Page 1

ZORAN HERCIGONJA


IMPRESUM nakladnik: za nakladnika: graf. priprema: tisak:

TIVA Tiskara Varaždin Saša Kušter TIVA Tiskara Varaždin TIVA Tiskara Varaždin

kontakt:

zoran-hercigonja.webnode.hr zoran.hercigonja@gmail.com 091 900 83 67

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000964685.

ISBN 978-953-333-068-6


ZORAN HERCIGONJA

Varaždin, 2017.


KAD MRTVI PROGOVORE U tišini bez kraja, u tišini bez kraja, umaram se, u bjelini zimskog raja, u bjelini zimskog raja, utapam se, u mekoći zemljina sadržaja, u mekoći zemljinog sadržaja, odmaram se. U pjevu cvjetnog maja, u pjevu cvjetnog maja, grijem se. U gnušanju svojih sanja, u gnušanju suhog granja, umivam se, u ognju vječitog zdanja, u ognju vražjeg tkanja, mučim se. U životu bez kajanja, u životu bez karanja, gorim, izgaram, iščezavam i nestajem.

-5-


PULENA Još uvijek mislim na te, iako te više nema, tužan brojim sate, bila si sve za ovog sebra. U sjećanju i tmini, tvoj život biva, plamen svijeća mistična oltara, jedini trenutak živućoj istini, jedina snaga mojih krila. Teče, voda, teče, kamen se okreće, a gdje je mladost moja, tiho kolo sreće?

-6-


VLAGA U KOSTIMA Što od nas učini vrijeme? strašne aveti sklerotične boli, mrtvačke lubanje, truli leš, tope se ledenjaci nad doli; otječu životni sokovi. Gdje uteče mileno doba? od kolijevke pa do groba, gdje pobježe crno vrijeme, gdje kuje se zloba? Zar život je kapljica rose što iščezava u gnijezdu svemira, otpor, sili teži, što bešćutno pobjeđuje mladost gejzira? Jednom rukom život nas probudi u sjenci Sunca, drugom sklapa vjeđe i svrće pogled od zvijezde što svjetluca. U mesom obloženoj utrobi postajemo, u crnoj utrobi zemlje iščezavamo.

-7-


ZAKRPA Već dugo nosim neukusno odijelo; de mode, prošarano nijansama izbljedjelih niti, milo moje, moram te maknuti od zraka otrovnih (mistično skriti) tvoj sastav u oči previše bode. Već vijek vrijeme nosim uniformu istine, značke, bedževe, odličja praznine; otkad znam za se, od davnina, od prvine, čutim neugodno hladan zadah brokatne tkanine. Klopotava zvonjava metalne dugmadi, prožima biće, sjećanja i jenjava, bez zvonjave opojnog gonga (zvuci tibetski), kragna sakoa, omčasta nit život ranjava. Već dugo nosim izlizano odijelo (totalno pase) koliko puta si milo moje ugrijalo usne moje od zime, koliko puta, obrisao sam suze u te, ti jedino moje blago si, ovdje na zemlji (tute). Zaista od sveg pompoznog paunova perja, jedino otvorene rane sakoa sjajem zrače. toliko puta obrisane su ruke o njih (altruizma dače) toliko puta tješile su mizerije. Na svijetu, na otvorenoj boci života, ne postoji ni jedna platnena strahota, koja krstila bi rane. Ni jedna zakrpa, koliko patetična bila, ne može zakrpati uspomene usahle.

-8-


PRAVDA-RADOST ŽIVOTA Bila jednom golubica bijela, bijelo perce, bijela duša, bijelo vrijeme, na rame svakog bića suptilno je sjela, žrtvovala duh svoj za teško breme. Bila jednom djeva lijepa, purpurne ruke, baršunasta usta lijepa; igrala se s djecom, infantima medena carstva, klackala je sunce kroz zelena prostranstva. I moć bogova bješe snaga pravde međ’ ljudima, slatko srce, slatki titraj u grudima, jedina slijepa ljepotica koju kamen Gorgone ne kuša, jedino biće od kojeg život poteče (rijeka koju svaka napast sluša). Lijepe stvari kratko traju, svaka vječnost kuša kolač kraja, ljudska ramena ispaštaju kraj vranina graktaja, u današnjem svijetu, utapa se i posljednje sjeme pravde (sumporna močvara) nema pravde više među bogovima, a kamoli u ljudskih graja.

-9-


DRUGA PRILIKA Dva dječaka ustala su da se bore, snagom mesa, limenom voljom, biserom zelene gore, protiv srdžbe sudbe, protiv zlobe hore, do kraja sunca, do svanuća, do druge zore. Dva dječaka, ustala su iz groba ( da se bore), svaka travka hrli k plavom nebu, boje zastava na piru vjetra vijore, ustajte verpežno roblje ( nek’ kandže duge po knjizi života grebu). Dva junaka, ustala su da zvijezde broje, jednom ime Herkul, drugom Prometej iz Hanoje, da vatrom sunca sviraju harfu (poljuljaju nebeski tron) da svrgnu pantokratora; egipatski Amon. Dva dječaka, prestala su da se boje, lažnih skaska, trnovite mitre i sjene svoje, sjeme čovječanstva posijat će u kameno gorje, suri orao, gutat će sluz jetre jalove.

- 10 -


NEIMAŠTINA Ako nemaš prijatelja, kupi sebi dnevnik nov, taj slušat će namet tvojih misli (vječiti zvon). Ako nemaš s kime dijeliti radosti ulov, kupi bocu vina, i ugodno se smjesti uz kamin (vatrolov). Ako nemaš život, već pakao novih dana, udri u žice umjetnosti ( čar vilinskog praha), nek’ obuzme te cijelog; do skrovitog daha, prepusti se ma bio gdjegod! Ako nemaš želje, prepusti se euforiji misli, umri u tišini, nek’ suza ti ne krene, jer tamo, putniče u onoj milini, naći ćeš veselje.

- 11 -


ZAŠTO PIŠEM Ja ne naričem iz dokolice, il’ ljubavne obmane, već od groznice, što kida mi moždane, zbog duše koja voli visinu neba ( prepredene sokolice) zbog straha od smrti. Ja nisam ovisnik ni zadnji ni prvi, o eliksiru, ambroziji Parnasa raja, ja se samo bojim dušom, tijelom, krvi, iščeznut ću u kolektivu kraja. Srce plavu krv ne pršti iz zlatnih žila, ne sviram harfu udarajuć po lanenoj kosi, mnome upravlja Velikog maga bijela sila, samo želim umiti obraz u jutarnjoj rosi.

- 12 -


PERILUSTRIS AC GENEROSUS Ne osjećam se kao biće s drugog planeta, ni kao atma iz prošlih života, već kao toplo sunce ranog proljeća, kao duša raspeta. Za me svako biće, višeg je roda, dokona travka, sveta je za me, boja kamena dodiruje čuvstva moja, sila vjetra, drži me za rame. Ipak u meni postoji čudna sloboda, svaki živac, napet je kao strijela, kao nit harfe anđela bijela, samo čekam da puče priroda.

- 13 -


JEDNOG SUNČANOG POSLIJEPODNEVA Baš ovaj dan, divan, spokojan, predivan, dan suncem okupan, mnoštvom boja ovjenčan, dan bez uza, dan bez suza. Zaista divan, ljubak, predivan, taj mili trenutak, spokojstvo, mir; taj ljubljeni kutak, za molitvu, sjećanja, pir. Prazna soba. Samo ja i svijetlost ostarjelih zidova, blijede boje, vremenom isprana zavjesa, staro pokućstvo, lice tvoje, o horo, djevice pogubna! I svježina svijeta, što pod kapom plava neba sniva snove, što daje dašak života utrobi sobe, sve je isto, samo izglodano vremenom. U potonuću mladosti, samo sjećanja ostaju vremenita, bremenita, neoštećen pergament s prašnjavih polica.

- 14 -


DRVO Drvo. Čelični korijen zemlju grabi, nije nit slabašna cvjetka, stabljika krhka, obelisk crna sunca (srce ne voli). Drvo. Bijela put, kao breza izbrazdana, puna rana, al’ nikad slomljen čovječstva skut, Drvo, Raspeta utroba crvena srca, plamteće zraka; zlatna mrva, oruđe mira, mjedena drva, slatka koprena hore se koprca. Drvo. Krvave stjenke rodnice, tegljač muke i despotizma, o slatke li božice, Venero, o Venero grimizna, Drvo, lišeno krošnje, lišeno grane, uplakano gnijezdo crne vrane, mjesto davno načete rane, tu svirao si frulu prokleti Pane! Drvo. Nerascvali pupoljak idealizma, krijes oko kojeg kolo plešu satiri, novo dijete liberalizma, svježe meso čovjekoljublja i bratstva, ti dušo sve nas pomiri.

- 15 -


SMRT ZA KATEDROM U srcu tvome, ja sam odana spodoba (zvijer), mnoštvo tvojih dana, tvoj konačni sud, užitak, strast tvojih sanja, (ti dušo moja, nepopravljiv si vivjer) ja te želim odasvud. Ja sam busija, umet tvoje duše, rastem s tobom u kraljevstvu sjene, tvoje suzne oči, toliko se suše, da hladnoću moju obuzimaju mjene, proljeća, ljeta, jeseni i zime, tvoje srce, moja je sakristija, pohotno mjesto molitve, crnina tvoje zjene, počivalište (čelične postelje). Ja sam odar tvoje žrtve, slatki med, toplo mlijeko nebeska vimena, burna noć nakon nesreće, žalost sveg vremena. Moje oči, čaša su puna otrova, nježni ubod kirurškog noža, hladni dah mrtvačnica, vjenčanica vjernošću protkana.

- 16 -


Ja sam nevjesta tvoje duše, trabant tvojih predaka, sive dveri dvora suše, kraj i početak ( granica i pregrada). Carinik sam griješni, naplaćujem mukom pravednost pravednika, giljotina sam što tješti, tvoj vrat s ramena. Tvrada omča što steže grkljan, moja najdraža je igračka, zato djeveru moj, prva naša noć bit će krilata! Ja sam svijet u kojem živiš, kap vode, trak sunca, gruda zemlje, meni ništa nije nepoznato ( tvoja srdžba, tvoje mnjenje) zašto, ali zašto me čovječe okrivljuješ i kriviš, čista sam usamljena duša, samo treba da me oživiš. Bogatstvo sam svijeta, zlato, srebro, rjedak kamen, žetalac žita od kukolja crnog, tvoja posljednja misao, tvoje najmilije sače. Sa mnom nestaju sva muka i bol, ja liječim sve nezarasle rane, tvoja sudba u moje ruke pan’ e, svakom dođe kraj (lom). MORS EST QUIES VIATORIS-FINIS EST OMNIS LABORIS

- 17 -


OTK 1-18 Krijes nebeski iščezava (ptice na jug odlaze) žeravica svetog ognja snagu gubi, prsti dana kroz gustu kosu mraka plaze, Krojač svemira platno noći skraćuje i rubi. Polaskan trakom Velike luči, budim se iz sna, plave oči, uperene su u me, dižem se s prašnjavog dna, jer što bi gori, eto sad je doli, a što bi doli, gori ustaje! Noć je bila duga, tlo je jastuk tvrd, niti prošivenih vjeđa se tope, gnjecave ruke željne zraka se pote, zid kazamata je satrt. U mladosti svojoj, vidio sam čuda, zato starost biva čila i jaka, u bjednoj mladosti ljubljah zrak, visinu duha i slast posljednjeg suda. Živ sam, a bijah mrtav... postao sam ptica, a bijah mrav!

