Page 1


Tihana Bertek


Tihana Bertek


ili Kako se boriti protiv seksizma i pritom se dobro nasmijati piše Tea Schmidichen Amy Poehler američka je glumica, redateljica, autorica i komičarka rođena 16. rujna 1971. godine. Poznata je po ulozi Leslie Knope u seriji Parks and Recreation, a vodila je i Saturday Night Live do 2008. godine. Humor obaju serija temelji se na satiri, s posebnim naglaskom na politiku, a takav humor njeguje i sama Amy. Osnivačica je udruge Smart Girls koja informira, osnažuje i pomaže djevojkama na zabavan ali edukativan način. Također, poznato je njezino prijateljstvo s komičarkom i glumicom Tinom Fey s kojom je studirala, a potom i surađivala na SNL-u i raznim projektima, od kojih je možda najpoznatija dodjela nagrada Golden Globe 2013., 2014. te 2015. godine. O Amy Poehler može se napisati gomila kilometarskih novinarskih tekstova, a i dalje bi to bilo jedva dostatno da se prikaže cijela njezina persona. Glumica, redateljica, producentica, autorica, komičarka, majka, feministkinja. Ipak, unatoč svojoj slavi, Amy je ostala prizemljena te je u redovitom kontaktu sa svojim fanovima na YouTubeu. Ondje objavljuje videe koje zove Ask Amy i u kojima odgovara na pitanja svojih gledateljica o ljubavi, emancipaciji i svemu što zanima mlade djevojke. Također, u svojoj web-seriji Smart Girls at the Party ugostila je brojne uspješne žene različitih profila kako bi mladim djevojkama pokušala pokazati da se ne moraju ukalupiti, već da im je cijeli svijet otvoren. Iz Smart Girls at the Party izrodila se udruga i web-stranica Smart Girls koja educira mlade djevojke diljem svijeta. Na stranici se tako mogu naći tekstovi o odrastanju, neugodnostima, prvim ljubavima, posjetima ginekologu, prijateljstvima, ali i znanju, obrazovanju i pravdi.

Udruga promovira mišljenje kako djevojke mogu biti što god požele te pruža nužnu medijsku reprezentaciju uspješnih žena. Na istom kanalu na YouTubeu, prijatelji i suradnici Amy Poehler pomažu udomiti pse uz hashtag #SmartGirlsAdopt. I u seriji Parks and Recreation, Amy Poehler poznata je po svome britkom umu i jeziku bez dlake te brizi za zajednicu i osnaživanje žena. Lik koji glumi, Leslie Knope, dokaz je svima da serije mogu biti uspješne i sa snažnom ženom na kormilu koja ima stvar u svojim rukama. Leslie je ambiciozna žena koja vodi svoj odjel, dobra je prijateljica i šefica. Ona vjeruje u timski rad i u ljude te time prikazuje kvalitete koje su mnogi od nas izgubili. Leslie nije idealna žena, ima mane, sumnja u sebe kao i svi ostali, ali vjeruje u sebe i ne odustaje od svojih ciljeva. Bori se protiv seksizma, podržava druge u njihovim težnjama da budu uspješni te ne omalovažava druge žene, nego pomaže u emancipaciji i osnaživanju žena. ‘Ne razumijem to. To je kao da netko kaže – Ne vjerujem baš u aute, ali vozim auto svakoga dana i volim činjenicu da me može odvesti od točke A do točke B. Čini mi život lakšim i bržim i ne znam što bih bez njega.’ Amy Poehler o ljudima koje se odriču feminizma Nizu njezinih uspjeha moraju se dodati i brojne nominacije za najdražu komičarku i najbolju glumicu, kao i nagrade koje je osvojila. Također, 2015. dobila je i zvijezdu na holivudskoj ulici slavnih. Među ljudima koji se srame naglas reći da se smatraju feministima/-kinjama, i Amy Poehler i lik Leslie Knope koji je utjelovila pravo su osvježenje. Pred Amy je još mnogo novih uloga i uspjeha – stoga za kraj možemo samo reći da jedva čekamo!


Tihana Bertek


i prokletstvo heteronormativnosti piše Tea Schmidichen

Vjerujem da je većina čitatelja/-ica upoznata s pojmom queerbaitinga – ako ne eksplicitno, onda barem implicitno. Za one koji ne znaju, queerbaiting označava recentnu pojavu u medijskoj umjetnosti (ali i u književnosti) u kojoj postoje više ili manje očite naznake queer odnosa među likovima, no oni se nikada ne realiziraju, kao što bi to bilo da je riječ o heteroseksualnom paru. Autori unose homoerotiku u svoja djela kako bi privukli LGBT+ publiku te se istovremeno umilili konzervativnoj publici. Jedan od najpoznatijih primjera queerbaitinga televizijska je serija Supernatural (Lovci na natprirodno) koja danas opstaje isključivo zaslugama vjernih gledatelja. Naime, seriju čine dva protagonista, braća Dean i Sam Winchester, koji su, dakako, lovci na natprirodno i u svojem se poslu bore protiv brojnih bića poput vampira, vukodlaka, vještica, demona, anđela i sl. Ono što ovu seriju čini kultnim primjerom queerbaitinga jest odnos između Deana Winchestera i anđela Castie-

la. Naime, Castiel je spasio Deana iz paklenog ognja te mu je postao vjerni Sancho Panza s pomalo queer insinuacijama. Dean i Cas mnogo su puta izmjenjivali poglede, riječi i dodire koji bi vodili romansi da je riječ o odnosu između muškarca i žene. Ekipa Supernaturala svjesna je što čini odnos Deana i Castiela, ali im je svejedno stalo samo do gledanosti i profita. Homoerotski podtekst provlači se šest godina i ne jenjava, već iz godine u godinu postaje sve jači, a scenaristi su u posljednjoj sezoni otišli toliko daleko u svojem umiljavanju LGBT+ gledateljstvu da su učinili Boga (Chucka) biseksualnim. Supernatural tako pliva u biseksualnim referencijama i otvorenoj homoerotici, ali bez ikakve naznake da će se išta od toga ikada ostvariti. Ako su autori mogli stvoriti biseksualnog Boga, biseksualni Dean trebao bi im biti lagan posao. Jedan od recentnijih primjera queerbaitinga koji me nagnao na pisanje


Zrinka Džoić

ovoga članka odnosi se na posljednji, tzv. osmi dio Harryja Pottera. Harry Potter and the Cursed Child kao scenarij za predstavu nastao je iz pera britanskog pisca Jacka Thornea te je s pomoću J. K. Rowling i Johna Tiffanyja pretvoren u dramu koja se odvija devetnaest godina nakon završetka zadnjeg dijela. Harry i njegovi prijatelji su odrasli, a protiv zla bore se neki novi klinci. Ukratko, cijela se knjiga temelji na odnosu Scorpiusa Malfoya i Albusa Pottera – sinova suparnika iz originalnih sedam knjiga, Draca Malfoya i, naravno, Harryja Pottera. Odnos Scorpiusa i Albusa potpuno je drugačiji od onoga što bi se dalo naslutiti. Veoma su bliski, autori ih nazivaju ‘najboljim prijateljima’, ali mnogi se čitatelji s takvom etiketom ne bi složili. Naime, na brojnim internetskim stranicama pojavile su se kritike koje ističu kako je odnos dvaju mladih protagonista mnogo dublji od običnog prijateljstva te zamjeraju autorima forsiranje heteroseksualnosti, ali i queerbaiting.

Cijeli tekst, razvučen na 374 stranice, nagovještava osjećaje između dvaju mladih protagonista koji bi mogli biti više nego platonski. Scorpius je nezadovoljan Albusovim flertanjem sa starijom djevojkom, što je otvoreno napisano u didaskalijama. Njihovo prijateljstvo mnogo je prisnije od onoga koje su njegovali Harry i Ron u originalnim knjigama, a koji su također bili najbolji prijatelji. Scorpius i Albus otvoreno si izjavljuju ljubav, uzajamno se poštuju, cijene, podržavaju, često se grle te u tome uživaju. I ostali likovi u djelu primjećuju njihovu povezanost. U jednom trenutku Severus Snape, profesor u Hogwartsu, i Scorpius nailaze na dementora, magično biće koje se hrani ljudskom srećom. Snape zatim govori Scorpiusu da može otjerati dementora sjećanjem na Albusa – prizivajući snažne osjećaje. Prateći sve to, mnoge je čitatelje (neugodno) iznenadio ishitreni završetak (spoiler alert!) u kojemu Scorpius napokon skupi hrabrost da pozove Rose Weasley van, a njegov i Albusov odnos završi s ‘no homo’ zagrljajem.


