta ovjekovječili. Zaštitnice su svih onih žena koje istinski vole Isusa skrivenoga u Euharistiji, u Presvetom oltarskom sakramentu te se brinu za čistoću liturgijskog ruha, namještaja i prostora, a sve to kao odraz vjere u Isusove stvarnu nazočnost među nama.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 310

222


173. Sveta Marija Magdalena, pokornica, † oko 66.

M

atej evanđelista izvješćuje kako je Isus iz nje bio istjerao sedam zlih duhova” To znači da je bila veoma ogreznula i na glasu po zlu. Zato je ime Magdalena vezano uz pojam grešnosti. Kada je srela Isusa raskinuo je u njoj lanac zla. U Šimunovoj kući plače nad Isusovim nogama, pomazuje miomirisom i otire kosom. Škandal za nevjerne, nadahnuće vjernicima. Postaje Isusovom učenicom. Po nekima je ona sestra Marte i Lazara. Nazočna je njegovoj muci, smrti i ukopu. Ona posta odabranom, na uskrsno jutro vidi prazan grob, nad grobom anđele, prva ugleda i progovri s uskrslim Isusom. “Idi i reci Petru da sam uskrsnuo!”, šalje je Isus kao svoju glasnicu. Postaje glasnicom Isusova uskrsnuća. Svjedoči dvostruko uskrsnuće, svoje iz grijeha i Isusovo od smrti. Marija Magdalena je uzor obraćenja za svakoga pa i najokorjelijeg grešnika. Iz grijeha je moguć povratak. Bog jedini zlo može okrenuti u dobro. Obraćenje je životni proces svakog čovjeka. Zato je i vrlo štovana svetica. U danima oko njenog blagdana bila su proštenja sa ispovijedima i pričešću. Čovjekovo je duhovno čišćenje neminovno. Gotovo nema župe bez njezine crkve, lika i oltara. Zaštitnicom je smatraju pokornici, frizeri, proizvođači parfema i pomada, vrtlari, vinogradari, učenici. Sve je to vezano s njenim životom i obraćenjem. Prema jednom izvještaju nakon uskrsnuća zbog progona se sa bratom, sestrom i još nekoliko kršćana lađicom upute na otvoreno more. Povoljni ih vjetar otisne na obalu današnjeg Marseillesa u Francuskoj gdje je Marija mnoge obratila na vjeru. Kasnije je živjela u samoći još 30 godina. Prema legendi anđeo joj je donosio hranu. Blagdan joj se slavi 22. srpnja.

Josip Antolović, Duhovni velikan, sv. I., str. 99-100

223


174. Sveti Marino mučenik, † 260.

gradu Cezareji u Palestini bilo je ostalo prazo mjesto vojnog zapovjednika na koje je trebao doći Marino. Neki zainteresirani za isto mjesto pođe na sud i reče kako je prema starim običajima nedostojan rimske časti tko kao kršćanin odbija žrtvovati božanstvima. Sudac Ahej ispita Marina o njegovoj vjeri. “Kršćanin sam”, odgovori. Sudac mu dade tri dana da razmisli. Izlazeći iz suda sretne biskupa Teotehna koji ga za ruku povede u crkvu. Zadigne mu tuniku o pojasu pokazujući mač i evanđelje da izabere. “Izabrao sam!”, reče. “Budi Božji! Idi u miru!”, otpravi ga biskup.Nakon tri sata pođe k sucu, ispovijedi vjeru što je bilo dovoljno za smrtnu presudu njemu i senatoru asteriju koji ga svečano pokopa, kako je opisao Euzebije Cezarejski. Sveti su mučenici ubijeni 3. ožujka 260. godine za vrijeme cara Galijena, mirnog vremena za Crkvu. Drugi je Marino sa Leonom radio kao klesar u Riminiju, porijeklom sa Raba u vrijeme Dioklecijana. Biskup ga zaredi za đakona i posla propovijedati poganima. Onda se povlači na brdo Titano. Longobardski kralj mu relikvijeprense u Paviju.

Internet, Santi e beati Rino Cammilleri, Il grande libo, .. str. 401.

224


175. ** Sveti Markinije, †358.

S

veca takvog imena ne pronalazim u literaturi. Vrlo je slično ime Markijan. On se spominje zajedno sa Martirijanom. Oni su bili bilježnici ali na glasu kao ljudi sveta života. Bili su u službi carigradskog nadbiskupa i patrijarhe Pavla I. U vrijeme Arijevog krivovjerja, mnogi su bili uhičeni i prognani. Među njima i oni. Nakon smrti nadbiskupa Pavla I. 353., Markinije i Martirijan još su bili zarobljeni u izagnanstvu. Njih su Arijevci u Carigradu mučili i ubili 358. godine. Slavni im je biskup Ivan Krizoston u čast nad grobom podigao crkvu. Blagdan im se slavio 25. listopada, najvjerojatnije na dan njihova mučeništva i smrti.

Schauber-Schindler, Bildlexicon der Heilligen, Pottloch, str. 457.

225


176. Sveti Marko, apostol evanđelista, † 68.

njegovu životu znamo malo. Židovskog je porijekla. Pratio je Pavla i Barnabu na prvom misijskom putovanju. Prema predaji otputova k sv. Petru u Rim. Slušajući Petra napisa svoje “europsko” evanđelje u kojem su mnoge Petrove riječi zapisane latinski “da ne budu zaboravljene ni iskrivljene”. Marko Isusa opisuje kao pobjednika i kralja. Zato je njegov simbol lav, kralj pustinje. Prema njegovu evanđelju Isus se najprije obraća Židovima, a onda izdvaja apostole jer su Židovi očekivali Isusa kao političkog osloboditelja od rimske vlasti, a ne kao univerzalnog pobjednika zla. Središnji je lik evanđelja Petar koji ispovijeda: “Ti si Mesija”. To priznaje i centurion, rimska vlast: “Uistinu ovaj čovjek bijaše sin Božji!” Također prema predaji dok je Marko propovijedao na Jadranu, snažna ga oluja baci na mnoštvo otočića. Anđeo mu objavi kako će na tom arhipelagu nastati veliki grad njemu u čast. Četiri stoljeća kasnije bježeći mnoštva pred hunskim nasilnikom Atilom utemeljiše Veneciju. Nakon toga Marko se upućuje u Libiju gdje dvanaest godina propovijeda evanđelje. U Aleksandriji, najraskošnijem gradu nakon Rima, utemeljuje zajednicu kršćana, stoji joj na čelu kao biskup i tu podnese mučeništvo. Vezaše ga, odvukoše i baciše u more koje ga izbaci. Anđeo mu izliječi rane. Bog nije htio da umre onaj dan. Ubiše ga 25. travnja 68. Mletački mu pomorci tijelo prevezoše 829. u Veneciju. Lađa se nasukala na plićaku pred Umagom. Sam je Dužd izišao usuret Svecu i bio nazočan odsukavanju lađe. Venecija ga smatra svojim zaštitnikom. Zato je simbol Venecije lav sa rastvorenom knjigom i natpisom: “Pax tibi, Marce, evangelista meus – Mir tebi, Marko, evađelista moj!” Sv.

226


Marka prikazuju uz krilatog lava, simbolom Isusova kraljevskog dostojanstva ili s knjigom i perom kao pisca prvog evanđelja. Zaštitnikom ga smatraju slikari, kožari, ljekarnici, tumači, bilježnici, optičari, tajnici, vitražisti, obućari, odgojitelji i protiv bolesti svraba.

J.Antolović, sv. I., str. 36-34, G. Storni, str. 259-60, Biblija, Dodaci, str. 29-89, R. Cammilleri, str. 155

227


177. Sveti Matej, apostol evanđelista, † 1. st.

R

ođen je Kafarnaumu, sin Alfeja. Rimski je službenik, carinik. Ima dva imena Matej i Levi. Isus ga je sreo za radnim stolom, na carini i pozva. Sve ostavi i pođe za Isusom. U njegovoj kući uz Isusa zatekoše se mnogi carinici i grešnici na večeri koju im priredi. Nakon uskrsnuća propovijeda Židovima, svoje evanđelje namjenjuje upravo njima. Želi im dokazati da je Isus obećani Mesija u kojemu se ispunjaju obećanja Starog zavjeta. Ostaje uvijek ponizan priznajući se carinikom, grešnikom. Njegovo evanđelje opsisuje Kraljevstvo Božje, novi život koji počinje sa Isusom i nastavlja se u zajednici, u Crkvi. On zapisuje riječi Isusove: “Sagradit ću Crkvu svoju”. Isusa prikazuje u snazi uskrsnuća i kako apostole šalje u svijet. “Dana mi je sva vlast ... i zato idite, učinite sve narode mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ... Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Opisuje život prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Piše na aramejskom. Njegovo je evanđelje najutjecajnije jer opsisuje osobu Isusa Krista. Nakon uskrsnuća propovijeda u Etiopiji. Mnoštva obraća na vjeru. Oživio je mrtvu kćerku etiopskog cara našto se obrati on i narod. Njega je naslijedio car Irtak koji je za ženu htio Ifigeniju kćerku pokojnoga cara. Ona je bila zavjetovala djevičanstvo Kristu u znak zahvalnosti. Na to se Irtak osveti progonima kršćana. Mateja su uhitili u crkvi za vrijeme službe Božje i sasjekli ga mačevima. Relikvije su mu kasnije prenijete u Salerno. Prikazuju ga sa raznim atributima, zašttitnik je carinika i onih koji rade s novcem. Blagdan mu je 21. rujna.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 314-6 G. Storni, Le vite dei santi, str. 581-2

228


178. Sveti Matija, apostol, † 64.

I

zabran je kockom na mjesto Jude izdajice. Petar je vodio izbor pred 120 braće. Matija je bio s apostolima od početka. Sve vrijeme “i treba da zajedno s nama bude svjedok njegova uskrsnuća i od propovijedanja krštenja Ivana Krstitelja.” Evo zadatka apostola, svećenika i kršćanina. Ne znajući koga Bog hoće za apostola, predložiše dvojicu: Justa i Matiju. Tada se pomoliše Gospodinu i baciše kocku. Kocka pade na Matiju. Tako je Matija pribrojen zboru apostola. To je prvi izbor u Crkvi, a slijedit će do kraja svijeta.Ni o sv. Matiju nema posebnih provjerenih povijesnih podataka. Neki spisi govore kako je nakon uskrsnuća bio među ljudožderima koji ga oslijepiše i zatvoriše. Bog ga po sv. Andriji apostolu oslobađa i vraća vid. Umro je mučeničkom smrću u Etiopiji ili Judeji. Prvo je kamenovan, onda mu glavu odrubiše sjekirom. Zato ga i prikazuju sa sjekirom ili sa zatvorenim svitkom. Njegove je relikvije kraljica Jelena u 4. st. prenijela u Trijer gdje se i danas štuju u opatiji svete Marije, poznatom prošteništu.Matija hebrejski znači “Božji dar”. Zar nije darovan zboru apostola? Natpis ga u Trijeru ovako opisuje: “U Gospodnjem je zakonu bio vrlo učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetima vidovit, u govoru okretan, činitelj brojnih čudesa, raširenih ruku dušu preda Bogu.” Zaštitnik je stolara, tesara, inžinjera i mesara. Slavi se 14. svibnja.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 451-2 Bibl. sanctroum, sv. IX., str. 150-3

229


179. Sveti Martin, biskup, † 400.

S

in rimskog tribuna, rođen je oko 315. u Sabariji u Panoniji, današnjem mađarskom gradu Szombataly. Kao dijete živi s ocem u Paviji. Pridružen je carskoj gardi. Tada se dogodi poznata zgoda. Promrzlom siromahu u Amiensu daje pola svoga vojničkog plašta. Isus mu se ukaza ogrnut onim plaštem i reče: “Što si učinio onom siromahu, meni si učinio.” Zato se Martin odluči za redovnički život. Govorkalo se kako istupa iz vojske jer se boji bitke. Martin se oglasi da ostaje dok završi bitka ali naoružan samo križem. Sklopljen je mir što se pridaje Martinovoj svetosti. A čim je napustio vojništvo primi red egzorciste. Vraća se u Panoniju, obraća majku, zatim u Milanu protiv Arijevaca brani Isusovo božanstvo. Odatle je protjeran i nalazi se u samostanu u Poitiersu. Kada je u Toursu umro biskup, protiv njegove ga volje 370. izabraše biskupom. Velikim žarom poče evangelizirati Francusku, brine se za siromahe, brani Crkvu od državnih uplitanja. Biskupovao je 27 godina. Zbog revnosti mnogi su ga svećenici progonili. Najavio je dan svoje smrti. Bolestan posjećuje biskupiju Candes da pomiri zavađene. Umro je oplakan i sam plačući i govoreći: “Pustite, braćo da radije gledam nebo nego zemlju!” Njega su zbog evangelizacijskih uspjeha smatrali najvećim biskupom Crkve. Prvi je svetac ne mučenik. Slavi se 11. studenoga. Zaštitnik je hotelijera, ugostitelja, boraca, pješaka, vojnika, konjanika, krojača, berača grožđa, vinara, izrađivača porculana, od bolesti dizenterije.

Josip Antolović, Duhovni velikani. II., str. 478-80

230


180. Sveti Maksimijan biskup, † 556. ?

R

elikvije nemaju nikave oznake. Prema literaturi nije poznat nijedan svetac takvog imena. Pretpostavljam da se radi o sv. Maksimijanu nadbiskupu iz Ravene, a ime se piše Masimijan i Maksimijan. Maksimijan se rodio u Istri, u ribarskom selu Veštar kraj Rovinja 498. g. u siromašnoj ribarskoj obitelji. Bio je đakon u Puli. Prema predaji dok je kopao vrt naiđe na zakopano blago. Ne znajući što s time, otputova u Carigrad u namjeri da blago preda caru. Car je bio iznenađen tolikim poštenjem. Za nagradu neko ga vrijeme zadrža na dvoru. U to vrijeme stiže glas iz Ravene da je preminuo biskup. Car ga nakani predložiti za biskupa. Upravo tada doputova u Carigrad i papa Vigilije koji ga na carev prijedlog posveti i uz pratnju vojnika pošalje za biskupa u Ravenu. Ravenjani ga ne htjedoše zbog siromašnog porijekla. Ponizni se biskup nastani kraj gradskih zidina. Nije dopustio vojničkoj pratnji da ga silom uvede u grad. Nakon nekog vremena pozva uglednike grada na razgovor. A oni brzo razglasiše da se radi o svecu. I najsvečanije ga uvedoše u grad. Sagradi crkvu sv. Stjepana Prvomučenika, uz crkvu i samostan. Obnovi crkvu sv. Andrije, sagradi crkve s. Vitala i Apolinara, crkvu sv. Pavla. Obnovio je i posvetio crkvu sv. Agneze, sv. Nazarija i Celsa. Poznat je kao veliki graditelj. Njegove su crkve začuđujuće raskošne. Biskupsku je katedru dao izraditi od slonovače. Sam je živio vrlo skromno. Crkve je opremio sa mnogim relikvijama koje je donosio sa putovanja na Istok da budu rasadište vjere i pobožnosti. U Puli je bio sagradio crkvu Sveta Marija Formoza od koje je nažalost sačuvana samo jedna kapela. Umro je 21. veljače 556. Tijelo mu počiva u crkvi sv. Andrije. U Istri je nažalost nedovoljno poznat. Uzor je poštenja, apostolske revnosti, skromnosti i velike radinosti. Enciclopedia catholica

231


181. Sveta Maura, mučenica, † 250.

O

d nekoliko svetica tog imena a bez posebnih oznaka, pošto imamo relikvije sv. Foške, pretpostavljam da su relikvije naše sv. Maure one koja se slavi sa sv. Foškom. Maura je živjela kao dadilja i sluškinja u obitelji plemića Seroja. Ime Maura znači crnputa i vjerojatno je bila kupljena ropkinja. Može se pretpostaviti kako je bespravno živjela kao sluškinja u jednoj poganskoj obitelji. Prihvaćana je koliko je mogla služiti. Njen je život poznat i do kraja vezan sa životom sv. Foške. Foška kao kći plemićke obitelji sve ima na raspolaganju. Do puberteta je to išlo. Međutim, kada se u predmladosti jave životna pitanja, Foška bez odgovora na njih, ostaje tužna. Zaživjela je tek kad se upoznala s kršćanima i njihovim idejama. Zajedno s Maurom upoznaše kršćanstvo i krstiše se kod svećenika Ermolara. Tada su obje procvijetale radošću. Kada je otac saznao da su obje krštene, svašta je poduzimao da, prije svega, svoju kćerku odvrati od kršćanstva. Kada nije uspio prijvaljuje ih vlastima. Fošku, prema predaji, vojnici ne mogu maknuti s mjesta. Šalje vojnike natrag i obećaje sama doći. A onda obje idu na sud, predstavljaju se kao kršćanke. Ni obećanja, ni prijetnje nisu pomogle, zato su ih zajedno mučili i ubili odrubljenjem glave 13. veljače 250. g. Foški je bilo 15 godina, Mauri možda dvostruko. Uvijek ostaje mogućnost kako istina može i sa mlađih na starije i kako nas istina najdublje sprijateljuje.

Piero Bargellini, I santi del giorno, str. 87-8

232


182. Sveti Mena, vojnik mučenik, † 4. st.

R

ođen je u Egiptu u kršćanskoj obitelji. Zaposlen u pratnji tribuna Firmilijana dospije u Frigiju. Dioklecijovim dekretom o progonu kršćana gubi službu. Povlači se u samotno mjeto. Dok je jednom narod bio na cirkuskoj zabavi u gradu Cotye, nazočni Mena glasno ispovijedi svoju vjeru u Krista. Upravitelj ga Piro uhiti i ispita uz grozne muke. Odrubiše mu glavu. Kršćani uzeše njegovo tijelo, pokupiše krv. Ne znajući odakle je i gdje bi ga pokopali, tijelo postave na devu i puste slobodnu. Deva se zaputi u Egipat i pokopaše na mjestu gdje se deva zaustavi. Kasnije mu tu sagradiše baziliku. Prema drugima kada je trebalo u Frigiji zaustaviti upad barbara, upravitelj Atnasis, kršćanin i zapovjednik postrojbi, uze sa sobom relikvije sv. Mene. Njegovo je brodovlje više puta neprijatelj napao, ali je bježao pred vatrom koja je izlazila iz relikvija. Atnasis je imao namjeru vratiti se, ali svaki puta kad je htio krenuti, deva sa relikvijama osta nepomična. Nepomične stajaše i druge deve na koje su pokušali staviti relikvije. Atnasis shvati kako relikvije treba pohraniti na tom mjestu. Na drvu je dao izrezbariti lik sv. Mene u vojničkoj odori, praćen s nekoliko deva ponese svečev lik sa sobom. To je bilo mjesto Marcotis u libijskoj pustinji gdje je izgrađeno veliko svetište u svečevu čast i koje je proslavljeno brojnim čudesima. I obližnja se voda jezera smatrala čudotvornom i raznosila na sve strane u bočicama kao relikvije. Svetište sv. Mene ili Abu Nina, kako ga zovu Arabi, u 9. st. razoriše Beduini. Danas je na tome mjestu koptsko pravoslavni samostan, a relikvije su sveca u Kairu. Mnogi ga prizivlju za nalaženje izgubljenih stvari.

Rino Cammilleri, Il gande libro ... , str. 455-6

233


183. Sveti Modesto, mučenik, † 486.?

O

njemu ima malo zajamčenih podataka. Bio je biskup drevne biskupije Trijer. Zapisan je u popisima kršćanskih mučenika Nizozemske i Njemačke. Također i u općem popisu mučenika, odnosno Rimskom martirologiju. Biskupovao je u Trijeru u drugoj polovici 5. st. kada je zbog propasti Rimskog carstva svugdje zavladalo neviđeno rasulo među narodima i kada je ugroženo sve postojeće. Provale su novih divljih naroda prijetile svemu. Svugdje je bilo nesigurno. Svugdje se pljačkalo i bespoštedno ubijalo u međusobnim sukobima. Sve je nalikovalo kraju svijeta. U tim je okolnostima sveti biskup spašavao što se spasiti moglo. I on je podnio mučeničku smrt. Pokopan je u crkvi sv. Lucije u Trijeru. Tu se nalaze i relikvije sv. Matije apostola. Zato je crkva postala vrlo poznato hodočasničko središte. Blagdan se slavi 24. veljače. Da li su pak to relikvije sv. Modesta vezanim sa sv. Julijanom iz Kartagine?

Josip Antolović, Duhovni velikani, I., str. 170.

234


184. Svetih 10.000 razapetih vojnika

R

imski martirologij spominje 10.000 razapetih vojnika mučenih na dan 22. lipnja na brdu Ararat u Armeniji. Ne spominju se imena već kao nesvakidašnji dogođaj. Prvi se puta pisani tragovi o tome nalaze u 12/13. st., pa ima onih koji misle da je sve samo legenda. Prema opisu, rimski časnik i zapovjednik Akacije poslan je u vrijeme cara Hadrijana sa 10.000 vojnika na Istok u Armeniju da brani interese carstva. Bitku je izgubio. Ali se nakon toga ukaza anđeo, vojnici se obratiše i izvojstiše pobjedu. Car se radovao pobjedi, ali ga razbijesni vijest o prelazu vojske na kršćanstvo. Hadrijan pozva u pomoć Parte i kavkaske kraljeve da za kaznu razapnu njegove vojnike. Relikvije su kasnije prenijete na Zapad, poglavito u Španjolsku pa se smatra da je glavnina vojnika bila odande. Relikvije su razdijeljene brojnim crkvama i veoma su štovane. Akacija se obično prikazuje u društvu svetaca zaštitnika sa granom oštrih bodlji zvanom akacis kakvom su ga šibali, a njega možda u pomanjkanju pravog imena, nazvaše Akacije. Znak mu je okrenuti mač i razbijeni idoli. Mučenje je oslikano na freskama iz 13. st. u crkvi sv. Severa u Moppardu. Još su brojniji detalji na vitražima kaptolske crkve u Bernu iz 1147. gdje se vidi kamenovanje vojnika, čudesno vraćanje kamena na mučitelje, hodanje po ležaju s čavlima koje anđeli vade i skupljaju, te obješene o stup ili razapete na križ. Prizore je nacrtao i Duerer čije se slike nalaze u muzeju u Beču. Inače masovna smaknuća kršćana nisu nepoznata. Tako je prema navodu Berkastela (sv. II., str. 55), u vrijeme careva Severa i Galerija pobijeno 19.000 ljudi, krv je tekla potokom. Za cara Decija u Utiki u Africi 150 je kršćana bačeno u vapno, slučaj poznat kao “Massa bianca – bijela masa”. U Numidiji kod Landesa krvnici su prolazili uz poredane i sjekli glave. Leševi zaustaviše rijeku. U Kartagini zatvori nisu mogli primiti uhićene (str. 107) Euzebije Cezarejski i Laktancije bilježe kako su u jednom kršćanskom gradu Frigije pobijene sve žene i djeca. (isti, str. 202) Bibl. sanctorum, sv. I., str. 134-8

235


185. Sveti Mučenici iz Konkordije, † 304.

A

rheološka iskapanja 50-tih godina, nalaz trihore i grobljanske baziličice, svjedoči da je u Concordiji doista mučeno više njih. I groblje uza samu katedralu potvrđuje da je ovdje bila jaka kršćanska zajednica od početka 3. st. Geronimijanski martirologij spominje 17.veljače sv. Donata, sv. Sekundijana, Romola i sedamdesetdvojicu drugih okrutno mučenih u vrijeme Dioklecijana 304. g. I lokalni povjesničar mons. Belli tvrdi kako je opis mučenja u stilu isprava onog vremena. A tekst ima veliku odgojnu važnost za kršćanina uopće zbog sadržaja ispovijesti vjere i čina krštenja. Opis mučenja navodi kako je u vrijeme Dioklecijanovih progona prefektu grada Eufemij(an)u prijavljen dolazak svećenika Donata i njegova brata Solona iz Vicenze koji su došli krstiti grupu katekumana. Vojnici ih iznenadiše u samom činu. Uhitiše ih, podvrgoše najstrožem ispitivanju i mukama rastezalom, vatrom, bičevima, usijanim gvožđem, vrelim uljem, kandžama, ali sve uzalud. Bog im je liječio rane. Oni su jedan drugoga tješili. Prefekt im obeća slobodu na iskreni ili lažni znak poštivanja božanstava. Pogubljeni su van grada uz rijeku Lemene. Spominju se još imena: Eutihije, Just, Silvano, Polikrimije, Nemegije, Lucila, Gordije, Ermogije, Krizancijano koji se štuje 17. veljače po kalendaru crkve u Concordiji. Na sinodi 1450. spominje se “sedamdesetdvojicu mučenika”. Biskup Cenerini 1581. i De Nores 1584. spominju da iz kostiju mučenika dolazi “ljekovita voda” I natpis na njihovu oltaru u katedrali iz 1508. kaže: “Voda koja ozdravlja pobožne bolesnike.” I povjesničar Barbarano iz 17. st. spominje kako je voda dolazila i tada su kosti bile prenijete u sakristiju. O čudesima postoje svjedočanstva do naših dana. Možda je to poziv i današnjim ljudima da se krste.

Santi e martiri ... , str. 105-7

236


186. Sveti Mučenici iz Otranta, †1480.

O

trant je nadbiskupski grad u pokrajini Lecce. Ima oko 200 tisuća stanovnika, 59 župa, više muških i ženskih redovničkih zajednica. Katedrala je posvećena Navještenju Marijinu. Nadbiskupiji još potpadaju biskupije Lecce, Gallipoli i Ugento. Zasluga je za obnovu Otranta nakon propasti Zapadnog rimskog carstva susjednog grada Brindisija i slabljenje bizantske moći. Nadbiskupijom postaje oko 870., a patrijaršija za Poliuta u 10. st. U 11. st. vraća se u zajedništvo s Rimom. Jonata je prvi biskup latinskog obreda 1163. Počeci biskupije Otrant ili Hydrunt sežu vjerojatno do 4/5. st. Prvi je povijesno zajamčen biskup Petar kojega 595. i 601. papa Grgur Veliki zadužuje da pohodi susjedne biskupije. Naslijedili su ga biskup Andrija koji je sudjelovao na Lateranskom saboru i Ivan 680. na carigradskom saboru. U 9. st. nadbiskupija potpada pod Bizant, kada je bilo i shizmatičnih biskupa. Godine 1480. u Otrant s vojskom upada sultan Muhamed II. Saraceni u ropstvo odvode žene i djecu, a mnoštvo zaklonjenih u katedrali zajedno s nadbiskupom Antoniom Pendinollijem bezdušno sasjekoše. Tako se otrantska biskupija okrunila sa mučeničkom krunom. Saraceni su u svom osvajačkom pohodu tada uništili i benediktinski samostan čiji počeci sežu u 7/8. st. Otada je grad Otrant ekonomski veoma osiromašio. Susret sa relikvijama, iznovice potiče u nama osudu takvog barbarskog zločina i stvara branu da se slično nikada ne ponovi.

Enciclopedia catholica, str. 447-8

237


187. Svetih 11.000 mučenika, 304.?

V

jerojatno su ovi mučenici vezani uz mučeništvo sv. Uršule. Vidi br. 244. “Mučenice Družbe sv. Uršule. Legenda govori kako je bilo pobijeno 11.000 mučeni/ca/ka. Naime, kada je engleski car Agripa htio vjenčati sina Konona, posla izaslanstvo plemićkoj kćeri Uršuli. Ona je imala druge namjere, živjeti kršćanskim i djevičanskim životom. Zato postavi nemoguće zahtjeve: da joj se dade za pratnju 11 djevica i svaka sa po tisuću djevica, da joj se u tri godine omogući pohod najčuvenijim hodočasničkim mjestima, te da se kraljevska obitelj obrati na kršćanstvo jer ne želi živjeti u poganskoj obitelji. Dvor prihvati uvjete i najprije krenuše put Rima. Kod današnjeg ih Koelna presretoše horde Huna i sve pobiše. Među mučenicima se poimenačno spominju mnoge žene i muškarci. Da je sv. Uršula povijesna ličnost, bez obzira na značenje legende, potvrđuju podaci i o njenom štovanju koje siže sve do 8/9. st. U njenoj crkvi u Koelnu postoji i natpis. A sveta Angela Merici kada u 16. st. osniva svoju družbu stavlja je pod zaštitu sv. Uršule. Štuje se mnogo u svijetu, a s njom i sveti mučenici.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 423-4 Leksikon, str. 575-6

238


188. Sveti Niceta, mučenik, † 5. st.

N

iceta ili Niketa bio je biskup Remesiane u Meziji, danas Bela Palanka kod Niša u Srbiji. Živio je po prilici između 370. i 414. godine. Sveti je Paulin, biskup Nole u Italiji, o njemu ispjevao himan u kojem spominje Nicetin povratak iz Rima u Daciju. Nicetu su smatrali misionarom Balkana, tj. Dacija, Dardanija, Skirska, Podunavlja i Crnomorskog primorja. Osnovao je više samostana, pisac, pjesnik, ali je njegova pismena baština uništena za seoba naroda. Iz svega se toga može nasluti koliki je apostolski žar nosio u sebi. U Rimskom martirologiju se dva puta spominje 7. siječnja i 22. lipnja. Častio se osobito u Mađarskoj, a od 1975. časti se i u Beogradskoj nadbiskupiji na dan 22. lipnja. Pravoslavna ga crkva slavi 24. lipnja. Razlika u danima štovanja je kao što obično biva dan mučeništva i prenošenja relikvija ili neki čudesni dogođaj. U doba seobe naroda relikvije su mu prenesene u Veneciju kako je prikazano i na jednoj slici iz 16. st. u crkvi san Nicolò .

Lekiskon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1990., str. 425-6

239


189. Sveti Nikola, biskup, † 350.

J

edan je od najpopularnijih svetaca. Rođen je u Liciji u kršćanskoj obitelji. Od djetinjstva je upijao dobar primjer svojih roditelja. Obiteljske mu prilike omogućuju studij. Sa 18 godina ostaje bez oboje roditelja. Sve proda, razda siromasima i samostanu u kojem je potražio mir koji svijet ne može dati. Brzo osvoji poštovanje redovnika. Kad umre biskup grada Mire, odluče izabrati biskupom koga ujutro prvog zateknu na molitvi u crkvi. Nikola htjede jednog jutra slušati svetu misu. Vrata su još bila zatvorena i nađu ga na koljenima pred crkvom. Neki dječak poče trčati gradom i vikati: “Nikola biskup.” Nikola se sav založio za narod. Osobito su mu na pameti siromasi. Nikolino srce na osobit način pokazuju tri zlatne legende. Siromašnoj je obitelji namro sredstva za udaju triju siromašnih kćeri koje otac nakon gubitka poslova odvede na ulicu. Spasi i oživje troje djece koje je neki bezdušni mesar bio ubio u namjeri da sa ostalim mesom proda i njih. Utiša oluju i spasi mornare. U vrijeme Dioklecijanovih progona prognan je a vraća se u vrijeme cara Konstantina Velikog koji 313. kršćanima daje slobodu. Nikola 325. sa 300 biskupa sudjeluje na koncilu u Niceji u osudi Arijevog krivovjerja koji je nijekao Isusovo božanstvo. Nikolino je načelo: “ U Tebe se, Gospodine, uzdam!” Umro je 350. g. Slavi se 6. prosinca. Zaštitnik je djece, siromašnih i mornara. Obično se prikazuje sa tri jabuke u ruci. Relikvije mu se čuvaju u Bariju. Za sv. Nikolu običaj je darivati djecu kao što je i Isus darovao čovječanstvo što je postalo uvod u božićne blagdane i dio božićnih običaja.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 745-6

240


190. Sveta Nikoloza, opatica, † 1512.

R

ođena je prema jednim izvorima u Grčkoj, prema drugima u Kopru. Vjerojatno su joj roditelji iz Grčke doselili u Kopar pa su oba navoda istinita. Kao djevojčica osjeti Božji poziv za redovničkim životom. G. 1465. odlazi iz Kopra u benediktinski samostan sv. Servola u Veneciji. Ondje su zapažene njene posebne sposobnosti. Molitvom je i polaganjem ruku liječila bolesne. Kada je bila opatica samostana, mnogo je puta nađena u levitaciji, kako moli iznad zemlje u čudesnom svjetlu. Njeno je predanje Bogu okrunjeno čudesnim zbivanjima. Bilo je dana kada u samostanu sestre nisu ništa imale za jelo. Nikoloza svejedno okuplja sestre na molitvu prije jela. Dok su molile, netko pokuca. Pred vratima nađoše koliko im je bilo potrebno, ali nikoga nije bilo. Patrijarha Antonio Suriani zadužuje Nikolozu 1502. da se nastani u izumrlom samostanu. Ona je svojom svetošću privukla djevojke i obnovila samostan. Sestrama je unaprijed najavila dan svoje smrti. Umrla je vesela, kako je pretkazala 23. travnja 1512. Za svece “smrt je dobitak”. Pokopana je u zajedničkoj grobnici u Veneciji. Tijelo joj je šesnaest godina nakon smrti nađeno neraspadnuto. Prenijeto je u katedralu sv. Petra u Kaštelu da bi ga svi mogli vidjeti. Treći dan iz tijela se osjećao ugodni mimiris i pohranjeno je u kameni sarkofag u obližnjem samostanu sv. Ane gdje su se zbila mnoga ozdravljenja.Tijelo joj se neraspadnuto od 1818. čuva u Župnoj crkvi u Vodnjanu. Mnogi joj se dolaze moliti. Ima ih koji svjedoče primitak posebnih milosti. O njoj se u Župnom uredu u Vodnjanu čuvaju izvorni spisi i zapis o više čudesa.

Marijan Jelenić, Čudo u Vodnjanu, str. 16-22

241


242


191. Sveta Nevina dječica

K

ada se u Jeruzalemu pojaviše Tri Kralja, Mudraci sa Istoka da se poklone novorođenom Isusu, kralj se Herod uznemiri. Sazva svećenike i zakonoznance da razaznaju gdje se ima roditi Mesija. Rečeno mu je u Betlehemu. Mudracima reče neka se pomno raspitaju i neka mu jave da mu se i on pođe pokloniti. Izišavši iz grada Mudraci opet ugledaše zvijezdu. Razvesele se. Nađu Dijete, poklone mu se i darovaše zlato, tamijan i miru. Noću ih anđeo uputi da se drugim putem vrate kući. Kada se Mudraci nisu vratili Herodu, znao je da je prevaren. Naredi vojnicima neka opkole Betlehem i okolicu i pobiju mušku djecu do dvije godine. Vojnici su ubili 40 djece. Jedan izvještaj govori čak 2000. U toj opasnosti anđeo obavijesti Josipa: “Ustani, uzmi dijete i njegovu Majku i bježi u Egipat jer Herod traži da ga ubije!” Josip će se vratiti iz Egipta nakon Herodova skončanja, smrti u čudnovatim okolnostima. Kršćanska pobožnost pamti pokolj Nevine dječice i slavi kao blagdan treći dan nakon Božića 28. prosinca. Blagdan potiče mnoga pitanja: zašto Bog nije očuvao nevine? Možda bi se rođenje Isusovo smatralo pričom da nije osvjetljeno povijesnim činjenicma, pa i tako dramatičnim. Blagdan ima sve veće značenje. Doziva nam u pamet masakar koji se danas čini u svijetu nad nerođenima. Papa Pavao VI. s obzirom na zadaću prenošenja života kaže: “S obzirom na zadaću prenošenja života, roditeljima nije dopušteno postupati samovoljno kao da bi oni mogli potpuno samovoljno odlučivati, ... svoj postupak trebaju uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom.”

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 625-7 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 791-2

243


192. Sveti Oton, franjevac mučenik, † 1220.

povijesti Franjevačkog reda čita se o pet njihovih mučenika. To su: Bernard, Petar, Ajut, Akurzije i Oton koji su bili redovnici u Aziji. Na želju su sv. Franje otputovali iz samostana u Asiziju u Španjolsku. Propovijedali su kršćanstvo s velikim uspjehom. Išli u grad Sevigliu. Slobodno su uzimali razne kraljeve ljude i vojnike njegove pratnje. Kralj se naljuti, zatvori ih i stavi u okove. Narod se pobuni protiv toga. Kralj ih oslobodi i progna u Afriku među Crnce. Stigoše u grad Santalu u Maroku. Propovijedali su ali su uhićeni i predvedeni kralju koji ih baci u tamnicu. Nekoliko ih dana držaše bez hrane i pića a onda ih izbace iz grada. Oni su nastavili navješćivati Krista. Pogani se buniše protiv njih. Svezaše im ruke na leđa, izudaraše ih po licu i tijelu. Predvedoše ih upravitelju Miramolinu koji ih je uzalud pokušavao nagovoriti na otpad od vjere. Kada svi pokušaji nisu uspjeli, naredi da im se odrubi glava. Ubijeni su 17. siječnja 1220. Tijela su im odvedena u Coimbru u Portugalu. Narod ih je primio s velikim počastima i pokopani su u samostanu sv. Križa u Coimbri. Njihova je svetost potvrđena mnogim čudesima i brojnim hodočasnicima.

