REFLEKSIJE br1/2018.

Page 1

REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

ISSN 2623-7792

BROJ 1 / 2018.

1


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

IMPRESSUM

Naslov: REFLEKSIJE- revija za likovne umjetnosti ISSN 2623-7792

Web adresa: refleksijerevijazalikovneumjetnosti.wordpress.com Osnivač, pokretač i autor revije: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf. Glavni i izvršni urednik: Zoran Hercigonja, mag.edu.inf.

Slika s naslovnice: likovni rad Zorana Hercigonje Umjetnička urednica: Mr. Maja Raleva Miladinovski, magistar vajanja

Pomoćnica glavnog i izvršnog urednika: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica Lektorica: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica

Nakladnik: Vlastita naklada revije

Građa revije arhivira se u Hrvatskom arhivu web-a (HAW).

2


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

SADRŽAJ

1.Marija Juračić – Boja i riječ slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić [esej] …………………………………………………………………………………[6]

2. Denis Kožljan – Krik zbog nepravde (osvrt na slikarsko stvaralaštvo Zorana Hercigonje) [osvrt] …………………………………………………………………………………[11]

3. Zoran Hercigonja – Skupna izložba “Ljepota prirode” [osvrt] ………………………………………………………………………………...[14]

4. Stjepan Katić – Likovna izložba “Četiri godišnja doba u mom zavičaju” kneginečkog narodnog slikara Ivana Keretića [kritički prikaz] ………………………………………………………………………………..[16]

5.Nedjeljko Tintor – Skupna izložba “Slika mog svijeta” [priopćenje] …………………………………………………………………………………[18]

3


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

6. Zoran Hercigonja-OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEKpromišljanje stvaralaštva Željka Lapuha [esej] …………………………………………………………………………………[19]

7.Zoran Hercigonja- izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………[22]

8. Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja-Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću [priopćenje] …………………………………………………………………………………[24]

9. Ludvig dizajn – Skupna izložba “Jesen u meni” [priopćenje] …………………………………………………………………………………[31]

10. Marija Juračić – Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ [kritički prikaz] …………………………………………………………………………………[32]

11. Maja R. Miladinovski – KRIZA IDENTITETA [esej] ………………………………………………………………………………....[35]

4


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

12. Maja R. Miladinovski – NOVE PERSPEKTIVE [priopćenje] ………………………………………………………………………………..[37]

13.Maja R. Miladinovski-Retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada [priopćenje] …………………………………………………………………………………[38]

14.Zoran Hercigonja - Izložba slika Sanje Kuleš "Lice nije bitno" [kritički prikaz] .............................................................................................................................[41]

15.Marija Juračić – Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić [esej] ………………………………………………………………………………......[43]

5


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Boja i riječ slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić [ESEJ]  Svjesna činjenice da je Ljepota samo ljudski umišljaj, nedefinirana fikcija, ipak je tražim u umjetnosti. Ne doživljavam je razumom, ni naučenim ukusom. Osjećam je kožom koja se naježi, a ispod nje počne pulsirati rijeka zadivljenosti, ganutosti, ranjivosti. Nešto iskonsko, nezadrživo i gotovo bolno preplavi tijelo koje se počne čudno ponašati; oko zasuzi, a riječi se spletu u čvor i šute. Ljepota je neosjetljiva na učene riječi koje pršte jalovinom, jer ona je naga, nesputana, iskrena duša čovjekova. Poezija ima snagu riječima razgolititi tu dušu, uliti se u čitatelja načinom na koji je stvarana. Reagiramo smijehom na smijeh, bolom na bol, skladom osjećaja na sklad izraza. Ali kako naslikati dušu? Onu zgaženu, raspuknutu, izranjavanu dušu? Kako naslikati bol koju je život naplavio u teškim, gustim potezima, u bezobzirnom hodu samouništenja? Kako nastaviti život u njegovoj gluhoj neosjetljivosti noseći živu ranu u prsima? Strašan je taj kontrast nastavljanja uobičajenih životnih ciklusa i osobnog, nenadoknadivog, bolnog i konačnog gubitka. Na ovo pitanje odgovaraju slike Marina Bobana i stihovi pjesnikinje Nade Topić:

zemlja se nije zaustavila u svom jednoličnom okretanju ptice su se lijeno prebacile s jedne žice na drugu kiša je oprala dvorište od žutih mrlja jeseni koja je tek počela

6


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

nitko nije rekao ništa… (žene su plakale muškarci stiskali usne)…

Motiv

izložbe

slika

slikara

Marina

Bobana

i

pjesnikinje

Nade

Topić

pod

naslovom Preskočeni pejzaž je bol. Ona strašna, razdiruća, iskonska bol koja ruši sve u što smo vjerovali, što smo kao iluziju života u sebi nosili. I ta strašna bol postavlja ideju života na drugi način. Prisiljena je pronicati u bit stvari, u skriveni smisao postojanja. Prisiljena je motriti znakove, simbole, maglovite i nejasne nagovještaje. Zato se na mnogim slikama Marina Bobana pojavljuje motiv oka. Nije to ono oko koje nas promatra iz ravnodušnih visina i mjeri naše grijehe, nego oko čovjeka koje motri te gluhe visine i pita; zašto? „Bože, zašto si me ostavio? Zašto si mi srce ugasio? Zašto si rijeci tok na izvoru presušio?“ Impresionira slika br. 1 na kojoj se u zjenici oka zadržao slomljen, beskrajno tužan lik mlade djevojke. Čini se da samo oko ne upija sliku. Ono je odašilje maglovitim, raskvašenim figurama koje stoje pred prazninom, sićušne, nestvarne i prolazne. U daljini nazire se grad, zarobljen u realitetu svakodnevnog. Stihovi urezani u taj imaginarni pejzaž postaju njegov nedjeljivi dio, naglašavaju prazninu.

„Ljudi su omekšali pod rukom kao pastel. Vrijeme je postalo pusto i beskonačno u svim nijansama žute. Kuda s tom prazninom koja mi je ostavljena?“ Na ovaj upitni, beznadni krik pjesnikinje, slikar odgovara dominantnim namazom žute boje.

7


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Često se žuta boja javlja kao simbol ljudskog nadanja da nismo samo zrnce zvjezdane prašine, u pozadini njegovih slika, a ponekad kao obris Mjeseca, kao u slici br.2 . Gavran simbolizira poovski dio duše slikara. On stiže s hadskih noći, ali nema zlosutan značaj, jer zlo je već počinjeno, a on je samo vjesnik koji nosi misao da ništa gotovo nije, da se duše u ljubavi spojene ne mogu trajno rastaviti. Gavran crnoga perja odnosi duše na drugu stranu stvarnosti, ali i vraća utjehu. Kontrastira mu papagaj šarenih boja. Te šarene boje drže autora u bujici života. Drži se za njih okom, uhom, riječju, kako ne bi potonuo u besmisao, u nenadanje, kako ne bi povjerovao u bskrajnu prazninu žitka.

Pjesnikinja je napisala: U bilježnicu s crtama i dalje upisujem svoje samoće. Zemlja se nije zaustavila u svom jednoličnom okretanju. Ptice su se lijeno prebacile s jedne žice na drugu. Te oči na slikama nisu mrtve oči. One još nose žižu života, nose one djetinje radosti, plamen nade, iskru spoznaje, plemenitost ljubavi, dodir s drugog svijeta… I srdžbu. Središtem slike br. 3 dominira oko plavo, ali okomito okrenuto na njega guta ga drugo, demonsko oko sužene zjenice kao u zmije i iz tog oka teku crne suze prema gore i prema dolje. Čini se da se čovjek nalazi u centru interesnih sfera neba i pakla. Na njegovim se plećima lome Dobro i Zlo. On ispašta, ne zbog vlastite krivice, nego zbog poretka stvari. Ne može okrenuti leđa, ne može izaći iz te

surove

igre,

navući

zavjesu…

Jednostavnim,

a

moćnim pjesničkim izrazom pjesnikinja bilježi stanje duše:

Kiša pada iznutra i ne možemo navući zavjese preko očiju mokrog srca.

