Page 1


Ova publikacija je tiskana uz financijsku podršku Zaklade „Kultura nova“ i Grada Rijeke. Mišljenja izražena u ovoj publikaciji odražavaju isključivo mišljenja autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade „Kultura nova“ i Grada Rijeke.


Goran Srdarević

IZRAVNO

Zigo Rijeka, 2014.


Od života dobiješ sve samo onda kad ne očekuješ ništa. To je jedino što sam naučio u ovih 34 godine koliko lutam ovim svijetom. Kad kažem dobiješ sve, ne mislim samo na dobro, već i na dobro i na loše, sve ovisi od toga kako ti se karte otvore. Kad očekuješ nešto od života, uglavnom se to ne ostvari, a kad ne očekuješ apsolutno ništa, dogodi se pravi šou. Jedina je razlika u tome sviđa li ti se ili ne? Ja sam prošao i jedno i drugo, i to uvijek na takav način da ti nitko ne bi povjerovao da mu pričaš. Sad kad imam još samo par mjeseci života i dane provodim po bolnicama na pretragama i kojekakvim terapijama, mislim da je došlo vrijeme da napišem nekakvu svoju – ispovijest – nazovimo je tako. Zanimljivo je kako čovjek, kad osjeti da mu se bliži kraj, ima potrebu napisati ili reći sve ono što nije mogao za vrijeme života. I kako mu vrijeme sve više curi iz ruku, ima potrebu ispričati sve više u to malo vremena što mu je ostalo. Iako mi doktori ovdje pričaju bajke kako ima nade, da postoje šanse i tako to, čovjek osjeti kad mu je došao kraj. Svakoga dana imam sve manje snage, sve manje jedem, a mučnine su jače. Specijalisti me tješe da je to posljedica terapije, no iako sam slab, mozak još funkcionira. Bolje da mi kažu iskreno, gospodine gotovo je, nego da mi vrijeđaju inteligenciju bajkama. A onda opet s druge strane, kakvi bi oni bili doktori da samo tako odustaju... zato nemam druge nego pristati na tu igru i raditi što mi kažu, dok konačno ne ciknem. 5


MoĹžda moj Ĺživot nikome neće biti zanimljiv, moĹžda ste već Ä?uli za mene, moĹžda me i poznajete, ali ne piĹĄem ovo za vas koji poznajete moj svijet, već za frajera u plavoj Ford Fiesti, elektroinstalatera koji radi u firmi za prodaju sanitarija i ima kredit za stan od 55 kvadrata na 30 godina, oĹženjenog i koji je taman dobio prvo dijete. TakoÄ‘er, ovo piĹĄem i za frajera u sivom Golfu, ekonomista, radi u osiguranju, oĹženjenog, s dvoje djece, Ĺžena mu je uÄ?iteljica u osnovnoj ĹĄkoli i najveći provod tjedna im je kad nedjeljom naveÄ?er proĹĄeću gradom i odvedu klince na sladoled. Svake godine ljetuju na Jadranu u nekoj selendri – nemaju love za Dubrovnik, Hvar ili BraÄ? – gdje ima jedna pizzeria, slastiÄ?arna i Ä?etiri kafića, zato jer su dobri s gazdom, dolaze godinama i dobiju popust i termin po svom izboru. Uglavnom shvatili ste o kome je rijeÄ?. PiĹĄem ovo za male, obiÄ?ne, svakodnevne ljude, susjede koji vas dave sa svojim sitnim i besmislenim problemima svaki put kad ih sretnete. Za Mirka s trećeg kata koji se vjeÄ?no bori s reumom i tlakom i stalno vam priÄ?a kako je bio na pretragama i kako Ä?eka nalaze iako mu nije niĹĄta, ali je u penziji, Ĺživi sam i dosadno mu je pa obilazi domove zdravlja bezveze. Za Mariju s petog kata Ä?iji sin nikako da viĹĄe zavrĹĄi taj fakultet iako studira već devet godina i za Damira s prvog, koji svako jutro ratuje sa svojim starim Opelom jer ubre beskorisno teĹĄko pali ujutro, pa Damir zakasni na posao skoro svaki drugi dan i stalno se kune da će prvom prilikom gurnuti taj prastari Opel u rijeku Ä?im bude skupio lovu za novu Daciu... To ti je orginal Reno, za male pare... ĹĄta joj fali? – uporno ponavlja svaki put kad se sretnemo. No ti ljudi nemaju pojma kakav ih svijet okruĹžuje. Uopće nisu svjesni ĹĄto se sve odvija oko njih. Njihovi Ĺživoti su iĹĄli kao po ĹĄpagi... zavrĹĄili su nekakve ĹĄkole, naĹĄli posao, oĹženili se, dobili djecu i sad provode ostatke svojih Ĺživota u koloteÄ?ini koja se zove posao, kuća, djeca, kredit. 6


Tu i tamo si nešto priušte, ali uglavnom se sve svodi na istu dosadnu svakodnevicu. A znate što? Sutra bih se odmah mijenjao s bilo kim od njih! Jer oni ne znaju kako je to kad ti život svaki tren visi o koncu. Istina je kad kažu da što si bliže smrti, osjećaš se više živim. Oni ne znaju kako je to kad te susjed zaustavi pred zgradom i davi te pola sata o tome kako misli montirati tendu na balkon da mu sunce ne puca direktno u dnevnu sobu, a ti imaš 20 deka čistog heroina skrivenog u štrucu kruha i hrpu igli i šprica skrivenih u prazni tetrapak od mlijeka. Kao ono, bio sam samo skočio do dućana po kruh i mlijeko. I dok on lupeta o svojoj tendi, ti samo gledaš okolo nailazi li slučajno policija, ili te neki ušlagirani narkoman čeka iza ugla kako bi te zaskočio i zapucao ti pivsku bocu u glavu, samo zato jer zna da imaš robe kod sebe i hoće je pod svaku cijenu. A postoji i treća varijanta tih koji te prate... ta je najgora, ali o tome nešto kasnije. Sad ćete svi odmah pomisliti da je ovo još jedna patetična ispovijest bivšeg narkomana, koji je nakon godina i godina konzumacije teških droga, otkrio Isusa i spasio se... našao pravi put i izvukao se iz pakla droge, pa danas izrađuje keramičke figurice, bode goblene, štrika tabletiće, usisava i pere prozore kao ispomoć u SOS dječjim selima, ili se bavi nekim drugim zanatom koji je naučio u komuni, da si zaokupi misli, da ne razmišlja o drogi. ALI NE, GOSPODO! JA NIKADA, ponavljam, NIKADA NISAM NI TAKNUO DROGU, A KAMOLI PROBAO! Čak nisam ni prstom nikad dotaknuo taj čudesni prašak, koji vam za par sati ekstremnog zadovoljstva i nevjerojatno realne utopije, priušti desetke godina patnje, mizerije i života kojeg nije dostojan čak ni štakor na smetlištu. Sve dok na kraju ne umreš na ulici, ili u nekoj napuštenoj, derutnoj kući gdje se inače takva ekipa okuplja. 7