Leggendario, II., str. 16-17

244


193. Sveti Pacifik, mučenik, † 1482.

P

acifik iz mjesta Cerano, biskupije Novara ostaje rano bez roditelja. Odgojen je u benediktinskom samostanu u Novari. Kada je umro njegov dobrotvor, prelazi k franjevcima kojima tada upravljaju sv. Ivan Kapistran i sv. Bernardin Sijenski. Poglavari ga zbog sposobnosti šalju na Sorbonu gdje doktorira. Po povratku posvećuje se propovijedanju. Proču se kao “glasoviti propovjednik”. Pobija neznanje svećenika i laika o svetoj ispovijedi. G. 1480. objavljuje popularnu knjižicu “Čista savjest”. U rodnom mjestu podiže kapelicu u čast Bogorodici. Papa ga Siksto IV. nakon osvajačkih pohoda Muhameda II. šalje 1471. na Sardiniju da svojim autoritetom pokrene otpor protiv Turaka. Njegova je nazočnost ulijevala veliku nadu. Od velikih napora sagori i umre 4. svibnja 1482. u Sassariju. Pokopan je u rodnom Ceranu. Smatraju ga “iznimnim u znanju i vrlinama, utjehom i zaštitom domovine” Papa mu je Benedikt XIV. odobrio štovanje 12. 5. 1746. Od siročeta posta zaštita i obrana naravnog i moralnog života mnogih.

Bibl. sanctorum, sv. X.,str. 4-6

245


194. Sveti Paskal Bajlonski, † 1540-1592.

R

ođen je 16. svibnja 1540. u Torre Hermosu u Španjolskoj. Od djetinjstva se odlikovao molitvom i pobožnošću pema Euharistiji. Kao pastir molio je i činio pokoru. Postio je i bičevao se za grijehe drugih. Sa osamnaest godina stupa u redovnički život reformiranih franjevaca. Nije odmah primljen. Zaposlio se kao pastir kod bogataša u blizini samostana. Gospodar Martin Garzia kanio mu je zbog tolike dobrote sve ostaviti nakon smrti. Pročulo se o njegovoj dobroti i franjevci ga primiše u samostan u Loretu. Iz poniznosti nije prihvatio svećeničku službu. Iako neškolovan, bio je obdaren mudrošću, darom čudesa i pronicljivošću. Često su se kod njega mnogi savjetovali. Na putovanju za Paris bio je u životnoj opasnosti jer se tada napadalo sve katoličko. Samo što nije izgubio život kad su ga kamenovali. Umro je nedaleko Valencije 1592. u 53. g., iscrpljen pokorama. Iako je bio samo redovnički brat već se na sprovodu vidjelo kako se radi o svecu. Po njegovu su se zagovoru zbila brojna čudesa. Papa Pavao V. ga je 1618. proglasio blaženim, a papa Aleksandar VIII. g. 1690. i svetim. Papa Leon XIII. proglasio ga zaštitnikom svih euharistijskih društava i zaštitnikom euharistijskih kongresa jer je bio naročito pobožan Euharistiji. Također je zaštitnik kuhara i pastira. U vrijeme Španjolskog rata 1936. i mržnje na sve katoličko, tijelo mu je djelomično uništeno, ali je 1952. ponovno vraćeno u Villa Real. O njemu je napisano mnogo studija i knjiga. Začuđujuća je veličina poniznih!

Josip Antolovć, Duhovni velikani, I., str. 465-67

246


195. Sveti Panteleon, mučenik, † 305.

R

ođen je u Nikomediji nedaleko Carigrada u poganskoj obitelji. Za vrijeme studija upozna svećenika Ermolaja koji ga je poučio u vjeri i krstio. Na vjeru obraća svoga oca Eustorgija koji će kršćanski umrijeti. Po zvanju je bio liječnik. U dodiru s mnogima imao je velikog utjecaja na duše svojih bolesnika i zdravlje ljudi. Štovao je Boga dobrim djelima i velikodušnim milodarima. Besplatno je liječio i na vjeru obratio mnoštvo pogana. Molitvom je oživio dječaka nakon ujeda otrovnice, operacijski vratio vid slijepcu, čuven je po brojnim čudesima. Predviđajući progone cara Dioklecijana i oduzimanje svega kršćanima, sve je razdijelio siromasima. U vrijeme progona uhićen je, vezan u lance zajedno sa svetim svećenikom Ermolajom i sa drugim prijateljima vjernicima: Ermipom i Ermokratom. Mučeni su ali Panteleona muke nisu dostizale, ni vješanje, ni razdiranje kandžama. Nije ga potopio kamen vezan o vrat, niti ga je razderao zubati kotač. Ubijeni su odrubljenjem glave 305. godine. Štuje se 27. i 28. srpnja. Glava se sv. Panteleona štuje u bazilici u Lionu.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 45-56 Bibl. sanctorum, sv. X., str. 108-10

247


196. Sveti Pavao, apostol, † 67.

R

ođen je u Tarsu između 5. i 10. godine. Uzgojen je u tradicionalnoj saducejskoj obitelji. Bio je učenik glasovitog Gamalijela. Uvjereni pristaša sljedbe Saduceja koja niječe postojanje uskrsnuća. Žestok je protivnik Krista i kršćana koji vjeruju u uskrsnuće. Nazočan je kamenovanju sv. Stjepana. Zdušno progoni kršćane. Na putu za Damask, osljepljuje ga i ruši s konja čudesno svjetlo. Objavljuje mu se Isus uskrsli. Obraća se. Krsti kod svećenika Ananije. Ime Saul mijenja u Pavao, Malen. Temeljito mijenja život. Živi četiri godine u pustinji gdje ima viđenja i objave. Postaje “izabrana posuda”, najveći širitelj kršćanstva, naziva se apostol, Božji poslanik. Da se “ne bi uzoholio”, čitavog je života progonjen i boležljiv. Poduzima četiti misijska putovanja. Osniva kršćanske zajednice sve do Rima, osobito u Grškoj, zemlji mudrosti i filozofije. Židovi ga mrze i zaklinju da će ga ubiti. Zato se kao rimski građanin prizva na cara. Odlukom upravitelja Feliksa poslan je na suđenje u Rim. U pomanjkanju svjedoka u Rimu dvije godine nesmetano prima ljude i poučava u vjeri. Čini se da je oslobođen, ali za Neronovih progona ponovno zatvoren i ubijen u Rimu 29. lipnja 67. odsijecanjem glave. Na tom je mjestu danas glasovita bazilka njemu u čast. Život mu je isprepleten čudesima. Dvadeset je godina neumorni misionar. Sa sv. je Petrom najveći svetac kršćanstva. Svoje je vjersko bogatstvo predao tadašnjem svijetu i ljudima svih vremena. Njegove su poslanice evanđelja za sebe. Pripisuje mu se 14 poslanica koje je napisao od 51. g. dalje. Najznačajnija je Poslanica Rimljanima u kojoj raspravlja o ljudskoj bijedi i dostojanstvu. Smatra se najuspješnijim literarnim djelom uopće. Isusa Krista predstavlja kao jedinu čovjekovu nadu. Giovanni Storni, str. 397-8 Biblija, Stvarnost, str. 311-3

248


197. Sveti Pavao, pustinjak, † 341.

R

ođen je u Egiptu oko 227. Sa 15 godina ostaje bez roditelja s velikim bogatstvom. Tada su progoni cara Decija. Pavao se za ostvarenje svojih nakana skloni kod jedne udate sestre. Ali sestrin mužželjan bogatstva optuži ga kao kršćanina. Pavao prije toga proda bogatstvo i razdijeli siromasima. Zadrža samo dva odijela, dva ogrtača i jedan konop te ode živjeti u šumu. Naiđe na prostranu špilju s prostorom pod zemljom gdje se nalazio izvor. “Ovo mi je boravište pripremio Gospodin. Ovdje ću živjeti hvaleći i blagoslivljajući Božju dobrotu”, klikne. Ondje osta, kako svjedoči sv. Jeronim, 90 godina. Hranio se plodovima palmi, pokrivao njenim lišćem, gavran mu je danomice donosio pola kruha. Kad mu je bilo 130 godina, anđeo upozna njega i Antona pustinjaka. Zagrliše se sa suzama dva pustinjaka izgovarajući ime jedan drugome iako se prije nikada nisu vidjeli. Nadleti ih gavran s kruhom. Pavao reče: “Već 70 godina Bog mi šalje kruh.” Kruh se sam pred njima raspolovi. Noć provedoše u molitvi. Tada Pavao reče: “Antune, odavno te poželjeh vidjeti. Sada te Bog posla da zemlju predaš zemlji.” Zagrliše se i oprostiše. Antun pokopa Pavla, prostre se na zemlju koja je pokrila tijelo svetog pustinjaka. I požuri sve ispripovijedati svojim pustinjacima koji su bili po okolnim skloništima.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 43-4

249


198. Sveti Pavao mučenik, † 760. (?)

G

odina mučeništva na relikvijama je 74. Pavla mučenika iz te godine nisam našao. Za istraživanje pravih činjnica, radi li se o netočnom zapisu godine ili svecu o kojem nema podataka, trebala bi čitava rasprava, što nije pedmet ove knjige. U Rimskom martirologiju se spominje sv. Pavao samo sa naznakom mučenik koji se slavi 17. ožujka. I grčki izvori spominju Pavla mučenika istog dana. Prema njima on je bio živ spaljen zbog štovanja svetih slika. Baronije mjestom mučenja smatra Carigrad, i to u vrijeme cara Konstanina V. Kopronima (741-775.) Ne zna se iz carigradskih izvora za nekog Pavla mučenika u vrijeme Kopronima. Mučenika Pavla treba možda poistovjetiti sa Pavlom mučenikom o kome čitamo u Spisima sv. Stjepana Mlađega koje je sastavio Stjepan đakon, suvremenik tih događaja. Prema tim spisima dok se Stjepan nalazio u zatvoru, usta neki Anton iz Krete koji je zbog vjere već bio mnogo pretrpio i posvjedoči grozne muke koje je Pavao bio pretrpio kao monah na Cipru zbog štovanja svetih slika. Njega je uhitio upravitelj Teofan Lardotiro. Nakon što je monah ostao postojan u vjeri, iako je prethodno razdiran željeznim kandžama, obješen je glavom dolje i dugotrajno je paljen laganom vatrom. Pošto se mučeništvo sv. Stjepana đakona zbilo oko 764., pretpostavlja se da je mučeništvo sv. Pavla moglo biti oko 750. g.

Bibl. sanctroum, sv. X., str. 228-9

250


199. Sveti Pavao Carigradski, nadbiskup mučenik, † 350.

R

ođen je u Solunu. Na koncilu u Niceji 325. kao svećenik i tajnik nadbiskupa Aleksandra drži čuvene govore. Zato je 336. g. prognan na Pont. Vraća se 338. G. 340. umre nadbiskup Aleksandar i naslijeđuje ga Pavao. Biskup Euzebije iz Nikomedije željan katedre u glavnom gradu klevetama kod cara uspijeva maknuti Pavla. Car Konstantin na sinodi Arijevaca Pavla izagna. Papa Julije uzalud se pokušava zauzeti za prognanike. Euzebije je umro 341., Pavao se uz slavlje vraća u Carigrad. Arijevci izabiru Makedonija, grad se dijeli u dvije zaraćene strane. Car šalje zapovjednika Ermogena i vojsku da maknu Pavla. Nasta pobuna, Ermogena vezanog za nogu vuku gradom. Car onda šalje konjicu i zapovjednika Filipa koji tjera Pavla. Pavao se brzo vraća, protivnici postavljaju Makedonija. Bojeći se sudbine predšasnika, Filip Pavla prima s velikim počastima u toplicama Zeuxippo. Kad se nadbiskup ne vraća, veliko se mnoštvo skupi pred toplicama. A Filip nadbiskupa tajnim vratima sprovodi u palaču a odatle ga spušta na lađu, naređuje da se vrati u Solun ili ode u neki ilirski grad. Makedonije se smatra pobjednikom, carska vojska paradira sa isukanim mačevima. Pravovjerni i Arijevci požuriše tko će prvi zasjesti katedralu, a zapovjednik s voijncima upadne u crkvu i u općem metežu pobi 3150 ljudi. Gramzljivi Makedonije zauze katedru bez grižnje savijesti, car oprosti dugove gradu da smiri duhove. Pavao stiže u Rim i zajedno s nadbiskupom Atanazijem izvijesti Papu o vjerskim neprilikama na Istoku. Papinsko izaslanstvo kod cara nije uspjelo. Arijevci za vrijeme koncila u Sardiki u Iliriku 347. sazvaše protukoncil i papu Julija isključiše iz Crkve. Pavao se kratko vrati u Carigrad, bogoslužje obavlja u privatnoj crkvici. A 38 g. 350. osuđen je četvrti put na trajni izgon u grad Kukusij u Armeniji

251


gdje je držan u samici bez hrane i pića. Šesti ga dan nađoše živa i ugušiše. Da ne izazovu opću pobunu, razglasiše da je podlegao bolesti. Tijelo mu je prenijeto u Carigrad. Carigradski je koncil završio tim svečanim činom uz nazočnost koncilskih otaca, svega svećenstva i cara Taeodozija. Od tada se katedrala naziva sv. Pavla. Tijelo je kasnije prenijeto u Veneciju. Vjerojatno u 11. st. kada je car Aleksije Komnen Veneciji poklonio mnogo relikvije zato što je bila u koaliciji sa Carigradom. U Veneciji je tijelo nakon kuga pronađeno 10. travnja 1493. u crkvi sv. Lovre zajedno sa životopisom i opisom muka, gdje je svetac imao u Misalu vlastitu misu. Blagdan se slavio 6. lipnja. Na grobu nisu prestajala čudesa. U veljači 1617. tijelo je ponovno najsvečanije prenijeto u vrijeme obnove crkve o čemu postoji pergamenski zapis u Vodnjanu gdje mu se danas čuva neraspadnuto tijelo u biskupskom ruhu.

Don Giusppe Del Ton, Cenni storici sui Corpi santi di Dignano, str. 1-27, Parenzo, febraio, 1929.

252


200. Sveti Petar apostol, † 64.

S

imon i brat Andrija bili su ribari iz Kafarnauma. Jednog dana Simon reče bratu. “Vidjesmo Mesiju” i odoše ga vidjeti. Sutradan ih sretne Isus na Tiberijadskom jezeru i reče: “Pođite za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Pošli su i više ga neće napustiti. Isus jednog dana upita Petra što ljudi misle o njemu. Petar reče: “Ti si Krist, sin Boga živoga!” I od tada zapravo sve započe. Isus mu reče: ”Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju ...!” Oko Petra Krist će sazdati Crkvu. Nitko je ne će moći uništiti. Petar postaje prvak apostola. A njegovi nasljednici, prozvani “biskupi Rima”, pape, namjesnici Kristovi, simboli općeg kršćanskog jedinstva. Petar je po karakteru vrlo spontan i nagao. Uvijek prvi reagira. Svjedok je Kristovih čudesa. Prati Isusa do zatvora i suda. Nakon uskrsnuća brani Crkvu, smrću kažnjava Ananiju i Safiru. On liječi hroma. On odgovara Sinedriju. Predsjeda saboru u Jeruzalemu. Petar Jakovu ostavlja na brizi Crkvu u Jeruzalemu, šalje apostole u svijet. Dok je u zatvoru, svi za njega mole. Čudesno je oslobođen, shvaća da je Isus s njime. On oživljuje mladića koji je pao s prozora i Tabitu. Utemelji zajednicu kršćana u Antiohiji, propovijeda na Pontu, u Galaciji, Aziji, Bitiniji. Stiže u Rim, sjedište moći i praznovjerja. Djeluje 25 godina dok nije osumnjičen da je urekao Neronovu ljubavnicu kada je uhićen, šiban i raspet glavom dolje 64. g. Od pisanih dokumenata Petru se pripisuju dvije poslanice. U Prvoj je gotovo sva nauke Crkve, u Drugoj kršćani su pozvani biti dionici božanskog života na zemlji i na nebu.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 395-6

253


201. Sveti Petar, mučenik, † 304.

S

v. Damaz papa spominje kako je još kao dječak skupio podatke o mučeništvu sv. Petra i Marcelina koje je čuo od samog krvnika. Petar je bio poznati egzorcista u Rimu. Sveta života, imao je dar oslobađanja ljudi od Zloduha. Tada je vladalo praznovjerje. Mnoge obraća na kršćanstvo, vjeru u jednoga Boga. Uhićen je u vrijeme Dioklecijanovih progona i podnije mučeništvo. Nepokolebljivo je svjedočio za Isusa i smatrali su ga strahom krivovjeraca. Prvo je bačen u zatvor da bude skriven javnosti. U zatvoru učini mnoga čudesa. Na vjeru obraća i zatvorskog čuvara Artemija. Isto je tako obratio i njegovu suprugu Kandidu i kćerku Paolinu iz koje je istjerao Zloduha i koje je krstio svećenik Marcelino. Obraćenje ih stajalo života jer su nedugo nakon toga bili pogubljeni sa 120 drugih. Kada je prefekt Rima saznao za svećenika Marcelina pokušao ga je odvratiti od vjere. Kad nije uspio, mučio ga na sve načine. Postojani su sv. Petar i Marcelino zajedno ubijeni 304. g. Da se vjernici ne bi okupljali oko njihovih smrtnih ostataka, upravitelj im tjelesa daje sakriti u šumi. Legenda kaže kako su sami u šumi morali očistiti mjesto od trnja i žbunja gdje su ih nakanili ubiti. Anđeo otkri pobožnoj gospođi Lucili da su tijela mučenika sakrivena u jednoj špilji. Ona ih sa kr��ćanima svečano pokopa na groblju sv. Kalista.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 339-40 Internet, Santi e Beati

254


202. Sveti Petar Akontant monah, † 1157.

P

otomak je stare i slavne obitelji iz Venecije. Čini se, potresen majčinom bolešću i njenim zavjetom, vrlo mlad odlazi u samostan San Giorgio u Veneciji. Oca gubi vrlo mlad u borbi sa Saracenima u Svetoj zemlji. Zbog majčine tuge, vraća se iz samostana, ženi se i brine za majku i obiteljsko imanje. I sam hodočasti u Svetu zemlju. Na povratku osta udovac. Sve proda, razdijeli siromasima i ponovno se vrati u samostan San Giorgio. Sklon samoći, živi zatvoren u samostanskoj ćeliji. Neki ga spominju samo kao laika svjetovnjaka. Umro je u odmakloj starosti 1187. Pokopan je u crkvi sv. Bazilija. Njegovi su ostaci na neki način bili zametnuti. Pronađeni su 1250. G. 1305. skriveni su na groblju. A 1340. su prenijeti u oltar crkve sv. Bazilija. Kada je 1810. crkva zatvorena, relikvije su mu prenijete u crkvu slavnih mučenika sv. Gervazija i Protazija. Štovanje mu je 8. kolovoza 1759. odobrio papa Klement XIII. Venecija ga smatra jednim od svojih zaštitnika. Blagdan mu je 26. kolovoza. Kasnije je osnovana i bratovština u njegovu čast.

Bibl. sanctorum, av. I., str. 162-4

255


203. Sveti Petar Alkantara, † 1562.

R

ođen je u Alkantari 1499. od uzornih kršćanskih roditelja. Studirao je pravo u Alkantari i Salamanki. Mlad osta bez roditelja. Ulazi u Franjevački red u samostanu Maniarez i od Juan Garavito, postat će poznat kao Petar Alkantarski. Uzornim je i kreposnim životom proslavio Franjevački red. Poznati je pokornik. Spava na daski, oslonjen na komad zida, samo sat i pol, soba malena te se ne može pružiti, jeo je svaki treći dan, govorio samo kad ga je netko pitao, a lica uvijek blažena. Korizme je proživljavao u postu i molitvi. Nosio je cilicij. Kao svećenik proročki je i zanosno propovijdao. Mase su dolazile slušati ganute do suza. I mnoge je obratio.U Redu je obnašao mnoge dužnosti. Brinuo se za svetost redovnica. Zbog zahtjevnosti steče i mnogo neprijatelja. U nastojanjima ga je podržavao čak i papa Pavao IV. i potvrdio obnovu koju je promicao. Mnogi samostani njegovom zaslugom dolaze na glas svetosti i nazivali se po njegovu duhu “alkantarski”. U isto je vrijeme živjela sv. Terezija Avilska koja s istim zanosom obnavlja Karmelićanski red. Sv. Petar je svojim nasljednicima ostavio pisana pravila u knjigama “Razumska molitva” i “Mir duše”. Bio je mistik, s darom čudesa, hodao je po vodi. Kada se razbolio ponudi se neki bogataš da će ga dvoriti do smrti. Ali se svetac dao odvesti među svoju braću u samostan Arenos i želio je umrijeti u redovničkom siromaštvu. Okrijepljen svetim sakramentima, umro je 19. listopada 1562. u dobi od 73 godine. Osnivatelj je brojnih franjevačkih samostana. Zaštitnik je od smrtonosnih groznica i noćnih straža.

G. Storni, Le vite dei santi, str. 645-6 † R Cammilleri, Il grande libro ..., str. 79

256


204. Sveti Petronije, † 5. st.

P

o svemu sudeći roden je u Španjolskoj u rimskoj plemićkoj obitelji. Radio je u državnoj upravi kao i otac. Nakon obraćenja na kršćanstvo oduševljenje Kristom. Ljudima želi više pomoći i približiti im Isusa Krista. Opredjeljuje se za studij teologije. Za svećenika je zaređen 421. godine, u vrlo nemirnim i rizičnim vremenima. Kao čovjek mnogih vrlina, nakon smrti biskupa Feliksa, izabran je za biskupa i 430. g. preuzima biskupiju Bologne. Zbog sigurnosti gradu podiže zidine, raspoređuje ga po uzoru na Jeruzalemu, unutar zidina gradi “sedam crkava” s kojih će se puk hraniti otajstvima vjere. Kao jaka duhovna ličnost često boravi medu monasima. Sav se život grada i pokrajine zgusnuo oko njega. Umro je 480., a crkva je s njegovim tjelesnim ostacima slavna kroz stoljeća. Građani su Bologne i danas ponosni na takvog biskupa i rado se nazivaju “Petronijevci”. G. 1390. sagradi će mu u znak zahvalnosti veličanstvenu baziliku. Obično ga prikazuju u biskupskom ruhu, te kao zaštitnika Bologne s gradom u ruci. Tipični je primjer kako su sveci duša svakog napretka svoga mjesta.

Leksikon ikonografije ...., str. 459 Internet, Santi e beati

257


205. Sveti Placid, monah, † 6. st.

S

in je bogatog patricija roda Tertulia. Kada je Placid imao sedam godina otac ga povjerava na odgoj sv.Benediktu. Dječak je odličnih sposobnosti i vladanja. Sve je pamtio. Svetac je rastao pod okom sveca. Sveti Grgur kaže da je dječak pao u rijeku dok se igrao. Sv. je Benedktu to bilo dano vidjeti na čudesni način. Pozva u pomoć Maura. Kad je Mauro stigao vidje čudesan prizor, Placid je hodao po valovima. “Bog učini čudo”, kaže sv. Grgur. Placid je bio tako krepostan i mudar te ga sv. Benedikt zadužuje da sa 26 godina osnuje opatiju u Messini na Siciliji. Pokraj samostana bila je sagrađena crkva sv. Ivana Krstitelja. Samostan se brzo pročuo po svetosti Placida i njegovih redovnika. Mnogi su dolazili posjetiti samostan. Među njima i braća Eutihije i Viktorin sa sestrom Flavijom. Živio je sa sv. Benediktom uzonim monaškim životom. Dok su oni razgovarali okrutni pirat Manuk, žedan krvi i pljačke, upade u Messinu na Siciliji. Upadne u samostan i zatraži da se redovnici odreknu Isusova imena pod prijetnjom smrti. Svi bijahu prije spremni umrijeti. Kleknu uzdignutih ruku prema nebu zazivajući Ime Isusovo. Dok ih je Placid blagoslivljao sasjekoše Placida, dva brata Eutihija i Viktorina, sestru Flaviju, đakone Fausta, Donata i Firmata sa 30 redovnika. Tako se srelo neobjašnjivo krvološtvo i mir u Bogu.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 615-6

258


206. Sveta Placida, mučenica † 460.

P

od tim se imenom u literaturi nalazi djevica iz Verone. Jedino je svjedočanstvo natpis: “Ovdje u miru počiva pismima vješta djevojka Placida koja je ovdje živjela i umrla.” Umrla je od devetnaest godina 11. listopada 460. Pokopana je na groblju izvan grada ili u katedrali sv. Stjepana u Veroni. Listine Verone 9/10. st. ne spominju njen blagdan ni štovanje. Natpis je iz 11. st. možda i stariji, spominje sv. Placidu: “U ovoj crkvi počivaju tijela svetih, .. tako i divne Kristove djevice Placide.” Bartolomeo ju iz Trenta u svojem Legendariju iz 1224. poistovjećuje sa Placidijom, kćerkom Valentinijana III. i Eudoksije. Isto mišljenje nalazimo i kod Pietra Calo’ 1348., i kod Pietra de Natalibus 1372. i kod novijih pisaca koji je smatraju ravenskom sveticom. Po njima je Placidu od djetinjstva u pobožnosti odgajala baka Galla Placidija. Odlikovala se djelima ljubavi, pokore i molitvom. Činila je čudesa. Ozdravila je sestre Eudoksiju i Honoriju. Dvije godine hodočasti svetim mjestima Palestine. Na povratku u Veronu ozdravlja gluhonijemu Drudu. Umrla je 11. listopada 460. i pokopana u crkvi sv. Stjepana. I na njenom se grobu pročuše čudesa. Slavi se taj dan kako spominje i Rimski martirologij. Već je činjenicom pokopa u katedrali zajamčena njena duhovna veličina.

Bibl. sanctorum, sv. XI.,s tr. 441-2

259


207. Sveti Platon, opat mučenik, † 813.

R

ođen je u Carigradu 740. kao potomak bogate obitelji. Sa sedam godina u kugi gubi roditelje. Odgaja ga stric carski blagajnik. Nakon kršćanske mladosti sve proda i razda siromasima, odvaja se od carske pratnje i povlači s Teodorom u samoću na brdo Olimp gdje je upravitelj monaške zajednice. O njemu se bio izgubio svaki trag, a 880. osvane u Carigradu. U vrijeme progona za cara Konstantina Kopronima krili se, te ni najbliža rodbina nije znala da li su još živi. Kada je carica Irena uzela u obranu katolike nakon smrti muža tiranina, Platon se 880. pojavi u Carigradu gdje je održao sjajne govore protiv korumpiranog života. Uzalud mu je nuđena biskupska stolica u Nikomediji. Obitelj se njegove sestre čitava povukla u samoću na njihovo imanje Sakudion na Olimpu. Iako je običaj tada držati sluge, Platon ih ne drži gledajući u čovjeku sliku Božju i poštivajući svetost zajedničkog života supruga. Platon je sa 70 godina na vrhuncu aktivnosti. Nevolje počinju kada sin carice Irene Konstantin Mlađi napusti zakonitu Teodoru i uze drugu ženu te je na sve načine pokušavao da samostani priznaju njegov brak. Slao je u Sakudion pisma i poslanstva, ženu s darovima, i sam pokuša s obećanjima. S njim nitko nije htio ni progovoriti. Tada posla okrutne vojnike koji pretukoše opata Teodora koji je umjesto strica Platona bio na čelu zajednice. I sve monahe pretukoše do krvi. Platona odvedoše u samostan opata Josipa gdje je ranije obaviljeno nezakonito vjenčanje, baciše ga tamnicu i kroz rupu mu davahu tek toliko da preživi. Rastjeraše oko 700 samostanaca Sakudiona i okolnih samostana koji po uzoru na Platona i Teodora prekinuše svaku vezu s carem. Biskupi Kersoneza i Bosfora podupriješe samostane isključivši cara iz Crkve. Platona pohvali i sam papa Leon III. zatekavši se i sam u zato-

260


čeništvu u Solunu. Caru Konstantinu zbog raskalašenog života iskopaše oči. Platona i Teodora su svi veličali zbog hrabrosti i svetosti života. Platon je umro 4. travnja 814., kada mu se i slavi blagdan i smatra se jednim od najslavnijih monaha Srednjeg vijeka.

R. Berkastel, sv. IX, str. 225-6, sv.X., str. 9-19 Bibl. sanctorum, sv. X., str. 961-4

261


208. Sveti Poncijan, papa mučenik, † 236

P

apa Urban I. naslijedio je papu Poncijana 230.g. Crkvom je upravljao pet godina. Za vrijeme cara Maksima žestoki su progoni. Prvi su na redu biskupi i svećenici. Poncijan je uhićen i prognan na otok Sardinju koji je tada poznat po kužnim bolestima. Ponizni se Poncijan 28. 9. 235. odrekao biskupske službe da bi Crkva mogla mirno izabati novoga Papu. Poncijan umre u progonstvu od gladi i bolesti. Njegov nasljednik Fabijan (236-250.) iz poštovanja prema mučeniku daje tijelo prenijeti i pokopati u Kalistovim katakombama u Rimu gdje su mu kršćani iskazivali veliko štovanje. Sa sv. se Poncijanom slavi i sv. Hipolit svećenik koji je zajedno s papom Poncijanom bio prognan i umro u istoj bijedi. Hipolit je bio nadaren i poznat stručnjak koji se u nekim pitanjima vjere znao sučeliti i sa samim papom Kalistom. Poštivaoci su ga doveli do biskupske službe i kao takav je slijedio papu Poncijana. Prognan u iste muke, pridruži se Poncijanu i podnese mučeništvo. Njegovo je tijelo bilo pokopano u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Blagdan im se slavio 13. kolovoza.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.II., str. 160-1

262


209. Sveti Primo, mučenik, † 287.

P

rimo su i Felicijan bili braća, vjernički odgojeni. U vrijeme cara Dioklecijana 287. činili su čudesa u Rimu. Kao bogati plemići glavninu su svojih imanja stavili na raspolaganje siromašnima i za potrebe štovanja Boga. U zatvorima su posjećivali kršćane. Tješili su i hrabrili utamničenike. Isus im se ukaza i potaknu na takvo služenje. Mirili su hrabre koji su bili spremni da čim prije podnijeti muke i hrabrili one koji su u strahu pred mukama bili posrnuli. Neobična očinska skrb za druge u teškim okolnostima u kojima se nađoše. Njihovom su zaslugom izbjegnuta mnoga krvoprolića. Sam je Krist u njima bdio. Tako aktivni nisu mogli ostati neopaženi. Optuženi su kao kršćani. U duhu ondašnjih zakona, prefekt ih svim sredstvima pokuša odvratiti od vjere. Oni su se javno predstavljali kao kršćani i otvorenno govorili protiv idola i poganskog načina života. Obukoše ih u ovčju i lavlju kožu, išibaše, izbodoše oštrim šiljcima i baciše u zatvor da umru od rana i gladi. Anđeo ih oslobodi. Trčahu od radosti gradom svjedočeći vjeru i pozivajući sve da štuju Boga stvoritelja neba i zemlje kojega štuju kršćani. Rasrđeni prefekt zapovijedi da im vrat poliju rastopljenim olovom i bace lavovima. Lavovi ih nisu ni takli. Tisuće pogana poče klicati kako je pravi Bog samo onaj koga štuju Primo i Felicijan. Sudac im dade odrubiti glavu. Slave se 9. lipnja.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 363-4

263


210. Sveti Prisk, mučenik, † 292.

vrijeme progona cara Valerijana tj. Dioklecijana, u Cezareji u Palestini hrabro su mučeništvo za kršćansku vjeru podnijeli tri kršćanina: Prisk, Marko i Aleksandar. Živjeli su na selu gdje su kršćani bili više skriveni nego li u gradovima. Oni su najprije korili jedan drugoga što su neznalice i nezainteresirani dok mnoštvo drugih gine svjedočeći vjeru Isusa Krista. Krili su se u selu dok su se drugi otimali za krunu mučeništva. Tako su jedan drugoga ohrabrili i krenu u Cezareju. Sami se predstave sucu kao kršćani. Osuđeni su i bačeni pred divlje zvijeri godine 292. S njime je mučeništvo podnijela i jedna žena.

Euzebije Cezarejski, Povijest Crkve, VII., str. 92

264


211. Sveti Proklo, biskup, † ?

S

v. je Proklo bio naslovni biskup Cirika. Svećeničku je službu vršio u Carigradu. Sposoban i krepostan izabran je patrijarhom Carigrada. Radio je s velikim oduševljenjem. Isusa je propovijedao kao Boga i čovjeka, Mariju nazivao Bogorodicom. Nije poimence prozivao Nestorija ali se znalo da cilja na njegovo krivovjerje. Nestao je svećenik iz Antiohije čvrstog zdravlja i zvonkog glasa koji je naučavao da je Isus samo čovjek, Marija samo majka Kristova. Nestorije je bio bijesan, Proklo je bio opće prihvaćen zbog načina i čistoće naučavanja. Tada je običaj kad neki svećenik kao službenik Riječi propovijeda pred biskupom, govoriti poticajno. Patrijarha je pokušao ublažiti sadržaj propovijedi i ponovno je naglasio da je Marija majka Božja, da je Božjoj Riječi bio sjedinjen rođeni od Marije. Patrijarha je još tri puta govorio protiv Prokla. Nestorijevi su spisi izdani i prodani u cjelini najviše vodećim samostanima. Tako je nastala velika pomutnja. Ćiril, Aleksandrijski biskup, usta protiv Nestorija. Papa Celestin je odgovorio Nestoriju na njegovo krivovjerno djelovanje. Nakon smrti patrijarhe Maksimina, sljedbenici su Nestorija htjeli za njegova nasljednika. Bio je čvrstog karaktera, vrli govornik.

Berkastel, Storia della Chiesa, VI., str. 109-117

265


212. Sveti Prosper, biskup, †463.

R

odio se 390. u Limogeu u Akvitaniji u Galiji. Klasično je obrazovan. Iz jedne se pjesme zaključuje da je bio oženjen. U pjesmi potiče ženu da kratki zemaljski život živi u skladu s Božjom voljom. Kasnije posta redovnik svećenik u današnjem Marseillesu, nije poznato da li kao udovac, ili dozvolom žene. U spjevu od 1002 stiha žali ljude neposlušne Božjim nadahnućima i milostima. Kada žučne rasprave među teolozima nisu jenjale, Prosper i Hilarije putuju papi Celestinu I. u Rim da stane u obranu nauke sv. Augustina. Prosper neko vrijeme radi u uredu pape Leona Velikoga. Bio je slavan zbog velikih sposobnosti. Posebno se proču zbog svetosti. Već su ga za života nazivali svecem. Noću je i danju proučavao Sveto pismo, svete oce i kršćansku tradiciju. Bio je svima uzor. Bespoštedno se borio protiv Pelagijevaca koji su naučavali da nema istočnog grijeha ni potrebe spasenja. Napisao je obranu djela sv. Agustina i žestoko raspravljao sa Kasijanom. Žarom i jasnoćom načela pobijedio je neprijatelje. Umro je 463. g. Nakon smrti počelo je njegovo štovanje što dokazuje njegovu veličinu i odanost pravovjerju.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 385-6 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 612-3

266


213. Sveti Protazije, mučenik, † 1. st.

S

veti se Gervazije i Protazije uvijek spominju i slave zajedno. Njihove je tjelesne ostatke pronašao sv. Ambrozije gradeći crkvu u Milanu. Na tlu groblja Porta Vercelliana ispod stare bazilke sv. Nabora i Feliksa 7. svibnja 386. osvanu natpis. Štovanje im je već bilo gotovo zamrlo. Sjećali ih se još tek najstariji. Ostaci su i 18. lipnja prenijeti u baziliku Fausta. Čitavu je noć mnoštvo molilo. A sutradan 19. lipnja položeni su uz veliko mnoštvo naroda u oltar netom sagađene crkve zvane Sveti Ambrozije. Smješteni su u desni dio oltara koji je inače sv. Ambrozije bio predvidio kao svoju grobnicu. Čin svečanog prenošenja relikvija u novu crkvu imao je odjek u čitavom katoličkom svijetu jer će se od tada početi u crkve polagati relikvije i štovati sveci. Štovanje se sv. Gervazija i Protazija veoma proširilo Zapadom. U vrijeme pape Inocencija I. (402-17.) ugledna Vestina sagradila im je crkvu. Imena su i svetkovina tih svetaca brzo ušla u sve kalendare.U 6. st. nepoznati pisac sastavlja opis njihovih muka oslanjanjući se na ugled sv. Ambrozija. Prema legendi oni su blizanci, djeca sv. Vitala i Valerije. Obitelj je kršćanstvu obratio biskup sv. Kajo. Nakon smrti roditelja sve prodaju i daju siromasima. Deset godina žive skromno u kolibi. Kad je Astazije vojskom prošao u rat na Markomane, prijavljeni su kao kršćani. Pošto nisu htjeli žrtvovati mučeni su i ubijeni: Gervazije je podlegao batinama, a Protaziju je odrubljena glava. Zbilo se to najvjerotanije za vrijeme Nerona (53-68.) Relikvije su im ostale netaknute do 835. Kasnije su više puta premještane. G. 1871. nađeni su njihovi ostaci u velikoj vlazi, pa su 1874. postavljeni u novu kustodiju. Blagdan im je 19. lipnja i 14. svibnja. Koliko su važni svjedoči i to što su uvedeni u Litanije svih svetih. Internet, Santi e Beati Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 631-2

267


214. Sveti Revokat, mučenik, † 202.

U

opisu mučeništva afričkih mučenika 202. g. spominje više mučenika. Giocondo, Saturnin i Artazije živi su spaljeni. Među mučenicima posebno su zapamćeni dvoje robova: Revokat i Felicita, te dvoje mladih: Saturnin i Sekundola. Perpetua, Felicita i Revokat su bili u grupi katekumena, pripravnika za primanje krštenja. Pripravljao ih je svećenik Saturo. Uhićeni su i mučeni u okolici Kartagine. Predviđajući muke i smrt, požurili su se krstiti. Bili su zatvoreni u tajno sklonište sa mnogim drugima. Đakoni Terco i Pomponije prikupljenim su ih novcem otkupili i omogućili kratkotrajnu slobodu. Perpetuin je otac došao i vapio: “Imaj smilovanja prema mojim sjedim kosama, prema onome tko te je odgojio i tko te voli. Misli na braću, na majku i tvoje dijete!” Na koljenima ju je preklinjao i plakao. Bila je trudna i izazivala samilost. A ona je govorila: ”Pripadam jedino Bogu.” Na sudu im je ponuđeno žrtvovati. Pratio ih je đakon Saturo da zajedno s njima dijeli sudbinu, i u ime svih reče: “Bolje je žrtvovati Bogu nego idolima. Govorim u ime svih jer mi imamo istu volju” Svi odgovoriše: ”Imamo istu volju!” Osuđeni su ad bestias, pred divlje zvijeri. Felicitu uhvate porođajni trudovi. Krvnik joj dobaci: ”Ako se sada mučiš, što će tek biti u zubima zvijeri?” “Sada trpim sama, a onda će netko drugi trpjeti u meni”, odgovori. Prolazeći u Arenu pred zvijeri svi rekoše: “Ti sudiš nas, Bog će suditi tebi!” Revokata i Saturnina razdera medvjed.

