Page 1

Riječ urednika / Iz sadržaja

Mir u srcu, znak je Duha Uskrsli Gospodin se kroz četrdeset dana ukazivao učenicima kako bi ih utvrdio u vjeri. Njima naočigled je potom bio uzdignut u nebo, ali ni to nije bilo dovoljno da ti isti učenici, nakon što su proveli pune tri godine intenzivne Isusove škole evanđelja, postanu njegovim svjedocima. Isus je otišao, a za njegovo evanđelje znala je tek nekolicina ljudi. Ljudskim očima gledano, sve je to bilo osuđeno na propast. Kakvog li povjerenja! Činilo se da je Isusovo uskrsnuće bila preteška lekcija za njih, te da će se prije hrabrog naviještanja, oni radije vratiti svojim starim zanatima i poslovima, da je za njih bolje zaboraviti tog Isusa koji je unio toliko pomutnje u njihove živote. Baš u tom kontekstu, u takvoj situaciji, Isus ispunja svoje obećanje, tim i takvim učenicima šalje svoga Duha Svetoga, kako bi oni ipak mogli biti svjedocima povjerene im radosne vijesti. Pedesetnica, Duhovi, događaj je to koji do današnjeg dana ostaje nepresušnim izvorom života Crkve Kristove. Iako tako osnaženi, učenici su i dalje nastavili biti samo obični ljudi, obilježeni slabostima, padovima, ali im nije ponestalo ni hrabrosti ni poniznosti da unatoč svemu tome nastave predano i vjerno naviještati uskrslog Krista, jedini izvor pravoga života. Znali su da ne naviještaju sebe, nego Njega, te ih nošene snagom Duha više ništa nije moglo definitivno sputati, pa ni smrt. Promatrajući prve Duhove iz današnje perspektive, s pravom poželimo da se i nad nama pojave plameni jezici, da i mi budemo obučeni takvom silom odozgor, te Zvonik  5/2010

na svakom koraku i u svakom trenu svoga života svjedočimo o tome kako smo i sami obuzeti Uskrslim Gospodinom. Kako bismo samo bili sretni! Ali, zar mi nismo doživjeli svoje Duhove? Što se dogodilo kad smo bili krizmani? Zar i sami nismo primili tog istog Duha Svetoga, Branitelja, njegove darove? Jest, primili smo tog istog Duha, ali baš kao ni učenike, ni nas On nije oslobodio naše naravi. Možda bi nam tako bilo lakše, ali dragi Bog nas želi slobodne, da se slobodno opredjeljujemo za Njega, uvijek iznova. Za to nikad nije kasno, jer onaj izvor iz kojeg izvire Crkva nije presušio! Ali kako možemo znati da li smo zbilja opredijeljeni za Boga, kad vidimo da uvijek iznova zakažemo? Vrlo jednostavno, uvijek iznova se trebamo vraćati tomu izvoru. U svjetlu toga izvora, u svjetlu Duha Svetoga valja nam ispitivati što pokreće naše misli, riječi, djela. Ima toliko misli, riječi, djela koja u nama pokreće sam Duh Božji! Nikad za to nećemo dovoljno zahvaliti Gospodinu. Kad nas obuzimaju takve misli, kad govorimo takve riječi, kad činimo takva djela, osjećamo mir u duši, pa makar zbog toga morali i trpjeti. Kakve su to riječi, misli, djela? Nikakva čudesa, nego obične svakidašnje stvari, koje redovito činimo, ali s mirom u srcu. Neka taj mir bude mjerilo kojim ćemo vagati sve ono što mislimo, govorimo i činimo, a kako bismo ga zbilja imali, molimo Gospodina da ga nikad skroz ne izgubimo.