Ali polako... idemo redom, probat ću složiti priču po nekakvom redu događanja, od trena kad je sve počelo do točke u kojoj sam danas. A to je da, iako sam u najboljim godinama života, moram kenjati u metalnu posudu jer nemam snage da se ustanem i odem do zahoda. Ležim u bolničkom krevetu s cjevčicama koje mi vire iz ruke i nekakvim elektrodama spojenim na prsa koje, kad konačno umrem, jave medicinskim sestrama tamo u njihovu sobu da je krevet slobodan za idućeg pacijenta. Prvo bi bilo dobro predstaviti se...

8


O sebi... Ne smijem vam reći kako se zaista zovem, niti ću otkriti ičiji identitet u ovoj ispovijesti, stoga ću koristiti nadimke i lažna imena. Mene možete zvati Frenki. Imao sam obično, tipično djetinjstvo, stoga ćemo taj dio preskočiti... ono, mama, tata, kuća, pas i mačak. Sve dosadno i uobičajeno. Tek u srednjoj školi stvari postaju zanimljive. Ono što je bitno spomenuti jest da sam uvijek bio vrlo ravnodušan prema ljudima. Vjerojatno bih bio odličan političar. Nikada nisam mario za ljude. Nisam baš nešto pretjerano empatičan i emocionalan. Kada bi mi rekli da je neki susjed umro ili da mu se nešto loše dogodilo, samo bih slegnuo ramenima i rekao: A šta eš... Više sam volio životinje. Kao klinac sam imao psa i nakon njega sam imao mačka. Obožavao sam ih, pogotovo mačora koji je bio jedinstven. Da ga moram opisati u jednoj rečenici, rekao bih ovako: Kakvo god mišljenje imali o tome kakva je to tipi na ma ka i kako se ponaša, on je bio ista suprotnost u svakom pogledu. I zato sam ga najviše i volio. Bio je poput mene, samo je htio da ga svi puste na miru i da ga nitko ništa ne pita. Ali je bio vrlo pametan. I tu smo slični. Iako nisam ama baš nikada učio, u školi sam prolazio vrlo dobro, da sam se imalo potrudio bio bih odličan, ali mi se nije dalo. Iako sam poprilično inteligentan, nikad u životu nisam imao niti jednu jedinu ambiciju. Živio sam doslovno od jutra do sutra, nisam nikada razmišljao o tome što ću studirati, čime ću se baviti u životu, gdje ću živjeti, gdje ću naći posao... uopće me nije bilo ni najmanje briga... doslovno. Jednostavno sam prihvaćao ono što mi dan donese i nisam nikad razmišljao: a što sutra? Svaki sam dan provodio tako da što više sebi ugodim i da mi taj dan bude što bolji. Sjećate se prve rečenice koju sam napisao? Od života dobiješ sve samo onda kad ne očekuješ ništa... E 9


tako sam i provodio dane, nisam očekivao ništa, ali me uvijek nešto negdje snašlo i pronašlo. Jedino čega mi je uvijek bilo žao na ovome svijetu su djeca i životinje. Nisam mogao gledati djecu i životinje kako pate. Ali djece mi je više žao zbog njihove iskrene naivnosti, čistoće i neiskvarenosti. Djeca nisu otrovana umijećem laganja, varanja, spletkarenja, podmetanja, lopovluka i svega što je danas kod nas normalno. Djeca su iskrena, nevina, zaigrana i vesela i nije im problem reći da vas vole i što ih muči. Kad ste dijete, nemate pojma kako svijet funkcionira. Mislite da je sve divno, lijepo i krasno i da su svi ljudi pošteni, dobri i da će vam pomoći u svemu. I onda kako polako odrastate, počinjete tražiti svoje mjesto u svijetu i tada vas opali šok. Odjednom uđete u taj odvratni, ogavni svijet odraslih. I začas otkrijete da će vaš prvi susjed napraviti sve što može i podmititi svakoga, samo da, umjesto vas, posao dobije njegova nećakinja, koja nije ni upola kvalificirana ni sposobna kao vi. A do prije samo dvije-tri godine ste zajedno ljetovali u Crikvenici. Vaš drugi susjed koji je cijeli rat proveo u Njemačkoj i tamo doživio prometnu nesreću, sad je uvaženi i cijenjeni ratni invalid s ogromnom vojnom penzijom. Ali danas je zato u prvom redu u Vukovaru na obljetnici pada grada. S vremenom i vi postanete kontaminirani tim svijetom i počnete se tako i ponašati. A oni koji to odbiju, ili im je šok prevelik, ili ih pojedu stres i živci, okrenu se alkoholu... sjede u birtiji s ekipom koja je poput njih, opijaju se i svi drugi su im krivi za njihove probleme. Taj susjed i taj ratni invalid su samo sitne ribe... što mislite što tek rade oni gore. U srednjoj školi ni ja to još nisam znao, još uvijek sam bio klinac koji je mislio da je svijet divan i zabavan. Išao sam u školu ne zato jer sam htio učiti i obrazovati se, već zato jer je uvijek bila neka zajebancija i zabava u pitanju. Ako nisam u školi, onda sam bio ili na 10


nogometu, ili sam doma igrao videoigrice na kompjuteru. A vikendom smo išli van u grad, cugali i nadali se da ćemo možda nekim čudom zbariti neku curu. I to je bio sav moj svijet u to vrijeme.