Ovakav razvoj radnje odašilje poruku da je u redu biti mlad i zaljubljen, ali jedino ako je riječ o heteroseksualnim odnosima – ostalo je tabuizirano. Čitatelji ovime dobivaju dojam da LGBT+ zajednica čini zanemariv dio populacije zbog loše reprezentacije u književnosti i medijima. Dakle, Harry Potter u svojih, uvjetno rečeno, osam nastavaka pokazao je kako je u redu biti mlad i zaljubljen, ali samo ako je riječ o ‘pravoj ljubavi’. Evo nekoliko primjera: Ron Weasley – iako je njegova jedina i prava ljubav Hermione Granger, Ron je imao privilegiju da iskuša čari ljubavnog života s Lavender Brown samo da pokaže da – može. Hermione Granger – ženski lik koji je bio demoniziran zbog odnosa s drugim muškarcem koji nije bio njezina jedina i prava ljubav (Viktor Krum vs. Ron Weasley). Harry Potter – naposljetku, i sam ‘dječak koji je preživio’ zaljubio se i prije nego što je upoznao svoju PRAVU ljubav (Cho Chang). Svi ovi likovi svoje su ljubavne čežnje i ostvarili, unatoč izlizanu tropu prave ljubavi. No, njihove su ljubavne mušice bile moguće jer su heteroseksualne, a u heteronormativnom dobu to je presudno. Na kraju se postavlja pitanje zašto fanovi smatraju da je ovo queerbaiting, a ne topao odnos između dva prijatelja. Odgovor leži u tome što je J. K. Rowling nakon završetka originalnog serijala bila veoma srdačna prema queer zajednici te je potvrdila da je jedan od najsnažnijih i najvažnijih likova gej (Albus Dumbledore). Sudjelovala je u raspravama o seksualnosti svojih junaka, bila otvorena za prijedloge te branila manjine. Obožavatelji su dakle pomislili kako je sljedeći korak uvrštavanje otvoreno queer osobe u njezin narativ, ali to se nije dogodilo.

Na nama je da zaključimo je li ovdje riječ o queerbaitingu ili o jednostavno prisnom prijateljstvu, no važno je zamisliti žensku osobu na mjestu jednog od dječaka i svi njihovi dijalozi i odnosi dobivaju potpuno drugačiji ishod. Budući da je Harry Potter and the Cursed Child bliži fan fictionu nego stvarnoj književnosti, čitatelji će se moći zadovoljiti brojnim fanficovima u kojima njihovi najdraži likovi dobivaju kraj kakav bi dobili da su heteroseksualni. Nakon svega napisanog, postavlja se pitanje – čemu? Čemu navlačenje publike na queer protagoniste samo da bi se na kraju odmahnulo rukom uz neizostavan ‘no homo’ trenutak? Odgovor, dakako, leži u tome da pisci ovako stoje na tankoj liniji na kojoj udovoljavaju svima – i LGBT+ zajednici i liberalnim, ali i konzervativnijim gledateljima. Događaji neminovno vode nekoj vrsti romantičnog raspleta, ali sve ostaje samo na riječima, pogledima i usputnim dodirima, što odgovora konzervativnijim strujama koje se ne mogu žaliti na tzv. queer ‘ideologiju’. Dakako, i Supernatural i serijal Harry Potter učinili su velike korake naprijed za LGBT+ zajednicu, uključujući u svoja djela otvoreno gej ili bi- likove koji su bili važni za razvoj radnje, ali ne i fetišizirani svojom seksualnom orijentacijom. Ovdje prvenstveno mislim na Albusa Dumbledorea iz Harryja Pottera te na likove Charlie i Chucka (koji je ujedno i Bog) u Supernaturalu (uključujući i brojne sporedne likove koji se pojavljuju u samo jednoj epizodi, a koji se otvoreno izjašnjavaju kao gej ili bi-). Dakle, nije sve tako crno, ali ono što zamagljuje sjaj ovih dvaju primjera jest nepotreban queerbaiting kojim se relativizira i ismijava queer zajednica, njezini problemi i pripadnici.


Zrinka Džoić


Zrinka Džoić


Mateja Pribanić i Anja Mergeduť


vedra, talentirana i beskompromisno svoja piše Vanessa Curman ‘Ne želim živjeti uzalud, kao većina ljudi. Želim biti korisna i donositi zadovoljstvo svim ljudima, čak i onima koje nikada nisam upoznala. Želim nastaviti živjeti i nakon smrti!’ Djevojka koju većina ljudi pamti samo kao autoricu i protagonisticu jednoga od mnogih lektirnih djela koja su bili prisiljeni čitati u osnovnoj školi, Anne Frank mnogo je više od natuknice u bilješkama uz čitanje. Napisavši svoj Dnevnik u skrovištu iza očeve tvrtke Opekta između srpnja 1942. i uhićenja 1944., ostavila je trag ne samo u povijesti nego i u formativnim godinama mnogih dječjih života. Anne Frank, čije puno ime glasi Annelies Marie Frank, rođena je 12. lipnja 1929. godine u Frankfurtu u Njemačkoj. No, dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine, Anneinoj liberalnoj židovskoj obitelji sigurnost nije mogla biti zajamčena. Bili su prisiljeni preseliti se u Amsterdam, gdje je Anne provela većinu djetinjstva. Vesela, znatiželjna i ekstrovertirana, Anne i njezina ozbiljna i povučena starija sestra Margot brzo su se snašle. Obje su brzo naučile nizozemski jezik i nastavile obrazovanje – Margot u gimnaziji, a Anne u Montessori školi. Selidba u Nizozemsku nije ih uspjela spasiti jer je nizozemska vlada kapitulirala 1940. godine i signalizirala početak njemačke invazije. Za židovske građane Nizozemske to je značilo uvođenje protužidovskih

pravila kao što su zabrana pohađanja židovskih škola, bazena, parkova i kina te otkazi za javne službenike židovske vjeroispovijesti. Na trinaesti rođendan 12. lipnja 1942. godine, manje od mjesec dana prije ulaska u sklonište, Anne je za svoj rođendanski poklon izabrala crveno-bijelu kariranu bilježnicu. Iako je prvotno bila namijenjena za autograme poznanika i prijatelja (praksa slična današnjim leksikonima i godišnjacima), ona ju je odmah počela upotrebljavati kao osobni dnevnik. Opisujući svakodnevni život i svoje najosobnije želje u pismima adresiranima na ‘Kitty’, na slikovit je način uprizorila život djevojčice u doba nacizma. Oko Dnevnika Anne Frank zabrinuti konzervativni roditelji mnogo su puta podignuli prašinu zbog prikazivanja ‘pornografije’ i zabrinutosti da će djeci biti neugodno čitati te odlomke – smiješno je pomisliti da je djeci neprikladno prenijeti iskustva njihove vršnjakinje u otkrivanju vlastita tijela i znatiželje o tijelima drugih. Evo nekih od kontroverznijih citata u kojima Anne čitateljima prenosi svoje čuđenje i nedoumice vezane za svoje seksualne organe, potpuno tipične za djevojčicu u razvoju:


‘There are little folds of skin all over the place, you can hardly find it. The little hole underneath is so terribly small that I simply can’t imagine how a man can get in there, let alone how a whole baby can get out!’ ‘Until I was eleven or twelve, I didn’t realize there was a second set of labia on the inside, since you couldn’t see them. What’s even funnier is that I thought urine came out of the clitoris... When you’re standing up, all you see from the front is hair. Between your legs there are two soft, cushiony things, also covered with hair, which press together when you’re standing, so you can’t see what’s inside.’