8


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Čovjeku ne preostaje drugo nego živjeti. I nadati se. Prikupljati rijetke kapi blagosti, ushita i radosti življenja i te kapi pretvarati u slap kakav teče iz oka na slici br.4.

I onda kada sve izgubimo, teče nada. Negdje na obzorju pjevaju ptice sublimirane u njenoj žutoj boji. Oštar, okomit rez preko zjenice odvaja dva svijeta, onaj stvaran u kojem smo mnogo puta umrli postavši sjena i onaj imaginaran u koji polažemo sve svoje nade. Zato ono oko na slikama Marina Bobana neprekidno raste, kao da ono što u njega stane određuje njegovu dimenziju. Stihovi pjesnikinje postali su tkivo slike, srasli su s njezinom bojom i svijetom. Snažna je ekspresija ovih stihova. Sve prolazi pored čovjeka, a on može samo bespomoćno promatrati. ptice su se lijeno prebacile s jedne žice na drugu Gledajući sav taj duhovni svijet koji objedinjuje lice i naličje bitka, pogled zastaje na autoportretu autora, akrilu na lesonitu. Na slici, za razliku od drugih slika, nema tog sveprisutnog oka kojim se upija slika okoline i prodire u onostrano. Ljudski lik, blago pognut, uronio je u dubinu svoga bića, u stanje između snova i strahova. Njegov je životni dah negdje drugdje, a ovo što promatramo je sjena. Odraz duše. Ispred njega je gol pejzaž, stablo koje ne lista, stvarnost, a s druge strane nade procvjetao je cvijet koji čeka ponovni susret. Ova

je

izložba

spontani

spoj

slike

i

stiha,

a

izvorni

joj

je

motiv

gubitak najdražih. Pjesnikinja je spoznala smrt i spoznala je prolaznost. Njeno pero ga struže sa srca i poklanja ljudima koji su trpjeli. Stihovi pod jedinstvenim nazivom Preskočeni pejzaž nižu se kao dani, kao misli, sive i teške misli od kojih su neke našle svoje prirodno mjesto na Bobanovim slikama.

9


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Teža sam od drugih Za cijelu jednu budućnost Koja je preskočena Jer da bih te vidjela Moram prvo nestati… Bol zbog rastanka blaži se spoznajom da je smrt opća pojava, tajanstvena, nedokučiva, ali postoji nada da se tamo negdje iza zavjese stvara život u kojem se draga bića opet susreću. Ova izložba obogatila je moju dušu nezaboravnim umjetničkim doživljajem i zarezala u njoj svoj trag. Piše: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica

10


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

KRIK ZBOG NEPRAVDE (Slobodna paleta metafora) osvrt na slikarsko stvaralaštvo Zorana Hercigonje  [OSVRT]

To je on, mladi multimedijalac koji

Očaj, bijeda i strah, nekako su glavne

jednostavno iz dana u dan živi sa svojim

odrednice njegovih pjesničkih uradaka. I

emocijama, istovremeno prenoseći ih kako

čitavo to vrijeme , Zoran vrlo originalno i

u pjesničke i prozne forme, jednako tako i

svjesno

na slikarsko platno. Je li to uobičajno, jer

prepuštajući se kad zatreba i mašti, a ritam

konačno svaka je umjetnost zapravo

teži, ono što i većini umjetnika moderne,

ekspresionistički

slobodi, otpuštenih kočnica.

izričaj

živi

koji

i

projicira

svoju

sliku

svijeta,

pokušava živjeti svoj mir u svijetu nemira,

On je u dosadašnjem opusu, apstraktni

vječite borbe, sukoba, đavoljih sila, magle i

ekspresionista,

napose KRIKA zbog nepravde učinjene

poigrava se oblicima i tehnikama kako u

malom, slabijem, nježnijem stvoru.

književnosti, tako i u likovnoj umjetnosti.

Što se tiče Zoranova pjesničkog opusa,

Znamo da ekspresionisti ističu važnost

ćemo

konstatirat

da

se

u

svojim

njegov

nemirni

duh

subjektivnog izraza unutarnjih spoznaja,

djelima(romanima, pričama i zbirkama )

duševnih

služi bujnim izrazima, plastičnim opisima

poticajima.Glavna

situacije

forme su: liričnost, emotivnost i misaonost

i

prirode,

izbjegava

svaku

stanja,

izazvani obilježja

vanjskim te

pisane

logičnost, u govoru i mišljenju skromnog

s

je spektra, tekstovi su prepuni metafora,

problematike, kritike političkih i socijalnih

hiperbola,

zvučnih

efekata,

ponekad

jedne

strane

te

isticanje

moralne

zbivanja i problematike nejednakosti koja

patetičnih trzaja, prenaglašenih osjećaja.

11


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

se poput đavolje sile nameće čovjeku i njegovim svakodnevnim aktivnostima. Autor,

Hercigonja,

iako

na

vratima

životnog puta, pa i ranije, vrlo hrabro, odlučno i bez okova upušta se u jednu avanturu gdje iz jednog novog kuta želi pokazati svoj doživlja svijeta, pojmova, situacija i motiva koje ga takvim čine. I opet biva sebi svojstven, osebujan. Moram priznati da sam pomalo ostala iznenađena snagom duha koja se osjeti u njegovim slikarskim djelima. Promatram te oblike, slikarske forme, kolorite i uspoređujem ih istovremeno

sa

nedavno

pročitanim

stihovima? Ima li razlike? Koji je modus u vizualnoj prezentaciji njegovih ekspresija? Ponajprije pogled zaustavljam u slikama koje i nemaju naziva jer one zapravo govore same za sebe. Vidljiv je raznolik intenzitet, jačina boje i otisak kista ili ugljena ili laka (to su naime zoranove uobičajne tehnike) Miješanjem boja, ovaj put začudo, tek bijele, sive, svjetlo plave, pastelne i dodatkom mašte, umjetnik stvara i niže slike. Uglavnom su to dijelovi ljudskog tijela; poprsja, udova, ili čovjeka u teškim mislima (u meni , priznajem

Avangardno ozračje u obliku ogrebotina, crnog pigmenta i prevladavajuće nijanse crvene boje sveprisutno je u kolažu Zoranovih slikarskih majstorija. Što je htio, kakav efekt ili poruku postignuti na mjestima gdje je nanosio više slojeva boje, očito on zna, no sigurno je da ljubav pobjeđuje smrt i mržnju, Toplina i snaga vatre zauzima sve više površine slikarske podloge, a onda je tu i motiv psa, vječnog čovjekovog ljubimca i prijatelja.

izazivaju dozu depresivnog stanja, nekome je to čuđenje)…ali usporedba sa autorovim stihovima upozorava kritičara da ima povezanosti; slučajne ili namjerne.

12


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Za kraj, ostah iznenađena, pozitivno jer iako sam bila uvjerena kako ću u izlogu oslikavanja zamrežane

društvene situacije,

zbilje, nedovršene

vidjeti slike

izlomljenih udova, prolivenog crnila i krika izmučenog svijeta, osmijeh mi navuku pejzaži zagorskog kraja, umočeni u radost sunca, umirujući zeleni i žuti kolorit koji daje na znanje da Zoran ipak vidi i tračak svjetla i romantičnog ozračja u sivilu naše svakodnevice.