11


Vjerni doberman Bole... Bole je u srednjoj bio moj najbolji prijatelj. Sjedili smo skupa sve četiri godine. Išli smo u srednju tehničku školu. I naravno, nismo imali nijednu curu ne samo u razredu već skoro i cijeloj školi. U razredu nas je bilo 30. Bole je inače bio teški skinhed. Bio je gadno zaluđen nacizmom, Hitlerom i cijelom tom pričom. Imao je tetovirane svastike po ramenima, Waffen SS oznake na prsima, onog njemačkog orla preko cijelih leđa i, naravno, uvijek pričao o arijevcima i višoj rasi. A što je najsmješnije, izgledao je kao cigan. Frajer priča o arijevcima, a ima crnu kosu, tamne oči i poprilično taman ten. Čak sam i mislio da mu je možda netko od roditelja cigić. Bole je inače bio strah i trepet čitavog razreda. Šamarao je sve redom kako mu dođe i svi su ga se bojali. Nije izgledao nimalo kao arijevac, ali bio je visok preko 190cm, a i bio je velik... prije debeo, ali kao i svi skinhedi i on je bildao tako da bude što jači kad dođe do tučnjave. Iako je bio malo deblji, imao je popriličnu količinu mišića na sebi. Ali je bio glup kao noć. Prema meni se ponašao kao prema mlađem bratu, najviše zbog toga jer je zbog mene uspio i završiti srednju. Od prvog dana sam mu pomagao sa svime i svačime i da nije bilo mene, već u drugom razredu bi ga vjerojatno izbacili zbog ocjena, a i zbog svih incidenata koje je radio. A drugo zbog čega me cijenio, barem mislim, jest to, što za razliku od njega, ja jesam izgledao kao arijevac. Imam plavu kosu i plave oči, normalne sam visine i građe, pa je valjda mislio da u meni još ima tih gena superiorne rase. Bole je bio tipični siledžija, koji bi kad mu je trebalo love da si nešto kupi, jednostavno rekao cijelom razredu da sutra svatko donese po 20 kuna. Onaj tko ne donese novce je za par dana bio, obično poslije škole, temeljito obrađen tako da drugi put ne zaboravi donijeti lovu. I tako 12


je Bole svako malo spremio po 600 kuna u džep. I nitko mu ništa nije mogao. Terorizirao je cijeli razred. Sve osim mene. Ja sam mu jedini mogao reći sve i zajebavat ga pred svima. Zvao sam ga Židov i stalno mu govorio: – Ajde Židove, plati dečkima cugu, toliko ih maltretiraš da su zaslužili. Ti si kao neki nacist, skinjara, uvijek za ekipu, ovo-ono, a kad treba platit rundu, onda si gori od Židova. On bi naravno bio bijesan kao pas, ali nikada me nije udario ili prebio, već bi mi odgovorio istom mjerom. Ja sam njega zajebavao da je Židov i Cigan, a on mene da sam peder. Pa bi mi pred cijelim razredom vikao: – Šta je pederčino, nije ti dečko sinoć došao, pa si nadrkan! Vidio sam vas neku večer skupa... jeste se jebali u dupe?! Jesi ga dobio konačno?! Ali kako je Bole bio glup ko noć, uvijek je urlao tako da ga čuje cijela škola. Nisam nikada shvatio zašto glupi ljudi stalno urliču? Čak i kad se ne svađaju, već normalno razgovaraju. Ali šta ćeš... Bole je bio poput vjernog dobermana, nisi mu mogao dati da vozi auto ili ode u banku platiti račune, ali ako bi netko napao nekoga od njegovih ljudi, skočio bi mu za vrat i pregrizao grkljan. Bio je glup, ali dobar, iako se nije takvim doimao... Sad kad smo obavili taj dosadni i formalni dio upoznavanja, možemo početi s pričom kako je sve krenulo, odnosno kako sam i kada prvi put došao do droge.

13


Balaš... Bilo je ljeto, osmi mjesec i uglavnom sam dane provodio ili doma, ili na nogometu, ili u gradu s društvom iz naselja. Bole je također bio dio te ekipe s kojom sam izlazio. Imao sam tada sedamnaest godina. Bole je bio godinu stariji jer je u osnovnoj školi pao sedmi razred. U gradu je bio jedan park gdje su se okupljali homići jer navečer tamo nije bilo nikoga, a bilo je dosta skrovitih mjesta gdje su se mogli nalaziti i raditi to što već rade kad su skupa. Bole je sa svojom skinhed družinom svako malo odlazio tamo kasno navečer. Uzeli bi bejzbol palice i ušli u park iznenada te prebili sve koje su tamo našli. Stalno me zvao da idem s njima, da im pomognem o istiti park, kako je on to znakovito nazivao. Nisam htio, to jednostavno nije bio moj đir. Nisam nikada imao ništa protiv homića, neka rade što god hoće kad su skupa, samo neka je to što dalje od mene i najbolje bi bilo da ni ne znam za to. Ja ne smetam njima pa neka onda ni oni ne smetaju meni. Neka se druže, vole i što već, nisu oni krivi što su drukčiji. No Bole je osim parka imao i još neka zanimljiva mjesta koja je redovno obilazio. Jedno od takvih bilo je onako dosta uvučeno, skrovito i zamračeno mjesto, ispod zapadne tribine stadiona. Tamo su dolazili tajkunčići, tatini sinovi ili lokalni mafijaši poševiti svoje sponzoruše ili kurvice koje su zbarili tu večer u gradu. Bole je, naravno, išao tamo gledati parove u akciji i koje su sve ženske s njima, jer više-manje se u našem gradi svi znaju, ne osobno, već iz viđenja. I mene je često zvao da idem, tako da smo išli skupa vikendom, kad je bilo najviše prometa. Uglavnom bismo viđali lokalne takjunčiće, vlasnike kafića, diskoteka i manjih firmi s nekim uobičajenim ljubavnicama ili studenticama, pa i srednjoškolkama, koje su pokupili u birtiji. Cure bi obično padale na dobre aute ili bi 14


