Page 1

KR Broj 4, godište XVII. ZIMA 2012.


268

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

K NJ I Ž E V N O S T Z A D J E C U I M L A D E Ž željka kovačević andrijanić

Napuštena knjiga

N

a klupici u parku ležala je poluotvorena knjiga. Njezine crnim slovima tiskane stranice drhturile su od studi. Bližio se prosinac, bivalo je sve hladnije i hladnije, a grad je odijevao zimsko ruho. Knjiga je ležala osamljena, napuštena, nitko nije danima sjeo na klupicu, nitko je nije primjećivao... Jednog vedrog jutra, hop!-hop!, doskakuće do knjige crni kos. – Gle, knjiga! – reče, osvrćući se oko sebe ne bi li vidio tko ju je mogao izgubiti. U parku ne bijaše nikoga. – Dobar dan, knjigo! – Dobar dan – tužno odvrati knjiga. – Što radiš ovdje, sama i napuštena? – pitao je kos. – Samujem – odgovori knjiga. – Tko te je ovdje ostavio? – pita dalje znatiželjni kos. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka. – Sigurno si nezanimljiva. I vjerojatno nisi ni ukusna, kad te je ostavio – zaključi kos, kvrcne svojim žutim kljunom jednu od dviju stranica koje su gledale prema nebu i doda: – Da, nisi ukusna. Nemaš ničeg zanimljivog. Budi mi pozdravljena. Doviđenja, neukusna knjigo! – i odleprša put golih krošanja. – Doviđenja – tužno odgovori napuštena knjiga. Prolazio onuda, po povratku iz vrtića, Ivo sa svojom bakom. Opazi baka ružmarin uz rub parka i usklikne: – Gle, ružmarin! Idi se malo poigrati, Ivo, dok ja naberem ružmarina pa ćemo nastaviti šetnju – i krene baka brati ružmarin u parku, a Ivo otrči do ljuljačke. No na putu k ljuljačkama spazi na klupici – knjigu. Umjesto na ljuljačku, sjede Ivo na klupicu. Neko je vrijeme gledao knjigu koja je ležala na drugom kraju klupe pa joj se pomalo približi. – Knjigo, knjižice – reče Ivo – što radiš ovdje, sama i napuštena? – Samujem – odgovori knjiga. – Tko te je ovdje ostavio? – nastavi Ivo. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka.


Željka Kovačević Andrijanić

269

– Sigurno si jako, jaaako, dosadna, kad te je zaboravio – reče Ivo i uze knjigu u ruku. Zadrhti knjiga od radosti; nakon duljeg vremena dodirnule je nečije ruke i ona se ponada da će je Ivo ponijeti sa sobom. – Da, stvarno si dosadna. U tebi nema ni jedne jedine slike. Zašto uopće postoje takve knjige? – Ivo odloži knjigu natrag na rub klupice. – Ivo! Ivoooo! – začuje bakin glas. – Nabrala sam ružmarin. Hajde, idemo sada kući! – Stižem! – uzvrati Ivo, skoči s klupice, promrmlja: Doviđenja! i nestade. – Doviđenja – tužno uzvrati napuštena knjiga. Bližila se večer. Otkako su baka i Ivo napustili park nitko onuda nije prošao, nitko nije vidio žalosnu knjigu. Kroz gole krošnje stabala provlačio se vjetar, sve snažnije i glasnije zviždeći svoju hladnu pjesmu. Knjigom prostruje ledeni srsi. Dođe vjetar i do klupice na kojoj je ležala knjiga te se začudi: – Vidi, vidi! knjiga! Što radiš ovdje, sama i napuštena? – upita vjetar. – Samujem – odgovori knjiga, drhtureći od hladnoće. – Tko te je ovdje ostavio? – upita vjetar, ljuljajući njezine stranice, zbog čega je knjizi bilo još hladnije. – Marko. Zaboravio me je prošloga petka. – Mora da nisi ni od kakve koristi, kad te je ovdje ostavio – zaključi vjetar. – Baš me zanima možeš li letjeti! – puhne snažno prema knjizi. Knjiga zamahne načas svojim stranicama kao da će poletjeti, a potom padne na tlo pored klupice. – Vidiš, znao sam – nasmije se vjetar. – Stvarno nisi ni za što. Ni letjeti nisi u stanju! Doviđenja, nesposobna knjigo! – i odvihori vjetar natrag put golih krošanja, ostavivši napuštenu knjigu na hladnom šljunku parka. – Doviđenja – tužno reče knjiga i nastavi drhtati ležeći na tlu. Čitavu hladnu noć provela je na sivim kamenčićima. Izjutra su nebom stali kliziti mrki oblaci. Uskoro ih se toliko skupilo da je park izgledao kao da je još uvijek noć. Jedan se mali, tamnosivi oblačak spusti nad park. – Ovo je moj prvi let! – reče oblačić ponosno. – Nadam se da ću uspjeti načiniti pravi pravcati pljusak! – uobraženo je razgovarao sam sa sobom. Uto spazi knjigu koja je ležala pokraj klupice. – Hej, hej! – uzvikne oblak obraćajući se knjizi. – Tko si ti? – Ja sam knjiga – ona tužno odgovori. – Čemu služe knjige? – pitao je znatiželjni oblak.


