Page 1


kto vra re, m ti m oli i S m va un ce s ,

Do


NAJSJAJNIJA ZVIJEZDO MOG SVODA Ravnomjerno dišeš zaronjen u tople i meke jastuke, snivajući ružičaste snove o golubovima na Korzu i šarenoj kutiji s igračkama koje ćeš sutra ponovo istresti u korito svog djetinjstva. Noć je. I tišina. Ljeti se orkestar cvrčaka kočoperi u ovu kasnu dob, rasipajući bogatstvo svojih violina. Noć je. U nekom od svih naših srušenih Gradova mora još postojati poneka šarena kutija ili čak čitava prodavaonica plišanih zečića i medvjedića. Možda, na zgarištu, _______________ 13


još je poneka fotografija dječaka koji je, poput tebe, zagrlivši mekoću guščjeg perja pod plavim inletom, do jučer snio trčanje za golubovima, uvjeren da ih može dostići prije negoli se vinu k Suncu. U nekom od mnogih srušenih dječjih svjetova možda će se naći pokoje sjećanje na toplu ljetnu noć u kojoj su svirali zrikavci uz čiju su glazbu majke bdjele, promatrajuć nevinost rumenih obraščića koji su već sutradan blijedjeli dok su plavi prozorčići upijali slike smrti, zvuk granata, urlik djevojčica koje su silom odrastale _______________ 14


i plač majki, djece... Ili će pokušati zaboraviti, izliti ih iz modrih vjedara. Noć je. I rat. Neko se dijete u ovoj Zemlji odazivlje na tvoje ime. A nema ga tko zazvati, sine.

(“Grad zatočenih prolaznika”; DHK – Ogranak u Rijeci; Rijeka, 2009.; Venerus, Rijeka, 2011.)

_______________ 15


Ne znam je li bila noć. Ne znam ni je li bio dan kad sam se probudio. Oko mene je vladala tama, toliko crna i moćna da sam je se bojao, premda se – za razliku od svojih vršnjaka – nikada ranije nisam bojao mraka kao, recimo, Darinka i bez problema sam spavao u tami svoje sobe, ogrnut njome kao noćnom prijateljicom koja mi je, u neka druga, davna vremena, pripovijedala samo lijepe snovite priče. Čuli su se tek uzdasi i jecaji iz neposredne blizine te, tu i tamo, poneka – kroza zube procijeđena – psovka. I osjećao se jako neugodan, snažan, opor i istovremeno slatkast miris krvi, što me podsjetilo na mučninu koju je u meni izazivalo vrijeme kolinja, kad bi did Ivan pripremao praščiće za škrinju – u ta, neka druga, davna vremena... Ne znam koliko sam spavao, ali se sjećam da sam jako _______________ 17


ružno sanjao. Možda, zapravo, sad sanjam? A ono prije... proletje mi misao. Jer sam valjda želio da ta misao bude istina. Silno sam, u svojoj osmogodišnjoj glavici, htio posložiti slike i događaje u spremnik nekog ružnog sna koji sam, eto, silom prilika odsanjao, no nisam se probudio u svom domu, u svojoj sobi, nije bilo mirisa naše kuće koji mi je davnih jutara ulijevao sigurnost i nije kroz prozor s heklanim zavjesama – koje je načinila baba Vujadinka svojim, od igala i teškoga rada izmučenim i izbodenim, žuljevitim prstima – dopirala sunčeva svjetlost. – Ante, daj duvana, bljagosljovljen ti! – začuo sam dubok, hroptav muški glas koji kao da je dolazio zdesna, možda tek kojih metar-dva udaljen od mene. Ležao sam. Osjećao sam kako me bole oči, podlaktice i potkoljenice, a ručni i nožni prsti žare kao da ih plameni vatreni jezici zahvaćaju svakog trena iznova. Nesnosna bol. Htio sam plakati i bio sam siguran kako ću svakog časa osjetiti suze koje mi klize niz lice, međutim nisam ih osjetio; osjećao sam tek nekakav pritisak na očima, nešto nalik povezu koji smo znali – prije rata – igrajući se skrivača duž sokaka vezivati onome tko je, na eci-peci-pec, odabran da bude tragač. Pa da, sad sam se sjetio! Rat je. Vrijeme je rata. Moj tata Radovan na prvoj je crti bojišnice. Brani Slavoniju, bori se za slobodu naše domovine Hrvatske napadnute od neljudi koji nanose zlo, bol i tugu nevinim ljudima. I Hrvatima, i Srbima, i _______________ 18


Muslimanima. I Darinka je nevina... (Ili više nije?) Darinka je nevina i krvava. Mirno leži na sagu satkanom krvlju na tlu u kuhinji, nepomično, kao da spava dubokim snom. – Sanjaj Sunce, Daro! – htjedoh viknuti, al’ ne ispustih ni glasa. Jesmo li Darinka i ja Hrvati, Srbi ili Muslimani – to su nas pitali, držeći nam noževe naslonjene o vratove. Nismo znali odgovoriti. Ni sad ne znam. Mislim da smo svo troje. Tata Radovan je, kao i mama Vjera, rođen u Hrvatskoj, u Novoj Gradiški, ali njegovi su roditelji srpske narodnosti, pravoslavne vjeroispovijesti. Mamin tata, did Ivan, Hercegovac je, Mostarac hrvatske narodnosti i katoličke vjere, dok je mamina mama, nana Suada, Mostarka s druge strane mosta, islamske vjeroispovijesti. U rodnoj Novoj Gradiški mama i tata su se – kako su pripovijedali Darinki i meni – upoznali, zavoljeli i uzeli se, a potom su dobili i dva najljepša dara, dva ploda svoje ljubavi: Darinku i mene. Nikad me nitko prije nije pitao jesam li katolik, pravoslavac ili musliman, jesam li Srbin, Hrvat, Hercegovac, Bošnjak... Bio sam dječak, prijatelj, drug. I Darinka je bila djevojčica, prijateljica, drugarica. Kako netko može znati je li Hrvat, Srbin, Hercegovac, Bošnjak..., Cigan; je li katolik, pravoslavac, musliman...? Venama svakog čovjeka kola toliko krvi predaka da je gotovo nemoguće znati tko si zapravo. Tata je uvijek govorio je da je važno da je čovek – čovek, naglasivši to čovek kao da je riječ o samome Bogu. Prije rata uvijek smo slavili dva Božića i dvije Nove godi_______________ 19


ne. Slavili smo i Ramazan i Bajram, jer je nana Suada muslimanka i poštivali smo i njezine vjerske blagdane. Mislim da smo mi zaista ljudi, da sam ja čovjek, onakav kakav je tata htio da budem. Nikad nikoga nisam mrzio... Osjećam miris gorućeg duhana, draži mi nosnice. Pomalo podsjeća na lulu dida Ivana, majčina oca. Did Ivan je mrtav. I nana Suada, njegova žena, također. Na njihovu je kuću tijekom jednog od posljednjih naleta mrkih ptica koje pljuju ubojite granate sručen pakao. Izgorjeli su u tom paklu. Nije li pakao namijenjen zlim ljudima? Tako veli Bog. A nana Suada i did Ivan bili su dobri ljudi, oni nisu zaslužili pakao; njima je trebao biti namijenjen Raj. No ipak se nekako nadam da sam sve samo snio te da i ovu neugodnu, mračnu prostoriju, koja vonja krvlju i smrću, također samo sanjam... Možda, kad se probudim, nana Suada uđe u našu kuću s dvjema tepsijama: jednom punom mesnog bureka i drugom iz koje se cijedi slatkoća najukusnijih baklava na svijetu te povikne mami: “Vjero, đe s’? Pristav’ der džezvu, skuvaj kahvu! Evo sam vam don’la bureka i baklavi za đecu!” – A ti, malji? Si probudio? – začuh onaj hroptav glas koji je maločas nekog Antu, kojega ne vidim zbog poveza za igru skrivača, žicao malo duhana. – Dugo si spav’o. Predugo, dete. Da l’ si šta lepo snev’o, dečače? – shvatio sam da sad i neki novi glas progovara, ali _______________ 21


nisam bio siguran obraća li se meni. – Meni govorite...? – upitah prestrašeno, ne znajući s kime se upuštam u razgovor. Mama me je uvijek, a posebice u posljednje vrijeme, upozoravala da se klonim razgovora s nepoznatim ljudima, ali glas ovog čovjeka kojeg ne vidim zvučao je toplo, gotovo očinski, podsjećajući istovremenom nježnošću i osornošću na glas mog oca te stoga skupih snagu i odgovorih: – Ne, ružno sam sanjao... Tako sam silno želio isplakati tugu iz tog sna, međutim suze nikako da krenu i isperu bol. “Plači, dušo” znala je govoriti majka u skloništu, dok bih drhturio od straha svijen u njezinu krilu i zagrljen, zaštićen njezinim i Darinkinim – još dječjim, trinaestogodišnjim – rukama, dok su mračne ptice praćene sirenama koje oglašavaju opću opasnost bacale razorno, teško kamenje po ulicama, trgovima i kućama moga grada. “Suze umanjuju bol. S njima bol, kao s rijekom koja nemirno teče, putuje negdje daleko, izvan nas. Bar nakratko...” govorila je, milujući moju gustu, kovrčavu crnu kosu. – E, da si barem sve samo snev’o, momčiću... – reče glas sjetno i nježno. – Kol’ko ti je godina? – Nedavno, u junu, navršio sam osam – odgovorih. – U lipnju osam? Znači, sad ti je gotovo pa osam i po’? O, pa ti si onda velik i vrlo hrabar dječak – sad pak začuh neki _______________ 22


treći glas koji dopre iz moje neposredne blizine, slijeva. Vjerojatno je to taj Ante kojega je prvi glas tražio cigaretu, pretpostavih. I dobro sam pretpostavio, jer glas dobaci: – Cigo, brate, ‘vataj duvan! – Ma, falja ti, bre, brat Antiša! Onaj te tvoj Bog bljagosljovi! – odgovori hroptav glas kojeg sam prvoga čuo. – A koji to Bog, Cigo? – nasmija se drugi glas. – I tvoj, i njegov, i moj Bog je isti. Bog je jedan jedini. Samo ga tvoji malo drugačije zovu – utihne. Onda ga ponovno čuh: – Nego, dečače, da l’ je tebi, osim tebe, ‘ko strad’o u ovom usranom ratu? – doda ozbiljno i zabrinuto. Nisam znao odgovoriti, jer nisam ni znao jesam li sve samo sanjao ili se stvarno zbilo... Zato uzvratih pitanjem, ne bih li tako dobio jasniju sliku što je san, a što java: – Čika, a gdje smo mi? Gdje su moje mama i seka Darinka? Gdje je moj tata? Gdje su svi...? – poslije muka koji je naglo uslijedio uspio sam, nakon nekog vremena, izgovoriti nekoliko pitanja. Bilo je još toliko toga što sam htio pitati, ali se nisam usuđivao odmah sasuti bujicom riječi ljude koje ne vidim, premda mi zvuče – bar glasovima i toplinom koja iz njihovih glasova dopire – kao ljudi kojima se može vjerovati. Uto zaškripi kao da se vrata otvaraju, zaplahne me blag propuh, a vrata se potom zatvore te začuh korake koji mi se približavaju. _______________ 22