im ovi dali neku lovu, kao neka si kupe nešto lijepo ili su, pak, jednostavno voljele poševiti se malo sa strane. Bila je nedjelja, a nedjeljom je inače kod nas u gradu jako dosadno i ništa se ne događa, pa čak ni uvečer. Nismo imali ništa pametnoga za raditi, stoga smo malo poslije ponoći otišli do stadiona, čisto, eto, iz puke dosade. Vidjeli smo jedan poznati auto i sakrili se iza zida, odakle smo uvijek pratili akciju. Imali smo odličan pogled, a nas se nikako nije moglo primjetiti. Čim sam ugledao auto bilo mi je odmah jasno tko je navratio. Samo je jedan čovjek u gradu vozio novi Mercedes CL500 AMG s felgama od 20 cola. Bio je to Balaš. Lokalni mafijaš. Kad kažem lokalni, mislim na područje grada. Bio je jak, ali ne toliko da smije poslovati izvan grada. Inače bi došao u sukob s mafijom koja drži okolicu i ne bi još dugo poživio. Uvijek su bili tako organizirani. Svatko bi imao svoje područje djelovanja, ali su se držali zajedno i radili zajedno. I poštovali su granice. Balaš je bio tip osobe koji bi ispred svoje kuće na ulazu imao dva kamena lava, jer je to vidio u nekom filmu i svidjelo mu se ili ulaz s velikim lukom na kojem bi bio stajao također veliki orao isklesan od kamena. Bio je to čovjek koji, poput Boleta, također ne razlikuje slova č i ć ili dž i đ, koji sluša Matu Bulića, Mladena Grdovića ili Dražena Zečića i jednostavno ne shvaća da su sve te takozvane pjesme potpuno iste, jedino se tekst refrena mijenja. Balaš se bavio svime onime što spada u standardni opis njegovog posla. Reket, iznuda, prostitucija, poker-automati po birtijama, šverc svega i svačega, od droge i auta, do najobičnijih stvari koje kupujete u svom dućanu... čokolade, paste za zube, igračke... Bio je sposoban, mora se priznati, počeo je kao obični kostolomac, u kasnim 90-tima, odmah nakon rata, u vrijeme kad se kod nas moglo raditi sve i svašta i to doslovno. Radio je kao izbacivač i utjerivao dugove za svog šefa koji se bavio 15


lihvarenjem. I tako se malo-pomalo povezao s nekim bitnim ljudima, počeo raditi za sebe i s vremenom dogurao do glavnog psa u čoporu. Sa sobom je tu večer doveo neku nama još nepoznatu curu, ali bila je poprilično zgodna. Crna ravna kosa, otprilike između 25 i 30 godina, prosječne visine, ali vrlo zgodna i dotjerana. – Opaaaa, neka nova, dobra je – rekao je tiho Bole, nakon što je vidio curu kako izlazi iz auta. – Šuti i gledaj... ako nas Balaš čuje, neće nas više nitko nikad vidjeti – pokušao sam ga malo dovesti u red, jer stvarno nismo smjeli biti tu. Balaš nije bio baš normalan u glavi. Svašta se pričalo za njega po gradu, nismo ni mi znali što je sve istina, a što je izmišljeno i, svejedno, nije mi bilo drago što smo naletjeli baš na njega. On i cura su izašli iz auta. Nosila je bijelu ljetnu haljinu, naravno toliko usku da samo što ne pukne. Ispod haljine se mogao vidjeti crni grudnjak. Primijetili smo da se čudno ponaša već kada je izlazila iz auta, kao da je bila pijana ili nešto slično. Smušeno je hodala i stalno se smijala, onako iritantno. Stali su ispred auta, Balaš ju je uhvatio za guzicu s obje ruke i nešto joj tiho šaputao na uho. Ona se samo smijala i nerazumljivo govorila. Stala je ispred auta, okrenuta leđima i samo legla na haubu. On je stao nad njom i zadignuo joj haljinu, izvadio nož koji uvijek ima sa sobom i prerezao joj grudnjak. Odjednom je samo ispao jako, jako dobar par sisa. – Jebote koje dobre sise ima – rekao je Bole, ne baš tako tiho. – Šuti majmune! – viknuo sam na njega, bez glasa, onako kroz zube. Balaš je s obje ruke zgrabio njene sise i samo zabio lice između, počeo ih lizati i ljubiti je po vratu... Potom joj je skinuo gaćice i raširio noge. Valjda nije mogao dočekati da je poševi ili je to htio brzo završiti, kako bi što prije mogao 16


otići kod druge. Ona se samo smijala, joĹĄ uvijek nekako Ä?udno i govorila mu neĹĄto ĹĄto su oÄ?ito samo njih dvoje razumjeli. Nije djelovao kao da ga previĹĄe zanima ĹĄto to ova govori te je skinuo hlaÄ?e i krenuo u akciju. Ipak, to nije bilo jednostavno kako se isprva Ä?inilo. Izgleda da je tu veÄ?er njegov roo ili alat, kako vam je draĹže, odbijao suradnju. Uporno je pokuĹĄavao i trudio se, no njegovom se prijatelju oÄ?ito nije sviÄ‘ao rad u trećoj smjeni. Bole je pored mene sav kipio od uzbuÄ‘enja i stalno se meĹĄkoljio i smijao onako u sebi... i onda ODJEDANPUT KATASTROFA! – Ne moĹže mu se dići! – glasno je rekao i poÄ?eo se smijati. Valjda je u svom tom uzbuÄ‘enju Bole zaboravio gdje je, i jednostavno se opustio. Prvo sam u ĹĄoku i nevjerici pogledao njega. Upravo se bio nasmijao u lice najopasnijem mafijaĹĄu u gradu. Mislim da na svijetu ne postoji gora uvreda i jaÄ?eg udarca u ponos kod takvih ljudi od ovoga ĹĄto mu je Bole napravio. Zatim sam pogledao prema BalaĹĄu. ÄŒuo nas je, naravno! Fiksirao nas je onim divljim, luÄ‘aÄ?kim pogledom poput bijesnog psa, trenutak prije nego krene u napad. Bole se skamenio. Izgledao je uplaĹĄeno i zbunjeno. BalaĹĄ je na brzinu, u roku od dvije seknude, zakopÄ?ao hlaÄ?e i krenuo prema nama viÄ?ući: – Mamicu vam jebem balavu, ubit ću vas obojicu, piÄ?ka vam materina! – BjeĹži na onu stranu, ja ću na ovu! – viknuo sam Boletu, koji je skamenjen stajao pored mene. On me nije Ä?uo ili uopće nije opazio da iĹĄta govorim, samo je zaleÄ‘en gledao u BalaĹĄa, koji je bio sve bliĹže i bliĹže. PoÄ?eo sam ga gurati, ali nije pomagalo, sve dok ga nisam svom snagom udario ĹĄakom u rame. Pogledao je prema meni, joĹĄ u ĹĄoku, sa ĹĄirom otvorenim oÄ?ima i ustima. – BjeĹži na onu stranu, ja ću na ovu, kreni! AJDE, Ĺ TA BLEJIĹ  MAJMUNE, BJEĹ˝I!!! 17