Piše: Denis Kožljan, književnica

13


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Skupna izložba “Ljepota prirode”– Galerija KCM. Mesnička 12, Zagreb 11.06. do 25.06.2018  [OSVRT] Ograničenje u vidu teme skupne izložbe

i percepciju bivanja, slikari su se odvažno

„Ljepota prirode“ daje naslutiti da se radi o

odlučili oslikati i drugu stranu prirode.

ambijentalno pojma

umjetničkom

to

prirodi

pojavio se na platnima u vidu portreta

oprečnosti i nejasnoće u vidu poimanja

krupnog

termina ljepote i prirode. Moglo bi se

poluotkrivenom položaju. Nije moguće

postaviti pitanje: Prirode čega? Priroda kao

nedvosmisleno protumačiti pojam prirode

se

li

opreka

točno? Sam naslov izložbe nosi upravo

ambijentalnu

je

kao

vlastitom individualnom prirodom psihe,

najčešće

No

Čovjek

doista

pojam,

ljepote.

izražavanju

usredotočuje

pojmovnost

okoline

plana

i

ljudske

figure

u

na

u kontekstu ljudskog bivanja, a da pritom

kao

čovjek ne zastane u mentalnom klinču što

prirode, a manje kao prirode čovjeka,

zapravo znači priroda nasuprot prirode.

psihe, karaktera, ličnosti.

Autori

Uhvaćeni u zamku tematskog fiskiranja

osjećajima

izložbe, slikari su bili izloženi dubokom

boja, koloritetnih harmonija i sukoba

promišljanju i paradoksalnim zastojima u

te nijansiranim obrisima jednog motiva.

trenucima svojeg stvaralaštva. Teško je

Priroda

se

jasno obuhvatiti pojam prirode, a da bude

cvijeća

realistički oblikovanog, ali i

ispunjen i cjelovit, vjerodostojan i jasan.

stiliziranog s naglašenim ekstremitetima

Iako bi se očekivalo u svakodnevnom

poput

poimanju i shvaćanju prirode kao strogo

Poigravanjem prostorom pojma prirode,

markiranog

za

slikari

su

okolinu koja nas okružuje, koja svojim

svojim

kolektivističkim,

„ljekovitim“ izgledom i psihosomatskim

asocijacijama polazeći od stereotipnog,

rasponom djelovanja stvara ugođaj, dojam,

uvriježenog. No s druge strane bilo je i

ambijentalnog

pojma

su

se

snažnim

poigrali

raspetim između

razlila

tučka

ili

u

oprečnih

vidu

poljskog

erotičnosti

eskperimentirali

latica.

ponajprije

globalističkim

12


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

onih koji su promišljali individualistički s

Slikari su doslovce kadrirali stilovima i

akcentom

u

tehnikama. Kako je naglašeno u samom

figurom

predgovoru izložbe da će slikari svojom

radikalnosti

opterećenosti

vidljivom

ljudskom

ukliještenom u moćne emocije. Naprosto iz

individualnosti

te vlastite nesigurnosti i neke vrste

ljepote, ova izložba je upravo uprizorenje

nećkanja, slikari su dokazali da rast biljke

individualnosti

nije ograničen dimenzijama tegle prosto

najintimnijih sklonosti pojmovima ljepote

rečeno.

i prirode. Tematski možda ograničena,

Iznenađujuće,

uprizoriti

u

taj

izražavanju

trenutak

svojih

nije

izložba je našla put prema svojoj „slobodi

protumačen arhetipskom ljepotom Venere

izražavanja“ u vidu tehnika, motiva i

ili Gracija „starih“ autora. Nema prostora

raspona mogućnosti

nametljivom

likovne melodioznosti.

pojam

markiranju

ljepote

superiornih

predratnih i pred modernističkih ljepota u vidu savršenstava i zanatskih potkivanja

Piše: Zoran Hercigonja

prostora umjetničke ekspozicije autora.

13


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

LIKOVNA IZLOŽBA „ČETIRI GODIŠNJA DOBA U MOM ZAVIČAJU“ KNEGINEČKOG NARODNOG SLIKARA IVANA KERETIĆA  [KRITIČKI PRIKAZ]

Izvadak iz izložbenog kataloga ISBN 978-953-7577-54-4

Ivan Keretić je pravi ljubitelj kulturne i povijesne vrijednosti svoga zavičaja, a kojima kneginečki kraj uistinu obiluje. Blago slikajući kistom i bojama prenosi nam svoje misli i osjećaje predajući nam svoj isječak ljepote i prirode. Njegove slike govore više od riječi. Nije slučajno što je Keretićeva najupečatljivija dosadašnja izložba bila u kneginečkoj „Andrijinoj kuli“ koja je i dio srednjovjekovne povijesti kneginečkog kraja. Na ovoj izložbi u zagrebačkoj galeriji „Sunce“, imenu koje najviše priliči njegovim slikama, sve svoje motive donosi kroz godišnja doba svoga doživljenog i proživljenog zavičaja.

14


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Kako nije bio u mogućnosti polaziti formalne likovne tečajeve i višu likovnu izobrazbu, samouki kneginečki slikar uspio je stvoriti originalna, jedinstvena i autentična djela koja će ostaviti pečat i na samu hrvatsku likovnu umjetnost zauzimajući vidno mjesto u našoj slikarskoj naivi. Tijekom višegodišnjeg likovnog staža, proučavajući i koristeći različite stvaralačke tehnike pronikao je u brojne likovne tajne, donio nam djela u kojima je objedinio ljubiteljsko, umjetničko i povijesno. Uz likovne kritičare, Keretićevi najbolji kritičari su njegovi posjetitelji izložbi i brojni prijatelji. Žarkim i čistim koloritom prenosi na nas odraz svoje čiste i ljudske duše dajući nam svoj životni optimizam koji nam je uveliko potreban.

Piše: Stjepan Katić

15


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Skupna izložba “Slika mog svijeta” vrijeme: 18.04. – 02.05. 2018 u 19. sati  [PRIOPĆENJE]

Ova je izložba pregled individualnosti i osobnog pristupa slikarskom stvaranju različitih utjecaja,

škola,

ambicija,

dobnih

razlika

i

vlastitog

umijeća.

Ima stvarno slika koje su rađene do visoke umjetničke perfekcije. Sistemetazacija ili razvrstavanje je gotovo onemogućeno zbog vrlo jakih i različitih individualnosti. Izložba se ne može imenovati po nekim povijesnim razdobljima, stilovima ili tehnikama. Koherentnost je prisutna pa smo tako i pristupili individualno ponaosob riječ dvije o svakom umjetniku. Talijanski jezik ima fino razrađenu terminologiju za područje slikarstva npr.: maestria, freschezza, sfumato, primavista … vaghezza. Ovo potonje označava milinu i prijatnost, a ova izložba upravo tome doprinosi. Piše: prof. Nedeljko Tintor, akademski slikar

16


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK promišljanje stvaralaštva Željka Lapuha  [ESEJ]

Iako se na prvi pogled Lapuhovi oklopnici doimaju kao statue osvijetljenih svjetionika sa zadaćom prosvjetljivanja i obasjavanja nedoumica opskurnog, više se kristalizira pojam čovjeka u oklopu divovske formacije. Lapuh se bavi čovjekom i problematikom njegove prirode,

suptilno okrečenom fasadom bodljikavih

krstarica,

iznjedrenih iz

najtamnijeg mraka ljudske bespomoćnosti. Crteži i slike monumentalnih oklopnika odišu strogim dualizmom znakovitih poruka.