– O, naš se smeli mali ratnik probudio! Veoma si dugo spavao? Da li znaš gde si? Rekli su ti? Da li znaš šta se desilo...? – pitao je ugodan glas. Pokušao sam odmahnuti glavom kako bih mu dao do znanja da ne znam, no nisam se mogao pomaknuti. Tek sam uspio prozboriti: – Ne znam gdje sam. Jako je mračno ovdje. Znate, ja se inače ne bojim mraka, ali sam užasno ružno sanjao i sad se malo... Malo me je sad ipak strah. – Ja sam doktor. Nemanja Jovanović. Slobodno možeš da me zoveš Nemi, kao i tvoji cimeri Avdija, Stevo i Ante. U osječkoj si bolnici. Sa mnom u smeni je i sestra Dubravka pa ako šta budeš trebao i Dubravka i ja bićemo ovde, ti samo vikni i evo nas – pomilovao me je doktor ugodna glasa, ali nisam osjetio kosu prilikom dodira njegove ruke; osjećao sam tek velik muški dlan koji me nježno miluje preko nekakve ‘kape’ postavljene mi na glavu. Opet muk. Čuje se samo teško disanje trojice koji su u istoj prostoriji sa mnom i tih, a opet težak uzdah doktora Nemanje. – Da li bi mogao da mi ispripovedaš šta si to snevao? Samo hrabro... jer ti si zaista veoma hrabar i snažan dečak. Zastao sam načas. Pokušao sam potjerati stijenu iz grla koja je priječila da progovorim, ali nije išlo. A onda sam, odjednom, uspio i gotovo u mahu, brzo, ispripovjedio svoju moru... _______________ 23


Pričao sam kako su ušli u kuću razvalivši vrata i urlali, razbijajući sve pred sobom, zgrabivši mamu i Daru za kosu i metnuvši im noževe pod vratove, stisnuvši ih uza zid kuhinje dok sam ja – ukipljen, nepomičan i prestravljen, s nožem pod vratom kojega je držao Čedo – stajao ne znajući što učiniti, ne mogavši ni glasa ispustiti. Bili su naše komšije. Prije rata zajedno smo slavili pravoslavni Božić, a znali su se osladiti s nama i za vrijeme katoličkog. Nisu im mrske bile ni baklave nane Suade. S mojim su tatom igrali nogomet, pomagali su jedni drugima kad bi trebalo obraditi neku od njiva ili dograditi ili popraviti štogod na kućama... S Čedinim bratom Zoranom išao sam u razred, a Čedina sestra išla je u razred s mojom sestrom Darom. Bile su najbolje prijateljice i Jelena je često znala prespavati kod nas, u Darinkinoj sobi. Dara i Jela su bile zaljubljene u istog dječaka iz razreda, moga starijeg prijatelja Domagoja s nogometa, i satima su mogle pričati o njemu, smijuljeći se i došaptavajući. Mislim da su se i Domagoju obje sviđale, ali se nikad nije odlučio za jednu od njih dviju niti je jednim jedinim znakom dao Dari ili Jeli povoda za ljubomoru. A Čedomir... Čedomiru je tek sedamnaest godina... Tatin nekadašnji dobar drug Đorđe bio je najglasniji i najgrublji: “Gde su te ustaške kurve?! Gde je onaj pokatoličeni ustaša Radovan, mater mu izdajničku, cigansku! A i ovo malo srpsko_______________ 24


-ustaško-mudžahedinsko govno (mislili su na mene), i njega treba da sredimo! ‘Ajmo, Stevane, Ilija, Đuka, Jovo, Čedo! ‘Ko će prvi? Ajd’, ja ću, kukavice!” Darinka je plakala. Vikala od bola. Mama je plakala. Vikala od bola. “Đorđe, Stevane, Đuka, Jovo...! Gdje će vam duša? Nemojte malu, molim vas! Nemojte djecu! Preklinjem vas, ostavite djecu!” Oni su ih ubadali noževima, silovali ih hlača skinutih dopola, jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim... Pa opet iznova, i iznova, i iznova. I kad su već bile posve tihe, sasvim mirne i nepomične, kad više nisu pružale otpor čak niti jednom jedinom suzom, kamoli riječju ili pokretom. Samo je Čedo stajao po strani i pogledao me kao da mi želi reći: “Oprosti”. Ali nije rekao. Ništa nije rekao. Samo je stajao i čuvao stražu – kako mu je bilo zapovjeđeno. Naš vučjak Garo uletio je u kuću kroz otvoren prozor, sjurio se u kuhinju i počeo gristi sve odreda koji su mrcvarili nepomične Daru i mamu. Mama i Dara već neko vrijeme više nisu plakale, nisu se ni micale, ali iživljavanje nad njima nastavilo se. Oko njih su tekli potoci krvi, one su ležale u tim potocima nijeme i mirne, ugaslih pogleda, a iz prerezanih je vratova tekla rumena rijeka. Đorđe je uhvatio Garu i naredio Čedi na ga prikolje. Čedo ga je poslušao i jednim potezom velikog lovačkog noža zauvijek prekinuo glasan lavež. I Garo je pao između mame i Darinke. Vladala je neobična, sablasna tišina. _______________ 26


Nisam plakao. Stajao sam poput kipa, nepomičan, kao što su nepomično, na tlu, u bujici izmiješane krvi, ležali Darinka, mama i naš Garo, ne mogavši ni vikati, ni plakati; prestravljen, uplašen, mokrih i toplih nogavica hlača (bijah se, naime, popiškio), uvjeren da je to što se događa samo još jedan od brojnih ružnih snova koje snujem u skloništu te da je bolje ne pomaknuti se jer ću se ionako uskoro probuditi, a svojim bih micanjem i meškoljenjem samo mogao uplašiti mamu i Daru na čija sam krila naslonio glavu dok ležim na tlu skloništa... Uto je Đorđe naredio da na kuću bace bombu i zapale sve tragove. “Neka crkne i ovo ustaško govno!” pokazao je nožem u mome pravcu. Nisam se pomaknuo. Čekao sam trenutak kad ću se probuditi u Darinom i maminom zagrljaju u skloništu, da se mogu mirno, u sigurnim rukama, isplakati – lica skrivena u tmini, kako seka i majka ne bi vidjele suze. A onda je odjeknula eksplozija. Slika krvi, mrtvih tijela Darinke, mame i našeg psa Gare uronjenih u krvavu rijeku – zaledila se. Oči su upamtile prizor kao što objektiv fotoaparata zabilježi trenutak, zaledi ga za vječnost... Nakon te zaleđene slike čuo se zaglušujuć prasak. Postalo je strašno vruće. Osjećao sam vatru oko sebe, na sebi, u sebi. I nepodnošljivu bol. Susjed Čedomir, Zokijev i Jelenin stariji brat, ponovno je uletio u kuću, zgrabio me i iznio iz kuće _______________ 27


pokušavajući svojom košuljom ugasiti plamen koji me je čitavoga zahvatio. Valjao me i kotrljao neko vrijeme po rosnoj jutarnjoj travi na dvorištu pred kućom te me naposljetku ondje i ostavio, a potom pobjegao za svojima. Počelo je svitati i rosa je mirisala s vlati trave na kojoj sam ležao. A onda je sve utonulo u tamu. Nakon toga se više ničega ne sjećam... Probudio sam se ovdje, u mraku, u vonju krvi i duhana...

– Užasan san, zar ne, čika Nemi? – pitao sam doktora Jovanovića. Nije odgovorio, nije rekao ono što sam želio čuti: “Da, zaista jako ružan san. Sva sreća da je ipak samo san”. Umjesto toga, rekao je: – Vukovar je mrtav. Prošle su sedmice na Ovčari pobijeni i svi civili i ranjenici koje su uspeli da nađu. I Glavašević je bio s njima, onaj vukovarski novinar, Siniša, verovatno si čuo za njega. Hrabar i pametan mlad čovek. Jedan je zarobljenik uspeo da pobegne; tu je, u bolnici – zastade na tren, a potom nastavi: – Jovice, sine, sad treba da budeš hrabar. Možeš ti to, već si dokazao – i opet muk, ovog puta nešto dulji. – Ubili su i tvog tatu Radovana. On je bio ranjenik na nezi u vukovarskoj bolnici. Ostao je bez desne noge u jednoj od borbi. Raznela ju granata. Bio je skupa s ovim našim kome je jedan od njihovih pomogao da pobegne – zamuckujući, a opet brzo, kao da želi što prije izreći ono što mora, dovrši doktor Nemanja. Mrak je bivao sve crnji, ako crnina može biti crnja od sebe same. _______________ 29


– Koji su moji? Koji su njihovi? Koji su vaši? Koji su naši? – tiho sam šaptao. Nisam dobivao odgovore na svoja pitanja. – Boli me. Jako me boli. – To je lažan osećaj bola, Jovane. Takozvani fantomski bol – odgovori mi doktor Jovanović. – Podlaktice i potkolenice, kao ni oči, više nemaš. One više nikad neće da te bole. A opekotine će, nadajmo se najboljem, da zacele. Mislili smo da i nećeš da preživiš, srce je bilo preslabo. Nameravali smo uskoro da isključimo aparate. Nismo više verovali u čudo, ali ti si veoma snažan i hrabar dečak, pravi si junak. Mesecima si bio u komi, ali si reagovao trzajima tela na pesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’ kad god bi se začula s malog Antinog radio-aparata, posebno kod dela “...ja ću se vratiti...” i na osnovi toga znali smo da uz tvoje srce, koje još kuca, i tvoj mozak još živi i da može da prima poruke. Znali smo da si živ, verovali smo da ćeš da se vratiš, ali nismo mogli da znamo kada ćeš i kakav da se... probudiš. Ti si vaistinu čudo – bodrio me je i tješio istodobno. Nisam se osjećao ništa bolje zbog toga. Naprotiv, osjećao sam da je srce preslabo i da neće moći podnijeti strašnu istinu da je ono... i ovo java, ma koliko ja silno želio da je sve samo san. – Molim vas, čika Nemi, možeš li mi nakratko vratiti Sunce? – uspio sam još samo bojažljivo priupitati doktora Jovanovića koji je, svijen nada mnom, gotovo očinskim pokretima _______________ 30