Luigi Todesco, Storia della Chiesa, sv. I., str. 181-3

268


215. * Sveta Rufina, mučenica, † 252.

R

ufina i Sekunda su sestre rođene u Rimu, kćeri Asterija i Aurelije plemićkog roda. Oba njihova zaručnika Armentario i Verino u progonima za vrijeme Valerijana i Galerija otpaše od vjere. Na otpad su nagovarali i svoje djevojke. Mladići su razgovarali sa upraviteljem Agerilajem i tražili da zaštiti štovanje božanstava. Agerijal naredi vojnicima da pođu za djevojkama. Stigoše ih na Flaminijevoj cesti 14 milja od Rima. Vrate ih u Rim, predaše upravitelju Juniju Donatu koji ih optuži da su prezrele božanstva i napustile Rim protiv volje zaručnika. Zatvore ih odvojene. Treći je dan sudac govorio s Rufinom. Na sva njegova nagovaranja, reče: “Beznadno se trudiš uvjeriti me u dvoje: da žrtvujem božanstvima i izgubim dušu, te da tjelesnom spoznajom muža izgubim djevičanstvo.” Naredi mučenje Rufine pred očima sestre ne bi li je muke sklonile na žrtvovanje. Sekunda upita: “Iskvareni čovječe, mrzitelju kraljevstva nebeskog, zbog čega činiš slavnom moju sestru a lišavaš mene? Mučiš li je zato što je kršćanka i neće žrtvovati? I ja sam kršćanka odlučna ne žrtvovati. Varaš se ako misliš da nisam sposobna podnijeti udarce. Uzmanjka li mi snage, moj će mi Gospodin Isus dati snage po mjeri kojom želim trpjeti za njega. Zašto uskraćuješ meni muke?” Zaprijeti im silom oduzeti djevičanstvo. Sekunda reče: “Kada smo silovane Isus Krist nam daje posebnu nagradu za podneseno nasilje.” Obje bace u tamnicu. Unutra su palili zelen da se muče gustim dimom. Gdje su stajale mučenice dim je skretao. U jakom im se svjetlu ukaže Isus. Tada ih bace u vrelo ulje, potpirujući vatru dok se ulje nije potrošilo, a one stajahu neozlijeđene. Prefekt se čudio i na kraju ih dade baciti u rijeku Tiber kamenom o vratu. Mučenice su slobodno hodale po vodi. Valovi ih doniješe do kopna. Su-

269


dac ih vrati plemiću Agesilaju. Ovaj ih odvede u šumu i baci zvijerima. Plautila, vlasnica šume vidje ih u snu, nađe ih i pokopa. Ubijene su 10. srpnja 252.

Leggendario, str. 441-50

270


216. Sveti Rustik, mučenik, †303.

N

adbiskup sv. Karlo Boromejski svečano je u Bergamo, sjedište svoje biskupije doveo relikvije sv. Firmija i Rustika. Firmije je nekada bio patricij u Bergamu koji se odlikovao pobožnošću i djelima ljubavi prema siromašnima. U to je vrijeme car Maksimijan pokrenuo okrutne progone protiv kršćana. Progonima su zahvaćeni Milano i okolica. Firmije je optužen i trebao je pred sudom odgovarati zbog svoje vjere. Saznavši Rustik zato i videći već Firmija vezana lancima, u namjeri da ohrabri uhićenoga i učvrsti da ne bi otpao od vjere, poče vikati: “I ja sam kršćanin”. To je bio dovoljan razlog da i njega uhite, vežu lancima i povedu pred cara. Čim je predveden, car nastupi u svoj svojoj bahatosti. Svašta im je obećavao prestanu li vjerovati u Boga. Ničim ih car nije uspio odgovoriti od vjere. Otvoreno su govorili: “Mi smo kršćani. Pravi kršćani znaju umrijeti, ali nikada zatajiti svoju vjeru.” Na tako postojano držanje, preostala je samo smrt. Ubijeni su na obali rijeke Adige 303. g. Tijela su im bačena da ih kršćani ne bi štovali, ali su ih pobožni kršćani iz Bergama odveli lađom i pokopali.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 483-4 Bibl. sanctorum, sv. V., str. 634-41

271


217. Sveta Sabina, djevica, mučenica, † ?

njoj nemamo sigurnih i jasnih podataka. Govori se o Sabini kćerki nekog Heroda. Ona je bila mučena u Rimu. Govori se i o Sabini, supruzi nekog Valentina, prijateljici djevice Serapije koja je podnijela mučeništvo u Rimu mjesac dana kasnije kod prefekta Elpidija u vrijeme cara Adrijana. U svakom slučaju radi se o kr šćanskoj mučenici koju povijest pamti zbog njene odlučnosti, hrabrosti i sigurnosti u vjeri. Smatra se zaštitnicom protiv krvarenja vjerojatno zato što su se zbili čudesni dogođaji za njenog okrutnog mučenja.

Rino Cammilleri, Il grande libro ..., str. 56

272


218. * Sveti Sabin, biskup mučenik, † 304.

S

veti Sabin je bio biskup Asizija kada su bili progoni cara Maksimijana Erkuleja. Biskup je optužen i uhićen da puk odvraća od štovanja božanstava. Više ga sudaca istražitelja ispitivalo i svaki mu je odredio dio posebnih muka. Čak je prisiljen gledati mučenje dvaju svojih đakona Marcela i Ezuperancija. Zatim su ga odveli pred lik božanstva da im oda počast. Bilo je dovoljno istresti na žar zrnce tamijana. “Moje ruke, reče mučenik, stavljaju tamijan samo u čast Boga živoga, ne vašim nakazama.” Tada sudac naredi da mu odsjeku ruke. “Bolje je, reče Sabin, ići u nebo bez ruku, nego li s obje ruke biti bačen u pakao.” Kako su mučitelji ponavljali mučenja, tako je mučenik ponavljao iskaze vjere. Videći da se uzalud trude, odvedoše ga u Spoleto, vezaše za stup i izbičevaše. Od rana i krvarenja umre 304. godine.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 795.

273


219. Sveti Samuel, prorok, 9. st. pr. Kr.

P

rorok u biblijskom hebrejskom smislu znači “pozvani glasnik”, a prema grčkom “profetes”, “čovjek koji govori u nečije ime”. Proroke Bog poziva u svoju službu da objavljuju njegovu poruku. Svijesni su Božjeg poziva i ne mogu se usprotiviti. Prva i Druga knjiga o Samuelu ili Prva i Druga knjiga o kraljevima opisuje događaje u Izraelu od monarhije do Davida (†970.) Najviše se govori o Davidu i pravi bi naslov mogao biti “Knjiga o Davidu.”. Izraelska se plemena ujedinjuju kad su ih ugrozili Filistejci. Samuel je skromni prorok, po drugom izvještaju sudac i narodni vođa. Knjiga želi pokazati kako je pravi kralj Izraela Jahve. “ŠemEl” – Samuel, znači “ime Božje”. Elkama u to vrijeme ima dvije žene: neplodnu Anu i plodnu Peninu. Svake su godine išle u Hram pokloniti se Jahvi. Ana se žalosna molila za potomstvo. Uslišana je i djetetu nadjene ime Samuel što znači “izmoljen od Boga”. Nije dolazila u Hram dok se dijete ne odbi od prsiju da ga prema zavjetu ostavi u Hramu. U Hram priniješe junca, brašna i vina, sina izruči svećeniku Eliju. Svake se godine išla u Hram pokloniti Bogu i donosila sinu haljinu. Ana kasnije rodi još tri sina i dvije kćeri. “Samuel je rastao pred Jahvom.” Spavao je uz Kovčeg zavjeta. Triput začuje poziv Božji. “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!”,odgovori. Eliju proreče veliku kaznu zbog grijeha njegove djece. Filistejci zavojštiše i pobiju tri tisuće Izraelaca, kasnije trideset tisuća pješaka, oteše i ostat će kod njih dvadeset godina Kovčeg Zavjetni. Elije umre u 50. godini. Samuel je molio i prinosio žrtve da ih Bog poštedi Filistejaca. Svoje sinove postavi sucima. Pošto nisu bili pravedni, htjedoše kao ostali narodi imati kralja. Kraljem izabraše Šaula. Šaul okrenu leđa Bogu. Bog ga napu-

274


sti. Samuel potiÄ?e narod da sluĹži Bogu i Davida pomaza za kralja. Vidio je dvoboj Davida i Golijata i sjajnu Davidovu pobjedu. Kada je Samuel umro, sav ga je narod oplakivao. Pokopan je u rodnom kraju Rami.

Biblija, Stvarnost, Prva knjiga o Samuelu, str. 217-239

275


220. Sv. Sante OFM, † 1394.

S

in je Gianndomenica i Eleonore Ruggeri. Rođen je u Montefabri kod Urbina 1343. Krsno mu je ime Giansanto. Studirao je gramatiku i pravo u Urbinu. Prihvati vojnički poziv.U 20.godini napadne ga neki rođak. U samoobrani rani ga i od posljedica umre. Potresen rođakovom smrću, napusti vojnički život i 1362. pristupi franjevcima kao obični sluga u samostanu Scotaneto. Ponizan čini pokoru, središte je njegova života sv. Misa, Presveti Oltarski sakramenat i Bogorodica. Zbog znanja i vrlina učitelj je franjevaca laika. Molio je Boga da na njega prenese boli koje je nanio ubijenom rođaku. Bio je uslišan. Na desnoj mu se nozi otvorila rana koju je nosio čitavog života. Umro je 1394. Pripisuju mu se čudesa za života i nakon smrti. Glas se o njegovoj svetosti širio te nalogom Kongregacije 1769. urbinski biskup otvori i prepozna njegove smrtne ostatke i ugradi ih pod oltar kapele podignute njemu u čast. Papa Klement XIV. 1770. odobrava mu štovanje, a 1822. njegov je blagdan prenijet i na druge gradove. I ovo je zoran primjer kako se i nakon tragičnih dogođaja u životu čovjek može izdignuti i iskupiti. Za svakoga ima nade dok je živ.

Bibl. sanctorum, sv. XI., str. 638

276


221. Sveti Sebastijan, vojnik mučenik, † 282.

R

ođen je u Milanu. Otac mu je iz Narbone u Francuskoj, majka iz Milana. Kršćanski je odgojen. Po primjeru oca prigrli vojnički poziv. Šef je tjelesne straže rimskih careva. U tom svojstvu ima pristup svugdje. U vrijeme cara Dioklecijana mnogo je kršćana uhićeno. U slobodno vrijeme Sebastijan ih posjećuje u zatvorima i hrabri. Sebastijan se proču osobito kada na sud dovedoše dva brata: Marka i Marcelina. Sudac ih je bogate i već obiteljske ljude na sve načine odvraćao od vjere. Odvraćali ih roditelji, supruge i rodbina. Sudac njihovim prijateljima ostavi mjesec dana slobodnog vremena da ih nagovore na otpad. Kada se činilo da su uspjeli, nastupi Sebastijan. Tako je oduševljeno govorio o vjeri, te braća ostaše vjerni. Obratiše se i njihovi roditelji. Čak zatvorski čuvar sa mnoštvom uhićenih kršćana Nikostrat i njegova nijema žena Zoe koja na Sebastijanovu zapovijed čudesno progovori. Obrati se i sudac Kromacije, sin mu Tiburcije, sva njihova obitelj. Marko su i Trankvilin izabrani za đakone, Trankvilin je zaređen za svećenika. Pohodi ih papa Kajo. Svi podniješe mučeništvo, na životu osta jedino Sebastijan. Sebastijana dovedoše na sud. Kada nije odstupio, osuđen je na strelice. Vezaše ga gologa o stup nasred trga i izgađaše strelicama. Gospođa ga Irena riskirajući život oslobodi, odvede kući. Njegovala ga je i prizdravi. Ne htjede pobjeći iz Rima na savjet i uz pomoć prijatelja časnika. Sebastijan potraži cara u hranu boga Sunca i ukori zašto ubija nevine građane. Car ga dade željeznim motkama raščupati. Umro je 20. siječnja 282. g. Kršćani mu ostatke pokopaše u Via Appia kraj katakombi. Nad grobom je sagrađena slavna bazilika, obdarena mnogim povlasticama za hodočasnike. Bazilika se proču po ozdravljenjima. U 8. st. u Rimu izbi kuga. U nedostatku lijekova, grad se obrati sv. Sebastijanu. Kuga presta. Zato se sv. Sebastijana časti kao zaštitnika protiv kuge. Njegovo je ime ovjekovječeno i u Litanijama svih svetih. Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 55 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv.I., str. 37-8

277


222. Sveti Sergije, mučenik, † 4. st.

S

veti Sergije i Bako mučenici, uvijek se spominju i slave zajedno. Časnici su na dvoru cara Maksimijana. Mnogo pretrpješe od časnika koji su bili pogani i neprestano ih tužakali caru. Nisu posjećivali lupanarije, mjesta masovnih orgija. Kada nisu popuštali u vjeri, uhićeni su i zatvoreni. Čak su optuženi za homoseksualnost. Da ih ponize vukli su ih gradom presvučene u ženske haljine. Iz Rima su poslani u Siriju, gdje je Bako bijen volovskim žilama i od posljedica umre u gradu Barbalisu. Sergiju nataknuše cipele s čavlima koji su virili i natjeraše da hoda do grada Resfa na rijeci Eufratu. Na kraju mu je odrubljena glava. Mjesto se po njemu prozvalo Sergiopolis i u vrijeme cara Justinijana posta jedno od najslavnijih hodočasničkih mjesta Istoka. Tamo je hodočastio i car Kozro II. Sveti Sergije, Bako i Teodor bili su vrlo omiljeli i čašćeni sveci u vrijeme bizantskog carstva kao zaštitnici vojnika. Prikazuju ih kao rimske ratnike sa palmom i mačem. Časte se 7. listopada, vjerojatno na dan njihova mučeništva.

Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 344 Leksikon ..., str. 526

278


223. Sveti Severin, opat, † 107.

Ž

ivio je u vrijeme barbarskih upada. Ne zna se za porijeklo. Za sebe je znao govoriti samo: “Sluga sam Božji.” Život mu je opisao učenik Egip. Toliko je ljubio Boga da bi i od same pomislli na grijeh drhtao. Mir je našao u samostanu sv. Mauricija u Valese. Brzo je napredovao u nauci, pobožnosti i krepostima. Zato vrlo je mlad izabran opatom i dugo je vodio monašku zajednicu. Mnogi su dolazili k njemu po savjet, čak i kralj Klodvig pogođen neobuzdanom groznicom posla k njemu svoje poslanstvo. Bio je pozvan kralju u Pariz. Njegova mu je zajednica dozvolila izlazak. Na Eulaliju koji se nije micao ni govorio. Klečeći je molio nad biskupom i reče: “Digni se i primi dar govora da možeš poučavati svoj narod nebeskim stvarnostima.” Biskup se dignu zdrav. Nedaleko Pariza sretne gubavca koji zatraži pomoć. A Severino reče: “Klekni, zazovi Isusa i pomoćće biti dana.” Gubavac klekne i digne se zdrav. Kada je stigao kralju Klodvigu u Pariz, prostre svoj plašt nad krevetom bolesnog kralja. Kralj klikne: “Vidim da je glas bio manji od onoga što gledam i doživljavam.” Kralj ga je na sve načine htio zadržati na dvoru. A svetac reče kako traži nemoguće, ali može učiniti moguće: pomagati siromasima, osloboditi zarobljene i zatvorene i otputova. Na povratku naiđe na dva svećenika koji su činili mnogo dobra i živjeli nesređeno. Zadrža se kod njih i pouči svojim primjerom mističnom životu. Zagrli ih u namjeri da ujutro rano nastavi put, ali ga te noći Bog uze k sebi.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 103-4

279


224. Sveti Sigismund kralj, † 523.

B

io je prvi barbarski kralj Galije koji se obratio na kršćanstvo. Inače sin Kundobalda kralja Burgundije a upravljao je dijelom kraljevstva i u Genevi. Sveti ga biskup Avit iz Beča krstio. Oca je naslijedio 516. godine i veoma se zauzimao za iskorjenjenje Arijevog krivovjerja. O tome je pisao i bizantskom caru Anastaziju. Postigao je veliko vjersko jedinstvo u Galiji. Primjer je revnim svećenicima. Ali u opasnosti od vlastite pratnje. Još za očeva života poveća glasoviti samostan u Agaunu. Sa šesnaest donacija dariva samostan. Osobito je nastojao da bogoslužje bude dostojanstveno. Bečki biskup Avit njegovom pomoću 517. sazva koncil u Epaoni. Koncil je uz ostalo zabranio svećenicima držati lovačke pse i ptice. Iz prvog je braka imao sina Sigerika kojega druga žena nije podnosila. Optužila ga mužu da ju je htio ubiti. Kralj nekad navikao ubijati, u naletu srdžbe dade Sigerika ugušiti pred svojim očima. Savjest ga je tako mučila. Ni kajanje mu nije pomoglo. Nalegnut nad mrtvo sinovljevo tijelo poče bezutješno očajavati. Da bi našao kakav takav mir povlači se u samostan Augaun u Švicarskoj koji je sam bio utemeljio. Dade se na veliku pokoru. U samostanu razdijeli monahe na grupe da danonoćno molitvom slave Boga. Ubojstvo je uzrokovalo duboke psihičke posljedice. Teodorik Veliki, djed ubijenog mladića napusti pokrajinu pred nadolazećim Francima. Tada pade Borgonja posljednja njemačka kraljevina u Galiji. Pade i Sigismund kojega zajedno sa ženom odvede franački kralj Klodomir i sve ih 523. godine kod Orleansa baci u cisternu koja je po njemu dobila ime. Sigismundovo je tijelo tek 1366. prenijeto u Prag. Slavi se 1. svibnja. Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 98 R. Berkastel, sv. VII., str. 128-30

280


225. Sveti Sisinije biskup, † 304.

vrijeme cara Maksimijana Saturnin i Sisinije su zbog uzorne vjere i pobožnosti uhićeni i suđeni. Osuđeni su na prisilni rad gdje su trebali prenositi pijesak za gradnju carskih termi na Viminalu. Đakon se Sisinije s drugim kršćanima brinuo za osuđenu baću. Izdajice su ga prokazale i tužile prefektu Laodiciju. Prefekt se na njemu iskalio i bacio u Mamertinsku tamnicu. Ondje je svojim držanjem obratio na kršćanstvo velik broj vojnika rimske carske garde. Sisinije su i Saturnin zbog toga podvrgnuti posebnom ispitivanju u hramu Telude. Odbili su žrtvovati božanstvima. Na njihovu odlučnost obratili su se čak i neki članovi suda. Obojici je 304. na Nomentanskoj cesti odrubljena glava. Na svom ih je imanju sahranio bogati Rimljanin Trason. Kasnije je na tom mjetu podignuta bazilika izvan Porta Collina. Papa ih Damaz (36684.) veliča posebnom pjesmom od koje je dio uklesan na njihovu grobu. U novije doba, za vrijeme pape Pija X. (†1930.), sagrađena je na tom mjestu nova župna crkva posvećena sv. Saturninu, pa se tako i danas čuva spomen na dva slavna mučenika.

Josip Antolović, Duhovni velikani, I., str. 537.

281


226. Sveti Skriptor, mučenik, † 4. st

R

ođen je u gradu Arlesu u Francuskoj. Njegovo je zanimanje bilo pisanje. Bio je, dakle, bilježnik, zvali ga Skriptor, a pravo mu je ime Genazije. Nije bio kršten. Kad se upoznao s kršćanskim istinama želio se krstiti. Upisao se među katekumene, pripravnike za primitak krštenja i ostalih sakramenata. Jednom mu sudac naredi da svojom rukom napiše nalog o općem progonu kršćana. Baci slomljenu pločicu i napusti pisarski stol. Sudac naredi vojnicima neka ga slijede i ubiju gdjegod ga zetekli. Genazije potraži biskupa i zamoli da ga krsti zbog smrtne opasnosti. Ne bih htio s ovog svijeta bez krštenja. Biskup reče: “Ne boj se, drago dijete, ako izgubiš život iz ljubavi prema Kristu, zadobit ćeš vječni život po krštenju krvi.“ Genazije ohrabren biskupovim riječima, prijeđe rijeku, vrati se i pridruži sudskim službenicima. Na mjestu ga ubiše i ostaviše njegovo tijelo. Kršćani ga preuzeše, preniješe preko rijeke i tako je sveti mučenik obje strane rijeke posvetio, svojom krvlju i svojim grobom. Sveti Hilarije, biskup toga grada pripovijeda čudo koje se zbilo po njegovu zagovoru pred njegovim očima.

Bibl. sanctorum, sv. XI., str.

282


227. Sveti Stjepan Prvomučenik, † 1. st.

M

eđu sedam đakona koje su apostoli odabrali, najugledniji je bio Stjepan. Za njega se kaže da je Duh Sveti u njemu radio čudesa. Zbog velike su ga revnosti zamrzili Židovi. Kad je spomenuo kako su Židovi kamenovali proroke i ubili Isusa zbog tvrdoće srca, prekipjelo im je. Bacili su ga iz grada i kamenovali. Stjepan je proglasio Raspetoga spasiteljem. “Onoga koga ste vi razapeli, njega je Bog uskrsnuo.” Čudesna spoznaja! Bio je jedan od Sedamdesetdvojice Isusovih učenika. Slobodnjaci nisu mogli odoljeti Duhu koji je govorio u Stjepanu. Nađoše lažne svjedoke da je govorio protiv Mojsija i protiv Boga. Bio je osuđen od Sinedrija. Porijeklom je Grk, Stepfanos. Revan, govornik, spretan administrator, socijalni radnik. Propovijedao je na trgovima i u sinagogama. Na opću viku protiv njega odgovori: “Vidim otvoreno nebo i Sina Božjega gdje stoji s desne Božje:” Pod kamenjem Stjepan moli: “Gospodine Isuse, primi duh moj!” I izgovori posljednje riječi: ”Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Sve je to promatrao Savao. Herod Agripa da se svidi Židovima 41. g pojača progone protiv kršćana. G. 42. pogubi Jakova Starijeg, zatvori Petra, ali ga anđeo oslobodi. Jakov Mlađi posta biskupom Jeruzalema koga 62. strovali sa Hrama i dokrajči kamenovanjem. Kršćani se razbježaše, najviše u slavnu Antiohiju, treći grad carstva po veličini sa 500 tisuća žitelja i zidinama debelim sedamnaest metara. Umjesto Jeruzalema posta sjedište kršćanstva. Stjepan je nazvan Protomartir, Prvomučenik. Slavi se 26. prosinca, drugi dan za Božićem. Uživa najveću slavu među kršćanskim svecima. Prema legendi 400 godina kasnije, palestinski svećenik Lucijan u viđenju sazna gdje je pokopano Stjepanovo tijelo. Prevezeno je u Rim i pokopano uz tijela sv. Lovre, zato ih često prikazuju zajedno.

Josip Antolović, Duhovni velikani, II., str. 616-21

283


228. Sveti Stjepan papa mučenik, † 200.

R

imljanin je po rođenju. Odlikovao se sposobnostima, služio je kao nadđakon papama sv. Korneliju i sv. Luki. U vrijeme careva Valerijana i Galerija proživio je progone. Svećenicima je zbog opasnosti po život izvan crkve zabranio nositi svećeničko odijelo. Mnoge je obratio. Lucili, kćeri tribuna Nemesije dao je dar vida. Car Valerijan dade ubiti Lucilu i mnogo kršćana. Papa Stjepan zbog opće opasnosti poziva kršćane u katakombe. Uhitiše Papu i neke kršćane. Pozvaše ih u hram boga Marta na žrtvovanje. Na Stjepanovu molitvu udari grom i razbi lik božanstva. Papa ode slobodan ali su ga kasnije vojnici za vrijeme mise uhitili i odrubili mu glavu. Pokopan je kraj javne ceste na Kalistovom groblju 2. kolovoza 200. Prema nekima je mućenik, prema drugima nije. Crkvom je upravlajo tri godine (254-7.) Njegova je velika zasluga što je utvrdio primat rimskog biskupa. U njegovo se vrijeme raspravljalo o ponovnom krštenju. Afrički su biskupi na čelu sa sv. Ciprijanom smatrali da krštenje u krivovjerju nije valjano. Papa Stjepan, teolozi Istoka i Zapada smatraju ga valjanim. Samo je smrt pape Stjepana i Ciprijana spriječila raskol. Papa je Stjepan smatrao Petrovu stolicu, dakle Rim, sjedištem biskupskog prvaka, odnosno papinstva. Kad se u Srednjem vijeku opet razbukta rasprava o tome, primat će braniti pape Grgur VII. i Inocent III. Prema nekima je papa Stjepan osnivač Hvarske biskupije. Njemu je u čast podignuta crkvica na Sustipanu kod Dubrovnika.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 139 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 469-70

284


229. Sveti Šimun, apostol, † 1. st.

Š

imun i Juda braća su Jakova Mlađega, sinovi Kleofa i Marije, rođaci svete Djevice Marije. Šimun je imao nadimak Kananej, a sv. Luka ga naziva Zelota, Revnitelj čime se razlikuje od Šimuna apostola. Gorio je za narodnu stvar. Isus ga je privukao k sebi. Iza Duhova uputi se u Egipat. Kasnije se s Judom sreo u Perziji. Bili su silni govornici. Mogli su ušutkati poganska vjerovanja i ismijati idolatrijske svećenike. Pred njima su, tako reći, padali idoli. Kralju su u Edesi donijeli Kristovo pismo i sliku. Obratili su kraljevsku kuću i mnoge državne visoke službenike. Osnivali su svugdje kršćanske zajednice čak i u Babiloniji. Kada je Bog dopustio, idolatrijski su ih službenici uhitili i oba prepilili. Za Šimuna se kaže da je bio proboden i rasječen. Judu su mučili strelicama. Mučeništvo podniješe u Senamaru. Nakon njihova mučenja sruči se neviđena oluja na mjesto uz sijevanje i treskanje gromova koji usmrtiše njihove krvnike. Relikvije su im kasnije prenijete u crkvu sv. Petra u Rimu. Štuju se 28. listopada.

Giovanni Storni, str. 661-2

285


230. Sveti Šimun prorok, † 1. st.

V

idio je kako ljudi svojim silama ne mogu ostvariti smisao života. Očekivao je spasenje, Božji zahvat u povijest. Molio je da ne umre prije no što vidi Spasitelja. Pun je mudrosti, pravedan i bogobojazan, pun Duha Božjega. Kad Josip i Marija doniješe Isusa u Hram, potaknut Duhom Božjim, prepozna Dijete, uze u naručaj i zapjeva od sreće: “Sad možeš otpustiti svoga slugu u miru, Gospodine!”Carevi su u Carigradu skupljali umjetnička djela i relikvije svetih želeći Carigrad učiniti sličnim Rimu. Tijelo je sv. Šimuna tako iz Palestine prenijeto u Carigrad. Car Justin II. gradi 570. crkvu za tijelo sv. Šimuna. Još je u 13. st. tijelo bilo u Carigradu.Neki mletački plemić vraćajući se lađom iz Sirije ponese tijelo sv. Šimuna. U Zadru ga zaustavi oluja. Dok se popravljala oštećena lađa, plemić se razboli i skloni kod pustinjaka. Da mu tijelo ne uzmu, izjavi da je to tijelo njegova pokojnoga brata. Do odlaska pokopa tijelo na obližnjem groblju. Kad je umro, redovnici nađu dokumente iz kojih se vidjelo da je to tijelo sv. Šimuna. Odmah u gradu poče javno štovanje. Podigoše mu crkvu, izvade tijelo iz kamenog sarkofaga iz 13. st. i polože u novi, napravljen od zaplijenjenih i rastopljenih turskih topova 1368. g. Sarkofag je svjetske ljepotte, djelo milanskog zlatara Francesca. Naručila ga je hrvatskougarska kraljica Jelisava i darovala 250 kg srebra. Izrađen je 1380. u Zadru o čemu svjedoči gotski natpis na škrinji. Tijelo je sv. Šimuna neraspadnuto i dika Zadra.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I., str. 377-80

286


231. Sveta Tabra mučenica, † 425.

gradu Casier bio je utemeljen drevni benediktinski samostan sv. Teonista, Petra i Pavla. Casiser je bio obrambena utvrda Trevisa. Na ostacima je samostana u 17. st. podignuta Župna crkva kojoj su suzaštitnici sv. Teonist, Tabra i Tabrata. Zaštitnikom su grada i biskupije Tevisani proglasili sv. Liberala. Pokopan je u kripti katedrale u Trevisu zajedno sa sv. Teonistom, Tabrom i Tabratom. Njih su bili ubili Arijevci 425. na mostu rijele Sile kod Musestre. Provalom Huna i Longobarda kršćani su im ostatke prenijeli u Treviso i pokopali u katedrali. Na glavnom oltaru u katredrali u Trevisu tri poprsja su likovi troje mučenika, djelo Tullia Lombardo iz 1506. Iako ništa posebno ne znamo o mučenicima, jasno je da su gorjeli od žive vjere i bili spremni podnijeti muke i smrt.

Internet, Santi e Beati

287


232. Sveti Tabrata mučenik, †425.

I

me Tabra i Tabrata su vrlo neobična i nepoznata. Različitost imena može značiti da su bili različita spola. O njima znamo vrlo malo kao što piše gore. U crkvi Campo Croce bila je nekada prastara kapela koja je pripadala benediktinskom samostanu. Zaštitnik je Mogliana bio sv. Teonist koji je kao biskup nakon jedne misije u Njemačkoj podnio mučeništvo 380. godine. Bio je biskup u Altino. Crkva je sagrađena u 19. st. Još su vidljivi dijelovi gotičke arhitekture. Na oltarnoj pali glavnog oltara slikara Palma Giovanne (†1628.) prikazano je Uznesenje Marijino na nebo, te glavni sveci koje štuju u onoj župi: sv. Teonist, sv. Tabra i Tabrata. Ubili su ih Arijevci 425. godine na mostu rijeke Sile kod mjesta Musestre. Dio im je relikvija preko Venecije dospio u Vodnjan.

Internet, Santi e Beati

288


233. Sveti Tadej, apostol, † 1. st.

J

uda Tadej ili Jakovljev, ili kako kaže Ivan “ne onaj Iškariotski koji je bio izdajica”. On je Isusu postavio pitanje: “Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?” Isus odgovori: “Ako me tko ljubi, držat će moju riječ i moj će ga Otac ljubiti, kod njega ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. Ovo sam vam govorio boraveći među vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas što sam vam rekao.” (Iv 14, 23-26). Dakle, naš je ispravan život slušanje i nasljedovanje Isusa! Sveti Juda Tadej napisao je kršćanima jednu poslanicu u kojoj se naziva “sluga Kristov”. Izuzetno je zauzet zbog krivovjerja i nemorala. Nakon ubojstva njegova brata Jakova 62. g., nastavlja bratovo djelo. Upozorava na opasnost po mlado kršćanstvo. Propovijedao je sa Šimunom apostolom u Siriji, Mezopotamiji, Armeniji i Perziji. Mučen je i ubijen toljagom kod današnjeg Beiruta. Štovanje mu se osobito širilo nakon objave sv. Brigiti kako mu se Isus pred svoju smrt jadao. Posebno se štuje u Austriji i Poljskoj. Ime Tadej, Tadija,Tadeus je vrlo često. Relikvije mu se čuvaju u Reimsu i Toulouzi. Zazivaju ga u beznadnim situacijama. Slikaju sa toljagom ili likom Krista. Blagdan mu je 28. listopada.

Giovanni Storni, str. 661-2 Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 435-6 Rino Cammilleri, str. 396-7

289


234. Sveti Teodor, mučenik, † ?

vrijeme progona, Teodor je tješio kršćane. Očito je osvjedočeni vjernik. Vadio je i pokapao odbačena tijela kršćanskih mučenika uz rijeku Anciru. Dok je jednog dana bio s prijateljima na pikniku na livadi Malos, pozva k njima svećenika Frontona da im se pridruži. Taj se prestraši sumnjajući u iskrenost Teodora. I darova mu zlatni prsten da sagradi na tom mjestu kapelu u čast svetih mučenika. Svećenik je neodlučan odlagao. Kada su gradom sedam zavjetovanih djevica konopom oko vrata vukli iza Dianina kipa: Teluzu, Aleksandru, Fainu, Klaudiju, Eufraziju, Matronu i Julitu, i sve ih s kamenom o vrat strovališe u jezero, Teodor izvadi i počasti tjelesa svetih mučenica, ali ga upravitelj Teotekno uhiti, a tjelesa dade spaliti. Teodoru u znak hrabrosti što je izvadio tjelesa, ponudi da bude svećenik Sotone. Teodor se nazočnima obrati kao kršćanin i rasrđeni ga upravitelj dade ubiti. Frontone, predvođen neobjašnjivo jednim magarčićem, mogao ga je prevesti i pokopati upravo na mjestu koje mu je svojevremeno Teodor bio pokazao.

Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 360-1

290


235. Sveti Teodor opat, †?

T

eodor je porijeklom iz Carigrada. Još je kao mlad doživio glad i žeđ za duhovnim. Ostavlja svijet. Dobiva nadimak Trinas jer je posjedovao posjedovao kožu kojom je pokrivao tijelo. Njegova je svetost potvrđena čudesima. Ozdravljao je od svake bolesti i oslobađao opsjednute. Nakon njegove smrti mnogi su hodočastili na mjesta gdje je živio. Prema predaji, nakon njegove smrti, iz kožnatog je pokrivala izlazila tekućina koja je liječila svaku bolest. Štovanje mu je na Zapadu neopoznato dok nije uveden u Rimski martirologij sa mnogim pohvalama. Blagdan mu se slavi 20. travnja, vjerojatno na dan njegove smrti. Isti ga dan spominju i bizanstki Sinasariji. Danas bespoštednoj trci za materijalnim, osobiti je znak.

Internet, Santi e Beati

291


236. Sveti Teodor, vojskovođa, † 300.

R

ođen je u Siriji u kršćanskoj obitelji. U vrijeme progona za cara Galerija vojnik Teodor prebačen je sa svojim trupama u Maseju na Pontu u današnjoj Grčkoj. Carskim je zakonom naređeno da svi vojnici moraju štovati božicu Cibelu. Takav zakon zateče i Teodora. Teodor kao uvjereni kršćanin odbi se pokoriti takvom zakonu. To će ga stajati života. Znamo da su ga ubili, ali na koje je sve načine mučen, ostaje nepoznatim. Pošto je bio veoma štovan zbog svoje hrabrosti i vjere, pretpostaviti je da je bio grozno mučen. Prije sv. Marka sve do 13. st. bio je zaštitnik Venecije. Predaja kaže kako mu je ostavljeno vremena da se predomisli za otpad od vjere. Svetac jedne noći ode zapaliti hram božice Cibele u kojem je trebao žrtvovati i otpasti od vjere. Obećaše mu oproštenje i velikosvećeničku službu ukoliko žrtvuje. Svezaše ga o drvo, šibahu, razdirali ga kandžama i potpaljivahu bakljama. Na kraju je bačen u vatru. Umro je 9. studenoga 300., ali mu ni kosa nije bila oštećena. Tijelo mu je prenijeto u Carigrad. Predaja je slična ili se poklapa nekad sa drugim sv. Todorom iz Ancire, pa se u pomanjkanju preciznih informacija iste stvari pridaju obojici. Ali zajedničko im je nepokolebljiva vjera, svetost i mučeništvo.

Rino Cammilleri, Le vite dei santi, str. 344-5

292


237. Sveti Teofan, mučenik, † 780.

C

ar Leon IV. Khazar (775-780.) od oca cara Konstantina V. nije naslijedio mržnju prema štovateljima slika i kipova niti ga je mogla drugačije uvjeriti carica Irena. U Velikom tjednu godine 780. uhićeni su neki časnici kraljevske pratnje zato što su kao vjernici štovali slike svetih mučenika i ugodnika Božjih. Na kraljevsku su zapovijed pretučeni štapovima, ošišani na stidnim mjestima i tako bestidno provedeni gradom. Teofan je bio toliko isprebijan te je podlegao od zadobivenih rana. Drugi su oslobođeni 8. rujna 780. jer je umro car progonitelj štovatelja svetih slika. Nije jasno zašto je Baronio u svojem Martirologiju Teofana pribrojio mučenicima 4. prosinca, a mučen je bio u velikom tjednu. Vjerojatno je Teofan bio časnik ili neki visoki dužnosnik carske pratnje. Drugi se zlostavljani ne slave u carigardskoj crkvi.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 321-2

293


238. Sveta Teodozija, djevica mučenica, † 307.

M

učenica je iz Cezareje u Palestini. Euzebije Cezarejski u svojoj knjizi Povijest Crkve piše kako je pete godine progonstva kršćana na sam blagdan Uskrsa 6. travnja 307. g. vrlo pobožna djevojka iz Tira i druge djevojke s njome, ne navršivši još ni osamnaest godina, pristupila uhićenima koji su stajali pred sudom izjavljujući javno da je kršćanka želeći im tako pomoći i preporučiti im se u molitve kada budu kod Gospodina. Vojnici je odmah pograbe i predvedu sucu Urbanu. Odbi žrtvovati idolima i zato sudac odredi da je imaju udarati po bokovima, prsima i kostima. Mučenica je stajala nasmiješena i ozarena lica. Kada je i drugi puta odbila žrtvovati, bace je u more. U moru osta neozlijeđena. Zatim je bačena pred zvijeri u Areni. Uvijek neozlijeđena, na kraju joj odrube glavu. Svetkovina joj je 2. travnja. Ponegdje je štuju 3. 4. ili 29. svibnja, vjerojatno prema prjenosu relikvija u pojedina mjesta.

