Josipov kutak - Noći sv. Josipa

Noći sv. Josipa

Uvod

Crkvi je trebalo poprilično vremena da otkrije veličinu sv. Josipa. Tek početkom 14. st. javljaju se prvi spisi i govori posvećeni veličini Isusova Hranitelja (Nutritor Domini). No kako vrijeme prolazi, tako i veličina sv. Josipa postaje sve očitija i izazovnija. Papa Pio IX. proglasio ga je zaštitnikom Crkve, a nedavno je papa Franjo (9. XII. 2020.) proglasio Godinu sv. Josipa te mu posvetio apostolsko pismo Patris corde.

U Josipovom slučaju kao da vrijedi pravilo, ili bolje reći zakon, koji je Bogu tako drag: Bog se oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost. I što je osoba poniznija, to je milost veća, to su brojniji darovi kojima je Bog obasipa. Sv. Josip je, nema sumnje, poslije BD Marije, najveći svetac, najveći čovjek u ekonomiji spasenja.

Sveti Josip, zaštitnik Crkve

Što znamo o sv. Josipu?

Sv. Josipu nije posvećeno puno Sv. Josipu nije posvećeno puno redaka Novoga zavjeta. Spominju ga redaka Novoga zavjeta. Spominju ga Matej i Luka u svoja dva prva poglavlja, Matej i Luka u svoja dva prva poglavlja, u tzv. Evanđeljima djetinjstva Isusova. u tzv. Evanđeljima djetinjstva Isusova.

U ostalim spisima Novoga zavjeta o U ostalim spisima Novoga zavjeta o Josipu nema ni riječi. Isto tako u onome Josipu nema ni riječi. Isto tako u onome što nam je zapisano o sv. Josipu nije što nam je zapisano o sv. Josipu nije zapisana ni jedna riječ koju bi Josip izgovorio. Njegov je život posve u službi Svete Obitelji, odnosno u obavljanju uloge koju mu je Gospodin Bog povjerio: da bude zaručnik (muž) BD Marije i Isusov zakoniti otac. No ono malo što je zapisano, ipak je dovoljno da dobijemo neke uvide u osobu i poslanje sv. Josipa.

Vjerujem da je zapisano ono što je trebalo biti zapisano; da je bilo potrebno više, bilo bi više. Iz ono malo riječi posvećenih sv. Josipu uz pomoć teologije možemo puno doznati. No najprije pogledajmo što je zapisano o sv. Josipu, odnosno što znamo o sv. Josipu na temelju novozavjetne objave. Pođimo redom.

Prvi spomen sv. Josipa, kod Mateja, jest rodoslovlje Isusa Krista (usp. Mt 1,1-16) kojega Matej predstavlja kao „sina Davidova, sina Abrahamova”. Matej želi odmah na početku svoga evanđelja predstaviti Isusa kao pripadnika Izabranog naroda i člana kraljevske, davidovske loze. Luka rodoslovlje Isusa Krista donosi u svome trećem poglavlju, neposredno prije početka Isusova javnog poslanja. Za Luku Isus je „sin Davidov, Abrahamov, Adamov, Božji”.

No u govoru o rodoslovljima, posebno kad ih se usporedi, nailazimo na poteškoće i to povezane sa sv. Josipom. Dok se obojica slažu da je iz Davidove loze, Matej navodi kako je Josipov otac Jakov (Mt 1,16), a Luka da je Eli (Lk 3,23). Obojica se slažu kako je Josip iz Davidove (kod Mateja anđeo mu se obraća riječju „sine Davidov” – Mt 1,20; kod Luke Josip je iz „doma Davidova” – Lk 1,26), no ne slažu su oko imena Josipova oca. Za Mateja to je Jakov, za Luku je Eli.

U starini se spomenuto nesuglasje rješavalo tvrdnjom kako je Luka donio Marijino rodoslovlje, odnosno da Luka samo prividno u rodoslovlje uvodi ime sv. Josipa. No teško da je ovo rješenje ispravno, budući da je tradicija (neki stari apokrifni spisi, posebno Jakovljevo protoevanđelje) Marijinu ocu dala ime Joakim, a ne Jakov ni Eli.

Poteškoća se razrješuje, kako su to činili neki crkveni oci, tzv. leviratskim zakonom, odnosno starozavjetnom odredbom da brat kojemu brat umre bez potomstva mora oženiti njegovu ženu te podići potomstvo svome bratu (usp. Post 38,6-11; Pnz 25,5-10) tako da bi Jakov i Eli bili braća te bi Eli umro bez potomstva, a njegovu je udovicu oženio Jakov kojemu se rodio Josip.

Dakle, Josip bi bio Jakovljev sin, ali zakonski on je ujedno Elijev sin. Zakonski Isus je Josipov sin. Kako je Josip „sin Davidov” ili kako Luka veli „iz doma Davidova” tako će i Isusa kad javno nastupi zvati „sine Davidov” (usp. Lk 18,38) što je izraziti mesijanski naslov koji je dân Isusu. Josip je trebao Isusu osigurati porijeklo iz Davidove loze, odnosno kraljevstvo, mesijansko dostojanstvo. To je bilo njegova uloga i poslanje u Božjem naumu. No zanima nas kakav je bio sv. Josip?

Znamo li nešto o njemu kao čovjeku, osobi? Matej nam nudi jedan vrijedan trag ili „ključ” kako bismo se približili osobi sv. Josipa. Matej veli kako je Josip „pravedan”. U kontekstu starozavjetne teologije pridjev „pravedan” označava osobu koja se podlaže Božjim zakonima, odnosno koja izabire živjeti prema zahtjevima koji proizlaze iz Tore.

A da se Josip podvrgava zakonskim propisima doznajemo, primjerice, od Luke koji nas izvještava kako su Josip i Marija svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem (usp. Lk 2,41). Ne sumnjam kako je Josip i u drugim stvarima nastojao do u detalje vršiti zakonske propise. Upravo će ga njegova podložnost Zakonu (Tori) dovesti u veliku nepriliku, naime dovest će ga u „noć”, u egzistencijalnu tamu iz koje će izići tek po Božjem prosvjetljenju.

Noći sv. Josipa

Matej u svome evanđelju Isusova djetinjstva (Mt 1-2) opisuje događaje vezane uz Isusovo začeće i rođenje iz perspektive sv. Josipa, dok ih Luka opisuje iz perspektive BD Marije. Matej spominje tri noći u životu sv. Josipa: Dok je on (tj. Josip, nap. M. P.) to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: ‘Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga’ (Mt 1,18).

Anđeo se u snu javlja sv. Josipu

A pošto oni (tj. mudraci, nap. M. P.) otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi’ (Mt 2,13).

Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: ‘Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili’ (Mt 2,19-20).

Za nas je najzanimljivija „prva noć” sv. Josipa. No prije nego li o njoj progovorim, evo u nekoliko riječi što općenito o noći kaže Sveto pismo. U Svetom pismu noć je predstavljena kao dvoznačna stvarnost: ona je strašna poput smrti, a strašna jer zbog nje umire dan te počinje vladati tmina; s druge se strane upravo u noći odigravaju najvažniji događaji iz povijesti spasenja.

Prema raznim predajama upravo u noći, u polnoć je Jahve izbavio svoj narod iz egipatskog ropstva. Stoga u svijesti starozavjetnog vjernika noć Izlaska ima posebno značenje tako da tu noć svaki vjernik mora probdjeti svake godine u znak sjećanja na to kako je Jave bdio nad svojim narodom.

S noći je povezana tama, tmina koja također kao noć ima simboličko značenje: ona onemogućuje redovit život i djelovanje, a simbolizira odsutnost Boga koji je u sebi svjetlost. Tako je, primjerice, šeol – pakao prikazan kao mjesto u kojem je Bog ustegao ruku od ljudi, premda Bog vidi i u tmini. Isus će govoriti o paklu kao mjestu tame u kojem će biti „plač i škrgut zubi” (Mt 22,13).

Mudri Sirah u svojoj Pohvali predaka (usp. Sir 44-49) spominje tamu u iznimno zanimljivom kontekstu, naime u kontekstu iskustva Božje blizine.

