Issuu on Google+


Marko Tokić

Kvadratni Alfabet

Zigo Rijeka, 2005.


Kvadratni alfabet

A. Misao indonezije (prvo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 B. Dubrovačke divlje naranče (drugo godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 G. Mučnina (treće godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 D. Protjecanje… usud (četvrto godišnje doba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 Osvrt baš kratki (Ankica Čakardić)

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263

Bilješka o autoru (ili nešto u tom smislu) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .267


A. MISAO INDONEZIJE prvo godišnje doba

A. a. Sve nije počelo zbog jednog jutra. Počelo je s Velikim praskom. Od samog početka neka je mrlja nešto htjela… Što je htjela? Zašto je nešto htjela? Koja mrlja? – Uvijek nešto hoće. Prema današnjim znanstvenicima pojam svemira obuhvaća sveukupnost materije. Vrijeme? Nisu sigurni. Ne razmišljajući dovoljno duboko o tim pitanjima, početak Svega jednostavno su nazvali Veliki prasak. Iz tog praska, prema njima, rođen je sustav najveći od svih – nebeski! U svakom slučaju nešto je nastalo. Bez obzira na nezamislivu veličinu rođene mase, tad još uvijek nije postojalo pitanje, nije bilo onoga koji bi se pitao, i nije bilo…, a svega je bilo – možda najviše metafizike. Rođeno, bivalo je u Tišini. Vjerojatno bi sve i dalje bivalo u Tišini, u tajni beskonačne obuhvatljivosti sveukupne materije – labirint vječnosti – i možda bi… ma tko će znati čega sve ne bi bilo da nije naše Sunce u jednoj od mnogih galaksija oformilo sustav s plavom planetom. Znanstvenici kažu da na zvijezdama poput našega Sunca može proći i milijardu godina, a da se ne dogode neke značajnije karakterne promjene (kao da je s ljudima drukčije!?). Na plavoj planeti, inače trećoj od Sunca, već je početkom paleozoika formiran cjelovit kontinent – Gondwana. Taj se kontinent s vremenom raspao na par većih dijelova koje danas prepoznajemo prema imenima različitih vrijednosnih značenja. Primjerice, Afrika je (jedan od odvojenih dije9


lova Gondwane) poznata po kojekakvim ljudskim nedaćama: siromaštvo, glad, gospodarska nerazvijenost... S druge strane, Sjeverna Amerika po značenjskom karakteru stoji u potpunoj suprotnosti naspram Africi. Danas još uvijek katkad američke mame, ali i europske, maloj djeci objašnjavaju da u Africi žive divlji ljudi, što naliče praljudima, u primitivnim plemenima. Tako u njih pobuđuju osjećaj egzotike kada je u pitanju Afrika, tj. kolijevka čovječanstva na trećem planetu od Sunca, nazvanom Zemlja. Riječ čovjek po podrijetlu znači 'pripadnik plemena', odnosno 'član zajednice'. Kako je čovjek nastao, ovdje nije zanimljivo pitanje: danas rijetko tko snuje Darwinove snove istine, a možda je to i bolje za nas (naravno, danas rijetko tko snuje ikakve istine uopće)! Ne znamo točno ni kako ni zašto je nastao. Međutim, današnja znanost ima što reći o tome. Uglavnom će svi današnji znanstvenici potvrditi da je Homo sapiens već krajem zadnjeg ledenoga doba posvuda zavladao – Homo sapiens pripada istoj vrsti kao i današnji čovjek. Čim se ta vrsta izdiferencirala, tvrde oni, čovjek je vrlo brzo potisnuo stare oblike porodice te se proširio po čitavom Starome svijetu. Pritom je ostavio za sobom mnoštvo tragova. Čovjek je po svojoj prirodi takav da mora za sobom ostavljati sebi specifične tragove. Mi želimo misliti da su to tragovi kulture, a današnji znanstvenici, zanimljivo, kulturu objašnjavaju razvijenošću mozgovnog kapaciteta. Za čovjeka je, tako sudeći, bio odlučan veliki mozgovni kapacitet, budući da je čovjek biološki (tj. tjelesno) bio relativno slabo opremljen – slabije od ostalih životinja! Tragovi koje bi za sobom ostavljao u prvom bi redu svjedočili o potrebama koje su nadilazile tjelesne potrebe (između ostalog, pokapali bi pokojnike). Današnji znanstvenici s oduševljenjem govore o tima kao intelektualnim potrebama, naglašavajući, ponovno s oduševljenjem, da se to događalo već tada. U današnjim udžbenicima stoji podatak da kada je čovjekov mozgovni kapacitet prešao granicu između 700 i 800 kubičnih centimetara, to je bio trenutak kada je 10


čovjek stekao biološku osnovu za svjesno usredotočenje misli prema izgradnji predmeta sa smislenim ciljem: za oblikovanje pojma kao riječi, za apstraktno mišljenje i – možda najstrašnije od svega – za stvaralačko mišljenje. Također, smatra se da daljnje povećanje od oko 850 do 2000 kubičnih centimetara nije bitno utjecalo na vrijednost “intelekta”. Znanstvenici kažu i da se već oko 100000 godina nije zbila značajnija kvalitativna ili kvantitativna evolucija čovječjeg mozga. Ali, tko to može znati? I današnji su znanstvenici tek ljudi, iako oni to često zaboravljaju. Možda je daljnje povećanje mozgovnog kapaciteta u kubičnim centimetrima uzrokovalo snažnija maštanja? Danas se gotovo svi slažu oko toga da svemir ne postoji oduvijek – time pretpostavljaju njegov početak u vremenu. To je Veliki prasak, nakon kojeg se svemir počeo širiti, a njegovo širenje još uvijek traje. Ne slažu se svi o karakteristikama širenja svemira. Naime, ne slažu se oko mnogo čega – još se uvijek ništa ne zna. Moguće je da je svemir koji poznajemo tek megagalaktika, to jest podsistem većeg sistema. Puno toga ostaje nerazjašnjeno – sve je moguće. Platonov nam se Demijurg i dalje jednako tajnovito smješka. Ipak, rođena je misao pa će se za tim odgovorima tragati do besvijesti. Od toga se ne može pobjeći. Da, ovo je trebalo reći: kada je nastao svemir, tada još uvijek nije bilo ljudske misli, tada još uvijek nije postojalo ljudsko pitanje, nije bilo onoga koji bi se pitao. Već je rečeno da je tada Sve bivalo u Tišini. Pa tako, od onog trenutka kada se rodila ljudska misao, na nekom “divljem” kontinentu trećega planeta od Sunca, sve što je mirovalo milijardama godina u vječnosti Tišine podredilo se konačnosti ljudskog razloga, i misao je prevladala tišinu. Ljudsko – to je taj krivac poradi kojeg je nestalo Tišine, istinske metafizike. Ljudsko: ono što je zarobilo znanstvenike, naprosto su prigrabili ljudskost kao činjenicu. I istog se trenutka metafizička beskonačnost podredila ljudskoj konačnosti, rascjepkala se... 11