17


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

U jednom se trenutku čini da prestrašen čovjek u svojem naručju skriva odljev vlastite bespomoćnosti pred svijetom, dok u drugom trenutku taj isti čovjek iza zidina neprobojne tvorevine zauzdava vlastitu destruktivnost, potlačen i zatočen u oklopu krvnika ili zauzdan uzdama neprobojnog oklopa. U samom raspon boja od plave, zelene i smeđe, nasuprot crvene i jarko žute, skriveno je ambivalentno poimanje čovjekova bitka. Pitanje je postavljeno vlastitom nametanju istančanih insignija kojima obiluju crteži i slike. S jedne strane oklop je personifikacija oruđa zauzdavanja ljudske autodestruktivne polifemske prirode. On čuva čovjeka od njega samoga, od grabežljive samodopadnosti i ludila ega. Istovremeno oklop je oruđe podčinjavanja, ukalupljivanja u rutiniziranu genezu bez mogućnosti osobnog pomaka. Da, tu se jasno replicira misao na antropomorfnu statuu, donositeljicu duhovnih signala Svjetlosti. Svjetlo zatočeno u mračnu posudu virka kroz tanak prorez na oklopu. Nije toliko sporan prikaz čovjeka u oklopu polifemne destruktivnosti koliko oličenje prirodnog stanja ega. U oklop vodi samo jedan tanak prorez koji je u Lapuhovim crtežima zasjenjen i taman. Je li to pokušaj izražavanja sućuti prema onome očitome? Krije li se prava narav čovjeka u zabačenom mraku utrobe antropomorfno obzidane statue?

Naravno, slikar odgovara

varijacijama boja u neprestanom sukobu i nadmetanju. Istovremeno vremeplovne krstarice ograničenih dimenzija bacaju skriveni bljesak kojim humanoid u trenutku lucidnosti pojašnjava svoj strah, nasuprot kolektivističkom optimizmu. Je li izvor čovjekove destruktivnosti

strah

pred

nepoznatim?

Vrlo

moguće,

naglašava

Lapuh,

u

od

straha ukočenim humanoidnim statuama bez pokreta, uglavljenih u zatvor statičnosti. Skulpture

optočene

silnim

bodljikama

i

odbojnom

vanjštinom

ambivalentni

su

prikazi čovjekovih unutarnjih patnji i nadmetanja uskovitlanih u najintimnijem mraku vlastite osebujnosti.

Neurastenično

razračunavanje

s

vlastitim

strahom

i

glasne

eksplozije, koje stvaraju izobličenja na oklopima, jasan su znak polifemnog destruiranja čovjekove nutrine zatočene u uzak i klaustrofobičan prostor. Dakle, čovjek je ovdje svetac, patnik, isposnik. Čudni su modaliteti prostora čovjekove prirode koju Lapuhovi oklopnici preispituju svojom znakovitom vanjštinom. Nema komunikacije između tih stvorova. Nema signalizacije ni potrebe za gradnjom mostova među napuštenim i usamljenim otocima zaštićenog čovjeka od monopoliziranog kulturnog sklopa. Postavlja se pitanje, boje li se ljudi svoje vlastite vrste? Lapuh odgovara crtežima nepovjerenja prema ljudima i svemu ljudskom. Proždire li čovjek svijet oko sebe polifemnom čežnjom ili jednostavno destruira vlastitu pojavnost? Odgovor je tako teško iščitati između dvije radikalne misli kojima se vodi Lapuh.

18


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

Na svakom crtežu i slici oklopnici

 BROJ 1 /2018.

utopljeni u usamljenost šire bodljike

svojih

ekspresionističkih dojmova na okolinu, koja s vremenom postaje isto tako hladna, nezainteresirana, nepovjerljiva kao oni sami. U prvi plan uvijek dolaze bodljike, a zatim viziri uskih proreza i bojažljivog pogleda. Jednooko škiljenje kroz špijunku vizira transcendentalno je zirkanje krhkosti čovjeka nasuprot monumentalnosti grubog svijeta. Ovdje Lapuh skriva svoju najavljivanu poruku: Čovjek čini to što čini zbog straha i nepovjerenja. Interesantno je samo s kolikom mirnoćom Lapuh oslikava tako nervozne i osjetljive motive „svojeg čovjeka“. Izdanci tih „limenih zvijeri“ preplavljuju svijet kontaminirajući ga strahom i ludilom. Strah širi ludilo. Iako se sve čini vrlo morbidno i ne na slavu čovjeka, Lapuh optimistično daje do znanja: šiljci uspostavljaju unutarnju svjetlost; šiljci zaustavljaju sve ono dobrohotno, filtrirano iz ljudske prirode. U jednom trenutku div gori. Vatra je hrabar pokušaj prikaza taljenja oklopa. Šiljak gorućeg diva inkarnacija je svjetla odaslanog svijetu, posljednje čovjekove nade da uspostavi povjerenje i ravnotežu između polefemnog i humanoidnog. Piše: Zoran Hercigonja

19


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha  [KRITIČKI PRIKAZ]

Radovi Olene Sokolovske puni energije, odražavaju redovitu vizuru poizitive grada u noćnom koloritu. Svježi pločnici u dilataciji boja od ljubičaste preko smeđe, žute i zabrinjavajuće crvene, pomalo reduciraju pesimizam jednobojnog „dnevnog

grada“

utopljenog u monokromatiku i digitalizacijsku perspektivu beživotnosti i smrti. Neonska dematerijalizirana stvarnost u dramatici osobnog doživljaja „tuđeg“ grada u kojem gradi perspektivu

„nove

postojbine“,

novog

„doma“

sagledanog

iz

rakursa

sanjivog

sanjara posebnim bockanjem ugrađuje impresionističke efekte nestabilne stvarnosti jednog grada koji iz minute u minutu nestaje i prestaje biti sada, izgarajući u kolektivizmu prostornovremenske dinamike 21. stoljeća.

20


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Kao što su davno ugasle zvijezde iz svemirske nutrine izbacile svoju „svjetlost vjekova“ u rastezljivi prostorno-vremenski kontinuum nadajući se da će samrtni hropac postati zapamćen u oku barem jednog kamenčića planetarne indiferentnosti, tako i grad u prizorima zamućenih ulica i trgova strpljivo kanalizira svjetlost u crno noćno nebo. Postavlja se pitanje: vidi li u svemu ovome autorica odbljesak svojeg nekdanjeg grada u živim svjetlima Zagreba kojeg tako milo zaziva: „Zagreb kak’ imam te rad…“ Ili…jednostavno upućuje apel prema umirućoj analognoj stvarnosti? Slike redom pale i gase pikselizirane prizore upadljivo grubo rasterizirane analogne stvarnosti Gubi li se stvarnost, urbana duša, naturalističko obilježje grada? Autorica gotovo apologetski odgovara inzistirajući na njegovoj materijalističkoj noćnoj stvarnosti istaknutim svjetlijim i uočljivim detaljima poput urbanih spomenika iz čijih nukleusa izvire svjetlost siluete „izlizanog“ grada. Noćni prizori osvjetljenog grada u čvrstoj geometriji neraspadljivih oblika slikaju naturalističko bivstvo onog što grad uistinu jest: krijesnica u noćnoj tišini, svjetlost duša

iz uspavalih zvijezda. Vrlo su interesantna

koloristička nijansiranja odbljesaka pločnika koji sluzav,

vlažan i mokar poput

zrcala reflektira nukleus neonsko osvijetlenih silueta u pokretu. U svim tim jarkim i živim bojama, vidljivo je koliko ljubavi i energije autorica utkaje u grad jedinstvenog karaktera u grad dugo čuvane tradicije i povijesti. Pokreti kista, nježno, suptilno i brižno repetitivno dragaju refren u odbljesku: “Zagreb kak’ imam te rad…” Piše: Zoran Hercigonja