Iz sadržaja Zazivanje duhova u Bačkoj ..5 Tema broja: Odgoj u obitelji nikada važniji ...................6 Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu ............9 Međubiskupijsko pomirbeno hodočašće ...10 Skandali u Crkvi ..............13 Reportaža: Vrtić - ”druga obitelj” ....23 Intervju: Marina Piuković ............26 Kršćanski stav: Na umirovljenicima svijet ostaje ....................35 Knjiga i CD: ”Hajdemo zajedno” ........36 Godina dana portala Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata .....37 Susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru ............41 Susret mladih Subotičke biskupije u Baču ............42 Kada je Bog stvorio očeve ..44 Od čega Krist spašava? ..47

Vaš urednik 3


Meditacija

Kraljica neba i svibnja Piše: br. Vjenceslav Mihetec, ocd „Ko cio raj mu srce sja, aleluja, i sve nas milo ogrijeva, aleluja!“ Snažni akordi ove pjesme u čast Uskrslome još odjekuju po našim crkvama. Na žalost ne i po obiteljima. Sjaj uskrsloga, jači od sunčeva sjaja i trajniji, vječni. Milo nas ogrijeva. Njegov žar u vjerničkim srcima izaziva snažne pokrete vjere, nade i ljubavi. Sve miriše Bogom. Bez obzira na vremenske dobi i prilike. Vjerničko srce obasjano milinom Božjeg dodira. Neizdrživa ljepota. Uskrsnuli je svojim apostolima poručio da krenu put Galileje, cvjetne Galileje. Tamo im je obećao susret. Svibanj je. Kakva raskoš boja i mirisa, čim se samo malo iskorači u polja, u našu cvjetnu Galileju. Nekad čovjek ipak pomisli da ljepote više nema. A evo je, okružuje nas. Treba joj se samo približiti i predati joj se. Ona obuzima, ispunja, nosi. Marijin je mjesec. Pjesnici koji se svemu čude, koji su „čuđenje u svijetu“, kako kaže jedan od njih, Mariju nazivaju imenima najopojnijih cvjetova. Ona je naša Galileja. K njoj nam je ići. Kod nje ćemo sresti Isusa. Ona nas čeka u jednoj kratkoj molitvici, jednom zazivu „Zdravo Marijo… moli za nas grešne ljude!“ Pa i sama molitvica, anđeoski pozdrav, kaže: „Gospodin s tobom!“ Onaj koga traži duša moja, onaj koga želi tijelo moje, kako to govori Psalam, s njom je, kod nje nas čeka.

4

Svibanj je poziv meni samome da budem Galileja koja cvjeta, da budem prostor čiji miris privlači Uskrsloga. „Evo pred vratima stojim i kucam. Otvori li mi tko, ući ću k njemu“ – tako govori knjiga Otkrivenja. Nasljedovati mi je Mariju. Kraljicu neba i svibnja. Nakon razmišljanja rekla je: „Evo… Neka mi bude!“ Ne kucaj, ona je otvorila. Gospodin je dobio stan, Marija blaženstvo. „Blažena ti!“ – čestitala joj je Elizabeta. Evo nam svibanjske pobožnosti. Zakoračiti u polja s Evanđeljem u ruci. Osluhnuti, zašutjeti, razmišljati, odgovoriti. Kao Marija, Uskrslog primiti u srce. Ko raj će ono zasjati. Milina će iz njega mirisati. Trava, vlat i svaki cvijet s nama će klicati: „Aleluja!“ Hvala Bogu koji širi po nama na svakome mjestu miris svoga spoznanja (usp. 2Kor 2,14). „Slušajte me, djeco pobožna, i cvjetajte kao ruža što niče na obali toka vodenog. Mirišite kao miris tamjanov, cvatite kao ljiljanov cvijet, širite miris i pjesmu pjevajte, slavite Gospoda za sva djela njegova. Dajte slavu imenu njegovu, hvalite ga i slavite pjesmama i harfom i ovako mu u pohvalu recite: Kako su veličanstvena sva djela Gospodnja!“ (Sir 39,13-16)

5/2010  Zvonik


Aktualno

Zazivanje „duhova“ u Bačkoj

Piše: Katarina Čeliković

Dođi, Duše Presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti. Dođi, dođi! Dođi, dođi! Dođi, Duše Presveti!

jetu Isusovo Uskrsnuće, naučavati i širiti Radosnu vijest među poganima. Upravo na njima Isus utemeljuje svoju Crkvu. Djelo je to Duha Svetoga, jer nitko ne može reći: „Gospodin Isus“ osim u Duhu Svetom.