Ali osim ljudskog, van područja koje je dohvatljivo postojećoj ljudskosti, počelo se razotkrivati novo iskustvo, novo pitanje, neka nova misao, tu na Zemlji. Ta misao nije bila ljudska. Ali na početku nije ni posve neljudska. Tko proizvodi takvu misao? Neka nova vrsta, još uvijek biološki neodređena? Ne znamo. Takva bismo pitanja najradije prepustili današnjim znanstvenicima, ali, nažalost, ili nasreću, ova im vrsta nije vidljiva (niti će im biti tako skoro). No, bez obzira na današnju znanost, mi znamo jedno: ova vrsta i misli i postoji. Doduše, ne živi isto kao i čovjek, iako se naoko ne može razlikovati njezin način života od ljudskoga. Jedino po čemu se naizgled jedinke te vrste razlikuju od ljudi jest to što katkad postanu nevidljive. Na sekundu. Stoga smo ih prozvali utvarama. A zato što su sve jednom mislile da su ljudi, prozvali smo ih ljudskim utvarama. Te utvare puno misle, ali ne nužno i duboko. Vide stvari koje drugi ne vide. Na primjer, vide dušu prostora. Vjeruje se da je jedna od prvih ljudskih utvara bio Franz Kafka – a ako ne prva, nama sigurno najpoznatija. Nitko nikada nije ljepše od njega opisao dušu prostora. Zato se često kaže: “Ovi su hodnici kafkijanske naravi”. Svaka ljudska utvara može doprijeti do samoće. Ona ju priziva. Samoća ljudsku utvaru. Ljudska se utvara i rađa u samoći. A kada se “čovjek” preobrazi u utvaru, nebo se na trenutak prelomi. Preobrazba je bolna, i nije trenutna. Mnogima i nakon preobrazbe još uvijek nije jasno što se zapravo s njima dogodilo. Tako mnoge ljudske utvare još dugo nakon što su postale utvarama nisu spoznale da su utvare. Možda će i s ovom biti tako. Za sada još uvijek misli da je čovjek. Na prozor joj se zalijepila mrlja svjetlosti. Svaka utvara vidi mrlje svjetlosti. Zapravo je to ono najvažnije što ljudsku utvaru čini ljudskom utvarom: ona vidi mrlje svjetlosti. Vidi ih čak i onda ako se još nije preobrazila. Postoji duboko uvjerenje – naravno, ne u znanstvenim krugovima – da su te mrlje najvjerojatnije ostaci Velikog praska. 12


I tako, na prozoru ove utvare bila je zalijepljena elektromagnetska priroda (mrlja svjetlosti): mogla je gristi, jesti, škakljati, proždirati, spavati, nasmijavati! A sve je to znalo jako živcirati utvare. Ova se utvara još uvijek nije probudila, a odavna je svanulo. Ujedno, ova je ljudska utvara neki ovaj. Stoga, kada se je mrlja svjetlosti prišunjala na njegov prozor, nije se ništa čulo, samo se zalijepila. Dojam: mrlja zuri u knjigu nepoznatog autora odloženu na rubu radnog stola. Knjiga: i to je misao. A svaka misao prijeti! Ako bi tuđe misli – uglavnom su to knjige – bile jače od misli onoga koji ih čita, pojele bi ga. Tako je onaj koji čita uvijek u opasnosti. Tako nastaje životna priča, a mrlje svjetlosti i dalje će jednako titrati… Tog se kasnog prijepodneva probudio s mučninom u želucu. Prošla su beznadna dva dana od teškog mamurluka i još je uvijek bio depresivan. Nije bio u stanju drukčije opisati trenutačnost. Ni to jutro nije bilo onakvo kakvima bi se uvijek nadao. Bilo je prozirno vedro i jezovito hladno. Naime, bilo je na odmaku, a to nitko osim njega nije primjećivao – bar mu se tako činilo. I još, činilo mu se da su drugi odavno uronili u dubinu dana. Jedna se mrlja iz narančaste presijavala u plavu, tako je sve nakraju blistalo u sivilu. Najveća je od svih bila bijela. Sjala je kao pozadina svega. Vrzmanje u krevetu nije pomagalo. Na rubu stola je ležala knjiga nepoznatog autora poprilično snažnih misli. No, njemu se nije tako činilo. Svjetlo se s ulice preglasno javljalo, a hladan je znoj upozoravao na nešto. Teško se bilo probuditi s mučninom. Svrbjelo ga je tijekom noći. Katkad bi imao dodatnih problema s crijevima. Misao je okrutna, pomislio je i skuhao kavu. Naravno, prije toga je oprao zube iako mu se to nikad ne da. Zapackano ogledalo u kupaonici iznad umivaonika podsjećalo je na upravo blijedeću mučninu. Odvratan okus kalodonta i bolno grebanje stare četkice po zubnom mesu su mu osvježili pogled na jutro. Ponovno je dopušteno misli nanositi velike štete, razmišljao je kao čovjek. 13