Osjetih kako je jedna krupna suza kliznula niz moje lice. Nije to bila moja suza. A onda sam i sâm zaplakao. Nisam imao suza, nisam ih imao odakle izvući, ali plakao sam. Plakao sam gorče, tužnije i bolnije negoli ikada dotad. Potkoljenice i podlaktice (kojih nemam) užasno su me boljele. Osjećao sam čak da me i prsti na rukama i stopalima (koje nemam) nepodnošljivo bole. Očne duplje – mjesta gdje su nekad bile moje oči (“Najlepše nebeskoplave oči na svetu”, kako je tepala moja baba Vujadinka) – boljele su i stalno su gledale iste slike, načas usporene kao kad snimak promatraš usporenim tempom, načas kao da ih promatraš ubrzano unatrag, načas opet zaleđene tek na jednoj jedinoj, posljednjoj viđenoj sceni. Sceni prije pada crnog zastora. Shvatio sam. Nikad više neću hodati. Nikad više neću dobaciti loptu prijateljima niti dlanom zahvatiti vlati rosne, nepokošene trave slavonske ravnice. Nikad više neću grliti. Nikad više neću vidjeti. A tama postaje sve moćnija, hvata me svojih hladnim prstima i sve se jače počinjem bojati jezovitosti mraka... Više nikad neću vidjeti Sunce! Ta me je spoznaja toliko uplašila i istovremeno rastužila da bih dao svu sunčevu svjetlost svijeta da samo jednu suzu mogu ispustiti i njome isprati ovu strahovitu emocionalnu i tjelesnu bol. Tako iscrpljen i emocionalno ispražnjen, dotučen, naposljetku sam ponovno utonuo u san...

Iz daljine čujem mamu i Darinku: dozivaju me imenom. Neobična neka svjetlost, nimalo nalik sunčevoj – mnogo blještavija, snažna i nježna istovremeno – vuče me k sebi, a u _______________ 31


njezinu odsjaju blistaju osmjesi: smiješe se Dara, mama, nana Suada, baba Vujadinka, did Ivan i moj tata Radovan (tata ima obje noge!) – živi, zdravi, sretni, lijepi kao u najljepšim i najsretnijim, najbezbrižnijim danima moga djetinjstva. Stoje u daljini, na nepokošenoj, orošenoj livadi i pružaju ruke k meni kao da me zovu u zagrljaj. Livadom zvonko ori: “...ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti...”, Garo veselo laje i maše repom, a umjesto mrkih, strašnih, gromoglasnih ptičurina vedar nebeski svod nadlijeću jata prekrasnih snježnobijelih ptica anđeoskih krila. Odjednom hodam. Ne, ne hodam. Trčim! Raširio sam ruke (kojih nemam) i jurim im ususret trčeći nogama (kojih nemam), gledajući s radošću njihove osmijehe očima (koje nemam).

_______________ 33


Bo ž ić je i sni j ež i


NAKON ŠTO SU OTIŠLI Svi su ustali od stola. Pozdravljaju me. Otvaraju vrata i odlaze. Iza njih zebnja. Samoća i bol. Ja još sjedim, očekujući da se vrate, da opet zazvone čaše i krene prepirka. Ja još sjedim. Ni vino nisam dokraja ispila. Ni cigaretu ugasila. Ja još sjedim, sa slutnjom da će ipak doći i da će se čuti žamor i ulijevanje vina u čaše.

(“U njedrima oluje”, CDM – Biblioteka VAL; Rijeka, 1993.; Venerus, Rijeka, 2011.)

_______________ 69


Ružica je žurila na autobus kako bi na vrijeme podgrijala jučer skuhani ručak. Umorna je i... tako se jadno osjeća pritisnuta sivilom svakidašnjice: gnjavaža na poslu, podbadanje kolegica zbog Aninih loših ocjena u školi i Antoniove zaručnice, samozvane ‘manekenke’ koja snima takozvane ‘duplerice’ za časopise upitne kvalitete i sumnjiva sadržaja..., upola manja plaća zbog otplaćivanja stambenog kredita, krumpir šest, pileća prsa trideset... Autobusna postaja, poput mravinjaka, vrvjela je ljudima. Svidje joj se usporedba s mravima; odmah pomisli kako je njezin šef jedan od mnogobrojnih termita koji truju, gaze, bacaju u očaj. Neka postarija žena udari je laktom pri ulasku u autobus. _______________ 71


Kao da je sama tomu kriva, promrmlja: “Pardon”, poništi autobusnu karticu u automatu i pokuša se probiti do sredine prepunog autobusa, bliže k izlaznim vratima. Pardon? Je li Ivan rekao “pardon” kad nas je napuštao...?

“Znaš, Ružo, brak je nešto posve drugo od ovoga što mi imamo. Brak... To je... Dražesna glazbena kutijica koju treba često navijati ne bi li nam, u mnoštvu skladbi, odsvirala svoj najljepši valcer...” Ovaj je potpuno pukao. Otkad se igra pjesnika? “...To je i nemarnost”, nastavio je, “i poneka neispeglana košulja, i pokoja mrvica ili zaboravljena i nepokupljena igračka s poda u dnevnoj sobi, i vesela igra vatre u bračnoj sobi, i... Nisam to želio...” A što si, molim te, želio? Da nakon dvoje djece, s dvadeset kilograma i ne-pitaj-me-bože koliko godina više šećem u... (kako ih ono zove ona Antoniova...?) da, tangicama?! Da izlazimo na skupe večere s ovim jadom od plaća i da, umjesto da krpam djeci čarape, kupujem u Trstu nove čim se “stare” usmrde? “Ti si, Ružo, divan prijatelj, vrijedna i uredna žena, dobra majka...” Poštedi me patetike i prijeđi, prijeđi na stvar! “...a ja bih se igrao. Treba mi nestašna i neobuzdana djevojčica. Ne ljuti se, ali kao da si mi... mama...” Mater ti tvoju, ja tebi mama?! Kriste Bože, mlađa sam od tebe šest godina, ti... ti... ti... stvore! “Konačno si razriješio dvojbe i odlaziš s njom”, samo je _______________ 72


rekla. “Ti, dakle, znaš?” osupnuo se. “Znam, Ivane, znam... Dvije godine znam. Nisi valjda mislio da te tako slabo poznajem?” “Nisam, ali... Mogla si olakšati, mogla si reći... Bilo mi je teško dijeliti se popola, dio davati vama, dio čuvati za Veru. Mogla si reći...” “Mogla sam, da sam imala hrabrosti. Čitavo se vrijeme, zapravo, pravdam brigom za djecu – da imaju oba roditelja. Budimo iskreni: bila sam sebična. Htjela sam i makar taj komadić tebe – za sebe. Da te gledam dok ručaš, glačam ti košulju, pečem kolače...” Ne radi mi to, Ivane! Ne ostavljaj me, zaboga! Još ću i zaplakati... Daj, Bože, snage da ovo izguram... “Ružice, pa mi godinama ne živimo kao muž i žena! Mogla si reći... Morala si reći!” A što bih ti rekla? Da jedva čekam večer da se zavučem u postelju u kojoj i ti spavaš, kako bih barem osjećala da sam ti tjelesno blizu? Da ti kažem da te želim pa da me, odjevenu (kako bi ti mašta bolje našla zamjenu za moje nedostatke) u dvije minute okreneš na leđa, a onda mi, pak, okreneš leđa...? Ne... Nadala sam se... Volim te. Pa majka sam tvoje djece! Ti si moj život, Ivane! “A što bih ti rekla? Na primjer: Eto, Ivane, znam da imaš ljubavnicu, gotovo pa vršnjakinju svog sina... Mlada je, lijepa, neopterećena, a ja sam žena u četrdesetima, okrugla, prosijeda, majka... Pa ti, lijepo, idi k njoj, bit će ti ljepše s njom... To sam trebala reći? Ne zavidim joj na tebi. Idi, ali se ne zavaravaj da će očaranost njome biti vječna. I mene si volio, zar ne?” “Kakva si ti to žena?! Da me doista voliš, olakšala bi mi i _______________ 73


rekla! Smatrao sam te svojom najboljom prijateljicom!” Prijateljicom?!? Potom je uzeo kaput i naočale, ljuto odvratio: “Po stvari ću doći za vikend. Pokušaj objasniti djeci. Ja ću s njima razgovarati kad se sve malo smiri. Zbogom, sebična ženo!” i – otišao.