Nakon ulaska u sklonište, dnevnikom se koristila za prikazivanje svakodnevnih aktivnosti stanovnika skloništa – obitelji Frank (koja je uključivala Anne i njezinu sestru Margot, te roditelje Edith i Otta) te obitelji van Pels (roditelje Auguste i Hermanna te sina Petera), i kasnijeg sustanara Fritza Pfeffera. Vrijedno je bilježila frustraciju lošom i jednoličnom hranom, teškoće održavanje potpune tišine te česte svađe i nesporazume, kako sa svojom obitelji, tako i s van Pelsima i svojim cimerom Pfefferom. U prvotno objavljenoj verziji dnevnika Otto Frank, inače jedina osoba koja se skrivala u skloništu i preživjela koncentracijske logore, izbacio je dijelove koje je smatrao neprikladnima – između ostaloga i svađe među ukućanima. Jedine osobe s kojima se Anne slagala bili su njezin otac Otto i zaposlenica Opekte, mlada Bep Voskuijl. Njih su se dvije mogle naći skrivene u raznim zakutcima skloništa kako dijele tajne i tračeve. Osim njih, Anne se poslije zbližila s Peterom van Pelsom. Prema njemu je počela gajiti romantične osjećaje.

Mateja Pribanić i Anja Mergeduš


‘ljepota uvijek negdje postoji: u prirodi, zrakama sunca, slobodi, u tebi samom.. ’ Iako je bila sretna što se zbližila s vršnjakom, kroz Annein dnevnik odjekuju sumnje prema izvoru njezinih osjećaja. Naime, prije ulaska u sklonište gajila je simpatiju prema van Pelsovu imenjaku, svome školskom kolegi. Tako u dnevniku navodi kako njih dvojica polako postaju jedan Peter, idealizirana verzija koja postoji samo u njezinoj glavi. Bez obzira na neobičan način života, Anne je ostala iznimno prizemljena. Svoje djevojaštvo, ključan trenutak razvijanja u ženu gledala je s optimizmom. ‘Zbilja je čudo da nisam odustala od svih svojih ideala jer se čine tako apsurdnima i nemogućima ostvariti. Ipak, ne odustajem od njih jer, unatoč svemu, i dalje vjerujem da su ljudi dobri.’ Više od svega voljela je pisati i u jednom od zapisa izrazila je želju da ‘(...) postane novinarka, a poslije i slavna spisateljica!’ Nakon što je u jednome radijskom prijenosu čula da postoji interes za objavljivanje njezinih zapisa, Anne je počela pripremati i uređivati svoj dnevnik za objavljivanje. Osoba zaslužna za otkriće Anneinog dnevnika nakon uhićenja jedna je od pomagačica, Miep Gies. Ona je poslije izjavila da bi spalila rukopis da je znala njegov sadržaj. Pritom je mislila na činjenicu da su Anneini detaljni zapisi inkriminirali sve pomagače. Nasreću, to nije učinila te je nakon oslobođenja predala dnevnik Anneinom ocu Ottu, koji je nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ipak uspio objaviti dnevnik.

Anne i njezini sustanari uhićeni su 4. kolovoza 1944. godine nakon anonimne dojave. Odvedeni su na ispitivanja i poslani u logore, gdje su svi osim Otta izgubili živote. Sumnja se da su Anne i Margot umrle od izgladnjelosti i tifusa u logoru Bergen-Belsen nedugo prije savezničkog oslobađanja. Tako je tragična sudbina mnogih ljudi i Anneina iznimna ljubav prema pisanju dovela do toga da nam misli i stavovi, kao i uvid u svakodnevni život ljudi progonjenih tijekom Holokausta, budu nadohvat ruke. Nakon iznimne popularnosti knjige porastao je i interes za razgledavanjem skloništa te je kuća obnovljena. Osnovana je Kuća Anne Frank, a muzej je otvoren za javnost 3. svibnja 1960. godine. Djelo Anne Frank prilagođeno je velikom platnu nekoliko puta, uprizorene su mnoge predstave (pa čak i balet!), a inspirirala je mnoge umjetnike – između ostaloga i kultni album In the Aeroplane Over the Sea indie benda Neutral Milk Hotel. Djevojka koja je usprkos teškim uvjetima i stalnoj opasnosti za život uspjela širiti svoj optimizam i čovjekoljublje i danas utječe na mladež, posebice djevojke i marginalizirane skupine. ‘Shvatila sam da ljepota uvijek negdje postoji: u prirodi, zrakama sunca, slobodi, u tebi samom; to ti sve može pomoći.’


Mateja Pribanić i Anja Mergeduť


Vox Leksikon #08:

Pravim imenom Greta Kline, a danas poznata kao Frankie Cosmos, ova je američka kantautorica svoje prve pjesme počela objavljivati kada je imala tek šesnaest godina. Započela je karijeru pod pseudonimom Ingrid Superstar, a krajem 2011. postaje Frankie te stvara prepoznatljive lofi pjesme koje funkcioniraju poput dnevnika. Nimalo joj, kaže, ne smeta što se njezino odrastanje od 16. godine može u potpunosti pratiti preko njezinih izdanja na internetu. Glazbu snima sama kod kuće i objavljuje na Bandcampu, a dosad je objavila preko 40 (!) različitih izdanja. U travnju ove godine izdala je svoj drugi službeni album, prigodno nazvan Next Thing. Unatoč boljoj produkciji, bogatijim aranžmanima i većem bendu, Frankiena jedinstvenost i šarm i dalje su itekako prisutni, a iako kratke (samo dvominutne!), pjesme imaju sposobnost da vas uvuku u njezin luckasti svijet. Naoko jednostavne, riječi pjesama ustvari kriju dubinu osjećaja i jednako su efektne kada ih se čita kao i kada ih se uglazbljene sluša. Frankie uživo možete poslušati ove subote u Močvari, a dotad pročitajte što je napisala u našem virtualnom leksikonu. :) Voliš li poeziju? Utječe li ona na tvoju glazbu? Volim poeziju i vjerojatno je na neki način utjecala na moje pisanje, kao što sve što čitamo/gledamo/slušamo utječe na naše misli i radove, sviđa li nam se to ili ne. Tko su tvoji omiljeni pjesnici? Dva najdraža pjesnika su mi Elizabeth Bishop i Frank O’Hara.

piše Vanesa Matošević

Planiraš li objaviti fanzin ili knjigu svojih pjesama u budućnosti? To bi bilo zabavno! Možda. Izdala si preko 40 albuma preko Bandcampa, pisanje glazbe tvoj je primarni način izražavanja. Imaš li neke tehnike ili ti riječi dolaze same od sebe? Pokušavam se igrati s puno različitih tehnika pisanja, ali često pjesme počinju od nečega što mi je došlo samo od sebe. Smatraš li se feministkinjom? Naravno! Tvoj novi album ima bogatije aranžmane nego prije, no uspjela si sačuvati osjećaj intimnosti. Kako je iskustvo snimanja ovog albuma drugačije od onoga što inače radiš? To je bio prvi album na kojem je radio puni četveročlani bend. Bilo je slično snimanju Zentropyja jer smo počeli jednostavno snimajući pjesme kao što ih sviramo uživo. No ipak je bilo kompliciranije nego išta što sam ikad prije snimala jer je to bio prvi put da sam radila s toliko ljudi i ideja odjednom.


U pjesmi ‘Outside With The Cuties’ pjevaš ‘I haven’t written this part yet/Will you help me write it?’ (‘Još nisam napisala ovaj dio/Hoćeš li mi pomoći napisati ga?’). Koliko surađuješ s drugima dok pišeš glazbu? Pišu li i ostali članovi benda ili samo ti? Ja pišem sve pjesme i riječi, ali oni pišu svoje dijelove, a ponekad svi zajedno radimo na svim dijelovima. Definitivno imam osjećaj suradnje kada aranžiramo glazbu. U nedavnom intervjuu za časopis Crack izjavila si da ti je čudno pjevati iz perspektive tinejdžerice. Misliš li da tvoji fanovi koji su tinejdžeri/-ice mogu nešto naučiti iz tvojih iskustava sada kad imaš drukčiji pogled na sebe kao tinejdžericu? Nadam se! Ponekad se osjećam kao dijete, ali ponekad se osjećam kao da bih mogla imati zreliji pogled na stvari nego što sam tada imala. Voljela bih ponovo biti tinejdžerica, sa svim dosadašnjim iskustvima i stavovima. Nadam se da taj dio mene može pomoći mlađima na neki način.