- 18 -


PLIVAČI Po bijelu tijelu svježeg zraka, posuo se magični prah, prah sa zvijezde smrti, prah od kojeg zastaje dah, tusti falus praha peludi. Imam za se cijeli ocean. Po njem širim ruke, razmahujem u dubine, u strave crnine, otvaram usta, širim nosnice, zastaje dah u taktu pluća. Velika strepnja u meni kipti, ključa i vari ogroman strah od budućih stvari, ogromna bojazan od božanstva sila, ogromna širina Černobila. Crne sablasti grotesknih grimasa, pune sofu katranom i smolom, mene truje kreda, bode pero, mene guši latica, dio lotosov. Moje zvijezde nadahnuća, plove, krstare i hvataju daljinu, vraćaju se u val u mračnu dubinu. Estrada, pratilac je vjerni, idila kripte starog Egipta, i gledaj i vidi i motri, pjena misli prsne u riku hijena, hoće li u mozgu da mi zvijezde sinu? Čekić srca, volio bi kovati himne, u grudi je požar stao teći, al ‹ čovječe tebi je pisano i sijedi! zaljubio sam se u života prostranstva, kojih se bojim. Gine iskra usred moje peći, udes nema roda, sanjaru, gledaj! motri i opet vidi, da Smrt je vrhunac apsurda. - 19 -


KAKO PIŠEM? Krvca krijepi znoj, znoj krvcu mije, kap dušeka povija srca jar, misao u kotlu vrije, vrije! Krš bijesnih snova, utvare izrezbarenih priča. hladan dah zmajeva bića, prodoran huk svetih sova, kao mošt u bačvi vrije, vrije! Perce bijelih oblaka, biser plava neba, koštana srž mojih muka, i kapljica suze malog sebra, oganj naricanja žeže, žega. Moja slava, toliko je mala, ko kamenčić zida svemira, moja riječ, toliko je nježna ( bolesno zdrava) ko grijeh za duha nemirna.

- 20 -


ZADAH PROLJEĆA Stiglo je sunce. Zvijezda puna kovrča i melodija zlatnih lira, sitgla je radost, plod utrobe toplog Gejzira. Ja skačem sa sna u duboko more, ja plovim i skitam se u gaju bujnih algi (hore), ja skidam planktone, ludorije, krijesnice mora, vode me sve do fantazmagorije. Naći biser proljeća u jatu peludi i na dnu mora, isto je ko i naći čisto srce u raljama bludi.

- 21 -


KULT ZNANSTVENIKA U boku crne grude zemljine kore, gdje vjekom magovi su štovali Venere, u tjesnom tabutu bez intimne želje, uz spontatu muku psihe, rodilo se dojenče novoživuće avenije. U sedmom nebu sazvježđa nasuprot Njega, u potonjem svijetu, veliki svećenici, lovili su krilate bikove, i činili čuda. Tamo iza brijega, zlatnog runa i kamena mudraca ( tamo uz bolesne mitove) ovce, pojele su pastira. Mudrost, bogovetna, draga, iz očiju maga, iz vune izgubljenih ovaca, mudrost je zločin za profana đaka, prazna ladica slavohleplja. Iz krvavih rana magova, izraslo je novo pokoljenje vragova, nove metode, nova fantastika, novo oruđe znanstvenika. Riječi mudre, rituali šturi, zamjenili su tezulja i mjerljive sprave, novi svećenik svaki komadičak suri, vještom prognozom odmjerava. Ti znanstvenici su bića što pipkaju lice živoga boga, odmotavaju klupko smisla (probadaju se na sedam rogova) svećenici koji riječ hereze pincetom čupaju, trogloditi što rastavljaju sve na komadiće (živo čovječje tijelo u soku aksioma kupaju).

- 22 -


SVILENE LJESTVE Mrak je duboka jama, gejzir cika ljudska glasa, svaka zvijezda teži manje od miligrama, bijedni mrtvac, niska je stasa. Duboki ponor, sjeta malignih dana, srcedrapajući gomolj, diže glavu k vimenu mlječnih staza. Prorajtana magija, njedra Velikoga maga traži, krila ptice, stvorena su da visom lete, biti kamenom Kuće duša, biser je najdraži, biti čvor kozmo rete. Ruke mole, pružaju se do nebeska krijesa, mrtvo sjeme, probilo je zemljine kore, stabljike biljke, spretno vrliće pletu, rukom nestrpljivosti, koncem bijesa, od pletenja pletenice, duše dobile su bore, svi se u paklu sretnu. Mjedena zvona gloriju nariču, dah roga dupkom ječi, spremaj se putniče, brzaj u sreći, jer spas, prolazna je lola.

- 23 -


BABILONSKI ZID Gradimo kamen po kamen uspravnu kulturu. Iz praha i zemlje kao sićušni mravi, pravimo cigle, iz sline i sluzi pletimo mreže, drobimo kosti i vabimo hruštove, počešljajmo perčin i gledajmo zore. Svako biće ima svoj žar, svoju klimu, svoj san, san je svakom već vezivo, s kojim lijepi svoju pobožnu ložu. Tajne grada podzemlja ne izriču se riječima, jer to su cigle, kamenje i uzidane kosti; čarobni slavoluci u kojima pjevaju pomlade sokova i klica, gdje česme igraju vilinske igre. Ugasi svjetla. Otvori rupu. Iz mojeg zida plamsa požar strasti, htjenja, igra ples duša sjena. U kazamatu mojih želja, slikam bjesne scene, po stropu, po zidu šaram film mijena, mrzne srce međ grudmi, kad u meni cigla gudi. Bez mene soba je grob, poharano mjesto trulih leševa, gnijezdo crva i zvjezdarskog izroda, da nema mene, čovjek bi bio rob! Zid je mudrost i jakost kulture, kolporter zbivanja i fetiš javnog obožavanja, satisfakcija magnata, prapovijesna kopija bogova. Obziđimo našu svijest kockama nova znanja, uspnimo se do bogova, do vrhunca kulture sanja;

- 24 -


ljubimo bespravnu gradnju, jer je jača od mača, hučimo u rog života, jer lakše je breme bez znanja. Crni fantom nosi petrolejke i varnice, do peći se jadnik savija, skače po zidu, provjerava brid, nitko ne umije reći što zbori i puže u peći, past će Babilonski zid! Ne pjevam ni pjesmu sebi ni svoju hvalu, bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu, promatram nagi lik, vedru osobu. Zid znanja zasjenjuje vedru osobu, ždere ljude i kvvavi rađa plod, zid znanja zidom plača postaje, gdje oplakujemo mili život svoj.

- 25 -


PLAVI MRAK Čuje se zvuk... ...zvona zvone duboko u noći, gluha je noć, plavi je mrak (tmaste oči). Iz dubine, dubine, iz tišine, tišine, miriše melodija astralnog šumora. Pješčana zmija, oslobađa me svakog ljudskog umora, ja odlazim! i nema me više, ni u biseru kapi vode, ni u trunci praha, ni u vatri daha, ni u percu bića što podiže ga vjetar. Odlazim! na zraci Velike luči spretno jašem i odlazim...

- 26 -


I VATRA JE BIĆE Gori vatra, gori vatra, biće krilatog ponosa; o vatro sveta, vatro sveta, pjesmo mojih godina! Fenikse divljih, jarkih boja! što gutaš grumen svijeta pred sobom, komad drva, slamku sjena, dušu tijela, božanstvo sveto, što otpijaš gutljaj kisika, i ispuštaš ugljikov smog, ja sam tvoje siroče (ja tražim topli dom). Uresu mraka što u ljubavi i miru rasteš, i nadimlješ visoko grudi, u smrti i tuzi polako gasneš, za tobom ostaje prah i pepeo. I sivo gvožđe dodiruje listak skuti tvoje; u vatrenom su gnjevu, rađali se bogovi; i život sveca liznuo je jezik, krijesu moj, ja volim silno plavo tvoje srce. U tvojem smijehu, rađalo se mnoštvo vjeka, tvoje krilo branilo je čovjeka, od davnina, od prvina, od pravjeka. Vatra toliko je slatka, za razum čovjeka, i oganj živi, veća je slikarija ljudskosti, veći od čovjeka sama, dok proždire plijen svoj, vatra lagano gasne i spava, a olovnoj gubici čovjeka plijena nikad dosta. Gori vatra, gori! življa nego ikada...

- 27 -


PORUB NA HALJINI Gusti stupovi magle, kroza njih ne vidim, daleko neotkrivena Panova prostranstva, siva halja Njegove svetosti, valja se zemljom od silna pjanstva. Proljetna rosa, neznana znanstva, u maglenoj spilji blijede lica poznanstva, duhovi prošlosti, silueta aveti, Gorgonina kosa, vila bosa, na lijepo mjesto, zaveo me put, maglene haljine skut; ja sam obmanut, pozoran, ganut. Tusti firmanenti magle, visoki svodovi gotičkih crkava, rebra lađe nage, plove, svijet se smrkava, moje snage, moje sage, sve se iskrivljava; mileni trenuci sviraju glorije, a lik čovječji u magli iščezava, u sivom dimu je urezana, živa riječ, popustiti poljupcu Smrti, zagrliti nebeske svodove.

- 28 -


Svijet i jeste platno sive magle, svilene krpice boĹžanstva, Ĺželjezna zavjesa, koja odvaja vjeÄ?nost i zemaljske sate.

- 29 -


MIRIS LJETNE NOĆI Uvečer, kroz otškrinut prozor, uletje dijete mirne večeri, miris zraka mrkle noći, i tišine ton... Dah, crni dah starina, zalupio je postelju sanja snova, gorkom mukom poškropila me silina, slina boštva i davnih dana! Tupi miris starina, iz davnina, davnih dana, ispleo je mrežu muke, i trnje... i krivina; pravda, toliko je mala! I danas, kad se tresem od zime mojih dana, mučnom mukom, obara me nepravda, i svaki mrak i svaka tišina, budi tjeskobu i strah od života krivina, jer bijah djelom mutne vode, prvi od prvina i minulo me podne...

- 30 -


NEKOLIKO STOPA IZNAD NAS Rijetki su trenuci kada ljudi gledaju u nebo. Sloboda čovjeka, upregnuta je u crnu zemlju, u meki grobak intimnog zamračenja, svako razumno biće, rob je vlastitih pomračenja, oskudice duha, strasti ( sve ima svoju cijenu). Svi ljube tlo pod nogama, očice nigdje ne skreću, pravocrtno ravno u togama, duše u limeni plašt su ogrnute (u smeću). Iznad glava mrava, krijesnice skupocjenim svijetlom titraju, oko lica Fenjera, planeti se okreću, poljanama nebeskog mora raste trava, u travi cvrčci melodiju tihe ljetne noći sviraju, zvijezde se licem u lice susreću, a usamljeni ljubavnik noći užeže svoje boli srebrnu svijeću. Tek nemili rijetki trenuci, podižu silnice oka u prostranstva boga Šu, kad život zagrebe u meso; prolaze nas srsi, onda mir neba za nas je ovdje, tu. Nad nama , zbivaju se čudesne stvari, zvijezde se njišu u krošnji svemira, i milo Sunce na zapadu krvari, ne bi li privuklo trenutak našeg pogleda. Raj na nebu žrtvuje svoju ljepotu, ne bi li privukao srce čovjeka, ali teško je breme što ga troglodit nosi, a još teži san što ga sniva u vjeku vjekova.

- 31 -


MUKE ŠUMSKE MLADICE Pane, Pane, tvoji rogovi, zapliću se o moje grane, Pane, Pane, izliječi moje rane, dok je vrijeme, dok je sud. Tvoja sablazan uz mene stoji, crni brk moju sudbu kroji, ispod tvoga skuta, ovdje doli. I vjetar i bura, moje granje muče, povija se tijelo moje, i drhće i trza, od zime, od straha, od muke, od boli. Tvojeg duha nema, da se ogrijem u toploti u žaru vrućih tvojih njedra. Pane, Pane, ne ostavljaj nas same, zvjeradi gorskoj, lešinarima hora, ne daj da me odnesu, struje tirkiznog mora, u ledene sante, u daleka prostranstva Gorgona.

- 32 -


Ĺ˝ivot mladice, tanak je ko pauÄ?ina, a nema malog princa da je zaĹĄtiti kapom staklenog zvona.