21


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja – Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću  [PRIOPĆENJE]

Povodom Dana europske baštine u Ivanić Gradu je od 19. IX. 2018. do 2. X. 2018. postavljena izložba fotografija Zdenka Vanjeka „Bajeri – ljepota u oku, mir u duši“, koju je on posvetio svom preminulom prijatelju, pjesniku i književniku Stanku Petroviću Staši. S posebnim se osjećajem poštovanja sjećam Stanka i njegove posljednje knjige „Nema sunca za sve dovoljno“ koju sam tada uređivala. S nestrpljenjem i radošću očekivao je njezino izdanje. Kontakti su bili svakodnevni. Već je bio narušenog zdravlja i znala sam da tu knjigu pripovijedaka želi što prije objaviti. U naše razgovore o tekstu knjige umiješali bi se inserti Stankovih sjećanja na more, na malo dalmatinsko mjesto njegova djetinjstva, priče o tavanskom stanu koji uređuje za svoje drage potomke, a onda bi se vratio

pričama o

životinjama koje u ratu pate jednako kao i ljudi i o kojima je pisao. Veterinar po zanimanju, znao je proniknuti u njihov osjećaj trpljenja. Vidio je suludo lice rata, koje je čovjeku htjelo uništiti čovječnost, a životinjama prirodno pravo na očuvanje vrste. Tko zna koliko je puta, dok je bilježio ljepotu okoliša, pomislio na okular svog prijatelja Zdenka!

Zdenko Vanjek, Dobar Duh Ivanić Grada, ovom izložbom šalje svom prijatelju mir i ljepotu kraja kojeg obojica vole. Oštre granice vremenskih dimenzija ne prekidaju prijateljstvo i ne prekidaju kontakt. Obojica lutaju Bajerima, lijepim, mirnim i spokojnim, obojica gledaju njihove boje, slušaju njihove zvukove. Sada jedan posuđuje oko onom drugom i nosi u sebi njegove riječi. Dio Stankovih priča nalazi se i u slikama Zdenka Vanjeka.

22


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Zastane, a slijedi ga i pas primjerom. U daljini čula se pucnjava. Krenuše dalje, malo nevoljko, a Mata ne imaše više mira u duši. Sve nešto šuti i nevoljko se osvrće prema izvoru neuobičajene buke. Dođu tako do Bosuta. Garo odmah skoči na pramac čamca, sjedne čekajući da Mata odriješi lanac ovit oko vrbe i da otisne čamac niz lijenu rijeku… /Pripovijest „Garo“/

23


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Tišinu rijeke narušilo bi samo čujno pljuskanje vesla što kad i kad pljusne u vodu. No više uznemiruje daleka pucnjava i gdjekoji potmuli topovski udar. /Pripovijest „Garo“/

Poslužilo mu za to pojilo s vodom za krave, jer onome za gospodu konje niti on nije prilazio. Konjima i komarac smeta, dodirne li njihovu vodu za piće. /Pripovijest „Garo“/

24


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Prvi snijezi protjeraše stado iz jasikova bivka. Livada je još pokazivala nestašne čuperke tvrdoglavog busenja ispod bijelog pokrivača. Škrto sunce izmolilo bi tijek potočića da procmizdri oko podneva, no uskoro nebom zavlada bezuvjetno teško sivilo, zasipa debelu naslagu snijega na potočić pa stado ostavi bez vode.

/Pripovijest „Miran“/

Ondje dočekaše proljeće. Milovao ih mir hrastova gaja. Vode i lišća bilo je u izobilju, samo je Mirana mučila rana na stegnu. Kad okopni snijeg, spusti se stado u dolinu uz jezero. Dane provodili pasući i izležavajući se, sigurni od svakoga. Proljetni laki hod mršavih trbuha opet otežao. Vratila mu se snaga teška topota, a od Miranove rane osta samo obilan ožiljak. /Pripovijest „Miran“/

25


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Stražarenje Jakovu padne točno u ponoć. Trebao se popeti na uzvisinu ispred tog šumarka i promatrati jugoistočnu stranu od postavljenog logora. Krasna mu mjesečina prikaže sliku kao iz bajke. /Pripovijest „Magdina sreća“/

26


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Svijest mu se povrati u nekoj prostoriji drvenih zidova napravljenih od tesane hrastove građe. To je morao netko tesati dok se još moj otac nije rodio – zaključi. Bi mu čudno što ne osjeća bol, ali shvati da je sav povezan. /Pripovijest „Magdina sreća“/

Jakov se vrati u logor. Odabere stablo, gigantsku ruku raširena dlana iz kog su se debeli prsti korijenja zarili u zemlju tako da im prvi članci nisu bili sakriveni, uzme malo slame donesene iz obližnjeg stoga, prostre vreću za spavanje između dva prsta orijaša pa legne. Debeli mu korijen posluži kao jastuk. /Pripovijest „Magdina sreća“/

27


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

I tako dva prijatelja, svatko u svojoj dimenziji, lutaju divnim krajolikom i tiho razmjenjuju ljepotu u oku i mir u duši. Sve se obnavlja, stopa stopu slijedi, do novih susreta, do novih priča i fotografija. Piše: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica

28


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Skupna izložba “Jesen u meni”  [PRIOPĆENJE]

Izložbom „Jesen u meni“ dvadesetak slikara će prikazati svoje viđenje jeseni u raznim tehnikama

slikarstva

kroz

razne

motive

prirode,

apstrakcije…

Biti će to koloritno nabijena izložba sa prikazanom snažnom slikarskom emocijom. Autori ove skupne izložbe zauzimaju izrazito tematsku točku u začetku nastanka djela, precizno tražeći „zlatni rez“ a kasnije sažimlju koloritno gamu boja ponekada oštro dajući nam do znanja dinamiku poteza i na kraju zatvaraju pozadinu slike blagim koloritom i tako dobivaju ispravnost prostornog čitanja slike. Vjerodostojnost ovih radova dokazuje oformljeno slikarstvo koje privlači pažnju „njiše oko sa lijeve na desnu stranu slike“ i time tražeći modus poruke, ugođaj boja prirasta srcu, ostvaruje vrijednost življenja djela samog autora. Piše: Ludvig dizajn

29


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ 30.10.2017  [KRITIČKI PRIKAZ]

Izložbu Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ otvaraju dvije slike koje mogu biti kubistički prikaz ljudskog tijela, ali moja prva asocijacija su dva nacrta stana, dvije temeljne čovjekove potrebe da se odvoji, skloni negdje svoju nagost i osjeti sigurnost. Crne linije povučene slobodnom rukom jasna su međa između onoga vani i onoga unutra. Crveno, akrilno okruženje s padajućim valovima uređeno je kao zamišljanje, kao binarni broj, gdje se izmjenjuju bog i ništavilo. Bog je jedan, on je ispunjenost i sveobuhvatnost, a ništavilo je okruženje i iz te jedinice i nule nastaje sav ljudski svijet, sve ono što čovjek zamišlja da ima. Unutar zatvorenih pravocrtnih linija na obje slike uočavamo tri paralelne linije u kojima

30


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

gledam iskorak iz uređenog binarnog sustava svijeta u stvaranje treće jedinke, u stvaranje života. Rijeka teče između dvaju svjetova U duši pomak Sunce što baca sjene. Ni jedan list nije požutio Bez znanja stabla. Što je biće Do li širenje nas samih U prostor etera? Tako razmišlja Zoran Hercigonja u romanu „Zaboravljeni“. Sve nastaje sa znanjem tvorca, ali rijeka uvijek teče između dvaju svjetova. Na obje slike primijetit ćemo jedinu zakrivljenu liniju, koja me asocira na oko promatrača, onoga koji se uvukao u prostor i gleda ispunjenost tog prostora. Binarni sustav jedinica i nula djeluje.Ali čovjek osjeća potrebu da bude slobodan, ptica nebeska. No tijelo, bez kojega mu nema života, nalaže da se zatvori, jer, gle paradoksa, on samo u vlastitoj tamnici može biti slobodan.