Dunja Plazonja


Petra Matić


̶

tinejdžerska punk ikona 70-ih

piše Vanesa Matošević

Pravog imena Marianne Joan ElliottSaid, poznatija kao Poly Styrene, britanska je glazbenica i predvodnica punk benda X-Ray Spex. Svoje je ime odabrala iz oglasnika, tražeći neko koje bi istovremeno predstavljalo sedamdesete i nešto plastično. Časopis Billboard opisao ju je kao prototip moderne feminističke punkerice; bila je naime sušta suprotnost tipičnome seksualnom objektu ženske rokerice 70-ih: nosila je aparatić za zube, odijevala se vrlo neobično i u kričave boje te je bila miješane rase. Protiveći se objektiviziranju predvodnica benda, izjavila je: ‘Nisam seks simbol i da me netko pokuša tako predstaviti, odmah bih obrijala glavu.’ Jedna je od najmanje konvencionalnih predvodnika benda u povijesti rocka. Rođena je 1957. godine i odrastala je u Londonu uz samohranu majku škotsko-irskih korijena, a njezin otac, somalijski protjerani aristokrat, nikada nije živio s njima. Iako joj je majka dovoljno zarađivala, preselile su se u siromašniji dio grada jer joj je majka smatrala da bi zbog Polyne boje kože ondje bila bolje prihvaćena. Poly nije voljela školu i nametnute autoritete te je s 15 godina pobjegla od kuće i stopirajući pohodila glazbene festivale sljedeće dvije godine. S 18 se vratila kući i otvorila trgovinu u kojoj je prodavala odjeću koju je sama šivala. Prvi demo-album snimila je 1975. Sama je napisala tekstove koji su progovarali o problemima tadašnje

mladeži. Godinu poslije izdala je singl Silly Billy pod pravim imenom; bila je to reggae pjesma sa ska elementima tipičnima za sredinu 70-ih godina. Za 19. rođendan otišla je na koncert Sex Pistolsa, na kojem je shvatila da svatko može raditi ono što oni rade te je odlučila osnovati punk bend X-Ray Spex. Dala je oglas u novine tražeći mlade punkere koji žele svirati u bendu i ubrzo je pronašla istomišljenike. Prvi singl Oh, Bondage Up Yours! izdali su 1977. godine, a ta se pjesma smatra klasikom punk žanra, kao i album Germfree Adolescents. Poly Styrene za pjesmu kaže da nije osmišljena isključivo kao feministička himna nego i kao pjesma koja govori protiv konzumerizma i kapitalizma. Jednom je izjavila da su inspiracija za pjesmu bile bondage hlače Viviene Westwood. Osim Poly, bend je imao još jednu članicu, petnaestogodišnju saksofonisticu Loru Logic, a upravo je njezin instrument, neobičan za punk, postao jedna od glavnih značajki benda. Polyn glas toliko je upečatljiv da su ga jednom opisali kao dovoljno jak da izbuši rupe u limu. Sljedeće godine nakon jednog koncerta imala je viziju ružičastog svijetla na nebu i osjetila je kako predmeti krckaju kada ih dotiče. U jednom intervjuu izjavila je da je to bio izvanzemaljac. Misleći da halucinira, majka ju je odvela u bolnicu, gdje su joj pogrešno dijagnosticirali shizofreniju. Godine 1991. dijagnosticiran joj je bipolarni poremećaj.


Nakon što se X-Ray Spex raspao, Poly Styrene je 1980. godine snimila solo album Translucence, koji ima mnogo blaži, jazz zvuk. Za sebe je smatrala da je promatračica, a ne ispaćena umjetnica koja piše o svojim mučnim iskustvima; naprotiv, igrala se riječima i idejama, smijala se svemu. U 1980-ima pet je godina bila obraćenica Hare Krishne i snimala je glazbu u njihovim studijima. Bend se ponovo okupio 1995. godine kao trojac: Poly Styrene, Lora Logic i basist Paul Dean snimili su album Conscious Consumer, no zbog komercijalnog neuspjeha i Polyne ozljede nisu nastavili zajednički raditi. Proslava 30-godišnjice izdavanja prvog albuma X-Ray Spexa održana je 2008. godine na rasprodanom koncer-

tu Poly Styrene i pratećeg benda u Londonu. Njezin treći i posljednji solo album Generation Indigo izdan je manje od mjesec dana prije njezine smrti i dobio je odlične kritike. Njezina kći Celeste Bell-Dos Santos također se bavi glazbom. Početkom 2011. Poly je otkrila da boluje od raka dojke koji se proširio na kralježnicu i pluća. Nažalost, 25. travnja 2011., s 53 godine, izgubila je bitku s rakom. Poly Styrene jedna je od pionirki punka te je utjecala na mnoge glazbenice kasnijih generacija, naročito na riot grrrl pokret. Njezini beskompromisni tekstovi, sirova energija, originalan stil odijevanja i pjevanja osigurali su joj mjesto među drugim punk legendama.


Barbara Raad


Vox Leksikon #09:

piše Svea Kučinić Chloe Leeson dvadesetogodišnja je osnivačica i urednica bloga Screenqueens. Ova studentica kostimografije sa sjevera Engleske za sebe kaže da su joj filmovi, nakon što je prvi put pogledala Narnijske kronike: lav, vještica i ormar, postali glavna opsesija. Kaže kako je jednog dana u listopadu 2012. godine nasumce odlučila sudjelovati u izazovu koji je uključivao gledanje jednog filma dnevno i otada nije stala. Interes prvo za filmsku, a potom i feminističku kritiku bio je, kaže, prirodan razvoj događaja. Chloe nam je u novoj epizodi Vox Leksikona ispričala kako i zašto je sa 16 godina pokrenula blog, zašto joj je bilo bitno uključiti svoje vršnjakinje, što jedan film (ne) čini feminističkim i na koje bismo (mlade) redateljice/kritičarke trebali obratiti pozornost. Iz kojih si izvora učila o filmskoj kritici i feminizmu? O feminizmu sam prvo učila od Celie Edell na Tumblru. Ona mi je bila velika inspiracija i izvor informacija, a poslije sam počela pratiti sve više cura na društvenim mrežama. Zatim sam pročitala knjigu Jessice Valenti Full Frontal Feminism i još neke vrlo osnovne (i vrlo bjelačke) feminističke tekstove koji su bili dobar uvod u tematiku, ali i na mnogo načina problematični. Drago mi je da sam otada ipak počela čitati raznolikije i inkluzivnije tekstove. Ne bih rekla da sam učila o filmskoj kritici. Obožavam Little White Lies i inspiriraju me njihovi tekstovi, a imaju i rodno uravnotežen sastav kritičara/-ki. Tek sam nedavno počela čitati knjige o filmskoj teoriji i kritici, za studij.

Kako je nastala web-stranica Screenqueens? U vrijeme kad sam se zainteresirala za feminizam, bila sam opsjednuta idejom ženskih bandi pa sam odlučila za faks napraviti projekt o ženskim bandama u filmovima. Počela sam prepoznavati feministička pitanja na filmu, a istovremeno sam proučavala kulturu zineova i došla do statistike da su 80% filmskih kritičara muškarci. Nisam sigurna koliko je taj broj točan, ali me potaknuo da nešto učinim. U početku sam htjela pokrenuti tiskani zine, ali nisam imala potrebna financijska sredstva pa sam se odlučila za blog. U to sam vrijeme imala nekoliko prijatelja/-ica na Twitteru i Tumblru koje sam htjela uključiti u ovaj pothvat i u studenom 2013. godine zajedno smo pokrenuli Screenqueens. Ime smo odabrali glasanjem, iako nam nije bilo prvi izbor (htjeli smo da se stranica zove Djevoke u filmu/Girls on Film, ali ime je već bilo zauzeto), a jednostavno obuhvaća ideju žena koje pišu o ženama u filmu i/ili o ženama s redateljskom palicom. Žene koje trenutačno sudjeluju na blogu znale su se otprije, što je sjajno. Od 30 osoba koje aktivno pridonose blogu poznajem samo jednu, a jednu sam upoznala baš preko Screenqueensa. Koja je za tebe glavna svrha bloga? Htjela sam stvoriti zajednicu za djevojke koje vole filmove jer sam primijetila mnoge od njih na svojim društvenim mrežama, no bile su ‘raštrkane’, osamljene. Zanimalo me mogu li stvoriti nešto gdje bi se mogle okupiti, upoznati, sklapati prijateljstva. Nemam mnogo prijatelja/-ica u ‘stvarnom životu’ koji/