- 33 -


TOBOLAC POČETKA Tamo na oblacima teškim, u nabuhlom licu svemira, u olovu teškom, sivom, moje je carstvo, moja domovina. U bari tustog oblaka čela, moj je početak, moj je kraj, tebe usnut ću na paperju jastuka, u tišini, tišoj nek’ sam je mrak. Sivo stvorenje što polutkom neba brzaš, i napunjaš raskoši zrak, što srčeš zlato sunca i rebrima češljaš moje srce, povedi me, povedi me! na nezaboravan put, u kraj, u kraj, u gaj, u gaj, u iščekivani raj.

- 34 -


KAKO NASTAJE ČAROLIJA GLAZBE Krotitelj voxa stoji na pijadestalu, drhću obitelji glazbenih instrumenata, sve za žrtvu, ad Gloriam ( na veću slavu) poteći će more melodiozne krvi iz Panovih ćupova. Tvoji štap i palica me tješe, drhće svaka nit, svako dugme, svaki dah, jedna istina za sva vremena bješe, sve žive duše, ujedinite se u jedan mah, u jedan zamah, u jedan polifonijski krah. Polovinka jecaja viole, prstohvat kreštaja klarineta, čuperak kose muza s Parnas brda (iole), tri puceta zlata na rogu sudbine, tri oboe, bore se u zraku prioriteta, šaka bubnja muca na četiri razine. Grla orgulja i Mahlerova silueta, u potrazi su za skladom harmonijske ljepote; i surova melodija Panove frule, puni pore simfonije sjajnošću Daphnis i Hloe. Tri gracije međusoprana, jedno čedo (čelista), košmar starih čembalista, i crkveni kor s druge strane; glazba je čudesna konkvista. Glazba je čarolija, od koje crna noć svijetlom zablista. - 35 -


JUTRO U KOJEM BIJAH MLAD Blaženo jutro koje padaš, nevina zoro, kojoj se nadah, i blaženi Krijes koji se potkradaš, u moje vene, u moj zadah. Blaženo jutro koje rađaš nevine brige, podjarmljene sate, od muke novoga dana ja pljujem krv na zube i gnjate, a ti dušo, oholiš se i sa mnom igraš. Blaženo jutro koje stradaš, od bolnijeh misli, od starosti i skleroze crnih primisli, od talasa mutne vode koju rađah. Blaženo jutro koje padaš, kao hladna kap na crvene obraze, u ovome mjestu ni jedna duša ne biva živa, gdje umivaju me vode sumporne. Ovdje ne pliva ni jedna riba, som, smudž, skuša,

samo pluta duša koja je krivo, ako se previše nadaš. Što jutro može dati jadnome starcu, prstohvat veselja, šačicu hmelja, što? sumnjiva sam srna što leži u šikari i trnju, oslabljen sam petom ratnika Ahileja, il’ sablast prošlosti.

- 36 -


VIŠESTRUKE ČARI MAGLE U zraku visi bijela pređa, s polutke (arkade) plava neba, vješa se paučina maestoso baldrijana. I autukrativno briše akcent jasnih međa, među stvarima, među ljudima ta pređa sivo smeđa. I stvara konglumerat ili pitoresknim čarom kiti, no kaucija magle od insinuacija nas štiti, ornamentalno gvožđe ljudskih ruku želi skriti; magla, miting je to pod platnom zavjesa (ne možemo ga vidjeti). Mjesto priviđenja, estrada sugestivnih zadovoljstava, most priviđenja, ta nespokojstva. Profundus ove ljupke mrene, otkrit će nam nove crte Preobraženja; sve se giba, sve se mijenja, vlaga u duhu magle, po kojoj se sklapaju poznanstva (i sjene) preobraženja na mostovima, svodovima, grobištima, kolodvorima. Sablasti, utvare zračne, sestro mašte i opsjena, iskro, fatamorganin vjencu što se vrtiš na ispucalim tornjevima, na gradilačkoj barikadi, u roditeljskom zagrljaju noći, zbilja bogat nimbus imaš, o maglo, tamni dijademe, gledam, uviđam sva bespuća i arsenale, sve grimizne Vaše divne cijene, zadaješ mi muke turobne, blage. Magle, vi ste oblak (zipke groma), polusjena i lom, nesvjestice, zamračenje, moji živci titraju s tobom. Estetska ljepota tvoga lišca, - 37 -


pored njeg’ vjetar šuti i odaje poštovanje, ti carsko si ruho o kojem vise zvijezde i nespretna hora odjednom pane, stane, zastane. O maglo sveta, štujem tvoju nostalgiju, slavim pir melankolije, i tvoju šturu svjetovnu agoniju volim kao srce svoje. O ti maglo što se nad divnim morem valjaš, i vedrinu kršna neba kaljaš, u svakom jurišu ja se uz tebe šuljam, u svakom brdovitom selu ondje gdje krajolik rapirom sjećeš i mijenjaš perspektivu, ja tamo uživam zjenu tvoju sivu. O maglo, dušo hlada, nimbus svjetovni, nauk o varavosti zbilje, ja tvoj sam poklonik, i gradim hramove i dvore; iz kamenitoga srca ljudi, bez osjećajne žice čudi, bez svake pore. U tebi gledam čitav kozmos, lampice električnih krijesnica sjaju, motrim rosu vrh zemljine kore, i suzu iz bazalta. Motrim tešku sivu maglu, tu je gušća, tu je rjeđa, to je mrak pod kojim se gubi svaka međa, i u zraku trepti, kao bijela pređa, i kvari svijetlo dana, ta maštom urešena bređa vjeđa. - 38 -


NEŠTO POSVE OSOBNO Sve moje pjesme, darovi su Stratosferskog stada, pređa vune Tri svete ovce, krš, ruševine nekog mističnog velegrada, i isprale note anđeoske lutnje i čembale. Sve moje strofe, pahulje su plave boje snijega, čile snage galopa konjskih zaprega, čuveno pijanstvo porifere i mekoća bijelih perina. Svi moji stihovi, bočice su magična praha, i bilje s urednih ljekarskih polica, ubojit učinak mrtvačkog zadaha; novo vino, nove mješine. Moje riječi raspolovljuju mora, obaraju divove i velikane, one su gvozdeni čekić što kuje elektricitet grama, i mirno poslijepodne za sve satire (Pane). Slova su arsenali ratnog brodovlja, slovo je snažno kao smrt, i ispušta kričavi jecaj pulena, vox je tvrd kao grob, i promjenjiv kao morska mjena; prilično kršan kao jaram i žrt, slovo je mjera za svaku dob, ono navlači prijezir i patnju. Moje slovo obara sve vladare pa i Smrt i cvjeta cvijećem samoglasnika, i davi mnoštvom suglasnika. Moje slovo, jako je kao Smrt, kao stotinu munja i gromova. - 39 -


Moja rima, jača je od prjestolnice grada Rima, istinitija od najistinitije istine, kreposnija od mnoštva crnih bogova, pobjednica nad boštvom Užarenih rogova, treptaj i spas svima.

- 40 -


FEEBRA PROLAZNOSTI Kad se probudim mrtav, ostavit ću tijelo, sjećanja i sne, putovat ću na mekom jastuku, bit ću svjedokom komemoracije, zavući ću se sav smušen u pore svemira, sjedit ću mirno skamenjen u zakutku; bit će tišina, bit će hlad. Kad se probudim mrtav, listat ću svoje knjige (svoje dane) ostavit ću se svega i lance i katance, i okove i robovanje; samo ponjet ću sa sobom vjeru, biser bijele mjesečine (u dnu dna noći, svijetlit će kao krijes). Kad se probudim mrtav, grlit ću melankolije; neka čudesna sila u meni, neki čudni krijes, tinjat će, titrat će, neki čudni osjećaji, prožimat će me i eliksir dostojanstva i krjeposti, proljevat će se.

- 41 -


PRVI PROLJETNI MIRISI Prosto zrakom struji opojna oluja, miris davno zaživjelih ljeta, ljeta, kada nije me nadilazila sjeta, kada vrijeme moje duše dinamično leluja. Miris jorgovana, u djetinjstvo me vraća, sveta biljka i od nebeske ambrozije sto puta jača, raste na Parnas brdu; njena krv, opija slatkoćom medena sača, ta pripadam kamenu ove zemlje (pripadam istome krdu); ocu Apolonu i sestrama muzama. Blaženstvo cvjetne prašine vrači i liječi, miris jorgovana, melem je za bezbroj usta duševnih rana, miris pun site omame (jednoliki zvuci) sladosna kita vonjajućeg mlaza, zbirka glorija, slađa od nektara i ambrozije. Opijen, okupan vilinskim prahom, odlazim u mirisne luge, hlepim k slasti ovoj, usnama i dahom, pobijedio sam vrijeme i krajnosti hora, ko’ zraka sunca što posmrtnim plodom svu oblapornost ljubi, ja odlazim noseć popudbinu zdravlja, tu žutu hostiju, svu tečnu i šesnu. (Nema mi druge!)

- 42 -


ČAS NJEŽNIH MISLI Gledam s ponistre ljupku brezu, tanke grančice, prozirno lišće sav u sebi sretan, ćutim, slutim, sav sjetan u duhu urličem. Gledam s ponistre javu, ispucalu grubu koru i izboran život, gorka jutra, slatke večeri. Ljubavi moja, proživjela si ljeta i ljeta, crna jutra i bijele noći, što čini te tako jakom tako čistom ( duha neslomljena??) Pod haljinom starosti i slabosti, nazire se slatka golotinja, to srce tvoje živi, krjeposno i uzorito glatko kao što nevina bivaju djeca tek rođena. O kako ti zavidim ...na svemu, Dugo i Zvijezdo moga kajanja....

- 43 -


TIHO ODMICANJE Moja smrt... snaga je neke baldrijane duše, kap vode usred žege suše, nada bolesnika u povojima i biser i zlato i srebro. Moja smrt... otkucaj je srca nerođena djeteta, zametak početka nečijeg vremena, uroboros i gutljaj živoga. Jedna vrata zatvaraju umor putnika, druga ugošćuju novo življenje; ta sjeme mora umrijeti u zemlji, da bi dalo stostruki urod (novi plodovi i sjemenje). Svemir vrvi životom, koji se rađa i umire u nama; impozantna verpeža, zaklinje se čovjeku, „Živjet ćeš dovjeka!“

- 44 -


PJESNICI Nekad smo bili dika i moćnici, dizali prah sve do neba stegna, sada gutači smo istog praha u smočnici i plač djeteta (muka sebra). Nekad, sofra je bila u pjesmama, nekad, ispitivali smo volju bogova, i zadavali dert živim dušama, o kakvo je to bilo evanđelje magova! Afion smo kuhali u kotlovima epopeja, euforija misli, gorjela je u pećima, bili smo arhetip svim vladarima i divovima, sve dok nije pala pretenciozna Troja. Patos je razbijao atrofično okruženje voštanih figura, pjesan poeta, bila je apoteoza i niz plemenitih konotacija, sezale su do petnih žila; stvarno zlatna je bila naša prošlost. Degenerično okruženje, ugušilo je život pjesništva, novi pantokrator uvodi palimsest; za sve ljude i žene, evo novog namjesništva u svijetu likanotrofične atmosfere. Sekularizam je progutao naše talente i mi smo mrtve aveti bez egzaltacije mi smo kleptomani što nagonski krademo posljednju zraku sunca u vladavini magle i mrena.