Otada je prošlo osam godina. Sa svakom od njih bivala je bliže pedesetoj. Nije bilo dana kad ne bi pomislila na nj. Djeca su, začudo, sporazumni razvod njihova braka prihvatila lakše negoli ona sama. Komentirala su da je njihov život ‘samo njihov’ te da se neće i ne žele miješati u njihovu privatnost i njihove izbore (kad li su samo toliko odrasla?), da će ona uvijek imati svoju mamu i svoga tatu, bez obzira bili oni u braku ili ne. Pametna generacija, zar ne? Možda je ona doista bila samo užasno sebična žena...? Uz škripu, autobus naglo zakoči. Mnoštvo znojnih tjelesa zaljulja se, no održi ravnotežu, zbijeno u limenoj konzervi s kotačima. Još dvije postaje, pa će sići... – Možete li se malo pomaknuti, bakice? – upita neki malac zeleno obojenih pramenova kose, s naušnicom u obrvi, na nosu i usnici. – Rado bih vidio vrata, znate, jer ću brzo van, a to od vas ne mogu, niste baš manekenski tip... Bože, kako li su ljudi nervozni pred Božić! Ona se pokuša pomaknuti u stranu, no nije joj baš polazilo za rukom. _______________ 75


Osam godina nije ga vidjela. Kad je zvao, samo bi usput upitao: “Kako si?” i – ne čekajući odgovor – zatražio Anu ili Antonija. Viđao je djecu, unatoč tomu što se odselio u drugi grad. Djeca su ga posjećivala, a i on bi zbog njih dolazio u Rijeku te su odlazili na ručkove, večere... Djeca su s oduševljenjem govorila o tomu kako dobro izgleda, kako se pomladio, kako više ne govori ozbiljno, nego se potkrade i pokoji žargonizam, pa i psovka... Hvalili su Veru i njezin utjecaj na tatu: nije više nosio odijela i lakirane kožne cipele. Odijevao se sportski – traperice, tenisice. Obrijao je brkove... Zamišljala ga je kako, takav kakvog su joj ga djeca opisivala, kuca na njihova vrata s buketom crvenih ruža i ispričava se, moli za oprost, govori joj da je nikad nije prestao voljeti... (Utjecaj srcedrapateljnih meksičkih, turskih, pa i domaćih ‘‘sapunica’’ kojima nas pumpaju u nedostatku novca za kupnju kvalitetnijih televizijskih serijala ili filmova? Utjecaj – samoće...?) Naravno, to se nije događalo. Sve je ostajalo tek puko snatrenje, utisnuto u bolnu ranu. Sve dok... Zvao ju je jutros na posao. Zvao je nju, nije trebao djecu. Trebao je Ružu. Ruža. Ime joj je Ružica i svi su je oduvijek zvali samo – Ružica. Jedan jedini čovjek na svijetu deminutiv je izokrenuo tako da ju je od milja oslovljavao u augmentativu: Ruža. Njezin Ivan. I kasnije, kad je trebao djecu kako bi se s njima dogovorio oko susreta, oslovljavao bi je s Ružice. O, kako je tjeskobno zvučalo njezino ime izgovoreno njegovim glasom! Nikad više Ružo. Do danas. _______________ 76


Danas je Termit bijesno izletio iz svog ureda i prozborio: “Neki muškarac, za vas, gospođo Ružo!” rekao je to cinično, drsko i dodao: “Nadam se da vas privatni pozivi neće ometati u poslu. Zapamtite, nitko nije nezamjenjiv!” Ne’š ti posla! “Halo? Da, broj koji ste tražili je... Poslušajte...” Termit je ćelavi, stari, podbuhli, namršteni pedeset-i-kusur-godišnjak (ni jedna kolegica ne zna točno koliko bi mogao imati godina), radoholik, bez obitelji, samac, škrtac, neki čak pričaju i – homoseksualac, u svakom slučaju – deklarirani ženomrzac. Rekao je to tako drsko i namjerno glasno, ne bi li sve kolegice čule. Muškarac? Ta tko bi nju zvao na posao, i još k tomu – muškarac? Nikoga nije imala, ni sa kime nije izlazila ni prijateljevala, a Antonio i Ana vrlo dobro znaju kakav je Termit i odavno je ne zovu na posao. Kad je baš trebaju, onda joj mobitelom pošalju SMS poruku da se ona njima javi. A to je doista rijetko. Prihvatila je slušalicu bežičnog telefona koju joj je Termit dodao i javila se bojažljivim i nesigurnim: “Halo?” S druge strane načas – muk. Potom: “Ja sam, Ružo. Ivan.” Tad nastupi mukla tišina i s njezine strane. Sve su oči znatiželjnih kolegica (i Termitove, kroz odškrinuta vrata njegova ureda) s nestrpljenjem promatrale njezino lice. Ona šuti. S druge strane muškarac nastavlja: “Oprosti, jedva sam dobio broj. Antonio mi ga nije želio dati. Ni Ana. Rekoše da ti je šef neki seronja, da bi moglo biti frke. Zar više nije šef dobri, stari Markus...?” _______________ 78


Ivan je pričao. Čudno je pričao. Sranje. Frka. Je li to ono što je oduševilo djecu? Šutjela je i gutala knedle. Ivan! “Gle, nekako mi se ta ideja već dulje vrijeme vrzma glavom... Kako bi bilo da ovaj Božić provedemo zajedno? Mislim – ti, djeca i ja...? Ružo...?” Činilo se da je čekao odgovor. Ona je šutjela. “Ružo?” Trgne se. “Božić? Da, da, i tebi sretan Božić. Misliš – ti, mi...” Skupa? Badnja večer? Doček?! Nepovezano je govorila. Knedlica u grlu nije se micala. “Ako nemaš ništa protiv. Ja bih donio pečenu puricu, da se ne mučiš...” Sad je shvatila! On to sebe poziva na njihov mali obiteljski ritual! Što da mu kaže? Kako – što?! Pa to se zna! “Naravno, Ivane, naravno. Nema problema. Bit će nam drago da nam se pridružite. Ipak, puricu ostavi meni.” To su moja večer, moja purica, moji kolači, moja djeca... “Dođite u dvadeset sati.” Kolegice su je u čudu promatrale. Kad su se pozdravili i završili razgovor kratkim doviđenja, šutjela je. I dok je Termitu vraćala telefon u ured i koljena joj klecala, šutjela je. Najzlobnija od kolegica, Magdalena, zadirkivala ju je govoreći kako će joj lijep Božić biti, jer će dobiti još jednu kćerku, ljubavnicu svoga bivšeg muža. Šutjela je... _______________ 79


– Mama, smijem li pozvati Igora k nama na večeru, na Badnjak? – pitala je Ana. Igor je bio njezin mladić, vršnjak, s kojim je u vezi nekoliko posljednjih mjeseci. – Ako se njegovi roditelji slažu, ja nemam ništa protiv. Antonio će dovesti Jelenu. Ako želiš, zamolit ćemo Antonija da skokne po Igora i doveze ga. Bit će mu hladno autobusima iz jednog u drugi kraj grada... – Ma, ne, neće biti potrebno. Dovest će ga stariji brat. Bile su same kod kuće. Antonio je izišao s Jelenom. Sjedile su u dnevnoj sobi i gledale Milijunaša. (Izvrstan način da načas, pa makar i putem malih ekrana, snovi o naglom bogaćenju na trenutak uđu i u dnevne sobe milijuna ljudi. Milijuna ljudi. I tako postaneš milijunaš, htio-nehtio, jer gledaš kako se u hipu ruše snovi onih koji sjede sučelice voditelju, a istovremeno si dio milijuna drugih koji isto to gledaju...) – Tata me je zvao danas na posao – smogla je hrabrosti izreći. Ana je grickala čips i naglo zakašljala, jer joj je komadićak zaletio u trenutku kad je shvatila što Ružica govori. – Na posao? Pitao me broj, nisam mu dala, rekla sam da te zove doma kad hoće, ali na posao ne... Ne zna on Termita. Što se dogodilo? – Ništa. Samo je predložio da Božić dočeka s nama – prošaptala je, nastojeći se praviti kao da pozorno promatra televizijski ekran. – I...? – duboke Anine smeđe oči (Ivanove oči!) nisu se micale s njezina lica. _______________ 81


– Ništa, tako... Pristala sam. Naravno, ako se ti i Antonio slažete – slegnula je ramenima, kao da sve to skupa i nije toliko važno. Ana je skočila s trosjeda. – Naravno da se slažemo! Pa bilo je i vrijeme da mu oprostiš! – bubnula je, kako to ona obično izvali ne razmišljajući, poletjevši zagrliti majku. Nije joj zamjerila. Ipak, pitala se, nije li zaista vrijeme da si oproste? Ona njemu Veru, on njoj njezinu sebičnost? I da konačno, pa makar i u ovakvim okolnostima, sjednu za isti stol i pogledaju si u oči? – Onda je to gotova stvar – reče Ružica i nastavi, kao, gledati Milijunaša. – Ne brini, mamice, Vera je divna cura, svidjet će ti se. Imala je samo pozitivnog utjecaja na tatu... – tješila je Ana u svom stilu. Pravila se da ne sluša, a i te kako je slušala... Divna, da... Razmišlja li itko kako će se ona osjećati. Razmišlja li i ona sama kakve će sve misl, strahovi, bjesovi... i koješta još, miješajući se s ljubavlju prema Ivanu, razarati njezino srce? Je li uistinu, usprkos svim tim minulim godinama, spremna na to...? Ili je, jednostavno, rođena mazohitkinja?

Badnja večer. Devetnaest sati i trideset minuta. Stanom se širi miris pečene purice, miješajući se s mirisima domaćih kolača. Toplo je, pa se magla uhvatila s unutarnje strane prozorskih stakala. Vani je ispod ništice. Mogao bi to biti i bijeli Božić kao iz snova, samo kad ne bi bilo jedne suvišne osobe... Ružica se večeras posebno dotjerala, unatoč svjesnosti da neće moći parirati Veri koja je, ipak, osamnaest godina _______________ 82


mlađa. Svejedno, letimični pogledi bačeni na zrcalo u hodniku pri svakom prolasku onuda dali su joj nešto samosvijesti i sigurnosti. Nervozna je. Napeta. Čeka. Nešto će se zbiti. Ma što god se dogodilo, sigurno je samo to da će danas vidjeti Ivana! Antonio i Jelena smiju se razdragano. Upravo se nešto došaptavaju. Majčinu uhu nije promakla tiho izgovorena riječ objava. Sluti: zaruke. Smiješi se u hodu. Iz pećnice izvlači posljednji kolač. Oglasi se zvono na vratima. Zadrhti. Devetnaest i četrdeset i pet. Ne, to nisu oni. No tko zna... Otvara. Stigla je Ana s Igorom. Čine joj se lagano opijeni. Vinom? Ljubavlju? Mladošću? Bog će znati... Mladost je uvijek opijena. Reže pitu i slaže je na porculanski tanjur. Odnosi sve na veliki stol u dnevnoj sobi. Ponovo zazvoni na vratima. Sad je već jako napeta. Guta knedlu i nervozno pristupa vratima. – Hej, susjedo, dajte recite svom malom da malo pomakne onu kanticu; ne možemo se pokrenuti, a moramo na doček! Parkirao je kao petnaestogodišnjak, zatvorio mi je sve mogućnosti izlaska s parkirališta! – polupijano je zvrndao susjed s drugog kata, oslanjajući se o svoju napirlitanu prijateljicu. – U redu je, nema problema! – Antonio izlazi preparkirati svoga starog unića. Komu li taj može zasmetati?! – Kakav konj! – začu Antonija kad se vratio u stan. – Imao _______________ 83


je sasvim dovoljno mjesta izvući ga u rikverc, ali s toliko krvi u alkoholu ni romobil ne bi mogao izvući! Minute se sporo vuku, kao zarobljenici okovani lancima. Dnevnom sobom razliježu se zvuci pjesme Bijeli Božić. – Mama, dođi, pogledaj! – povikne Antonio. Jelena i on stoje kraj prozora. Priđe im. Gle, sipi sniježak! Pogled kroz komadićak od magle očišćena prozorskog stakla na meke bijele zvjezdice koje se hvataju o okna tvoreći bijelo brdašce prisjeti je davnih Božića, dok je još Ivan bio s njima. Bila su to sretna vremena... Hej! Trgne se. Sretna vremena?! Što li je to u čovjeku da uspomene uvijek uokviruje u pozlaćene okvire i vješa ih na počasna mjesta na zidovima svoje nage duše? I što je to u čovjeku što ga, nakon godina i godina divljenja istim tim slikama u pozlaćenim okvirima, odjednom podsjeti na činjenicu da je i prošlost, kao i sadašnjost, obojena čitavom paletom boja, svjetlošću i sjenama? Gle, odjednom je obuzima neki čudan mir! Nestade nervoze i napetosti. Meke bijele zvjezdice bude želju da ih dotakne. – Malo se odmaknite, djeco – zamoli Antonija i Jelenu. Oni je začuđeno gledahu dok je otvarala prozor i puštajući da je prožmu ledeni srsi pružala dlan, primajući mekoću svjetlucavo bijelih pahuljica. – Mamice, zar si poludjela! Smrznut ćemo se! – povikne Ana. Ružica se osmjehnu. – U pravu si, hladno je. Ne znam zašto, ali silno sam _______________ 84