Izderao sam se kao luđak na njega i počeo bježati. Mislio sam da je bolje da se razdvojimo jer ako nas uhvati, bolje da uhvati samo jednog, drugi će barem moći svjedočiti na sudu iako ne bi bilo velike koristi od toga. Pošto sam prvi izletio iza zida i počeo bježati, Balaš je krenuo za mnom. Bole je zatim počeo bježati na drugu stranu. – Dolazi ovamo, jebem ti majku, glavu ću ti otkinuti!!! – derao se Balaš. Trčao sam prema ulazu na tribinu. Svi su ulazi bili zaključani, ali postoji jedna rupa u ogradi na visini od gotovo tri metra, za koju je tek nekolicina znala. Tu bi se prošvercali na stadion kada bi htjeli gledati utakmice ili koncerte. Trebalo se prvo popeti do te rupe, ali kako sam se stalno penjao tamo, već sam bio prilično vješt i znao kako se najlakše uspeti. Balaš je trčao za mnom, no imao je puno više kila od mene, a ja sam bio dosta lagan na nogama, tako da sam mu uspio odmaći. Svejedno sam čuo njegovo teško disanje i čak na toj udaljenosti mogao sam osjetiti njegov bijes. Bio je mrak, nije me mogao dobro vidjeti, samo je čuo moje korake ispred sebe. Tu i tamo bi se na nekim mjestima malo probila svjetlost ulične rasvjete, pa sam ga mogao vidjeti. Debeli zlatni lanac njihao mu se s jedne na drugu stranu dok je trčao za mnom, tutnjajući kao vepar. – Šta je, smrade?! Šta bježiš?! Dođi ovamo da te malo naučim pameti!!! – urlao je Balaš iza mene. Hvatala me panika dok sam bjesomučno grabio ogromnim koracima ispred sebe. Bojao sam se da se u tom polumraku ne spotaknem i padnem. Balaš je trčao za mnom i vikao da će mi otkinuti glavu, da ću pojesti vlastita jaja i slične konstrukcije, i još svašta. Stigao sam do ulaza i u rekordnom roku se, u potpunom mraku, popeo do rupe i provukao kroz nju. Ni sam ne znam kako sam to uspio. Bio sam na stepenicama koje vode na tribinu 18


i počeo se penjati gore. Zatim sam stao. Shvatio sam da on ne zna gdje sam, da sam na ulazu u tribinu i ako nastavim trčati, čut će me kako tutnjim po stepenicama. Ukipio sam se! Nisam čak ni disao od straha. Odjednom sam ga čuo kako dolazi... i on je stao kod tog ulaza. Disao je kao trkaći konj nakon šprinta, gledao je gdje sam i stalno vikao da izađem. Nije znao da sam pet metara iznad njega. Polako sam i jako tiho došao do ograde i polusagnut ga promatrao odozgo. Iako sam bio dobro skriven u potpunom mraku, nisam želio riskirati. Samo sam ga krajičkom oka gledao kako sav uzdihan gleda svaki kut i svaku stranu. Došao je do ulaza na tribinu da vidi je li zaključan, dva puta je dobro prodrmao vrata s obje ruke i pošto ih nije mogao otvoriti, odustao je i zaključio kako nisam otišao gore. Uh, dobro je... mo'da se i izvu em, rekao sam sam sebi u glavi. Ali tu sada na scenu nažalost opet nastupa Bole. Sjećate se kako sam napisao da je poput vjernog dobermana i kako neće ostaviti svoje ljude u nevolji? Ponekad i vrline mogu biti kobne. Bole je prestao bježati kad je vidio da Balaš juri za mnom, umjesto za njim. Gledao je što se događa, ali nije mogao vidjeti gotovo ništa. Stoga se polako počeo približavati i stalno osluškivao što se događa. Mogao je čuti kako Balaš psuje i bijesni pa je otprilike znao gdje se nalazi. I sam je shvatio da je bolje držati se dijelova gdje je mrak i tako uspio doći vrlo blizu nama, bez da ga je Balaš primijetio. Uzeo je s poda razbijenu polovicu cigle, zamahnuo svom snagom i bacio je prema ulazu. Htio je Balašu odvući pažnju, misleći da će ovaj krenuti tamo gdje čuje udarac, pa da ćemo pobjeći na drugu stranu. No desilo se nešto drugo. Pogodio je Balaša točno u potiljak. Odjednom sam čuo samo tup i težak udarac, bez ijednog glasa. Nisam znao što se događa. Samo sam vidio kako je Balaš pao na jedan mali, rijetki i djelomično 19


osvijetljeni dio betona. Minutu-dvije se povremeno tresao kao da ima blagi epileptični napad. Što je najsmješnije od svega, uopće nisam primjetio krv na glavi. A bilo je dosta krvi. Kad je Bole vidio što je učinio, nanovo je krenuo u bijeg na svoju stranu. Mislim da ni on sam u tom trenu nije mogao vjerovati koliko je sranja napravio u vrlo kratkom roku. I to baš Balašu. Od svih ljudi na svijetu, Bole se ni kriv ni dužan okomio na mafijaša koji je u stanju ubiti nevinog čovjeka radi 100 maraka (u to vrijeme su kod nas još bile njemačke marke, euro još nije postojao). Ja sam legao potrbuške na stepenicu, skamenio se i u sekundi zaustavio sve tjelesne funkcije, uključujući disanje. Očekivao sam navalu bijesa, užasa i osvete, očekivao sam smak svijeta. Ali ništa! Nakon pet minuta ništa... nakon deset minuta ništa. Polako sam ustao i ponovno se došuljao do ruba ograde i provirio dolje. Balaš je još uvijek ležao nepomično, zatvorenih očiju. Tu sam vidio priliku za bijeg. Pomislio sam da je jednostavno pao i razbio glavu te da je u nesvijesti. Krenuo sam polako dolje, neprimjetno poput mačke. Provukao sam se kroz onu istu rupu van, stalno osluškujući ustaje li možda Balaš. U svakom sam trenu bio spreman na siloviti šprint. Ali ništa! Balaš nije ustajao. Skočio sam s visine od gotovo tri metra i počeo punom snagom trčati prema Boletu. Našao sam ga kod onog istog zida iza kojeg smo ranije gledali Balaša s njegovom curom. – Šta je bilo?! Jel te uhvatio??? – pitao me sav preplašen i u šoku. – Da, uhvatio me, ali smo sjeli i popričali ko ljudi i sve riješili, sad smo najbolji prijatelji, idemo na pivo sutra – rekao sam mu sarkastično i pomalo ljuto, no brzo sam se primirio i nastavio priču. – Nije me uhvatio, sakrio sam se na stepenicama od ulaza na tribinu, provukao se kroz onu 20