Sveta Obitelj

Govoreći o veličini Mojsija Sirah veli: „Mojsije, blagoslovljena spomena! Podijelio mu slavu kao i svetima, i učinio ga moćnim, na užas neprijateljima. Na njegovu je riječ znamenja zaustavio i ukrijepio ga pred licem kraljeva; dao mu zapovijedi za narod njegov i otkrio mu nešto od svoje slave. Zbog njegove vjernosti i poniznosti posveti ga, izabra ga jedinog između sviju ljudi; dopusti mu da čuje glas njegov i uvede ga u tamu; dade mu zapovijedi licem u lice, zakon života i spoznaje, da Jakova uči Savezu i Izraela naredbama njegovim” (Sir 45 1-5).

Mojsije je imao iznimno iskustvo Božje blizine te ga je božanska svjetlost zaslijepila (uvela u tamu), a istodobno ga je prosvijetila i obasjala tako da je i sâm svijetlio pred svojim sunarodnjacima (usp. Izl 34,29).

Kad tumači „tamnu noć” sv. Ivan od Križa, upravo ovako tumači noć koja se spušta nad čovjeka koji stupa na put ozbiljnog duhovnog života.

Božanska svjetlost, veli Ivan, toliko zabljesne čovjeku da se njemu učini kao da se nalazi u tmini, odnosno da ništa ne vidi. I tmina će biti nad njim sve dok ne pročisti moći svoje duše kako bi se sjedinio sa svojim božanskim Izvorom (Tamna noć, 5.3.).

O kakvoj se noći radilo u slučaju sv. Josipa? Zbog uloge koja mu je bila povjerena u ekonomiji spasenja papa Lav XIII. reče kako Bog, izuzev BD Marije, nikoga nije obdario tolikim milostima i darovima kao sv. Josipa. Dvadesetih godina prošlog stoljeća bilo je teologa koji su pisali kako je i sv. Josip bio izuzet od grijeha, odnosno kako je i on bio „pun milosti”. Crkva to mišljenje nikada nije prihvatila.

No činjenica je da kad Gospodin Bog nekome povjerava određenu zadaću i poslanje, da mu istodobno udjeljuje i darove kojima može to poslanje izvršiti. U ekonomiji spasenja, poslije uloge i poslanja BD Marije, nije bilo većeg i odgovornijeg poslanja od onoga koje je bilo povjereno sv. Josipu. Stoga možemo samo zamišljati kakvim je sve milostima i darovima Gospodin Bog obdario čovjeka kojemu je povjerio svoga Sina.

A uloga i poslanje Josipa nije bila da bude samo hranitelj i branitelj, nego i odgojitelj, uzor; ukratko da bude otac čije će očinstvo na zemlji odražavati očinstvo nebeskog Oca, od koga je ime svakom očinstvu i na nebu i na zemlji

(usp. Ef 3,14-15).

Ako je pročišćenje, aktivno i pasivno, svih noćiju duše nužno potrebno za napredak u duhovnom životu, teško je reći od čega je trebao biti pročišćen sv. Josip, „muž pravedan”, muž kojemu je Bog povjerio najdragocjenije što je imao, vlastita Sina. No svakako život sv. Josipa nije bio bez poteškoća, nije bio bez „noći i tame”. Najprije lako možemo zamisliti kakve sumnje i tmine su Josipu obuzele dušu kad je primijetio znakove trudnoće u svoje ljubljene zaručnice Marije, dobro znajući kako dijete nije njegovo.

Ne znamo kako je i na koji način Josip isprosio Marijinu ruku; vjerojatno od njezina oca, kojemu tradicija daje ime Joakim, a koji je zasigurno bio zabrinut za budućnost kćeri jedinice. S druge strane Marija je, otkako je postala svjesna sebe, u skrovitosti svoga srca odlučila pripadati isključivo Bogu.

No zbog poštivanja roditelja, tj. Božje zapovijedi, nije se protivila zarukama, prepuštajući Gospodinu Bogu da on sve uredi i vodi naprijed njezinu odluku o životu u djevičanstvu.

