može miješati i s ostalim začinima, kao što su komorač i kim. Origano ili mravinac Trajna biljka visoka do 6o cm s uspravnom i razgranatom stabljikom. Listići su jajoliki, zašiljeni, dugi do 4 cm i pri bazi se naglo suzuju u peteljku. Bijeli, svjetloružičasti ili grimizno crveni cvjetovi složeni su u klasiče koji zajedno čine metličaste cvatove, a razvijaju se od lipnja do rujna. Cijela biljka ima ugodan aromatičan miris od eteričnog ulja. Raste po suhim livadama i svjetlijim šumama, kraj putova i plotova, voli i hranjivo vapnenasto tlo. Po obliku cvatova može znatno varirati. Kao ljekovita i začinska biljka poznat još u antičko doba. Najviše se koriste osušeni i razmrvljeni listići i vrškovi biljke u cvatu. Čest začin u mediteranskoj kuhinji koji svojim mirodijskim djelovanjem podsjeća na mažuran i majčinu dušicu, slično se i upotrebljava. Naziv potječe od grčke riječi „radost planina“, jer upravo u planinama uspijeva. Naročito je prikladan za sva vrsta jela od rajčice, te sada i pizza. Poboljšava okus raznih pečenja, salata (npr. od pečene paprike uz pečeno meso), masnog svinjskog mesa te juha od graška i graha, i umaka (npr.: umak od tikvica i rajčica uz kuhano meso ili tijesto). Osogriz (osoguz, bresina, kameni vrijesak) Srodna biljka čubru, gusti i razgranat grm. Služi kao začin, kao i čubar. Pelin divlji (crni pelin, crnobilj, komonika, komoljika, metljika, osijenac) Grci su pelin dodavali vinu kao mirisni dodatak, a Rimljani su njime utažili žeđ atletičara. Smatralo se da napitak od pelina okrepljuje. Germani i Kelti opasivali su se za solsticijskih svečanosti stabljikama običnog pelina kako bi se zaštitili od bolesti i križima. Domaćice se u 18. stoljeću
upotrebljavale obični pelin isto toliko koliko danas upotrebljavaju peršin. Pelin služi kao začin za guščje i pačje pečenje te pečenje od divlje svinje, prženu jegulju, teleću koljenicu, guščju i svinjsku mast. Nekad se od njega radila gorka rakija. U Apokalipsi, Pelin je ime zvijezde koja je gorjela poput baklje, a povijesno simbolizira babilonskog kralja koji će opustošiti Izrael, dok proročki simbolizira Sotonu. Ruj (rujika, grozdasti ruj, sumak, šmak, rujevina, jelenji rog) Nezreli marinirani plodovi nekad su služili kao začin ribljim jelima. Rutvica (rutica, ruta, ruda, petoprstica, sedef) Rutvica je trajna biljka drvenastog korijena iz kojeg izbija prizemni i razgranati dio stabljike koji se nastavlja u uspravnim ograncima, često dugim do jednog metra. Listovi su duguljasti, neparno perasti, s obostrano iscijepanim listićima, žućkastozeleni, dvospolni i pravilni cvjetovi smješteni su u paštitcima u gornjem dijelu stabljike. Plod je tobolac. Cvate u lipnju do srpnja. Cijela biljka ima intenzivan miris koji potječe od lako hlapljivih ulja iz žlijezda smještenih u zeljaste dijelove biljke, a okus joj je mirodijski. Raste na siromašnom tlu, na kamenjarima, ali se također uspješno uzgaja u vrtovima i na poljima. Listove sabiremo prije cvatnje, a cijelu biljku u vrijeme cvatnje i sušimo na toplom i zračnom mjestu, u hladu. Suha biljka se pohranjuje u hermetički zatvorenu posudu. Iz svježih listova cijeđenjem se dobiva sok. Od najstarijih vremena služila je kao ljekovita biljka i začin. Njezinu upotrebu spominju pisci starog vijeka: Teofras, Plutarh, Dioskorid, Galen, Plinije..... Starim Egipćanima, Grcima i Rimljanima služila je kao omiljena i cijenjena mirodija, kao sveta biljka i začin. Rutvica je služila kao stalan začin za moretum, glavno pučko jelo
8