Nikada se izjutra nije pitao o slobodi obojenih mrlja. Planirao je dan iako je mislio kako ovaj put nema snage čak ni ustati iz kreveta. Radio je brujao upaljen pa je upao u kolotečinu dana – to nije ni htio ni primjećivao! Bilo je prozirno vedro i izuzetno hladno, pa bi svakim jutrom iščekivao izvjesnu toplinu. O takvoj toplini nije ništa znao. Nije mogao ni znati dolazi li izvana, ni kakve je prirode, ni… a bilo je vedro i hladno. Mrlje su već bojale izvan dosega primjećivanja. Robovao je plitkoj misli – bar u ovo doba dana. U tridesetima: bio je mršav i poduže masne kose, ali ne dugačke. O njegovom izgledu drugi bi se jednako glasno složili: neugledan je! Zanimljivo u opisu njegova izgleda je poveći nos, ali tanak, i, što za sebe nikad nije pomislio, neuglednost. Ništa se nije pitao o svom izgledu. Mislio je suprotno od neuglednosti. No, tko bi to mogao znati? Sve u svemu koščat istočnjački profil: plave oči, ne previše mršav i spretan, a dok pljušti volio je nositi najveći kišobran na svijetu – tako je njegov kišobran doživjela trgovkinja iz njemu najbliže samoposluge. Tog se jutra odlučio za par važnih stvari koje će obaviti tijekom dana. Jedna je bila posjet staroj baki – njegovoj. Imala je oko sedamdeset godina i više, i još je mogla gatati. To bi mu puno značilo. A mislio je, petak je. Petak je dan za gatanje. I utorak, ali utorak nije bila vrijednost koja mu je trenutno značila. Već je prošlo podne pa će biti najbolje požuriti se s ispijanjem jutarnje kave, ne žureći se, razmišljao je. Ne dugo! I napokon, uputio se u grad. Trebao je kupiti drvene letvice. Plan je izraditi policu za knjige jer je u tom trenutku imao dosta knjiga koje nisu uživale svoje posebno mjesto. Nešto ih je kupio dok je studirao, a nešto svih godina poslije (mnoge od njih nikada nije pročitao). Ležale su u hrpicama po podu. Stoga je nužnost police visjela u zraku te sobe, a odlučio je sagraditi ju od letvica. I tako je prvim izlaskom iz stana osjetio, kao i svaki put dosad, početnu prozračnost hladnih cipela – obično se kasnije prepusti 14


automatizmu hoda, pa više ne obraća pažnju na trenutnost stopala. Ali taj dan nije davao automatizmu moć dovoljnu za vladati. Htio je osjetiti gospodara u sebi, po njemu na glupav, ali ne zna se iz kojeg razloga, i slikovit način. Novopečeni se gospodar radovao zbog pridobivenog carstva! (I stopala su bila sretna zbog iznenadno im posvećene pažnje!) To je bilo dovoljno čarolije da njegovim mozgom prevrije varivo besramnih misli. Misli su navirale bez ikakva reda i slobodne u naumima. Nisu spavale, biljke jesu. Puštao ih je neka zarobe tijelo. Ali kad bi vrenje postajalo nesavladivo umaknuo bi im povraćanjem ili nesvjesticom. Kora drveća je sjala tvrda, vlažna i crna. Da, hodao je... Hodao je ulicama glavnog grada važnošću usmjerenom stopalima i mentalnom usredotočenošću na žene. Svaka je mogla biti njegova. To je bilo zbog ponosa stopala. A malo poslije, shvatio je, više ne vlada. Snijeg se otopio prije više od par tjedana. Zemlja je još uvijek bila mokra, a asfalt suh. Misleći na žene koje su mu pristizale ususret – neke žurno, neke sa smiješkom lepršavo – ponovno je zahuktao automatizam što ga godinama proganja. Nakraju mu se pak prepustio bez prevelike analize, samo je mekano hodao. Osjećaj tupila je nestajao zrakom. Zabljesnula je jedna velika svijetla mrlja i to ga je na trenutak zaslijepilo. Sunce je ipak sjalo (zimski), svjetlost je zebla. Zašto se ne bi otvorila rupa u vremenu kao ulazak u potprostor – pitao se jer je u tom trenutku iznenada ugrizao želju da otputuje do stare Grčke. Tamo su se rodile prve velike snage Zapadne kulture, mislio je, veliki filozofi, odgajatelji, stvaratelji i krotitelji misli; rodila se Ideja, ali prije svega – misao. Mislio je nesigurno. Zagledao se u drvored jablana ulijevajući u njih duše antičkih skulptura. Iako mu se gadila svaka sljedeća misao, grebao je poput mačke ne bi li se još malo zadržao na istom mjestu. Nakraju se pustio, više nije imao snage. Puno je razmišljao prolazeći kroz bujicu vjerojatno postojećih trenutaka – od kojih su neki same egzistencije. Otiski15


vale bi se po asfaltu poput masnih mrlja u boji i zatim šepirile po nazeblom suncu. Nije ih još uvijek definirao, nazirale su se u izmaglici tek kao točke postojanja. S njima brzi sudari i padovi opjevani su kao brojalica za djecu, lagana ali nedokučena! Prolazeći pored i kroz ljude, otpuštajući tupilo, još ih uvijek nije doživljavao kao netko njima sasvim tuđi. Mislio je o njima kao čovjek. Bio je smušen i iznenađen zbog dana u koji je trebao uroniti po sudbinskom određenju, kao u iščekivanu pustolovinu; nije ga spremno dočekao, kao da je bio predodređen. Hodao je i otpuštao misli pa je zaboravio na mogućnost postojanja podražaja izvana. Zaboravljao je dobro poznavajući ugodnu samoću u prepunom gradu. Upravo je zbog toga odjednom moćan čuti glazbu gradske vreve i vidjeti slike prepune usklađenih boja. S unutrašnjim ušima i očima uspijeva stvarati apstrakcije od kojih ga hvata ugodna jeza. Postavljajući pitanja na koja ni ne pomišlja odgovore osvijetlio je ošamućenost. To su pitanja koja se postavljaju zbog samog upita. Svi bi odgovori bili suvišni. Prelijep dan, tako je odjednom pomislio X. X: još uvijek samo čovjek, jer još uvijek misli kao čovjek! Na trenutak se zamračilo. Teški je oblak prijetio sivom i tamnocrvenom napetošću. U brzini je i nestao. Moram je voljeti, mislio je koncentrirajući se na vlastite naredbe, volim zimu. To je jedino i mogao. Opet se razbijelilo, a atmosfera se nepravednog jutra, koju je takvom doživio još nekoliko sati prije kada se tek probudio, izgubila u prikriveno. Sada je sve bilo preoblikovano u jednu potpuno novu stvarnost od jutrošnje koje su gradili: radioemisija, patetična glazba za neuke robove plitke misli, pomamni miris jutarnje kave… Dan je bio prelijep u trenutku u kojem je gubio vezu s realnošću. Realnost – to je mislima vezujuća stvar za Dnevnik koji se svaku večer prikazuje u pola osam i Vijesti koje titraju punim satom frekvencijama lokalnih radija. Taj je trenutak to tako shvaćao. 16