željela uhvatiti jednu – nasmije se svojoj želji. – Znaš, onako, kao dijete kad jako, jako želi šećernu vatu baš tog trenutka. I baš mi je drago da sam je uhvatila. Gle, sad sam je držala, sad je već nema...! – reče i zatvori prozor. Dvadeset sati i petnaest minuta. Neće doći, pomisli. Kako to da djeci nije palo na pamet da bi ih tata mogao još jednom iznevjeriti? Možda zato što njih, zapravo, nikada i nije iznevjerio? Možda je ona oduvijek imala prevelika očekivanja? Možda je uistinu preegoistična? Dinnn-donnn! Trgnuli su se. Svi. – Što ste svi odjednom zanijemili? – upita ih Ružica. – Možda je samo susjed došao pozajmiti malo octa za brže otrježnjenje. – Ne šali se, nego otvori vrata! – poviknu Ana i krenu k vratima. – Ne, najbolje je da ti otvoriš, mama! – propusti Ružicu. Neobično je kako se trenutak katkad može činiti dug. Maločas je, eto, čekala da se ispeče pita od jabuka (Ivanov omiljeni kolač iz vremena kad su bili obitelj) i svaka je sekunda bila duga poput vječnosti, kao i sada, dok stoji pred vratima i hvata kvaku, a svaki joj se pokret čini poput usporenog snimka: vidi svoje prste kako se približavaju vratima, dlan koji pritišće kvaku, drugom rukom instinktivno popravlja frizuru (zar se uopće pokvarila?), kvaka se polagano spušta pod pritiskom ukočena dlana... Što li će im samo reći? Ništa, tek: Dobra večer, Ivane, _______________ 86


dobra večer, Vera. Drago mi je, Ružica... – Dobra večer, Ružo! – pred vratima je stajala neka verzija Ivana bez brkova, u sivom kaputu pod kojim je virio šareni pulover. Na glavi je imao kapu nalik klaunovskoj (ona djedomrazovska kapa, kakvih je raznobojno mnoštvo u izlozima prodavaonica, s vunenom lopticom na vrhu). Verzija Ivana bez brkova u lijevoj je ruci držala ogroman buket bijelih ruža (nisu li bijele simbol vjernosti?!) i pružala joj ga, a u desnoj veliku vreću s likom Djeda Mraza kroz koju su se nazirale ukrasnim papirom omotane kutije. – Dobra večer, Ivane. – ‘Večer, tata! Djeca se naguraše kod ulaznih vrata. Antonio je predstavljao Jelenu, Ana Igora, pružaju si ruke, ljube se u obraze, Ružica odlazi u kuhinju, traži vazu, nalazi je, u vazu ulijeva vodu, skida ukrasni papir s buketa, cvijeće umeće u vazu... Bože, tko li je taj čovjek? Kad li će, već jednom, ući ta žena? Kao da joj čita misli, Antonio upita: – Tata, a gdje je Vera...? – Vera neće doći – tihim, ali sigurnim glasom odgovori verzija Ivana. – Vera i ja više nismo zajedno. No ostavite Veru, gdje je Ruža? – on krenu poznatim putom u dnevnu sobu. Vidi ga, molim te, pomisli Ružica, kreće se našim stanom kao da je još jučer bio ovdje, kao da nikada i nije otišao! _______________ 87


Prilazio joj je raširenih ruku (vreću s likom Djeda Božićnjaka odložio je, usput, pod božićnu jelku – točno znajući gdje je, kao da ju je i sâm pomagao uresiti). Grli je. Ona nastoji uzvratiti. Sapunica iz snova postaje stvarna? A gdje li je ta čarolija...? O, Bože, učini da se probudim! Sigurno sam usnula na poslu, umorna od probdjevene noći zbog razmišljanja o mogućem slijedu događaja na Badnjak. Sad će ući Termit i izvikati se na mene jer, naravno, “nitko nije nezamjenjiv”. – Dođi, Ivane, sjedni – pozove ga stol. – Djeco, dođite, večera će se ohladiti. – Kako fino miriše... – verzija Ivana neprestano se smješka. – Znaš, nedostajala mi je tvoja kuhinja. Pita od jabuka! – povikne radosno kao djetešce, ugledavši svoj omiljeni kolač na počasnom, središnjem mjestu crvenog stolnjaka. – Sjedni, tata – Antonio će. – Moramo vam nešto reći, dragi roditelji i draga sestrice – ponosno je zagrlio svoju djevojku i pričekao da otac i mati sjednu. Sjedoše. – Jelena i ja... – nastavio je. Jelena i ja smo se zaručili, reći će, pomisli Ružica i bi joj opet nešto toplije oko srca, kao kad je zamišljala Ivanov i svoj ponovni susret. – Jelena i ja čekamo bebu! – reče Antonio i pomiluje Jelenin savršeno ravan trbuščić. Ružica se trgne. – Naravno, u međuvremenu ćemo proslaviti vjenčanje, zar ne? – promuca. _______________ 88


– Pa... Nismo o tome razmišljali... – poče Jelena. – Mi se, zapravo, ne namjeravamo vjenčati – Antonio će. Stvarno gledam previše onih Brazilaca i Meksikanaca! Ta tko je danas još vidio ženiti se?! – No to ne znači – nastavio je Antonio – da se ne volimo i da svojoj djeci nećemo biti dobri roditelji. Na koncu konca, mnogi se vjenčaju pa razvedu. Ako nas životni putovi iznenade, bar nećemo morati prolaziti traume razvoda – šalio se. – Ipak, zar ne bi bilo bolje da se vjenčate? – javi se Ivan ljutitim glasom. – Želio bih da moj unuk nosi moje prezime! A ne neko onakvo... Znate što mislim. – Oprostite, no tko ste vi da brinete hoće li moje dijete nositi vaše prezime ili moje? – razbjesni se Jelena. – Tko sam? Otac tvog zaručnika, djevojko! Djed vašeg zajedničkog, smućkanog djeteta koje neće imati ni svoju vjeru, ni svoju domovinu! Uostalom, u čijoj ćete se crkvi vjenčati, mala? Vašoj ili našoj? Čiji ćeš Božić slaviti? Svoj ili naš?! – Tata... Nemoj... Tata! Rat je davno završio. Ovo je dvadeset i prvo stoljeće. Nisu svi Srbi bili... Tata! – Antonio ustane od stola, vidljivo ljut. – Je li tebi jasno, seronjo, da se ja mogu, ako to hoću, uopće ne vjenčati ili se vjenčati za muškarca? Što bi rekao da sam ti doveo zeta, a ne nevjenčanu snahu?! Da sam došao i rekao: Stari, znaš, ja sam “gej”!? – Ako niste dobro čuli, gospodine, ja nemam zaručnika, a vi baš i niste primjer djeda kakvog bih poželjela svom djetetu! Usto, moja je domovina Hrvatska! Ja sam, znate, hrvatska pravoslavka! – ljutito će Jelena. – Antonio, molim te, vodi ovu, ovu... iz moje kuće! Ni ta _______________ 89


drznica nije primjer majke kakvu bih ja poželio svome unuku, niti žene kakvu bih poželio svom sinu! A o tvojim pričama o pederlucima, kao i o četnicima, ćemo kasnije! Dat ću ti ja te tvoje partizanske fore, balavče! – bijesno viknu Ivan. – Ne treba me voditi, odlazim i sama! – Jelena uze svoju torbicu i jaknu te krenu k izlazu. – Ako Jelena ide, idem i ja – smiono odgovori Antonio.Sustigavši je, zagrli ponosno majku svoga još nerođenog djeteta i doviknu na odlasku: – A ti si pravi Hrvat, veliki katolik, je li? Koliko si ljubavnica promijenio dosad, lizaču oltara, a potom se bar jedanput tjedno išao ispovjediti?! Naravno, kad imaš i zašto... Ružica je dotad sve u čudu promatrala, ne rekavši ni riječ. Onda se u njoj nešto slomi. – Ne idu oni nikamo, pogotovo ne iz moje kuće! Dovraga, ovaj je čovjek samo zalutao. Nije to Ivan, nije to otac njezine djece, nije to njezina neprežaljena ljubav. Zalutao čovjek, pogriješio ulicu, stan, vrata... – Ružice, zaboga... – verzija Ivana igrala se oca obitelji. Djeca su šutjela. Antonio i Ana utihnuli su kao kad maleni zgriješe dirajući zabranjene stvari pa s nestrpljenjem i u strahu iščekuju zasluženu kaznu. Zašto? Nisu oni krivi što su održavali kakav-takav kontakt s ocem i oduševljavali se njime svakim novim susretom. Igor se pravio kao da kuša kolač, nastojeći izgledati kao _______________ 90


da se sve to skupa njega ni najmanje ne tiče, a Jelena je sjela u naslonjač i zapalila cigaretu. Ružice. Nije rekao Ružo. I nek’ nije: oskvrnuo bi jednu od slika u pozlaćenom okviru na zidu njezine duše. – Molim te, idi – reče mu. – Ali... – verzija Ivana djelovala je pokajnički. – Samo idi, molim te. Pogriješili smo. Odavna više ne pripadaš ovamo – napokon je izustila. – Dobro – reče on kratko i krotko. – Antonio, Ana, Igore, oprostite... Morao bih... – ustade od stola, izbjegavajući ikoga od prisutnih pogledati u oči. Pratili su ga pogledom. Krenu k vješalici i uze svoj sivi kaput. Iz džepa kaputa virila je djedomrazovska kapa. Nitko ništa nije rekao. Još se jednom osvrnu i promrmlja: – Zbogom. Čuli su kako se otvaraju i zatvaraju vrata. Nakon nekoliko trenutaka tišine Ružica začu vlastiti glas: – Otišao je. A možda to i nije bio Ivan...? Zagleda se kroz maglu prozora: još uvijek je komadićak, onaj dio što su ga Antonio i Jelena očistili od magle gledajući prve snježne pahulje, bio manje zamagljen od ostatka prozorskog stakla. I vidje: vani je sniježilo. Raznobojne lampice osvjetljavale su ulicu koja se odijevala netaknutom bjelinom. _______________ 91


Priđe prozoru i laktovima se osloni na dasku pod njime. Gleda: u netaknut, bijeli sag utiskuju se stope. Ugleda osamljenu priliku kako, ne znajući u kojem bi pravcu krenula, naposljetku ipak nestaje u daljini. Stranac je bivao sve manji, i manji, i manji... To je valjda to: Božić će. I sniježi...