Bibl. sanctorum, sv. XII. Str. 286-7

294


239. ** Sveti Teodozije, opat, † 444.

P

otomak je bogate obitelji iz Antiohije. Otišao je u pustinju i napustio bogatstvo. Nastanjuje se na brdu u pustom kraju jugoistočno od grada Rhososa nedaleko od mora. Provodi strogi život, spava na tlu, obučen kozjom kožom. Teodoret za njega kaže kako je bio vrlo discipliniran i uzor sljedbenicima. Nosio je željezni lanac oko vrata, ruku i bokova. Nije se češljao. Kosa mu je sizala do tla pa ju je morao pričvrstiti oko tijela. Neprekidno je molio i pjevao psalme. Posve je ovladao tjelesnim strastima. Stalno si nametao nove pokore. Izrađivao je rešeta i košare, sjekao šumu i obrađivao zemlju. Glas se o njemu proču nadaleko. Mnogi su došli željni nasljedovati ga. Započe oko njega monaški život. Posebnu je pažnju iskazivao gostima. Uživao je veliki ugled čak i među barbarima. Veoma je preporučivao rad. “Bilo bi smiješno gledati ljude u svijetu kako naporno rade da prehrane sebe, ženu i djecu, za isplatu poreza i pomaganje siromašhih koliko mogu, a da mi stojimo skrštenih ruku i želimo uživati od tuđeg rada.” govorio je svojim monasima. Biskupi su strahovali za njih u osami zbog barbara i savjetovali da se vrate u rodni grad. Teodozije se dade nagovoriti i preseli u grad gdje su uživali veliki ugled u narodu. Umre kratko nakon preseljenja i svečano je sahranjen. Njemu se pridaje čudo da je udarcem štapa o stijenu poput Mojsija samostanu kad je ostao odsječen od vodovoda otvorio izvor vode. Umro je 444., blagdan mu je 5. veljače.

Bibl. sanctorum, sv. XII., ctr. 295-7

295


240. Sveta Teo(do)ra, † ?

N

igdje u literaturi nije bilo moguće pronaći sveticu imenom Teora. Pretpostavljam da je to skraćenica imena Teodora. Teodora pak ima jedanaest i među njima je teško zauzeti stav kojoj od tih pripadaju ovdješnje relikvije. Ima jedna znamenita Teodora Aleksandrijska, čiji je život neobičan, jer je poslije jednog pada u bračnu nevjeru čitav život činila pokoru. No, za relikvije bez atributa i bez boljih mogućnosti istraživanja, nemoguće je pridati pravoj osobi. Sv. je Teodora Alekandrijska umrla 11. rujna oko 490. g. Možda se pak radi o uglednoj gospođi iz Rima. Nije navedena u starim martirologijima, ali ju je Baronije uveo u Rimski martirologij. Blagdan joj se slavi 17. rujna. Njegov se stav temelji na opisu mučeništva sv. Abondija, Abondancija i njihovih drugova mučenika. Prema opisu muka u vrijeme cara Dioklecijana 304. uhićeni su u Rimu svećenik Abondije i đakon Abondancije. Nakon mučenja osuđeni su na smrt. Dok su ih vodili na stratiše na 9. milji Flaminijeve ceste, sretoše senatora Marcijana kojemu svojim molitvama oživješe mrtvog sina. Na to čudo obrate se i krste Marcijan i sin Ivan. I njih su mučili i osudili na smrt. Pobožna ih žena Teodora pokopa jedne na svom imanju na brdu Seratte, druge na groblju “ad clivum cucumeris”. U vrijeme cara Otona III. g. 1001. relikvije su Teodore, Abondija i Abondancija prenijete u crkvu sv. Bartola na otoku, kasnije u crkvu sv. Kuzme i Damijana, a 1583. u crkvu zvanu Chiesa del Gesu’, a relikvije Marcijana i Ivana pohranjene su u katedrali u Civita’ Castellana. Blagdan se prvim mučenicima slavi 16. rujna, vjerojatno na dan smrti.

Leggendario. II. str. 12-47 Bibl. sanctorum, sv. I., str. 34-5

296


241. Sveti Teonist mučenik, † 380. ?

9. se stoljeću spominje Teonist biskup i mučenik. Postoje različiti opisi njegova mučeništva iz 10. i .11. st. Prema jednom je biskup porijeklom sa otoka Namsis. Navodno je sa svojim učenicima Albanom, Ursom, Tabrom i Tabratom preko Milana bio stigao u Galiju. Teonist i preživjeli pratioci posjete kralja Sisemuda. Kada je ušao u zemlju Gota, sa dva je pratioca ostavljen na trošnoj lađi na pučini. Nakon dugog putovanja preko Otranta stigoše do zaljeva Venecije. Goti su ih ubili kod mjesta Attino 30.10. 380. Prema drugom opisu Teonist dolazi iz grada Filipa, sudjelovao je 670. na koncilu u Kartageni. U Trevisu je nakon 11. st. Teonist zaštitnik biskupije. Relikvije mu se čuvaju u Trevisu i u crkvi sv. Lovre u Veneciji. U našim izvorima uz njegove relikvije ne piše “biskup”, pa se može sumnjati, radi li se o relikvijama navedenog sveca biskupa ili je postojao još i neki Teonist samo mučenik.

Internet, Santi e Beati

297


298


242. Sveti Timotej, biskup mučenik, † 97.

R

odom je iz Listre u Likaoniji. Sin je Grka poganina i majke Eunike Židovke. Obratio ga je na svom prvom misijskom putovanju sv. Pavao i postaje mu najmilijim učenikom. Pavao ga, predviđajući smrt, poziva k sebi u Rim u vrijeme drugog sužanjstva 67. g. “Spopada me vruća želja da te vidim. Gledaj da dođeš brzo k meni!” Pavao ga obrezao da se ne zamjeri Židovima. Timotej ga prati na drugom i trećem putovanju. Za njega je zapisano kako je “uživao dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju.” Za prvog sužanjstva sa Pavlom se nalazi u Rimu. Zato i počinju poslanicu Filipljanima riječima: “Pavao i Timotej, sluge Isusa Krista, svim svetima koji su u Filipima...” Nakon prvog Pavlovog sužanjstva Timotej se vraća na Istok. Pavao ga postavlja biskupom u Efezu. Pavao mu kao milom učeniku uputi dvije poslanice. U prvoj ga savjetuje kako mu je biti budnim protiv krivih učitelja, poučava o crkvenoj disciplini, o biskupstvu i kako mu se odnositi prema vlastima. U drugoj mu navješćuje svoj skori svršetak i preporuča vjernost evanđelju. da bude spreman biti razapet s Kristom. Poslanica se smatra Pavlovom duhovnom oporukom. Uza sva nastojanja Timotej kao biskup nije uspio iskorijeniti štovanje Dijane Efeške. Kada je vidio kako na trgu slave božicu plakao je od žalosti. Pogani ga svežaše i vukoše gradom. Kamenovali su ga izvan grada. Ubijen je 97. godine. U popisu se naših relikvija navodi dva puta i “sv. Timotej ap.” Mislim da je to isti sv. Timotej, ali je ispušteno ili izbrisan drugi dio natpisa “Ap/ostoli discipulus – učenik apostola”. Blagdan se slavi 26. siječnja, odmah po blagdanu obraćenja sv. Pavla.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. I. str. 73-4 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 63-4

299


243. Sveti Timotej, mučenik, † 303.

S

pominje se mučenik Timotej u Rimu. Najstarije vijesti o njemu imamo iz zapisa Depositio martirum koji ga spominje na dan 22. kolovoza. Prema tom izvoru grob mu se nalazi u Via Ostia. Vjerojatno je mučeništvo podnio 303. godine. Točno mjesto muka nije poznato. Ali se pretpostavlja da je mučen nedaleko crkve sv. Pavla izvan gradskih zidina. Prema hodočasničkim zapisima 7. stoljeća zajamčeno je kako je njegov grob veoma posjećivan i štovan. O njemu nemamo posebnih pouzdanih vijesti. Navodno je došao iz Antiohije da pomogne kršćanima u nevolji. Odlikovao se velikim znanjem i vjerom. Stavio se na raspolaganje bolesnima i išao svugdje gdjegod je bilo potrebnih. Svojim je propovijedanjem mnoge obratio. Bio je primljen kod pape Silvestra. Prema nekima je učenik sv. Pavla, prema drugima ugledan i obrazovan kršćanin iz Antiohije. Zbog uspješnog propovijedanja lako je došao na udar poganskih vlasti. Osudio ga je prefekt Tarkvinije. Pokopala ga je u svome vrtu hrabra kršćanska Teona. Iz rečenoga se može naslutiti njegova vjera i apostolski žar, kao i postojanost u vjeri kada slobodno podnosi mučeništvo. Blagdan mu se slavio 22. kolovoza.

Bibl. sanctorum, sv. XII. str. 491-2 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 514

300


244. Sveti Toma, apostol, † 1. st.

Ž

idovskog je porijekla. Zvan je i Blizanac. Isus ga pozva za apostola. Iz nekih dogođaja možemo proniknuti njegov karakter. Kad je umro Lazar, Isus se ponovno upućuje prema Jeruzalemu, apostoli ga odvraćaju, a Toma reče: “ Hajdemo i mi da umremo s njime!” Kakva ljubav! Kad Isus na Zadnjoj večeri najavljuje odlazak Toma kaže: “Gospodine, ne znamo kamo ideš...” Isus: “Ja sam Put, Istina i Život.” Smrt je Isusova pokosila Tomu. To se vidi iz njegova stava nakon uskrsnuća. Nije bio s ostalim apostolima na uskrsno jutro. Na njihovo svjedočanstvo da je Isus živ, reče: “ Dok ne vidim na njegovim rukama znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto čavala i ne satvim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.” Ima stav! Čvrst je karakter. Takav je karakter bio potreban kao izvrstan dokaz da je uskrsnuće povijesna a ne montirana činjanica. Nakon osam dana, Isus se ukazuje apostolima, poziva Tomu: ”Stavi svoj prst ovamo i ne budi nevjeran” Toma reče: “Gospodine moj i Bože moj!” Isus: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.” (Iv 20,249) Toma je svjedok čudesnog ribolova, Petrova prvenstva. Propovijedao je u Perziji. Prema sv. Grguru Nazijazenskom i Niceforu poginuo je mučeničkom smrću u Indiji. Početak je kršćanstva u Indiji bio u Malaboru pa se ondješnji kršćani nazivaju “Tomini kršćni”. Kod grada Mailpura se nalazi križ iz 7. st. i pretpostavlja se da je to mjesto Tomina mučeništva. Proboden je sulicom. U bazilici se sv. Petra u Rimu nalazi i njegov oltar. Relikvije su dugo bile nepoznate dok ih portugalski kralj Ivan III. nije 1523. pronašao u Meliaporu. Relikvije su postavljene u crkvi u gradu San Tomasu koji se prozva po svecu. Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 31-2 Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 775-6

301


245. Sveta Tri Kralja, † 1. st.

E

vanđelista Matej (2, 112) opisuje kako se kad se Isus rodio “u Betlehemu u dane kralja Heroda, mudraci sa Istoka pojaviše u Jeruzalemu” ispitujući gdje je “novorođeni kralj”. “Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda, pa mu se dođosmo pokloniti.” “Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, Majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamijan i smirnu. I vrate se, upućeni drugim putem u svoju zemlju.” Blagdan je Triju Kraljeva, zapravo, prvi blagdan kršćanstva. Kršćani su u početku slavili nedjelju kao Dan Gospodnji, odnosno dan uskrsnuća. Na Istoku se blagdan Tri kralja spominje od 2. st. Zapad je prihvatio taj blagdan od Istoka, a Istok od Zapada blagdan Božića. Tri su Kralja predstavnici poganskog svijeta. Vraćajući se kućama, razglašavali su radosnu vijest i postali prvi blagovijesnici. Prema Tradiciji njih je krstio sv. Toma koji je najdulje dopro prema Istoku. Relikvije su im bile u Carigradu, pa u Milanu, odakle ih nadbiskup Mainza Rainald von Dasti prenese u Koeln gdje im je sagrađena veličanstvena katedrala i gdje su veoma štovani. Kraljevi Gašpar, Melkior i Baltazar uvijek se štuju zajedno. U nedostatku podataka oko njih je spleteno mnogo legendi. Od 9. st. Agnello ih imenuje: Gašpar, Melkior i Baltazar. Oni su prema armenskoj legendi tri rođena brata, Melkior s carstvom u Perziji, Baltazar u Indiji i Melkior u Arabiji. Neki u njima gledaju predstavnike afričke, indijske i arapske civilizacije, drugi tri razdoblja života: mladost, zrelo doba i starost. Gašpar je Isusu poklonio zlato jer mu kraljevstvo neće imati kraja, Melkior miru za ljudski rod i Baltazar tamijan jer je Bog, kako značenje darova tumači sv. Irinej.

302


Sveti Gašpar, † 1. st.

G

ašpar je navodno iz Arabije. Isusu je poklonio zlato. Zlato se poklanjalo samo Bogu. Izraelci skupiše zlato da sliju Zlatno tele, nadajući se u novo božanstvo za spas u teškoćama u kojima se nađoše. Zlatom će Salamon okititi jeruzalemski hram. Tim je gestom Gašpar ispovijedio Isusovo božanstvo i pretekao Petra apostola koji reče Isusu: “Ti si Krist – sin Boga živoga.” Abraham je prvi spoznao pravog Boga, Gašpar utjelovljenoga Boga. Sveti se Gašpar slavi 2. siječnja, iako im je zajednički blagdan 6. siječnja.

303


246. Sveti Baltazar, † 2. st.

B

altazar je poklonio Isusu tamijan. “Tamijan” znači ono što se pali.Tamijan je mirisna smola nekih arapskih stabala koja se cijedi ranjavanjem kore. Na žaru daje ugodan miris i bijeli neškodljiv dim. U Starom se zavjetu često spominje tamijan iz Arabije. Paljenje je tamijana prastari običaj za raskuživanje bolesnika, u čast neke osobe ili mrtvih. Zbog izuzetnog mirisa pridaje mu se životvorna moć. Židovi su kađenjem častili Boga u Svetinji nad svetinjama. Zaharija za vrijeme kada osta nijem kad mu se ukaza Anđeo i navijesti rođenje Ivana Krstitelja. Dima se koji je uzišao pred lice Božje sjećamo i iz prikaza Abelove žrtve. Što je sve Baltazar htio izraziti svojim darom? Da li je navijestio Isusa koji će raskužiti život, ili je u njemu prepoznao jedinstvenu osobu, upravitelja svega, da li onoga tko ima vlast nad mrtvima, ili onoga tko daje novi život i koji će od ljudskoga života učiniti dragocjenu žrtvu koja će se vinuti do Božjih očiju? Njegov dolazak izdaleka za zvijezdom i njegov postupak svjedoče kako je u djetetu Isusu našao odgovore na pitanje svoga života. Slavi se 6. siječnja.

304


247. Sveti Melkior, † 1. st.

S

veti je Melkior poklonio smirnu ili miru. Mira je bila smjesa ulja sa ekstratima biljki kojima se pomazalo mrtvo tijelo da se sačuva od raspadanja. Tako su činili od davnina jer je to zapravo iskazivanje naravnog vjerovanja u prekogrobni život. Balsamirali su se faraoni i spremali u veličanstvene grobnice u koje su se također stavljali prilozi da nastave živjeti. Evanđelje nam svjedoči kako su i tijelo Isusovo pomazali, te kako su na “dan po suboti” opet tri Marije krenule na grob. Marko kaže “kupe miomirisa”, Luka koji se kao liječnik dobro razumije u balasmiranje, kaže: ”Potom se vratiše te pripremiše miomiris i pomast.” (Lk 23, 56) smirne i aloja”, i kako tijelo Isusovo “obviše platnom mirodijama”. Pietet prema mrtvima je zasvjedočen u svim kulturama. Osobito prema kršćanskim mučenicima koje će pokapati uz mnoštvo svijeća i mirodija. Da li je Baltazar bio prosvjetljen Duhom Svetim te je unaprijed gledao slavnu Isusovu pobjedu i uskrsnuće kao “prvijenca od mrtvih”, te se tako osnažio za vlastiti život i htio radosnu vijest svima posvjedočiti, ne možemo znati. Ali je u njegovoj gesti svjedočanstvo prepoznavanja novih vrijednosti koje sa Isusom postaju dohvatljive. Slavi se 1. siječnja.

Bibl. sanctorum, sv. VIII., str. 494-527

305


248. Sveti Tripun, mučenik, †

T

ripun ili Frifun veoma je štovan svetac na Istoku i na Zapadu. Središte je njegova štovanja u Sanpadosu u Frigiji blizu grada Apameje. Bio je vrlo poznat u Niceji, Bitiniji i u Carigradu gdje mu je car Justinijan sagradio crkvu. Grad Kotor u Dalmaciji u 9. je st. dobio svečeve relikvije i stavio se pod njegovu zaštitu. Slavio se također na Siciliji i u južnoj Italiji. I u Rimu je na Campo Marzio bila njegova crkva. Ona je u 9. st. bila određena kao Prva korizmena stacija, a obnovljena je i posvećena 1009. g. Crkva je nažalost porušena u 18. st. zbog gradnje nove crkve i samostana sv. Augustina. Najvjerojatnije je mučen 2. veljače, ali se zbog blagdana Svijećnice slavlje prenijelo na 1. veljače. Mučen je, čini se, za vrijeme Decija u Niceji kraj Carigrada. Pokopan je u Sanpadosu, ali je njegovo tijelo bilo odnijeto i u Rim da od Sotone oslobodi kćer cara Gordija. Sa sigurnošću se može reći da je mučenik iz Frigije, ali nemamo posebnih saznanja.

Bibl. sanctorum. sv. XX., str. 656

306


249. Sveta Uršula mučenica, † 304. ?

S

veta Uršula je bila mučena u Koelnu vjerojatno u 4. st. Već u vrijeme Rimljana je ondje njena crkva. Legenda govori o 11.000 mučenica koje su poginule zajedno sa sv. Uršulom. Možda je legenda istinita jer je prilikom gradnje nove crkve nađeno mnogo kostiju. Uršula je kćerka kralja Teonesta. Mnogo je prosaca odbila sve dok joj engleski kralj Agripa ne posla izaslanstvo za udaju sa njegovim sinom Kononom. Uršula zavjetovana djevica, postavila je tri nemoguća uvjeta: pratnju jedanaest djevica, a svaka od njih sa tisuću djevica, želi kroz tri godine obići glasovita svetišta i obraćenje kraljevskog dvora jer se ne želi udati za poganina. Kralj prihvati uvjete, skupe djevice, te sin Konon i velika pratnja krenu na hodočašće u Rim, a Huni ih kod današnjeg Koelna pobiše. Uz Uršulu se još spominju Priska, Eugenija. Grata, Cecilija i Verena. U svetičinoj se crkvi u Koelnu nalazi natpis iz 4/5. st. koji govori kako im je neki Clematius podigao crkvu. “Clematius, senatorskog roda, došav sa Istoka, potaknut božanskim nadahnućem, sagradi ovu baziliku na svoj račun da ispuni zavjet ... “ Svjedočanstva o štovanju sv. Ursule potječu iz 8 / 9. st. Uz nju se još spominju Aurelija, Kumeri, Kunigunda, Britola, Marta, Saula,Sambatija, Saturnika, Gregorija, Pinoza i Paladija. Štuje se u cijeloj Europi. U 16. st. sv. Angela Merici svoju družbu stavlja pod zaštitu sv. Uršule. Vjerojatno je mučena za cara Dioklecijana 304. g. Zaštitnica je Koelna, zazivaju je u vrijeme rata, za sretnu smrt, protiv opekotina. Zaštitnica je uspjelih brakova, učitelja i trgovaca suknom. Blagdan joj je 20. listopada.

Josip Antolović, Duhovni velikani, sv. II., str. 423-4 Leksikon , str. 575-6

307


250. Sveti Urban, papa mučenik, † 232.

R

ođen je u Rimu, sin Poncijana. Obraćenik je. Što je našao u vjeri i kolike su njegove vrline zajamčeno je time što je postao Papa naslijedivši papu Kalista. Na vjeru je obratio mnoštva ljudi. Među ostalima Valerijana, zaručnika sv. Cecilije i njegova brata Tiburcija. Zajedno su kasnije podnijeli mučeništvo, a Cecilijinu su kuću pretvorili u crkvu. Kršćani u njegovo vrijeme još žive zajedno kao u apostolsko vrijeme. Sve prodaju i daju svakome prema potrebi. Papa je kršćanima napisao poslanicu kojom savjetuje neka ne prodaju sve nego neka od priloga uzdržavaju svećenike. Prvi je za svetu misu upotrijebio kalež i srebrnu pliticu. Određuje sankcije za onoga tko ne bi upotrebljavao kalež i pliticu i zabranjuje njihovu upotrebu u profane svrhe. Također određuje da se sakramenat Krizme prima iz ruku biskupa. Gotovo je devet godina upravljao Crkvom. Mučeništvo je podnio u vrijeme cara Aleksandra Severa koji je lik Kristov držao među svojim idolima. Pokopan je u Via Appia. U “kripti papa” koju je podigao papa Siksto III. zapisano je i Urbanovo ime. Svetkovina mu je na dan smaknuća 25. svibnja, što se zbilo 232. g. Tijelo mu je prema nekima kasnije prenijeto u baziliku sv. Cecilije.

Leggendario, str. 360-1

308


251. Sveti Valent, mučenik, † 587.

Č

ini se da je sv. Valent bio svećenik i biskup u Avignonu. Njegov je život povezan sa svetom Kazarijom. Naime, g. 1878. otkrivena je grobnica sa datumom 8. XII. 587. Iznad datuma i natpis: “Dovršivši tijek života, živjet će vječno. Ožalošćen Valent, snagom svojih prava i kao muž, tražio je da se podigne ova grobnica.” Kazarija i Valent su, navodno, nakon smrti njihova sina, sva svoja dobra razdijelili siromasima i povukli se u pustinju, živeći u molitvi i tjelesnoj čistoći. Predaja veliča Kazariju kao djevicu. Ima ih koji misle da je postojala i djevica istog imena, drugi ju nazivaju djevicom zato što je nakon braka uzljubila djevičanski način života. U Avignonu su u dvorištu samostana sv. Andrije doista postojale dvije crkve. Crkva sv. Kazarije i druga crkvica kraj špilje u kojoj su navodno živjeli kada su se povukli u samoću. I inače je u Galiji bilo slučajeva da su se supruzi dogovorno povukli na takav život, kao napr. Salviano iz Marseillesa, Euharije iz Lionu. Njihovi su primjeri očiti znak kako se ni bračni život ne može živjeti bez viših ideala. Valent je navodno kasnije bio zaređen za svećenika i biskupa. Možda je biskupovao i u samom Avignonu? Njihov primjer je imao velikog odjeka na one koji su u mladosti prigrlili djevičanski život, i ponekad dolazili u sumnju da li su ispravno postupili, kao što se i inače mnogo puta sve u životu stavlja pod upitnik. Kazarijino se štovanje bilo izgubilo možda zbog kuge i provala novih naroda. Ponovno je oživljeno kritičnim napisima u 17. st. I danas jedan samostan u Avignonu nosi njeno ime, a Valent se u mjesnom kalendaru 8. prosinca štuje kao biskup. To što se uz njegove relikvije nalazi oznaka “mučenik” nije zabuna jer su se ljudi svetoga života često nazivali mučenicima i slava im je bila velika kao mučenika. Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 883-4

309


252. Sveti Valentin mučenik, † 4. st.

O

sim sv. Valentina svećenika spominje se i sv. Valentin mučenik. Geromicijanov martirologij spominje sv. Valentina pokopanoga na 43. milji u Via Flaminia u Rimu nedaleko Ternija. Tu se na otvorenom nalazilo kršćansko groblje. Na mučenikovu je grobu bila sagrađena bazilika u kojoj je papa Zaharija (74-152.) sreo Liutpranda. Nemamo, nažalost, posebnih podata o svečevu životu. Prema tradiciji je 6/7. st. bio biskup Ternija. Tradicija nije potkrijepljena provjerenim dokazima. U opisima se mučeništva prije 8. st. govori kako je bio pozvan u Rim da od teške distrofije ozdravi sina nekog Kratona. Prefekt Placid ga je uhitio i zatvorio zato što nije htio žrtvovati božanstvima. Na kraju mu je dao odrubiti glavu. Pokopan je nedaleko grada. Slavi se 14. veljače kao i drugi sv. Valentin svećenik. Godine 1605. smrtni su mu ostaci prenijeti u katedralu u Terni. Bilješke o drugim prijenosima njegovih relikvija nisu potvrđene. Pošto vijesti o njemu sižu do 5. stoljeća, pretpostaviti je da je živio u 4. stoljeću i da je bio čovjek velikih sposobnosti i vjere kada je u vrijeme progona izabran biskupom.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 899

310


253. Sveti Valentin, svećenik, † 269.

o njemu znamo malo. Vjerojatno je bio porijeklom iz Rima. Rimski ga martirologij spominje 14. veljače. U jednom se opisu muke Marija i Marte govori kako je Valentin bio uhićen naredbom Klaudija Gota, kako mu je u Via Flaminia odrubljena glava i ondje ga je pokopala neka gospođa Sibinila. U Leberijanovom se martirologiju spominje kako je papa Julijan I. izgradio bazilku koja se zove sv. Valentina. Papa ju je Teodor kasnije povećao i uresio. U izvorima se 7. st. bazilika spominje s udivljenjem zbog čudesne ljepote. Sv. se Valentin slavio već od pape Grgura Velikoga (†604.) Ima mišljenja kako svećenik imenom Valentin nije nikada živio u Rimu. Ima i mišljenja kako nije bio svećenik već dobrotvor, darovatelj sredstava za crkvu, pa se crkva zove sv. Valentina kao što ima sličnih slučajeva. Oni koji ga smatraju svećenikom, navode kako je pohađao kršćane i tješio po zatvorima. Polaganjem je ruku i molitvom ozdravljao. Uživao je veliki ugled, htio ga je vidjeti i sam car. “Valentine, htio bih čuti tvoju mudrost, biti tvoj prijatelj. Za uzvrat želim samo jedno, povratak k staroj vjeri u rimske bogove.” Valentin odgovori caru: “Krist je za mene pravi Božji sin. Božanstva su demoni.” Mučen je u vrijeme cara Klaudija II. (269-70.) Na kraju mu je odrubljena glava. Imao je dar čudesa. Slijepoj djevojci vrati vid. Ozdravljao je padavičavu djecu. Blagdan mu se slavi 14. veljače. Štovanje mu je rašireno diljem svijeta što potvrđuje kako je bio opće poznat. Predstavljaju ga obično u svećeničkoj odori. Na freskama ga nalazimo već u 7. st. u katakombama sv. Valentina. Zaštitnik je protiv padavice, bolesti očiju i mladenaca jer je prvi pro-

311


ljetni svetac i navodno je žurno vjenčavao mladiće koji su morali u rat da bi svatko od njih imao svog anđela čuvara, suprugu koja će ga pratiti srcem.

Leksikon, str. 580-1 Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 899 J. Antolović, Duhovni velikani, sv. I. str. 136-7

312


254. ** Sveti Venerat mučenik, † ?

N

isam našao sveca takvog imena. Svaki je mučenik bio štovan Možda je neki mučenik nepoznatog imena jednostavno nazvan Venerato, kao što se i danas nakon postupka za proglašenje blaženim, nakon pozitivne ocjene, proglašava “Venerabilis”, tj. dostojnim nasljedovanja. Možda će i daljnjim istraživanjem biti razjašnjen slučaj. Važno je što se ovdje nalaze relikvije sveca kojega nam je tradicija sačuvala i prenijela kao uzor vjere i života. Možda su relikvije vezane uz sv. Veneratu. Mlačanin Pietro De Natalibus (1369-72) spominje djevic Venerandu porijeklom iz Francuske. Navodno je mučena u II. st. za vrijeme cara Antonijana (138-61.) Blagdan joj je 14. studenog. O njoj nalazimo prizore života prikazane u bazilici Santa Maria a Pugliano u Ercolano blizu Napulja. U 17. je st. papa Aleksandar VII. darovao Bosonogim karmelićanima sa sjedištem u Rimu relikvije sv. Maksimina mučenika iz katakombi svete Ciriake u Rimu i relikvije sv. Venerande mučenice. Relikvije su bile izručene ocu Simonu od Duha Svetoga u samostanu Torre del Greco kod Ercolana. U kapeli Duha Svetoga svetim su mučenicima podignuti zasebni oltari i u puku su uživali veliko štovanje. Na oltaru se Venerande na velikoj slici iz 1600. vidi svetica sa golubicom iznad glave i simbolima mučeništva. Relikvije su zbog dragocjenog relikvijara odnijeli Francuzi u vrijeme bitke 14. III. 1799. Svetici su u Ercolano posvećene još dvije crkvice. Na jednoj je grčki i talijanski natpis “Aghia Paraskebe – S. Veneranda v.m.” što znači da se štovala i na Istoku. Prema nekima je mučena za cara Antionija Pija 160. godine, a u Italiji se dovodi u vezu sa raznim imenima, kao sv. Parasceve, sv. Venere, sv. Venerije i sv. Venerande sa blagdanom 26. srpnja.

Internet, Santi e Beati

313


255. Sveti Vid, mučenik, † 303.

njemu su sačuvane legende bez provjerenih podataka. Rođen je na Siciliji. Kao kršćansko dijete od sedam godina čini čudesa. Upavitelj Valerijan ga uhiti. Mučio ga, bacio u zatvor. Nadao se da će ga uz pomoć oca koji je još bio poganin odvratiti od vjere. Iz zatvora ga oslobodi anđeo. Zajedno s odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom odlazi u Lukaniju gdje nastavlja čudesnim djelima. Glas je o čudotvornom dječaku dopro do Rima i do cara. Dioklecijan ga pozva da mu sina izbavi od Sotone. Nakon čuda, još ga jednom car pokuša odvratiti od vjere i privoliti da žrtvuje. Anđeo ponovno oslobodi Vida, Modesta i Krescenciju i nastane se uz rijeku Sele gdje ih sustižu carske trupe. Ondje su ih mučili i ubili. Kršćani ih pobožno sahraniše na zemlji zvanoj Marianus. Blagdan im je 16. srpnja. Štovanje vrlo rašireno diljem Europe. Već potkraj 5. st. za vrijeme pape Galerija postoji crkva njima u čast. U 6. st. ima mnogo samostana nazvanih njihovim imenima. U Srednjem je vijeku sv. Vid uvršten među svece zaštitnike protiv svih dječjih bolesti. Prikazuju ga kao dječaka ili mladića koji izlazi iz lonca nad vatrom ili u grupi sa četrnaest svetaca zaštitnika.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1246-8

314


256. Sveta Vinka, mučenica, † ?

S

v. Vinka je mučenica prvih stoljeća kršćanstva. Njene relikvije potječu iz katedrale sv. Priscile u Rimu. A nalaze se u drvenoj škrinjici u oltaru sv. Franje u crkvi Presvetog Trojstva u Coltura di Polcenigo. Relikvije su male, samo nekoliko djelića kuka. Iskopao ih je kardinal Antonio Guadagni, generalni vikar pape Benedikta XIV. i poklonio ih 17. kolovoza 1742. grofici Teresi u Spilinbergu. A ona ih je kasnije darovala grofu krajeva Polcenigo i Fanna za crkvu Presvetog Trojstva u Colture. Nekada se škrinjica sa relikvijama nosila u svečanoj procesiji prve nedjelje rujna, na godišnjicu posvećenja te crkve. Nažalost o sv. Vinki nemamo posebnih podataka. I uz relikvije u Vodnjanu naznačeno je samo “mučenica”, ali se iz sličnih slučajeva može naslutiti njezin karakter i što je sve pretrpjela u krvničkim rukama.

Santi e martiri, str. 496

315


257. Sveti Vinko Fererski svećenik, † 1419.

R

ođen je u Valenzi 1350. Sin je bilježnika Guglielma i Costanze Miguel. Sa 16 godina, 5.2.1367. stupa u Dominikanski red. Studirao je u više gradova. Za svećenika je zaređen 1374. Profesor je teologije i filozofije. Rješava sporove plemićkih obitelji, bio im je pouzdani savjetnik. Napisao je više knjiga. Ispovjednik je kraljice Violante, supruge kralja Juana I. Aragonskog. Neko je vrijeme ispovjednik i na dvoru pape Benedikta XIII. u Avignonu. U teškoj bolesti ukaza mu se 3.10.1398. Isus sa sv. Dominikom i sv. Josipom i naredi da propovijeda u svijetu. Posluša i ozdravi. Od 1399. do 1412. propovijeda po zapadnoj Europi, brani Isusa i Crkvu, pobijajući krivovjerje Katara i Albigenza. Ide u Lyon gdje ima goleme uspjehe. Slijedi ga deset tisuća bičevalaca koji su običavali slijediti velike propovjednike. Njima propisa crnobijelo odijelo. Imao je moć čudesa. Pripremao je ujedinjenje Španjolske, radio na jedinstvu Crkve. Uvjerio je protupapu Benedikta XIII. da odstupi. Nakon čudesnog ozdravljenja održa čuveni govor: “Suhe kosti, poslušajte riječi Božje!”, podsjećajući na sud Božji. Na kraju otputova u Francusku u Vannes gdje 1418. ozdravi mnogo bolesnika. Govorio je mnoge jezike. Umro je 5. travnja 1419. u Vannesu. Pokopan je u katedrali. Najpoznatije mu je djelo “Duhovni život”, prevedeno na mnoge jezike i otisnuto u mnogo izdanja. U središte svojih govora stavlja Isusa Krista i Sveto pismo. Ozdravio je mnogo bolesnika. Priznata su 873 čudesa vezana uz njega. Papa Kalist III. ga 1455. progalašava blaženim, a 1459. već svetim. Zazivaju ga protiv gromova i potresa. Časti se diljem Europe i u Americi.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1168-75

316


258. Sveti Vinko, đakon mučenik, † 304.

R

ođen je u Saragozi, u kršćanskoj i bogatoj obitelji. Kreposno odgojen, posvetio se učenju. Biskup ga Saragoze Valerio pouči, imenuje đakonom i zaduži da propovijeda u njegovo ime jer je biskup imao govornu manu. U vrijeme Dacijanovog progonstva oba su uhićena, okovani i bačeni u zatvor da umru od gladi. Nakon nekoliko dana nađeni su u boljem stanju nego na početku. Predvedeni su pred suca, na sučevo pitanje, Vinko reče: “Klanjamo se Isusu Kristu, još više, njegovi smo službenici. Spremni smo umrijeti za našeg Boga i našu vjeru.” Dacijan osudi biskupa na stup, a đakona na mučilo, na kojem su ga tukli i rastezali konopima dok mu nisu iščašili sve kosti.Vinko je blagoslivljao Boga što su bili dostojni za njega trpjeti. Videći Dacijan izranjenog mučenika po čitavom tijelu, hinio je suosjećanje. Obeća mu slobodu žrtvuje li, ili mu bar izruči crkevene milodare namjenjene sirotinji. Vinko opetova kako se ne boji prijetnji niti muke. Dacijan pobjesni, osudi ga na muke vatrom, polože ga na ležaljku oštrih šiljaka, udarali i trpali sol u otvorene rane. Nakon toga odvučen je u tamnicu, a noću stražari obasjani čudesnim svjetlom vikahu: ”Vjerujemo u Vinkova Boga. Tražimo krštenje!” Tiranin je čuvši za to od srdžbe izdahnuo. Vinko je bio oslobođen, radovao se zbog obraćenih stražara i umre od radosti na njihovim rukama 304. godine.

Giovanni Storni, Le vite dei santi, str. 59-60

317


259. * Sveti Viktor mučenik, † ?

I

ma više svetih mučenika imenom Viktor. Pošto su ovdješnje relikvije bez ikakvih drugih naznaka, vjerojatno se radi o Viktoru iz Venecije. Prema vrlo živoj usmenoj predaji koja dopire do 18. st. među svećenicima, crkva svetog Mojsija proroka bila je crkva posvećena u čast sv. Viktora od godine 796., a od 947. godine promjen je naslov crkve u svetog Mojsija. U toj je crkvi još i 1390. jedan oltar posvećen u čast sv. Viktora, vjerojatno sjedište istoimene bratovštine. U starim se misalima 14/15. st. nalazila misa u čast sv. Viktora na dan 16. rujna. U Feltre se častilo njegovo mučeništvo 14. svibnja, ali sa svetom Koronom, a 18. rujna se smatra danom prijenosa njegovih relikvija u Feltre. Onofrije misli da je njegovo tijelo bilo preuzeto iz rimskih katakombi i da je mučenik nakon prijenosa u Veneciju bio prozvan Viktor što znači Pobjednik i veoma se štovao u više venecijskih crkava, ali mu se štovanje vremenom ugasilo pred nadolaskom novijih svetaca ljudima poznatijih i bližih.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1280-1

318


260. Sveti Vilanije, biskup mučenik, † 1239/40.

B

io je biskup grada Gubbio u Umbriji u Italiji. Vjerojatno je i rođen u istom gradu u 12. st. Biskupom ga je postavio papa Inocent III. umjesto Rinalda kojega je bio izabrao kler. Pobožna ga predaja svrstava među sedam biskupa koji su 1219. u Asiziju proglasili tzv. “porcijunkulski oprost”. Nazočan je bio i njegov brat biskup sv. Rinaldo iz Nocere Umbra. Vilanije je umro na glasu svetosti kao sedamdesetogodišnjak 1239/40. a naslijedio ga je biskup Giacomo. Biskupa su kao sveca štovali za života. Po starom lokalnom kalendaru nakon smrti blagdan mu je bio 6. svibnja. Tijelo mu je bilo vrlo svečano pokopano u katedrali u Giubbio i smješteno pod oltarom podignutim u njegovu čast koji je sačuvan do danas. U puku je vrlo štovan i danas. Natpis govori o njegovoj posebnoj dobroti, o izuzetnoj skromnosti i uzornosti u svakom pogledu. Narod je nepogrešivi sudac i štovanje je naroda najbolji dokaz njegove veličine.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1102.