Postoje li duhovi? Na ovo bismo pitanje mogli na mnogo načina odgovoriti a točnost će ipak biti upitna. Jedino u što smo mi kršćani sigurni prisutnost je Duha Svetoga od pr vih Duhova do danas. Blagdan Duhova – jedan je od najvećih kršćanskih blagdana, kojim se, pedeset dana nakon Uskrsa, slavi silazak Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu. Što je taj silazak značio i koliko je čuđenje izazvao, govore Djela apostolska: Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se... /Dj 2,1-7/ Silazak Duha Svetoga dogodio se dok su učenici s Isusovom Majkom u Dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu molili i ponizno čekali Isusovo obećanje – Duha Branitelja. Primivši Duha Svetoga u izobilju, učenici su bili spremni poći i svjedočiti po svem svi-

Današnji „Duhovi“ Tko je danas za nas Duh Sveti? Svjesni smo ga prigodom krizmanja a potom ga rijetko spominjemo. Ne čini li nam se ponekad dalek i nedovoljno vidljiv, nismo li ga i mi potražili među zemaljskim, prolaznim stvarnostima? Kome se utječemo kada ne vidimo puta, kada nam život postane pretežak križ? Suvremeni svijet nije prema čovjeku blag, dapače u njemu su djeca sve većih zahtjeva, roditelji zabrinuti, mnogima bolest ispunjava sav život, mladi bez cilja i svoga identiteta. Jedni pribjegavaju lakoj i brzoj zaradi sumnjivih moralnih vrijednosti, drugi se utječu nadriliječnicima, neki traže svoj smisao u karijeri, a mnogi zaborave u vrtoglavoj borbi za opstanak na smisao života, pa se prepuste letargiji, besmislu i bježanju iz života. Ima i onih koji se okreću „prizivanju duhova“, onostranom svijetu. Iako Crkva uči da je prizivanje duhova grijeh i vrlo opasna aktivnost, prečesto se čuje kako su se neki mladi „opekli“ i probali to što je zabranjeno. Nije dobro ni relativizirati postojanje zlih duhova koji se nude pod raznim krinkama, ali ovo nije naša tema; ustvrdit ćemo ipak kako je potrebna opreznost jer se prečesto susrećemo s primamljivim sadržajima na televiziji, internetu, u tisku, raznim klubovima. Svijet je danas pun duha razdijeljenosti, duha mračnih sumnji i briga o prolaz-

Molitva Duhu Svetom Dođi, Duše Sveti, promijeni naše napetosti u sveti mir blaženstva. Promijeni naše muke i nevolje u sveti spokoj. Promijeni naše tjeskobe u tiho pouzdanje. Promijeni naše nemire i strahove u jaku vjeru. Promijeni našu nutarnju gorčinu u slatkoću milosti. Promijeni tamu u nama u blagu svjetlost. Promijeni našu hladnoću u nježnu toplinu. Promijeni mrak u svoju svjetlost. Promijeni zimu u nama u svoje proljeće. Ukloni naše iskvarenosti i nepoštenje, ispuni nutarnje praznine. Smanji granice naše oholosti, povećaj granice naše poniznosti. Rasplamsaj vatru svoje ljubavi, ugasi plamen požude. Učini da sebe vidimo onako kako nas Ti vidiš i da Boga možemo gledati, kako nam je obećao po svojoj Riječi: Blago onima čista srca, jer će oni Boga gledati. Zvonik  5/2010

noj ljepoti, tehničkim dostignućima, materijalnom imanju. Ima li tu mjesta Bogu, trećoj božanskoj Osobi? Ako je naslov ovoga teksta intrigantan, ako nas je usmjeravao prema prizivanju duhova, to je samo posljedica našeg stava prema „duhovima“, prema naučenoj medijskoj spektakularnosti. A nama je u Bačkoj Duh Sveti potreban više nego ikada, jer je duh razdijeljenosti i duh otuđenosti ušao na velika vrata u naš život. Zato je potrebno zazivati pomoć Duha Svetoga, zazivati ga u svim situacijama, budući da On jedini može stvarno riješiti naše probleme.

