Zlatne niti Štap svoj uzeh i naspram krenuh danu, zamašnijim što suncem kano viri, prostiruć zoru podatnu mi ranū. Ugledah dlan što spušta se i širi, mamcem nudeći spletenih mi niti obećanja Mekšim trnje će biti.
Mudrosnost nebeska voljnom zna biti; zavjese makne krmeljivom danu, zlatnosti pusti da u dol moj viri i netom nadu mi probudi ranū pa slabašno krilo u mah se širi, tanke u konopce pretvara niti. Od svega jače samosvojne niti, na nedoseg iza vidljivog biti u premlađahnome što će još danu, uz težalost jošte koja ne viri, propnu se u uru ne sluteć ranū, od dobra da zlo se hitrije širi.
120