__MAIN_TEXT__

Page 3

Riječ urednika

Siromaštvo i bijeda Boris V, urednik Siromaštvo je ponajprije stav jednostavnosti ljudske osobe i vjerničkog duha otvorenoga prema Bogu i bližnjemu u kojem se prepoznaje Kristovo lice.

Svi znamo da papa Franjo sanja i želi »siromašnu Crkvu za siromašne« (Evangelii gaudium, 198). Ništa manje od svojih prethodnika. Uzeto površno ili doslovno, taj san i želja ne bi imali smisla. Što može učiniti jedna takva siromašna Crkva? Što bi bio sadržaj njezine diakonije i caritasa prema najpotrebnijima? Baš ništa! Siromašna Crkva, shvaćena kao Crkva koja živi u bijedi, ne bi mogla pomoći nikome, baš kao što nijedan siromašni poslodavac ne može pomoći nezaposlenima. U tom smislu siromašna Crkva je kontradiktorna fraza koja svoje mjesto nalazi u lamentiranju onih koju tu istu Crkvu ne razumiju polazeći od nje same. Papa Franjo u ovogodišnjoj korizmenoj poruci zaključuje: »Bijeda nije isto što i siromaštvo.« Hoće li i ovo biti medijski zapaženo?

Klement Aleksandrijski naučavao je nutarnji odmak i slobodu srca od bogatstva, ali ipak bez obveze života u bijedi. Prema njemu, i bogatstvo može biti dobro ako je podijeljeno, kao što i siromaštvo može biti zlo ako je prouzrokovano nebrigom i lijenošću. Na ovogodišnjem zagrebačkom TPT-u kardinal Vinko Puljić sažeo je bit spomenutog odmaka od materijalnih dobara: Ona su sredstvo, a ne cilj. Isto je puno ranije izrekao i sv. Augustin: Uti, non frui – Koristiti, ali ne uživati.

Možemo pretpostaviti još jednu posljedicu izjednačavanja siromaštva i bijede. Onaj tko želi siromašnu Crkvu, u doslovnom smislu riječi, u konačnici želi Crkvu koja bi morala zatvoriti svoje crkve, škole i bolnice; Crkvu koja bi bila ekonomski nemoćna ostvariti svoje duhovne i kulturne inicijative; Crkvu koja ne bi mogla navijestiti evanđelje i buditi nadu. Takva Crkva nestala bi posve iz javnog i društvenog života. Ljudi bi takvu Crkvu brzo zaboravili.

Crkva nije i ne treba biti još jedno humanitarno društvo uzajamne koristi. Ona treba biti pozorna prema siromašnoj braći jer u njima vidi i prepoznaje sliku Božju stvorenu i spašenu u Isusu Kristu i povlašteni dio Božjeg naroda. Mjera Kristove ljubavi prema svakom čovjeku treba biti mjera ljubavi njegove Crkve prema svima, osobito prema onima koji su u bijedi, koji su neprivilegirani, koji su potrebni susreta i spasenja, jer su oni pred Bogom povlašteni. Briga za siromašne zato uvijek treba podrazumijevati ljubav i povlaštenu duhovnu skrb (EG, 199-200).

No ako siromaštvo Crkve razumijevamo u cjelovitosti kršćanske vizije, ono postaje bitan izričaj naravi i poslanja Crkve. U tom pristupu siromaštvo nije sinonim za puko neposjedovanje materijalnoga. Ono je ponajprije stav jednostavnosti ljudske osobe i vjerničkog duha otvorenoga prema Bogu i bližnjemu u kojem se prepoznaje Kristovo lice. Zato je siromaštvo povlašteno mjesto ispravnog odnosa s Bogom. Biti kršćanski siromašan, znači ne staviti svoju nadu u ono što se ima ili nema; znači biti slobodan od onoga što se posjeduje ili ne posjeduje; znači ne vidjeti u materijalnome snagu radosti i spasenja.

Dakle, kršćansko viđenje siromaštva nije opcija neimanja pred imanjem, nego opcija slobode pred zarobljenosti materijalnim. Tek ta sloboda jamči pravednu i ispravnu upotrebu materijalnoga. Za čovjeka koji tako živi može se reći da je među onima koji ništa nemaju, a sve posjeduju (usp. 2Kor 6,10).

Želimo kratko ukazati na još dvije koordinate promišljanja o siromaštvu. Prva izvire iz istine da Bog želi spasenje svih ljudi (1Tim 2,4). Želi spasiti siromahe od njihove bijede, a bogataše od njihova ropstva. Crkva je zajednica svih njih! Drugo, zbog svog poslanja Crkva je trajno pozvana biti znakom i oruđem u borbi protiv svih izvora čovjekove bijede, prepoznajući u njima grijeh protiv Božjeg nauma o čovjeku. Prva godina pontifikata pape Franje to je providnosno pokazala.  ožujak 2014. | VJESNIK | 229 |

1

Profile for zoran antolovic

Vjesnik 3 2014  

Vjesnik 3 2014  

Profile for zoka123
Advertisement