Obojena ga je jeza podsjetila na sve njegove moći. Doživljavali su ga kao nekoga tko je u skladu sa svojim vremenom. Završio je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Makar ga je to pomalo mučilo, nije odugovlačio sa samopriznanjima o vlastitoj veličini. Nije ga opterećivala bolest zbog upaljenog ega. Još je uvijek znao dobro uživati golicajuću upalu. Prelazeći cestu nasilno protjeran iz unutrašnjosti mentalne apstrakcije, samouvjeren i strogo egoističan, na velikom raskršću preko zelenog vala, utopio se te se tako sudario sa sveprisutnom stvarnošću. Tup udarac je izazvao naglo osvješćenje. Protresao je glavom. Opet udarac, shvatio je, tup!…, a ona još uvijek mršava, zanosna i plaha. Bila je to njegova bivša djevojka. Upravo ju je takvu poželio nakon dugih godinu dana te ju je pozvao na čaj, iako nije znao ni za jedan kafić u blizini. Ali, nije ni trebao jer se već nazirao jedan. Brzo je reagirao, previše mehanički, pozvavši ju na čaj. Time je ostavio dojam smušenosti. A u trenutku poslije, kad je s Helenom već prešao cestu, prvi put uspijeva zamijetiti veliku arhitekturu historicizama, i pokoju secesiju. Za park preko puta nije znao upotrijebiti nijedan izraz sa sigurnošću. Ali pomislio je, geometrija, što ga je ponovno učinilo egoističnim. Ugledao je i vodoskok koji ga je bacao u očaj jer je prebrzo djelovao na njegovo neuravnoteženo mentalno stanje; i svraku i oblak. No, ipak je to bilo samo ono što dolazi izvana i lijepi se za brbljatorski unutrašnji organ kao usputna, ali korisna informacija – tako je mislio. Još se samo na trenutak zagledao prema vodoskoku i ne shvaćajući, ipak je još uvijek bila zima. Važno je bilo što je jednom volio tu glupu Helenu. U istom su trenutku, kad su ulazili u kafić, izlazila dvojica pijanaca pa su se morali neugodno gurati. Gotovo nasilno progurana, Helena je prva prošla kroz neobjašnjivo stvorenu ljudsku opnu. Stresla je blato s cipela lupkajući o pod X-u na stran način. Spretno joj je prišao upomoć i uljudno odnio, kako njezin, tako i 17


svoj kaput na vješalicu koja je stajala nelogično nasuprot ulazu. S brzoprolaznom teškoćom – mukotrpnom i uspavljujućom – prilagođavali su se zadimljenom interijeru koji nije odgovarao njihovom ukusu. Bar su se takvima pravili. Sve se doimalo kao uvučeno u oker bez spasa. Dobro su to procijenili te su odmah potom mirisali pare vrućeg čaja. Ona od kamilice, on od mente. Lagano su započinjali razgovor sa zamornom neizvjesnošću. Prisiljavao se je uskladiti svoju frekvenciju interesa njezinoj. Toliko se trudio da mu je bilo moguće osvijestiti taj napor u stvaranju poznate i prezrene komunikacije koji ga je napokon i odbio od nje prije godinu dana. Sve mu se činilo dobro poznatim, gotovo bi se nasmijao zbog ubitačne očiglednosti. No ovaj se put X potrudio dvostruko jače. Trudio se komunicirati na njezinoj interesnoj frekvenciji i trudio se da se ne primijeti kako se trudi, jer bi u protivnom bio razotkriven kao krivac! Ponovno mu se javila mučnina u želucu, i jedino što je bilo drukčije, razmišljao je o Jean-Paul Sartreovoj Mučnini, ne o svojoj vlastitoj. Iako je uočio, kad je malo bolje razmislio, da je nikad nije ni pročitao. Čudno, pomislio je. No, nije smio dalje k tome usmjeravati misli jer je Helena i dalje insistirala na pažnji. Bila je tu, blizu, preko puta. Razgovor se činio rijetkim – asocijacija na Mučninu je bila previše nasilna i jedva je se otarasio. Samo je jedno htio. Htio je da se smiju. Zaslužili su razumjeti se, mislio je, zbog posebnih nutrina. Jedino što se posebnost u njihovom slučaju otkrivala u svim mogućim različitostima pa se nisu pronalazili. Ali ipak? U tom bi trenutku sve dao za ljubičastu ležernost, a ona je odjednom pričala bez prestanka, k'o navijena. Oker sa zidova dosađivao je kao Ciganka koja prosi po kućama pa je odlučio ne truditi se više. U tom trenutku dogodilo se nešto što nije mogao niti zamisliti. Helena se uvukla u neraspletivu mrežu prevladavanja njegova prokletstva. Baš kada se on počeo povlačiti, kada je naočigled prestao poklanjati pažnju njezinim brbljarijama, ona je 18


u tom istom trenutku počela nadvladavati smrt njihove komunikacije koja je prijetila zbog tog njegovog poteza. Tada ga je zbunila misao o tome da je to isto možda oduvijek radila. Uvidio je, ona je krivac! Ali to više kao da nije bilo bitno. “Kad čovjek zna što voli, onda više ne voli.” Jessensky Lovio je njezin pogled, po zidu i šanku. Ulovio je točku njemu nasuprot u ravnini nosa. Pogled dva bunara, vlažan i molećiv. Ulovivši ga, pomislio je, to je krv, modra i bolna. Krv… – mislio je bez prestanka. Više ju nije želio. Ni pod koju cijenu! Uplašio se saznanja iznenadne nemoći zajedničkog provođenja vremena. Htio je da nestane. Ta nemoć. No, prije toga, morao se barem još iz pristojnosti uživljavati u gluposti koje su bombardirale njegovu koncentraciju. Bila je sretna, popravljala je zube, svake srijede odlazi na ples, dobila je posao u firmi koja joj po svemu odgovara, hoda s nekim novim tipom, nedavno je pobacila dijete. Shvatila je, voli kremšnite i sladoled kod Vinceka... Sve u svemu, nedostaje joj. I to je bilo ono što ga je toliko uplašilo da je na brzinu promijenio temu s pregleda životnih događanja na utrošeno vrijeme pa na obaveze. Uspio je nekako opravdati svoju odjednom očitovanu žurbu. To je bio trenutak opažanja sive i meke i uske, i sad već pomalo ofucane veste koju joj je nekoć davno poklonio. Nosila je i sivu – ali drugog tona – suknju koja joj je padala malo ispod koljena. Za nju je bilo prekasno reći kako ga još uvijek voli. A on? Bio je presretan. – X? – Reci – tiho je izustio ne pogledavši je. – Ma... htjela sam, nije važno – zacrvenjela se. Htjela je izreći nemoguće, kao nekada. X se igrao s računom dajući znak konobarici da dođe naplatiti. – Reci, što hoćeš? 19