_______________ 93


Ru 탑 eb ez cel ofa n

a


ZA NAŠ KUTAK SVEMIRA Zagrli me nježno – kao da sam dijete, kao da sam pjena nebeskog oblutka. Obalama mekim, planinama strmim – svuda nek’ me prati tvoja topla ruka. Cijeli svijet je danas rođen: i Sunce, i Luna, nova zvonjava zvjezdanog stada… I nek’ samo teku brzacima rijeke; s tobom se ne bojim leta, uz tebe se ne bojim pada.

(“U njedrima oluje”, CDM – Biblioteka VAL; Rijeka, 1993.; Venerus, Rijeka, 2011.)

_______________ 97


Sinoć sam skupila hrabrost i progovorila. Dugo mi je trebalo, znam. Godinama znam tko sam i što sam. Rijetki, osim mene, također znaju. No njoj sam se bojala reći; za nju bi to bila neizreciva sramota nanesena slici savršene suvremene katoličke ruralne obitelji. Zašto kažem ruralne? Zato što u većim gradovima, u tzv. urbanijim sredinama, postoji ipak nešto više razumijevanja i tolerancije za ljude poput mene, poput nas, premda i ondje nailazimo na svojevrstan linč.

– Pogledajte! – gotovo ushićeno je, već s vrata, poviknula mama noseći u ruci buket ruža duginih boja omotan prozirnim šuškavim celofanom i vezan žutom mašnom koja je na gomili držala ruže, ljubičasti krep papir i nekakve umjetne leptiriće na žičicama. _______________ 99


– Prekrasne su! – rekoh joj iskreno dok je s njih uklanjala celofan i namještala žutu mašnu koju je oko buketa i leptira nabodenih na žice (krvnički, premda nisu nikada ni bili živi!) omotala cvjećarica. – Tata voli boje, svidjet će mu se – radovala se mama poput djeteta. – Sutra nam je dvadeset i peta godišnjica braka – dodala je ponosno i sretno. – Gle, zaista! Zaboravila sam. Čestitam! Zapravo, sutra ću vam čestitati... Valjda – zastadoh, a potom, brže-bolje, nastavih: – A gdje si ih kupila? – Ima jedna nova cvjećarnica na samom ulazu u grad. Kupila sam ih po povratku s posla. Odmah sam ih opazila u izlogu, primamile su me – oduševljeno je govorila. Nagnula sam se nad kristalnu vazu naslijeđenu od pokojne bake u koju je mama upravo ulila vodu i utaknula u nj buket divnih ruža te stavila na stol u dnevnom boravku. Nisu mirisale jednako kao naše u vrtu, trnovite, prirodne, koje majka tetoši, mazi i pazi. A i nije vrijeme cvjetanja ruža pa nam se ove baš savršeno uklapaju u interijer, uljepšavajući sumornu, kasnu jesen, unoseći u staru kamenu kućicu dojam proljeća i ranog ljeta. – Mirišu, ali ne mirišu kao tvoje. Hoću reći, lijepo mirišu, ali nekako... drukčije – rekla sam. – Da, znam. To sam odmah primijetila. No nije ni važno, _______________ 100


lijepe su. Ne mora svaka ruža jednako mirisati. Voljela bih kad bi u našem vrtu cvale baš ovakve ruže – mama će. Nije ni slutila koliko je istine izrekla u samo dvije kratke rečenice. Ali nisam komentirala. Tad još ne. Čekala sam... Prigodu, valjda. Premda sam znala da to mora biti danas. Večeras. – Jesi li ih pitala kako to čine? Mislim, to – da ruže budu duginih boja. – Jesam. Ubacuju neke kemijske, umjetne boje, ne sjećam se kako je rekla da se zovu. Tko zna... Uostalom, zar je važno? Prekrasne su! U plave možda čak i modru galicu – nasmijala se. – Modru galicu?! – začudih se i odmahnuh rukom. – Modru galicu... Ma, baš! – Zapravo, Tanja, to uopće i nije važno. Nije važno što ne mirišu poput drugih. Nije važno ni što nisu prirodne. Važno je da su lijepe, da mirišu i nemaju opasno trnje – nastavila je mama. – Zbilja, jesi li primijetila da ni trnje nemaju? Zanimljivo... Stvarno su prekrasne, posebne; mirišu, ali i miris im je drugačiji od prirodnih. Možda ih parfimiraju, možda je i miris umjetan – nasmijala se. – Bože, kako su divne, iako nisu prirodne... – nije mogla prestati diviti im se. – Znaš, Tanja, zaljubit ću se u ove šarene ruže! – nasmijala se svojim riječima. I ja se osmjehnuh. Nekako gorko. Jer njezine su me riječi podsjetile na nešto drugo... Na mjesto na kojemu ću sutra biti. I gdje će većina ljudi govoriti da to nije prirodno... _______________ 101


– Halo? – zazvonio mi je mobitel i javila sam se. – Naravno, Suzi, nema odustajanja. Idemo. Da, da, danas ću... Večeras ću razgovarati s njima... Čujemo se i vidimo! Bok! Pusa! – To je bila Suzi? – pita mama i istovremeno sama odgovara na pitanje. – Pozovi je na kavu – doda, perući posuđe preostalo od ručka. Nije ni slutila da je Suzi danas već bila ovdje dok je ona bila na poslu. Ne zbog kave. – Pozvala bih je, ali ima drugog posla. Možda sutra. Možda... – ovo posljednje možda prošaptala sam toliko tiho da sam samu sebe jedva čula. Suzi je moja najbolja prijateljica. Godinama. Od prvog razreda osnovne škole. Otada dijelimo sve tajne, sve ushite, boli, razočarenja, radosti... Suzi je moja djevojka posljednjih šest godina. Od drugog razreda srednje škole. Suzi i ja se volimo. Suzi i ja želimo zajedno živjeti. Drugim riječima: Suzi i ja smo... lezbijke.

– Ehe-hehe-heeej! – začu se s ulaznih vrata, a potom i tresak; tako Marin pozdravlja usklikom i tako Marin treskom zatvara vrata kad ulazi. Prema tim znakovima svi znamo da je kući stigao moj mlađi brat. – Bog s tobom, sine! – pozdravi ga mama. – Kako je bilo na vjeronauku? – Aaajjjaaaj... Ne pitaj. Cijeli sat nam je propovijedao o _______________ 102


onim pederima. Ups, sorry, gejevima – ispravi se ironično moj čatrnaestogodišnji braco koji se priprema za obred Svete potvrde ili Krizme. – Pa da, sutra je ona... parada – prisjeti se mama. – ‘Ko ih jebe! Moji frendovi i ja idemo s transparentima na kojima će pisati: UBIJ, UBIJ, UBIJ PEDERA! STRJELJAJTE PEDERE! UČINIMO DOBRO DJELO: PUKNIMO IH METKOM U ČELO! – cerekajući se zlobno, bahato odgovori moj braco. – A tako vas uči svećenik? Da psujete, ubijate, mrzite...? – upitah. – Ne seri, Tanja. Znaš da su ti kreteni poremećeni. To nije ni za karantenu. Njima samo treba metak u čelo. Ili jedan Mengeleov klon da ih malo prouči, pa onda pukne metkom. Nisam odgovorila. U grlu mi zastade stijena i imadoh osjećaj da je grkljan Sizif koji se uzaludno trudi podići tu stijenu do vrha i izbaciti je van. Nakon nekog vremena je uspio! Sizif je uspio! Povraćala sam... – Da nisi trudna? – pomalo ljutito me upita mama po povratku iz kupaonice, jer se na meni očito naslućivalo da sam upravo povraćala. – Da, jesam. Po tom tvom Duhu Svetom... – odbrusih i povukoh se u svoju sobicu. _______________ 103