- 45 -


GRAD DUHOVA Prolazim ulicama, trgovima, parkovima i gluhom noći, željan sam mira, tišine, samoće; no moj korak u dvor duhova kroći, dubina straha moje srce hoće. Ne bojim se, nimalo (nije me strah) volim cvrkut tišine u gluhoj noći i moje misli mašta uzvine, nema pogibelji mojoj moći u dnu sna. Ne, nije me strah... ničeg se ne bojim, ni mira ni tišine, ni mraka koji tiho zbori, ni zbilje Nečastivoga, ni skuta hladnoće, ni hore, ni jedne mraka bore. Moj strah dubok je... ja živinski se bojim statua, izglodane tvrđe u čast mrtvima, u slavu i prkos hore. Statue na trgu, statue na kućama, statue u krvavoj utrobi crkve, statue posvuda; izbrazdani firmanenti svud oko nas. Divlje statue bikova, krilatih anđela, konjanika i junaka; ja njih, živinski se bojim; svaki trzaj kipa mene slama! Kipovi su kotlovi crne magije, haremi demona s asignacijama, i svaki pogled vladičica i matriona, kob su što pogađa slabe. Ja bojim se kipova, više od mraka i strahujem i užasno se znojim - 46 -


od njihova daha; Ja se stvarno bojim... I ne ostaje mi ni trunka nade (napustila me svaka snaga).

- 47 -


HOMINUM Ljudi... bića sumnjive sorte, puni zla i gorljive ćudi, puni briga i straha, ljudi... zatvoreni u svoje male svjetove, ljudi! ljubitelji crnih bogova; grabežljivci s kućnih pragova, ljudi! mrak dubokih jama, munja sivih oblaka, gnjev razbludnih bogova, oštrica otrovnih rogova, ljudi... grotlo i ždrijelo pakleno, ugriz zmijski i otrovno voće, požuda i skrletni cvjetovi, podvlaka čiste nevolje, pakosni ljudi. Kamo, kamo da putujem, kamo, kamo da tugujem, gdje da nađem mir, gdje da nađem suze, kada oko mene stoje ljudi (uzničari i uze).

- 48 -


SLATKA TRPEZA Mila posteljo, tebe sam čekao cijela dana, gladan, žedan, umoran i od studeni promrzo’; jedva čekam, baciti se u tvoja njedra, ti pružaš mi sve, mir, sanak i sanje. Mila posteljo, ti si zbir mojih misli u kojima se kupam u euforiji i moćne odluke o životnoj gloriji, donosio sam u skutu tvojem (plahtama čistim). U mekoći perina, ja se koprcam i sladunjavo smijem ti zatišje moje, moj hladu i vječni obroče kisika, ja tako slatko u paperju oblaka snijem i nitko mi ništa ne može. Ti moja si dika, uzrok svoj istini, jer u snovima čovjek spoznaje zmije, koje tajanstveno gmižu cigla života, u kojima tajna života se krije i bogatstvo življenja. Slabima si darak (mir, iskupljenje) i jake obaraš s poganih nogu i danak za iste u grjehotnom životu u mekoći tvojoj mjesec ima mjene i zvjezde rađaju svoju ledenu toplotu. Za mrtvaca si mekani ležaj, mekši od mramora i zemlje, a za žive oštro šilo i bodljike; goruće leglo strasti i bludi (iz tebe sve zlo počinje). Posteljo! Nebeska kolijevko odmora i časti, iz tebe svi smo izrasli i s tobom srasli, u tebe ćemo se survati.

- 49 -


Na kraju života naše duše će pasti u ljuljanje melodija i cikanje krijesa svemira.

- 50 -


MORS EST QUIES VIATORIS-FINIS EST OMNIS LABORIS Tko sam ja, koliko neba treba mi (zrak) koliko korak teži mi koliko dubok je mrak, a koliko me život veseli? Koliko vješto ugasli su krjesovi, koliko često uvehli su cvjetovi i mir dušeka osjeti snagu i čilo srce osuši vlagu, koliko često mrijem (koliko puta oblačim Smrti crni frak)? O kako sivi su oblaci, vjeđe olovno teške, i vode mutne (zatrovani izvori) valovi pjene, zagasiti i turobni (misli tjesne). O kako zaboli me život usred bijela dana i obuzima sjeta jer moji suvati više nisu hrana krjeposti života i uzoritosti duše. Opustošiše me suše, osiromašiše bjede, krvi više nemam, prolio sam i posljednju kap sebe! O kako se crvene poljski makovi, a moji obrazi blijede i umiru posljednji aktovi, hrana sam dubine crne zemlje. Moj krik kojeg više nemam, propinje se do jezgre sjaja zvijezda, to posljednja je nada mojih vena

- 51 -


i strahota mrena što na oči pada. Moja mjena sad i ovdje, mirna je kao klada, kao deblo što trune i leži i u kobnoj vatri izgara.

- 52 -


KRISTALNI VLAKOVI Vozim se vlakom u beskonačnost, putujem iz krajnosti u krajnost, sav put, sve jureće slike, za me su enigma (konačnost). Vozim se začudo u obećanu zemlju, u Monte Parnas i Sankt Eho. Vrući kotači, okreću se mahom, cvili jurilica u mrak tunela, suputnici, posjedani naoko, čine mi se kao tajnovite maske Gorgona, a nečiji parfem, miris jorgovana, zatvara mi dišne organe. Motorna snaga zvjeri zveči i trese se pod mojim nogama ova pernata zmija svetih Asteka i Maja, ruši pred sobom sve prepreke i zidove, ta vlakovi su snaga i strast ove jadne Planete. Vlakovi, voze me gajevima cigla svijeta, kroz Alpe gdje asketi duhom umivaju srca, kroz bengalska vrata gdje žene muči ljubav i najteže strasti, kroz glas Fausta i sumpor Mefistofelesa, kroz lomače i teška zločinstva, kroz kese crvenog praha s Marsa i sjajnih sazvježđa, vozi me vlak. Na nebeskom svodu čitam sudbine ljudi, čitam horoskope i ubirem dragulje, imam rod u circulus vitiosus svetih učitelja, prosjaka, gospodara neba, zemlje, pakla. Gurui, nude mi med mudrosti i vrela jakosti, žene za me nose najljepše toalete ( ljupke dame)

- 53 -


svećenici poste za moje grijehe, časne povijaju otvorene rane, a ja sam mračan i ponižen, kao kamen što u mraku diše, kao grumenčić od kojeg su veće sve gore i planine. Moji vlakovi su sjena, duboko potisnuta želja, platno puno zakrpa, koje krpa Velika švelja, zvuk klavira koji dotiče me i srce dira, prašume gdje otrov mi dotiče sljepoočice. Moji vlakovi ravno u beskonačnost jure, u meni se vode ratovi najvećih Džingis kana, pleše se kolo oko sfinge mojih suputnika, tope se sve muzike snova i java, blješti aureola oko trudnih glava; napokon stao sam ti na vrat ljuta zvijeri (paklena utroba). Vlakovi po dosadnoj kiši, primamni kao šlag i šampanjska pjena, vlakovi, vlakovi, vlakovi, pletite oblake, košare mojih sanja, vlakovi, vlakovi, vlakovi, vjekovi bune i nada, oslobodilačko prokletstvo paklenskog romba vlakovi Elezijskig puteva i šina, vlakovi kroz München, Beč, Versailles i London, vlakovi ispod površine mora, liftovi istine i zbilje, šašavi i oslobodilački vlakovi. Vlakovi novog doba, nekih poremećenih Europa, sjeme falusa Zeusova, brzi i pjani i bez zloba. Moja krv je uzmućena kao slatko vino, o vlakovi kroz život i smrt, - 54 -


nadu i zaborav, sadašnjost i budućnost, početak i kraj, vlakovi, vlakovi, vlakovi, osinje gnijezdo, košnico dobrih pčela, safiri, ametisti, dijamanti i biseri, vlakovi, titanska iglo do rike moždine, vlakovi 666, vlakovi 777, vlakovi vjeka, vlakovi zanosni, vlakovi zloslutni, vlakovi, vlakovi, čiste suze sina razmetnoga, vjerni idealu vječitog putnika, vlak, vlak, vlak, ovi, ovi, ovi...

- 55 -


CRKVA Slab plamićak voska s mističnog oltara, obasjava bogato urešeno stjenje, biserje što ga nekad junak sabra, krhotine što ih čovjek nagriza i stvara. U crvenoj boji, u crvenom tempu, sada će viknuti trublje crvene, u ledilu u valu leda, sada će kriknuti mrtvo kamenje. Kora vremena u svakom ikonostasu, bijela je pčela što skače s cvjetka na cvijet, čisto rublje u Spasiteljevu stasu, živio o oronuli svijet. Vjerni ideali, ljubavnici Smrti! vas žeže oganj kada strada samotnik, vas dira plač sirote, osmjeh djeteta, vas slavi glas spokojstva i pjevana glorija. O jadnici, popljucani, ugnjetavani, što motrite crnu sumnju srca ranjena, šro bistro sklapate valove leda kroz bijedu, spas tu je, nadomak ruke u duplji modroj, u dubokom spokojnom odru.

- 56 -


HRAM STIDA Nova suza u novom jutru, pritišću me tri lica srama, o moj živote, istrošena si stara krama, umet koji u moju dušu utiru. Stidim se svih jutara, sram me oko grkljana steže! život, živjeti je bezveze, moj grijeh, velik je stotine jutara. Pobjeći ću na dno svih dna, sakrit će me tmina duboke rake, tamo gdje oko nije vidjelo svjetla zrake, tamo prezirat ću život, jer sam star, ali užasno mlada bića. Pritisla su srce četiri hladna zida, svaki od njih teži stotine sumraka, utroba pakosa, krha se i kida, gdje put je u kraj (kako izgleda oznaka)? Peku me lanci stida, tišti me vječnost mraka, u ime svih što nemahu vida, u ime svih što nije ih dotakla zraka. I kad bude vrijeme, skočit će s odra, smrt sa sumpornim dahom i obići oltare, da ugasi svijetlo jasnoće u mraku dna.

- 57 -


JUNAK U nakvašenom mnoštvu čuči zrnce, u skalama, gdje pakosno zirkaju čuskije, u plamengaju, gdje mefistofeles pjeva glorije, sniva, spava svoju slavu mala bodljika (malo trnce). U svakom mravinjaku ljudi, skriva se snaga, raskoš i pravda, sabijena u čuvstva i čudi, data je svakom po jedna od gradova. Svaki mrak, osvjetljen je barem jednom jagodom fotona, svaki zrak, urešen je barem jednim mirisom atoma; a mali junak, mnoštvo je takvih bisera. Junak, moćni je borac sudbine, oklopljen vitez koji davi zmaja, anđeo što iz dubine istjeruje đavla, čuvar raja glibine, hrabro srce i krvava žrtva. Spas u njegovim očima svjetli u daljine, njegova groznica, verpeža je, što guta ga mlada ( prije vremena mrije) i ostavlja ga ravna bez dara i kolajne; ljudska srca prazne se novim svitanjem. Junak ili mlad mrije, il’ u ludilu vrije.

- 58 -


MASLAČAK Žuti maslačak, njiše se na umiljatom suncu, svaka zraka miluje mu obraze, pun živosti, pun mladosti i napona snage, zrači spektrom žive boje. Hora! tajanstveno doluta u maslačkove pore, pregazila je mladost i snove, stala na vrat ( reže grkljan života); nikle su prve sjedine. Duhne vjetar i duša puče! padobranci se razletjeli na sve strane, maslačak osta ćelav; moćno srce ugasne i stane. Žuti maslačak...

- 59 -


NOSTRADAMUSOVA PROROČANSTVA Gle! ustade među nama pjesnik, juče, posjetila ga Vela sila, već dugo ljeta obasjava ga Fenjer, otkrit će se tajne ljudima čestita srca. Pet, šest dukata, dva, tri cekina, broji u šake Vela sila, skup je svak taj Nostra, puče tajna izvan zidina. Sruči se mrak u riječima teškim, bodu dani i novo sunce, teška su muka naroda. Mučna kolijevka zemlja, nove pošasti sprema, ljuti prah od kojeg se mrije i život jenjava, grubi zvuci i grom s neba, puče puška s druga planeta, Antikrist je došao po svoje, svemir, sravnit će se u klupko (nas više nema); pošasti grozne, gordo viču i urliču, čovjek, skočio je iz kolijevke u tuđa gnijezda, u vatrenu tobolcu, skače na mjesec, s Ljepotana, vidi ga svaka smaragdna zvijezda.

