Karmelski blaženici i blaženice, sveci i svetice - bl. Marija od Anđela

Blažena Marija od Andela -

Marianna Fontanella rodila se u Torinu, Italiji, 7. siječnja 1661. godine. Bila je posljednja od jedanaestero djece u braku svojih roditelja, grofa Giovannija Donata i Marije Tane koja je bila u rodu s majkom svetog Alojzija Gonzage. Bila je odgajana u skladu s konvencijama svog aristokratskog podrijetla te je izrasla u bistru i inteligentnu mladu djevojku. Već je od djetinjstva pokazivala izrazito veliku naklonost prema duhovnom.

Izrađivala je malene oltare te ju je veselilo slušati događaje iz života svetaca o kojima joj je čitala služavka njezinih roditelja. Njezin je uzor je bio Alojzije Gonzaga, a voljela je i svetu Tereziju od Isusa. Baš poput nje, pobjegla je od kuće s bratom, želeći podnijeti mučeništvo poradi Isusa.

Kao još jedan važni trenutak u njezinom odrastanju ističe se događaj kada je u potkrovlju kuće pronašla raspelo na kojemu su Kristu nedostajale ruke. To ju je raspelo duboko ganulo; toliko da je iz spavaće sobe uklonila svoju lutku te je svu nježnost usmjeravala prema raspelu. Pred njim je u suzama molila za oproštenje svojih grijeha.

Od ovozemaljskih stvari voljela je ples u kojemu se jako isticala. S vremenom je uvidjela da je muče određene slabosti poput taštine i zadovoljstva laskanjem koje joj se često upućivalo.

No jednom je prilikom u zrcalu imala viziju okrvavljenog Krista s trnovom krunom te je od tada zamrzila taštinu. Drugi važan događaj u njezinu životu bila je prva sveta pričest koju je primila 1672. godine. U molitvi je tražila snagu da se bori protiv svojih mana te je ubrzo krenula putem mrtvljenja i pokore kojim je koračala sve do smrti.

Posebna djela milosrđa iskazivala je prema bolesnicima i siromasima. Tim putem kreposti vodio ju je njezin duhovnik i župnik, otac Malliano. Iako je 1673. godine ušla u samostan cistercitkinja, u kratkom je vremenu izašla jer joj je majka, nakon očeve smrti, dodijelila dužnosti vezane uz administraciju domaćinstva. Majka se uz to i protivila njezinu pozivu te je htjela da se uda.

Gorljivo braneći svoj poziv Marianna je uspjela, uslijed brojnih peripetija, dobiti majčinu suglasnost da konačno uđe u red cistercitkinja. No jednog dana, kada se zaputila vidjeti Torinsko platno, upoznala je oca karmelićanina. Razgovor s njim ostavio je toliki utisak na nju da se odlučila pridružiti bosonogim karmelićankama.

Majka se ponovno usprotivila njezinoj odluci jer nije željela da joj se kćer pridruži tako strogom redu. No 19. studenog 1675. konačno je dobila majčin potvrdan odgovor te je ušla u samostan bosonogih karmelićanki u svom rodnom gradu.

Kao što je napisala u svojoj autobiografiji, redovnički je život za nju bio jako težak. Duhovne kušnje koje je proživljavala tijekom 14 godina rezultirale su molitvenom suhoćom, averzijom prema sestrama te mrtvljenju i pokori.

Te zamke zloga prouzrokovale su joj i veliku osjetljivost prema svom okruženju, koja se često ispoljavala neugodnim mirisom koji je dovodio do toga da je odbijala hranu. Nije pronalazila utjehu ni u molitvi te nije mogla osjetiti ni Božju blizinu. Radi toga je izjavila: „Prevario si me, Bože moj! Kada sam bila slobodna, pružao si mi utjehu i slatkoću, a sada kada sam povezana s Tobom, daješ mi samo gorčinu”.

Njezini česti vapaji Kristu doveli su je do još dublje tamne noći duše, a osjećaji gnušanja prema samoj sebi ispunjavali su je tjeskobom i gađenjem radi uvreda Boga. Sve je to nagnalo da sumnja u svoj poziv, da razmišlja negativno o milosrđu, da dvoji o napuštanju samostana, a čak je došla i do stanja očaja.

No upornim molitvama koje su imale svoje uporište u vjeri, prikazivanjem zadovoljštine i ostajući vjerna poslušnosti, uspjela je zadobiti milost ustrajnosti. Unatoč svojim tamnim noćima duše, koje su prestale 1691. godine, znala je pružiti bezbroj primjera ljubavi prema Bogu te nitko nije znao za ništa od toga što se događalo u njezinoj nutrini.

U očima drugih njezine su se vrline iznimno isticale, a ona se sama smatrala najmanje dostojnom od svih. Bogu se utjecala ovim riječima: „Oh, daj mi mrtvljenja ili učini da umrem”. Godine 1682. počela je imati sve učestalije ekstaze, od kojih su neke bile i javne. Njegovala je molitvu s ustrajnom revnošću.

Gajila je osobitu pobožnost prema svetom Josipu u čiju je čast 1702. godine osnovala Karmel u Moncalieriju. Više je puta bila birana za poglavaricu zajednice te je bila zadužena i za obuku novakinja, izvrsno prenoseći na njih učenja svete Terezije od Isusa.

Predala je dušu Gospodinu 16. prosinca 1717. godine. Blaženom ju je proglasio papa Pio IX., 25. travnja 1865. godine te je time postala prva talijanska bosonoga karmelićanka koja je uzdignuta na čast oltara. Sveti Ivan Bosco napisao je predgovor njezine biografije.

Literatura: https://es.zenit.org/.../beata-maria-delos-angeles.../ i Oficios proprios del Carmelo descalzo

Blažena Marija od Anđela

bosonoga karmelićanka 1661. - 1717.

Gospodine, Ti koji zadovoljno prebivaš u onima čistog srca; udijeli nam da, po zagovoru blažene Marije od Anđela, živimo u milosti pred Tobom kako bi prebivao u nama. Udijeli nam po njezinu zagovoru i milost za koju te s pouzdanjem molimo (navedi osobnu molbu). Amen.