Blažena Maria Sagrario od sv. Alojzija Gonzage

Elvira Moragas y Cantarero rodila se 8. siječnja 1881. u Lillou (Toledo) u Španjolskoj. Njezini roditelji, Ricardo Moragas i Isabel Cantarero, svojoj su djeci pružali istinski primjer vjere i kršćanskih vrednota. Njihova prva kći Sagrario preminula je u dobi od deset godina, a nakon nje i Elvire rodio im se sin Ricardo. On i Elvira su tijekom cijelog života bili jako povezani. Kada je Elvira imala 4 godine obitelj se radi očevog posla preselila u Madrid.

Otac joj je bio farmaceut, a Elvira je s vremenom naslijedila i njegovu ljubav prema tom poslu. Sa šest godina je primila sakrament svete potvrde u župi svete Terezije i svete Elizabete, a nekoliko godina nakon toga i sakrament prve svete ispovijedi i pričesti koji su ubrzo postali središte njezine egistencije.

U to vrijeme promijenio se i njezin dječji snažni i hiroviti karakter koji je njezina majka s ljubavlju i dobrim primjerima ustrajno mjenjala uz pomoć Duha Svetoga. Roditelji su joj, baš kao i bratu, željeli pružiti kvalitetno obrazovanje, što u to vrijeme nije bilo uobičajeno za mlade djevojke. Tako je Elvira, zahvaljujući svojim roditeljima, ali i svojoj inteligenciji, mudrosti, komunikativnosti i skromnosti, stekla diplomu farmaceutkinje što je za žene tog vremena bila prava inovacija.

Razumno je stoga da je takva mlada dama imala najmanje dvoje ozbiljnih udvarača. Jedan od njih se pokazao kao dobar mladić, pristojan i pun poštovanja, no Elvira je jednog dana otkrila njegove antireligiozne ideje te je prekinula svaki kontakt s njim.

Tako je zauvijek napustila ograničenja ljubavi kako bi se predala Ljubavi bez granica. Godine 1909. preminuo je njezin otac te je ona bila utjeha i snaga majci i bratu. Kada se razboljela majka, Elvira ju je neprestano njegovala i bila uz nju. Prije nego što je izgubila majku (dvije godine nakon očeve smrti), ona joj je rekla kako zna da ju Bog zove i da će otići u samostan, ali da se brine što će biti s njezinim bratom. Elvira nije napustila brata, bila mu je poput druge majke te mu je ubrzo povjerila da ju Bog zove, ali da će pričekati s odlaskom u samostan dok on ne završi studij. Za to vrijeme, ona se brinula o očevoj ljekarni.

Ubrzo su ju znali svi iz te četvrti te su joj se radosno utjecali jer nije za njih imala samo odgovarajući lijek, već i potrebnu utjehu i podršku kojima je ublažavala njihove boli.

Mlada Elvira je također često odlazila u župu Sv. Marka te je pomagala u održavanju kateheza. Tu je upoznala don Lopea Ballesterosa kojem je povjerila svoj poziv i preko kojeg je upoznala bosonoge karmelićanke iz samostana Sv. Ane i Sv. Josipa u Madridu. U tom je samostanu bila jedna svećenikova sestra, dok je njegova druga sestra Luisa postala jako dobra Elvirina prijateljica koja joj je također pružala veliku podršku u njezinu pozivu.

Nedjeljama je odlazila u posjet siromašnim gradskim četvrtima te bi im nosila lijekove i svu drugu potrebnu pomoć, a nekad je njezina ljubav prema njima bila toliko velika da im je poklonila prekrivače s vlastitog kreveta. Nakon smrti don Lopea Ballesterosa, Elvirino duhovno vodstvo je preuzeo isusovac, otac Jose Maria Rubio y Peralta, kojeg je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 6. listopada 1985.

Nekoliko mjeseci prije ulaska u Karmel, Elvira se mnogo vježbala u krepostima i odricanju. Dok bi bratu pripremala najfinija jela, ona sama je postila, mnogo molila i vršila snažne pokore. Nakon što je njezin brat završio studij i preuzeo očevu ljekarnu, Elvira je mogla ući u Karmel.

Na rastanku su oboje mnogo plakali, no Elvira je pošla putem kojim ju je Gospodin zvao. Na dan ulaska u Karmel, redovnice su primijetile da je lošijeg općeg zdravstvenog stanja te su joj rekle da se malo oporavi i potom vrati. Dana 21. lipnja 1915. konačno je ušla u Karmel i odabrala ime Maria Sagrario od sv. Alojzija Gonzage. Pola godine kasnije odjenula je sveti karmelski habit i započela novicijat s velikim žarom i entuzijazmom. Već se tada isticala požrtvovnošću i mrtvljenjem.