319


261. Sveti Vindemial bp mč, † ?

Trevisu ima više svetih mjesta. Među njima je i Hopital grande. Ima i mnoga tjelesa svetih. U katedrali su pod glavnom kupolom u podzemnom oratoriju na gustim stupovima i lijepo ukrašenom plafonu relikvije sv. Liberala koji je zaštitnik grada i biskupije. Zatim su tu relikvije svetih Florencija i Vindemiala. Ime Vindemial znači “rođen u vrijeme berbe”. Inače je to tijelo afričkog biskupa i mučenika. Kada je i kako svečevo tijelo doprlo u ove krajeve, nije poznato. Mjesto se San Vendemiano prozvalo po njemu. A ono je zajedno sa Coneglianom zapravo bio dio sustava obrane Trevisa koji od 1339. godine sa oba mjesta potpada pod Veneciju. U Vodnjanu se čuvaju relikvije sv. Vendemiala i Florencija u sarkofagu uz mnoštvo drugih relikvija. Blagdan mu se slavi 2. svibnja, na dan mučeništva ili prijenosa relikvija.

Internet, Santi e Beati

320


262. Sveti Vitalijan, † 699.

B

io je biskup Capue. Zaštitnik je Catanzara. Časti se 3. rujna i 16. srpnja. Svetac iz Sannio-ja. Možda i mučenik iz prvih stoljeća kršćanstva na Via Appia između Capue i Beneventa. Ti su ga gradovi imali kao biskupa. Vodi se na popisu biskupa Capue na 25. mjestu. Štovanje mu se posebno proširilo u 12. st. kada je zapisana legenda koja govori kako je biskupom proglašen izborom puka i ismijan od svojih protivnika. Klevatali su ga da se pojavljivao u ženskoj odjeći i živio raskalašenim životom. Kada je dokazao njihove laži, povukao se iz grada. Ali je uhićen, vezan u kožnatu vreću i bačen u rijeku Garigliano. Božjom zaštitom stigne neozlijeđen do Ostije gdje ga spasiše neki ribari. Svoj je grad kaznio sušom, siromaštvom i kugom tako da je iz Capue došla delegacija moliti oproštenje i da se vrati natrag. Nije se htio nastaniti u gradu već u samoći na brdu Parteccio gdje je Majci Božjoj sagradio crkvu. Tu je i umro 699. g. Pred provalama Saracena biskup je Giovanni njegovo tijelo, prema nekima 716., prema drugima 914. prenio u Benevent. Papa Kalist II. darovao je 1122. njegove relikvije katedrali u Catanzaru. Neki misle da je tijelo bilo preneseno u Osimo. Catanzaro ga štuje kao zaštitnika 16. srpnja. Prema svjedočanstvima grad je bio više puta čudesno zaštićen od potresa. G. 1922. svečano je proslavljena tisućgodišnjica dolaska relikvija. Štovanje mu je veoma rašireno u Campaniji. U Napulju se slavi 3. rujna, a misli se da se tu štuje od 595. kada su se ovdje nastanili nekadašnji žitelji Capue. Štuje se i u Akvileji.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1235-6

321


263. Sveti Zaharija prorok, † 2. st

I

ma nekoliko svetaca imenom Zaharija. Zaharija prorok, Zaharija iz Mercuriona i Zaharija papa. Naša kratica vjerojatno znači: “Sanctus Zacharias Pater Precursoris Domini – Sveti Zahrija otac Gospodinova preteče”. U tom se slučaju, predmijevam, radi o sv. Zahariji, mužu sv. Elizabete i ocu Ivan Krstitelja, Gospodinova preteče. Zaharija je imao za ženu Elizabetu, rođakinju Bogorodice Marije. Oboje bijahu pravedni pred Bogom. Živjeli su besprijekorno. Nisu imali djece, Elizabeta je bila nerotkinja. U Hramu se za vrijeme kađenja Zahariji ukaza anđeo Gospodnji koji mu obeća dijete. Zaharija nije povjerovao i zanijemi. Kad Elizabeta rodi svi su se čudili i radovali s njom. Majka mu htjede prema običaju po ocu dati ime Zaharija, ali Zahrija uze pločicu i napisa. “Ivan mu je ime! Svi su se tome čudili. I u isti mu se čaš otvore usta, a jezik mu se razriješi, te je govorio i hvalio Boga.” Ivan će se kasnije prozvati Krstitelj. Od djetinjstva će boraviti će u pustinji i pripravit će put Isusu i zato se naziva “pretečom” Gospodinovim. Zaharija je nakon čudesnih dogođaja zapjevao zahvalnicu Bogu: “Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostoja otkupiti narod svoj i podići nam silnog Spasitelja od naših neprijatelja ... da obasja one u sjeni smrtnoj .. i upravi korake naše na put mira”. Ivan je osebujna ličnost, na prijelomu stare i nove ere ljudske povijesti.

Lukino evanđelje, 1, 5-80

322


264. Sveti Zefirin, papa mučenik, † 220.

P

rema Euzebiju Cezarejskom bio je Papa. Crkvom je upravljao 18 godina, od 202. do 219. g. Prema Liberijevu katalogu upravljao je 20 godina, od 198. do 217. g. Rođen je u Rimu. Otac mu se zvao Abondije. Zefirin je poznat po dvije dalekosežne crkvene odredbe koje se odnose na ređenje svećenika i disciplinu Euharistije. Prema Hipolitu također iz Rima, koji je inače bio protivnik pape Zefirina i njegova đakona Kaliste, nije bio naročitih sposobnosti. Ali zavist je lako mogla umanjiti čovjekov dobar glas. Zefirin je ponovio osudu adocionista koje je bio osudio i njegov prethodnik papa Viktor. U Crkvu je natrag primio pokajanog svećenika Natala koji je bio dao zatvoriti čak i biskupove suradnike. Nije popuštao malahistima iako ih izrijekom nije osudio. Različito se navodi dan smrti: 26. kolovoza i 22. prosinca. Pokopan je bio u Via Appia na Kalistovom groblju prozvanom po đakonu Kalistu koji je upravljao vanjskim grobljem ali ne i podzemnim prostorijama koje su bile pretvorene u “kriptu Papa”.

Bibl. sanctorum, sv. XII., str. 1464.

323


265. RELIKVIJE VEZANE UZ OSOBU ISUSA KRISTA

dragocjenom relikvijaru iz 13. st. nalazi se natpis: “Math. PLECENTES CORONAM DE SPINIS, POSUERUNT SUPER CAPUT EIUS, DE PETRA IMPROP. D.N.J.C.” Matejeva rečenica u poglavlju 27, redak 28-29 glasi: ”Et exuentes eum, chlamydem coccineam circumdederunt ei, et plectentes coronam de spinis, posuerunt super caput eius, et arundinem in dextera eius.”1 “Zatim ga svukoše i ogrnuše skrletnom kabanicom. Potom spletoše krunu od trnja, staviše mu je na glavu, a u desnicu mu staviše trsku.”2 U relikvijaru se vidi oštar trn, dugačak oko 6 cm, položen u vertikalnom položaju na kružnom podnožju oko kojega je gornji natpis. Da li je Trn doista bio u Isusovoj glavi ili nije, stvar je naučnog proučavanja i uspoređivanja sa ostalim ostacima Isusove krune u svijetu. U velikoj želji da se posjeduju relikvije vezane uz osobu Isusa Krista, bio je obićaj i dirati običnim predmetom, predmete koji su doista dirali Isusa ili nekog sveca, pa se u tom slučaju zovu “reliqiae per tactum – relikvije diranjem” i štovale su se kao izvorne. Na dnu je relikvijara i komadić kamena. Natpis je “DE PETRA IMPROP. D. N. J. C.”. Kamen je vezan uz osobu Isusa Krista, ali skraćenica “IMPROP:” nije jasna. Da li je to od pridjeva “improprius” u značenju nepravi, nepravilan, ili ima drugačiji smisao? Relikvijar je nadsvođen prekrasnom kupom u kojoj se nalaze minijature dvanaest apostola na pergameni. A podnožje je relikvijara na proboj, na nodusu su simboli četiriju evanđelista. Relikvijar je pozlaćeno srebro a stakleni je valjak umetnut 1984. jer je izvorni, nažalost, bilo razbijen. Relikvijar ima i plombu od crvenog voska. Uz osobu Isusa Krista vezan je i Relikvijat sv. Križa, XVI. st., izrađen u obliku križa. Na krakovima su staklene niše gotskog završetka. Nije mo-

324


guće bez posebnih povećanja pročitati što se u njima nalazi. U samom su središtu križa komadići drva Isusova križa. Taj je relikvijar vodnjanski župnik mons. Angelli nosio u procesiji Velikog petka umjesto Presvetog Oltarskog Sakramenta.3 U srebrnom relikvijaru iz 1578. piše “De Pano in quo S. Simeon Jesum Christum recepit. MCLXXVIII” i u relikvijaru iz XVI. st. u čijem je gornjem dijelu čavao i križić, u srednjem bočica s ugrušcima krvi, i donjem između stakala komadić platna s natpisom “DE VELO B.M.V. IMB. SANGUIN. PRAETIOS. D.N.J.C.” “Od vela Blažene Djevice Marije natopljenog Predragocjenom Krvlju Gospodina Našega Isusa Krista”. I za te relikvije vrijede gornje napomene.4

1. BIBLIA SACRA , JUXTA VULGATAM CLEMENTINAM, DIVISIONIBUS, SUMMARIIS ET CONCORDANTIIS ORNATA, TYPI SOCIETATIS S. JOANNIS EVANG. DESCLEE ET SOCII, EDIT. PONT. – ROMAE, TORNACI, PARISIIS 1956. 2. BIBLIJA, Stvarnost, Zagreb 1968 3. Collana studi Istriani..., Dignano e la sua gente, Giovanni Gaspard, Vita di chiesa, str. 215, Trieste 1975. 4. Relikvijari su izloženi u Zbirci sakralne umjetnosti pod kataloškim brojevima 18, 19, 44 i 41.

325


266. RELIKVIJE SVETE BOGORODICE

osebujnom relikvijaru iz XVI. st., pozlaćeno srebro, stoji zapis “DE VELO B.V.M. IMB. SANGUIN. PRAETIOS. D.N.J.C” u značenju: “Od koprene Bl. Dj. Marije, natopljene Predragocjenom Krvlju Gospodina našega Isusa Krista”. Komadić je platna umetnut između stakalca. Za oko je platno gotovo nezamjetno, nalik samo mrlji, ali se pod povećalom i na povećanoj fotografiji lijepo vide niti tkanine boje kao da je bila natopljena sukrvicom. To je moglo biti u trenutku “kada jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda” (Iv 19,34), ili kada je mrtvo Tijelo Isusovo skidano s križa i bilo pripremljeno za ukop. I bočica iznad platna ima navodno ugruške krvi Isusove. Naučnom bi se verifikacijom moglo ustanoviti radi li se o istoj krvi. Pošto se ovdje nalaze relikvije apostola, nije isključeno da je kršćanska pobožnost uspjela i kroz najveće opasnosti do danas sačuvati te dragocjene tragove. U gornjem se ovalnom dijelu relikvijara, također između stakala, vidi križić, čavao i nešto poput sasušene krvave zemlje. No, pošto relikvijar nije otvaran, teško je reći od čega je križ i zaključiti koji je primješan materijal.

326


267. RELIKVIJE NEIDENTIFICIRANIH SVETACA

M

eđu našim relikvijarima imamo relikvija koje u sadašnjim uvjetima istraživanja, bez otvaranja nekih relikvijara i bez naučnih ekspertiza kostiju ostalih bez natpisa, ne možemo, nažalost, identificirati njihova imena. Te relikvije bilježimo bar slikom i tako ih želimo sačuvati.

19

23 327


1

3

5 328

2


6

7

8

9

10

11

12 329


20

21 330


1. Nepoznat Relikvije se čuvaju u drvenom pozlaćenom relikvijaru nalik na “kanonsku ploču”. Na ovećoj je kosti vrlo trošan natpis koji nije moguće pročitati u ovakvim uvjetima. Na kosti je, čini se i jedna strelica. Relikvijar je iznutra ukrašen crvenim platnom, na kosti je tamno zelena vrpca. 2. Nepoznat Relikvije se čuvaju u velikom relikvijaru od bijelog metala ili mjedi i posrebrenom iz XIX. st. sličnom drugim relikvijarima izloženim u Zbirci br. 138. 3. “Reliquiae antique s(an)c(toru)m” Relikvije se čuvaju u zatvorenom relikvijaru od muranskog stakla u Ormaru sa mnoštvom drugih relikvija. 4. Nepoznat Rrelikvije se čuvaju u mjedenom relikvijaru iz 19. st. u Zbirci pod kataloškim brojem.138 (Zbirka) 5. Nepoznat Križ relikviar ispod korpusa, (Zbirka 144) 6. Nepoznatih Natpis u relikvijaru: “Queste Reliq. esistev. in S. Cristof. P. P. Agost: prive del prop. Nome, e sigil. col presente” može značiti da su relikvije bile neprepoznate i dok su bile u augustinskoj crkvi sv. Kristofora, a možda su i relikvije sv. Kristofora s kojih je nestao natpis, pa ih u našoj knjizi navodimo i kao moguće relikvije sv. Kristofora pod brojem 142. (Zbirka, relikvijar 28) 7. Nepoznat Komad lubanje, plomba, metalni okvir, nepoznatog sveca. Vjerojatno iz serije relikvijara oblika “široke čaše” kakvi su u Zbirci br.91 i95 8. Nepoznat Mali ovalni relikvijar sadrži 12 malih teka u kojima se jedva naziru natpisi. Šest se može pročitati, šest je nečitljivo i neprepoznatljiva sadržaja bez posebnih povećanja. (Ormar) 9. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 teka. Ormar. 10. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 teka. Ormar 11. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 teka. Ormar 12. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 teka. Ormar 13. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 teka. Ormar 14. Nepoznat Ovalna kartonska kustodija,natpis nečitljiv, (Zbirka27)

331


24

25

26 332


27

28

30

40 333


29

31

41

32 334


15. Nepoznat U mjedenom relikvijaru, oblika pokaznice iz 19. st. čuvaju se jedva vidljive relikvije od plijesni u manjem ovalu izloženom u Zbirci br. 174. 16. Nepoznat Relikvijar (Ormar) 17. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 relikvija. Ormar. 18. Nepoznat Ovalni relikvijar sa 12 relikvija. Ormar. 19. Nepoznat Pršljen sa crvenm vrpcom nečitljivim i nečitljivim natpisom. (Ormar.) 20. Nepoznatih 12 ampulica ugrušene krvi, dvije su zatvorene platnom zelene, a ostale platnom crvene boje, pa se može pretpostaviti da je krv skupljena u različitim okolnistima i da se radi o dvije relikvije različitih svetaca što bi se moglo provjeriti jedino pomnom analizom.(Ormar) 21. Nepoznatih 8 ampulica ugrušene krvi, od kojih je jedna vrlo prozirna. (Ormar) 22. Nepoznatih 10 ampulica ugrušene krvi. Dvije su vrlo tamne, ostale znatno prozirnije. (Ormar) 23. Nepoznat Olovna presavijena kutijica sa vrpcom. (Ormar) 24. Nepoznatih 9 kostiju vrlo sličnog izgleda i sadržaja. (Ormar) 25. Nepoznatih 14 kostiju. Na jednoj je plomba. (Ormar) 26. Nepoznatih 22 komada kostiju izrazito različite boje. Pet komadića je crvenkaste, dvije crne, i 15 bjelkaste boje, što bi moglo ukazivati na različito mjesto ukopa i tri različita sveca. (Ormar) 27. Nepoznat Kost sa plombom. (Ormar) 28. Nepoznat Dio kalote a tragom ispale plombe. (Ormar) 29. Nepoznatih Osam kostiju, tri plombe. Različitoto opremanje relikvija može značiti da se radi o tri različita sveca. (Ormar) 30. Nepoznat Dio cjevanice sa jabučicom, tri plombe. (Ormar) 31. Nepoznat Pršljen sa plombom. (Ormar)

335


32. Nepoznatih Pršljen, 4 kosti, čeljust, plomba. (Ormar) 33. Nepoznat Pršljem i 2 kosti. (Ormar) 34. Nepoznat Neidentificiran natpis.(Zbirka, r. 143, Zbir 50) 35. Nepoznat Na malom ovalnom relikvijaru vidljiv je samo natpis “Pele”. Drugo je izbrisano ili nestalo. (Zbirka, r. 143 ) 36. Nepoznatih U velikom kvadratnom relikvijaru br. 143. nedostaju tri ovalne teke sa relikvijama. Nalaze li se relikvije možda bez teke kod nas ili su nestale, nije za sada moguće utvrditi. (Zbirka r. 143) 37. Nepoznatih U relikvijaru se nalazi natpis:“Rel. QVORUM NOMINA IGNORAMUS OLIM SERVATE in Eccl. S. SANCTORUM JO. V. DEC” (Zbirka, r. 86) 38. Nepoznat Relikvijar, srebro i drvo. (Zbirka, r. 144) 39. Nepoznat Relikvijar, srebro i drvo. (Zbirka, r. 164) 40. Nepoznatih Sedam kostiju i jedan oval razbijenog relikvijara,(Ormar) 41. Nepoznatih Dva trošna pršljenai jedna kost, (Ormar)

336


22 337


BILJEŠKE: 1. Broj u zagradama “(1)” označuje relikvijar izložen u Zbirci sakralne umjetnosti Župne crkve u Vodnjanu koja je otvorena 1985. i katalogiziran pod odnosnim brojem. 2. Relikvijar je razbijen, ostao je samo natpis. Pretpostaviti je da su odnosne relikvije među relikvijama koje sada ostaju neprepoznatljive. 3. Nađen je samo papirić na kojem su popisna imena svetca što znači da je nekada isprava pratila relikvijar koji je razbijen, a relikvije su pomiješane i neprepoznatljive. 4. Nađen samo papirić sa sedam navedenih svetaca čije su relikvije vjerojatno bile u zajedničkom relikvijaru, a danas su neprepoznatljive među neoznačenim relikvijama. 5. Pozlaćeni okvir sa 50 malih teka relikvija koje su sve zatvorene autentikom sa donje strane, a dva su locula prazna. 6. Ampule su za oko slične sadržine. Ima ih 25, i gledaju li se pomno, gotovo su sve različite. Bez kemijske analize sadržaja nije lako zauzeti stav radi li se o krvi jednog ili više mučenika. 7. U velikom kvadratnom relikvijaru (Zbirka, 143) nedostaju tri male teke sa likvijama, a u zrakastom je srednjem dijelu prikaz Presvetog Trojstva. Bog Otac crta uz nazočnost Goluba, a okolo je nepoznati materijal koji se, prema natpisu “JESUS NAZARENUS REX JUDEORUM” te još na grčkom i hebrejskom, predmijeva da odnosi na osobu Isusa Krista.

338


POPIS RELIKVIJA SA NATPISIMA NOMINA SANCTORUM QUORUM RELIQUIAE HIC SUNT DIE NAMEN DER HEILLIGEN DIE DIE RELIQUIEN ES GIBT HIER IMENA SVETIH ČIJE SE RELIKVIJE OVDJE ČUVAJU LES NOMES DES SAINTES DONT LES RELIQUES IL Y A ICI

A 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

Sv. Adaut mč -Sactus Adauta M. “S. ADAUTAE Ms. “ (91) (1) Sv. Abdon mč -Sactus Abdonus M “De Femore S. Abdon Pers. M. Rom. XXX. Jul.” (73) Sv. Agapit, opat - Sactus Agapitus, abbas “S. AGAPITI ABB. C. “ (62) Sv. Agata dj mč – Sacta Agatha V. et M “R.SS: Agathae et ...Margarithae. R.S. Agathae virginis et marty. V. Feb. “, (Ormar, staklo) Sv. Agaton mč -Sactus Agathonus M “Reliq. S. Agathonis Martyris”, (Ormar, samo natpis) (2) Sv. Alban bp mč – Sactus Albanus Ep M “S. Albani Epi. Ms.” (90) Sv. Aleksanda – Sacta Alexanda “S. Alexandae M. Ex Coemeterio Partestati”, Ormar, samo stakleni valjak) Sv. Aleksandar mč 2x - Sactus Alexandrus M “Reliq.…Sti Allexandri ms, ex Coemeterio Castuli“ (23), “Reliq. S. Alexandri M. Ex Coemeterio Callisti ...” Sv. Aleksandar pp – Sctus Alexandrus pp “R...Alexadri Papae”. (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Amata – Sacta Amata “S. Amata M.”, (Ormar, kvadratni relikvijar) Sv. Ambrozije Bp - Sctus Ambrosius Ep “S. Ambrosii Epi. D.”, (Zbir 50 r.) Sv. Ana M B Dj M 2x – Sacta Anna M B M V “S. Anna”, (Ormar, medaljon, platno), “Off. Annae Matris BMV” (Zbirka) Sv. Anastazija Dj mč -Scta Anastasia V. M. “Ex .S. Anastasie M. Os.” (27) Sv. Andrija Ap 3x - Sactus Andreas Ap “.. Reliqe . Sancti Andreae apostoli ... “ (47), “S. Andreae Ap.”, (Zbir 50 r.), “R..s. Andreae ap. “, (Sarkofag sa mnoštvom r.)

339


15. 16. 17. 18.

19.

20. 21. 22. 23. 24. 25.

Sv. Anijan Bp - Sactus Anianus Ep “S. Aniani Epi. Alexand. Disc. S. M. XXV. Apr. “ (32) **Sv. Aksionist M - Sactus Axionistus M Sv. Alojzije Gonzaga Pz - Sactus Aloysius Gonzaga C “S. Aloysii Gons.”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Anton, Opat 3x – Sactus Antonius, Abbas “...Reliquie Sa Antonii ..” (39), “S. ANTONII ABB. ANAC. XVII. Jan. DIG. ANUL. DEXT. MAN. “ (93), “S. ATONII AB. C.” (Zbir 50) Sv. Anton Padovanski Isp. 2x - Sactus Antonius Patavinus C “S. Antonii Pat.C....”, “Si QUAERIS MIRACULA, OSS: CAPILLIS: SAN ANTONII PATAV. LUS: EJUSD. DE DIGITO “ (43), “S.ANTONII PAT.C.” (Zbir 50) Sv. Antonin M 2x – Sactus Antoninus M “Reliq. S. ANTONINI M. …”(23), “..Reliq. S. Antonini M.” Sv Apolinar mč – Sctus Apollinarius M “Apollinaris M.”, (Ormar, oval bez relikvijara, 11,5 x 7 cm) Sv. Apolinarij Bp mč 2x - Sactus Appolinarius EM “S. APOLLINAR. Epi I RAVEN. M. (100), “Ex OSS. S. Sv. Artemije mč 2x – Sactus Artemius M “Ex brach. Sinist. S. Artemii m. Romae. VI. jun. (66), “S. Artemii M” Sv. Aurelija M 2x - Sacta Aurelia M “AURELIAE M.ris CORPUS S.cta ” (52), “S. AURELIAE M. Nomine Proprio ex coem. Priscille ...” (100) Sv. Atanazije bp Aleksandrije Crn – Sactus Athanasius Epi Alex. D.E. “Doct. S. Athanasii Epi Alex. Ec. D.” (98)

B 26. 27. 28. 29. 30.

340

Sv. Bako, plemić mč – Sactus Bachus nob. M “S.S: M.M. SERGI et BACCHI Nob. Rom. VII OCT.” Sv. Barbar, vojnik mč 2x - Sactus Barbarus milles M “R.S. Barbari M., M.M. BARBARI MILITIS SUB JUL. APOST. XIII. MAII. ..”, (Sarkofag, skelet), “Barbari M” (27) Sv. Barbara Dj mč - Sacta Barbara VM “S. BARBARAE V. et M. NICOMEDIENSE”, (Natpis na neraspadnutom stopalu) Sv. Barnaba Ap 2x - Sactus Barnabas Ap “.. S. Barnabae Ap. Com...” (40), “S. Barnabae Ap.” (Zbir 50 r) Sv. Bartol Ap 4x - Sactus Bartholomeus Ap “...DE BRACH. S. BARTHOL. APOSTL...” (42), “S. BARTOLOMAEI Apostoli” (61), “S. Bartomei Apt.” (Or-


31. 32. 33.

34. 35. 36.

37. 38.

39. 40.

mar, u spisu sa drugih sedam) (3), “R...s. Bartholomaei ap...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Baso Bp M 2x - Sactus Bassus Ep M “RELIQUIE SANCTI BASSI I. EPI.” (39), “..S. BASSI ” (100) Sv. Batizat – Sactus Batisatus “S.Battizato ...” (26) Sv. Bazilije Bp 2x - Sactus Basilius Ep “Clavic. Dex, S. BASILII in Asiae mins. Regnm. Epi. C. Ejus preta mors accid. ..917. “ ( ), “ Dig. Auric. S. Basilii Epi. C. “ (106) Sv. Beda sv 2x - Sactus Bedda pb EX MAXILLA V. BEDAE PRESBYT. SANCTITe et eruditione celeberimi 27. May” ( ), “ R.S Baede Presbyt.” (Omar, staklo) Sv. Belinije Bp mč - Sactus Belinius Ep M “S. Bellini Ep. Patr. M.”, (Zbir 50 r.) Sv. Benedikt 2x - Sactus. Benedictus “ ... Bened. ..., (39), “.. S. Bened. C”, relikvijar, “S. Benedicti Cs ...” (100), “R..s.. Bendicti ..”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) *MARIA LANDO ANNO / 1510. electa abbattissa /SANCTORUM LIPSANA In aras ventris /eclisia S. Laur. /tii collocavit ut / notant adiecta / Tunc epigraphes: / Reliquiae Sanctorum / Laurentii, Donati, S, Viti, Alexandri Papae, Scti Stephani Protomartiris / Pauli Eremite, Simonis Confessoris / Theonisti et aliorum Sanctorum / in altari Laurentii / Similiter reliquiae Apostolorum / Thomae, Andreae, Jacobi, Bartholomaei, Mathiae in arco altare/, (Sarkofag sa mnoštvom relikvija.) Sv. Benigije mč - Sactus Benignus M “S. Benigni ..” (Ormar, pravokutni okvir) Sv. Blaž bp mč 3x – Sactus Blasius E M “S. Blasii Epi. Sebaste M. “ (71), “Rel. S. Blasii Mart.” (149), “PAR. D. BRACH. S. BLASII EPI. SEBASTAE M. Ob. Cca CCCVI ”, (Ormar, kost bez relikvijara) **Sv. Bonomije Sactus Bonomius “CAPILL. S. MAG. BONOMII Mr... ”, RAE BONOMI...” **Sv. Brahije - Sactus Brachius

C 41.

42.

Sv. Cecilija Dj M 2x - Sacta Cecilia VM “CAP. S. CAECILIAE”, (Lubanja, mali sarkofag) “S. Ceciliae – S. CAECILIAE V. et M. ROM. AN. CCXXIX. XXII NOV. SUB. ALEX IMP.”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Celestina mč - Sacta Caelestina M “Reliq…Sanctae Coelestinae M.” (21)

341


43. 44.

Sv. Celestin mč – Sactus Coelestinus M “S. Celestini” (Ormar, kvadratni relikvijar) Sv. Ciprijan Bp mč - Sactus Ciprianus EM “S. Cypriani Epi. Carth. M.”, (Zbir 50 r.)

D 45. 46. 47. 48. 49. 50.

51. 52. 53. 54.

Sv. Damjan - Sactus Damianus “S. DAMIANI FRAT. S.C. XXVII. Sep. “ (83) Sv. Daniel đk mč - Sactus Daniel DM “S. Danielis Lev. M.”, (Zbirka 50 r.) Sv. Daniel Pr - Sactus Daniel Pr “S. DANIELIS PRO”, Zbir 50 r.) Sv. Deodat pz – Sactus Deusdedit C “Ex ossibus Sti Deusdedit Pp Conf.” (Ormar, isprava sa drugih šest) Sv. Deodata mč - Sacta Deodata M “S. Deodatae M. “ (88) Sv. Dionizije Aeropagita Bp - Sactus Dionisius Aeropagita Ep “R .. Dion. Aerop. EPI I. ATHAEN.” (Ormar, oval drvo, staklo bez relikvijara, 7 x 5,5 cm ) Sv. Dominik đk – Sactus Dominicus Lv. “Ex ossibus S. Domici Diaconi C.”, (Ormar, isprava sa drugih sedam) Sv. Donat mč 2x – Sactus Donatus M “S. Donati”, (Papir), “R.. Donati M”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Doroteja mč - Sacta Dorothea M “S. Dorothea m. .. “ (36) Sv. Deziderije mč - Sactus Desiderius M “ R. S. Desiderii ...”, (Kvadratni,r, ormar )

E 55. 56. 57. 58. 59.

342

Sv. Egzuperancije mč - Sactus Exuperantius M “S. Exuperantii m.”, (Ormar, † plomba) Sv. Elizej Pr - Sactus Eliseus Pr. “S. ELISEI PRO”, (Zbir 50 r.) ** Sv. Emogenije - Sactus Aemogenius Sv. Erazmo Bp mč - Sactus Erasmus EM “S. Erasmi Epi Ca M” (Zbir 50) Sv. Euharije Bp mč 2x - Sactus Eucharius E M “S. Eucharii Epi M. XX Febr.”, “S. Eucharii EPI. M.” (Ormar, staklo, bez nodusa)


60.

Sv. Eutih Patr. 2x - Sactus Eutichius Patr. EUTYHII PATRIARC. CONSTANTINOP. C. OBIIT VI. AP. – Digitus AURIC. – OS METACARPUM EIUSD. DIGITI SINISTRAE MANUS” (Ormar, staklo), EUTICHII PATHAEa CONST. De brachio”, (Zbir 50 r.)

61.

Sv. Fabijan mč - Sactus Fabianus M. “S. FABIANI MARTIRIS Reliquia insignia S. Fabiani Martiris “ (56) Sv. Fabije mč - Sactus Fabius M “Reliq. S. Fabii M. “ (Ormar, drvo, staklo) Sv. Fakunda mč – Sacta Facunda M. Sv. Felicita mč – Sacta Felicitas M “S. Felicitatis Mart.” (Ormar, samo natpis) Sv. Fides - Sacta Fides “S. Fides”, (Ormar, drvo) Sv. Feliks - Sactus Felix “De sanguis .. SS. Martiris Aquileiensium Felicis et .. hodie Protectorum”, (Ormar, samo papir) Sv. Filip Ap 2x - Sactus Pfilipfus Ap “... S. PHILIPPI AP ...” (42), “Pfilipi “?, ( Zbir 50 r.) Sv. Filip Nerij - Sactus Pfilipfus Nerius “S. Philippi Nerii C.” (Zbir 50 r) Sv. Firmij mč 2x– Sactus Firmius M “...FIRMI ET RUSTICI MM. VERON. XXXX AUG. “ (103) “COM. RELIQ. SS. FIRMI ...”, (Zbirka, r. 103) **Sv. Fironije mč – Sctus Phironius M Sv. Florencije mč – Sactus Florentius M “R..s.. Florentii m.”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Fortunata – Sacta Fortunata “S. Fortunatae”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Fortunato đk mč– Sactus Fortunatus M “De sangunie concreto S.S. Martyrum Aquil..jensi .. Felicis et Fortunato G ..ice et Clodiae (?) Protectorum”, (Ormar, papir izjeden od grizica) Sv. Fortunato vj mč – Sactus Fortunatus miles M “S. Fortunari ex Coemeterio Callisti”, (Oltar sv. Josipa župne crkve sv. Blaža) Sv. Foška dj mč – Sacta Fosca VM “Rae S. FUSCAE V. ET M. RAV. XIII. FEB.” (148) Sv. Franjo As pz 2x – Sactus Franciscus Assis. Conf. “Ex cilitio s. Franc. (?)”, (Ormar, oval bez relikvijara), “ Sang. S. Francisci de A. ac Tela imb.” (Zbir 50)

F

62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73.

74. 75. 76.

343


77. 78.

Sv. Franjo Paulski – Sactus Franciscus de Pauli “S. Franc. De Pauli. Veste.”, (Zbirka 50 r) Sv. Fulgencije mč – Sactus Fulgentius M “ R..s.. Fulgentii M...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.)

G 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87.

88. 89.

Sv. Gajetan isp. – Sactus Caietanus Conf. “Par Sacri S. Cajetani Thienaei C. “ ( 85) Sv. Galikan M – Sactus Galicanus M “S. Gallicani M”, (Ormar, samo natpis) Sv. Gaudencije mč – Sactus Gaudentius M “S. GAUDENTII Ms. Coem. Cyria” (49) Sv. Generozije mč – Sactus Generosius M “S. Generosij ..” (Ormar, kvadratni okvir) ** Sv. Geroncije mč – Sactus Gerentius M Sv. Gervazije – Sactus Gervasius “Gervasii Mart. Coemit. Romae”, (Ormar, samo natpis) Sv. Gordije pu bp – Sactus Gordius Er V “R.S. GORDII” (Ormar, staklo) “.. et S. GORDII EREMIT. XIII. SEPT. DE EORUM ENUENTIO DIE VIII. JUL.”, (Sarkofag) Sv. Gotardo Bp – Sactus Gothardus Ep “Biretv POTle Sti GOTARDI EPI ET CONF.”, (Ormar, bez relikvijara) Bl. Gracije iz Kotora 2x – B. Gratius de Cattaro GRATIAE A CATTARO Ord. Erem S. Aug. Migravit. ad Dom MCVIII. IX Nov.“ (151), “Gossipium Gratiae”, (Ormar, natpis na presavijenom papiru) Sv. Grgur Barbarigo Bp – Sactus Gregorius Barbarigo Ep (Pozl. okvir, mitra i rukopisi., Zbirka sakralne umjetnosti, S. Gregor Rs (?) Ba Sv. Grgur Veliki Pp 2x – Sactus Gregorius Magnus Pp “S. Gregorii M”, (Ormar, medaljon, platno),, “S. Greg. Magni Pae”, (Zbir 50 r.)

H 90. 91. 92.

344

Sv. Heliodor Bp 2x – Sactus Heliodorus Ep. “S. Heliodori Epi. Alt. C. 3. Jul.”, “S. Heli.” (Ormar, drvo, plava vrpca) Sv. Hermogen bp mč. – Sactus Hermogenus EM. “CAP. S. HERMOGENIS M. GREC.”, (Mali sarkofag, lubanja) Sv. Hijacint mč – Sactus Hyacintus M “S. Hyacinti...” (Ormar, kvadratni relikvijar)


93.

94. 95. 96.

**Sv. Hilarije Opat – Sactus Hilarius Abbas 95. Sv. Hilarion Opat 2x – Sactus Hilarionus Abbas “BRACHIUM SANCTI HILARIONIS ABBATIS. XXI. OCT. CYPRO” (65), “S. Hilarionis Abb.”, (Zbir 50 r.) Sv. Honorat mč – Sactus Honoratus M “S. HONORATI M” (Ormar, drveni okvir s više r.) Sv. Honorije mč – Sactus Honorius M “S. Honori ?” (120) Sv. Hubert – Sctus Hubertus

I 97. 98. 99. 100. 101. 102.

Sv. Ignacije Lojola – Sactus Ignatius Loyola “S. Ignatii Loyola” (Ormar, teka 3 x 2,5 cm bez relikvijara) Sv. Inocencije mč – Sactus Inocentius M “S. INOCENTII M.” (36) Sv. Inocencija mč – Sacta Innocentia M. “ ... S. Innocentiae Martyris “ (36) Sv. Ivan Kapistran – Sactus Johannes Capistranus (?) “S. Joane Ca”, (Ormar, medaljon od platna) Sv. Ivan od Boga – Sactus Joannes de Deo “.. Oss. S. JOANNIS de DEO ...” (100) Sv. Ivan Josip od Križa OFM sveć. – Sactus Joannes Josephus de Cruce psb OFM U Zbirci se nalazi Časoslov iz kojega je molio 40 godina sa natpisom: “Ufficio del Venerabile Padre fra Giovanni Giuseppe della Croce de Scalzi di San Pietro d’ Alcantara C. di Napoli del quale ufficio se ne servito per piu’ d’ anni quaranta e me lo presto per devotione datomi da Lui prima di morire”. Alli 5. luglio 1790. Venetia Bilješku potvrđuje službeno javni bilježnik sa svojim znakom: “Faccio fede io Nodo Pubco infrasto come quanto ho scritto di sopra da dove icomincia ‘Ufficio’ e termina ‘da lui prima di morire’, e essere tutto fato scritto di mano e proprio carattere dell’ ora qn Nob. Sigr Cassimiro Co: Avallone qu. Co: Francesco Antonio e cio’ per lunga conoscenza ho avuto della persona del medmo qn Nob. Sigr Casimiro Co: Avallone e cognizione per anco tempo del di Lui crattere. In quorum fidem Ego Joe. Antonius Ob Aqua Orig. Civis. ac Publ. Venetm.” (Njegov znak) Slijedi latinski tekst:

345


346


103. 104. 105.