- 60 -


Zlato, izgubilo je težinu, ljudska srca, zatrovana su demagogijom, Veliki Antikrist za vratom među nama živi, hladni rat ljudi očima ne vide; svaka Patnja, pod ruku vodi sestru Bol, tuga i smrt jure sa žarkom željom, ljeskaju se zubate sprave, nema princa na bijelom konju, možda, ubili su i Njega (krv pršti na zube i gnjate)! Teško boštvo, ostavio je Damus, preteško za nas ljude, a sadašnji pjesnici nisu ništa drugo doli tumači kržljavih riječi Nostre. Svijet na dlanu dao nam je on, najveći pjesnik među nama. Mi, ostaci smo što sljepljujemo riječi i sječanja, toliko smo mali i toliko nejaki, da nas vjetar vija kao slamku. Svaki od nas, mali je Nostra i Damus, tumači volje Velikog fenjera, navjestitelji kraja. Sve se bliži svome kraju... kao i Nostra što bez riječi osta.

- 61 -


U PREDVEČERJE Već polagano izdiše dan, gasne sunce i steže se svaka zraka, u licu oblaka iščitava se umor i san, nožice gvozdene kroje haljinu mraka. Glasovi ptičica čurliću u taktu zalazećeg sunca, svaka biljka, svako drvo, svako živo, svoj ležaj smješta uz meko noćno krilo; samo krijes pucketa nebeskim svodom (srebrni mjesec od pjanosti bunca). Ubrzo, proširit će se noći dah, neka čudna bava od maestrala, noćas, past će nečija glava, noć guta kradom i nasladom. Sve opčinjava magični prah, prstohvat milja i šačica odmora, sve utihne u hip ( stišava se svaki glasni krah) noć, čudna je službenica, zvjezdama okićena odora. Ja u dnu ove noći, naći ću počinak na hladnom betonu, hoće li pozdraviti me šumor noći (onako po bontonu) ili me ostaviti sama, skamenjena, bez moći?

- 62 -


BIJEG PUT ZVIJEZDA Volio bih biti jedna od njih, volio bih letjeti s njima, s visina mahati svima, volio bih se skriti od zlih. Zalio bih srce njihovom snagom, električnim sjajem okrunio snove, postao bih najjačim magom, i bježao dolinama nebeskim od sudbe ove. Grlio bih vaše živote, ubirao prah i kamenčić s vaših tijela, već sada, moje se misli i vjeđe pote, svakako među vama ima dobrih djela. Zaista od svih živih, zvjezde najkreposnije žive, dok svak’ od ljudi u životu, dosađuje se i bludi, zvjezde iglom sjaja sriču Hvala! Bježanje među zvjezde od poganih ljudi, ima smisla ak’ žedan si kapi žive vode, al’ klepsidra hore guta vječnost zvjezda, dakle čovječe! nema vječnog hlada u svemiru mrtvih.

- 63 -


JORGOVAN (DUŠOUBOJICA) Ove večeri, kada se po meni sjetne misli prezaju i plaze (tajanstveno se veru) kada miris smrti zagušio je atmosferu, čuperak biljke iznad moje glave, krasi mi postelju, o proklet bio jorgovane! Zaista, život mili , teško je robovanje, skupocjeni darak neke Svete sile, trenuci sjete, zimsko su ljetovanje, i magični prah šumske vile. Moćni i hrabri cvijete, opoji me tupim, sladunjavim dahom, oduzmi mi svaku bol, već prostrujao si mi cijelom glavom, o kako mrzim te prokletniče (dabogda usahao)! U tvojoj zbilji prave smrti je dom, zamka si za svaku nevinu pčelu, svaki kutak, svaka mračna ulica bljuje plamenom čarolija tvoja grabežljivo ščepava ( uhvatio sam te na djelu). Smrt te nosi u naručju, kao majka voljeno dijete, ti ponosni pokal si njezina zvanja, amblem čistog prirodnog tkanja, poziv u vječnost.

- 64 -


Otimlješ dječicu od njihove majke, sirotane vabiš mlijekom i medom, tvojem mirisu, nitko se ne može oduprijeti, jednako djeluješ na mlade i stare. Smrt se koristi najčudnijim metodama, u svom visokom cilju otimanja ljudi.

- 65 -


NA PRAGU Sutra...kada usnem meko, kada me budu iznosili uz plač i jecaje, biti će to moj posljednji zalazak sunca, moja zadnja promenada zemljom. Rastat ću se od briga i problema, istresti sav biser sebe, što li ostavit ću svijetu, koliko moje najmilije srce zaboli? što li će biti, kada me pokriju zemljom, a što kada se probudim nigdje? Što od čovjeka osta, kad proguta ga tama, da li je duša ikada prosta, slobodna ptičica bez granica, bez straha, il’ potopljena lađa suzama? Sva vjera, svi bozi i svete relikvije, nisu utjeha putnika koji jenjava i strada, gdje zaista je Eden, gdje nastupa čovjek, gdje središte je smisla (ponosna estrada)? Kuda sve odlazi, gdje je u svemiru zaista čovjek, gdje je druga strana? Na pragu straha, na ivici strepnje, propinje se posljednja nada, jedino u srcima i u mislima drugih, sakupljen je čovjekov život kao sjećanje duboko bolno sjećanje.

- 66 -


DUGO U NOĆ... Umirao sam jedne vrele ljetne noći u povojima drvene klupe pod svim zvijezdanim nebom i ležao ranjen poput uškopljenog Narcisa i buljio u krv što je škropila bijeli obraz uplakanog mjeseca. Obavijao me sivi trak noći i zvonile su zvijezde kao zvona s crkvenog tornja oko moje glave. Žuč mi je u nosnicama, a vid zamagljen. Bolne me muke spopadoše, bolni me trnci probadaše kroz srce, kroz dušu, kroz ekvator moći. Vjeđe se pote, a duša preza; zajezdio me mrak. Umirao sam jedne vrele ljetne noći dok je Mefisto vodio bal pod biserima mjesečine pred očima umiruće sjenke. Slomio sam bijela krila, sjajne udove sile svijetla. Gutao sam prah, gutao sam noć, gutao sam sablasne zvuke sove i zubima grizao metal ferala; zajezdio me mrak. Krila sjene, krila su slomljenog anđela što skuplja suze pale zvijezde, što sniva u sramu i sjenci bijede. Izgubljen kao nekad u povorci slijepih dezertera bez bojazni, čekam u predvorju klaonice. Umirem, umirem u znoju vrele ljetne noći, umirem čekajući zoru, nov početak, nov začetak agonije.

- 67 -


TIHA TKANJA HORE Bili su to divni dani pod krošnjom uzavrlih rubina, pod plaštom zalazećeg sunca, u suton kad je mrak kriomice gutao ostatke dana u kasno ljeto, u sparno predvečerje. Bile su to divne boje, boje crkvenog vitraja, boje žive, vječne boje. Nebo mi je bila crkva, a iz tmice, stršalo je sjenom okupano drveće kao sveci na oltarima. Živio sam za te trenutke, za te divne boje omaljanog stropa neba. Vjerovao sam u vrijeme, u stalnost dragoga trenutka; vjerovao i bio slijep, vjerovao i nosio teško breme. Vrijeme je div! Hora je lopov, varalica i kockar. Gledale su me oči, one crvene oči rubina sa slatkog stabla trešnje, gledale i šutile, gledale i varale. Bio sam opijen tim divnim trenutkom blaženstva, bio sam čista srca pred samim vratima nebeskog raja, ali pregazilo me vrijeme, pregazio me vlak vremena i moju mladost i svo veselo tkanje, pretvorilo u puko sjećanje. I povjetarac je pirkao, ali nisam čuo njegove glase, jer obuzelo me vrijeme, varava čarolija vremena; vrijeme je mag!

- 68 -


DUŠE VJEKOVA U meni su tisuće duša, duše vjekova, duše davnih dana, duše predaka, duše očeva, stričeva, djedova, pradjedova. Duše slivene u jedno tijelo, duše generacija, utisnute u srce kao žig. U meni je jedinstvo duša, jedinstvo vjekova, most između prošlosti i sadašnjosti, duga između neba i zemlje. Njihovi glasi u meni govore i njihova sjećanja izviru pred očima. U mojim je grudima njihova iskra sjedinjenja s mojom. U mojim je plućima njihov dah, u venama njihova krv. I sljepoočice pulsiraju u taktu njihova srca; ja sam sav njihov, svaki od njih je moj. Njihovim ušima čujem pjev crvčka u predvečerje, njihovim očima vidim sjaj mjeseca. U meni je tisuće duša, duše davnina, duše pradavnine, duše salivene u jedna njedra.

- 69 -


BITI SAM Tog divnog ljetnog jutra, tog divnog ljetnog prijepodneva, dok se svijet budio iz noćne more i teške kapke sna razmicale radoznale oči, bio sam sâm. U selu je nijema tišina tutnjila, a vjetar nosio mirise pokošenog sijena, jetki miris kopriva, slatki miris cvijeća. Prozorske su daske patile od sjaja divnog sunca i pod je blještao kao zrcalo i soba svjetlucala kao kristal; bio sam sâm na javi il’ u snu. Šumilo je lišće okolnih lipa, a krošnje se prelijevale, kao valovi mora; osjećao sam pod prstima pukotine drva, drva koje je visilo preda mnom kao raspelo. Bilo je to predivno jutro, jutro za molitvu, jutro za kraj. Tog divnog ljetnog jutra, tog divnog ljetnog prijepodneva, dok su ulice puste, a molitva bruji u duši, bijah sam.

- 70 -


NOSTALGIČNI TRENUCI Nedostaje mi jesen, a tek je vrelo ljeto; nedostaju mi sve te divne boje prolaznosti i krhkosti, svi ti bogati zalasci sunca u krošnjama drveća, sva ta tama i sivilo nebeskih oblaka. Užasno mi nedostaje jesen! Promenade u kojima su kapi isplakanih suza s nebeskih svodova razbistrile vidike i putove i utrle srednji put prema nostalgiji, put prema osjećajima, nedostaju mi. Sav taj govor kapljica kiše, sva ta melodija padajućih bisera razasutih stazama, nedostaju mi. Uspavanka kiše i meki jastuk magle, krepak su san u trudna poslijepodneva. Snovi se razbistruju i ostvaruju u jesen; i najluđe fantazije pronađu svoj vlastiti put, svoju vlastitu slobodu. Duša propeta sluzavim granama drveća, skuplja kao paučine snagu gledajući u nebo, iznad neba, iznad svih tih nebesa. Iz zgaženih travčica, kotrljaju se i skaču kao žabe rosne kapljice suza. Duša pronalazi svijetlo, duša pronalazi svjetlo svjetala, plamen vječitog mira u bjednu jesen. Užasno mi nedostaje jesen, uspavanke kiše, promenade i krhkost prirode pod napudranom perikom. Tek je vrelo ljeto, a nedostaje mi jesen, sve te divne boje, svi ti zalasci sunca u krošnjama drveća, sva ta golotinja istine.

- 71 -


MEDITACIJA U ranu zoru dok je mlado sunce još spavalo, dok su bijeli istočni oblaci nebeski, bili mekano uzglavlje od perja zlatnoj kosi, ljuštio sam biser duše, dubio na vrhu slobode. Misli su se rojile kao morska pjena i do skuta mojih valovi su donosili morske sirene, a duša prosto krilima vinula se u nebesa. O! kako su misli bile moćne! i tišina u kojoj sam dubio kao mrtvac pod zemljom. U beskrajnjoj tišini, u dubini bez dna, u hordi bez trunke boli, tup, penjao sam se na najviše izbe i plivao svim tim krvavim i mutnim morima, svim jarcima i potocima zamućenih obraza iz vatre srca, iz vatre moći. Preskakivao sam zvijezde i golim rukama grlio hladnu svijetlost, hladan sjaj. I lice mjeseca, dragao sam i cjelivao kao najmilije dijete i cijeli svijet obujmio grudima; nikla je u meni klica slobode i izdigao se nad oblacima svijeta i razorio ljusku sputavanja, vratnice životnog okvira.