Nina Rendulić

koje su obožavatelji/-ice filma, možda jednu djevojku i nekoliko dečki koje sam upoznala na filmskoj akademiji. Zapravo sam tražila ljude s kojima bih mogla razgovarati. Također, htjela sam mjesto na kojem bih mogla pisati za svoju dušu, ali i učiti od drugih. To je bio neki moj osobni cilj, ali na širem planu svrha Screenqueensa jest prikazati raznolikost scenaristica i filmova koje su režirale žene, podići svijest o njihovu postojanju i pružiti pomoć ženama koje žele započeti karijeru u filmskoj industriji kao kritičarke ili producentice. Tko je ciljana publika Screenqueensa? Ciljana su publika žene općenito, ali s naglaskom na tinejdžerice i mlade žene u dvadesetima koje vole filmove i žele čitati kritike pisane u opuštenu stilu komercijalnih filmskih magazina. Što misliš o ulozi društvenih mreža kao novih prostora za marginalizirane skupine? Smatraš li ih protutežom mainstream medijima i njihovu uskom fokusu? Vidiš li način na koji bi se

društvene mreže mogle iskoristiti da se dopre i do skupina koje nisu već dobro upoznate s temama feminizma i socijalne ravnopravnosti? Je li to uopće nešto čemu stremite blogom? Apsolutno obožavam društvene mreže! Otkad sam osnovala Screenqueens, povezala sam se s drugim stranicama i zineovima koje vode i uređuju žene te s raznim redateljicama i blogericama. Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo da se sada vratim na čitanje komercijalnih filmskih časopisa i njihovih web-stranica. Mislim da ima nešto vrlo čovječno i osobno u načinu na koji se marginalizirane skupine povezuju preko društvenih mreža, npr. mogu pročitati nečiju kritiku i zatim na Twitteru vidjeti što su večerali i da prodaju svoje zineove na Etsyju. Stvarno mi se sviđa što je to zajednica u kojoj si svi pomažu. Nezavisni su mediji trenutačno mnogo zanimljiviji od mainstream medija, iako mislim da nemaju isti doseg kada govorimo o publici široj od marginaliziranih skupina. No, moj je prioritet pisanje upravo za te skupine i ne bih mijenjala svoj stil ili dizajn Screenqueensa kako bih podilazila nekome bijelom muškarcu i njegovoj ideji bloga.


Je li uključivanje mlađih djevojaka u rad bloga bilo namjerno? Apsolutno. Kada sam osnovala Screenqueens, imala sam samo 1617 godina i svi koje sam poznavala pripadali su toj dobnoj skupini. Oduvijek mi je bilo važno uključiti mlađe djevojke jer, kada sam i sama pokušavala pridonijeti, shvatila sam da većinu blogova koji se bave filmskom kritikom pišu i vode žene sa sveučilišnim diplomama i drugim kvalifikacijama. To me obeshrabrilo i mislim da mnogim djevojkama moje dobi predstavlja prepreku. Mnoge djevojke koje pišu za Screenqueens slušaju predmete vezane za film, engleski jezik ili književnost, bilo kao pripremne predmete u srednjoj školi ili na fakultetu. Screenqueens im pruža priliku da se okušaju u pisanju na neformalan način, razviju svoje vještine, a poslije svoje radove mogu iskoristiti za portfelj ako im je potreban za studij ili stažiranje. Što misliš o činjenici da je većina filmskih kritičara/-ki akademski obrazovana? Smatraš li da im to omogućuje dovoljno široke vidike koji se preslikavaju na njihove kritike?

Kao što sam rekla, mislim da okruženje sačinjeno samo od ljudi s diplomama može biti obeshrabrujuće za nekoga bez diplome tko bi se želio baviti filmskom kritikom. Upravo zato velik dio Screenqueensa čine spisateljice mlađe od 20. Ne mislim da visoko obrazovanje nužno pruža široku perspektivu u filmskoj kritici: ponekad se takva kritika pretvori u niz kompliciranih riječi i opskurnih referencija. Naravno da diploma može pomoći kada je riječ o znanju o strukturi teksta, ali osobno bih uvijek radije čitala zanimljiv tekst napisan jedinstvenim stilom iz kojeg se iščitava osobnost i strast. Kada tražim nove autore/-ice, uvijek ću radije čitati tekstove koje je napisao netko sa sličnim ukusom i načinom razmišljanja nego netko tko ima službenu kvalifikaciju. Ne bih htjela omalovažiti ikoga tko je završio studij vezan za film, novinarstvo ili engleski jezik, ali mislim da diploma nije preduvjet za jedinstveni stil i perspektivu – to se može steći uz malo vježbe. Smatraš li da se filmska kritika polako odmiče od elitističkog sporta za visokoobrazovane prema polju


Nina Rendulić

koje je pristupačno skupinama koje su često pogrešno ili nedovoljno zastupljene u filmovima i filmskoj industriji (žene, LGBTQ+ zajednica, etničke/rasne skupine osim bijelaca itd.)? Nisam sigurna. Iako vidim velik porast kritičkih tekstova s blogova i iz zineova koje pišu pripadnici marginaliziranih skupina, već neko vrijeme ne pratim baš mainstream kritiku jer ne nudi tu raznolikost glasova. Dostupnost svakako postoji, bilo tko može pisati bilo gdje i neki će se tome ozbiljno posvetiti, ali mislim da velika medijska imena još uvijek imaju dug put do raznolikosti. Iako u zadnje vrijeme primjećujem veći broj žena spisateljica, još uvijek nedostaju glasovi drugih rasa i etničkih skupina. Je li svaki film koji producira/ režira žena automatski feministički ili postoje drugi faktori? Što bi ti definirala kao parametre suvremenoga feminističkog filma? Otkad sam naučila više o feminizmu i nadišla ideju da je ‘jaki ženski lik = žena koja dobro barata oružjem’, pojam feminističkog filma postao je vrlo neodređen. Ne mislim da je sva-

ki film koji režira žena feministički, osim ako se bavi feminističkim pitanjima. Primjerice, film Juno, koji je režirao muškarac, smatram feminističkim filmom jer se bavi pitanjima trudnoće i, u jednu ruku, dostupnosti pobačaja. Wayneov svijet (Wayne’s World), koji je režirala žena, nikako nije feministički film.

Belle je feministički film koji je režirala žena jer se bavi predrasudama prema ženi u 18. st. U filmovima koje su režirale žene vrlo mi je bitna raznolikost; redateljice su sklonije biranju raznolikije glumačke postave, priča marginaliziranih skupina i trodimenzionalnoj karakterizaciji. Ne mogu definirati suvremeni feministički film zato što se moja perspektiva i iskustva razlikuju od onih drugih žena diljem svijeta i upravo je zato važno da raznoliki ženski glasovi budu prisutni u filmu i medijima. Koje bi filmove/redateljice/kritičarke preporučila kao ‘paket za početnike’ nekome tko tek otkriva feminističke medije?