270

Književna Rijeka / KNJIŽEVNOST ZA DJECU I MLADEŽ

– Za čitanje – odgovori mu knjiga. – Iz mene se puno toga može naučiti. – Ha, ha! Da je tako – uzvrati oblačić – ne bi sad ovdje ležala sama i napuštena. Tko te je ovdje ostavio? – Marko. Zaboravio me je prošlog petka – knjiga će. – E, pa taj tvoj Marko sigurno nije mislio da ćeš ga ičemu naučiti, kad te je ovdje ostavio. Sigurno ne znaš ni kišu stvarati. – Ne znam – reče knjiga tužno. No ubrzo se dosjeti što sve zna i umije, osmijehne se i nastavi: – ali znam puno, puno drugih stvari! Što sve znam i mogu nećeš saznati ako me ne pročitaš. – Nemam ti ja vremena za takve gluposti – oholo će oblačak. – Danas ću prvi put prokišiti. bolje bi ti bilo da se negdje skloniš, jer ću te sigurno jako smočiti. – Nemam se gdje skloniti – tužno uzdahnu knjiga. – Ne mogu hodati, letjeti ni trčati... – Eto, vidiš da ničemu ne služiš! – zaključi oblačić i vine se visoko te počne prolijevati svoju prvu kišu. Stale se krupne kapi cijediti niz stranice knjige. Bilo joj je hladno, bila je jako tužna pa zaplače. Odjednom ugleda crveni kišobran kako juri parkom. Pod kišobranom se šćućurila djevojčica, žureći se skloniti od pljuska. No opazi djevojčica knjigu pokraj klupe, priđe joj, uze je u ruke i protrese ne bi li s nje ocijedila kišne kapi. Knjiga zadrhti od radosti. Odjednom joj bi toplo oko srca. – Sirotice mala – reče djevojčica Dora – što radiš ovdje tako sama i napuštena? – Samujem – odgovori knjiga. – Ma, tko li te je samo ovdje ostavio, da mi je znati?! – nastavi Dora. – Marko. Zaboravio me je prošlog petka. – Marko? Da to nije onaj mali iz drugog razreda? – znatiželjno pita djevojčica. Knjiga potvrdno zamahne mokrim stranicama. – Naravno, to je njemu slično. Sve njegove knjige i bilježnice imaju uši, nedostaju im stranice i zaboravlja ih posvuda. Prošloga petka, kažeš? A danas je srijeda. Pa to je dugo... Sirotice moja, sigurno si bila jako tužna svih tih dana. Što li si sve morala proživjeti... – sažali se djevojčica Dora. Knjigu obuze radost. Osjeti da je konačno u pravim rukama.


Željka Kovačević Andrijanić

271

Djevojčica je stajala na kiši s knjigom u ruci. Izvuče maramicu iz džepa svog kaputa i njome obrisa knjigu. – Ponijet ću te sa sobom. Kad dođemo kući osušit ću te pokraj tople peći, a onda ćemo vidjeti što mi sve možeš ispričati... Znaš, dugo, dugo nisam na dar dobila knjigu. Svi daruju kockice, lutke, čokolade i bombone, CD-e i DVD-e, a na knjige kao da su zaboravili. Uskoro će Božić. Ti ćeš biti moj najdraži božićni poklon – reče Dora, stavi knjigu pod kaput kako bi je zaštitila od kiše i vjetra te je ponese svojoj kući.

Ž. Kovačević Andrijanić: "Napuštena knjiga" (separat)  

priča za djecu; "Književna Rijeka" br. 4/2012.; separat

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you