- 72 -


U ZIMSKO PREDVEČERJE Zima mi daje poletne snage, ledeno srce, smrznuti kristalići stijena, putevi su u daleke krajeve sjećanja, daleko zaboravljene uspomene. Duge noći i bijelo svijetlo mjesečine, pravi su kutak za molitvu i prisjećanje burne prošlosti, prisjećanje bolne tuge. Tišina...I duhovi prošlosti...zazivam ih...pozivam da dijele sa mnom bol. Moj topli dah oslikava njihova lica u staklu prozora; oživljavaju siluete u odsjaju zrcala. U zjenici oka vidim mrtvu majku, mrtvog oca, mrtvu braću i sve mile i voljene svoje i sebe sama kako jezdim valovima mora, na prolivenoj krvi užasa. Zima mi daje poletne snage da izdržim tu baštinu nemira, tu baštinu boli, jer jedino tada moje srce je smrznuto i tupo i stoji u mjestu kao vječiti led.

- 73 -


MJESEC Mjesec je usamljen ljubavnik noći, hladan, blijeda i uzavrla srca; mjesec je hladno sunce bez topline i zlatnih pramenova bujne kose. Mjesec kao žeravica titra u noći, kao neugasli plamen blijeda lica, blijede duše, mjesec, ta hladna zvijezda jada, mjesto za proklete ljubavnike što plaze haljinom mjesečine. Mjesec bijelo platno tka preko svile crne noći i poziva putnike, zalutale beskućnike i bijednike u dvore od sjajnih kristala. Skriven danju, skriven i posramljen pred žarkom lavljom grivom pošasnoga sunca, motri svaku travku, svaku vlat živoga i nježnim dahom obavija mladice. O mjeseče! O divno oko svemira što lomi lance zemaljskog mraka. Ti nadahnjuješ mi dušu, ti ostvaruješ mi snove. Mjeseče, usamljeni ljubavniče noći, nisi sam; pratim svake noći tvoj svijetli trag s prozora svoga groba.

- 74 -


CRVENI MAKOVI Netko je rasuo zavoje od krvi po zlatnu licu žita. Kao crveni šipak cvijet zjape rane u zlatu otisnute. Kao da orao nebeski krvari po polju, povrijeđen šiljkom bolne sudbine, kao da utroba krvari zbog gorkog otrova. Što je zlato bez krvi!? Vrijednost zlata nije u njegovo sjaju već u krvi, prolivenoj lokvi krvi. I Zlatno sunce krvari na zapadu da sjaj bude veći, da sjaj bude slavniji. Netko je rasuo zavoje od krvi po zlatnom licu žita, netko je uresio sjaj zlata kapljicom krvavih suza.

- 75 -


DUBOKO POZNANSTVO Bol je ta koja me poznaje u tančine moga srca. Bol je ta koja me poznaje kao majka rođeno dijete. Ta slatka, gola i vječna djevica boli što piše riječi mjesto mene, što govori i jeca mjesto moje duše. Ona me poznaje u dobru i u zlu, na javi i u snu, na nebu i na zemlji i u svoj krvavoj prošlosti i tihoj sadašnjosti i sudbi budućnosti. Cjedio sam zate poslijednje kapi krvi iz vena i tijelo sam na užarene okove vezivao za tebe, za gnusnu volju tvoju. Boli svakidašnja, boli prokleta, boli koja me slijediš. Ni Mefisto nema gore kandže od tebe; ni jedan otrov ne ujeda dušu kao ti boli prokleta! Nitko me ne poznaje bolje od boli; kao što muškarac poznaje ženu tako i bol poznaje moj grijeh. Svukla si me do gola i sljubila se uz mene kao potkova uz kopito. Ti si kopito i gaziš me i trošiš putevima trnja, putevima oštrog kamenja. Ni žuč moja, ubiti te ne može, tebe što snove pretvaraš u môre. Nitko me ne poznaje bolje doli kamen boli natopljen krvlju s moje sljepoočice.

- 76 -


DUBINA NOĆI San, dubok kao noć, dubok kao bezdan, san, san nemiran. Brojni trenuci, brojni nemiri, brojne boli, tjeskobni ponori, mnogi zalasci sunca, mnoga svitanja i bol i grijeh i suze, samo su san, san bez kraja, iluzija i sjena. Topao poljubac u lice i hladna oštrica u rebra, divne zelene poljane, divna zlatna žita, slatki plodovi u jesen, opojni mirisi u proljeće, uresi od mraza zimi i melodija ljetnih noći, samo su san, besprijekoran san laži i obmana. I dok spavam i to je san, san u snu, prazno u praznome, iluzija u sjeni, sjena u iluziji, dvostruki san, dvostruka obmana, stostruka tjeskoba. Život je san, rupa bez dna, strah i nepoznato; moram se trgnuti, moram se probuditi iz sna da spriječim ovu katastrofu.

- 77 -


PJESMA DRAGOJ DUŠI Sretna li si dušo moja što me imaš, mene što za ruku po svijetini te vodi, mene koji leti među oblacima, bogalja što ispituje morske dubine. Da nemaš mene, lebdjela bi bijelim svijetom i zapinjala tvoja svetost u bodljikavo granje. Ja sam tvoj štit u pustinjskoj žegi, tvoja kabanica po oluji i kiši. Ni vjetrovi svijeta ne mogu ti ništa dokle ležiš na grudima hridi; ni platno crne tmine, neće ugušiti tvoju čistu bjelinu, dokle plešeš sa srcem mojim. Ti si bijeli biser moga postojanja, ti si moja draga, a ja tvoj dragi; leti dušo moja sa mnom po snu i javi, po cijelome svijetu stvarnosti i zbilje, po svijetu iluzije, leti i ne osvrći se, jer idemo u vječnost.

- 78 -


DUBINE SUZA Snivao sam noćas duboku vodu i kamen oko svoga vrata. Jezdio sam morem suza i dotaknuo dno bez daha; utapao sam se u krupnom kristalu suze. Na dnu u školjci, u sjaju bisera, vidio sam odraz utopljenika, blijedog i podbuhlog, odraz davno izgubljene duše i obujmila me jeza, strašna bol i rastezanje, jer me neman dubine raščetvoruje i vuče moje tijelo na sve strane da pluta nemirima dubina kao prokleta duša u bezdan. Dubine suza, dubine su gorke boli, boli neutješne, boli vječite. More je bezbroj isplakanih suza, suza gorke boli, boli neutješne, boli vječite. Dno je puno potopljenih duša, zarobljenih u kristal muke; svaka suza, karika je lanca, s kojim sam vezan za propadanje; svaka suza, mlinski je kamen, koji na dno vuće živuću egzistenciju. Snivao sam noćas stvaran san, san koji se ponavlja, san koji je realan, san o suzama, o moru suza, neprekidan san atrofične tuge i dotakao dno kraja, dno zbilje, dno istine.

- 79 -


PRIVIĐENJA Kada opet dođe siva jesen i podigne zastave od trulog lišća, putovat ću predjelima pustim i tražiti utjehu u oblinama oblaka; putovat ću gozodvima i predjelima gorskim ne bih li našao mira. Podigni zastave mila jeseni, podigni, posljednji je boj, boj putnika, boj beskućnika. Utješi me pjesmom ptica duša; nek salijeću oko moje glave. Nek slijepo srce prati tragove sile tvoje; nek me vodi snaga tvoja u središte smisla. Posljednji je boj istine; živi i umri u isti dan! I sve oko mene biti će sivo, sve posuto pepelom i prahom olova. I grane, razgolišane sramotom, svijati će se oko mene, ne bi li osjetile glasan kucanj živog srca moga. Umirat ću i previjati se od boli u onaj dan i osjetiti pravu krhkost tvoga postojanja, tvoje i moje stvarnosti. Ni anđeli na nebu, neće me moći odvojiti od tebe u onaj dan, kada me budeš opsjedala kao nekada.

- 80 -


KAPI MILOZVUČNE Kaplju kapi sa starog krova, kapi milozvučne, kapi melodične. Kaplju biseri sa starog krova, Božje suze blagoslova, kaplju i udaraju u tlo i ičezavaju, mistično nestaju. Brojne kapi kaplju i žive od krova do tla životom putnika, bezumnika i zaslijepljenog jadnika bez cilja. Već dugo kaplju kapi s istoga krova, duge godine od neba do zemlje, bez cilja, bez razmišljanja. Padaju te iste kapi, uvijek te iste kapi, ali krov je ostario. Vječnost je mučna, mlaka, vječnost je dosadna. Kaplju kapi sa staroga krova, uvijek iste kapi milozvučne, kapi melodične. Proklete kapi vječnosti, kapi gnusne, kapi besmisla. Nek je proklet život vječni i vječno lutanje od neba do tla.

- 81 -


DAVNO PROROČANSTVO Moja prava ljubav dolazi s nebesa, tamo gdje su zvijezde, tamo gdje snivaju anđeli. Spušta nježne skuti kao magla ili tmica što neprimjetno pada na moja ramena i grli me oko vrata kao davno zaboravljeno proročanstvo. Moja prava ljubav dolazi s nebesa, sljeva se nebeskim žlijebom ravno u njedra, gdje se krije potajni žar. Ljubav jaka kao smrt, ljubav beskrajna i vječna. I davno prije, vidio sam njezin skut u naručju majke i očima krasne djeve što cjeliva rane putnika. Ljubav kao štit, ljubav kao duga, šarena i beskrajna na kraj svijeta, ljubav majčinska, ljubav bratska, slatka ljubav vjernosti Najvećeg od sviju. Moja prava ljubav dolazi s nebesa, tamo gdje se mogu skloniti pod štit čistoće, štit vječne radosti.

- 82 -


NA VRHU PARNAS BRDA Na vrhu Parnas brda plačem, ronim suze, suze srama, suze srdžbe, suze boli i griješnu sudbu preklinjem, jer me kazni kao pakao nevinu dušu, jer me začara i odvede u sigurnu smrt. Nasukan kao brod na žalu, u agoniji lijem poslijednje kapi suza. Suze samo teku, neobjašnjivo kao čarobni biseri iz proloma oblaka. Srušili su mi se snovi, utopile nade; potopljeni su brodovi i popucale su brane i zato lijem suzne suze boli u iščekivanju, u agoniji na vrhu Parnas brda.

- 83 -


SUHI CVIJETAK NADE Prestani vjerovati u nadu! Ni u snu ne pomišljaj na nju, zaboravi to prokletstvo, taj razdor duše, taj drhtaj srca jer nada je smrt. Zarobila te iščekivanjem kao roba, u jaram upregnula. Nada je pjesan prikrivenog razočaranja; nada je iskra nemira što žeže niti duše. Nada je smrt polagana i bolna; kao otrov preza venama i ujeda za srce. Nada je bezbožno očijukanje, nada su progutane suze neuspjeha. Nada prekriva sramotu velom iluzije, velom neistine. Nada je smrt. I latice suhoga cvijetka nadaju se posjeti pčele, ali nada je bezosjećajna smrt. Zbog nade duša vene i svene; nada je razočaranje. Nadaš se iako znadeš da je svemu kraj! Prestani vjerovati u nadu! Ne prepuštaj se nadi; ne grli je u naručju nevinosti, ne vjeruj u nadu. Ona je otrov od kog se mrije. Nada je smrt!