Pogledao ju je. Nije se nazirala topla iskra. Hladan ju je pogled otrijeznio. – Ne igraj se s tim računom. Zašto si nervozan? – Nisam! Nije bio jako nervozan, a i napokon je stigla konobarica. Odmah je potom zaključio iznenadni susret i izlaskom iz kafića namjerno lupio nogama o pod kao da trese blato s cipela. Skužila je. Naljućena je otišla bez pozdrava. Koliko je bio pogođen zbog toga? Koliko se obazirao na protekli događaj umaranja? Je li volio pričati s njom? Koliko se uopće koncentrirao na nju? Helena, mislio je. Bez velikog H je helena, kao helenizam. O ne!, mislio je, ona je isto što i Grčka. Smijao se. I baš se tada volio više nego ikada. Znao je uživati u svojoj glupavosti koju bi spontano izustio, kao i u iznenadnoj slobodi od oker tiranije. To bi mu činilo dan sretnijim. Ništa drugo nije uspijevao nego ići dalje. Danja svjetlost i dalje je neumorno zebla. Htjela je izazvati njegovu smirenost, uplašiti njegov ego. Oblaci su se prevrtali svaki put u novi prepoznavajući oblik: konj, brod, lampa, Nika sa Samotrake. Nedovoljno sebe rasterećen, disao je nečujno kao drugi – i dalje mu je promicala bajka koju je trebalo preklopiti dlanom. Nastavio je hodajući prema ulici s trgovinom furnira, drvenih dasaka i letvica. Pratio je bijelu svjetlost. Žene su ga ponovno razgolićavale – njegovu masku – a u svojim mislima na jedan je drugi način i on njih. Skidao ih je: debele i mršave, plave i crvene, s madežima (kojih se grozio) i čistih puti, mirisne i neprimjetne – sve one koje su mu pristizale ususret. Nije si mogao pomoći! Opsjedale su ga! Znajući da ni s jednom nije htio raditi sve što je umišljao, ipak je to sve umišljao jer je takva misao u njemu stvarala postojanost. Biti čovjek – to je bila misao koja ga je opsjedala. A to je dopuštao jer ga je ta misao ujedno i ispražnjavala. Na smeđe obojenom nebu vijorila je ploha nabirući se u valove poput zastave. Nevidljiv zmaj, pomislio je. Znao je da je jedini koji 20


u tom trenutku vidi zmaja. Iz čudnog se razloga neshvatljivo posramio. Drugi su prolazili ispod veličanstvenog prizora u bliještećim ljudskim aurama i nisu ništa opažali. Zmaj!!! Velik i usamljen. Zanijemio je. Zmaj!!! Tužan šum bljeskao se o površinu plohe izazivajući nemir dalekog mora. To ga je rastuživalo. Ovaj je izmišljeni zmaj izgubio vlasnika. O tome je misleći uspio teškim korakom dalje. Nestašan se zmaj, ukočen na mjestu, raspao uvis. Baš kao i mačka koja se pred opasnošću nakostriješeno ukoči i izbezumi. Sitni kristali njegove utrobe u dodiru s vjetrom stvarali su zvukove, omamljujuće mistično. To se sve činilo poput bajke koja nije dio Usuda, a kad je doživiš osjetiš se tuđim bez ikakvog razloga. Stoga je X što brže pokušao zaboraviti odigrani prizor. Zadao si je novu misao. Ubrzao je korak: brzo, brže… Na kraju krajeva, pomislio je, takav se bljesak trenutka kao sekunda kazališne predstave može udomiti i u kamenčiću prema kojem upravo hodam. Ali to ga nije potaklo na razradbu neke nove scene. Nije on dovoljno volio kazalište, a negdje duboko u sebi priznao si je to. Rijetko bi se kad osvještavao kao redatelj. Pa eto, i u tom je trenutku preskočio istu spoznaju. On je pjesnički, prije nego redateljski, pritom pomislio kako se je dovoljno zamisliti u jednom pravcu i napustiti središnju misao, a da već tada neka druga – ostavljena u samoći – prevlada središnju i pokaže svoje čarobne moći. Već se umorio od hodanja, a još nije bio ni blizu ciljanoj trgovini. Gužva ga je u prometu sve više živcirala. Osim toga, ubijan je mišlju kako neprestano korača luđački nastavljajući put zadanoj trgovini. To ga je previše podsjećalo na njegov život, iako se radilo o nekom drugom cilju. I zato, odlučio je za trenutak skrenuti s puta. Tako je odlučio posjetiti obližnju galeriju jer se sjetio nedavnog postavljanja izložbe jednog njegovog prijatelja. Okrenuo se nalijevo pa nadesno. Crveni se auto brzo pojavljivao u naletu groma, ali prešao je cestu bez problema. U ušima mu je još uvijek odjekivala truba. Propustio je biciklistu, pitajući se zar mu nije 21


zima. Okrenuo se iza sebe i ugledao crnu mačku. Nije dopustio da mu prepriječi put. – Ššššiic! – glasno je ciknuo. Galerija je svanula u svoj punini bliješteće bjeline, izazvane umjetnim svjetlom. Crteži su bili jednostavno uramljeni, a format se činio neskladno uskim. Crne linije presijecale su jedna drugu čineći fragmentarne sisteme. Marginalno, mislio je, previše marginalno. Nije znao o čemu misliti, niti o čemu je mislio, a svejedno je mislima učestvovao, zajedno s crtežima prema kojima su mu misli i bile okrenute, u marginalnosti. Vjerojatno se sjetio značenja ornamenta i s tim je sve povezao. S gnušanjem je odmahnuo rukom i puhnuo dalje od sebe svaku sličnu misao. Htio je nestati poput onog zmaja od maloprije. Nestao je u sjećanjima… Nedostajala mu je njegova prva nastavnica iz likovnog odgoja koja je znala kako otvoriti vrata umjetnosti – i to samo za njega. Drugi nisu mogli proći kroz ista vrata. On kao da je imao tu moć, a ona je znala usmjeriti je. I kao da se sve poklopilo! Zvijezde su se smjestile na svoja mjesta i umirile zbog dobro učinjenog zadatka. Nedostajao mu je ugasitocrveni cilindar i frak, tada bi i sam mogao biti jedan od njezinih figura u temperi: uvod u metafizičko slikarstvo. Zapravo mu je sada nedostajalo prošlo vrijeme, osnovna škola, miješanje boja, likovna radionica. Sve to i još puno drugih sjećanja naviralo je X-u dok je prolazio praznom gradskom galerijom pored praznih crteža. Tek je na ulazu sjedila jedna studentica koja je čuvala prostor. Kada je, prisjećajući se mladosti, ujedno, primijetio tu prazninu, neke su se šarene mrlje uvukle kroz veliki prozor prazne galerije i zaustavile ga negdje na trećini puta kroz sjećanja. Krajičkom je oka za kraj tada još pogledao crteže u cjelini i krenuo teško uzdišući prema izlazu. Inspiriran izložbom nastavio je k trgovini daščica. Sjetio se imena nastavnice, Lidija… Mentalnu usredotočenost preusmjerio je sa žena na sreću. Taj se obrat činio logičnim. Sve je ukazivalo na tu logiku. Pitao se, 22