31


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Nije mu ostavljena velika mogućnost izbora. Može birati između zatvorenosti ili ništavila. Duh zatvoren u materiji ne može napustiti svoju tamnicu, jer ona rijeka između dvaju svjetova stalno teče. Stoga treća slika krivudavih, razgranatih linija ljudskoga tijela prikazuje zahtjevnost njegova održavanja, a vanjske linije, koje su prije podsjećale na uređenu binarnu misao, raspadaju se u niz silnica koje služe održavanju tijela, ali mu se istovremeno i paradoksalno suprotstavljaju. Čitam jasnu poruku autora da čovjek ne može promijeniti univerzalno stanje stvari, jer ono je datost, pa iako je čovjek ujedno i stvaralac, jer stvara nova bića, on je čvrsto zatvoren u svom svijetu materije i njezinih zakonitosti. I ne treba visoko dizati glavu, jer sve što se razmnožava, na neki način stvara tu tamnicu života. Unutar slike primijetit ćemo rascvjetale mrlje, udarce kista koji podsjećaju na Rorschachove mrlje, one koje nastoje naći simboliku u psihološkom, duhovnom svijetu čovjeka, jer, kako kaže Hercigonja u svom romanu, čovjeka najbolje možeš razumjeti čitajući tragove njegove moreplovne duše. Tako i ja sada čitam tragove duše slikara slijedeći u nekoliko sljedećih

slika

apstrakcije

ženskog

tijela,

krvavog,

izranjavanog, raskomadanog tijela, koje u patnji i boli rađa zarobljenog čovjeka.

Jedna je ćelija zamijenjena drugom, jedna je tamnica smijenila drugu. Život se nastavlja. Vrijedi li? Koji smisao nosi? Je li u ljubavi smisao ili je ona trik ugrađen u čovjekovu dušu samo zbog neprekidnog lanca nastavka života? Zavaravamo li se vjerujući da nešto imamo, da se možemo ponositi dostignućima?

32


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Tako Hercigonja pjeva:

Zbiljski snovi zasjaše kao zora zbiljske zvijezde u rukama mi sjahu vratio sam se kući s kolajnama i zlatom, kao junak, kao konkvistador, blještim kao anđeo s onoga svijeta. Čovjek ima iluzija, on živi u iluziji, ali žena i dalje rađa samo zarobljenog čovjeka. Iz ugodnog neznanja ženine utrobe bit će bačen u svijet zbilje, vraćen u stan s početka izložbe. Ono oko u stanu, ili tijelu žene, svejedno, se smiješi, one tri linije, tri osobnosti u istom su prostoru. Šire se. Komuniciraju sa svijetom, upijaju iluziju slobode.Crvena, crna i bijela boja akrila javlja se i u Hercigonjinom književnom stvaralaštvu. Dominira, baš kao što dominira na njegovim akrilima. Kosa njegove Julije je crvena, kao i jarko našminkane usnice, put je bijela, a atmosfera scene mračna. Slijede modernistički akrili ženskih aktova, bujnih, jedrih oblina, te slike tijela s ugrađenim tehničkim dodacima; zupčanicima primjerice. Razmišlja li Hercigonja o ljudskom tijelu kao o svojevrsnom stroju koji treba održavati i podmazivati životnim sokovima, baš onako kako se stroj održava, stroj koji ima određeno vrijeme trajanja? Slikar shvaća koliko je malen čovjekov bitak pod zvijezdama. On pjeva: „Dok vijećaju božanstva, ja sam samo čovjek, sjenka laži, prozirna iluzija …“ I ta sjenka laži, prozirna, prolazna iluzija, putnik čije će se tijelo pretvoriti u prah, u drugom dijelu izložbe ostavlja svoj trag u suhom pastelu.

33


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Ljudsko tijelo ostaje temeljni motiv ove izložbe. Ono je stvoreno, nesavršeno, prolazno, raspadljivo i u krajnjem stadiju odvratno svakoj duši koja njeguje ideal ljepote. Ipak, u trenutku iluzije, jer život je samo neprekinut niz iluzija, ono je skladno i lijepo, ono funkcionira kao novi model stroja, snažno i jedro. Spremno je, kako kaže Hercigonja- pisac, za epsku bitku stalne petlje ponavljanja. Matrica je uvijek ista i iz nje nema bijega, jer habitus čovjeka od početka nosi u sebi grešku. Koja je perspektiva? Neka to pitanje ostane otvoreno.

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti, književnica

34


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Maja R. Miladinovski - KRIZA IDENTITETA

 [ESEJ] “KRIZA IDENTITETA”, naslov je jedne izložbe od prije nekoliko godina i kao neka najava budućnosti na vizualnoj sceni. Kako likovna umjetnost počinje nestajati s vizualne scene, nestaje i ideja o stvaranju i kreativnost. Da, ovo je naša budućnost i jedan veliki pokušaj da se izborimo za mjesto na vizualnoj sceni. Nakon dugog pasivnog razdoblja umjetničke scene, ponovno se počela aktivirati. Slikanje se vraća na svoje mjesto: nove ideje, nove perspektive. Svakako je trebalo vremena da se likovna scena aktivira nakon svih događaja vezanih uz ulogu osnivača zemlje za izradu povijesnih skulptura. Prije nekog vremena istaknuto predavanje "Activism" ukazalo je da je aktivizam kao pravac već duže vrijeme prisutan u Americi, Europi, ali i na Balkanu. Ako sagledamo događaje ovdje na Balkanu, bez sumnje ćemo koristiti naziv “Activism” jer su naše tradicije aktivističke samo pod drugim nazivima. Cilj ove realizacije je uklanjanje “destruktivne” umjetnosti s poebnim ishodom da ostane “čista”, posebice u slikarstvu bez zapadnog "nasilja". Reći ću: " još uvijek imamo vatru sa spektrom boja koje su neizbježne iz samоg jutra." U posljednje vrijeme došlo je do nekoliko retrospektiva i nekoliko upečatljivih izlaganja koja su se morala odvijati od same želje do realizacije i postignuća. Umjetnička scena jednostavno nije imala nijednu takvu retrospektivu koja bi nalikovala izlaganju od same ideje do postignuća. Ne radi se o kritici, već o činjenici da je nestala ideja odnosno nadahnuće. Umjetnost je prikrivena nametnutim emocijama i strastima za prestiž.

35


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Nakon događanja na umjetničkoj sceni kroz “umjetničku umjetnost” na Balkanu, a kako bi dobili “drugu dimenziju”, slijedi razdoblje tišine i potrage za novim stvarima kojih još nismo svijesni; za koje ne znamo ni gdje i zašto. Nekako smo nadvladali pogled na mogućnosti novih tehnologija i postali “lijeni” dok je sama slika dobila drugu dimenziju i svrhu.

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

36


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Maja R. Miladinovski - NOVE PERSPEKTIVE

 [PRIOPĆENJE] Naprosto me raduje da je nakon duge šutnje likovna scena počela pomalo oživljavati. Kao da smo ovo predugo čekali; trajao je neki period šutnje sa umjetničke strane. Na likovnoj sceni u Makedoniji odvile su se dvije nove izvanredne izložbe. Prva se pojavila

početkom lipnja pod nazivom

‘’FRAGMENTI’’

autorice Dragice

Risteska, akademske slikarice iz Makedonije.