Navještenje BDM

Kad gledamo s velike povijesne distance na Marijinu odluku za život u djevičanstvu, zaključujemo kako je jedini „prostor”, jedina mogućnost kako je mogla živjeti vlastito djevičanstvo bio brak i obitelj, odnosno život u djevičanstvu unutar skrovitih obiteljskih odnosa. No vratimo se Josipu. Primijetivši znakove trudnoće kod Marije, Josip ju je vjerojatno upitao što se dogodilo, na što mu je ona ispričala događaj navještenja, odnosno kako je začela tajanstvenim zahvatom Duha Svetoga. Na to sugerira anđeoski odgovor Josipu: „Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga!” (Mt 1,20).

Nije mu bilo lako povjerovati i nije joj povjerovao. Kao „muž pravedan” koji se u svemu želi pokoriti Zakonu smišljao je kako da je ne osramoti, nego da je „potajice otpusti” (Mt 1,19).

No Zakon ne poznaje „potajni otpust”, nego „otpusno pismo” kojim se žena otpušta, odnosno vraća u roditeljski dom; nije bilo čak nužno, prema nekim rabinskim tumačenjima, ni napisati razloge otpusta. No na stranu Zakon i njegovi propisi; Josipova se duša nalazi u tami zbog osjećaja izdaje, prijevare.

Nema sumnje kako je volio Mariju, a iskustvo nam kaže kako osoba čija je ljubav povrijeđena i ranjena zna razviti mržnju proporcionalnu veličini ljubavi koja je povrijeđena. Josip si to nije dopustio; on Mariju „ne htjede izvrgnuti sramoti” (Mt 1,19), a time vjerojatno i smrtnoj pogibelji (za preljub Zakon je propisivao smrt kamenovanjem, - Pnz 22,22-24).

Svakako, nad Josipa se nadvila tmina neprobojna; on se nalazi u „noći” iz koje ne vidi izlaza. S jedne strane mora poštovati Zakon te javno obznaniti preljub, a s druge ne želi nanijeti zlo Mariji, odnosno ne želi je gurnuti u sramotnu smrt kamenovanjem. U toj mrkloj noći, dok mu sumnje i teške misli ispunjaju srce, javlja se Glasnik s neba: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju”. Josip učini kako mu je rečeno: „Uze k sebi svoju ženu” (Mt 1,25).

Josipa, „muža pravednog”, u tami njegove noći pohađa i izbavlja nebesko rasvjetljenje.

Zaključak

Josipov je život obavijen šutnjom, obavijen je gotovo neprozirnom tamom. Ne znamo kad je i gdje rođen; ne znamo ni kad je umro. Znamo mu ime, znamo i zanat kojim se bavio. Inače evanđelisti kažu da je bio tekton – što se može prevesti kao drvodjelja, ali također kao čovjek vješt u ručnim poslovima.

U evanđeoskim izvještajima Josip ne progovara ni jednu jedinu riječ. On sluša. Njegovo je srce otvoreno za Božje planove, zato i može čuti riječ nebeskih glasnika. Kod Josipa uočavamo i spremnost na izvršavanje naloga koji mu dolaze od Neba. Ne oklijeva, nego spremno izvršava što mu je rečeno.

U središtu njegova života jest služenje Zaručnici i njezinu Sinu kojemu on osigurava, ne samo zakonski legitimitet Davidova potomka, nego i uzor na kojemu će se Isus kao dijete i mladić nadahnjivati i ljudski izgrađivati. Nije teško u nekim Isusovim stavovima, koje će iskazati kao odrastao čovjek, prepoznati utjecaj Josipova očinskog lika. Primjerice, kad Isus nastupa beskompromisno u podlaganju volji Božjoj, lako je uočiti utjecaj Josipa čiji je također životni zakon bio vršenje volje Božje.

U biti svi događaji, a ima ih u evanđeljima jako puno, kad Isus nastupa kao izgrađen karakter koji ne pravi kompromise s istinom i Božjim Zakonom, lako je prepoznati Josipov očinski utjecaj. I doista, što vrijeme više prolazi to je lik sv. Josipa istaknutiji, nama izazovniji i potrebniji u našim nastojanjima da budemo vršitelji volje Božje.

prof. dr. sc. don Mladen Parlov