rupu u ogradi, ne znam šta je bilo, tražio me okolo i samo odjednom pao, mislim da se u onom mraku spotaknuo. Pao je na nešto gadno, mislim da je u nesvijesti, razbio je glavu – ispričao sam u jednom dahu, još hvatajući zrak. – Ja sam ga pogodio – rekao je Bole tiho. Na licu mu se vidjelo da ni sam još ne vjeruje da se to dogodilo. – ŠTA?! Pa čime? – pitao sam. – Našao sam neku ciglu na podu i bacio – rekao je mirno, a zatim počeo uzbuđeno opravdavati svoj postupak... – Htio sam je baciti skroz na drugu stranu da ga odvučemo tamo pa da možeš pobjeći. Nisam znao ni gdje si ti, ni gdje je on, samo sam čuo kako ti jebe sve po spisku i da te traži tamo u mraku. Mislio sam da si se sakrio i da čekaš da ti okrene leđa, da možeš pobjeći. Zato sam bacio ciglu. – Dobro, ko ga jebe, ajmo odavde dok ne dođe k sebi – rekao sam i krenuli smo prema izlazu stadiona. Tad smo začuli poznato, iritantno smijanje. Bila je to Balaševa cura. Još je uvijek ležala na haubi njegova auta. Potpuno smo zaboravili na nju. Ali potpuno. Čudno je bilo to da je ona trebala popizditi na nas i kao i Balaš, jebati nam sve po spisku i vikati da će nam se napiti krvi. Jer ipak smo mi bili balavurdija, klinci koji skrivećki gledaju parove kako se ševe. No nije, samo se smijala... Malo smo se približili autu i pogledali je. Ležala je i smijala se na mahove i stalno je nešto sama sebi mumljala u bradu. Bila je skroz urokana. I stalno je imala zatvorene oči. Kao da joj se u glavi odvija nekakva avantura koju proživljava sama za sebe. Došli smo do auta, stalno pogledavajući prema mjestu odakle bi Balaš svakoga časa mogao doteturati iz mraka. Cura je bila toliko ušlagirana, da nije bila svjesna ni gdje je, ni što se događa, nije bila svjesna ni da je na ovoj planeti. Tko zna čime su je natrpali... kokain, heroin, a možda i od svega pomalo. 21


Došao sam do suvozačevih vrata, koja su još uvijek bila širom otvorena, a Bole je, vidjevši golu curu na autu s raširenim nogama, pošao do nje i uhvatio je za obje noge i privukao k sebi. Stvarno je bila jako zgodna, moram priznati, ali u tom trenu uopće nisam primjetio šta Bole radi, već sam pogledao u auto. Vidio sam komadić aluminijske folije i nekakav bijeli prah unutra. Smotao sam foliju i spremio je u džep. Nisam uzeo ni mobitel, ni lovu... samo sam gledao u tu foliju. Nisam odmah primijetio ni pištolj pokraj. Do dana današnjeg ne znam što i zašto me navelo da to uzmem. Ponovno me iz tog trenutka zbunjenosti trgnuo iritantni smijeh. Pogledao sam prema djevojci i vidio Boleta kako stoji nad njom, njene su noge bile oko Boletovog struka, a on je uživao u njenim sisama. Samo ih je mijesio i stiskao i ljubio joj bradavice. Toliko se napalio, da je čak u jednom trenu počeo otkopčavati hlače. Nisam mogao vjerovati što radi. Nakon sveg sranja i pizdarija koje je napravio, zar još i ovo?! Ali Bole nije shvaćao pojam riječi posljedice... – Šta radiš, koju pičku materinu?! Pa dobro, jesi ti normalan?! – viknuo sam na njega. – Šta te boli kurac! Vidiš da nema pojma šta se dešava. Ne zna ni kako se zove... ionako je kurva, jebe se za drogu, mogu je i ja malo isprobat! – viknuo je Bole još jače na mene. Shvatio sam da jedino razumom mogu riješiti ovo... – Ostavi je čovječe, kao prvo ne znaš kakve sve boleštine ima, pogledaj joj lice na šta liči. Jesi ti svjestan, šta si upravo napravio? Prvo si se smijao Balašu da mu se kurac ne diže, onda si mu cigletinom razbio glavu i onesvijestio ga, a sad mu još hoćeš izjebat žensku?! Idiote, moramo bježati odavde dok još možemo – govorio sam izričito strogim glasom, kao da discipliniram malo dijete. Iako mu nije bilo drago, popustio je. Pustio je curu i po22


gledao na par sekundi prema pravcu odakle smo pobjegli Balašu. – Koji je to debil jebeni. Pogledaj šta seljačina vozi i šta jebe – rekao je tiho i razočarano. – Ajmo odavde dok se Balaš ne probudi. Otišli smo doma. Nakon svega što se dogodilo tu večer, nisam mogao spavati cijelu noć. Stalno sam razmišljao što će se tek dogoditi. Hoće li nas Balaš naći? Je li nas uopće vidio dovoljno jasno u tom mraku, da nas upamti i što će se desiti kad se probudi? No već u osam sati ujutro, na radiju je krenula vijest da je Balaš pronađen mrtav na stadionu. Ne zna se ni što, ni kako, ali sumnjaju na nekakav obračun. Bole je doletio kod mene u panici odmah nakon što je čuo vijest na radiju... – Jebote život, mrtav je! U pičku materinu, mrtav je! – stalno je ponavljao jedno te isto, sav izgubljen i uplašen. Ja sam također bio izvan sebe, samo sam sjedio na krevetu, gledao u pod, pokušavao sabrati misli, organizirati si kaos i metež u glavi koji je nastao od silnog šoka i straha. Nisam znao kako da reagiram, ni što da napravim, panika je bila sve jača i jača, sve više me stezalo u grlu svaki put kada bih ponovno, po nekoliko puta zaredom, shvatio da smo nehotice ubili najjačeg mafijaša u gradu. Jer jednostavno nisam u to mogao nikako povjerovati. Ali... uopće mi ga nije bilo žao... ni najmanje. Čovjek je bio ološ, beskorisno smeće i iako je imao i ženu i djecu, uopće mi ga nije bilo žao. Stalno sam se pitao može li se na bilo koji način otkriti da smo Bole i ja bili ondje? Jer Balaš nije bio bilo tko... policija će sigurno poslati svoje najbolje inspektore, forenzičare, kriminaliste i šta ja znam... To nije bio isti slučaj kao kad se neki bijedni narkoman predozira i umre na ulici jer onda dođe samo komunalni redar i prepiše podatke s dokumenata u svoj notes te nogom gurne tijelo malo dalje u travu da baš ne 23