Svoje privremene zavjete je položila 24. prosinca 1916., a svečane zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti je dala 6. siječnja 1920., predajući se Isusu sve do smrti. Za poglavaricu samostana je izabrana 18. travnja 1927. Iako je željela živjeti u samoći i skrovitosti, prihvatila je taj križ te je postala poput prave majke za svoje redovnice. Sve one su za nju bile znak Božje prisutnosti se te za njih žrtvovala i uvijek im je bila na raspolaganju.

Dok bi noću redovnice odmarale, ona bi bdjela uz Presveti Oltarski Sakrament. Često im je spominjala svoju čežnju da umre mučeničkom smrću, budući da je baš u svemu željela nasljedovati raspetog Krista. Za poglavaricu samostana ponovo je izabrana 1. srpnja 1936., a dva tjedna kasnije je počeo Španjolski građanski rat, a s njim i okrutni progoni vjernika, posebice svećenika i redovnica.

Časna majka Maria Sagrario je molila svoje sestre da odu sa svojim obiteljima na sigurno mjesto, no one nisu htjele napustiti samostan. Dva dana su neprestalno bdjele pred Presvetim, a onda su, na veliki nagovor svojih obitelji, tri grupe redovnica teškim srcem ipak pošle s njima. U samostanu je ostalo devet redovnica i poglavarica koje su 20. srpnja protjerane iz samostana, praćene psovkama i teškim blasfemijama.

Samostan su uništili i pred njim zapalili slike i druge objekte. Redovnice su mislile da će ih odmah ubiti, no odvedene su u pritvor gdje su im se, nakon dugog čekanja, jedan zaposlenik i njegov šef smilovali i pustili svojim kućama.

Iako zabrinute jer nisu znale kada će se opet vidjeti, redovnice, a posebice časna majka, bile su mirne i pune vjere.

Časna majka Maria Sagrario se s jednom redovnicom skrila u kuću njezinih roditelja. Iako ju je brat Ricardo molio da pođe s njim u kuću njegove obitelji u Pinto, ona nije željela ići jer je htjela biti blizu svojih redovnica kojima je pisala pisma puna ohrabrenja.

Među ostalim, jednoj je napisala:

„Koliko patimo sve! Nikada nisam mislila da će biti baš ovako. Blagoslovljen bio Bog koji koji nam ovo daje kako bismo mu sve mogli prikazati poradi Njegove ljubavi. Doći će već dan kada ćemo se radovati što smo patili.”

Ubrzo se Providnost poslužila nepažnjom jedne osobe te su pobunjenici otkrili gdje se skriva časna majka. Dana 14. kolovoza su je uhitili, zajedno s redovnicom s kojom je stanovala te su ih odveli na ispitivanje. Časna majka je čitavo vrijeme bila jako mirna te je moleći krunicu izgledala kao netko tko više ne pripada ovom svijetu.

U zatvoru su susrele druge tri sestre iz njihove zajednice. Jedna od njih je vidjela kako su časnu majku pokušali natjerati da nešto napiše na papir, no očito nisu dobili što su htjeli jer su je nakon njezina pisanja zasuli uvredama i blasfemijama.

U zoru 15. kolovoza, strijeljali su je i ubili neprijatelji vjere na livadi sv. Izidora. Pokopana je tri dana kasnije, a nakon rata su njezini ovozemaljski ostaci preneseni u njezin samostan. Blaženom ju je 10. svibnja 1998. proglasila Njegova Svetost Ivan Pavao II.

Govoreći o njoj u propovijedi na svečanoj misi beatifikacije, papa ivan Pavao je istaknuo: „Č.m. Maria Sagrario je u mladosti bila farmaceutkinja te možemo reći da pruža kršćanski uzor za sve one koji se bave ovom plemenitom profesijom. No, sve je napustila kako bi živjela jedino za Boga te se pridružila bosonogim karmelićankama u Karmelu sv. Ane i sv. Josipa u Madridu. Tu je sazrjelo njezino predanje Gospodinu te je od Njega naučila služiti i žrtvovati se za bližnje. Sukladno tome, u turbulentnim događanjima u srpnju 1936. imala je hrabrosti da ne izda svećenike i prijatelje iz Zajednice te je hrabro pošla u smrt, želeći spasiti druge osobe i ispuniti svoje poslanje bosonoge karmelićanke.”

Molitva bl. Mariji Sagrario od sv. Alojzija Gonzage

O Isuse, koji si rekao: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Radi predanja koje je po ovim riječima napravila Tvoja službenica bl. Maria Sagrario, kojoj je bila draža smrt nego izdaja njezinih dužnosti, molimo te da u našu dušu uliješ duh molitve i žrtve koje nam je ona svjedočila svojim životom i herojskom smrću. Udostoj se proslaviti ju kanonizacijom u Crkvi te nam sada udijeli milost za koju te po njezinu zagovoru molimo. Amen.

Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu