opis dostojan, da se njime i on ovdje ovjekovječi. On piše: Velečasni gosp. župniče! Ne mogu odoljeti da vam ne javim kako su ovdje naši hrabri junaci sproveli uskrsne blagdane. Već 20 mjeseci kako se naša braća brane i bore sa mnogo jačim neprijateljem. Evo sada već i drugi Uskrs što ga naši hrabri vojnici dočekaše na bojnom polju, ne mogući doći u hram božji da se zahvale svemogućem gosp. Bogu. Prva tuga se svalila na srce svakomu čestitomu kršćaninu na veliki petak, kada svaki kod kuće rado polazi u hram božji, te tužnim srcem stupi pred oltar hrama božjega i sa suznim okom porosi obraze, misleći na dragog nam Spasitelja, koji je za nas griješnike podnio gorke muke, te najkašnje sa svojim ranama umirući na križu raspet gledajuć u lice svoje razcviljene majke Marije. Ipak naša hrabra katolička braća sjetila se toga tužnog dana te ne imajuć crkve na bojnom polju, a da učinimo našu kršćansku dužnost, da se spomenemo na preslatkog nam gosp. Isusa Krista iskopali su vjerni sinovi gosp. Boga grob u zemlji, kojemu su na čelu usadili drveni križ, a uz njega u iskopanoj zemlji položili sliku slatkog Isusa, sakupivši se oko groba u kojem je pokraj slike gorila lojna svijeća, kleknuše hrabri junaci, te gledajuć sliku božanskog Spasitelja jednoglasno stadoše se moliti gosp. Bogu. Mnogo toplih suza proliše ona mršava i blieda lica naše hrabre braće, misleći svaki na Isusa Krista na ono slatko presveto Srce, koje je toliko ljubilo ljude, koje je u svakojakim mukama prestalo kucati u grudima umirućeg na križu raspetog božanskog Spasitelja. Dakle i ja slijedeći onu braću na grobu Spasitelja, skrušeno moleći se gosp. Bogu upirući suzne oči u nebo, te u sliku slatkog Spasitelja. Promišljajuć muke njegove, koje je ustrpljivo podnašao za nas, sa žalosnim srcem i suznim očima moleći se Svemogućemu, ne mogu da propustim, a da vam ne javim ovaj tužni ali sjajni čin ratujućih vojnika iz kojih se je ukazala žarka ljubav prema Bogu, koji žele, da očiste dušu svoju od svakog grijeha i prokletstva, te sa pokajnim srcem prihvativši molitve, a prezirajuć svaki grijeh stupaju pod okrilje gosp. našega Isusa Krista. Tako dobri Živko, tako mnogi drugi! Pošto nije svagdje prilike, da si dobar vojnik može nabaviti nov škapular ili škapularsku medaljicu, krunicu i molitvenik zato ponajviše pišu svojima, da im pošalju ove nabožne predmete, a roditelji im to šalju osobito knjižicu Presv. Srca Isusova. Kako je kader većine župljana bio u Velikom Varadinu polazile su žene i majke tamo često, te nosile same te nabožne predmete svojima, kad su ponovno trebali. I mislim, da su svi, koji su poginuli u službi za kralja i domovinu, poginuli i s Bogom izmireni i svoje vječno spasenje postigli. Župnik je svakom odpisao, koji se njemu iz rata javio i tako podržavao vez sa svojom duhovnom djecom i tom prigodom ulijevao u svakog pojedinog pouzdanje u Boga i odanje u nje3-4/2013.
govu volju. Iz ratišta su zaželili mnogi biti upisani u bratovštinu Presv. Srca Isusova, svete krunice i »vojsku Srca Isusova proti psovki«. Sa ratišta su mnogi slali darove za svete mise, osobito na čast P. S. I. njeki i za svoje pokojne roditelje. Rudolf Naglić, odlikovan je na talijanskoj fronti srebrnom kolajnom. I prvu novčanu nagradu spojenu s njom šalje kući majci, da izvrši njegov zavjet, te dade novac prvi za sv. mise, za njega pjevanu i tihu Bogu se nada sve zahvaljuje, njemu slavu najprije daje!
III. Župljani kod kuće za svoje u ratu Glasoviti o. Tonadini rekao je: tko moli za drugoga, ljubi ga. Ako ikad to su mogli i morali pokazati za ovoga rata svi oni, koji su koga svog u ratu imali. Molitva jest jedina pomoć, što ju mogu pružiti svojima oni, koji ostadoše kod kuće. Pa ako je glasoviti vojskovodja Hindenburg jednom zgodom izjavio, da oni na fronti najbolje ćute, kad se kod kuće puno moli Bogu, to je kud kamo više svaka dobra majka, žena, djeca morala revnije moliti kod kuće za onoga, koji im je iz sredine otišao u to grozno klanje, u krvavo kolo ljudskoga pokolja. I ako je molitva našem još u većini nabožnom narodu još svakdanjom potrebom i plemenitom navikom bila, to se je ona za rata još više osjetila i vršila. Molile su najviše majke, molile su i sve dobre žene, molila su i djeca, za svoje sinove, muževe, za roditelja dadu svoga, da im ga dobri Bog čuva i obrani. Tko bi mogao opisati majčinu ljubav za svoje dijete? Kakve mu ne će doprinijeti žrtve? Ozbiljnost je vremena bila uzrokom, da su i župljani kod kuće porasli u svojoj pobožnosti.To su pokazivali brojnijim stupanjem u bratovštine. Češće se je primalo sv. sakramente ispovijedi i pričesti uslijed mnogih obavljenih devetnica, te je u g. 1915. bio broj sv. pričesti u župi 20.117 do sada ne upamćen prem je toliki broj župljana bio odsutan. Osobito su rado obavljali župljani »veliku devetnicu Spasa« i mnogi ju namjenjivali za svoje u ratu ili u roblju. U ovo doba se sabirali darovi za vječne svete mise svakog prvog petka u mjesecu na čast Presv. Srcu Isusovu, a mnogi su darovi davani upravo nakanom za vojnike u ratu, da budu dionici tih sv. misa. Od početka 1915. do srpnja 1916. sabrano je bilo darova za 7 pjevanih vječnih misa. Provincijal kapucina u Rijeci zamolio je biskupe, da potaknu župnike i župljane za milodare za gradnju crkve »Naše Gospe Lurdske« na Rijeci. U svibnju 1916. držao je o tom župnik propovijed a župljani su doprinijeli svotu od 241 K 20 f, te je tako župa Bošnjaci postala utemeljiteljem te crkve, a prije toga su slali još brojnije darove za gradnju iste crkve. Markovački je kraj prvi sabrao prinosa i dao prikazivati pjevanu misu za mir. Za njim se poveli odma drugi krajevi sela, te sabrali prinosa za jednu, dvije pjevane mise prema veličini kraja, a namjenjivali za mir, za ljude na ratištu, za pokojne.
257