Čudovište (Patty Jenkins), Akvarij (Andrea Arnold), Piano (Jane Campion), Selma (Ava Duvernay), Izgu-


bljeni u prijevodu (Sofia Coppola), Mustang (Deniz Gamze Ergüven), Trinaest (Catherine Hardwicke), Persepolis (Marjane Satrapi), Frida (Julie Taymor), Cure (Celine Sciamma). (Žao mi je što ne znam više stranih redateljica, radim na tome da proširim znanje!) Što se tiče kritičarki, na Screenqueensima sam objavila popis onih koje su mi najdraže. Možete ga pročitati ovdje. Najdraža mi je kritičarka Sophie Monks Kaufman. Tko su mlade redateljice na koje treba obratiti pozornost? Mislim da je Celine Sciamma nevjerojatna. Svaki njezin film pristupa ženstvenosti na neki način, i to uvijek iz perspektive marginaliziranih skupina, a još su pritom predivni i utemeljeni na tako jednostavnim premisama koje stvarno mijenjaju pogled na stvari. Također, Gia Coppola, što je pomalo očito s obzirom na to da je u rodu sa Sofijom. Stvarno obožavam Palo Alto i dokumentarac o tome kako se odvija produkcija filma. Gia je podosta mlada za redateljicu i to se stvarno primjećuje u njezinu suradničkom načinu rada. Ana Lily Amirpour vjerojatno je jedna od trenutačno najboljih redateljica na sceni i veoma se veselim njezinu novom filmu The Bad Batch. Mnogo je teže naći mlade redateljice nego redatelje pa su redateljice u dvadesetima i tridesetima rijetke. Jedva čekam i debije Rosemary Myers (Uspavana djevojka/Girl Asleep), Susan Johnson (Carrie Pilby) i Julie Ducournau (Sirovo/Raw). Koji su planovi za budućnost Screenqueensa? Nisam sigurna! Imam velike planove vezane za tiskanje zineova i prodaju na Etsyju, kao i organiziranje gledanja filmova koje su režirale žene. Nažalost, zbog moje lokacije u En-

gleskoj nemam gdje organizirati gledanja, a kao studentica financijski ne mogu tiskati zineove i materijale za Etsy. Mislim da će Screenqueens zasad ostati ograničen na moju sobu, barem dok se ne preselim u grad, a onda ̶ tko zna?! Imaš li kakav savjet za djevojke koje žele postati redateljice, producentice ili scenaristice? Samo počnite i pokušajte! Nemojte dopustiti da vas sumnja zaustavi, svatko mora negdje početi, čak i ako to znači snimanje kratkih filmova na iPodu ili snimanje kratkih parodija kao one iz filma Ja, Earl i umiruća djevojka (Me, Earl and the Dying Girl). Što više radite, to ćete više napredovati. Ne treba vam posebna, skupa oprema, samo dobra priča i nekoliko prijatelja koji će pomoći. Ako ste u školi ili na faksu, ne dajte da vas dečki izguraju na marginu, budite asertivne i jasno recite što želite – ako započnete samopouzdano dok ste mlađe, poslije nećete morati učiti kako zahtijevati poštovanje. Nadalje, pronađite druge djevojke poput sebe na društvenim mrežama, ljudi su uglavnom divni i pomoći će vam. Pronađite prijatelje koji će postati budući suradnici. Postoji mnogo grupa na Facebooku u kojima žene zainteresirane za film mogu raspravljati! I ako napravite kratki film, pošaljite ga na Screenqueens! Redovito objavljujemo kratke filmove koje su snimile žene. Samo pošaljite ispravan link na YouTubeu ili Vimeu i opis na girlsonfilm@outlook.com!


Barbara Raad


Bruna Radelja


– feministkinja i prije nego što je to bilo kul piše Ines Šikić ‘Prilično sam začuđena današnjom popularnom kulturom i vrijednostima koje su, čini se, važne u društvu. Žene se ne bi trebale osuđivati zbog svojih tijela ili lica. Žene se ne trebaju ponašati savršeno, i ne mislim da moraju izgledati savršeno. Kao da smo se na neki način vratili u viktorijansko doba...’ rekla je Shirley Manson u intervjuu početkom godine. Pjevačica rock benda Garbage na svjetskoj je sceni od 1995. godine, kad su imali prvi veliki hit, ‘Only Happy When It Rains’. Osim vokalnih sposobnosti i prepoznatljiva izgleda – crvena kosa, crni tuš i crveni ruž – Shirley je poznata po tome što bez zadrške govori o brojnim tabu temama. Riječ je bila o ageismu, seksualnom zlostavljanju, samoozljeđivanju ili ‘samo’ feminizmu (a jedna je od onih koje se otvoreno izjašnjava kao feministica još od devedesetih)... Shirley nema problema s dijeljenjem vlastitih iskustava s javnošću. Uostalom, i njezine su pjesme – jer Shirley ih i piše i producira – često otvarale feministička i queer pitanja – od ‘Sex Is Not The Enemy’, ‘I Think I’m Paranoid’ do ‘Androgyny’, ‘Cherry Lips’, pa sve do ‘Empty’. Rođena je 26. kolovoza 1966. godine u Edinburghu. Kako je sama otkrila, već s 12 godina počela se samoozljeđivati zbog manjka samopouzdanja, odnosno iskrivljene slike o svom izgledu. ‘Počela sam se rezati čim sam postala svjesna svog tijela, onoga

što imam i, još važnije, onoga što nemam. Nosila sam oštar predmet, najčešće nož, u cipelama. Rezala bih se kad bih se osjećala tužno, depresivno ili anksiozno’, rekla je. Na njezinu je anksioznost utjecao i bullying koji je doživljavala u srednjoj školi. ‘Zlostavljali su me jer sam bila blijeda riđokosa curica iz fine dobrostojeće obitelji. Bilo je prilično loše’, kaže. Utjehu je pronašla u glazbi. Prvi angažman imala je kao pjevačica i klavijaturistica u bendu Goodbye Mr. McKenzie. Nakon nekoliko početnih uspješnica, promjene izdavačke kuće i imena benda – postali su Angelfish – te prvih spotova na MTV-ju, Shirley je zapazio Steve Marker, glazbenik i producent, koji ju je pozvao na audiciju za pjevačicu Garbagea, benda koji je okupljao s Dukeom Eriksonom i Butchom Vigom. Sva su trojica bila glazbeni producenti. Shirley ispočetka nije bila oduševljena ponudom. ‘Dotad sam bila samo u bendovima koji su jako puno radili na tome da se probiju. Svirali smo na groznim mjestima i zbog takvih vam se iskustava riječ ‘producent’ na neki način počne gaditi. Moj stav prema njima u početku je bio: ‘Ne znate baš sve.’ Ali, kad sam počela raditi s njima, shvatila sam da ne samo da imaju iskustva u poslu nego i da su strastveni prema glazbi koju stvaraju’, rekla je Shirley. Bend se brzo uigrao pa je Shirley postala suautorica svih pjesama na albumu, a svaku je i koproducirala.


Garbage je izašao 1995. godine i prodao se u četiri milijuna primjeraka. Tri godine poslije, Manson je bila glavna autorica pjesama na albumu Version 2.0, a uslijedili su i uspješni albumi Beautiful Garbage 2001., Bleed Like Me 2005., Not Your Kind Of People 2012., te najnoviji, ovogodišnji Strange Little Birds. Fokus javnosti otpočetka je bio gotovo isključivo na Shirley. ‘Mnogo se toga svodilo na moj izgled. Imam snažnu osobnost i volim komunicirati, za razliku od ostalih članova benda. Jako puno pozornosti počelo je utjecati na mene. Mislila sam da nisam dovoljno lijepa, dovoljno mlada, nisam dovoljno ovo, nisam dovoljno ono, nisam dovoljno cool kao ona, nisam toliko jaka kao on. Srećom za mene, zaljubila sam se u predivne frontmenice. Pratila sam Patti Smith otpočetka, Chrissie Hynde, Marianne Faithfull, sve te žene koje su ostale aktivne u glazbi i koje su uspjele pobjeći od kaveza objektifikacije. One su me učile i shvatila sam da se mogu odmaknuti od tih očekivanja. Jer jedna je stvar to što me ljudi gledaju kao objekt, a druga kako ću se ja nositi s time. Ne moram igrati po tim pravilima. Kad sam to shvatila, bila sam slobodna.’ I danas često podržava kolegice, pa je tako izjavila kako ‘obožava Taylor Swift’ i ne razumije zašto je toliko ljudi prezire, a divi se i Lady GaGi, Rihanni i Beyonce. Manson često govori o make upu te priznaje da je o njemu ovisna. ‘U osnovnoj školi glumila sam vješticu u predstavi Čarobnjak iz Oza. Sjećam se da sam stajala pred ogledalom, lica namazanog zelenom bojom i s puno crne oko očiju, i pomislila sam: Nikad nisam izgledala bolje.’

Bez crnog tuša ne izlazi iz kuće, a obožava ga kombinirati s crvenim ružem. Doduše, odnedavno ima ružičastu kosu pa kaže kako ga rjeđe upotrebljava. ‘Make up ne koristim zato da bih privukla ljude, nego da bih ih odbila od sebe. Nosim šminku kao ratne boje. Ne vjerujem u trunčicu pudera i sjajila – želim izraziti stav.’ Manson je cijelu karijeru davala do znanja da je feministica – i prije nego što je to bilo cool. Nedavno je izjavila kako se osjeća da je ‘njezina generacija kriva za današnji seksizam’. ‘Trebale smo novim generacijama reći da moraju ostati budne i na oprezu, paziti da osiguraju svoja prava svaki dan. Reci kad vidiš nepravdu i iskusiš seksizam! Nismo to napravile jer smo mislile da će stakleni strop koji smo probile ostati otvoren. To se nije dogodilo. Imam osjećaj da smo nazadovali’, rekla je. Osim seksizma, koji redovito proziva, u posljednje je vrijeme počela govoriti o ageismu, s kojim se susreće sve češće. Iskreno kaže kako pokušava ne razmišljati o tome što ljudi misle o tome da je ušla u 50., ‘no nije lako kad kažu da izgledam odvratno i da trebam prestati nastupati’. Inače, ostali članovi benda imaju 57, 60 i 65 godina – ali oni se s tim komentarima nisu susreli. ‘Sustav želi da žene budu infantilne. Žele da ostanemo dovoljno mlade, dovoljno lijepe i dovoljno mršave. To sustavu odgovara. (...) Moj bend i ja nismo mladi, ali nismo bili ni kad smo počinjali. U nama još vidim buntovnički duh koji nam ne da da sjedimo i šutimo.’


Bruna Radelja


Bruna Radelja


Šezdesete i sedamdesete godine unijele su novitet u žanr horora, postavivši lezbijke-vampirice kao glavne akterke. Razgolićene, misteriozne i uvijek željne svježe krvi, lezbijke-vampirice često su svedene samo na navedene karakteristike, bez mogućeg prostora za razvoj lika. Iako tzv. belles dames sans merci već pet desetljeća tjeraju patrijarhalnim muškarcima strah u kosti, ovaj žanr rijetko kada ostvario svoj potpuni feministički potencijal. Danas otkrivamo na koji je način francuski film Fascination (1979.) dao novu perspektivu žanru. Ulazimo u drugu četvrtinu filma. Eva i Elisabeth zaključane su u sobi; zatječemo ih kako jedna drugoj polako skidaju svoje bijele, neuprljane haljine. Senzualnim dodirima i poljupcima, haljine polako padaju niz njihova mezomorfna tijela otkrivajući prvo njihove grudi, a potom i ostatak tijela. U fokusu su njihova leđa i bedra, u punđu svezani valoviti pramenovi kose i pomne kretnje ruku i lica u ljubavnom činu. No, zapitajmo se, iz kojeg se točno očišta odvija ova scena seksa? Za ovaj je žanr specifična eksploatacija ženskog tijela u svrhu zadovoljstva heteroseksualne muške publike. Pod krinkom fantazije u kojoj se sve može prepustiti mašti i/ili pripisati kreativnom izričaju redatelja, žensko tijelo postaje objektom muške žudnje. Fantazija se upotpunjuje umetanjem pornografskih scena, iako one ne pridonose daljnjem razvitku likova ili radnje. Lezbijski seks time gubi svoju subverzivnost i postaje puka atrakcija za radoznale muškarce. Mizogino obilježje filma Fascination vidljivo je i u odnosu vampirica s protagonistom, sitnim kradljivcem Markom koji, bježeći od bande kradljivaca koje je opljačkao za torbu

zlatnika, upada u dvorac vampirica koje ga plašljivo čekaju te ga žele libidno rasteretiti. Navedeni niz ponovno upućuje na patrijarhalnu pretpostavku o muškarcu koji je pater familias, a žene, tj. vampirice, submisivne sluškinje domesticirane u savršeno uređenu kućanstvu. Poražavajuća je također činjenica da se homoseksualnost vampirica prezentira kao prolazni hir ili ispravljiva deformacija izlječiva seksualnim odnosom s muškarcem. Često se također upućuje na to kako su vampirizam i lezbijstvo u uzročno-posljedičnoj vezi i da prelaskom u lezbijku ili vampiricu žena postaje vampirsko-lezbijska izrođenica, morbidna i izrazito seksualno slobodna. Žanr scenaristički sustavno uvrštava i vampirske poglavarice, svojevrsne domine koje regrutiraju mlade, napaćene djevojke u svoje okultne vampirske redove. Iako su vampirske poglavarice prikazane kao izrazito inteligentne, emancipirane, dominantne i ekonomski neovisne žene, upravo ih se zbog tih karakteristika označava kao dekadentne i osuđene na propast. Budući da su dobrano skrenule s puta i duboko zaglibile u spirali vampirskog lezbijstva, protagonisti im najčešće nasilnički oduzimaju život te spašavaju mlade, nevine i još neokaljane žrtve lezbijskog ispiranja mozga, odašiljući ženama poruku da će ih njihova moguća nezavisnost od muškaraca doći glave. Muškarac time svrgava veliko feminističko zlo i otklanja potencijalnu prijetnju savršenu patrijarhalnome uređenom sistemu gdje su slobodne žene sklopovska pogreška u njegovu programu. Ako se kratko osvrnemo na historijat lezbijskog feminizma koji se pojavljuje sredinom šezdesetih i doživljava velik odjek među ženama, ovakvi su filmovi ženama slali jasnu


piše Leopold Rupnik političku poruku koja ih je trebala odgovoriti od bilo kakva pokušaja informiranja o lezbijstvu ili preispitivanja svoje seksualnosti. Motiv vampirica-lezbijki u žanru horora bio je odličan instrument širenja patrijarhalne ideologije i zastrašivanja žena od poduzimanja ikakvih akcija ili razmišljanja o tome da se nalaze u okovima društvenih normi. Godine 1979. film francuskog redatelja Jeana Rollina, Fascination, otkriva drugačije mogućnosti interpretacije žanra, ponajprije zahvaljujući inovativnom raspletu. Od početka filma uočljivo je postepeno mijenjanje rodne dinamike: od igranja uloga običnih služavki, vampirice tijekom filma polako zauzimaju sve veću, presudnu ulogu, a u konačnici preuzimaju moć. Nasuprot tome, protagonist se iz lovca pretvara u plijen: djevojke mu prijete hladnim oružjem, u nekoliko mu navrata s lakoćom otimaju revolver, komentiraju njegov fizički izgled i u konačnici otkrivaju namjeru da ga iskoriste kao resurs nužan za njihov vampirski obred. Dinamična igra navodi protagonista da preispita vlastitu moć. Iako je čvrsto uvjeren da vlada situacijom, manipulacijom vampirica ostaje dovoljno dugo u dvorcu da bi mogle iskoristiti njegovo tijelo da utaže svoju žeđ za krvlju. Uloga spasitelja jednako je uvrnuta; kada kradljivci dolaze natrag po svoje zlatnike, Mark nije taj koji ih ubija, već vampirice, koje sintagmi femme fatale pridaju sasvim novo, feminističko značenje. U finalu, naizgled zaljubljena vampirica Elisabeth bježi s imanja s Markom. U raspletu se anticipira Elisabethina heteroseksualna konverzija, no konzervativni gle-

datelji/-ice ostaju razočarani/-e kada se ona na kraju osvećuje Marku, odnosno kada postaje jasno da nije odbjegla zbog ljubavi, već ju je tjerala puka želja za okusom njegove krvi. Namazana krvlju u svojoj providnoj haljini, Elisabeth se vraća svom kultu vampirica s kojima slavi svoju žensku nadmoć. Film završava poljupcem između nje i vampirske poglavarice. Odmakom od standardnog završetka u kojem muškarac oslobađa žene od zla lezbijstva, u filmu Fascination žena pobjeđuje i okreće se od muškarca te može slobodno uživati u svojoj seksualnosti. Međutim, film i dalje nije lišen stereotipnih pretpostavki o ženama i njihovoj seksualnosti, rodnoj ulozi i odnosu prema muškarcima. Samo finale povlači različita čitanja gdje se umjesto velebne pobjede vampirskog kluba ističe i deterministička crta neosjetljivosti i oholosti vampirskih lezbijki koje izjedaju Evu nakon što je Elisabeth usmrćuje u ljubavnoj ekstazi prema Marku, unatoč tome što joj je upravo ona bila dugogodišnja partnerica. U suštini, motiv vampirica-lezbijki u žanru horora, nažalost, nudi samo ograničen izbor oslobađajućeg sadržaja za žene te sijaset patrijarhalnih poruka koje upućuju na brisanje ženske seksualnosti, zatomljivanje ženske neovisnosti i perpetuiranje daljnje patrijarhalne hijerarhije moći. Horori ovakva tipa nude kratkotrajne feminističke ideje koje se raspliću u korist heteroseksualnog muškarca i rijetko kad se dijelovi filma mogu nazvati dobrim uporištem za promicanje feminističkog sadržaja. Iako je riječ o izumrlom žanru, nadamo se njegovim ‘feminističkijim’ reinkarnacijama.