[isječak iz izložbe FRAGMENTI] Izložba je bila dosta posjećena i može se reći da se imalo puno toga za vidjeti. Autorica je ideja i koncept izložbe razradila dosta precizno i nadasve zanimljivo. Igra sa spektrom boja koji je sama autorica izabrala, je nadasve izvanredan upravo zbog pokušaja slika postane što bliža gledateljima “Fragmenti” je nadahnuta izložba.

37


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Autorica izložbe sama kaže: "Nadahnuće nalazim u lokalnom okruženju, ali i na mnogim putovanjima širom svijeta. Boja je moj alat koji mi daje priliku da zabilježim ljepotu prostora koji je na trenutak zaustavljen. Moj cilj je osvojiti ljepotu urbanih i ruralnih krajolika, zgrada i gradova, mističnih prozora u svjetlo, zagonetne vodene fluktuacije, djeliće starih zidova, složenost i ljepotu prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u kompozicijama stvarajući dimenziju.” "Fragmenti" je projekt apstraktnih djela napravljenih u tehnici akril na platnu. Autorica radi na ovim slikama posljednje dvije godine, koje su dio njezinog posljednjeg ciklusa. To je inspirirano nebrojenim ulomcima, ostacima, sjećanjima, sjenama, odrazima koje pronalazi u svakodnevnim predmetima, brojnim urbanim i ruralnim krajobrazima, zgradama i gradovima, mističnim prozorima, složenosti i ljepoti prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u sastavu stvaranja određene dimenzije.U sklopu novih perspektiva valja istaknuti i izložbu autorice Mikice Trujkanović u Kulturnom centru mladih, koja je privukla veliku pažnju publike.

[isječak iz izložbe “Oda za vas / ili Ljubav”] Ovu izložbu je autorica nazvala "Oda za vas / ili Ljubav", a u prikladnom tekstu kustosica, koja autoricu opisuje kao "snažnu i strastvenu slikaricu", podsjeća da je nakon duge stanke čistog slikarstva autorica odlučila vratiti se samo i jedino na velikom format platna i boji. Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

38


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Maja R. Miladinovski – Retrospektivna monografemska izložba Dragana PoposkiDada

 [PRIOPĆENJE]

U galeriji Daut Pasin Amam, pored brojnih ljubitelja umjetnosti, otvorena je retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada, doajena makedonske suvremene skulpture. Djela umjetnika Dragana Poposki-Dada su poseban i originalan vid kreativnog izražavanja koja i dalje imaju poseban pečat u razvoju i afirmaciji makedonske suvremene skulpture, ali i pečat za promociju makedonske kulture u svijetu. Izložba koja će trajati do 24. studenog 2018., prikazuje više od stotinu radova (skulptura i slika) u svim fazama rada Dragana Poposki-Dada, koje su započele još 1964. godine. Prikazani radovi vlasništvo su autora, nekoliko institucija kao i značajnog broja privatnih vlasnika.

39


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Rad Dragana Poposki Dada je neumoran, eksperimentalno istraživački opus u pronalaženju odgovora na zagonetku pod nazivom “skulptura”. Neumornost u pronalaženju vlastitih načina izražavanja reflektira se i na traženje načina da se omogući slobodno kretanje skulpture u prostoru. Rad Dragana Poposki Dada uvijek je tvrdoglavo ispitivanje tolerancije, mogućnosti, omjera mjerenja, trajnost i zakrivljenosti pod dodirom njegove ruke. Dada ne “gradi” skulpturu, već je izvlači iz mramornog bloka gdje je skriven inspirativni ključ oblika koji se oblikuje. Ne traži primarnu konstruktivnu osnovu gustog volumena, već samu ideja određenog oblika kpoji opisuje oblik: poliranjem, rezanjem, crunches, generaliziranjem, stiliziranjem. Dragan Poposki Dada rođen je 1935. godine u Prilepu. Akademiju likovnih umjetnosti (1961.) kao i poslijediplomski studij (1964.) završava je u Beogradu u klasi prof. Johna Kratochvia. Radio je kao profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju, a studirao je u Grčkoj, Italiji, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Sjedinjenim Državama.Dragan Poposki Autor je nekoliko monumentalnih djela i osvojio je brojne nagrade, uključujući najvišu republičku nagradu “11. listopada” 1981. godine. Dadanov umjetnički razvojni put je relativno dug s nekoliko razvojnih kreativnih stadija. Njegovi oblici imaju specifične inspirativne izvore u prirodi i stvarima koje ga okružuju. Poprimaju oblik blage stilizacije kroz više ili manje asocijativnih oblika koji odabiru detalje u mjeri u kojoj se minimizira njihova povezanost. S druge strane, njegove figure su također suptilno stilizirane, s monumentalnim osjećajem u pažljivoj izgradnji odnosa masa. Piše: mr. Maja R. Miladinovski, magistra vajanja

40


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

 [KRITIČKI PRIKAZ]

Ističući vrlo

pozerski ljudsku

figuru u odjeku vlastite sjene, čovjek je kod S. Kuleš najčešće stopljen s koloritnim krikom pozadine

u

vidu

sjenovite

prikaze ili poluotkrivenog akta u „prnjama i svili“.

U gnijezdu

vlastitog izričaja kreira svoj svijet pejzaža, portreta i aktova blago kadrirajući vrlo diskretnim redoslijedom otkrivanja vlastitih impresija i ekspresija. Gotovo je teško kanalizirati likovni opus autorice prema centru i sredini stvaralačkih ambicija. Osjeća se blago strujanje između dvije krajnosti.

Koloritetni radikalizam između strogo toplih u strogo hladne boje dvoji kao

ambivalentni imperativ krajnje „teških“ emocija u krajnje „ugodne“ . Dominacija plavih i žutih pozadina svjesno pleše ples komplementarnog kontrasta plave i žute boje. Autorica vrlo diskretno nameće referentnu nakupinu intrapersonalne projekcije svojih najdubljih i najiskrenijih čistih emocija i psiholoških okvira u nenametljive i skladne pejzaže i ljudsku figuru. U slikama pozira skrivena namjera istaknuta naslovom izložbe „Lice nije bitno.“ Skrivanje glavnog monitora ljudskih emocija i stanja duha potiče aktivaciju drugih

41


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

subordinarnih oblika tjelesnih ekspresija projekcijom stanja duha. Moglo bi se reći da je ta skrovita namjera zapravo

primarni epitet ove tankoćutne izložbe. Projekcija vlastite nakane u stvaralačkom habitusu, krije se u najdubljim zakutcima stvaralačke „melodioznosti“ autorice. Namjera je bila tu od početka; nije iznjedrila slučajno ili usputno. Otvaranje prostora novim svjetovima između dvije radikalizirane krajnosti sačinjava jednostavan i nježan, ali razborit stvaralački pravac autoričine umješnosti bez „nasilnog“ modernizma. Piše: Zoran Hercigonja