Večer je. Tata je stigao s posla. Mama pristavlja večeru. Sjedamo i jedemo. Neobičan, nesvakidašnji muk. Prekida ga, naravno, mama. – Jeste li vidjeli na televiziji one, one... Ma, one pedere! Sutra imaju nekakvu paradu u gradu. Traže svoja prava, traže da ih se prihvaća kao da su normalni. Tvrde da su obespravljena manjina... Kako bi naš župnik rekao: njima ne bi pomoglo ni psihijatrijsko liječenje, to je više od bolesti. Njima može pomoći samo egzorcizam. U njima je sâm Sotona, to je utjecaj Zloga! – Rekao sam ja već da njima treba metak u čelo! – oglasi se Marin. – Marine! – tata će strogo pa ovaj ušuti. Meni je zastao zalogaj u grlu. Sizif je zaspao, od njega više nije bilo nikakve pomoći. Nisam mogla ni povraćati. Tata šuti. Mama šuti. Marin je pun bijesa, očito bi još svašta rekao, ali i on šuti. Dug muk. Tad tata zakašlje kao da će nešto reći. Ne stigne – zazvoni mu mobitel. – Eeeeej, stari! Ne, ne... Sve je kako smo se dogovorili. Ti jesi...? Svaka čast. Da, da, sad ću, baš kako smo se dogovorili... Ništa ne brini, ostanimo svoji. Pa i jesmo svoji, je l’? – _______________ 104


nasmija se tata, ali s gorčinom koja se i te kako nazirala u glasu. – To je bio naš Ivo? – pita mama, opet unaprijed sama odgovarajući na pitanje; to je njezina navika, a nekih se navika jako teško oslobađamo. Nekih se i bojimo osloboditi, s vremenom postanu dio nas samih i uopće ih nismo svjesni. Nekad i ljubav, s vremenom, biva samo navikom, ali – nismo toga svjesni... – Da, to je bio naš vjenčani kum Ivo. Moj Ivo – rekao je tata drhtavim glasom, naglasivši riječ moj. – Ne razumijem... Tvoj Ivo. Što si htio reći? – začudo, mama pita ne nudeći odgovor. Mama je zbunjena. Ja nisam. Znala sam. Zapravo, bilo bi točnije reći da sam slutila, ali sad sam sigurna da znam. – Mama – promucah – Suzi i ja... Znaš, nas dvije... Mi se volimo. Mi smo... Pa dobro, eto, recimo da smo Suzi i ja pod utjecajem Zloga – izgovorila sam brzo, glasno i, unatoč drhtavom glasu, razgovijetno. – Vedrana – tata se obrati mami. Nije, nakon mojih riječi, djelovao zbunjeno, kamoli šokirano poput mame. Sad shvaćam: on je znao. Ako i nije znao, slutio je. A sad zna. – Vedrana... – nastavio je – Ivo i ja smo još od fakulteta zajedno... Mislim, baš ono... zajedno. Onako zajedno... Mi smo ljubavnici – rekao je tata. Potom je ustao, krenuo za mnom i u hodniku, gdje se sudarismo, zagrlio me je te smo jedno drugome _______________ 105


zaplakali na ramenu. – Idemo...? – pitao me je. – Idemo – odgovorila sam mu, brišući suze dlanom. U dnevnom boravku, za stolom na kojem je ostala gotovo netaknuta večera, majka je nijemo, plačući, tek pomičući usne, molila krunicu. Pokraj nje je bila otvorena kutijica Normabela i puna čaša crnog vina. Na tlu komadi razbijene kristalne vaze s ružama duginih boja i lokva vode – djelo moga bijesnog brata prije negoli je, uz urlike ranjene zvijeri i neobuzdane psovke, izjurio iz kuće.

Moj tata i ja. Na prideu. Zajedno. Rukom pod ruku. Ima li boljeg oca na svijetu? Ima li veće radosti negoli kad si – i drukčiji – prihvaćen od onoga tko ti je najbliži? I usto je također drukčiji. Zapravo, i mama je drukčija. No ona je drukčija na drugačiji način; ona ne razumije, ona se ni ne trudi razumjeti. I Marin je drukčiji. (I svaki otisak svakog našeg prsta – drukčiji je...) To ne znači da ih manje volimo. To samo znači da su nas sudbine pogrešno spojile. Ili ipak nisu...? Možda nas je baš sudbina (ili – rekli bi mama i Marin – Bog) namijenila jedne drugima, radi rasta i uzdizanja), ma koliko bili različiti, a krvno bliski da bliži ne možemo biti... S moje desne strane – tata. Za ruku ga drži Ivo. Ljube se, s vremena na vrijeme. S moje lijeve stane – moja Suzi. U grupi onih koji protestiraju nalaze se mama i Marin. Ne vidim mamu, _______________ 106


ali znam da je ondje negdje, sasvim sama, i gotovo posve jasno mogu naslutiti njezine suze koje klize niz obraze i kako se, u drhtavoj ruci stišćući krunicu, potiho moli – tek treperavim, drhtavim usnama, ne ispuštajući glasa – da se vratimo na pravi, Božji put. Mimo nas prolazi grupa divljih, neobuzdanih mladića i nešto manje djevojaka. Policija ih odvaja, gura što dalje od nas. Mi koračamo mirno, ponosno, uzdignutih glava. Ne stidim se sebe. Stidim se ljudi koji se stide drugih (drukčijih) ljudi. Pomalo se, moram priznati, stidim svog brata. Ali ga beskrajno volim i sve bih za nj učinila.

Život nam katkad nudi izbore. Katkad i ne. Raskrižja je beskonačno mnogo. Kako znati koji je put pravi? Svatko od nas bira svoju cestu, onu ka kojoj ga srce vuče. Znam, mama, tvoji ideali, uvjerenja, tvoj život i sve što si mislila da si godinama gradila, sagradila, dograđivala i držala pod kontrolom – urušeno je, ali mi te, tata i ja, i dalje volimo jednako koliko smo te voljeli i prije; jedina je razlika u tome što nas sada ipak poznaješ, dok si ranije živjela u iluziji nekakvog poznavanja. Nemoj nikad zaboraviti da te tata zaista voli. Da, tata te voli, ali drukčije negoli si do sada mislila. Zar misliš da bi s tobom imao djecu, da bi ostao s nama da te ne voli, da nas ne voli? Različitost... Hm, pa draž i je u različitostima, zar ne, Marine? Ljubav je uvijek samo ljubav – najiskrenija, najtoplija _______________ 107


ljudska emocija. Zar je pritom važno je li ljubav snažnija prema ružama duginih boja u celofanu koje ne mirišu jednako kao bijele, ružičaste, žute i crvene iz našeg vrta – čiji celofan čine vjetar, kiša, sunce, nebo... – koje baš i nisu prirodne ili, kako bi ti, majko, rekla, normalne, a ipak si upravo ti, mama, njima bila oduševljenija nego onim prirodnima, koje si sama odnjegovala? U tvom obiteljskom vrtu, mama, dišu puno ljepše ruže od onakvih kakve si poželjela kad si one odrezane i silom obojene i namirisane, kupljene u cvjećarnici na ulazu u grad, zgurane u bakinu staru kristalnu vazu, stavljala na stol u našem dnevnom boravku, uz riječi: Voljela bih kad bi u našem vrtu cvale baš ovakve ruže... I što, zapravo, znači biti normalan? No to je već neka druga priča...

_______________ 109


To nij e– to


NOĆ “Gospodo, klanjam se!” reče i iz cilindra izvuče zvijezdu. “Kako je sjajna!” “Kako je velika!” “Gle, ima zlato na bridovima!” “Oooo, mora da je vrlo skupa. Nudim milijarde, cijenjeni...” začulo se iz publike. Pohlepne ruke pruže se k sjaju. “To je moja zvijezda!” razljuti se Mag, zavrti šeširom i ugasi zvijezdu. Nasta noć.

(“Grad zatočenih prolaznika”, DHK – Ogranak u Rijeci; Rijeka, 2009.; Venerus, Rijeka, 2011.)

_______________ 113


Laganim koracima krenula sam prema vratima. Kad nagazih niti metar od staklenih pregrada koje su dijelile moj dosadašnji svijet od onoga koji me je čekao s druge strane, oba se krila razmakoše, svako u svoju stranu, i iziđoh na danju svjetlost. Osjećala sam se savršeno: tek rođena, obgrljena sunčevom svjetlošću, konačno puštena na slobodu. Prva pomisao: Bježi, bježi što dalje od ovog zatvora! Praćena njihovim pogledima punim ponosa nastavila sam koračati najprije polagano, a potom sa sve manje straha, sve brže, žustrije, kao da mi nevidljive ruke ulijevaju sigurnost preko daljinskog upravljača. Dobro su me skrpali. Osjetila funkcioniraju: njušim vonj automobilskih plinova izmiješan s, nosnicama jedva nadolazećim, mirisima biljaka koje se bude; sasvim solidno razlikujem primarne i sekundarne boje, oblike i figure ljudi, visoka zdanja, _______________ 115


kuće, zidove, pa čak tu i tamo u sivilu asfalta poneko zalutalo stablo; pod prstima mogu osjetiti hrapavost fasada i glatkoću vlastite kože lica, svilenu mekoću svoje duge, crne kose. Mislim da sam gladna; nedostaje mi nekakvoga okusa u ustima. Bilo kakvoga. Kupit ću žvake. I cigarete. Bit će to dovoljno za početak. Živa sam. Živim. Ja živim! – Molim vas kutiju cigareta i pakovanje žvakaćih guma – kažem ljubazno bljedunjavoj prodavačici na kiosku. – Koje cigarete želite i koje žvakaće gume? – pita me. Ne znam. Pojma nemam kakvih sve vrsta ima. Osjećam se tužno. Toliko sam vremena provela zarobljena u tom staklenom zatvoru, kao pod staklenim zvonom, proučavana, dotjerivana, obrazovana od strane gospode u bijelom – kako bih mogla nastaviti život kao svako drugo ljudsko biće kad napusti slične sterilne prostore. Svačemu su me naučili, a nisu me naučili kakve sve cigarete i žvake postoje. – Bilo koje – kažem s osmijehom. Malo me začuđeno gleda, al’ ne marim. Živa sam. Živim. Ja živim! Daje mi žvake i cigarete. Pita trebam li upaljač. Trebam. Kupujem i njega. Plaćam svježim novčanicama, nikad korištenim. Osjećam miris papira tek izišlog iz tiskare. Pozdravljam. Odlazim. Imam osjećaj da me oni i dalje prate. Prate svaki moj korak. Kad li će me konačno pustiti na miru? Samo želim miran život, ništa drugo. Sjedam u prvi kafić i naručujem kavu. Mmmmmm. Dobar _______________ 116


okus. Palim prvu cigaretu. Kašljem. To nije ukusno, to neću. I gasim je u pepeljari pa posežem za žvakom. Prekrasno se osjećam. Malo je prohladno, no osjeća se buđenje proljeća već i kroz to malo sunčanih zraka koje se prolamaju kroz oblake. Terasa je puna; komešanje glasova učas postaje mojim ušima sasvim razumljiva hrpa razgovora. Zanimljivo: svaki od njih mogu pratiti i jednako se koncentrirati na sve njih istovremeno. – Slobodno? – upita ugodan bariton. Podižem pogled. Nenadano me prožima neobjašnjiv osjećaj: tisuće i tisuće trnaca struji mojim tijelom. Gledam ga istodobno zbunjeno i opčinjeno. Ovako lijepo biće nikada nisam vidjela! Utrobom prolazi neobičan osjećaj. Želim ga zagrliti, želim ga milovati, želim gledati ove prekrasne zelene oči satima, danima, godinama, uranjati u njihove dubine, buditi se uz meku kožu ovog čovjeka… – Prelijepi ste – promucam. Mislim da sam i ja njega zbunila. – I vi – uzvraća. – Htjela bih ležati pokraj vas i dodirivati vas – kažem. Na tren muk. Onda upita: – Idemo li? – Kamo? – ustajem. – Nekamo gdje možda nećeš moći ležati pokraj mene, ali ćeš me moći dirati – u njegovim je očima neki čudan sjaj. _______________ 117