smeta na ulici. Jer kada god nađu predoziranog mrtvog narkića, nikome nije žao, niti je ikoga briga. Samo je bitno da što prije dođe mrtvozornik i odnese ga što dalje, poput nekakve zaražene životinje koju se nitko ne usudi dirati. – Najebali smo! Idemo u zatvor! – Bole je i dalje paničario i gubio kontrolu. – Smiri se, ne idemo nikuda! Šta urlaš?! Oćeš da te čuje cijela ulica? – izderao sam se jer više nisam mogao slušati njegovu histeriju. – Moramo bježati, moramo otići odavde dok nas ne pohapse... – on je i dalje paničario. – Neće nas nitko uhapsiti. Bole me čudno pogledao, vidno iznenađen, kao da znam nešto što on ne zna... – O čemu ti pričaš? – pitao me... – Razmisli malo... jesmo li igdje išta ostavili? Nekakve tragove ili nešto? Nismo! – počeo sam objašnjavati. – Kako nismo jebote, a cigla? Cigla je još pored njega, krvava, s mojim jebenim otiscima prstiju gore! – opet je počeo paničariti u svom stilu. Bole je već od ranije imao policijski dosje, stoga je bio u njihovoj evidenciji, što znači da su u sustavu imali otiske svih njegovih prstiju. Samo su trebali ubaciti otiske pronađene na mjestu zločina u sustav i kroz nekoliko minuta, računalo bi identificiralo osobu kojoj ti otisci pripadaju. – Na cigli ne ostaju otisci – rekao sam mirno i nastavio. – Cigla je previše hrapava i gruba, otisak se za to ne može uhvatiti. – Auto nismo dirali, nismo imali nikakve dokumente ili stvari koje su mogle tamo ostati, u auto nismo ulazili, niti smo išta dirali, tako da ni na autu nema naših tragova – ali Bole mi nije dao da završim... – A ona kuja?! Sve je vidjela! Nju će prvu ispitati! – opet je urlao u panici... 24


– Jesi ti vidio na šta je ta ženska ličila? Bila je toliko urokana da je skoro bila u komi. Ta ne zna ni kako je sinoć završila tamo, a kamoli šta se desilo kasnije! Imali smo jebene sreće više nego pameti... pogotovo tvoje! – sad sam opet počeo urlati na njega. – Šta to znači?! – pitao je. – Znači da smo zbog tvojih jebenih pizdarija ubili čovjeka i najebali, zato što si glup ko kurac nažalost... majmune retardirani! – Ko je retardiran, pederčino?! Slomit ću ti vrat! – krenuo je na mene ljut i izbezumljen. U tom trenu shvatio sam da sam se malo zaletio i pretjerao. Smirio sam se kako bih što prije izbjegao još više nepotrebnih nevolja. – Stani! – viknuo sam. – Slušaj me... smiri se i slušaj me, neće nas nitko moći s tim povezati, jel ti jasno? – počeo smo mirno objašnjavati. – Nismo ostavili nikakve tragove tamo, ona kurva je bila izvan sebe, potpuno oduzeta, od nje neće ništa saznati jer je bila predozirana, a Balaš nije bio bilo tko. Prvo što će pomisliti je da je to bio mafijaški obračun jer ima jako puno ljudi kojima nije bio baš drag, jel tako? Prvo će krenuti ispitivati njegove ljude, dilere, švercere i ostale. Nikome neće pasti na pamet da bi za to mogli biti kriva dva balavca iz srednje škole, koji su se zatekli tamo jer su htjeli ići gledati kako se ovi jebu... – I šta ćemo mi sada? – pitao je Bole nakon što se konačno malo primirio. Trenutak-dva sam šutio i razmišljao gledajući u pod. Kad je panika malo popustila i kad se situacija smirila, jednostavno sam rekao: – Ništa! Nastavit ćemo dalje sve ko da ništa nije bilo. Nikome živome ovo ne spominji, ni u ludilu, i pravi se da te ne zanima. Kad te netko bude pitao jesi li čuo šta se desilo Balašu, samo reci, ma jebe mi se... i gotovo. Čuo si 25


šta je bilo i sve, ali te uopće ne zanima... prebaci temu na nešto drugo, nogomet, ženske, bilo šta drugo i to je to – rekao sam mu ni sam ne vjerujući da će to upaliti, no u tom se trenu to činilo kao jedini logični korak. – Dobro – odgovorio je. – Ne mogu sad razmišljati o tome, moram se pod hitno negdje sakriti da nisam kod kuće... – nakon što je to rekao, izašao je kroz prozor moje sobe i otišao. Nisam ga poslije toga vidio tri dana. Ne znam ni gdje je bio, ni što je radio. Mjesec dana je prošlo od tog događaja. Bole i ja smo uglavnom bili doma i iz nekog straha ili opreza puno manje izlazili. Prašina se slegla u gradu, situacija se smirila i već su svi pomalo i zaboravili na Balaša. Jedan mafijaš manje u gradu, to je čini se bio nekakav opći zaključak među ljudima. Jedni su bili sretni što ga nema, drugi – uglavnom njegovi bliski suradnici, pitali su se hoće li oni biti sljedeći, a oni treći... ti su najgori. To su ljudi koji se prave da taj svijet ne postoji, svijet droge, mafije, kriminala, da ga jednostavno nema. To su ljudi koji su stalno šokirani i iznenađeni što se takve stvari uopće događaju u njihovom mirnom i uspavanom gradu. Ljudi koji takve stvari vole vidjeti samo u filmovima i žive u nekom lažnom uvjerenju da kod nas nema takvih pojava i da ljudi kao Balaš nisu kriminalci, već samo snala'ljivi. Ali veliku većinu nije uopće bilo briga jer su navikli da se sukobi u tim krugovima rješavaju na taj način. A i imali su za rješavati svoje svakodnevne probleme – nezaposlenost, bijedne plaće, stanarine, kako zavezati kraj s krajem i preživjeti mjesec, tako da je ovo bila samo jedna od onih vijesti koje pročitate u novinama i za pola sata zaboravite. Jedino će policija popizdit do jaja kad ovo pročita. Ne samo da nisu uspjeli riješiti slučaj, već smo im ubili jednog od glavnih sponzora. Naime Balaš je dobro plaćao skoro sve važnije ljude u policiji, inspektore, načelnike i ostale 26