42


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

MOTIV CVIJEĆA EVICE KRALJIĆ

 [ESEJ] Ponekad slika zanese pjesnika, a ponekad riječ začara slikara, pokrene lavu nadahnuća koja rezultira novim umjetničkim djelom, koja na izvoru ljepote stvori novu ljepotu. Tako je novogradiški slikar Tomislav Petranović Rvat na stihove Evice Kraljić napravio slikarsku mapu „U dugim kosama vjetra“ u kojoj se nalazi dvanaest slika sa stihovima Evice Kraljić, a koja će biti izložena u Domu kulture Nove Gradiške. O mapi slikara i pjesnikinje će se tek pisati pa ih prepuštam zadivljenim očima posjetitelja izložbe i stručnom mišljenju likovnih kritičara. U ovom članku želim predstaviti Evicu Kraljić kao umjetnicu čiji se senzibilitet ne ograničava na jedan umjetnički medij. Ona piše i slika. Ostvarila je niz zbirki poezije i sudjelovala na mnogim izložbama Književno – likovnog društva Rešetari u Našicama, Valpovu, Beču… a s udrugom Duga sudjelovala je na nekoliko izložbi u novogradiškoj crkvi Sv. Terezije Avilske sa slikama sakralnog motiva. Slučajno ili promišljeno, motivi njenih slika su jasno definirani i ponavljaju se u raznim varijacijama Uglavnom slika ono najljepše što je umom tvorca stvoreno. Cvijeće. Ono krhko, prekrasno, lomljivo cvijeće koje nas istovremeno usrećuje ljepotom i rastužuje neminovnom prolaznošću. Ono cvijeće koje nam šalje duboku životnu poruku da ništa vječno nije, da ništa naše nije, a sve nam je dano na uživanje, ako želimo i znamo uloviti trenutak. Slikarica Evica Kraljić ga zna uloviti linijom i bojom. Pjesnikinja Evica Kraljić ne piše o cvijeću, a ipak su njene pjesme i njezine slike usko povezane onim tananim nitima osjetljive duše naklonjene ljepoti. I slike i pjesme niknule su iz istog izvora u kojem svaka kap nosi svoju vrijednost. Njezine su pjesme kratke kao svježina cvijeta, nježne kao njegova lomnost, pune tihe blagosti i neprolazne ljepote pa njezinu poeziju možemo simbolizirati cvijetom. Cvijet govori u njenom slikarstvu, ljubav govori u njenim pjesmama. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet. Iako pjesnikinja u svojim pjesmama gotovo nikada ne spominje boju, ona je u svemu. Ona nosi emociju, skriva se u atmosferi pjesme i daje se bespoštedno. Sjetimo se. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet. Traži njegu i davanje. Traži nesebičnost i brižljivost. Bez toga vene i nestaje.

43


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Tako pjesnikinja pjeva: Ne zalijevaj mi srce Kapima Škrte nježnosti Ja želim Sve vrčeve Tvoje ljubavi Neka ni jedan ne ostane Sakriven /Škrta nježnost/ A slikarica slika rasplesano, radosno, ljubavlju zalijevano cvijeće. Cvijeće koje pjeva, cvijeće koje raste samo u vrtu zaljubljenog vrtlara, jer njezin je buket osjećaja raskošan, zreo, ne trpi površan, usputan pristup. On traži nježnost da bi mogao cvjetati, da bi paleta boja ostala svježa, nježna, puna profinjene elegancije, da bi linija slala poruku razigranosti i sreće.

44


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Neke su slike Evice Kraljić čisti snovi. Cvijeće uronjeno u ljubičastu boju šalje poruku sna. Netko je nekome ubrao ovu kiticu poljskoga cvijeća, zamotao ga u ljubičaste snove i poslao mu čežnju. Naša pjesnikinja pjeva: Ne uzimaj čežnji Tajnu nadahnuća Riječ lomljivu Ostavi bolu Znatiželjom srca Oslikaj Ljubav /Oslikaj ljubav/

Tako se slika ljubav. Ona ponekad treba poticaj. Izgubi se na trenutak u klopkama života i čovjek se odjednom osjeti sam, bespomoćan, izgubljenih iluzija. Pjesnikinja mu šalje poruku ohrabrenja. Ma kakva bila istina, ma kakve se teške magle spustile nad njegovo jutro, ne smije klonuti. Mora snagom volje pronaći pupoljke svog izgubljenog sna.

45


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Mislima razori Istinu Pogledom zagrli Maglovito jutro Možda u njemu Pronađeš Pupoljak Svog Izgubljenog Sna /Pupoljak izgubljenog sna/ I pogledajte kako su moćni i lijepi ti pupoljci, koliko samo životne snage ima u njihovim skladno zaokruženim glavicama, u čvrstim stapkama, u bogatim naslagama njihovih boja. Čini se da sam život kola njihovim sokovima.

46


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

A kada ljubav umire, jer i to se u životu čovjeka jednom mora desiti, pjesnikinja i slikarica ima empatiju i za taj dio ljudske sudbine pa pjeva: Rastrgane misli Vuku se prostranstvom Iznikla tuga Procvjetava Mokrina noći Zamagljuje drhtaj srca Osama duše Jenjava u ptičjem poju /Osama duše/ Boje sada gasnu, nekada živa boja žutoga Sunca postaje prljava, a teška, siva podloga naglašava lagano umiranje. U tom žutom cvijeću može se samo naslutiti njegova nekadašnja vedrina, ono nosi tragove boljih dana, ali polako nestaje, baš kao što nestaje izgubljena ljubav.

47


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Ponekad cvijet uroni u pejzaž, izbačen maglovito u prvi plan. Ponovno se budi čežnja. Misli blude daljinom. Neke daleke, rasplinute vode privlače čežnju. Pjesnikinja pjeva. Slikarica slika. Boje se razlijevaju srcem. Tužna jutra U nedogled sviću. Tužne riječi Vjetar raznosi. Buketi uvelih ruža Spavaju u pismima. Ti si tako dalek. /Buketi uvelih ruža/

I zalazak Sunca gleda se kroz stilizirano cvijeće. Slika je čista, urađena metodom kontrasta. Sunce je dalo boju okolišu, a samo je ostalo bez boje. I ljubav koja se daje obasjava sve oko sebe.

48


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Kucaju Noći Na prozorska okna Sjetno srce Ne može spavati Umij me roso Kapljama svojim Ne mrsi mi vjetre Umorne Misli /Sjetno srce/

Ljubav čovjeka prema čovjeku nemjerljiva je vrijednost, a ljubav čovjeka vjernika prema svome tvorcu ogledava se prvenstveno u zahvalnosti. Možemo biti zahvalni na samom životu koji nam je darovan, na ljepoti svijeta koji nas okružuje, pa i na umjetničkom daru kojim nas je darivao. Evica Kraljić je zahvalna na svoj ljepoti koju dodiruje svojom umjetnošću pa joj ni sakralni motivi nisu strani. Ona slika razapetog Krista. Stilizira njegovu figuru na križu. Bijela figura na tamnoj konturi križa. I cvijeće u podnožju. Jer cvijeće je ljubav. Cvijećem nas dočekuju i ispraćaju s ovoga Svijeta. Evica Kraljić daruje ljubav.

49


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Na drugoj slici s istim motivom, slikarica uranja sliku u dubinu svog srca. Crvenog, ranjenog srca koje u svoju jezgru prima i Krista i njegov križ i križ svakog čovjeka koji pati. Raspršuju se latice cvijeća i čini se da putuju u neku novu dimenziju, u neki novi početak. Sve misli večeras Tebi darujem Kapima čežnje Srce ti Rosim Trnoviti Put K tvome srcu Tražim /Trnoviti put/

50


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

Uz ovu upečatljivu sliku, slobodnim osjećajem bliskosti, vezujem ovu pjesnikinjinu pjesmu: Neću buđenja U kojima te nema Čak i snovi Tad su daleki Jer Srce je ispunjeno Ljepotom življenja Svaki trenutak Kad ploviš mi U mislima U srcu. /Kad ploviš mi u mislima /Piše: Marija Juračić, prof.

51


REFLEKSIJE – revija za likovne umjetnosti

 BROJ 1 /2018.

ISSN 2623-7792

52


Millions discover their favorite reads on issuu every month.

Give your content the digital home it deserves. Get it to any device in seconds.