- 84 -


COGITARI SENEX Teško je zaboraviti na vrijeme između dvaju svijetova, između dviju krajnosti. Teško je zaboraviti trenutke boli, radosti, sjete. Svo vrijeme, sve krvave rane, sabijene su između dviju međa, međe živoga, međe mrtvoga i kao duga spajaju nebesa sa zemljom, smisao s besmislom, raj s paklom. Teško je zaboraviti na vrijeme, tu tešku esenciju zbivanja, te besane noći u odsutstvu misli. Teško je zaboraviti zlobni osmijeh vremena, te šiljate zube, te krvave dane protkane nitima duše, te dane mladosti, zarobljene u kapljicu jutarnje rose. Teško je zamisliti vrijeme kao mirno more u suton. Na cijelome svijetu ne postoji sidro kojim bi se barka zasidrila na valovima nemirnoga mora, između dviju međa, međe živoga , međe mrtvoga. Tonem u suton prisječajući se slavnog tek rođenog jutra; tonem s barkom na dno vremena, tonem u zaborav i ostajem zauvijek izgubljeno blago između dvaju svijetova, između prolaznosti i vječnosti.

- 85 -


DEVETI KRUG PAKLA Čaša je napola prazna i duša o niti visi na rubu života, na rubu porođajnih muka, na rubu sjenke zla. Tvrdi kamen, jazbina je krvavih rana i fraktura, vrelo sunce, gajevi su žege i opeklina i tvrdi sumporni zrak, otrov je za dušu za nevina pluća. Slatke vode dragaju ždrijelo oštrim noževima, iskovnanim na samom dnu pakla; zvijezde i mjesec, previsoko su, da bi se nadali u spas. Čaša je napola prazna i duša stoji na litici, očiju uprtih u krila zlatne zore, koja odmiče nad obroncima Mefistova stada. Bježimo! Skupljajmo posljednji trak zore, jer siluje nas tama kao bludnica usred raskrižja u dnu crne noćne tmine. Bježimo pred zadahom Vraga! Spasimo duše ako ih itko, ikako spasiti može! Košnica gori u plamenu. Bježimo! zadržimo dah, zaronimo u posljednji krug pakla.

- 86 -


SLATKE JAGODE Slatke kapi krvi, nikle su iz zemlje, pod vedrim nebom i oštrim zlatom sunca, razvile primamljiv ton, ukusan kao bobice grožđa. Slatke suze bogova, pale s neba, slatke i primamljive kao rajska jabuka, kao grijeh nevinosti. Slatka srca orlova čija krila dotiču svod, čija krila miluju ruke božanstva. Krila prozračnosti, krila svetosti, krila svemira, satkala su slatko srce, plod plodova. Slatki puljupci muza i morskih sirena što odvode u smrt; slatki pupoljci pomamne želje za slatkim, slatko srce, slatka duša, slatka krv u venama ploda plodova. I s visina Olimpa pomamno zure u slatki crveni grm.

- 87 -


PORAZ ili STAROST Prokleti bili svijetovi nade, Prokleti nek su svijetovi želje, Prokleti bili svijetovi sna, Prokletstvo nad prokletstvom crnih iluzija, jer snaga je ishlapila kao kap jutarnje rose pred žegom sunca i srce vene i svene kao suhi cvijet; prokleti nek su svi svjetovi laži i sve što me slabi i ljušti do srži. Riječ poraza je potekla iz svjetova nade, svjetova želje, iz svjetova sna i porazila me, kao ratnika potukla mačem i ostavila da u lokvi krvce svojeg poraza ležim. Sit sam svjetova nade, svjetova želje, svjetova snova, sit i umoran od gluposti crne iluzije. I slomljen mač iz trulih korica vadim da obranim ovaj posljednji komadić žive egistencije u sebi. Okovi poraza, pritišću me prema dolje, prema zemlji, prema blatu, prema crnome paklu. Moja čast, moja grlena misao, sada leži u okovima poraza.

- 88 -


DIJETE VREMENA Držim u naručju maleno dijete. Plave oči, sudaraju se s nitima duše, kao modri valovi mora o kamenu hrid. Držim u naručju klapčića, maleno biće u kom je sadržana sva moja sramota, strah i bol. Drhtaj njegova srca, nemilo je prisjećanje; ja sam otac svoga kraja, a u rukama držim grijeh! Grijeh je disati, grijeh je živjeti, grijeh je postojati. Dijete mi u naručju diše i budi trudove porođajnih muka, dijete živi, dijete postoji i probada me mutnim plavim očima, očima kazne. Ja sam otac svoga kraja i dijete mi u naručju spava.

- 89 -


PORUKA NEROĐENOM DJETETU GLAS OCA: Darovao sam ti ruke, darovao sam ti dušu; svoju krv dao sam ti, dio sebe ovjekovječio u tebi, u tvojim očima, u tvojoj kosi. U tebi ja živim vječno; u svakoj pori tvoga bića dišem. Darovao sam ti život, da po stegnu mome prijeđe prokletstvo na klecava koljena tvoja. Zaželio sam te da dijeliš moju krivnju. Ispao si mi iz naručja u surovo blato, u trnovit grm, gdje ćeš u krvi i znoju lica svoga nositi grijeh. Oslobodio sam svoju šiju od kamena Sizifova; tebi na leđa, naprtio stijenu Golgote. Prisilio sam te da živiš, da mojoj duši bude lakše; da budeš utjeha prahu kostiju mojih. Moja duša, sada je na tvojoj, čvrsto omotana kao bršljan što guši mladice. Dogorjela svijeća moga života, sljepila se s voskom tvoje biti. Sine moj! Ti si plod mojeg egoizma. GLAS MAJKE: Devet mjeseci, pod srcem sam te nosila; pupčanom sponom, hranila plod spasenja. U mukama sam te rađala i rodila da dijeliš porođajnu bol. Stvorila sam te da me ruka tvoja miluje kada utonem u starost, nježno, kao što tebe milujem u toplom naručju. Sjeme je u meni poprimilo lice nevino, lice požrtvovno. Hranila sam te medom i mlijekom

- 90 -


i moja utroba, zbacila te u svijet, da oreš, da kopaš i teret nosiš za dragu majku, za svoju staru i istrošenu majku koja te donijela na svijet. Naša spona, pupčana vrpca nikad nije prekinuta. Ja sam tvoja, a ti si moj zauvijek. Moje srce, bilo ti je uspavanka, a sada mili glasiću moj, pjevaj majci himan. Sine moj! Tvoja leđa, sad su dovoljna jaka da me nose uz strminu ( uz brijeg).

- 91 -


ŽIVO SRCE U PUSTOŠI U grmu loze, ptica, savila je gnijezdo, nježno ušuškala mlade živote u mekane perine svoje; grančicama hrasta i vrbe, sazidala temelj novog pokoljenja, temelj nove pernate nade. U grmu loze, u tkanju od suhog lišća, uzdišu gladni kljunovi; trepere srca za bobicom utješnog zalogaja. U grmu loze, gdje trule bobice opadaju na suhu i ispucanu zemlju, kojom nije kročila ljudska noga već grumen vremena, četiri bisera svom snagom siju. Crna pera i žuti kljunovi, utješna su štukatura vremenom raskrvavljene loze. U grmu loze, mlado srce kuca i bije, srce nade, srce sraslo s čvrstim temeljima hrasta, srce ojačano tugom ovješene vrbe. U grmu loze, prhnula su krila nade, zaječala je pjesma novog pokoljenja iz pluća gotovo shrvanih mrtvilom i bijedom.

- 92 -


TVOJ SAM ALI NISAM TVOJ A Ti si me ostavio glavom zarinutom u pijesak da u blatu iz kojeg iznikne mi duša ležim i krvarim, da po površini mutne vode kao splačina plutam i budem hrana lešinarima. A Ti samo gledaš i ostavljaš me samog u ovoj pustoši i tjeraš me po oštrom kamenju da Te slijedim i šalješ u pustopoljinu da jurcam za koricom kruha. Zbunio si me s mnoštvom zvijezda koje prebrojiti ne znadem i pustio me da lisičja jazbina bude moj dom u koji ne pripadam; da bude moje nebo i zemlja, bog i svijet, bič i palica. Slamku spasa, pružaš mi, a onda povlačiš prema sebi i u šali me puštaš da se utapam u moru vlastita bezumlja. Pustošiš mi srce i otkidaš plodove moga rada; puštaš me da patim u ljubavi, a onda smrću kažnjavaš moju slobodu. Ubireš mi snove koje sam mukom snivao i grlo mi žariš sumporni vodama i tijelo truješ svetim tamjanom. A Ti me zoveš sinom svojim, a proganjaš me kao najvećeg neprijatelja i gaziš u blato i propinješ na užareno željezo i oštricom kidaš živo srce. Veseliš se svakom rođenom djetetu mome, a onda ga daruješ boleštinom i kugom. Želiš da Ti u naručju sjedim, a munjom me ganjaš kao lisica plijen.

- 93 -


Dižeš me visoko, a onda puštaš da se razbijem o tlo. Voliš me, a ipak puštaš Mefistu na volju da me mrcvari i koprca po blatu mene i moja pokoljenja. A Ti samo gledaš i šutiš i smiješ se i puštaš me da proklinjem. Tvoj sam, ali nisam tvoj!

- 94 -


PAKAO Dokle seže grlo sveživotne zviejri što ljude guta i krvavi rađa plod? Dokle seže ždrijelo najtamnije dubine noći u kojoj jenjava svaki grijeh i pada svaka moć? Pakao je besan anoć! Ambis bez dna, vrtlog smrti s oštricama od gvožđa, okovi od žive vatre, potpuni mrak. Duboka jama, optočena s prstenovima od vrele magme u čijoj dubini skapavaju bludnici, izdajice, ubojice, razvratnici, varalice. Upaljeno ždrijelo sumpornom sluzi otapa živu imaginaciju čovjeka, živu esenciju od gline i blata. Crvotočina u kojoj su glave sklonili Juda, Brut, Neron i lude podzemlja, mirišu na smrt. Pakao je besana noć! Dokle seže grlo sveživotne zvijeri što ljude guta i krvavi rađa plod? Do samog srca, probodenog munjom Zeusa do ranjenih krila palog anđela, anđela smrti, do Mefistova bijesa. Pakao je besana noć!

- 95 -


ROĐENI U ZNAKU OVNA Naša duša, šarena je kao cvjetni tepih, kao latice livadnog cvijeća, kao duga na nebesima satkana. Iz nje vrije neiscrpna stvaralačka snaga, u njoj ključa borbena narav virtuoza. Naša duša, procvali je cvjetak života na gorkom kamenu beznađa, topli vuneni pokrivač slatkih snova, moć ideje, moć mašte, moć snova. Naša duša je hrid u kojeg udara silina mora i lomi udove nečasne, udove nasilja. Mi smo sunce, zvijezda i vatra što gori u mrkloj noći, kamen temeljac, svjetionik sreće i mirnog sna. Naša duša je boje krvi, boje žrtvovane krvi, prolivene u znak ljubavi, prolivene u znak časti. Mi smo stvaralačka snaga, početak svakog sna, početak vremena; od nas se broji postanak svijeta i krajnji usud vremena.Rašlje od naših rogova, zaustavljaju svaku moru, buzdovani od naših rogova, survaju ratnika u ponor. Veremo se visoko u nebo, kao i zdepaste krošnje visokih jablana; naše srce je jako i močno bije za svakoga. U nama je vrelo vječnosti; iz srca našeg izviru rijeke u usta žednih. Mi smo proljeća, dah početka, nikla klica na kamenu krša, mi smo moć koja sječe i spašava, krzno vječite topline. Mi smo rođeni u znaku ovna!

- 96 -


ČOVJEK I SVIJET Kao slinavi golać usred livadnoga cvijeća, sjedi čovjek pod nebom svijeta u užasnome grču. Ljepota zvijezda, sjaj sunca, bajni Gejin parfem, samo su san o kom sniva goluždravi svračić. Uspinje se na prste, ne bi li vidio zvijezde izbliza, napreže uši, ne bi li čuo šapat prirode. Oblijeće obline sunca kao mušica oko zavodljivog ferala, drži se priljubljen uz travku, ploveć morem zbivanja. Kao slinav golać usred livadnoga cvijeća, sjedi čovjek pod svijetom neba užasnut i u grču. Na tankoj niti končića, visi njegova egzistencija, njegova noćna mora. Živi pod zemljom u jazbini i misli da mnogo toga zna, ali njegove oči su presitne, njegove uši premalene, a glasić preslab da bi spoznao istinu i bio spreman razumijeti. Ljepota zvijezda, sjaj sunca i primaman Gejin parfem, samo su san o kom sniva goluždravi svračić.

