Sveti Josip u životu i duhovnosti svete Maravillas od Isusa

Sv. Maravillas od Isusa za vrijeme svog života nije napisala velika djela o životu sv. Josipa, ali nam je svojim životom i riječima, a posebice u svojim pismima, dala jednostavne primjere štovanja ovog velikog sveca. Njezin čitav život bio je prožet pobožnošću prema njemu. U svim samostanima koje je osnovala željela je i nastojala da se unutar crkve nalazi kip sv. Josipa.

Ako u početku osnivanja zbog siromaštva samostan ne bi imao svečev kip, časna majka Maravillas postavila bi svečevu sličicu u okvir na zidu crkve.

Kako bi prolazilo vrijeme i ako bi obitelj neke redovnice željela nešto darovati samostanu, uvijek bi molila da to bude kip sv. Josipa. Naglašavala bi da ne mora imati nikakvu materijalnu vrijednost i da je dovoljno da bude lijepo izrađen te da potiče pobožnost. Smatrala je da crkva bosonogih karmelićanki ne može biti bez kipa sv. Josipa. Ako negdje ne bi bilo moguće ili nije bilo mjesta za kip, nastojala je na neki način nadomjestiti tu odsutnost, pa bi se, primjerice, svetac prikazao na vitrajima crkvenih prozora. Također je često dijelove samostana u kojima se obavljao rad nazivala imenima vezanim za sv. Josipa. Tako su prostorije za obavljanje ručnih radova, uredi, kokošinjci, bunari, i razni kutci samostana dobili nazive poput: Radionica sv. Josipa, Sv. Josip, Sveta obitelj, Nazaret, Dolina sv. Josipa.

„Poljski cvijet je bio naš otac sv. Josip. Živio je samo za Boga, zaboravljen i nepoznat ljudima. Želio je samo Kristovu ljubav, a jedina sreća za njega bila je ispunjavanje Božje volje.”

„Neka vas naš otac sv. Josip, koji je na tako poseban način želio biti vaš u Karmelu, što više poduči vrlinama koje je on prakticirao kako biste, poput njega, ugodili Kristu, Našem Dobru.” *

U koru, novicijatu, klaustru i vrtu nikada nije nedostajala prisutnost sv. Josipa, bilo to putem sličica ili pak kipova. Dobar primjer za to je samostan u Aldehueli gdje se kip sv. Josipa nalazi na fasadi crkve, u gornjem i donjem koru, u arhivu, novicijatu, stolariji… Primjerice, ured u kojem se izrađuju krunice od ruža naziva se Radionica sv. Josipa, dok se čitav kat iznad naziva Nazaret, a jedna druga prostorija Sv. Josip. U jednom od hodnika nalazi se gravura Svete obitelji, a u vrtu zvanom Dolina sv. Josipa nalazi se svečev kip koji su darovali časnoj majci Maravillas od Isusa za pedesetu godišnjicu njezinih zavjeta. Postavljen je za primjer i uzor radnicima. Osim toga, na zidu vrta nalazi se jedna pločica s prikazom sveca. Druga je, prema njezinoj želji na ulazu u samostan. Na samostanskom kokošinjcu i na bunaru se pak nalazi odgovarajuća gravura svetca.

Svečano i s velikom pobožnošću slavila je spomendan sv. Josipa kojemu je prethodila devetnica svetih misa. Ako je bilo moguće, svećenici bi na svih devet misa održali propovijed, a redovnice bi svečano pjevale. U samostanu bi se za vrijeme tih devet dana na poseban način molili sv. Josipu i pjevali u njegovu čast, a časna majka je nastojala da se svake godine pjevaju nove pjesme. S velikom su se pobožnošću u samostanu obilježavali i drugi blagdani koji su bili povezani sa sv. Josipom.

Tako je npr. za blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu sâma čuvala golubice kao simbol prinosa Bogu i za procesiju tog blagdana.

S velikom pobožnošću i pouzdanjem molila je zaštitu sv. Josipa tijekom sedam nedjelja prije njegova spomendana. Njezina velika pobožnost uključivala je i trodnevnicu sv. Josipu koju je molila 17., 18. i 19. dana svakog mjeseca. U pismu jednom bolesniku zabilježila je: „Puno molimo za vaše zdravlje. Ubrzo se bliži kraj molitvi Sedam nedjelja sv. Josipa i tek trebamo vidjeti što će učiniti naš otac sv. Josip.” Drugom je pak napisala: „Znam da vaša bolest kostiju znači da imate nešto za prikazati Gospodinu. Žao mi je, ali se i radujem u isto vrijeme, kao kada molimo molitvu žalostima našeg oca sv. Josipa. Žao mi je što vam je teško, ali se i radujem zbog onoga što izražava sljedeći stih: ‹Što li će nam kasnije značiti sve patnje i trpljenja koja su se toliko isplatila?›”

Spomendan sv. Josipa se nije samo svečano slavio kroz liturgiju, već ga je časna majka Maravillas od Isusa na poseban način slavila sa svojom zajednicom kao jednu od najvažnijih velikih svečanosti unutar Karmela. Zajednica je molila 7 nedjelja sv. Josipu, a i devetnicu. Kako bi se što bolje pripremili za spomendan, jedan dan jeli bi na podu.