106.

107. 108. 109. 110.

Universis, et singulis presentes inspecturis fidem facimus atque testamur quatenus exibito Nobis hoc Breviario juxta attestationes supradictis illud esse recognimus, que Beatus Joannes Jospef a Cruce Minorum Esccalceatorum utebatur dum in humanis agebat. In quorum fidem has manu nostra subscriptas nostraque Sigilla ver. Rubra hispania firmatas expedivi mandavimus. Dal Ven. ex Aedibus nostris apud S. Cassimirum die 27.xbris Anno 1807. S. As. Ey(?) Clodievoss (?) Albertus Rossetti.” (Znakovi crvenih pečata i konca) **Sv. Ivan Antiohijski pt – Sactus Johannes Anthiochenus Ptr Sv. Ivan Kr(izoston) – Sactus Johannes Cri(isostonus) “...S. Joan. Cr...”, mali elikvijar Sv. Ivan Krstitelj mč 2x – Sactus Johannes Baptista M “NULLUS MAJOR INTER NATOS MULIERUM JOAN. BAPT. Reliquie sa Joanis bte” (102), “Jo. BAPTA. Pr. DOM.” (Ormar, medaljon, platno) Sv. Ivan Milostinjar Ptr 2x – Sactus Joannes Elemosinarius Patr. “R. S. JOHANNIS ELEMOS. PATHAE. M. (Ormar, drvo, staklo), “Carne et Subucula S. JOANIS ELEMOS. PATHAE ALEX. Quievit in Pace II. Nov. 605.”, (Ormar, metal, staklo) Sv. Ivan Olini sv – Sactus Johannes Olini Pb (Pisana isprava uz njegovo neraspadnuto tijelo pap Bonifacija IX. od 7.X.1400.g., Sarkofag) Sv. Ivan Ap 2x – Sactus Johannes Ap ���S. JOANNIS AP. EV. ..” (48), “S. Joan. Ap. Ev.”, (Zbir 50 r.) Sv. Ivan Nepomuk Sv 2x – Sactus Johannes Nepomucenus Pr Relikvijari izloženi u Zbirci br.164 i 176 Sv. Ivana Franciska – Sacta Johanna Francisca “ … S. Joannae Franciscae …”, (Ormar, medaljon)

J 111.

112. 113.

Sv. Jakov Ap 3x – S Jacobus Ap “SN JACOBI Ap....” (42), “.. R. S. Jaco. ap. d’ Galia .., Anno 1709. SMV” (47), “R. s Jacobi ap...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.), “ S. Jacob. Maj. Ap.” (Zbir 50 r.) Sv. Jakov Ap Mlađi – Sactus Iacobus Ap Junior “S. Jacobi Min.”, (Zbir 50 r.) Sv. Jelena Kraljica – Sacta Helena Regina “S: HELENAE IMP. XVIII. AUG. “ (64)

347


114.

115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122.

Sv. Jeremija Prorok 2x – Sactus Ieremias Propfeta “S. JEREMIAE PROPHETAE et M. I. Mai. DIVISNT SIBI VESTIM. MEA. ET SUPER VEST. MEAM MIS. SORTEM DE PEDES. (55), . Jerem. Pro”, (Zbir 50 r.) *Sv. Jeronim sveć – Sactus Hieronimus Psb Sv.Jeronim Emiliani M–SctusHieronimus Emilianus M. “S. Hieronimi Aemiliani”, (100) Sv. Jona Prorok 2x – Sactus Jonnas Propfeta “S. JONAE PROPHETAE XXI. SEPT. “ (33), “S. JONAE PRO” (Zbir 50 r) Sv. Josip Kupertinski – Sactus Josepfus Cupertinus “Jos. Cupertino”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Julijan M – Sactus Iulianus M “S. July. M.” (57) Sv. Juraj mč – Sactus Georgius M “S.GEORGII EQUIT. M. XXIII. APR.” Sv. Justin M – Sactus Iustinus M “S. Justin” (Ormar, kvadratni relikvijar) Sv. Justina Dj mč 3x – Sacta Iustina VM. “S. JUSTINAE V. M “, “.. S. Justinae” (115), “S. Justine V.M “ (Ormar, srcoliki karton), “Patavinorum ext in Puteo s. Justinae de ....”

K 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130.

348

Sv. Kandida Dj M – Sacta Candida VM “SACR. CORP. S. CANDIDAE V. ROM. ET M. I. DEC.”, (Sarkofag, skelet) Sv. Kasijan BpM – Sactus Casianus EM “Si Cassiani EPISCOPI et MARTIRIS” (101) Sv. Katald Bp – Sactus Cataldus M ”Cataldi e”, Ormar, oval) Sv. Katarina Dj mč 2x – Sacta Catharina VM “S. CATHARINAE V.M. ALEX. De sepulcro Sta Catharinae Vgine” (34), “S. CATHARINAE V.M.” (135) Sv. Klara Falco – Sacta Clara de Monte Falco Pozl. okvir, komad vela, (Zbirka sakralne umjetnosti). Sv. Klement mč – Sactus Clementus M “S. CLEMENTIS M.” Sv. Klaudije vojnik mč – Sactus Claudius milles M. “CORPUS S: CLAUDII MARTIRIS EX COEMETERIO CALLISTI”, (Sarkofag sa intarsijama bjelokosti) Sv. Klement pp mč – Sactus Clementus pp M


131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141.

Sv. Klodija – Scta Clodia “...S. Clodiae... “, (Ormar, natpis na papiriću). Sv. Konstant Isp – Sactus Constantus Conf. “Ex Vertebra S. Constantii eccla Mansionari C. Ancon. XXIII. Sep.” (105), Sv. Konstancij mč - Sactus Constantius M “S. Constantii M ..”, (Ormar, drveni kvadratni relikvijar) * Sv. Konstantin car – Sactus Constantinus Imp. Sv. Kornelije Pp mč – Sactus Cornelius Pp M “S. Cornelii Pae M.”, (Zbirka 50 r.) Sv. Kordula dj mč – Sacta Cordula VM “Caput S. Cordulae V. et. M. XXII....”, (Lubanja, Mali sarkofag) Sv. Krescencija mč – Sacta Crescentia M “S. Crescentiae Martyr. Mi fa donata dal Rmo GIOV. Di Sate B. De Bortolo”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Krescencije mč – Sactus Crescentius M “Ex Sacr. OSSIBus S. CRESCENTII MARTIRIS” (99) Sv. Kristina dj mč – Sacta Cristina VM “S. CHRISTINAE V. et M. TIRY XIV Jul.” (30) Sv. Kristofor – Sactus Cristophorus (?) “Queste Reliq. Esistev. In S. Cristof. P.P. Agost: prive del prop. nome e sigil col presente” Sv. Kuzma – Sactus Cusma “ .. S. COSMAE FRAT. S.Da. M. XXVII. Sept.” (63)

L 142. 143. 144.

145. 146. 147.

**Sv. Latenat – Sactus Latenatus Sv. Lazar Bp – Sctus Lazarus Ep “S. LAZARI EPI SAL DISC. DN.J.C.” (Zbir 50) Sv. Leon Bembo Ep mč 3x – Sactus Leonus Bembo Ep M Neraspadnuto tijelo (Sarkofag), “OS METACARPI DEXTRAE MANUS S. LEONIS BEMBO EPI”, “ Manus S. LEONIS BEMBO EPI.” (Ormar, staklo) Sv. Leonard pzn – Sactus Leonardus C. “... Leonardi C. Reliquie dell’ Altar Maggiore Di Brioni ...”, (26) Sv. Leon Bp Samija 2x – Sactus Leon Ep Samii “De Cranio S. LEONIS EPI. Samii C. ag. Apr.” (87), “BRAC. DEX. S. LEONIS EPI SAMII XXVI. APR. (152) Sv. Liberal Bp – Sactus Liberalus Ep. “De Brac.S.Liberalis EPI CANUSII M. XXX DEC.”(Ormar, staklo, razbijen)

349


350


148.

149. 150. 151. 152.

153. 154.

155.

156. 157. 158.

159.

Sv. Liberat 2x – Sactus Liberatus “Rel. S. Liberati, “S. LIBERATI M.” (Ormar, staklo bez nodusa), “S. Liberati MRIS † nečitljivo” (Ormar, pozl. drvo, kanonska ploča 63 x 50 cm) Sv. Liberata mč – Sacta Liberata M “S. LIBERATE M....” (36) Sv. Leoncije M – Sactus Leontius M “Reliq. S. Leontii martyris…“ (21) Sv. Ligorije pst – Sactus Ligorius Er. “S. LIGORII EREMITAE XIII. Stri”, (Sarkofag) Sv. Lovro đk mč 4x – Sactus Laurentius DM “Ex Carbonibus S. Laurentii Lev. M. Ex ADEPS D. LAUR. L. M., De crataicula SA Laurenti” AERE S. MUNERE IOANNIS:ZANINI PLEBANI 1732. (104), “Ex lint. B. Laurentii.”, (Ormar). “R..Laurentii...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.), “S. Laurentii Archid. M” (Zbir 50 .) Sv. Lovro iz Brundizija – Sctus Laurentius Brundinensis “B. Laur. de Brund. C. Cap.” (0rmar) Sv. Lovro Justiniani Ep 3x – Sactus Laurentius Iustiniani Ep Štola, manipulum od plavog baršuna (53) i Pozl. okvir, tjelesnik (188) Sv. Lucija Dj mč 2x – Sacta Lucia VM “S. LUCIAE V. Martyr DIE XIII. DECEMBRIS”(150), “S. Luciae V.M.”, (Zbir 50) Sv. Lucil Bp – Sactus Lucillus Ep “S. Lucilli Epi” (Zbir 50) Sv. Lucila mč – Sacta Lucilla M “S. LUCILAE M: “ (153) Sv. Luka Ap Ev 4x – Sactus Luca Ap Ev “ ... SAN LUCAE EVANGELISTAE XVIII Oct. ...” (48), “S. Lucae E.”, (Ormar, medaljon, platno), “ Carne S. Lucae EV.”, (Ormar, medaljon, platno), “S. Lucae Ev.” (Zbir 50) Sv. Lupicinije Bp – Sctus Lupicinius Ep “S.Lupicini Epi.” (Zbir 50)

351


M 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175.

352

Sv. Magnije mč 2x – Sactus Magnius M “...S. Magni Mart. Il Di Lui Corpo Esistev. In. S. Ma delle Vergini in Venezia” (26), “Magni Pae” ( Zbir 50 r.) ** Sv. Maksencije – Sactus Maxentius Sv. Maksimin bp 2x – Sactus Maximinus Ep “Ex Carne. S. Maximini Epi I. Aquis Disc. Dni VIII Jun.”, “ Ex carne S. Maximini Epi” (Zbir 50 r) Sv. Mansueto mč – Sactus Mansuetus M “S. MANSUETI Ms.” (95) Sv. Marcelin – Sactus Marcelinus “Marcellini” (Ormar, samo natpis) Sv. Marcij mč – Sactus Martius M “Martii M” (Ormar, metalni ostenzorij) Sv. Marcijal mč – S. Martialis M “S. MARTIALIS M. ..“, (Ormar, kvadratni relikvijar, drvo) Sv. Margarita dj mč – Sacta Margarita V M “S. MARGHARITAE V.M. ANTIOCH.XX JUL.† Sctae Agathae virginis et marty.V. Feb.” (Ormar, staklo) Sv. Margarita Cor – Sacta Margherita Cor. “S. Margarithae Cor.”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Marija Bonomi – Scta Maria Bonomi CAPILL. MAE BONOMI MR”, (Ormar) Sv. Marija Egipatska Pok 2x – Sacta Maria Aegiptica Paen “Maxila et Reliquiae S. Mariae Egypticae. S. MAE AEGYPTICAE P. II. APR – Lingua” (20), “Mae. Egypt. P.”, (Zbir 50 r.) Sv. Marija Kleofa 2x – Sacta Maria Cleofa “S. MAE CLEOPHAE sororis sae V. Mae. IX. Apr.” (35),“S. M. Cleof.”, (Ormar, medaljon, platno) Sv. Marija Magdalena Pok. 2x–Sacta Maria Magdalena Paen. “..ariae Magd.” (Ormar, ostenzorij, drvo, pozlata, 93 x 37 cm), “S. MAE. MAGDAL. P. ..”, (Zbir 50 r) (4) Sv. Marino M 2x – Sactus Marinus M “DE FEMORE S. MARINI MART.”, (Ormar, bez relikvijara), “S. Marini M”. (Ormar) Sv. Markinije – Sctus Marchinus “S. Marchinus” Sv. Marko Ap Ev 3x – Sactus Marcus Ap Ev “...S MARCI EVANG. ..” (48), “S. Marci E.”, (Ormar, medaljon, platno), “S. Marcae Evang.” (Zbir 50 r.)


176. 177. 178. 179. 180. 181.

182. 183.

184. 185. 186.

Sv. Matej Ap Ev 3x – Sactus Mathaeus Ap Ev “ .. RELQ. S. MATTHAEI AP. EVANG.” (48) , “Math. Ap.” (Ormar, medaljn, platno), “S. Mathaei Ap.”, (Zbirka, 50 r.) Sv. Matija Ap 2x – Sactus Mathias Ap “S. MATHIAE Ap. ...” (40), “S. Mathiae Ap.”, (Zbir 50 r.) Sv. Martin Bp 2x – Sactus Martinus Ep “R. Sancti Martini Ep.” (94), “S. Martini (E)p ...”, (Ormar) * Sv. Maksimilijan – Sactus Massimilianus Sv. Maura mč – Sacta Maura M “.. Maurae ..”, (Sarkofag, samo natpis) Sv. Mena, egipatski vojnik mč – Sactus MenasmillesAegipticus M “RELIQ. S. MENNAE “ † grčki natpis” nepročitan, (Ormar, kost bez relikvijara) Sv. Modesto mč 2x – Sactus Modestus M “S. Modesti M “, “ ... Ex OSSIBUS S. MODESTI M.” (Ormar, metal) Sv. 10.000 razapetih vojnika – na brdu Ararat – Decm miles militum ex monte Ararat “Reliq. S.S. Asn DECEM MILLIUM CRUCIFIXORUM IN MONTE ARARATH XXII. JUN. (22) Sv. Mučenici iz Konkordije – Sacti Martires ex Concordia “SS. MM. Concordiens. m Febr. “ (26) Sv. Mučenici iz Otranta – Sacti Martires ex Otranto “Una ex Costis SS.MM. HYDRUNTINORUM XIV Aug.” (72) Sv. 11.000 mučenika – Sactorum undecim millium martirum “De undecim millium Martyrum” (Ormar, kost 8 cm bez relikvijara)

N 187.

188. 189.

Sv. Niceta M 2x – Sactus Niceta M “S. Nicetae M. NICOM. XII. SEPT.” (Ormar, samo natpis), “Reliquie di S. Niceta M. Nicomediensis che poi si spezzo l’ ampolla” (Ormar, 13,6 x 11 x 7.5 cm) Sv. Nikola Bp – Sactus Nicolaus Ep “..S. Nicolai B...” (26) Sv. Nikoloza Bursa Op-Sacta Nicolosa Bursa Abbatissa “VENERAB.(ILE). NICOLOS.(A) BURSA METHONENSI VIRG.(O) S.(ANCTI). BENED.(ICTI). IN PRISCO MON(ASTET)RIO S.(ANCTI) SERVULI INSULA VENET. (IAE) ADIACENTE. ISTA AB ANT.(ON)io. SURIANI VEN. (TIAE) PAT.(RIARCHI) VOCATA FUIT UT NASCENTI COMUNITATI S.(ANCTI) AUG.(USTINI) MON(ASTERI)

353


190.

o, S.(ANCTI) JO(ANI)s IN LATERANO SUB REG(ULA)la B.(EATI) BENED.(ICTI) PRAESSET. IBI A(NNO) D(OMI) NUM MIG(RA)VIT DIE VENET.(?) XXIII. AP(RI)LIS ANNO RED.(ENTO)ris) SAL.(UT)is MCXII CUIUS SAC. (RU)m CORPUS CUM EIUSDEM LANEIS VES(STITU)M TRIA SAEC(U)la MIRABILE INCORUPTUM SUAVEM SPIRAT ODOREM”, (Sarkofag, natpis uz neraspadnuto tijelo). Sv. Nevina dječica 3x– Sacti Pueri Innocentes “OSSA SS. INNOCENTIUM M.M. BETHLEMITARUM SUB HERODE REGS XXVIII DEC.”, (Ormar, staklo, valjak, 15 x 13 cm), OSSA SS. INNOCENTIUM QUI AB HERODE REGE PRO CRISTO INTERFECTI SUNT XXVIII DEC., (Ormar, 17 x 13 cm), “S. INOCENTII MM. 28. DEC. (Zbir 50 r)

O 191.

Sv. Oton OFM mč – Sactus Othonus OFM M “Rel. S: OTHONIS ORD. MIN. M. MARROCHI XVI JAN. “ (45)

192.

Sv. Pacifik mč 3x – Sactus Pacificus M “Sac. Corpus S. Pacifici Mart. Ex cemeterio ....“ ( 154), “..S. Pacifici ...” (Zbir 50 r), “S. PACIFICI M” (100) Sv. Paskal Bajlonski mč 2x-Sactus Pascalis Baylonensis “Pascalis ba”, (Ormar, bez relikvijara), “S. Pacalis Baylon Conf.”, (Ormar, natpis sa sedam drugih) Sv. Panteleon mč 2x-Sactus Panteleonus M “..S. PANTELEONIS MED. M. NICOD. XVII. JUL ..” (152), “S. Pantelis Pr” (Zbir 50 r.) Sv. Pavao Ap 2x – Sactus Paulus Ap “S. Pauli ap ...” (47) “ S.Pauli Ap. ..” (Zbir 50) Sv. Pavao Pustinjak, Isp 2x – Sactus Paulus Er. Conf. ”R. S. Pauli Eremite...”,(Sarkofag sa mnoštvom r.),“S. Pauli Erem.”(Zbir 50 r) Sv. Pavao mč – Sactus Paulus M “S. PAULI M. CONSTANTINOP: QUI SUB CONSTANT. COPRONIMO CUM SSM IMMAGM. CULTUM DEFENDt, IGNESs COMB. EST. AD CAEL. EVOL. D. 8. Jul. An. 74.” (67) Sv. Pavao n/biskup Carigradski Bp mč – Sactus Paulus Constantinpolitanis EP. M. “SACR. CORP. PAULI EPI CONSTANTINOP. M. VII. JUNI”, (Sarkofag, neraspdanuto tijelo) Sv. Petar Ap – Sactus Petrus Ap

P

193. 194. 195. 196. 197.

198.

199.

354


200.

201. 202. 203. 204. 205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212.

“S. Pric, apost. “, Zbirka, Zbirni 49. r. (143) Sv. Petar M 3x – Sactus Petrus M “Maxila S. Petri Mart. Ex Coemeterio Callisti “ (97), “S. PETRI M. ...” (Ormar, metal), “ ..S. PETRI M...” (Sarkofag iza oltara),“S. Petri Princ. Apost.”,(Zbir 50 r) Sv. Petar Akontant 2x – Sactus Petrus Acontantus “EX COSTA B. PETRI ACONTANTI Veneti C. XXVI Aug.” (96), S. PETRI ACCANTI C.” (Zbir 50 r) Sv. Petar Alkantara – Sactus Petrus Alcantara “..Petri de Alc. ..”(26), Sv. Petronija – Sacta Petronia “..S. Petronia..”, (Sarkofag, samo natpis) Sv. Placid monah mč – Sactus Placidus monachus M “SAN PLACIDI MONAC. M. MESSANAE D. S. BENED. V. Oct. EX BRACHIO” (29) Sv. Placida mč – Sacta Placida M “S. PLACIDAE M....” , (Ormar, samo stakleni valjak) Sv. Platon mč 2x – Sactus Platon M “Relic. S. Platonis Martyris. Ancyre XXII. JUL.”, (Ormar, samo natpis), “R...s... atque Platonis M.“, (Sarkofag samnoštvom r.) Sv. Poncijan M 3x – Sactus Pontianus M “S. Pontiani Papae Mart. XIX Novem.” (75), “..S. Pontian..”, (Ormar, kvadratni relikvijar), “..Pontiani ...”, (Sarkofag, samo natpis) Sv. Primo mč – Sactus Primus M “S. Primi Mart.” (69) Sv. Prisk mč – Sactus Priscus M “S. Prisci M ...” (115) Sv. Prokul Bp – Sactus Proculus Ep “COM. RELIQ. SS. PROCULI EPI. IV. VER. C. IX. DEC. ..” (103) Sv. Protazije mučenik, † 3. st.- Sactus Protasius M Vidi sveti Gervazije. Sv. Prosper Bp 3x – Sactus Prosperus Ep “S. Prosperi Epi”, (Ormar, srcoliki), “Ex Cran. S. PROSPERI EPI.”, (Ormar, bijeli metal, staklo, pokaznica 55 x 28 cm), “S. Prosperi Epi ...” (Sarkofag, samo natpis)

R 213. 214.

Sv. Revokat mč – Sactus Revocatus M “Ex Sacr. OSSIBus S. REVOCATI MARTIRIS” (Ormar, drvo, staklo razbijeno) *Sv. Rufina mč – Sacta Rufina M

355


215.

Sv. Rustik mč – Sactus Rusticus M “...FIRMI ET RUSTICI MM. VERON. IX. AUG.” (103)

S 216. 217. 218. 219. 220. 221. 222. 223. 224. 225. 226.

227.

Sv. Sabina Dj mč – Sacta Sabina V M “EX OSS. S. Sabinae V.M.”, (Ormar, oval) **Sv. Sabin – Sactus Sabinus Sv. Samuel Prorok – Sactus Samuel Propfeta “SAMUELIS PRO”, (Zbir, 50) Sv. Sante OFM – Sactus Sanctus OFM “Ex Hab. Bti Sante Confris Ordnis Min.” (Ormar, spis sa sedam drugih) Sv. Sebastijan vojnik mč – Sactus Sebastianus miles M “SANCTI SEBASTIANI MART.”, (Sarkofag, ramena, žile, nožna kost, neraspadnuto tkivo) Sv. Sergije mč – Sactus Sergius M “S.S. M.M. SERGII et BACHI Nob. ROM. VII. Oct.”, (Ormar, samo natpis) Sv. Severin mč – Sactus Severinus M “S. Severini M “ (119) Sv. Sigismund Kralj – Sactus Sigismundus Rex “S. SIGISMUNDI REG. BURG. M. I. MAY, EX BRACHIO” (Ormar, razbijeno staklo) Sv. Sisinije Bp 2x – Sactus Sisinius Ep “Rel. S. SISINI EPI. THEI.” (Ormar, razbijeno staklo), “Rel. S. SISINI EPI THEI XIV JULII”, ( Ormar, samo natpis) Sv. Skriptor mč – Sactus Scriptor M “EX STO SCRIPTORE m.” (31) Sv. Stjepan Prvomučenik 3x – Sactus Stepfanus Protomartyr SAN STEPHANI PROTOMARTYRIS... FICeP ATRO INTAS STEFANUS QDFeaFIGI CLEMS(C)CE ECATIOR PREMEDIOP. VMS VOR VOZ ...?” (92), “S. Stefpani Prot. M.”, (Zbir 50 r.), “EX CAPITAE S. STEPHANI MARTY quod Servatur In Cathed. Eccla. Caprularum “ (84) **Sv. Stjepan Pp mč – Sactus Stephanus Pp M

Š 228. 229.

356

Sv. Šimun Ap 2x – Sactus Simeon Ap “..Reliq. SS. Apostlrum Simonis ..” (40), “S. SIMONIS APOST.”,(Zbir 50 r) Sv. Šimun Prk 2x – Sactus Simenon Propfeta


“De Pano in quo S. Simeon Jesum Christum recepit. MCLXXVIII: MARIA PAX DE ALEXANDRIS...” (44), “Simeonis Confessoris”, (Sarkofag sa mnoštvom r.)

T 230. 231. 232. 233. 234. 235. 236. 237.

238. 239. 240. 241. 242. 243. 244.

Sv. Tabra mč – Scta Thabra M “R..s.. Thabra M”, (Sarkofag sa mnoštvom relikvija) Sv. Tabrata mč – Sctus Thabrata M “R..s.. Thabratae M ...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Tadej Ap 2x – Sactus Thadeus Ap “Reliq. SS. Apostlrum ... et Thaddaei” (40), “S: Thaddei Ap.”, (Zbir 50 r.) **Sv. Teodor mč – Sctus Theodor M Sv. Teodor opt. 2x – Sactus Theodorus Abb “ S. Theodori ab.”, (Ormar, olovna kutija s papirom), “Ex pede S. Teheodoris “ (82) Sv. Teodor vojskovođa – Sactus Theodorus Dux “S. FHEODORI DUCIS MILIT. M. HERACL. SAEC. IV. VII. FEB.” (37) Sv. Teofan bp mč 2x – Sactus Theopfanus M “Cap. S. THAEOPHANIS M. GREC.”, (Lubanja, mali sarkofag), “S.Teofani Epi.” Sv. Teodozija Dj mč 3x ��� Sacta Theodosia V M Ss. THEODOSIAE V. TYR. et M. CAES. IN PALAEST. II. APR., “R. S. Theodosiae V. Tyr. et MS.“ (Ormar, pozl. drvo), “S. Theodosiae V. Tyr”, (Zbir 50 r.) Sv. Teodozije opat 2x – Sctus Theodosius Abbas “MDCXXXVII 6. May Ego Marinus Budoarius Sti Theodosi monacis”, “S. Theodosii ab.”, (Ormar, bez relikvijara) Sv. Teora, 2x – Sacta Theora “..Theorae ..”, (Sarkofag, samo natpis), “S.Theodorae”. Sv. Teonist mč 2x – Sactus Theonistus M “Ex. S. Theonisti Martyris” (38), “R..s.Theonisti Epi...”, (Sarkofag sa mnoštvom r.) Sv. Timotej Bp mč – Sactus Thimotheus Ep M “S. Thimothei Epis. M. “ ( 70), Sv. Timotej mč – Sactus Thimotheus M “S. Thimothey M.”, (Ormar, samo natpis) Sv. Toma Ap 2x – Sactus Thoma Ap “S.Thomae Ap.”,(Zbir 50 r.), “R..s.. Thomae ap.”, (Sarkofag sa mnoštvom r) Sv. Sv. Tri Kralja – Tres Reges Sv. Gašpar kralj – Sactus Gasparus Rex

357


358


245. 246. 247.

“Gaspari SS. Maggi .....”, (Zbir 50) Sv. Baltazar kralj – Sctus Balthasar Rex “ ... Balth. ...”, (Zbir 50 t. ) Sv. Melkior kralj – Sctus Melchior Rex “ ..Melc. ..”, (Zbir 50 r.) Sv. Tripun M – Sactus Triphonus M “S. TRIPHONIS M. “ (63)

U 248. 249.

Sveta Uršula dj mč – Sacta Ursula M “De undecim millium Martyrum”, kost bez relikvijara Sv. Urban Pp mč 2x – Sactus Urbanus Pp M “... S. Urbani papae m. .. “ (100), “S. URBANI PAPAE”

V 250. 251. 252. 253. 254. 255. 256. 257. 258. 259. 260. 261. 262.

Sv. Valent mč 2x – Sactus Valentus M “.. S: VALENTI M.” (152), “S. Valenti MARTYRIS” Sv. Valentin mč – Sactus Valentinus M “S. Valentini Ms”, Zbirka, r. 68. Sv. Valentin sveć. 2x – Sctus Valentinus Presb. “S. VALENTINI PRESB. M. XIV. Feb. Rom. “ (60), Sv. Venerat mč – Sactus Veneratus M “S. Venerati M.” (Ormar, okvir ) Sv. Vid M 2x – Sactus Vitus M “Pars ex Carn. S. VITI M. In Lucania XV. Jun.” (89), “Ex ossibus S. Viti M. .. ”, (Ormar, metal) Sv. Vinka mč – Sacta Vincentia M “.. et S. VINCENTIAE M. “, (Ormar, valjak, staklo) Sv. Vinko Ferarski – Sactus Vicentius Ferrarensis “S. Vin: Fera. ...” Sv. Vinko Paulski – Sactus Vicentius de Pauli “Veste S. Franc. De Pauli”, (Zbir 50) Sv. Vinko đk mč – Sactus Vincentius Lev M “ ... Vincentii M...”, (Sarkofag iza oltara) Sv. Viktor mč – Sactus Victorius M “S: VICTORIS M” Sv. Vilanije Bp mč – Sactus Villanius Ep M “B. Villa EPI. EUGUBII VII. MAY”, (Ormar, samo natpis), “B.VILLANI EPI EUGUBII VII MAY” Sv. Vindemial – Sactus Vindemialis “..Vindemialis M ...” ( Sarkofag) Sv. Vitalijan – Sactus Vitalianus “..S. Vitaliani...” (Sarkofag, samo natpis)

359


Z 263. 264.

265.

266.

360

Sv. Zaharija pr – Sactus Zacharias Pr S. Zach. Pr. P. D.”, (Zbir 50) Sv. Zefirin mč – Sctus Zephirinus M “EX Crannio S. Zephyrini Martyris “ ( 74) ** Relikvije vezane uz osobu Gospodina Našega Isusa Krista, 12x Reliquiae ligatae cum persona D. N. I. C. 1. Relikvijar Trna Isusove krune – Reliquiarius spinae de corona Iesu Christi, “Math. PLECENTES CORONAM DE SPINIS, POSUERUNT SUPER CAPUT EIUS. DE PETRA IMPROP. D.N.J.C.”, Zbirka, (19). 2. Neodgonetljiv natpis u gornjem dijelu relikvijara (19) 3. Relikvijar Križa Isusova – Reliquiarius Crucis J.C. ,“De cholona domini nri Isu xri, est: D.N.J.C. “ (18). 4. “De Spini Corone” (26), 5. “DA Colun: Fla. ...” (26), 6. Nepročitan tekst u Križu relikvijaru (144), 7. “Ex Ss. Sepulcro D. N. J. C.”, (Ormar, papir sa malim ostacima), 8. “De Cruce Dni Nri Jesu Xri “, (Ormar, isprava sa šest drugih), 9. Krvi Kristove, “De Velo B. V. M. IMSANGUIN. PARETIOS.D.N.J.C. (41), 10. Platno na kojemu je sv. Šimun primio Dijete Isusa “De Pano in quo S. Simeon Jesum Christum recepit MCLXXVIII ... (44), 11. “Jesus Nazarenus Rex Iudeorum, plus grčki i hebrejski natpis. (143) 12. Neponati sadržaj u Križu relikvijaru (Zbirka, 144) Relikvije Svete Djevice Marije 2x – Reliquiae B. M. V. Dio vela Svete Djevice MarijePars Veli SS.Virginis Mariae “DE VELO B.M.V. IMB. SANGUIN. PRAETIOS. D.N.J.C.” (41) “De Velo Bme Virginis Mariae “, (Ormar, isprava sa još šest)


** 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.

Nepoznat. Relikvijar oblika kanonske ploče, pozlaćeno drvo, 17.st. (Ormar) Nepoznat. Bijeli metal, 19. st. oblik pokaznice,.(Ormar) Nepoznatih. “Reliquiae antique s(an)c(toru)m”, muransko staklo, (Ormar) Nepoznat. Mjedeni relikvijar (Zbirka) Nepoznat. Križ relikvijar (Zbirka 144) Nepoznatih. “Queste Reliq. Esistev. in S. Cristof. P.P.agost. prive del prop. Nome e sigil. col presente”, ( Zbirka, r. 28, muransko staklo) Nepoznat. Komad lubanje, metalni okvir, plomba, (Ormar) Nepoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Nepoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Nepoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Napoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Nepoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Nepoznat. Ovalni metalni relikvijar sa 12 teka. (Ormar) Nepoznat. Ovalna kartonska kustodija, nečitljivo. (Zbirka 27) Nepoznat. Mjedeni relikvijar oblika pokaznice. (Zbirka r. br 174) Nepoznat. Relikvijar. (Ormar) Nepoznat. Ovalni relikvijar. (Ormar) Nepoznat. Ovalni relikvijar. (Ormar) Nepoznat. Pršljen. (Ormar) Nepoznatih. 12 ampulica zgrušene krvi: 2 sa zelenim, 10 sa crvenim platnom. (Ormar) Nepoznatih. 8 ampulica zgrušene krvi. (Oramar) Nepoznatih. 10 ampulica zgrušane krvi. (Ormar) Nepoznat. Olovna kutijica sa vrpcom. (Ormar) Nepoznatih. 9 kosti. (Ormar) Nepoznatih. 14 kosti, plomba. (Ormar) Nepoznatih. 22 kosti: 5 crvenkaste boje, 2 crne, 15 bjelkaste. (Ormar) Nepoznat. Kost i plomba. (Ormar) Nepoznat. Dio kalote s tragom plombe. (Ormar) Nepoznatih. 8 kosti, 3 plombe, različita oprema. (Ormar) Nepoznat. Dio cjevanice, tri plombe. (Ormar) Nepoznat. Pršljen, plomba. (Ormar) Nepoznatih. Pršljen, čeljust, 4 kosti, plomba. (Ormar) Nepoznatih. Pršljen, 2 kosti. (Ormar)

361


34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41.

Nepoznat. (Zbirka r. br. 143 ) Nepoznat. “Pele”, (Zbirka, r. br. 143) Nepoznatih. Nedostaju 3 teke, (Zbirka, r. br. 143.) Nepoznatih. “Rel. QUORUM NOMINA IGNORAMUS OLIM SERVATE in Ecc. S. SANCTORUM Jo. V. DEC.”, (Zbirka r. 86, muransko staklo) Nepoznat. (Zbirka r. 138, mjed i drvo. 19. st.) Nepoznat. (Zbirka, r. 169, srebro, drvo, 19. st.) Nepoznatih. Sedam, kostiju i oval razbijenog relikvijara, (Ormar) Nepoznatih. Dva trošna pršljena i jedna kost, (Ormar) ***

Zagonetka su još i relikvije koje se nalaze izvan relikvijara u ovećem drvenom sarkofagu, sada smještene iza glavnog oltara. Među njima ima možda još relikvija čije natpise nije bilo moguće zapaziti bez otvaranja. Takvim pristupom, te uz petpostavku da šesnaest relikvija svetih koji su označeni zvijezdicama “**” možda više i nema, zaključujemo da se ovdje čuvaju ostaci 289 različitih svetaca. Koliko ima zasebnih relikvijara, treba tek zauzeti stav kako ih brojiti.

362


RELIKVIJE U CRKVI KARMELSKE GOSPE

N

a mjestu starije i manje crkve sv. Sebastijana bratovština je Karmelske Gospe 1630. počela gradnju sadašnje velike crkve koja za tlocrt ima “rimski križ”. U vrijeme vizitacije 16. svibnja 1659. koju je umjesto bolesnog pulskog biskupa mons. Alvise Marcella obavio generalni vikar mons. Francesco Bartimora obišao je uz ostale i još nedovršenu crkvu Gospe Karmelske koja je “velika i lijepo zamišljena”. U glavnom oltaru zatiče dio prsta sv. Foške, poklon mons. Marca Zena, nekadašnjeg biskupa Torcella kraj Venecije i kost sv. Stjepana podđakona, dar mons. Silvestra Morosin, treviškog biskupa.1 Na poklopcu je sarkofaga, međutim, danas samo natpis “S. Fabiani et Sebastiani”, pa je pitanje da li su njihove relikvije naknadno ugrađene i da li su navedene još unutra ili nisu? Poklopac je pomičan, a staklo je sarkofaga fiksno zatvoreno. Kroz staklo se vidi dobro očuvana lubanja sa zubalom. Za mojeg boravka u Vodnjanu urna nije otvarana, te su sadržaj i eventualne isprave nepoznate. I prema pučkoj predaji na glavnom se oltaru čuvaju relikvije sv. Sebastijana čime se čuva i tradicija prvotne crkve, ali je titular crkve Karmelska Gospa koja je prikazana na dnu crkve na velikoj pali koju spominje i Vizitator. Za relikvije se sv. Sebastijana u puku očuvala predaja kako se 20. siječnja svečano slavio njegov blagdan, a po položaju se glave procjenjivalo da li će biti dobra ili loša ljetina. Kad je glava uzdignuta, ljetina će biti dobra, kad je spuštena, slaba.2 Crkva je služila kao Oratorij Vodnjana gdje su se poglavito održavale korizmene propovijedi glasovitih propovjednika koji su dolazili iz Italije i hranili vjeru. U lijevoj je kapeli oltar sv. Marka na kojem je pala “Ka-

363


menovanje sv. Stjepana” slikara Antonia Zonca. Na menzi je mramorna kustodija u kojoj su smještene relikvije svetaca, “Reliquiae Sanctorum”, kako piše. Kustodija nije otvarana u vrijeme mog boravka u Vodnjanu. Trebalo bi je komisionalno otvoriti i utvrditi kojih se svetaca relikvije ovdje čuvaju. Ovdje su spomenuti sveci već opisani uz relikvije koje se čuvaju uŽupnoj crkvi. 1. DALLE PARTI ARCIDUCALI E SOTTO SAN MARCO 1658-1659 U KRAJEVSKIM STRANAMA I POD SVETIM MARKOM Riječka nad-biskupija Porečko - pulska biskupija, Adamić, Rijeka 2003., str. 216-7 2. Domenico Rismondo, “Dignano d’Istria nei ricordi”, Ravenna 1937., str. 188-9

GLAS SVETOSTI U VODNJANU

Vodnjanu je bilo 29 bratovština i četiri samostana, što sve uz množinu crkava i bogati inventar svjedoči o odličnom vjerskom životu. Iako sud o nečijoj svetosti pripada Bogu, ipak nije poznato da je netko umro na glasu svetosti ns način da je službeno kanoniziran, osim što je svećenik Antonio Manzini umro najzapaženiji među ovdješnjim žiteljima o čemu svjedoči njegov grobni natpis. U lijevoj kapeli sv. Marka u crkvi Gospe Karmelske je na podu pred oltarom grobnica sa dobro očuvanim latinskim natpisom: “HOSPES / QVEM PIE CERNES / EST LIBETINE SARCOPHAGVS / IPSO / MEMORANDI QVIESCUNT CINERES / PIEVANI DNI ANTONY MANZINI / MERITISSIMUS FVIT / MOMIRANI ARCHIORESBITER / MORVM PRESTANTIA AC VIRTVTIBUS / INCLYTVS / OBYT IN DOMINO DIE XXIV / DECEMBRIS MDCCXLIII / -što znači : IZDVOJEN / KOGA JE POBOŽNOST ISTICALA / NJEMU JE OVDJE SARKOFAG / VALJA ŠTOVATI OSTATKE / SVEĆENIKA GOSPODINA ANTONIJA MANZINI / PREZASLUŽNOG / NADSVEĆENIKA MUTVORANA / ČUVENOG ZBOG IZUZETNE ČESTITOSTI I VRLINA / PREMINUO JE U GOSPODINU 24. PROSINCA 1743. / Pošto su svećenici odabrani od ljudi i zato što su već po staleškoj dužnosti na oku javnosti, trebaju biti pravičniji i kreposniji od drugih, pa se njima rijetko priznaju ovakve ocjene. I pokop u crkvi je na svoj način provjera istinistosti grobnog natpisa. Možemo zaključiti da je to bio čovjek na glasu svetosti čime se može ponositi ovaj kraj koji ga je iznjedrio i župa Mutvoran u kojoj je služio.

364


POPIS SVETACA ABECEDNIM REDOM Kratice: ap - apostol, bp - biskup, dj - djevica, đk - đakon, ndb - nadbiskup, cn crkveni naučitelj, mč - mučenik, opt - opat, pzn - priznavalac, pr - prorok, pk - pokornik/ca, ps - pustinjak, rd - redovnik

A

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

Sv. Adaut mč, 2x † 288. Sv. Abdon mč, † 253. Sv. Agapit opat, † 274. Sv. Agata mč, † 253. Sv. Agaton mč. ? Sv. Alban bp mč, 8.st Sv. Alesanda Sv. Aleksandar mč, † 305. Sv. Aleksandar pp, 2x, † 132 . Sv. Amata mč, † 5.st. Sv. Ambrozije bp, † 400. Sv. Ana majka BDM, †1. st. Sv. Anastazija dj mč, † 6.st. Sv. Andrija ap, 3x, † 1. st. Sv. Anijan bp, † 86. Sv. Aksionist . Sv. Alojzije Gonzaga, pzn, †1591 Sv. Antun op, 3x, † 352. . Sv. Antun Padovanski, 2x pzn, †1231. Sv. Antonin mč, 2x, † 303. Sv. Apolinar bp mč, 2x † 75. Sv. Apolinarij mč. Sv. Artemije mč, 2x ,† ? Sv. Aurelija mč, 2x, † ? Sv. Atanazije bp, † 371.

26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35.

Sv. Bako mč, † 4. st. Sv. Barbar vojnik mč, 2x, † 4. st. Sv. Barbara dj mč, † 288. Sv. Barnaba ap, 2x, † 62. Sv. Bartol ap, 4x, † 1. st. Sv. Baso bp mč, 2x, † 75. Sv. Batizato, † ? Sv. Bazilije bp, †3379. Sv. Beda sveć mč, 2x, † 735. Sv. Belinije bp mč, † 1147.

B

365


36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54.

Sv. Benedikt op, 2x, † 543. Sv. Benignije mč, † ? Sv. Blaž bp mč, 3x, † 316. Sv. Bonomije, † 1026. Sv. Brahije, † 579.

C Sv. Cecilija dj mč, 2x, † 225. Sv. Celestina dj mč, † 5. st ? Sv. Celetin mč, † 1296. Sv. Ciprijan bp mč, † 304.

D Sv. Damijan liječnik, † 301. Sv. Daniel đk mč, † 4. st. Sv. Daniel prk, † 6. st. pr. Kr. Sv. Deodat, † 679. Sv. Deodata mč, † ? Sv. Deziderije mč, † ? Sv. Dionizije Aeropagita bp, † 96. Sv. Donat mč, 2x, † 304. Sv. Dominik đk, 2x, † 3. st. Sv. Doroteja mč, † 308.

E

55. 56. 57. 58. 59. 60.

Sv. Egzuperancije mč, 4. st. Sv. Elizej prk, † 7. st. pr. Kr. Sv. Emogenije mč. † 4. st. Sv. Erazmo bp mč. † ? . Sv. Euharije bp, 2x, † 738. Sv. Eutih ptr, 2x, † 582.

61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72.

Sv. Fabijan mč, Sv. Fabije mč, 2x, † 1. st. Sv. Fakunda mč. Sv. Fides, 304. Sv. Feliks.mč, †284. Sv. Felicitat, mč. Sv. Filip ap, 2x, † 81. Sv. Filip Nerij sv, †1622. Sv. Firmij .. Sv. Fironije mč . Sv. Florencije Sv. Fortunata

366

F


73. 74. 75. 76. 77. 78.

Sv. Fortunato đk mč, † 284. Sv. Fortunato vj. Sv. Foška dj mč. † 250. Sv. Franjo Asiški pzn, 2x, † 1226. Sv. Franjo Paulski pst, †1507. Sv. Fulgencije mč

79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111.

Sv. Gajetan pzn, † 1547. Sv. Galikan vojskovođa, 4. st. Sv. Gaudencije mč, †? Sv. Generozije mč, † 180. Sv. Geroncije mč. †5 st. Sv. Gervazije mč, † 3. st. Sv. Gordije bp, 2x † 117. Sv. Gotardo bp, † 1038. Bl. Gracije iz Mula, 2x, † 1508. Sv. Grgur Barbarigo nbp, † 1691. Sv. Grgur Veliki pp, 2x, † 604. Sv. Heliodor, bp, 2x, † 387 Sv. Hermogen bp Sv. Hijacint mč, † 273. Sv. Hilarije opat . Sv. Hilarion op, 2x, † 371. Sv. Honorat mč, † 430. Sv. Honorije, †? R 120 Sv. Hubert bp, † 727. . Sv. Ignacije Lojola, † 1556. Sv. Inocencije mč, † 301. Sv. Inocencija mč, † 3 st. Sv. Ivan od Boga rd, † 1550. Sv. Ivan Josip od Križa, rd. † 1734. Sv. Ivan Kapistar sveć. OFM, †1456. Sv. Ivan Antiohijski ptr, † 5. st. Sv. Ivan Krizoston, bp cn, † 407. Sv. Ivan Krstitelj, † 2x, 32. Sv. Ivan Milostinjar ptr, 2x, † 620. Sv. Ivan Olini, sv, † 1300. Sv. Ivan ap, 2x, † 100. . Sv. Ivan Nepomuk sv, 2x, † 1393. Sv. Ivana Franciska, †1641.

112. 113.

Sv. Jakov Stariji ap, 3x, † 44. Sv. Jakov Mlađi ap, † 62.

G

J

367


114. 115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123.

Sv. Jelena Kraljica, † 328. Sv. Jeremija prk, 2x, † 7. st. pr. Kr. Sv. Jeronim sv. cn, † 420. Sv. Jeronim Emilijano, † 1537. Sv. Jona pr, 2x, † 7. st. pr. Kr. Sv. Josip Kupertinski, † 1663. Sv. Julijan mč, † 313. Sv. Juraj mč, † 284. Sv. Justin mč, 3x, 165. . Sv. Justina dj mč, 2x, † 304.

124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142.

Sv. Kandida dj mč, † ? Sv. Kasijan bp mč, † 298/304. Sv. Katald bp mč, 7. st. Sv. Katarina dj mč, 2x, † 307. Sv. Klara Monte Falco rd, † 1308. Sv. Klement mč Sv. Klaudio vojnik, †304. . Sv. Klement pp mč, 101. Sv. Klodija, natpis . Sv. Konstant pzn, 5. st. Sv. Konstancij mč, 2x, † 304. Sv. Konstantin car, † 337. Sv. Kornelije pp, †273. Sv. Kordula dj mč, †305. Sv. Krescencija mč, † 303. Sv. Kristina dj mč, † ? Sv. Krescencije mč, † 3. st. Sv. Kristofor mč, † 250. Sv. Kuzma liječnik mč, †303.

143. 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153. 154.

Sv. Latenat bp, † 5. st.? Sv. Lazar bp, † 440. Sv. Leon Bembo, ptr, 3x, † 1188. Sv. Leonard, pzn, † 646. Sv. Leon iz Samija bp, 2x, † ? Sv. Liberal bp, † 400. Sv. Liberat, 2x, † 483. Sv. Liberata mč, † 580. Sv. Leoncije bp mč, †? Sv. Ligorije mč, †? Sv. Lovro đk mč, 4x, † 258. Sv. Lovro Brunduzijski, † 1619.

368

K

L


155. 156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175. 176. 177. 178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186. 187.

Sv. Lovro Justinijani ptr, 3x, † 1456. Sv. Lucija dj mč, † 304. Sv. Lucil bp, 2x, † ? Sv. Lucila, † 200. Sv. Luka ap ev, 2x, † 86. Sv. Lupicinije bp, † 5. st.

M Sv. Magnije mč, 2x, † ? Sv. Maksencije, † 515. Sv. Maksimijan bp Sv. Maksimin bp, 2x † ? Sv. Mansueto mč, * 3. st. Sv. Marcelin mč, † 3. st. Sv. Marcij rd mč, 5 / 14. at. Sv. Marcijal mč, 1. st. Sv. Margarita dj mč, † 275. Sv. Margarita Kortonska, † 1297. Sv. Marija Bonomi, † 1670. Sv. Marija Egipatska pk, 2x, † 522. Sv. Marija Kleofa, 2x, † 1. st Sv. Marija Magdalena pk, 2x, † 1. st. Sv. Marino mč, 2x, † ? Sv. Markinije Sv. Marko ev, 3x, † 68. Sv. Matej ap ev, 3x,.† . Sv. Matija ap, 2x, † 64. Sv. Martin bp, † 399. Sv. Maura mč, 250. Sv. Mena vojnik mč, 2x, † 4 st. Sv. Modesto mč., 2x, † 486. Mučenici, 10.000 razapetih vojnika Mučenici iz Konkordije, 304. Mučenici iz Otranta, † 1480. Mučenici, 11.000 mučenika, † 304.

N

188. 189. 190. 191.

Sv. Niceta mč, 2x, † 5. st. Sv. Nikola bp, † 350. Sv. Nikoloza op, † 1512. Nevina Dječica, 3x, † 1. st.

192.

Sv. Oton mč, † 1220.

O

369


193. 194. 195. 196. 197. 198. 199. 200. 201. 202. 203. 204. 205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212. 213. 214. 215. 216. 217. 218. 219. 220. 221. 222. 223. 224. 225. 226. 227. 228. 229. 230.

370

P Sv. Pacifik mč, 2x, † 1482. Sv. Paskal Bajlonski, 2x, † 1592. Sv. Panteleon mč, 2x, † 305. Sv. Pavao ap, 2x, † 67. Sv. Pavao pustinjak, 2x, † 341. Sv. Pavao mč, † 760. Sv. Pavao Carigradski nbp mč, † 350. Sv. Petar ap. † 64. . Sv. Petar mč, 3x, † 304. Sv. Petar Akontant rd, 2x, † 1157. Sv. Petar Alkantara, 1562. Sv. Petronije, † 5. st. Sv. Placid rd, 2x, † 6. st. Sv. Placida mč, †460. Sv. Platon opat mč, 2x, 813. Sv. Poncijan pp mč,3x, † 232. Sv. Primo mč, † 287. Sv. Prisk mč, † 292. Sv. Proklo bp, † ? Sv. Protazije mč Sv. Prosper bp, 3x, † 463.

R Sv. Revokat mč, 202. Sv. Rufina mč, † 252. Sv. Rustik mč, † 303.

S Sv. Sabina dj mč, † ? Sv. Sabin bp mč, † 304. Sv. Samuel prk, † 9.st. pr. Kr. Sv. Santo rd, † 1394. .. Sv. Sebastijan vojnik mč, † 282. Sv. Sergije mč, † 4. st. Sv. Severin opat, † 107. Sv. Sigismund kralj, † 523. Sv. Sisinije bp, 2x, † 304. Sv. Skriptor mč, † 4. st. . Sv. Stjepan Prvomučenik, 3x, † 1. st. Sv. Stjepan pp mč, † 200.

Š Sv. Šimun ap, 2x, † 1.st. Sv. Šimun prk, 2x, † 1. st.


231. 232. 233. 234. 235. 236. 237. 238. 239. 240. 241. 242. 243. 244. 245. 246. 247. 248. 249. 250. 251. 252. 253. 254. 255. 256. 257. 258. 259. 260. 261. 262. 263. 264. 265. 266. 267.

T Sv. Tabra mč, † 425. Sv. Tabrata mč, † 425. . Sv. Tadej ap, 2x, † 1. st. Sv. Teodor mč . Sv. Teodor opat Sv. Teodor vojskovođa, † 300. Sv. Teofan bp mč, 2x † 780. Sv. Teodozija dj mč, 3x, † 357. Sv. Teodozije opat, † 444. Sv. Teo(do9ra, † 304. Sv. Teonist bp mč, 2x, † 4. st. Sv. Timotej bp mč, †97. Sv Timotej mč, † 303. Sv. Toma ap, 2x, † 1. st. Sv. Tri Kralja – Gašpar, † 2. st. Sv. Baltazar kralj, † 2. st. Sv. Melkior kralj, † 1. st. Sv. Tripun mč. † ?.

U Sv. Uršula dj mč, † 304. . Sv. Urban pp mč, 2x, † 232.

V Sv. Valent mč, 2x, † 587. Sv. Valentin mč, † 269. Sv. Valentin sveć,. 2x, † 427. Sv. Venerat mč Sv. Vid mč, 2x, † 305. Sv. Vinka mč, † ?. Sv. Vinko Fererski sveć, † 1419. Sv. Vinko đk mč, .† 304. Sv. Viktor mč. † ? Sv. Vilanije bp mč, † 1240. Sv. Vendemial mč, † ?Vinko Paulski, † 1660. Sv. Vitalijan, † 699. Vinko pzn, † ? Sv.Zaharija pr, 2. st. Viktor mč, ? Sv. Zefirin pp mč, 220. Vilanije bp mč, † 1240. RELIKVIJE VEZANE UZ OSOBU ISUSA KRISTA RELIKVIJE SVETE BOGORODICE RELIKVIJE NEIDENTIFICIRANIH SVETACA

371


CRKVA O ŠTOVANJU SVETIH

Z

a apostole i kršćanske mučenike koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama spojeni, ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i sa svetim anđelima s osobitim osjećajima štovala i ponizno prosila pomoć njihova zagovora. Njima su doskora bili pribrojeni i drugi koji su revnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i siromaštvo. I napokon ostali koje su posebno vršenje kršćanskih kreposti i božanske karizme preporučivale pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika. Dok naime promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, dobivamo novi poticaj da tražimo budući Grad. I učimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo među promjenjivim stvarima svijeta moći doći do savršenog jedinstva s Kristom, tj. do svetosti, svaki prema svom posebnom stanju i položaju. Veoma dakle dolikuje da ljubimo ove prijatelje i subaštinike Isusa Krista koji su nam također braca i odlični dobročinitelji, da po dužnosti za njih Bogu zahvaljujemo i da ih ponizno zazivamo i da se utječemo njihovim molitvama i njihovoj jakoj pomoći da od Boga isprosimo dobročinstva po njegovu Sinu Isusu Kristu. II. vatikanski koncil, Lumen Gentium, br. 50

Ne smijemo zaboraviti bezbrojne muškarce i žene koji su pridonijeli potvrđivanju ljudskih prava .. koji su svoje živote gradili u vrijednostima nenasilja i pružili nam svijetli proročki primjer. Njihovo svjedočanstvo dosljednosti i vjernosti, često po cijenu mučeništva, ostavilo nam je bogate i veličanstvene poruke. Ivan Pavao II., Novogodišnja poruka mira 2000., br. 4.

372


LITERATURA : Antolović Josip DI, DUHOVNI VELIKANI, sv. I-II., FTF DI Biblioteka “Obnovljeni život”, Zagreb 1998. Bargellini Pietro, I SANTI DEL GIORNO, Vellecchi Editore, Firenze 1958. BIBLIJA, Stvarnost, Zagreb 1968. Bihlmeyer-K.Tuechle H., STORIA DELLA CHIESA, sv. I – IV, Morcelliana – Brescia, 1960. Berault A. E. – Bercastel, STORIA DELLA CHIESA , sv. I – XXXVII, Venezia, Girolamo Tasso, Edit.Tip. Calcoo. Lit. Lib. e Fond., MDCCCXXXII Hergenroether Giuseppe (G. P. Kirsch), STORIA UNIVERSALE DELLA CHIESA, sv. I – VII, Libreria editrice Fiorentina, Firenze, 1904. Grupa autora, BIBLIOTHECA SANCTORUM, sv. IXII., Istituto Giovanni XXIII della Pontificia Universita’ Lateranense, Citta’ Nuova Editrice, 1968 Grupa autora, LEGGENDARIO DELLE VITE DEI SANTI, In Venetia, et in Bassano, MDCCXXXIII, Per Antonio Remondini, Con Licenza dei Superiori Grupa autora, SANTI E MARTIRI NEL FRIULI E NELLA VENEZIA GIULIA, Diocesi di Concordia, Pordenone, Gorizia, Trieste, Udine – Comitato interdiocesano per il Grande Giubileo, Edizioni Messaggero Padova, 2001. Grupa autora, LEKSIKON IKONOGRAFIJE LITURGIKE i SIMBOLIKE ZAPADNOG KRŠĆANSTVA, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1990. Camilleri Rino, IL GRANDE LIBRO DEI SANTI PROTETTORI, Qualunque mestiere facciate, qulsiasi problema abbiate, esiste il Santo a cui rivolgervi, Edizione Piemme, 1998., Casale Monferatto (AL) Del Ton Giuseppe, CENNI STORICI dei “CORPI SANTI” di DIGNANO, Poreč, febbraio 1929., rukopis Internet, Santi e Beati MISSEL BIBLIQUE DE TOUS LES JOURES, Edition remise a jour selon les reformes liturgiques, Edition Tardy – Action catholique rurale – edition ouvrieres, 1957. Jelenić Marijan, ČUDO U VODNJANU, Vodnjan, 2000. Rismondo Domenico, DIGNANO NEI RICORDI, Ravenna 1937. Kaftal Georg, Fabio Bisogni, ICONOGRAPFY OF THE SAINTS IN THE PAINTING OF NORTH WEST ITALY, Le Lettre Firenze, 1985. Schauber-Schinder, BILDLEXIKON DER HEILLIGEN, uber 4000 Heillige, Selige und Nemenspatrone mit mehr als 1500 Abbilddungen, AUGSBURG. Pattloch 1999. Storni Giovanni, LE VITE DEI SANTI PER TUTTI I GIORNI DELL’ ANNO, Stabilimenti Benzinger & Co. S. A., Tipografi Della Santa Sede Apostolica, Einsiedeln, Svizzera, 1886. Todesco Luigi, STORIA DELLA CHIESA, Casa Editrice Marietti, Editori: Tipografi Pontifici e della Sacra Congr. dei Riti, sv. I., 1944. ARHIV ŽUPNOG UREDA VODNJAN, razni spisi koji prate “Neraspadnuta tjelesa svetih”

373


374


375


SAŽETAK

U

slijed povijesnih okolnosti u Vodnjanu se zateklo mnoštvo relikvija 290 različitih svetaca. Relikvije se dvaput ponavljaju u 69. slučaja, triput u 14 i u dva četiri puta u jednom slučaju. Takvim brojanjem ovdje se čuva 374 različite relikvije. Relikvije su iz čitavog područja nekadašnjeg Rimskog carstva. Smještene su u relikvijarima od 14. do 19. st. Neki su relikvijari od dragocjenog metala, srebrni ili pozlaćeni. Ima 72 relikvijara od muranskog stakla od 15. do 17. st. Neki su relikvijari drvenog pozlaćenog podnožja i poklopca, staklenog cilindra, a neki imaju metalnu podlogu i poklopac sa metalnim spojkama sa strane. Relikvije imaju uglavnom natpise i voštene plombe biskupa koji ih je umetnuo. Među relikvijama imamo tri neraspadnuta tjelesa: sv. Leona Bembo, † 1188., sv. Ivana Olini, †1300., sv. Nikoloze Bursa, † 1512., i četiri manja neraspadnuta ostatka: sv. Sebastijana, † 282., sv. Barbare, †288., sv Marije Egipatske, † 522. i sv. Eutiha, † 582. Tjelesa su i nekoliko skeleta smješteni u drvenim sarkofazima koji su ukrašeni izvana i prekriveni platnom iznutra. I te relikvije uglavnom imaju natpise i voštene plombe. Do 1975. godine relikvije, smještene u relikvijarima, nalazile su se u zidnom ormaru Sakristije. A one u sarkofazima u hodniku između Sakristije i crkve. Uz sarkofage su od davnine prolazili hodočasnici na blagdan sv. Blaža, zaštitnika Vodnjana. Već se 1976. godine razmišljalo kako relikvije izložiti široj javnosti. Te su godine “neraspadnuta tjelesa svetih” pokazana na TV Zagreb, potom smještena iza glavnog oltara i otada u turističkoj sezoni dolaze posjetnici odasvud. G. 1985. uz svesrdnu pomoć Arheološkog muzeja Pula i tadašnje direktorice mgr. Vesne Girardi Jurkić po projektu višeg konzervatora Galiana Zanco postvaljena je Zbirka sakralnih umjetnosti, a 1990. i na katu Pinakoteka i biblioteka, što je sve izazvalo znatan interes javnosti. U ovim smo godinama stekli iskustvo kako suvremeni čovjek nevjerojatno cijeni duhovnu baštinu. Međutim naši su prostorni, klimatski i svjetlosni uvjeti neadekvatni. Problem čuvanja postaje sve akutniji. Potrebna je, prije svega, antropološka katalogizacija relikvija i prouka pratećih materijala. Za uspješnije čuvanje trebalo bi posve promjeniti postavu Zbirke, sve očistiti od mikroorganizama, restaurirati sarkofage, tekstil, pergamene, sve staviti u bolje uvjete i osobito zaštiti od velike oscilacije temperature. Ova je publikacija poziv javnosti u pomoć. Publikacija je pionirski rad u koji je uloženo mnogo vremena, ali nedovršen. Bez otvaranja relikvijara i sarkofaga nije bilo moguće sa sigurnošću iščitati sve natpise, još manje utvrditi o kojem se dijelu tijela ili materije

376


radi, te veličinu i stanje u kakvom se nalazi. Fotografiranje je kroz jedno ili više stakala i bez laboratorijskog osvjetljenja skromnih rezultata. Relikvije nisu antropološki valorizirane. Neke su relikvije vrlo male i trošne. Za sada su najveći problem vlaga, mikroorganizmi i prevelika oscilacija temperature od oko 32 °C. Potrebno je iznaći adekvatniji prostor i uvjete za čuvanje tako osjetljivog materijala. Jedan je prijedlog izgradnja prostora sjeveroistočno od crkve, drugi izgradnja kripte ispod župne crkve u kojoj bi se lakše održavala konstantna temperatura i izbjeglo danje svjetlo. Dio je relikvija bez relikvijara. Relikvijari su razbijeni. U nekim su slučajevima ostali samo natpisi. Izmiješane bi se relikvije mogle identificirati jedino genetskim uspoređenjem sa relikvijama istog sveca. Na naš prijedlog 1998. da se ova jedinstvena zbirka uvrsti u UNESCOov registar svjetske baštine nije odgovoreno. Smatramo ovo interdisciplinarnim i međunarodnim projektom koji u suvremenom svijetu velike mobilnosti i informiranosti može postati dragocjena duhovna i kulturološka oaza. Marijan Jelenić

377


RIASSUNTO

I

n seguito alle vicissitudini storiche a Dignano sono venute a trovarsi le reliquie di duecentonovanta santi. In 69 casi ci sono 2 reliquie appartenenti allo stesso santo, in 14 casi tre reliquie dello stesso santo e in due casi 4 reliquie dello stesso santo. Ne risulta che ci sono 374 diverse reliquie. Le reliquie provengono da tutto il territorio dell’ impero romano. Sono conservate in reliquiari dal XIV al XIX sec. Alcuni reliquiari sono di metallo nobile, d’argento o indorati. Ci sono 72 reliquiari in vetro di Murano dal XV sec al XVII sec. Alcuni reliquiari dal cilindro in vetro hanno il supporto e il coperchio lignei placcati in oro, altri hanno il supporto e il coperchio metallico con di lato i sigilli metallici. Le reliquie hanno, in genere, la dicitura e i sigilli dei vescovi che le hanno poste nei reliquiari. Tra le reliquie abbiamo tre corpi integri: S. Leone Bembo,† 1188, S. Giovanni Olini,† 1300, S. Nicolosa Borsa, 1512, e parti dei corpi di:S. Sebastiano, , 282, S. Barbara,†288, S. Maria Egiziaca,†522 e S. Eutichio †582. I corpi e le parti dei corpi sono sistemati in sarcofagi lignei esternamente ornati e internamente tappezzati con tessuto. Anche queste reliquie recano le diciture e i sigilli in ceralacca. Fino al 1975 le reliquie conservate nei reliquiari erano sistemate nell’armadio a muro in sacrestia. Quelle nei sarcofagi erano sistemate nel corridoio fra la sacrestia e la Chiesa. Sin dai tempi piu’ remoti, per la festa di S.Biagio, protettore di Dignano i i corpi santi venivano esposti ai pellegrini. Gia’ dal 1976 si penso’ di esporre le reliquie alle larghe masse. Nello stesso anno i corpi santi furono ripresi e presentati dalla TV di Zagabria, dopo di che furono sistemati dietro all’altare maggiore e da allora durante la stagione turistica sono visitati da visitatori che arrivano da ogni dove. Nell’anno 1985 con l’aiuto incondizionato del Museo archeologico di Pola e dell’allora direttrice mr.Vesna Girardi Jurkić e su progetto del conservatore Galiano Zanco e’ stata allestita la Mostra d’arte sacra, e nel 1990 al primo piano e’ stata allestita la pinacoteca e la biblioteca, suscitando un grande interesse di pubblico. In questi anni abbiamo esperimentato come l’uomo contemporaneo apprezza il patrimonio spirituale. Le nostre condizioni di spazio, di clima e d’illuminazione non sono adeguate. Il problema della conservazione diventa sempre piu’ acuto. Innanzitutto necessita una catalogazione antropologica e lo studio dei materiali sussidiari. Per una conservazione ottimale e’ necessario cambiare totalmente

378


l’allestimento, pulire il tutto dai microorganismi, restaurare i sarcofagi, i tessuti, le pergamene e riporre il tutto con un particolare riguardo per le oscillazioni termiche. Questa pubblicazione e’un grido d’aiuto. La pubblicazione e’ un lavoro pionieristico per il quale e’ stato impiegato tanto tempo, ma ne e’ risultato un lavoro incompleto. Senza l’apertura dei reliquiari e dei sarcofagi non e’ stato possibile leggere le diciture e tantomeno determinare con certezza le parti del corpo, la materia, la grandezza e lo stato di conservazione. Fotografando attraverso uno o due vetri senza una luce di laboratorio si sono ottenuti miseri risultati. Le reliquie non sono valorizzate antropologicamente. Alcune reliquie sono molto piccole e consunte. Per ora i problemi maggiori sono: l’umidita’, i microorganismi e l’escursione termica di ben 32 °C. E’necessario trovare un luogo idoneo per custodire questo materiale cosi’ sensibile. In tal senso una proposta prevede l’edificazione di un ambiente N-E della Chiesa, un’altra invece prevede la costruzione di una cripta nella Chiesa parrocchiale il che favorirebbe il mantenimento di una temperatura costante e l’assenza della luce diurna. Una parte delle reliquie sono senza reliquiario. I reliquiari sono rotti. In alcuni casi sono rimaste solo le diciture. Le reliquie che si sono mescolate potrebbero solamente essere identificate con la comparazione genetica con le altre reliquie dello stesso santo. Marijan Jelenić

379


CONTENTS

A

s a result of historic circumstances in Vodnjan, there were found many relics of about 290 different saints. The relics are repeated twice in 69 cases, thrice in 14 and in 2, as well as four times in one case. Following such counting, 374 different relics are kept here. The relics come from the entire area of the former Roman Empire. They are situated in reliquaries from the 14th to the 19th centuries. Some reliquaries are made of precious metals, silver or gilded. There are 72 reliquaries made of the Murano glass from the 15th to the 17th century. Some reliquaries have wooden and gilded bases and lid, glass cylinder, while some have a metal basis and a lid with metal hooks on the sides. The relics mainly have inscriptions and wax seals of the bishop inserting them. Among the relics are three non-dilapidated bodies: St. Leon Bembo, † 1188, St. John Olini, †1300, St. Nikoloza Bursa, † 1512, and four smaller non-dilapidated remnants: St. Sebastian, † 282, St. Barbara, †288, St. Mary of Egypt, † 522 and St. Eutih, † 582. The bodies and several skeletons are situated in wooden sarcophagi with decorated exteriors and internally covered with a canvas. These relics as well mainly have inscriptions and wax seals. Until 1975, the relics, situated in reliquaries, were placed in a wall closet of the Sacristy. The ones in sarcophagi in the hall were situated between the Sacristy. Pilgrims used to pass by the sarcophagi by on the occasion of the festivity of St. Blasius, patron saint of Vodnjan. As early as 1976, there were considerations that the relics should be exposed to a wider audience. That year, the “non-dilapidated bodies of the saints” were shown on TV Zagreb, and were afterwards placed behind the main altar. Ever since that time, visitors from all around the world have been coming in the tourist season. In 1985, with a generous help of the Archaeology Museum Pula and its director Vesna Girardi Jurkić, M.A., based on the project of the senior curator Galiano Zanco, the Collection of Sacral Arts was made. 1990 witnessed opening of the picture gallery and the library on the floor, which all arose a considerable public interest. During all these years, we came to the conclusion that the modern man incredibly appreciates his spiritual heritage. However, our space, climate, and light conditions are inadequate. The problem of conservation has become increasingly more acute. First of all, we need the anthropologic catalogue of the relics and the supporting materials. For a more successful conservation, we should completely change the set-up of the Collection, clean it all of micro-organisms, restore the sarcophagi, the textile, the parchments, and put them all

380


in better conditions and especially protect them from a great oscillation in temperature. This publication is the invitation for the public to help. The publication is a pioneer work, which needed the investment of lots of time. Yet, it is unfinished. Without the opening of the reliquaries and the sarcophagi, it was not possible to precisely read all the inscriptions, and even less was it possible to determine which part of the body or substance it was all about, as well as the size and the state they were in. The photographs through one or more glasses and without the laboratory illumination produced poor results. The relics are not anthropologically valorised. Some relics are small and ruinous. At the moment, the biggest problems are humidity, micro¬organisms and the too big temperature oscillation of about 32 °C. It is necessary to find a more adequate space and conditions of preserving such sensitive material. One proposal is the construction of an area northeast of the church, while another suggestion advocates the construction of the crypts under the parochial church, which would enable the maintenance of a constant temperature and the avoiding of daytime light. A part of the relics does not have a reliquary. Reliquaries are broken. In some cases, only the inscriptions remained. The mixed up relics could only be identified through a genetic comparison with the relics of the same saint. Our 1998 proposal to insert this unique collection in the UNESCO’s register of world heritage never got a reply. We consider this project interdisciplinary and international. In the modern world characterized by great mobility and information, it could become a precious spiritual and cultural oasis. Marijan Jelenić

381


ZUSAMMENFASSUNG

I

nfolge geschichtlicher Begebenheiten, wurde in Vodnjan eine große Anzahl Reliquien von etwa 290 verschiedenen Heiligen vorgefunden. Zwei Mal wiederholen sich die Reliquien in 69 Fällen, drei Mal in 14 und in zwei Fällen, und vier Mal in einem Fall. Hieraus ergibt sich, dass hier 374 unterschiedliche Reliquien aufbewahrt werden. Die Reliquien stammen aus dem gesamten Gebiet des früheren Römischen Reiches. Sie sind in Reliquiaren vom 14. bis zum 19. Jh. untergebracht. Einige Reliquiare sind aus wertvollem Metall, silber oder vergoldet. Es gibt 72 Reliquiare aus Muranoglas vom 15. bis zum 17. Jh. Einige Reliquiare haben einen vergoldeten Holzfuß und Holzdeckel, einen gläsernen Zylinder, andere dagegen haben einen Metalluntersatz und Metalldeckel, mit Metallklammern an den Seiten. Die Reliquien sind meistens mit Aufschriften und Wachsplomben des Bischofs, der sie einbettete, versehen. Unter den Reliquien befinden sich drei nicht zerfallene Leichname: hl. Leon Bembo †1188, hl. Ivan Olini †1300, hl. Nikoloza Bursa †1512, sowie vier weniger zerfallene Gebeine: hl. Sebastian †282, hl. Barbara †288, hl. Maria von Ägypten †522 und hl. Eutiha †582. Die Leichname und auch einige Skeletts sind in hölzernen Sarkophagen eingebetten, die äußere Verzierungen aufweisen und im Innern mit einem Leinen ausgelegt sind. Auch diese Reliquien tragen größtenteils Aufschriften und Wachsplomben. Bis 1975 befanden sich die in Reliquiaren untergebrachten Reliquien, in einem Wandschrank der Sakristei und der Kirche. An den Sarkophagen sind schon von jeher, am Tage des hl. Blasius, dem Schutzparton von Vodnjan, Wallfahrer vorbeigezogen. Seit 1976 wurde darüber nachgedacht, wie die Reliquien der breiten Öffentlichkeit zugänglich gemacht werden könnten. Im selben Jahr wurden die “nicht zerfallenen Leichname der Heiligen” im Zagreber Fernsehen gezeigt, und wurden danach hinter dem Hauptaltar aufgebahrt. Ab diesem Zeitpunkt kommen in der Touristensaison Besucher von überall her angereist. Im Jahr 1985 wurde dank der Hilfe des Archäologischen Museums Pula und der damaligen Direktorin Mgr. Vesna Girardi Jurkić, nach einem Projekt des führenden Konservators Galiano Zanco, eine Sammlung sakraler Kunstwerke errichtet, und im Jahr 1990 außerdem, auf der Etage, eine Pinakothek und Bibliothek, was sich einem erheblichen Zuspruch der Öffentlichkeit erfreute. In diesen Jahren machten wir die Erfahrung, in welchem hohen Maße das geistige Erbe vom modernen Menschen geschätzt wird. Unsere räumlichen und klimatischen Gegebenenheit sowie die Beleuchtung ent-

382


sprechen jedoch nicht den erforderlichen Bedingungen. Das Problem der Aufbewahrung wird immer akuter.Vor allem wäre eine anthropologische Katalogisierung der Reliquien erforderlich und eine Untersuchung des dazugehörigen Materials. Für eine erfolgreichere Aufbewahrung müsste die Anordnung der Sammlung völlig verändert, alles von Mikro organismen gesäubert, die Sarkophagen, Textilien, Pergamente restauriert, alles unter besseren Bedingungen untergebracht und insbesondere vor großen Temperatur chwankungen geschützt werden. Diese Publikation soll ein Hilferuf an die Öffentlichkeit sein. Bei der Publikation handelt es sich um eine Pionierarbeit mit großem Zeitaufwand, die noch nicht zu Ende geführt ist. Ohne Öffnen der Reliquiare und Sarkophage war es unmöglich mit Bestimmtheit alle Aufschriften zu entziffern, und schon gar nicht festzustellen, um welchen Körperteil oder um welche Materie es sich handelt, in welcher Größe und in was für einem Zustand sie sich befindet. Ein Fotografieren durch eine oder mehrere Glasscheiben und ohne Laborbeleuchtung ergibt nur bescheidene Ergebnisse. Die Reliquien sind anthropologisch nicht valorisiert. Einige Reliquien sind winzig und verbraucht. Das größte Problem sind im Moment die Feuchtigkeit, die Mikroorganismen und die hohen Temperaturschwankungen bis zu 32°C. Es müsste ein passenderer Raum mit adäquaten Bedingungen für die Aufbewahrung dieses empfindlichen Materials gefunden werden. Ein Vorschlag wäre der Bau eines Raums nordöstlich der Kirche, ein anderer der Bau einer Krypta unter die Pfarrkirche, wo es einfacher wäre, eine konstante Temperatur beizubehalten und den Lichteinfall zu begrenzen. Ein Teil der Reliquien haben keine Reliquiare; Reliquiare sind zerbrochen; in einigen Fällen sind nur die Aufschriften verblieben. Die ungeordneten Reliquien könnten lediglich durch genetischen Vergleich mit den Reliquien des jeweiligen Heiligen identifiziert werden. Auf unseren Antrag von 1998, diese einzigartige Sammlung als UNESCO Kulturerbe registrieren zu lassen, erhielten wir keine Antwort. Wir betrachten dies als ein interdisziplinäres und internationales Projekt, das in der modernen Welt der großen Mobilität und Informiertheit, eine wertvolle geistige und kulturelle Oase sein kann. Marijan Jelenić

383


384


DODATAK Prilikom Velikog Jubileja kršćanstva 2000. g. Crkva je potakla sve svoje članove da obnove i čuvaju spomen na svoje mučenike, uzore i svjedoke vjere. Zato životopisima i relikvijama svetih koje se ovdje čuvaju s radošću dodajemo kratki život pet uzora kreposti i vjere u Hrvatskoj koji su zapaženi i u postupku su proglašenja svetima. Od njih ne posjedujemo tjelesne ostatke već predmete koje su oni upotrebljavali. 1.

Sl. B. Miroslav Bulešić, sveć mč - S. D. Miroslav Bulešić psb M Tjelesnik - Corporale kojim je služio Euharustiju.

2.

Sl. B. Ante Antić OFM sveć - S. D. Ante Antić OFM psb Bilježnica, vlastoručni rukopis, skice duhovnih vježbi za primanje reda dakonata.

3.

Bl. Alojzije Stepinac nadbiskup - B. Aloysius Stepinac Archiepiscopus Komadić reverende, dar kardinala Franje Kuharica, izvorna fototografija.

4.

Sl. B. Egidije Bulešić prz - S. D. Aegidius Bulešić C Zemlja sa njegova groba u Puli i drugi predmeti.

5.

Mons. Giuseppe Del Ton sveć - Mons. Giuseppe Del Ton psb Novi Zavjet - konkordancija sa autogramom, Strojopis “Cenni storici dei Corpi Santi 1929”, njegova fotografija i drugi osobni predmeti.

Za svu se petoricu nadamo da će jednom, kad ih Gospodin proslavi čudesima, ugledati čast oltara na opću radost našega naroda i Crkve.

385


Sl. Božji Miroslav Bulešić svećenik mč, † 1947.

M

eđu ovdješnjim se relikvijama još nalaze: Tjelesnik – corporale Sl. B. Miroslava Bulešića, rođen 13. svibnja 1920. u selu Čabrunići, susjedne župe Svetvinčenat koji je ubijen nožem 24. kolovoza 1947. nakon Krizme u Lanišću u sukobu borbenih komunista sa vjernicima. Pokojni je Miroslav nakon položene mature u sjemeništu u Kopru, nastavio studij filozofije na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu gdje je 1943. diplomirao. Zaređen je 11.travnja 1943. Upravljao je župu Baderna, od 1945. Kanfanar, od 1946. imenovan je profesorom i podravnateljem Sjemeništa u Pazinu. Čovjek jasnih katoličkih načela i neustrašiv, brzo je došao na nišan tadašnje protuvjerske propagande. Kao pratioc na krizmama izaslanika Svete Stolice i tršćanskog biskupa mons. Antonia Santin mons. Jakoba Ukmara, ubijen je sa više uboda nožem izgovorivši posljednje riječi: “Isuse, primi dušu moju!” Pokopan je u Lanišću, a tek je 13. avibnja 1958. tijelo prenijeto u Svetvinčenat. Tjelesnik je, tadašnjem župniku u Galižani Antunu Grbinu, predala pokojnikova majka nakon ispovijedi kada je za sina naručila misu. Nekoliko je puta godišnje dolazila na ispovijed u Galižanu. Majka je plakala i predala Tjelesnik svom ispovjedniku kao najdražu uspomenu sina mučenika. A Grbin ga je predao autoru ovih redaka u Puli 26. veljače 1999. godine upravo u nakani da bude pridružen relikvijama svetih u Vodnjanu. Činimo to kao posljednju volju pokojnog Antona Grbina koji je umro 2002.

Mate Matešić Žmak, Krvava krizma u Lanišću 1947., Lanišće 1997. Vjekoslav Milovan, Palma Miroslava Bulešića, Pula 2002. Marijan Bartolić, Miroslav Bulešić, Pazin 1991.

386


Sl. B. Ante Antić svećenik, † 1965.

Zbirci se čuva i Bilježnica Sl. B. o. Ante Antića OFM u kojoj su skice razmatranja za svećeničke pripravnike, odnosno primanje reda đakonata što ih je on vlastoručno napisao. Autoru ih je ovih redaka predao on sam na osobnom susretu i savjetovanju u siječnju 1961. u njegovoj sobi u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu. Ante Antić se rodio 16. travnja 1893. u Šepurinama na otoku Prviću kod Šibenika. Stupio je u franjevački red Provincije Presvetog Otkupitelja u kojem se posebno odlikovao u odgoju klerika jer je sam bio uzorna života. Uglavnom je živio u Makarskoj i Zagrebu. Na glasu je bio i vrlo tražen kao ispovjednik i duhovni vođa. Kao redovnik bio je siromah. Poznavajući njegovu plemenitost mnogi su mu ostavljali novac za siromahe. Za siromahe je tražio novac i od kućnog poglavara. Preko jedne redovnice novac je slao najpotrebnijima. Zauzimao se za siromahe kod liječnika i odvjetnika. Pronalazio je stanove, spašavao brakove, čak je jednoj studentici zbog zdravlja omogućio ljetovanje na moru. Darovitim je studentima u inozemstvu omogućio studij i pronalazio besplatni stan. Nije mogao podnijeti prekid studija zbog siromaštva. Napredak mladih bio mu je osobito na srcu. Poznavao je prilike gradskog života bolje od onih koji su živjeli u svijetu. Njegova je dobrota bila tolika da je pokorniku nudio izmoliti pokoru ukoliko mu je teško. Hrabrio je ljude da će na sebe preuzeti kazne koje su grijesima zaslužili. Živio je samo za druge.Životopisi naslovljen “Dobri otac Ante”, i “Duh ljubavi” dobro ocrtavaju karizmu te izuzetne duše našeg vremena. Otac Antić je umro na glasu svetosti 4. ožujka 1965. Pokopan je uz veliko mnoštvo ljudi na zagrebačkom Mirogoju. Zbog pobožnosti koja se prema njemu osjetila u puku, što je nepobitni dokaz nejgove svetosti, tijelo mu je 15. prosinca 1970. prenijeto u kriptu Majke Božje Lurdske u Zagrebu gdje je djelovao mnogo godina. Grob mu posjećuju i kite brojni poštovaoci i svjedoče o primljenim milostima. Zato je o njemu pokrenut biskupijski postupak za proglašenje blaženim i svetim. I ja sam se 1961. osobno sureo s ocem Antićem za kojega sam slučajno saznao za boravka u Zagrebu kao o “živućem svecu”. Susret s njime bio je vrlo presudan u mome životu.

J. Antolović,. Duhovni velikani, sv. I. str. 1935.

387


Blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup, †1964.

O

d bl. Alojzija imamo vlastoručno potpisanu fotografiju iz zatvora u Lepoglavi. Tko je god mogao do nje bio je ponosan što može biti fizički povezan sa mučenikom za vjeru. Alojzije Stepinac rođen je u Brezariću/Krašić 8. svibnja 1898. Otac Josip u drugom braku sa Barbarom Penić ima osmero djece. Peto je Alojzije. Od roditelja je upio pobožnost i radinost. Želio je biti svećenik. Primljen je u nadbiskupski Orfanotrofij, kasnije u sjemenište. Nakon mature poslan je u Rijeku na časnički tečaj i kao poručnik ide na talijansko ratište u 96. pukovniji. Nakon više bitaka zarobljen je u Noceri. Odatle je 1918. prebačen u Solun i slijedeće je razvojačen. Upisuje agronomiju, kani se vjenčati. Ponovno se odlučuje za svećeništvo. U Rimu doktorira filozofiju i teologiju, zaređen je 26. listopada 1930. Postaje ceremonijar nadbiskupu Baueru. Osniva “Nadbiskupski caritas”, privremeno upravlja neke župe, svugdje pomaže. Pijo XI. ga 28.V.1934. imenuje biskupom. Siromasi su mu i dalje na duši. Posebno je bliz svećenicima. Trpi zbog beogrdskog centralizma, 1937. predvodi hodočašće u Svetu Zemlju, potiče tisak, brigu za obitelji, 1939. otvara Karmel bosonogih karmelićanki, predvodi euharistijske kongrese, proslavlja 1300 godina veze Hrvata sa Svetom Stolicom. Početkom II. sv. rata upozorava na opasnost, štiti progonjene Židove, Cigane i Srbe. Osim pape Pija XII. bilo malo tako hrabrih svjedoka. Novoj je vlasti nadbiskup nepoćudan. Pritvoren je 17.V. 1945. Tito 2. lipnja 1945. u duhu staljinizma predlaže odcjepljenje od Opće crkve i stvaranje “narodne crkve”. Već 9. rujna 1946. počinje sudski proces protiv Stepinca. U Lepoglavski zatvor ulazi 19.10.1946. Nakon 1854. dana prevezen je u zatočeništvo u župnu kuću u Krašić. Papa ga 12.1. 1953. imenuje kardinalom, Jugoslavija prekida veze sa Svetom Stolicom. Preminuo je 10.2. 1960., pokopan je u katedrali uz veliko mnoštvo. Grob postaje cilj mnogih hodočasnika. Proces za proglašenje blaženim počinje 4.12. 1981. Blaženim ga je proglasio Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici prigodom svog pohoda Hrvatskoj 3. listopada 1998. .

Juraj Batelja, Sluga Božji Alojzije Viktor Stepinac

388


SL. B. Egidio Bulešić, † 1929.

E

gidio je rođen u Puli 24. kolovoza 1905. Otac Franjo radio je u brodograđevnoj industriji Arsenale u Puli, majka Maria Diritti bila je iz Rovinja. U djetinjstvu proživljava upalu pluća. Započinje osnovnu školu u Puli. Sve prekida evakuacija za I. svj. rata. Prvo sele u Rovinj, zatim u Segedin, Wagnu i Graz. Trpe glad i siromaštvo. odvojeni od oca. Po povratku iz evakuacije, kao 13-godišnjak uči tesarski, pa bravarski zanat. Kroz večernju školu kvalificirao se kao brodski crtač u Arsenalu odnosno kasnije “Uljaniku”. Susret sa bezboštvom i nemoralom, potiče ga na proučavanje kršćanske literature i brže zrijanje i vjeri. Brzo se među radnicima pročuo kao najinformiraniji i praktični vjernik. Svima odgovara na prigovore protiv vjere. Svakog jutra ide na misu i pričest. Svećenicima je u Puli desna ruka. Traži razularenu djecupreodgaja u “Klubu sv. Franje” u mladiće Katoličke akcije. I 30. 8. 1921. predstavlja u Rimu na susretu delegata Katoličke akcije Italije katoličku mladež Istre. Kroz dvije i pol godine služenja mornarice na razaraču “Dante Alighieri”, susreće vojnike prema kojima osjeća kršćansku samilost. Potiče ih na čistoću. Obraća najokorjelije. Čuva od samoubojstva slabe i pokvarenosti neodgojene. Čitaonicom i uzornim životom postaje duša za 1300 mornara i časnika koji mu se u teškoćama obraćaju s bezgraničnim povjrenjem kao duhovnom vođi. Nakon mornarice odlazi u Monfalcone, stanuje kod župnika i desna mu je ruka. Od prevelikog posla, ponovno se javlja upala pluća. Nakon bezuspješnog liječenja, umire u Puli 25. travnja 1929. Svugdje je i sve obasjao svojim vrlinama. G. 1974. počet je postupak za proglašenje blaženim i svetim. Na Kongregaciji je 1995. ocjenjen najboljim ocjenama. I papa Ivan Pavao II. ga 15. srpnja 1997. progašava “Venerabilis” Očekuje se njegovo proglašenje blaženim.

Marijan Jelenić, Život za druge, Pula 1978. Gabriele Navone, Il marinaio sorridente, Spezia 1943.

389


GIUSEPPE DEL TON svećenik, 1900-1997.

Ž

elimo relikvijama u Vodnjanu pridružiti Vodnajnca koji je, ljudski govoreći, najviše postigao na putu svetosti. Rodio se u Vodnjanu 1900. godine od marnih poljodjelaca Vida i Paskve. Nakon osnovne škole u Vodnjanu, gimnaziju pohađa u Kopru, teologiju u Gorici. Zaređen je 1924. godine. Mladu je misu slavio u Vodnjanu. Neko vrijeme radi kao tajnik biskupa u Poreču i sjemenišni profesor. Učenici ga pamte kao asketu velike naobrazbe i vrlo skromnog čovjeka, dječje bezazlenosti. Već godine 1932. zbog odličnog znanja grčkog i latinskog jezika odlazi u Vatikan. Najprije radi u Državnom Tajništvu Vatikana, zatim je deset godina tajnik Latinskih pisama Njegove Svetosti. Drži specijalna predavanja na Srednjevjekovnom patrističkom institutu Lateranuma, predaje Uvod patristike na Višoj školi religioznih znanosti “Mater Ecclesiae“, na Patrističkom institutu “Augustinianum“, član je Papinske teološke akademije u Rimu, Papinske mariološke akademije, Međunarodne akademije za širenje kulture, član suutemeljitelj Akademije za širenje latinskog jezika. Njegov je interes prije svega usredotočen na izvore kršćanstva, na staru kršćansku literaturu na grčkom i latinskom kao i asketiku. Osim velikog poštovanja zbog vrhunskog poznavanja klasičnih jezika, uživa veliki ugled zbog kulturnih i humanih odlika kao i zbog srođenosti sa svećeničkim zvanjem kojim je odsjevao sav njegov život. Uz intenzivni rad u uredima Svete Stolice i na brojnim sveučilištima, dopisnik je “Osservatore Romana“ i više stručnih edicija. Napisao je petnaestak knjiga, sa grčkog je preveo kapitalno djelo “Povijest Crkve“ Euzebija Cezarejskoga. Među knjigama su mu poznatije “Istina o anđelima“, “Tapiserije Pestuma ideje o ideji Bitka“. Njegovi su tekstovi pjesnički

390


svježi, plod dubokih meditacija i molitve. O svemu piše gotovo antologijski. Za ljubav primjerice kaže: “Ljubav je čežnja za boljim.” Za njega je priroda sakramenat Božje dobrote, sve ga vodi k Bogu. U grčko-rimskim klasicima nailazi kristalne ideje, misli dosegle sam prag evanđelja. Sa sv. Justinom smatra kako se Logos, Božja riječ i svjetlo daje svakome, ali se u punini nastanjuje među nama utjelovljenjem. Za svoj neumorni rad za Svetu Stolicu mons. Del Ton je primio brojna crkvena priznanja i od eminentnih stručnjaka za klasične jezike u svijetu. Na latinskom je opisao povijest Vatikana i vatikanskih muzeja “Vaticana Levia”, isto tako i spuštanje čovjeka na Mjesec što je otkupila NASA za sva američka sveučilišta. Od naporna se rada bio iscrpio, patio je od nesanice. Liječenje u klinikama mu nije pomoglo, pa se mogla još očekivati jedino “pomoć iz neba.” U takvom se stanju sprijateljuje sa glasovitim stigmatizianim kapucinom ocem Pijom iz Pietralcine u Italiji. Zadivljen je njegovom svetošću i karizmatičkim darovima. Kod oca Pija boravio je jednom petnaest dana nakon čega ga sveti kapucin upućuje u Napulj čudotvornoj Gospi uvjeravajući ga da će ozdraviti. Dok je ponizno molio obuze ga jarka svjetlost, ukaza mu se Bogorodica s Djetetom. Osjeti snagu i ozdravi. Za vrijeme je rata mnogo molio da Italija bude pošteđena razaranja. Ima pilota koji izjavljuju kako im je u vrijeme bombardiranja neka ruka davala znak da skrenu od Rima. Mnogo trpi zbog suvremenih grijeha: raspada obitelji, zapuštanja djece, abortusa, droge, bludnosti koja se javno pokazuje na televiziji. Misli kako sve ide kraju, ukoliko “Providnost ne bude intervenirala na neki njen način.” Osniva Bratovštinu svetog Mihovila arhanđela “Militia” koja je kanonski utemeljena sa sjedištem u jednom samostanu u Rimu. Okuplja asketske duše koje se molitvom i žrtvom bore protiv suvremenih grijeha i “apokaliptički prijete” našem vremenu, kako je govorio Giuseppe Del Ton. Osobno je prijateljevao kroz 70 godina sa šest Papa, družio se sa svetim i blaženim ljudima. U vatikanskim je uredima bio u samom središtu teološke misli. Nemjerljive su njegove zasluge za korespondenciju, izdanja Svete Stolice kao i za pripremu Drugog vatikanskog koncila. Bio je apsolutno odan Crkvi i “muž jedne ljubavi” prema Isusu Kristu. Na primjer je drugima po zaufanoj pobožnosti. Svakodnevno odlazi na klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu u bazilici svetog Petra. On se oprostio od pape Ivana XXIII. Dobroga. Pavao VI. ga moli: “Nemoj me zvati Santita’. Zovi me Paolo kao prijatelj.” Zadnjih je godina, nakon nespretnog pada slomio kuk i živi u kolicima s velikim bolovima. Uvijek bez znakova negodovanja svetački ponavlja geslo života: “Neka bude Božja volja!” Čuje se kako njegovi kolege s posla predlažu postupak za proglašenje svetim. Nijednom se Istraninu u povijesti nije posrećilo to što se posrećilo njemu. I sigurno nitko neće doživjeti nešto slično. Velik je uzor radinosti,

391


vjere, poštenja, vjernosti crkvenom Učiteljstvu, strpljivosti i krotkosti srca, velikog je duha. Njegov se život može sažeti njegovim riječima: “Lijepo je i božanski za časnog čovjeka umrijeti kao borac za vjeru.”

392


CHRISTI MARTYRES, SANCTI CONFESSORES, VIRGINES DOMINI, ANA CHORETAE, SANTIQUE OMNES, INTERCEDITE PRO NOBIS!

393


TUMAČ TOTALA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

394

Procesijsko raspelo, kucano srebro, Venecija XVIII. st. Detalj: lik sv. Blaža zaštitnika Vodnjana. Zbirka 107. Relikvijar sv. Jone proroka. Detalj: Plomba na relikvijaru. Zbirka 33. Relikvijar Trna Isusove krune, XIII. st. Detalj: Minijatura sv. Ivana apostola. Zbirka 19. Sveta Nikoloza Bursta, neraspadnuto tijelo Relikvijar sv. Stjepana Prvomučenika, muransko staklo, XVII.st. Relikvijar sv. Kuzma i Damjana, muransko staklo, XVII. st. Zbirka 83. Relikvijar Svetog Križa, XV. st. Detalj: Plomba na poleđini. Zbirka 18. Relikvijar sv. Adauta, muransko staklo, XVI. st. Olovna kustodija nepoznatog sveca.


KA ZALO PREDGOVOR ...........................................................................................5 Uvod ...................................................................................................7 Glas o čudesima ..............................................................................9 Izlaganje javnosti .............................................................................9 Životopis svetaca ...........................................................................10 Nesavladive teškoće ............................................................... 11 Propali pokušaji ..............................................................................11 Odgovornost pred budućnošću ..................................................12 ŽIVOTOPIS SVETACA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29.

Sv. Adaut mč, † 288. ...........................................................13 Sv. Abdon mč, † 253. .........................................................14 Sv. Agapit opat, † 274. .......................................................15 Sv. Agata mč, † 253. ...........................................................16 Sv. Agaton mč, † ? ...............................................................17 Sv. Alban bp mč, † 404. st. ................................................19 Sv. Aleksandra, † 303.? ......................................................20 Sv. Aleksandar mč, † 305. .................................................21 Sv. Aleksandar pp, 2x, † 132. ............................................22 Sv. Amato mč, † 5. st. .........................................................24 Sv. Ambrozije bp, † 400. ....................................................25 Sv. Ana Majka BDM, † I. st. ? ...........................................27 Sv. Anastazija dj mč, † 6. st. ..............................................28 Sv. Andrija ap, 3x, † I. st. ...................................................29 Sv. Anijan bp, † 86. .............................................................30 Sv. Aksionist mč, † ? ...........................................................31 Sv. Alojzije Gonzaga, pzn, † 1591. ...................................32 Sv. Antun op, † 356. ...........................................................33 Sv. Anton Padovanski, 2x pzn, † 1231. ...........................34 Sv. Antonin mč, 2x, † 303. ................................................36 Sv. Apolinar bp mč, 2x, † 75. ............................................37 Sv. Apolinarij mč, † ? .........................................................38 Sv. Artemije mč, 2x, † ? .....................................................39 Sv. Aurelija mč, 2x, † ? .......................................................40 Sv. Atanazije bp, † 371. ......................................................41 Sv. Bako mč, † 4. st. .............................................................42 Sv. Barbar vojnik mč, 2x, † 4. st. ......................................43 Sv. Barbara dj mč, † 288. ...................................................45 Sv. Barnaba ap, 2x, † 62. ....................................................47

395


30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71.

396

Sv. Bartol ap, 4x, † I. st. ......................................................48 Sv. Baso bp mč, 2x, † 75. ...................................................49 Sv. Batizato, † ? ....................................................................50 Sv. Bazilije bp, † 379. ..........................................................51 Sv. Beda sveć mč, 2x, † 735. ..............................................53 Sv. Belinije bp mč, † 1147. ................................................54 Sv. Benedikt op, 2x, † 543. ................................................55 Sv. Benignije mč, † ? ...........................................................56 Sv. Blaž biskup, † 316. ........................................................57 Sv. Bonomije, † 1026. ........................................................59 Sv. Brahije, † 579. ...............................................................60 Sv. Cecilija dj mč, 2x, † 225. .............................................61 Sv. Celestina dj mč, † 5. ? ..................................................63 Sv. Celestin mč, † 1296. ....................................................64 Sv. Ciprijan bp mč, † 304. .................................................65 Sv. Damjan liječnik, † 301. ...............................................67 Sv.Daniel đk mč, † 4. st. .....................................................69 Sv. Danijel prk, † 6. st. pr. Kr. ...........................................70 Sv. Deodat, † 679. ...............................................................71 Sv. Deodata mč, † ? ............................................................72 Sv. Deziderije mč, † ? .........................................................73 Sv. Dionizije Aeropagita bp, † 96. ...................................74 Sv. Donat mč, 2x, † 304. ....................................................76 Sv. Dominik đk, 2x, † 3. st. ? .............................................77 Sv. Doroteja mč, † 308. .....................................................78 Sv. Egzuperancije mč, 4. st. ...............................................79 Sv. Elizej prk, † 7. st. pr. Kr. ...............................................80 Sv. Emogenije mč, † 4. st. ..................................................81 Sv. Erazmo bp mč, † ? ........................................................82 Sv. Euharije bp, 2x, † 738. .................................................83 Sv. Eutih ptr, 2x, † 582. ......................................................84 Sv. Fabijan mč, † 3. st. ........................................................85 Sv. Fabije mč, 2x, † 1. st. ? .................................................86 Sv. Fakundo mč, † 3./4. st. ................................................87 Sv. Fides, † 304. ...................................................................88 Sv. Feliks mč, † 284. ...........................................................89 Sv. Felicita mč, †174. .........................................................90 Sv. Filip ap, 2x, † 81. ...........................................................91 Sv. Filip Nerij sv, † 595 ......................................................92 Sv. Firmij mč, † 290. ...........................................................93 Sv. Fironije mč, † ? ..............................................................94 Sv. Florencije, † 3./9. st. ....................................................95


72. 73. 74. 75. 76. 77. 78. 79. 80. 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92. 93. 94. 95. 96. 97. 98. 99. 100. 101. 102. 103. 104. 105. 106. 107. 108. 109. 110. 111. 112. 113.

Sv. Fortunata dj mč, † ? .....................................................96 Sv. Fortunato đk mč, † 284. ? ...........................................97 Sv. Fortunato vj mč, † 286. ...............................................98 Sv. Foška dj mč, † 250. ......................................................100 Sv. Franjo Asiški pzn, 2x, † 1226. ...................................101 Sv. Franjo Paulski pst, † 1507. .........................................103 Sv. Fulgencije mč, † 533. ..................................................104 Sv. Gajetan pzn, † 1547. ...................................................106 Sv. Galikan vojskovođa, † 4. st. .......................................108 Sv. Gaudencije mč, † ? ......................................................109 Sv. Generozije mč, † 180. .................................................110 Sv. Geroncije mč, † 5. st. ? ...............................................111 Sv. Gervazije mč, † 3. st. ...................................................112 Sv. Gordije bp, 2x, † 117. .................................................114 Sv. Gotardo bp, † 1038. ....................................................115 Bl. Gracije iz Kotora, 2x, † 1508. ....................................116 Sv. Grgur Barbarigo nbp, † 1691. ...................................117 Sv. Grgur Veliki pp, 2x, † 604. .........................................119 Sv. Heliodor bp, 2x, † 410. ...............................................120 Sv. Hermogen bp, † ? ........................................................121 Sv. Hijacint mč, † 273. ......................................................122 Sv. Hilarije opat, † 558. ....................................................123 Sv. Hilarion op, 2x, † 371. ................................................124 Sv. Honorat mč, † 430. .....................................................125 Sv. Honorije mč, † 6. st. ? .................................................126 Sv. Hubert bp, † 727. ........................................................127 Sv. Ignacije Lojola, † 1556. ..............................................128 Sv. Inocencije mč, † 301. ..................................................130 Sv. Inocencija mč, † 3. st. .................................................131 Sv. Ivan od Boga rd, † 1550. ............................................132 Sv.Ivan Josip od Križa rd, †1734. ....................................134 Sv. Ivan Kapistran sveć. OFM, † 1456. .........................136 Sv. Ivan Antiohijski ptr, 5. st. ...........................................137 Sv. Ivan Krizoston bp cn, † 407. .....................................138 Sv. Ivan Krstitelj, 2x, † 32. ................................................140 Sv. Ivan Milostinjar ptr, 2x, † 620. ..................................142 Sv. Ivan Olini sv, † 1300. ..................................................144 Sv. Ivan ap, 2x, † 100. ........................................................146 Sv. Ivan Nepomuk sv, 2x, † 1393. ...................................148 Sv. Ivana Franciska, † 1641. .............................................149 Sv. Jakov Stariji ap, 3x, † 44. .............................................150 Sv. Jakov Mlađi ap, † 62. ...................................................151

397


114. 115. 116. 117. 118. 119. 120. 121. 122. 123. 124. 125. 126. 127. 128. 129. 130. 131. 132. 133. 134. 135. 136. 137. 138. 139. 140. 141. 142. 143. 144. 145. 146. 147. 148. 149. 150. 151. 152. 153. 154. 155.

398

Sv. Jelena Kraljica, † 328. .................................................152 Sv. Jeremija prk, 2x, † 7. st. pr. Kr. ..................................153 Sv. Jeronim sv cn, † 420. ...................................................154 Sv. Jeronim Emilijano, † 1537. ........................................156 Sv. Jona pr, 2x, 7. st. pr. Kr. ...............................................157 Sv. Josip Kupertinski, 1663. .............................................158 Sv. Julijan mč, † 313. .........................................................159 Sv. Juraj mč, † 284. ............................................................161 Sv. Justin mč, 3x, † 165. ....................................................162 Sv. Justina dj mč, 2x, † 304. .............................................164 Sv. Kandida dj mč, † ? .......................................................165 Sv. Kasijan bp mč, † 298/304. ? .....................................166 Sv. Katald bp mč, 7. st. ......................................................167 Sv. Katarina dj mč, 2x, † 307. ..........................................168 Sv. Klara Montefalco rd, † 1308. ....................................169 Sv. Klement mč, .................................................................170 Sv. Klaudije vojnik, † 304. ...............................................171 Sv. Klement pp mč, † 101. ...............................................172 Sv. Klodia, natpis, † ? ........................................................173 Sv. Konstant pzn, † 5. st. ? ................................................174 Sv. Konstancij mč, 2x, † 304. ? ........................................175 Sv. Konstantin car, † 337. .................................................176 Sv. Kornelije pp, † 253. .....................................................177 Sv. Kordula dj mč, † 305. .................................................178 Sv. Krescencija mč, † 303. ................................................179 Sv. Krescencije mč, † 3. st. ...............................................180 Sv. Kristina dj mč, † 285. ..................................................181 Sv. Kristofor mč, † 250. ....................................................182 Sv. Kuzma liječnik mč, † 303. .........................................183 Sv. Latenat bp, † 5. st. ? .....................................................184 Sv. Lazar bp, † I. st. ............................................................185 Sv. Leon Bembo ptr, 3x, † 1188. .....................................186 Sv. Leonard pzn, † 646. ....................................................188 Sv. Leon iz Samija bp, 2x, † ? ...........................................189 Sv. Liberal bp, † 400. st. ....................................................190 Sv. Liberat, 2x, † 483. ........................................................191 Sv. Liberata mč, † 580. ......................................................193 Sv. Leoncije bp mč, † ........................................................194 Sv. Ligorije mč, † ? .............................................................195 Sv. Lovro đk mč, 4x, † 258. ..............................................196 Sv. Lovro Brunduzijski, † 1619. .....................................197 Sv. Lovro Justinijani ptr, 3x, † 1456. ..............................198


156. 157. 158. 159. 160. 161. 162. 163. 164. 165. 166. 167. 168. 169. 170. 171. 172. 173. 174. 175. 176. 177. 178. 179. 180. 181. 182. 183. 184. 185. 186. 187. 188. 189. 190. 191. 192. 193. 194. 195. 196. 197.

Sv. Lucija dj mč, † 304. .....................................................199 Sv. Lucil bp, 2x, † 200. ......................................................200 Sv. Lucila dj mč, † 200. .....................................................201 Sv. Luka ap ev, 2x, † 86. ....................................................202 Sv. Lupicinije bp, † 5. st. ...................................................204 Sv. Magnije mč, 2x, † ? ......................................................205 Sv. Maksencije, † 515. .......................................................206 Sv. Maksimin bp, 2x, † ? ...................................................207 Sv. Mansueto mč, † 3. st. ..................................................208 Sv. Marcelin mč, † 303. ....................................................209 Sv. Marcij rd mč, † 6./14. st. ? .........................................210 Sv. Marcijal mč, † 1.st. ......................................................211 Sv. Margarita dj mč, † 275. ..............................................213 Sv. Margarita Kortonska, † 1297. ...................................215 Sv. Marija Bonomi, † 1670. .............................................217 Sv. Marija Egipatska pk, 2x, † 522. .................................218 Sv. Marija Kleofina, 2x, † I. st. .........................................220 Sv. Marija Magdalena pk, 2x, † I. st. ...............................221 Sv. Marino mč, 2x, † 260. .................................................222 Sv. Markinije, † 358. ..........................................................223 Sv. Marko ev, 3x, † 68. ......................................................224 Sv. Matej ap ev, 3x, † 1. st. ................................................226 Sv. Matija ap, 2x, † 64. ......................................................227 Sv. Martin bp, † 400. .........................................................228 Sv. Maksimi(lia)n bp, † 556. ? ........................................229 Sv. Maura mč, † 250. .........................................................230 Sv. Mena vojnik mč, 2x, † 4. st. .......................................231 Sv. Modesto mč, 2x, † 486.? ............................................232 Mučenici, 10.000 razapetih vojnika ..............................233 Mučenici iz Konkordije, † 304. ......................................234 Mučenici iz Otranta, † 1480. ..........................................235 Svetih 11.000 mučenika, 304.? .......................................236 Sv. Niceta mč, 2x, † 5. st. ..................................................237 Sv. Nikola bp, † 350. ..........................................................238 Sv. Nikoloza op, † 1512. ...................................................239 Nevina dječica, 3x, † 1. st. ................................................241 Sv. Oton mč, † 1220. .........................................................242 Sv. Pacifik mč, 2x, † 1482. ................................................243 Sv. Paskal Bajlonski, 2x, † 1592. .....................................244 Sv. Panteleon mč, 2x, † 305. ............................................245 Sv. Pavao ap, 2x, † 67. ........................................................246 Sv. Pavao pustinjak, 2x, † 341. ........................................247

399


198. 199. 200. 201. 202. 203. 204. 205. 206. 207. 208. 209. 210. 211. 212. 213. 214. 215. 216. 217. 218. 219. 220. 221. 222. 223. 224. 225. 226. 227. 228. 229. 230. 231. 232. 233. 234. 235. 236. 237. 238. 239.

400

Sv. Pavao mč, † 760. .........................................................248 Sv. Pavao Carigradski nbp mč, † 350. ............................249 Sv. Petar ap, † 64. ...............................................................251 Sv. Petar mč, 3x, † 304. .....................................................252 Sv. Petar Akontant rd, 2x, † 1157. ..................................253 Sv. Petar Alkantara, † 1562. .............................................254 Sv. Petronije, † 5. st. ..........................................................255 Sv. Placid rd, 2x, † 6. st. ....................................................256 Sv. Placida mč, † 460. ........................................................257 Sv. Platon opat mč, 2x, † 813. .........................................258 Sv. Poncijan pp mč, 3x, † 236 ..........................................260 Sv. Primo mč, † 287. ..........................................................261 Sv. Prisk mč, † 292. ............................................................262 Sv. Proklo bp, † ? ................................................................263 Sv. Prosper bp, 3x, †463. ..................................................264 Sv. Protazije mč, † 1. st. ....................................................265 Sv. Revokat mč, † 202. ......................................................266 Sv. Rufina mč, † 252. .........................................................267 Sv. Rustik mč, †303. ..........................................................269 Sv. Sabina dj mč, † ? ..........................................................270 Sv. Sabin bp mč, † 304. .....................................................271 Sv. Samuel prk, 9. st. pr. Kr. .............................................272 Sv. Santo rd, † 1394. ..........................................................274 Sv. Sebastijan vojnik mč, † 282. ......................................275 Sv. Sergije mč, † 4. st. ........................................................276 Sv. Severin opat, † 107. .....................................................277 Sv. Sigismund kralj, † 523. ...............................................278 Sv. Sisinije bp, 2x, † 304. ..................................................279 Sv. Skriptor mč, † 4. st ......................................................280 Sv. Stjepan Prvomučenik, 3x, † 1. st. .............................281 Sv. Stjepan pp mč, † 200. .................................................282 Sv. Šimun ap, 2x, † 1. st. ....................................................283 Sv. Šimun prk, 2x, † 1. st. .................................................284 Sv. Tabra mč, † 425. ..........................................................285 Sv. Tabrata mč, †425. ........................................................286 Sv. Tadej ap, 2x, † 1. st. .....................................................287 Sv. Teodor mč, † ? ..............................................................288 Sv. Teodor opat, †? ............................................................289 Sv. Teodor vojskovođa, † 300. ........................................290 Sv. Teofan bp mč, 2x, † 780. ............................................291 Sv. Teodozija dj mč, 3x, † 307. ........................................292 Sv. Teodozije opat, † 444. ................................................293


240. 241. 242. 243. 244. 245. 246. 247. 248. 249. 250. 251. 252. 253. 254. 255. 256. 257. 258. 259. 260. 261. 262. 263. 264. 265. 266. 267.

Sv. Teo(do)ra, † 304. .........................................................294 Sv. Teonist bp mč, 2x, † 4. st. ...........................................295 Sv. Timotej bp mč, † 97. ...................................................297 Sv. Timotej mč, † 303. ......................................................298 Sv. Toma ap, 2x, † 1. st. .....................................................299 Sv. Tri Kralja - .....................................................................300 Sv. Gašpar, † 2. st. ..............................................................301 Sv. Baltazar kralj, † 2. st. ...................................................302 Sv. Melkior kralj, † 1. st. ...................................................303 Sv. Tripun mč, † 3. st. ........................................................304 Sv. Uršula dj mč, † 304. ? ..................................................305 Sv. Urban pp mč, 2x, † 232. .............................................306 Sv. Valent mč, 2x, † 587. ...................................................307 Sv. Valentin mč, † 4. st. .....................................................308 Sv. Valentin sveć, 2x, † 269. .............................................309 Sv. Venerat mč, † ? .............................................................311 Sv. Vid mč, 2x, † 303. ........................................................312 Sv. Vinka mč, † ? ................................................................313 Sv. Vinko Fererski sveć, † 1419. ......................................314 Sv. Vinko đk mč, † 304. ....................................................315 Sv. Viktor mč, † ? ...............................................................316 Sv. Vilanije bp mč, † 1240. ...............................................317 Sv. Vindemial mč, † ? ........................................................318 Sv. Vitalijan, † 699. ............................................................319 Sv. Zaharija pr, † 2. st ........................................................320 Sv. Zefirin, pp mč, † 220. .................................................321 RELIKVIJE VEZANE UZ OSOBU ISUSA KRISTA ...322 RELIKVIJE SVETE BOGORODICE ...........................324 RELIKVIJE NEIDENTIFICIRANIH SVETACA ......325

POPIS RELIKVIJA SA NATPISIMA .......................................337 RELIKVIJE U CRKVI KARMELSKE GOSPE .....................361 GLAS SVETOSTI U VODNJANU ..........................................362 POPIS SVETACA ABECEDNIM REDOM ..........................363 CRKVA O ŠTOVANJU SVETIH ..............................................370 LITERATURA ..............................................................................371 SAŽETAK .......................................................................................374 RIASSUNTO .................................................................................376 CONTENTS .................................................................................378 ZUSAMMENFASSUNG ............................................................380

401


DODATAK .....................................................................................383 1. Sl. Božji Miroslav Bulešić svećenik mč, † 1947. .....384 2. Sl. B. Ante Antić svećenik, † 1965. ............................385 3. Blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup, †1964. ..........386 4. Sl. B. Egidio Bulešić, † 1929. ......................................387 5. Giuseppe Del Ton svećenik, 1900-1997. ................388 TUMAČ TOTALA .......................................................................392 KA ZALO ........................................................................................393

402


403


ISNB 953-99630-0-1

404


Galerija Velikana