- 97 -


Cupka nožicama po svijetu kao mrav po užarenom kamenu, ne bi li otkinuo trunčicu istine, ali od njega ostaje samo ugarak na sapljenome tlu.

- 98 -


TO NESRETNO VRIJEME Vrijeme nam je oglodalo kosti, dušu na slamčicu ispilo, ostavilo nas žedne u pustinji da mremo pred očima prolaznosti. Kazaljke na satu, stegle su grkljan života i odrubile glavu čovjeka, sekunde, minute, sati, iscjedile su životne sokove. Što ćeš mali crviću pod gorostasnm satom? Ta ne možeš zaustaviti vrijeme. Samo gledaš kako pijesak klepsidre kaplje i pada i rasipa se. Vrijeme nam je oglodalo kosti, strglo posljednju mišicu i ligamente, iskapilo životne radosti, ostavilo nas žedne pored nabujale rijeke. Što ćeš mali crviću pod gorostasnim satom? Ta kladivo te klacka amo-tamo i broji otkucaje srca. Vrijeme je od nas učinilo starce na tronu propadanja ispred crne i bijele niti vječnosti.

- 99 -


SVI TI KRASNI RAJEVI Zadah livadnoga cvijeća, nošen povjetarcem ljetnog sutona, šum lišća sa susjednih šuma, nošen uzdahom malih bregova. Jutarnja biserna rosa i mlado, tek sviježe rođeno sunce koje obitava u krošnji istoka; večernja serenada ptica i zveckanje crkvenog zvona i šarena leptirova krila i divne modre oči neba i plač podbuhlih oblaka, vrpca su u kosi zemaljskog Edena. Zirkanje sunca na umoru preko planinske šije, gledanje u ogledalo morskih valova, u tanku liniju, gdje se nebo u ne tako dalekoj daljini, spaja i miluje dlakava zemaljska leđa. Brojni trenuci tišine, brojni trenuci osame, brojni trenuci mira, brojne meditacije i kontemplativni zanosi, biser su u kruni zemaljskog Edena. Raj nije na nebu, već u srcu čovjeka.

- 100 -


MOĆ LJUDSKOG SRCA Ljudsko srce, pokora je za mlitave i slabe; samo jaki mogu izdržati njegovo kucanje i snagu, njegovo otimanje iz njedara; samo jaki ga mogu držati u šakama jer ono slijedi pomamne želje. Ljudsko srce nikad sretno nije! I dok dođe do željenog cilja, u njem demon o novim željama snije. Srce želi, srce sluti, srce osjeća. Živo srce luta s kraja na kraj; liježe u tuđe krevete, ljubi strasno i glupo i bludne snove sniva. Živo srce bježi od nemila do nedraga u potrazi za biserom slobode. Ono žudi i crno platno tka, srce je Golgota živih! Srce slobodno ljubi, srce slobodno živi. Čovječje srce ljubi visine i sve što svjetluca i sja. Njegova snaga para grudi i bezumnike šalje u boj; srce je jače od razuma. Poradi hira srca, mnogi su umirali i stenjali pred oltarom muza; poradi srca, mnogi su gubili glave. Srce je napor! Mnoge je izdalo srce. Kao krvoločna zvijer, otimlje se u grudima i migolji kao crv u gnjiloj rani.

- 101 -


Srce je klica usađenog zla; srce prokleto, srce razvratno. Ljudsko srce, pokora je za slabe, pakleni oganj, vješala, hladna oštrica mača u rebrima. Ljudsko srce je kutija Pandore. Srce divlje bije dokle zvijer iza rešetaka spava.

- 102 -


NOĆNO NEBO Noćno zvjezdano nebo, panteon je mrtvaca, tišina nijemih zvijezda, zidine zaborava. Cijeli svemir, kozmičko je groblje, ostatak sjećanja na svrgnute bogove s trona univerzuma. Svijetlost zapaljenih svijeća u dubini mraka, zaboravljeni su grobovi bez nadgrobnog kamena. Anđeli i demoni, bogovi afrički, bogovi egipatski, bogovi babilonski, mitska bića, zvijeri i nemani, uspokojeni su uz noćni feral pod debelim mesom mraka. Sva goluždrava bića pradavnine, uškopljena su pod krošnjom dijamantnih plodova. Rijeka zaborava teče zvjezdanim nebom i u koritu broji nasukane kosti nekadašnjih svevladara. Ruševine Olimpa, posramljeno šute pod sjenom, pod mrenom zaborava. U nebu su i ljudske duše! Krijes tog crnog, gustog platna, užarene su niti ljudskih duša. Noćno, zvijezdano nebo, luka je i posljednja postaja svih izgubljenih junaka noći. Noćno zvijezdano nebo, panteon je mrtvaca.

- 103 -


SAMO DA NE BUDE SUNCA Tako bih volio ugasiti sunce i otkinuti vrat toj besramnoj bludnici što otkriva strahote. Tako bih volio ugasiti sjaj te kugle srama i prstima stisnuti stijenj svijeće na kojoj izgara plamen nečasnog svijeta. Svaki kutak zemlje, osvijetljen je besramnim svjetlom, plodom nečastive pojave! Plamen sunca, otkriva strahote u jazbini grijeha skrivene. Plamen sunca, znatiželjno ruje po gadostima ljudske naravi. I ni jedna gadost ovoga svijeta, ne ostaje slijepa pred očima pravednim. Prokleto sunce što sjaš; Prokleto sunce što rastvara kapke i sljepcima daje vid, prokleto nek je svijetlo koje titra u najdubljem mraku. Tako bih volio ugasiti sunce i svu sramotu koju otkriva i svu strahotu za koju znao nisam; samo da bude mrak, da čisto sunce ostaje na površini vode, samo da ne isplivaju trule nemani, samo da moje oči ne vide strahote.

- 104 -


ŽIVOT VJEČNI U MRTVOJ RIJEČI Zauvijek ću živjeti u crnom, užarenom slovu prokletstva, utisnutom na bijeli papir. U suzama koje su smekšale tvrdu tintu, vječno ću snatriti kao živa riječ. Bit ću s njima kada budu otkrivali tajne čudesnih znakova i divili se riječima obmane, riječima prijezira. Uzburkat ću im maštu i pomračiti um; bit ću s njima i oni sa mnom u krvavoj srdžbi koju sam isplakao na pergamentu istine. I moje srce, kucat će s njihovim i moja duša, sjedit će im na ramenima. Bit ću živ, dokle oko bude otkrivalo retke nijeme tišine pergamenta; bit ću živ, dokle ždrijelo bude probavljalo tintu i glas dopirao do ušiju plebsa.

- 105 -


ČAŠA OTROVA Krstio bih te svetom vodom da te ljubim i marim za tebe, al’ krstit ću te vatrom, živim plamenom da izgoriš crna olupino od života mog! Taknuo si u osinjak pakla, u bore Mefistova čela; truo si živote moj kao stari most čijim istrošenim leđima plaze stada, divlje nemani i zvijeri opake. Krstio bih te svetom vodom da si me barem jedanput zagrlio ljiljanima i zumbulima, a ne trnjem i koprivama. Ispustio si me iz naručja na kamenu stijenu i užarenim obručima pržio sljepoočice. Ishlapio sam! Postao sam iscijeđen na dnu zatvorene boce. Krstit ću te vatrom, žegom i užarenom magmom da osjetiš moju bol, moju muku i splačinu u koju si me pretvorio.

- 106 -


PUT U NEBO Kako da ikada dođem do neba, do sedme veličine Tvoje!? Kako da se uspnem uz strminu? uz sklizavu goru suza, uz pupoljak spasa, kada si prosuo sve te zvijezde i zakrčio put pahuljama tame. Kako da se izdignem u nebo, kada je razdaljina između neba i zemlje široka ka đavolje ždrijelo; kako da se popnem uz izglodan konopac istine!? Platno duše, zapinje u rašlje svemirskog prostranstva. Kako da ikada dođem; kako da se ikada uspnem do trona Čiste sile, ako me guše krila pomahnitalih anđela? Umnožio si im krila i stvorio mnoštvo anđeoske monotonije da im zvijezde budu dijamant žezla i komad neba kraljevstvo laži. Kako da doletim do prozora čestita doma Tvog, ako mi put priječe jastrebovi i grabljivice? Kako da se ikada uspnem do neba, do sedme veličine Tvoje!?

- 107 -


DUŠA KUĆE Posljednja od starina, izdiše časna kuća pradjedova. Jedina u nizu mrtvog vremena, umire, odlazi. Oronula, iscjeđena zubom vremena; stisnuta obručem propadanja, uzdiše, jeca. Žmiri na oba oka; ne smiješi se suncu, ne pokazuje svoje blago! Vjetar je njiše i škripi drvenim skeletom, a ona već spava, već je usnula, iako diše. Zatvorila je vrata i svjesno umire. Kuća pradjedova, živa kuća sa živom dušom, posljednja od svoje sorte, gasne i ispušta živu dušu kroz dimnjak u plavu pustoš neba. Nema više živih kuća s dušom i osmijehom. Sve su kuće mrtve, bez duše, iako u njihovoj utrobi stanuju ljudi.

- 108 -


MILOSRĐE Još uvijek ćutim drhtaj tvoga srca, još uvijek čujem glas nevina postojanja. Smrt je žestoka, ali nije gluha! Daje mi da te čujem, daje mi da patim s tobom, da kroz proljeća, ljeta, jeseni i zime, dijelim tvoju bol na oltaru muke. Još uvijek vidim naše zajedničke trenutke; to Smrt kistom otkriva slike zapečaćene na dnu ladice srca, slike prošlosti, slike neprocjenjivog bogatstva. Još uvijek, uspomena na tebe živi u meni kroz sve dane moga života. I kolikogod patnja bolna bila, neću dopustiti da hodaš sam. Molitve moje bodu Smrt u srce kao šiljak i tope vosak s ušiju zla. Ni anđeli na nebu, nemaju toliku moć kao moja duša za tebe, krvlju natopljena. I kolikogod patnja bolna bila, neću dopustiti da hodaš sam, jer s iste smo sise nebeske sisali, s iste smo krošnje ubrani, na isti kamen, posijano je naše sjeme bijede i užasa.

- 109 -


ASGARD Mlade klice, podignule su žute kljunce kao procvali pupoljci žutih jaglaca u proljeće. Iz sjene gnijezda, prhnula su krila, a nijemo lice zida, dobilo oči; rodio se život, bujan život kao grumen grožđa. Iz pepela i praha zemaljskog na porušenim kartijadama carstva, obznanjenog krvlju, izdiže se Asgard, grad bogova, grad ratnika. Zdrava pluća, ispunjena svetim tamjanom, hrle k slatkom, krvavom sjaju jabuke vječnosti. Lijes je rastopio drvenu supstancu i stopio se s vodama oceana, s vodama zaborava, a duša i tijelo živi i lebdi na rukama Valkira. Iz slaboga gnijezda, među zvijezde, u Valhalu, među ratnike tisućljeća, uspinje se ljestvama Jakovljevim duša, bijela kao biser. Već dugo vremena, tamo me čeka Ekskalibur sveti i jabuka vječnosti do kraja vremena.

- 110 -

Krhotine stakla- Zoran Hercigonja  

Krhotine stakla, impresionistička je zbirka pjesama koja dotiče različite teme. To je poezija puna krvi, spleena, ponoći i brodoloma; prepun...

Krhotine stakla- Zoran Hercigonja  

Krhotine stakla, impresionistička je zbirka pjesama koja dotiče različite teme. To je poezija puna krvi, spleena, ponoći i brodoloma; prepun...

Advertisement