„Neka vam naš otac sv. Josip udijeli milost da se s ljubavlju predate ljubljenoj Providnosti vašeg Boga. Tko vas može toliko voljeti i željeti vam toliko dobro, s tolikom ljubavlju kojom vas On voli i s tolikom dobrotom s kojom On to čini?” *

Dan prije svečanosti redovnice imaju izvanrednu tjelesnu pokoru kako bi se pripremile za svečanost. Navještaj same svečanosti sv. Josipa pjevao se na posebno svečani način. Doručkovalo se tako da su redovnice imale dopuštenje za razgovor u blagovaonici i dozvolu za razgovor s novakinjama. Na svečev spomendan tijekom doručka, ručka i večere razgovaralo bi se u blagovaonici gdje bi se postavio maleni oltarić s njegovim kipom. Osim što je redovnicama udijelila da otiđu na počinak ranije, za taj dan uvijek je pripremala posebna iznenađenja. Osim što je hrana taj dan bila posebnija, zajednica bi blagovala međuobrok ili bi jeli u vrtu. Ponekad bi se inaugurirala ili blagoslovila neka nova prostorija, a nerijetko bi na taj datum ušla u Karmel neka nova redovnica ili bi novakinja obukla habit, ili pak polagala zavjete.

„Kolike li hvale moramo dati zbog našeg poziva, velik li je naš život! Ovdje skrivene, kao u Nazaretskoj kućici, kuhajući, šijući, skrivene očima svijeta. U Karmelu nastojimo živjeti taj nazaretski život.” *

Neki samostani koje je osnovala su upravo na svečev spomendan uspostavili klauzuru, poput Aldehuele i Arenas de San Pedra. U te bi dane časna majka Maravillas od Isusa u svojoj jednostavnosti, na poseban način poticala redovnice da sa što većom željom nasljeduju vrline sv. Josipa.

Časna majka Maravillas od Isusa zaštiti sv. Josipa preporučivala je razne duhovne i materijalne potrebe, poput svetosti svojih kćeri.

„U misteriju koje mu je Bog povjerio, sv. Josip osjeća svu svoju nemoć, ali još više povjerenje u Boga koji je njegova jedina nada.” *

Često bi kipu sv. Josipa palila malenu svjetiljku koja bi gorjela sve dok se molba ne bi ispunila. Uz nju bi, ispod kipa, ostavljala papirić s molbom ili nakanom koju bi napisala ona ili neka redovnica. Molbe su se često vezivale uz zdravlje, duhovna zvanja, opasnosti, putovanja, dugove, političke izbore u Španjolskoj i svijetu, kišu, lijepo vrijeme i slično. Tako je u svojim pismima jednom zapisala: „Upalili smo malenu svjetiljku pored kipa našeg oca sv. Josipa te je neprestano gorjela da vam putovanje jako dobro prođe i da se vratite živi i zdravi”. I u drugom: „Ispričat ću vam o čudesnom zdencu koji je nevjerojatno dobro štitio naš otac sv. Josip. Sa zdencom smo imale mnogo različitih nezgoda, ali su sve prošle bez posljedica. Upaljena svjetiljka pored svetčeva kipa na ulazu u samostan je bila jako korisna.”

Budući da je bila bosonoga karmelićanka, nije vodila svoje kćeri nijednim drugim putem osim onoga kojim je i ona sama hodila. Kao da se na njih izlijevao njezin unutarnji život. Njezina se duhovnost uvijek duboko vezivala uz sv. Tereziju od Isusa i sv. Ivana od Križa. No može se reći kako je na tom putu velike svetosti bilo i mnogo kreposti skrivenog života, odnosno nasljedovanja Svete obitelji u prvim godinama života u Nazaretu. Svoje kćeri je, kao jednu od prvih pokora, učila svakodnevnom, skromnom, skrivenom i poniznom životu.

Na kapitulima zajednice i u novicijatu stalno je isticala te vrline aludirajući na sv. Josipa: „Vidite da je Gospodin htio imati još jedno mjesto na kojem će se živjeti ovaj život molitve i povučenosti; još jednu kuću svoje Majke i izabrao je nas, unatoč našoj bijedi, kako bismo živjeli tim skrivenim životom Nazareta kojim je on 30 godina želio živjeti. Nemojmo razočarati želje Njegova Srca, već ostvarimo želje naše svete Majke da živimo ovim životom Nazareta - životom poniznosti, siromaštva, skrovitosti i da budemo ništa.

U Nazaretu su svi živjeli brinući o Isusu, misleći na Njega, a On je pomagao svom ocu sv. Josipu u najsiromašnijim poslovima, pomagao je svojoj Majci u kućanskim poslovima, a zajedno su radili u tišini i molitvi, u zajedništvu srdaca, brinući se jedni o drugima. Ne, ne zamišljam nazaretsku kuću s puno razgovora. Takav mora biti naš život, ugađajući mu u malim stvarima koje su u našem dosegu, žrtvujući se u svakidašnjem životu.”

„Bog je izabrao našeg oca sv. Josipa da u njegove ruke položi ono najvažnije, najosjetljivije, a to je Presveta Djevica Marija. S njom mu je dao svojeg sina Isusa Krista. Naš otac sv. Josip trebao je puno propatiti, ali s kojim li predanjem i s kolikom velikodušnošću.”