kako netko zna i može biti sretan. Novim mislima bivao je opasno proganjan. Bjelina ga je rastopila, zbog hladnoće se ukočio. Ne zbog vlastite nesreće već zbog sreće koja nije bila sreća, bez puno novih misli, kupio je sve potrebne daščice, i sedam daska, i zadovoljno se uputio doma. Praćen mirisom zaboravljenog zmaja – kao nedavno napuštene plohe – mirisao je ručak... Vratio se! O svemu je doživljenom pročavrljao s trgovkinjom koja ga često zna zezati zbog velikog kišobrana. Zapravo, nije puno govorio. Netko bi pomislio kako se sve dogodilo samo da bi dobio kilogram kruha! Ali nitko od njih ne zna pravu istinu u vezi njega i trgovkinje... oni su se voljeli, drugačijom ljubavi, a da još uvijek niti ona niti on nisu smjeli priznati... Kupio je kruh. Premoren – pa je pao! Nije zaspao, buljio je malo u strop. Potom je drvene letvice, namijenjene za policu za knjige, odložio na nevidljivo mjesto, iza radnog stola; nije ih raspakirao. Hladno, bilo je hladno… Na krevetu je nastavio čitati roman nepoznatog autora. Onaj koji je jutros stajao na rubu stola. U jednom se trenutku dobro koncentrirao, ali već trenutak poslije ne. Pa opet da, i ne. Ipak ga je neka prošla misao zaustavljala u razvojnom toku mentalne aktivnosti. Sartre! Sartre ga je... to je bila ona misao koja ga je ometala u čitanju. Hm? Sartre! Mučnina!… Osjećao se ispraznim. Bilo je preupitno svjetlo pod kojim je čitao, a ručak je lagano krčao utrobom. Još uvijek nije pročitao Mučninu. Helena više nije mogla postati moguć predmet razmišljanja. Odlučio je duboko promišljati ni o čemu posebnom, inspiriran filozofijom o kojoj ništa ne zna. Dogodilo se brzo. Jednostavno. Prisjetio se mentalne apstrakcije i trenutka prije prelaska zelenog vala, a put je k tobože dubokoj misli pronašao uveden tom apstrakcijom. Protrljao je nožne prste – prstom o prst – i počeo čitati neke stare zabilješke o Sartreovoj filozofiji koje je još kao mladić za sebe zapisao na predavanju u srednjoj školi. Zabilješke je našao u kutiji ispod stola u kojoj su odložene sve njegove stare uspomene: 23


1943. Gabriel Marcel lansirao je novu riječ – “egzistencijalizam”. Egzistencijalizam? – razmišljao je X. – K vragu, što je Sartre mislio pod tim? – dugo se pokušavao sjetiti svega što je nekoć znao o toj filozofiji. Bilo ga je sram što je toliko malo poznavao suvremenu filozofiju, a posebice je intenzivno osjećao onu staru krivnju što još uvijek nije pročitao Mučninu. Pa ipak je, barem kad je riječ o književnosti, najviše od svega volio egzistencijalističku prozu. Potom je mislima daleko odlutao i došao do neke čudne spoznaje... Zapravo, predao se plitkoj misli, a nije to odmah uvidio. – Baš me briga! – uskliknuo je u sebi nakon što se iživcirao zbog toga što nije poznavao tolike stvari. Jer, Sartre ga je podsjetio i na sve druge lijepe književnosti koje je dosada uvijek svečano odbijao čitati, a zbog čega je u ovom trenutku u sebi osjećao nepobjedivu prazninu. Ma koliko je samo učenja, svjetova, drukčijih iskustava propustio!, i to samo zato jer je uživao golicanje ega... Morao je uskliknuti, jedino ga je to uspjelo spasiti od neizdržljivog osjećaja ljudske nemoći: Baš me briga! Tako je pronašao novu misao života: Baš me briga! – Pa neka shvate već jednom da me baš briga! Za sve! – ljutio se na nepregledan svijet oko sebe, na silne knjige, na ljude, posebice na ljude. Sve mu je teže bilo podnositi ljudske postojanosti. Svi su mu se ljudi počeli jako gaditi, njihove zle misli, zlo izazvano njihovim nesretnostima – pa je i to bio razlog zašto je odlučio da ga baš briga za sve. Jedino mu baš nije bilo jasno kakve to veze ima sa Sartreom!? Vjerojatno nikakve, mislio je, pa je stoga nastavio čitati knjigu nepoznatog autora... Mislio je jednom misli za drugom te malo po malo uspijevao uloviti kontinuum sa stvarnošću koja se drsko nametala iz romana nepoznatog autora. Baš me briga – odzvanjalo mu je u ušima. Neka nezainteresiranost za sve, iako ne i nezainteresiranost naprosto. Ni sam još nije shvaćao o čemu je riječ kod toga da ga 24


nije briga. U tom trenutku X još uvijek nije znao prepoznati istinsku dubinu misli. Tada je još uvijek bio poput prosječnog čovjeka malo jače zaljubljenog u raskoš životnih iskušenja. To želi reći, ujedno, i da je bio povodljiv. U prvi bi mah prigrlio svaku misao koja bi mu se učinila dovoljno dubokom, bez da bolje o njoj razmisli. Išao je na osjećaj dubine, a ne na stvarnost dubine. Biti srčan, mislio je, to je najviša vrijednost. Tako se tu našla i misao o neimanju interesa. Srčano ju je prihvatio. Potom je još dugo sretan u sebi klicao: Baš me briga! Da se zbog novih spoznaja koje se temelje na dubokoj misli Baš me briga modulirao u novo biće, bilo mu je sasvim jasno. Postao je moderan, više nego prije sebeljubeći. Mislio je da je pametniji s tom novom mišlju koja kreira život bez interesa. Zapravo, prigrlio ju je jer je njome u potpunosti uspijevao biti nezainteresiran za ljude, biti otuđen od njih, samo još tada nije znao da je to zbog toga. Ni sam nije znao kako ali taj je dan zaboravio posjetiti baku. Zaborav je osvijestio osjetivši uvertiru utorka. Jer utorak je isto tako dan za gatanje kao i petak, a taj je sljedeći utorak postao vrjedniji od ovog petka koji mu je još jutros bio vrjedniji od tog utorka. Ali sad je kao nov netko mislio – baš me briga. Sljedeći dan, vozeći se tramvajem, na jednoj je od stanica ugledao Helenu. Vraćao se iz knjižnice. Uspio je pročitati roman nepoznatog autora pa se odlučio posuditi Mučninu. Taj je pothvat rezultirao neuspjehom zbog siromašnog opusa knjižnice, ali njega je ionako bilo baš briga. Zato što ga je bilo baš briga nije htio istu potražiti u nekoj drugoj knjižnici. Posudio je Tako je govorio Zaratustra. Helena je pričala s riđim čovjekom, ali ne, pozdravljala se od njega i zatim ušla u isti tramvaj. Nije mogla vidjeti X-a s mjesta na kojem se nalazila. Potrudio se odglumiti nekog tko bulji zamišljeno i odsutno u jednu točku samo da ga ne bi prepoznala. Taj mu je trik propao jer na svakoj novoj stanici mora provjeriti ulaze li kontrolori za pregled voznih karata ili ne. Koja slučajnost, 25


pomislio je, vidjeti je dva dana zaredom, a do jučer nije mogla biti ni zamišljena do oblika zaborava. Prišla mu je neiznenađena, čak naprotiv. Rekla je kako je imala predosjećaj da će ga uskoro ponovno sresti. – Jednostavno sam znala da ću te sresti. – Kako? – Znala sam. Gledao je u pod, pa u nju, pa u pod te je na kraju pogledao kroz prozor. Primijetila je Zaratustru u lijevoj ruci. Iznenadila se. – Nisi li je već pročitao par puta? Jesi, sigurna sam! Pravio se nezainteresiranim za njezin komentar. Usto, činio se zamišljenim, kao da je ne čuje. Ona je, dakako, insistirala na tomu da joj odgovori zašto ponovno želi čitati tu knjigu. Stvarno joj nije bilo jasno. X se nije znao izvući iz te, po njemu konfuzne, situacije. Na koncu je promrmljao: jesam. Ali tako da ju je pogledao, i više nije mogao skinuti pogled s njezina. – Ja te još uvijek volim – neizdržljivo je izustila. Vjetar je u tom trenutku kao dar s neba zagušujućim tonom priljubio golublje govno na staklo tramvajskog prozora. Prepao se crno-bijele fleke, a zapravo nije bila pravi razlog njegovom strahu. – Još te uvijek volim – nježno mu je ponovno saopćila, uporno ga dodirujući rukom po prsima i trbuhu. – Baš me briga! – hladnokrvno je uzviknuo i neprimjetno se izmaknuo. Nije se micala. Ostala je ukočena u istom položaju od prije sekunde i dugo ga gledala poznato mirišući (da je htio, X se mogao utopiti u tom mirisu i već tada zauvijek nestati). Nakon nekog vremena lagano je povukla ruke prema sebi, a na dlanovima je još uvijek osjećala mekoću njegova kaputa. Snažno ju je osjetila, pa je vršcima prstiju oproštajno sasvim nježno dotakla vlastite dlanove, kao da dira meku svilu. Međutim, u dlanove joj se pritom usjekao samo hladan trag nezainteresiranosti za sve. Hladnoća tog traga sada je, ujedno, dijelila nju od njega više nego ikada. Tada je 26


odmah shvatila koliko je nelagodnosti bljesnulo prema njoj iz izvora tog trenutka. Shvatila je i koliko X više nije onaj njezin X. – Pa ti si stvarno otišao k vragu! – zaprepastila se, i zbog sebe i zbog njega. – Baš me briga – ponovno joj je odvratio. – Molim? – Baš me briga – ovaj put je to izrekao sporije i gotovo slovkajući. Heleni nije moglo biti jasno zašto X ponavlja već treći put zaredom jednu te istu stvar kao neka budala. Ništa joj nije bilo jasno. Voljela ga je, iskreno, a ipak se najednom bojala i da možda nije tako. Htjela je – voljeti ga! Čvrsto se držao za šipku za pridržavanje i neumorno buljio u nedogled. Bio je u tom trenutku ponosan na svoju bezbrižnu misao. Naravno, ona je odmah naslutila neku novu igru njegovih misli te se vrlo glasno nasmijala. Njega je zaprepastio njezin smijeh. Znao je da ona sada misli da ga je skroz prokužila. Smetalo ga je to što je njezina reakcija možda primjerena. Možda je odista njegova nova misao života plitka i bez ikakve dublje vrijednosti? Time što je naslutila novinu u X-ovom životu, te što je to smatrala jadnim i glupim, sve je to bilo dovoljno da ju on u tom trenutku prezre. Ona se smijala njegovom Baš me briga. Njega je to bitno pogodilo. Više joj ništa ne mogu reći da popravim sramotnu situaciju, pomislio je. Zašto je stvarnost u kojoj obitavaju svi osim mene uvijek jača od mene, pitao se. Pitao se kako to da je ona baš sada morala i mogla razotkriti njegovu igru. Što je razotkrila? Ima li što za razotkriti? Na koncu, ako je glupo odista glupo, zašto je glupo biti glupim? Ništa nije shvaćao. Mislio je, pa ona je ta koja je uvijek gluplja, ona je ta koja nikako da shvati laž o sebi. Sve su to bila X-ova mučna pitanja koja su velikom brzinom, čim bi se pojavila, i nestajala. Još je uvijek uživao upalno golicanje ega. Ona je dakako tada odmah izašla na sljedećoj stanici i ovaj put otišavši bez pozdrava. 27


Tada je odmah primijetio da više ne zadržava smiješak na licu. Naprotiv, plakala je. Bilo mu je žao. Nije ga više bilo baš briga. Kako to? Htio je da ga bude baš briga. Morao je, a uz svu turobnost i hladnoću počelo je i kišiti. Treskajući se u škripavom i plavom tramvaju, tužnim je mislima dopustio nestajanje. Nije primjećivao gužvu ni staru gospođu koja se nezadovoljno – bahata – opire dodiru njegova tijela. To je bila tuga zbog sjete onih dana koje je proveo s njom u postelji. Helena… Volio je njeno toplo tijelo u hladna jutra, pa je zamijenio tu toplinu s onom koja se jutrima ne da. Naravno, mogao je znati i da ta toplina ne dolazi izvana, već da je to Helena! To je… sljubio je glavu na tramvajski prozor. Smočio je čelo. Mutna se kap rastopila po donjoj usnici pa ih je stisnuo. Zaboljelo ga je. Jako ih je stisnuo. Oblizao se jezikom i rukavom obrisao slinu. Uspravio se. Umirio se. Vozio se u gradskom tramvaju ulicama koje više nije prepoznavao. Sve je sličilo filmu, nimalo na prošlu realnost. Veliki jumbo-plakati uspijevali su ga inspirirati. Mislio je na crnobijelo i glazbu Billie Holiday. Više nije mislio na Helenu. Poruka s plakata nije bila duboka, ali slika je bila ta koja ga je inspirirala: čeznutljiv pogled u daljinu. Ta ga je slika zatim podsjetila kako je Helena i danas nosila istu onu vestu od jučer. Sjetio se Dubrovnika gdje joj je i kupio vestu. Dubrovnik. Vesta. Helena. Ponovno je mislio na Helenu. Daljina je ono što mu je nedostajalo – htio je biti daleko. Nije se htio voziti tramvajem svoga grada, glavnoga grada, već je zamišljao tuđu zemlju, nepoznato, gdje bi mu bile otvorene neke druge mogućnosti o kojima je ovdje tek sanjao. Htio je novo, mislio je daljinski. Čeznutljiv pogled i čeznutljiv pogled s jumboplakata upijali su kolotečinu koju nisu htjeli niti su je mogli primijetiti. Umoran od misli još je zadnju borbu poveo odstranjujući stare. Lagano je padala noć, a niz stakla su se i dalje slijevale mutne kapi. Mirisalo je hladno. Htio je misliti o daljini starim načinom, a ne kao nov. Ni sam nije znao kako, ali najednom mu 28


je na pamet pala misao o Indoneziji. Razmišljajući o daljini Indonezije nije htio priznati da su daljina i nepoznato udaljeni toliko daleko koliko je ovdje sve beznačajno. Propuštajući sadašnji trenutak sakriven u čežnji za onim kojeg nema, inspirirao se veličinom daljine: umirujući trenutci. Ali, ipak se nakraju morao suočiti i s novim sobom, a on kao nova osoba nije dopuštao daljini biti daleko, jer ga je naposljetku bilo baš briga. Ako ne zna i ne želi osvijestiti sve što je sada i ovdje na način koji njemu kao novom dolikuje, slobodno se može vratiti Heleni, to bi jedino zavrijedio, mislio je, i pritom glasno uzviknuo: – Baš me briga! Ljudi su se u tramvaju pravili kao da nisu ništa čuli, a njemu je svejedno bilo malo neugodno. Sve ga je to ponukalo na mišljenje kako možda nije dokraja promislio novu životnu ideju vodilju, pa je stoga odlučio posjetiti baku već sljedećeg utorka. Naravno, nije dokraja vjerovao u stvari koje bi mu govorila gatajući, ali nekako je ipak vjerovao. Uvijek je postojala mogućnost zarobljavanja plitkom misli – a tada ne bi mogao pobijediti situaciju u kojoj se iznenada našao. Negdje u dubini smeđe, nebom je jenjavala bol zmaja. Nanovo sakupljen u sintetičku cjelinu, obojen dalekim morem, podijelio se. Ranjiva je dioba mirisala zamamno. “Svaki dan bez smijeha, izgubljen je dan.” Kineska narodna poslovica

29


Bilješka o autoru

(ili nešto u tom smislu)

Naime, već se dugo godina borim, i sa sobom i s drugima, oko toga da je tzv. umjetnik potpuno nevažna figura unutar sagledavanja umjetničkoga djela. Umjetnost shvaćam kao meni nepoznatu duhovnost koja u rijetkim trenucima djeluje na pojedince iz svojih razloga. Smatram, najčešće to biva stoga što su se ti pojedinci, svojom sabranom usredotočenošću prema zbilji, osposobili na to da umjetnost propusti sebe kroz njih. Pritom oni samo ostave materijalni zapis kao trag Nje i ništa drugo (nema po umjetnost bitnoga njih u tome). Stoga, nisu tada umjetnici ti koje treba slaviti (naravno, ne impliciram ovime da sebe smatram takvim koji je osposobljen propustiti kroz sebe dašak umjetnosti, nikako – niti se smatram umjetnikom). S druge strane, možda i jest zanimljivo pogledati kako stvar stoji s umjetnikom, ali pritom to ne bi trebao biti predmet relevantan za uživanje umjetnosti, tj. umjetničkoga djela. Možda bi umjetnici i njihove biografije bili predmet antropologije umjetnosti ili dijela povijesti umjetnosti – ne znam. Zapravo, ovime samo želim reći da je moj stav oko bilo kakva «slavljenja» umjetnika u neposrednoj vezi s njegovim djelom – najčešće s razlogom da bi se iznašla neka bolja nit za razumjeti djelo (pri čemu mislim na bilo koje upućivanje na umjetnikovu ličnost, pa onda, naravno, i bilješke o autoru) – negativan. Neka djelo samo govori za sebe. Želi li netko govoriti o tzv. umjetnicima, neka tada govori o njima iz drugih interesa, ali onda je to predstavljanje drugačije vrste, itd. Ovo ne samo da su moji stavovi, već su to trenutno, nažalost, i moji «religiozni» principi kojih se držim (osviješteno shvaćajući pritom da držati se bilo kakvih 267


principa znači biti zarobljen svojevrsnim sljepilom). Dopustivši bilješku o autoru unutar korica “Kvadratnoga Alfabeta” išao bih protiv sebe. Koliko god to čudno zvučalo, uistinu je tako. Ime autora na naslovnici je dovoljno. Bude li se to ime ponovilo još koji put ispred nekih drugih naslova, tada će možda i biti potrebe da se posegne za kakvim biografskim podacima, naravno, s interesima koji neće biti strogo vezani za predstavljanje knjige. Ali dotada – bude li takvog dotada – ima proći još vremena. Marko Tokić

268


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljedećim uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji način ne utječe na zakonska ograničenja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Marko Tokić • Kvadratni alfabet

creative commons

Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko Ožanić

Urednik Alen Kapidžić

Jezična savjetnica Ina Randić

Dizajn naslovnice Izvor Simonović

ISBN 953-7142-14-0 www.katapult.com.hr



Kvadratni alfabet