Bruna Radelja


Larisa Ĺ mitran


– tinejdžerski kult Winone Ryder piše Leopold Rupnik

Sjetimo se onoga neugodnog tinejdžerskog srednjoškolskog razdoblja kada smo bili sputane vlastitim osjećajima, promatrali svijet kroz prizmu novonaučena književnog pojma Weltschmerz te se nadali ljepšim razvicima ljubavnih trokuta i tinejdžerskih egzistencijalnih kriza. Ako ste ikad u svome maloljetničkom (ili u nekome kasnijem) periodu gledali filmove Winone Ryder, znali ste da niste sami na svijetu; njezini su filmovi bili vaš eliksir utjehe i zasigurno su potaknuli vaše umne feminističke zupčanike na bunt i revoluciju. Kazati da je Winona Ryder samo američka holivudska glumica jest podcjenjivanje: ona je postala simbolom ženske emancipacije osamdesetih i devedesetih godina te je pokazala kako svaka mlada djevojka može ostvariti svoje snove. Winona je u većini svojih filmova utjelovila lik prosječne djevojke koja se pokušava uhvatiti u koštac sa svojim emocijama i unutarnjom pobunom. Protiv nametnutih normi i uvijek kontra struji mišljenja masa, Winona je kroz širok dijapazon glumačkih sposobnosti pokazivala kako se djevojke u raznim okolnostima ipak mogu izboriti za svoje mjesto u društvu. S Winonom danas rasplamsavamo svoje unutarnje tinejdžere/-ice i nanovo uranjamo u svoj Jadran srednjoškolske mizerije, neshvaćenosti i šljokičaste galanterije.

How to Make an American Quilt Jeste li se ikad našli u situaciji da morate otići na ljetovanje sa svojom obitelji u neko zabačeno mjesto daleko od prijatelja gdje vas je dočekala ekipa čiji je prosjek godina otprilike jednak godinama vaše bake? I k tome ste se nadali nekome ljetnom flingu? Ako jeste, ovo je film koji će razbiti i ono malo sumnje u mudrost vaših starijih članica/-ova obitelji i zajednice i natjerati vas da shvatite da se intergeneracijskim umrežavanjem i razbijanjem predrasuda prema starijim osobama može stvoriti plodno savezništvo i jedan cijeli (po mogućnosti feministički) kolektiv koji će vas podupirati i po pitanjima vašega ljubavnog života. Winona pokazuje da, koju god odluku donijele/-li na temelju naše intuicije i osjećaja, imamo pravo da odaberemo ono što je najbolje za nas jer je bitno da se njegujemo i budemo dobre/-ri prema sebi i ne zanemarujemo vlastite potrebe. Reality Bites Nikome nisu strane egzistencijalističke krize, pogotovo ako znamo da će naš sljedeći posao služiti tome da nas prehranjuje, a ne da nam utaži žeđ za mijenjanjem svijeta i proširivanjem vidika. Ako se pritom nađemo i u ljubavnim problemima, život nam dodatno zapapri i postajemo lagano zabrinuti za svoju budućnost.


Winona ima lijek i za to; iako se u filmu ispostavi da je donijela podosta kobnih odluka, na kraju izvlači pouku i odlučuje da ne želi surađivati s korporativnim velikanima koji će manipulirati njezinim umjetničkim procesom, već raditi na tome da kao emancipirana snimateljica dokumentarnih filmova ostane vjerna sebi i svojim prijateljima. Winona ne želi da kapitalistički nastrojeni muškarci imaju glavnu riječ u njezinu životu, pa tako poručuje da ne nasjedamo na kojekakve priče i prije svega ostanemo individue s vlastitim integritetom. Girl, Interrupted Vidljivost mentalnih teškoća u današnje je vrijeme sve veća, no aktivistkinje/-i i dalje se moraju boriti kako bi spriječile/-ili perpetuiranje stereotipa o osobama s psihičkim problemima, pogotovo kod mlađih osoba kod kojih se ovo uglavnom pripisuje njihovim hormonalnim fluktuacijama ili novopridošloj srednjoškolskoj buntovnosti. U ovom filmu Winona se suočava s vlastitim demonima te demonima djevojaka

koje upoznaje i s kojima proživljava nova iskustva te u umobolnici stvara snažnu solidarnost među ženama koja nadilazi njihove različitosti. Ulogom u filmu Winona pokazuje da svaka osoba može pasti u začarani krug mentalnih problema koji se čini kao tunel bez kraja te da je moguće pronaći potporu među ljudima koji su u sličnoj situaciji i koji žele shvatiti naše patnje. Ako utjehu ne možemo naći u obitelji ili bliskim osobama, možda ćemo svoj djelić užitka pronaći u novoizabranim obiteljima koje nas neće pustiti da tonemo u bespućima svog uma. Mermaids Odnos s majkom u tinejdžerskoj dobi zna imati uspone i padove: biti oslobađajući ili nas, s druge strane, kočiti. Winona se u filmu suočava s objema stranama majčinstva. Cher, koja u filmu tumači lik majke, kaže da majčinstvo ne dolazi s posebnim uputama o tome kako biti odlična majka, stoga je put do pravih odluka za sebe i svoju djecu ili osobe za koje se brinemo pone-


kad teško prohodan. Film nam šalje poruku da se, iako se možda ne slažemo s mišljenjima i odlukama naših skrbnika, moramo naučiti nositi se s njima, biti strpljive/-i i pronaći kompromis jer su i naši skrbnici osobe s manama. Film usto tematizira i kompleksnost ženske seksualnosti gdje se, osim liberalnoga otvorenog seksualnog pristupa, pokazuje i princip puritanske (ne)seksualnosti. Tendiramo li jednoj ili drugoj strani, zaključak je da svaka žena ima kontrolu nad svojom seksualnošću! Little Women Kao profeminističke/-čki srednjoškolke/-ci cilj nam je stvarati što više feminističkog savezništva i ujediniti žene i muškarce u frontu protiv patrijarhata. Možda nismo imale/-li tako radikalna razmišljanja dok smo bili tinejdžeri/-ice, no možda smo svoju ljutnju i nezadovoljstvo usmjeravale/-li većim ciljevima. Zašto ne početi osnivati savezništvo u okviru vlastita kruga ljudi i za početak stvoriti svoju

malenu feminističku obitelj? Winona zato s pomoću sestara otvara mogućnosti koje nadilaze patrijarhalan stav prema kojem žena treba biti vezana isključivo za sferu domaćinstva. Poruka je ovog filma da treba nadići kojekakve barijere koje pred nas stavlja patrijarhat i prigrliti svoje talente i ljude koji će nam pomoći realizirati naše želje. U srednjoškolsko doba počinjemo shvaćati da postoje određene granice unutar kojih se očekuje da ćemo djelovati. Stoga nam je upravo tad potrebna potpora. Iako odnosi u obiteljima mogu biti krhki, film nam također nudi mogućnost da razmišljamo o ljudima izvan obitelji koji će s nama htjeti stvoriti zdrav, feministički odnos koji potiče našu produktivnost, maštu i talent. Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala operiseksizam. voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključeni/-ne u projekt ‘Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost’.

Larisa Šmitran


Tihana Bertek


Projekt ‘Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost’ financira Ministarstvo socijalne politike i mladih. Sadržaj ovog časopisa u isključivoj je odgovornosti udruge Prostor rodne i medijske kulture K-zona i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva socijalne politike i mladih.


Profile for Vox Teen Zine

Vox Teen Zine #01  

Vox Teen Zine #01  

Advertisement