Nedeljko Dragić: Majstor linije “Čovjek valjda anticipira neke stvari unaprijed. Midhat Ajanović piše, a mislim da je to dobro zapazio, da su Idu dani danas aktualniji nego nekada. I onda sam ja to radio nekako na osjećaj, jer sam odrastao u komunizmu. I prihvatio sam ono što je pozitivno, jer komunizam, pričaju i internacionalizam, voli sve ljude. Rođen sam kao proleter i umrijet ću kao proleter i nekako držim tu stranu, za tog prosječnog čovjeka. To mi je uvijek bio stil u karikaturi. S tih pozicija sam radio i tu ne možete fulati nikad. Čim postoji vlast u odnosu na ljude, ništa ne može biti idealno. Tu će uvijek biti promašaja, bez obzira kakav sistem bio. Čim netko ima moć, ima poluge vlasti u rukama i nema više idealnog.” “Moj tipičan čovjek uglavnom je pomiren s time. Pomiren je i trpi moć. To je i u stripu Tupko, on se isto može shvatiti kao politička satira. Okvir je pojam toga da vas je netko zgurao, skockao. U tom svijetu Tupko ima okvire i oni ga sputavaju. Ali kad nema okvir, onda mu taj okvir fali. To je filozofija sirotinje. Mislim da su to vječne priče. Uvijek ima štofa.” “Pričate priču i ono što vidite. To ja uvijek kažem. Ima samo jedna priča, a pričam o životu koji me okružuje. To za svaki moj film možete reći. Tup-tup je recimo čovjek koji se buni, Idu dani je čovjek koji trpi, a onaj Diogen je čovjek koji traži nešto, lunja, traži sreću.” “Sve ima svoj rok trajanja, to je neminovno. Tko ne shvaća da je vrijeme najvažniji faktor u svemu i da sve prolazi, to već imate od Preradovića valjda u svakom šlageru, da je sve prolazno, to je tako, činjenica jedna. I sve ima svoje vrijeme. Ja recimo volim pričati, malo se pravim i lud nekad. Uvijek sam tvrdio da je dramaturgija isto što i život, prepisan, to nitko nije izmislio. Ni Shakespeare, ni Lessing, ni stari grčki pisci. Rodiš se i crkneš. Imaš razvoj, kulminaciju. To je sve tako jednostavno. Ja to pretvorim u liniju, u vizualnu dramaturgiju.” “Važan je duh Zagrebačke škole koji je ona donijela. Sve što se crta je zaustavljeno kretanje, u suštini. Sada me smeta što Amerika previše učestvuje u svemu. Nije baš tako bilo, nismo svi baš u to gledali. Ovi stariji možda i jesu, ali je činjenica da je u Zagrebu propao Disneyev stil, gdje je bio najjači u Europi, jer je Neugebauer bolje crtao od Disneyevih crtača. On je savršeno to radio i to je bilo etablirano u Zagrebu.” “Ostali smo amateri u proizvodnji. Znali smo profesionalno kako se radi. Mi samostalni, nismo bili na plaći, a ovi u uslužnim djelatnostima animiranog filma, kopisti, koloristi i činovnici, oni su bili na plaći. Mi, kako nam puhne. William Hanna me pitao: Koliko vi imate novaca kad ste došli do Hollywooda? Ja mu kažem: 500 dolara, to je moja plaća. Toliko prosječno zaradim mjesečno. A on meni onako pristojno kaže: Tu bi mogli puno više. Rekao je on neku cifru. Žena koja je prevodila naš razgovor nije htjela psovku prevesti, a ja kažem: Reci gospodinu da ja svog direktora (u Zagreb filmu) mogu svaki dan poslati u tri p**** materine. A to vam vrijedi 5-6 hiljada dolara mjesečno, to je poanta. On se nasmijao. Meni vrijedi to što im mogu majku opsovati svaki dan. I ništa mi ne mogu.” (Odlomci iz intervjua “Čovjek i linija”, Oris, br. 88, 2014.)
183