__MAIN_TEXT__

Page 3

Riječ urednika

»Kraljica grijeha« Boris V, urednik Oholost je zaborav Božje providnosti, ljubavi i milosti.

U korijenu mnogih, ako ne i svih patnji čovječanstva stoje poroci koje kršćansko iskustvo prepoznaje kao glavne grijehe: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Njihovo zajedničko ime nije slučajno: glavni su, jer se iz njih rađaju drugi grijesi i jer su uvijek spremni nasrnuti i pokoravati čak i najsvetije. Nije slučajan ni njihov redoslijed. To da je oholost prva na listi grijeha kazuje nam da je ona prvi i najopasniji izvor svakog drugog grijeha. Zato ju se naziva i kraljicom svih grijeha. Hvaliti se svojim stvarnim ili umišljenim povlasticama, držati se velikim i važnim pred drugima, živjeti raskošno i bahato, znati sve i svakoga, samo su neka od lica oholosti koje svakodnevno susrećemo. Ohol se čovjek hrani željom da bude brzo i preko drugih zadovoljen u svim svojim potrebama. On sve radi s ciljem da ga se prepozna, javno prizna i pred svima afirmira.

ćaju čovjeka od Boga, grijeh oholosti stavlja ga u samo suparništvo s njim: biti kao Bog, ali bez Boga. Oholost je, dakle, zaborav Boga kao stvoritelja i spasitelja, kao iskona i uvira ljudskog življenja. Ona je zaborav Božje providnosti, ljubavi i milosti. Oholost priječi zahvalnost, pa sve što čovjek jest i ima ona određuje kao plod njegovih »deset prstiju«. Oholost je univerzalna. Oholih ima među bogatima i siromašnima, zdravima i bolesnima, mladima i starima, učenima i onima koji to nisu. Oholih zna biti u gradovima i selima, u obitelji i među prijateljima, na poslu i u školi. Oholih se nađe i s obje strane crkvenog oltara. Oholost susrećemo svagdje, u svim kutovima ljudske egzistencije, jer od njezine napasti nitko nije oslobođen. Zato čovjek za sebe teško može reći da nije ohol, a da se tu ne radi više o nepoznavanju sebe nego o istini.

No, to je samo površina manifestiranja oholosti. U svojoj dubini ona je stav da sve dobro koje čovjek čini proizlazi iz njegovih zasluga i da se zato time mora ponositi i hvaliti te sebe doživljavati boljim i vrijednijim od drugih. Zato ohol čovjek ne cijeni poslušnost kad zahtjevi nisu u skladu s njegovom voljom i željama, zato ne prihvaća savjete drugih i mudrijih nego se uzda samo u svoje procjene. Za oholog čovjeka ne postoji temeljna jednakost svih ljudi u njihovu dostojanstvu ni vrijednost stvorenog svijeta. Ohol čovjek postaje protagonist drskosti, taštine, umišljenosti, obijesti, častohleplja, korupcije, bestidnosti, nestrpljivosti, svađe, razdora, licemjerja, egoizma te mnogih drugih zala čiji je konačni popis nemoguće sastaviti.

Oholost srca, usta i djela stalna je i trajna kušnja. Posljedice oholosti, združene s ljudskom skučenosti, rastu sa stupnjem moći i časti oholih osoba. Oholost zato rastužuje mnoge zajednice i kida mnoga zajedništva. Čovjek na osobnoj razini jako lako prepoznaje oholost u drugome, buni se protiv nje i oštro je osuđuje. No, na javnoj razini često ostaje paraliziran. Dijelom zbog osobne uronjenosti u oholost, a dijelom i zbog društvene ohole strukture koja ne dopušta stvari nazivati njihovim pravim imenom. Tome pridonosi i težina razlikovanja djela oholosti i djela ljubavi, jer se motivi mogu lako sakriti. Tako i ljubav i oholost znaju nahraniti gladnoga, ali ljubav to čini na slavu Božju, dok oholost proslavlja jedno ljudsko ja.

Ako zagrabimo još dublje, onda oholost upoznajemo kao čovjekovu tajnu želju da bude kao Bog, da drsko zauzme njegovo mjesto i da svoje ja pretpostavi svemu i izloži javnom klanjanju. Prema tome, dok drugi grijesi udaljuju i odvra-

Jedini pravi lijek protiv oholosti duhovnost pronalazi u osobnom preuzimanju Kristova stava poniznosti srca, usta i djela. Neka nam bogata promišljanja ovoga broja Vjesnika na tom putu budu korisna.  svibanj 2014. | VJESNIK | 469 |

1

Profile for zoran antolovic

Vjesnik 5 2014  

DJOS

Vjesnik 5 2014  

DJOS

Profile for zoka123
Advertisement