Polazim za njim. Hvata me za ruku. Pratim ga, istovremeno se ogledajući u blještavim izlozima: lijepa sam. Uvodi me u mračno stubište, oslanja me o zid i zadiže moju suknju. Osjećam se divno. Živa sam. Živa sam! Ja živim! Miris njegove kože budi želju da je zagrizem. Grizem mu rame kroz raskopčanu košulju. Osjećam njegove čvrste i spretne ruke po cijelome svom tijelu, kao da nema dvije nego dvadeset ruku, kao da je savršeniji od mene. Ima nevjerojatne moći. Niz noge mi klizi nekakav ljepljiv znoj. Stenjem. Jecala bih. Ovo je predivno. Probada me dio njegova tijela i gibam se u ritmu njegova kretanja kao kad su me učili plesati. Ne, još je savršenije od plesanja. Dah mi je ubrzan i drhturim. I on. Srce mu divljački udara, osjećam ubrzano pulsiranje naših grudnih koševa sljubljenih jedan uz drugi. Ništa ne govori, samo me ubada. Ni ja ništa ne govorim. Samo dišem i uživam. Tu i tamo ispustim neobičan glas. Nisam ni slutila što sve može ovo moje tijelo. Nisam ni sanjala kako se sve mogu osjećati. – Prestanite! – čujem glas Prvoga. Iza njega u tamu stubišta ulaze Drugi i Treći. Čini mi se da vidim bolni grč na licu Trećega. Prelijepi čovjek koji me je dirao i ubadao odmiče se, odijeva hlače i gura košulju u njih. – I pomislio sam da nije baš normalna, oprostite – ispričava im se, valjda stoga što su odjeveni u bijele mantile. Tužna sam. Htjela bih ponovno osjećati ovo što sam maloprije osjetila s prelijepim čovjekom zelenih očiju, a oni me _______________ 118


svugdje prate. Živa sam, ali nisam svoja. To strašno rastužuje. I ljuti. Jako ljuti. Navala bijesa. Mogla bih nekoga ubiti. Spuštam suknju preko bedara, podižem s tla odbačenu bluzu i nagih grudiju bježim, pokušavajući se u jurnjavi ogrnuti bluzom. Jakna je ostala na tlu prašnjava stubišta. Drugi me pokuša zgrabiti za ruku, ali mu se otimam. Istrčim na ulicu; zabljesne me danja svjetlost kao kad sam prošla kroz staklena vrata tek nekoliko sati ranije. Pomisao: Bježi, bježi što dalje od ovih zlotvora! Trčim. Hladno je. Trčim. Ne uspijevam prikriti grudi bluzom. Trčim. Trčim. Trčim. Odjednom udarac. Bol. Padam. Bol. Škripa automobilskih kotača. Bol. Vriska. Bol. Metež. Bol. Prvi, Drugi i Treći su tu. Bome, dobro su me skrpali. Dali su mi previše emocija. A osjećam i bol. Snažnu, prodornu, čas pulsirajuću, čas razarajuću. Pokušavam otvoriti teške kapke. Uspijevam. Vidim ih, u primarnim i sekundarnim bojama, u svim njihovim oblicima i likovima, kako mi prilaze. – Ipak je bilo prerano pustiti je samu – kaže Prvi. – Trebala je ostati s nama još neko vrijeme – Drugi će. – Loše odrađen posao, rekao sam vam. Nije smjela osjećati ni ljubav ni strast, nije smjela imati emocije. Trebala je samo imati kvalitetan osjet njuha, vida, sluha, opipa i okusa. Biti obrazovana, ljubazna, rječita, inteligentna i vrlo lijepa. Hladna i proračunata. I ništa više od toga – buni se Treći. On je _______________ 120


uvijek nešto prigovarao, ali sam baš zato njega najviše voljela. Htio je da budem doista savršena. Nije me želio pustiti u svijet boli, tuge i jada ovako nesavršenu. On me je jedini volio. No prema njemu nikad nisam osjetila to. – Dodaj mi daljinski – čujem Prvoga. – Nemoj, čekaj! – Treći, onaj kojega volim, onaj koji je prijatelj, saginje se i miluje mi lice. Godi mi nježnost. Ali ne, to nije – to. To je samo osjećaj ugode, topline i nježnosti, izmiješan s nevjerojatnim tjelesnim i emocionalnim bolom. Nisam stigla postati majka. To sam najviše željela. O tome sam najradije učila. Za to sam htjela živjeti. Zbog toga sam nesretna. Plačem. – Plače? – primjećuje Drugi. – Plače – kaže moj Treći. Poseže za maramicom u džepu bijelog mantila i briše mi suze. Čini mi se da i u kutku njegova oka nazirem jednu. – Završimo s tim… – glas će Drugoga. – Sljedeća će biti bolja – uvjeren je Prvi. Sljedeća će biti bolja? Ali ja sam biće! Biće, čujete li me!?! Ne čuju. Jer više ne mogu izgovoriti niti jednu jedinu riječ. – Dodaj mi daljinski. _______________ 121


– Izvoli. Isključi. Nema potrebe da se dalje mučimo s njom. Oni se muče?! Isključit će me. Bojim se. Bojim se. Nema više. Umrijet ću. Umrijet ćuuuuuuuuuuuuusssssssssssssssss ssssssssss………

_______________ 123


Nakon romana Ulica neriješenih zagonetki objavljenog pred ljeto 2011. godine, koji je po izlasku iz tiska u vrlo kratkom vremenskom roku izazvao izuzetno velik interes čitalačke publike i izvrsne kritike, kao i ponude za prijevode i objavu romana u susjednim zemljama te na jezicima inozemnih nakladnika, književnica Željka Kovačević Andrijanić u knjizi priča naslovljenoj Suze krilana još nam se jedanput otkriva ne samo kao vrsna pjesnikinja koja je prve poetske uspjehe požnjela u vrlo ranoj mladosti (već u dobi od 16 godina, kad joj je objavljena prva od dosad objavljene četiri zbirke poezije), nego i kao doista plodna prozaistkinja koja je u stanju privući pozornost čitatelja. Tako će i knjigom priča Suze krilana privući pozornost brojnih ljubitelja kratke proze za kojom hrvatsko čitateljstvo pokazuje značajan interes. Svaka priča zasebna je cjelina, različita od ostalih, bilo po izboru teme ili načinu obrade, međutim može se iščitati da je temeljni motiv većine ovih priča pokušaj otkrivanja velike tajne u mogućnosti ili nemogućnosti ljudske komunikacije i međuodnosa, propitujući najskrivenije emotivne varijacije kroz kontraste običnih, malih ljudi. Autorica kroz priče u ovoj zbirci predočuje svoju viziju svijeta, vlastitu predodžbu o zamišljenoj, ali drukčijoj stvarnosti koja zahvaća košmar na trpezi emotivnog univerzuma i nudi nam kratke, ali ukusne mrvice ljudskosti kao uporišta za neki svoj pristup u pripovijesnom zanosu. Građom, stilom, izborom tema i formom autorica uspijeva oblikovati umjetnički tekst – što je i značajan preduvjet dobre prozne knjige. Premda bi se ponekom čitatelju moglo učiniti da svaka priča može djelovati kao svojevrsna krokiskica za možebitno dulje prozno djelo, ipak je autorica ispravno postupila što je ostala u kratkoj formi, jer nam nudi tečnu, pitku i zanimljivu prozu koja se iščitava nadušak. Stil pisanja je jednostavan i pitak te se ekspresivna propitkivanja o nesvojstvenoj stvarnosti i lucidno razmišljanje protagonista lako prate kao motiv transcedentnosti, što cijeloj zbirci daje jednu vremensku i prostornu dimenziju – bezvremenu, a istovremeno svevremenu. Prividna smirenost nekih priča (kao, na primjer, u priči I ptice plaču, zar ne?) ili pak divlja uznemirenost (primjer: priča To nije – to) jasno nam ukazuje na zrelost zapažanja čuvstava i viziju o tome kako je autorica spretna za tvarno, metafizičko poigravanje. Odnos ljubavi Kovačević Andrijanić propitkuje u raskošnim emotivnim varijacijama, gdje se katkad sama spoznaja nježnosti i spokoja mijenja u oprečno značenje kao što su to ljubomora i mržnja ili pak ravnodušnost koja se pojavljuje u priči Božić je i sniježi. Evolucijom odnosa apsurdnog ili grotesknog, autorica nas kroz stvaralačku iskrenost pomiče na samu granicu zbilje i sna, i to putem poetičnosti – o čemu najbolje govori priča I ptice plaču, zar ne?. U razotkrivanju laži koje su ujedno i istine, kao i jednakopravnom tretiranju tvrdnje ili negacije, Željka Kovačević Andrijanić uspješno odgovara na neka osnovna pitanja koja postavlja čovjek od pamtivijeka, pa i današnji čovjek: Što je smisao života? Što je ljubav? Što se događa s dušom nakon smrti? Što je smrt i ima li nakon nje života?... Ukalupljena mišljena o muško-ženskim odnosima autorica razbija na mistične inkarnacije koje prelaze rubove običnosti, u nekim dijelovima prikazane pjesmom (Rasteplo se pregaženo lišće / zasjalo pod prstima kolora / treperavu grud jeseni stišće / utiskuje žar dub zlatnih pora...) što i jest zanimljivost – da je psihologizam prikriven blagim osvrtom na pjesnički način. Nakon iščitavanja zanimljive i kvalitetne knjige priča Željke Kovačević Andrijanić Suze krilana, zadovoljstvo mi je preporučiti je čitateljima, na njihovu radost. Diana Rosandić, Rijeka, 2011.

Ž. Kovačević Andrijanić: SUZE KRILANA (Book Teaser)  

ZBIRKA PRIČA U NASTAJANJU. Ovdje Vam donosimo tzv. "foršpan", tj. samo 4 od (zasad!) 14 priča (planirano je da knjiga sadrži cca 20 priča)....