koji su mu trebali osigurati da mu se organi reda ne miješaju u biznis. Tako da su zbog mene i Boleta ostali bez prilično unosnog prihoda. Da ne spominjem ženske za provod jer Balaš im je redovno sređivao cure za one duge noći na dežurstvima... Istraga je zapela, kao što sam i mislio i sve nam je išlo na ruku. Policija nije imala nikakvih tragova, ona ušlagirana cura završila je na odjelu intenzivne njege. Onu je večer uzela toliko droge da je bilo pitanje hoće li se uopće izvući. Kad je napokon izašla iz bolnice, nakon dvadeset dana liječenja, nije se sjećala ničega. Tek tada su joj rekli da je Balaš ubijen, no nije pokazala nikakvu reakciju na vijest. Kao da su joj rekli da je veš mašina okrenula rundu šarenog. Sjećala se jedino što je radila prije nego je s njim došla na stadion. Bila je s nekim prijateljicama u gradu, gdje je u kafiću srela Balaša kojeg je poznavala od prije. Nakon što su popili poprilično puno alkohola, počeli su uzimati prašak... i tu joj sve postaje crno, dalje se više ne sjeća ničega. Ili joj je odvjetnik tako savjetovao – ne znam. Tu njenu izjavu pročitao sam u novinama. Nakon toga je otišla na liječenje u komunu. Bole se napokon smirio kad je vidio da s vremenom sve ide onako kako smo i očekivali. Ponovno se sve vraćalo na staro, ali više nismo odlazili na stadion gledati parove. Smatrali smo da je jedno nehotično ubojstvo dovoljno. Moram prekinuti. Upravo su došli po mene kako bi me odveli na još jednu uzaludnu terapiju. A toliko je toga još za napisati...

27


O AUTORU Goran Srdarević rođen je 1982. godine u Osijeku gdje pohađa osnovnu i srednju elektrotehničku školu, a diplomu inženjera telekomunikacija stječe na Tehničkom Veleučilištu u Zagrebu. Od 2009. živi u Našicama. Zaposlen je na mjestu inženjera za održavanje i konfiguraciju mobilnih mreža i radio linkova. U slobodno vrijeme uglavnom putuje te se rekreativno bavi sportom. Sluša uglavnom rock glazbu za koju tvrdi da je prestala postojati 1980. Najdraži pisci su mu Kafka i Camus, odnosno romani Proces i Stranac, za koje kaže da odlično opisuju čak i današnje društvo i ljudsku interakciju. Sebe ne smatra piscem niti književnikom, već pripovjedačem koji nastoji pisati realistične, napete, a najviše od svega zabavne romane i priče kojima želi provocirati čitatelja da dublje promišlja o temama o kojima se bavi.

207


POPIS IZDANIH KNJIGA U EDICIJI KATAPULT Smee – A. KapidĹžić, E. Krivac i M. Novković Snuff film – Goran Dević Kvadratni alfabet – Marko Tokić Zlatna Pirana – Nikola Tutek Hermesov pou ak – Yves-Alexandre Tripković Cyber joint (+Sex & nasilje) – Marin Tomić Zelene doline ludosti – Dijana Merdanović BludiliĹĄte – Luka Rukavina Ima boljih stvari od suhe odjee – zbirka, grupa autora Ma ka u izmama – Iva Pejković Mrtva puhala 'ive vje no – Josip Potnar Liliputanci u zooloĹĄkom vrtu – Mario Surjak Pod istim nebom – Amir Alagić Pro itaj me – Marko MarciuĹĄ Velika smea fleka – Daniel RadoÄ?aj Horda – Danijel Konjarik Svitanje na zapadu – Igor BeleĹĄ Sitne podvale – Ilija BariĹĄić U enica – Morana Ĺ˝unec Dnevnik jednog politi ara – Luka Murina Parabajka – Ivana KovaÄ?ić Porijeklo nasilja – Ivan MioÄ?ić


O UDRUZI KATAPULT

Udruga Katapult je osnovana u Rijeci početkom 2006. godine s ciljem poticanja stvaralaštva i kulture mladih, promoviranja mladih autorica i autora te suradnje u izdavaštvu. Udruga svoje ciljeve provodi kroz promocije mladih autorica i autora, kreativne radionice i seminare, pružanje logističke i edukacijske potpore članovima u kreativnom pisanju, lekturi, grafičkom dizajnu, web dizajnu, uredništvu, grafičkoj pripremi, crtanju stripova, marketingu itd. Drugim riječima, udruga Katapult educira mlade u svim segmentima izdavačkog procesa, potiče njihovu kreativnost, međusobno i zajedničko djelovanje i suradnju te volonterstvo kao temeljnu vrijednost modernog, aktivnog i snažnog civilnog društva. Također kreira kulturni prostor u kojem mladi mogu ostvariti svoju kreativnost, osigurava im potporu i daje povratnu informaciju o njihovom radu. Jednako tako želi razviti odgovornost autora prema knjizi kao proizvodu svojeg i tuđeg kreativnog rada.

kontakt e-mail katapult@katapult.com.hr


C O M M O N S

D E E D

Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 2.5 Slobodno smijete: • umnožavati, distribuirati i javnosti priopćavati djelo Pod sljede:im uvjetima:

Imenovanje. Morate priznati i označiti izvornog autora ili davatelja licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne smijete koristiti u komercijalne svrhe. Bez prerada. Ne smijete mijenjati, preoblikovati ili prerađivati ovo djelo.

• U slučaju daljnjeg korištenja ili distribuiranja morate drugima jasno dati do znanja licencne uvjete ovog djela. • Od svakog od tih uvjeta moguće je odstupiti, ako dobijete dopuštenje nositelja autorskog prava. Prethodno ni na koji na;in ne utje;e na zakonska ograni;enja autorskog prava. Ovo je svima čitljiv sažetak Pravnog teksta (pune licence).


Goran Srdarević • Izravno

creative commons Izdavač Zigo Rijeka

Za izdavača Zlatko O'ani

Urednica Josip Potnar

Jezična savjetnica Mirela Fuš

Oblikovanje naslovnice Daniel Rado aj

Listopad, 2014.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 130526061

ISBN 978-953-7142-70-4 www.katapult.com.hr


Izravno  

Edicija Katapul

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you