Duhovi su znak zajedništva Papa Benedikt XVI. ističe da su Duhovi znak zajedništva i ljubavi, jači od podjela koje je prouzročio čovjek. Ljudski ponos i samoljublje uvijek stvaraju podjele, te uzdižu zidove ravnodušnosti, mržnje i nasilja. Duh Sveti, naprotiv, čini srcâ kadrima razumjeti jezike svih ljudi, jer ponovno uspostavlja most istinske komunikacije između Zemlje i Neba. Duh Sveti je Ljubav – istaknuo je Papa. U vrijeme tako velikih materijalnih, ali ponajprije duhovnih kriza, kršćani se s povjerenjem utječu zaštiti Duha koji silazi na one koji ga prizivaju i tako dobivaju snagu za svjedočenje Ljubavi. Da to nije tek fraza, svjedoče brojni primjeri kršćanskih heroja koji, usprkos medijskim hajkama, svjedoče svoju vjeru, primjeri su to biskupa, svećenika, redovnika i redovnica. I dok neki mrmljaju, propituju, prosuđuju i osuđuju, Papa poručuje – kada otvorimo srca Božjemu milosrđu, njegovu Duhu, postajemo donositelji radosti koja dolazi iz prihvaćanja darova Duha Svetoga, dajući u svojemu životu svjedočanstvo plodova Duha: ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, dobrohotnosti, dobrote, vjernosti, blagosti i vladanja sobom. U tome nam zasigurno pomaže i Marijin majčinski zagovor, kojoj se svi rado utječemo kao Majci Crkve. Vraćajući se naslovu, vraćamo se i molitvi kojom zazivamo pomoć Duha Svetoga, koju treba predano upućivati trećoj božanskoj osobi – Duhu Svetom, Njemu koji nam uprisutnjuje Uskrslog Krista. Zazovimo dakle pomoć Duha Svetoga – i obnovit će lice zemlje! I naše krizmanike. 5


Tema

Odgoj u obitelji nikada važniji

Piše: Vesna Huska

Ova „Tema broja“ nije riječ stručnjaka i nije joj namjera biti čak ni dodatak stručnom usavršavanju čitatelja. Tekstovi pred vama izviru iz iskrene želje da inspiriraju svakoga od nas na ohrabrenje i novi žar u obiteljskom odgoju. Premda je autor ovih tekstova diplomirani odgajatelj (za rad u dječjem vrtiću) i apsolvent Teološko-katehetskog instituta, koji se (i) dugogodišnjim pisanjem za tisak permanentno educira u obiteljskoj tematici, naglasak stavljamo na – iskustvo i to u obiteljskom odgoju svoje petero djece i u nastojanju u vjerskom odgoju nekoliko generacija školske djece kroz satove vjeronauka u osnovnim i srednjim školama.

programa svog školskog predmeta, djecu ne odgaja – nitko. Ponegdje se „loptica“ pokušava prebaciti na Crkvu i na školski vjeronauk (ili na njemu alternativni školski predmet građanski odgoj), s teorijom: „Pa, kad ste već tu – vi imate vremena... kod vas (valjda) ništa loše neće naučiti...“, istovremeno ipak ga tretirajući kao manje vrijednog, nekad čak i pred učenicima koje treba odgajati. Obiteljski odgoj postoji – i kad je pravilan ili dobar i kad je manjkav ili problematičan ili kad je pogrešan i loš. Na djecu utječemo i kad govorimo i kad šutimo i kad šapućemo i kad vičemo i kad plačemo i kad se smijemo i to na djecu svih dobi – i malene i one „velike“, pa i zbilja velike. Zato se moramo, kao roditelji svjesni

Postoji li danas obiteljski odgoj?

Odgoj za zdravlje

Prvi izazov koji se postavlja pred nas je pitanje – postoji li danas uopće obiteljski odgoj? Mnogi su danas skloni konstatirati kako obiteljski odgoj više ne postoji, osobito kada se govori o ponašanju djece u vrtiću i školi, koje se najčešće doima samo negativnim. Roditeljima se zamjera kako za svoju djecu nemaju vremena i kako ih prepuštaju televiziji, Internetu ili ulici, a odgoj povjeravaju odgajateljima u vrtiću, učiteljima, nastavnicima i profesorima u školi. Kako ni oni nemaju vremena – zbog velikog broja djece u vrtićkim grupama i obimnog nastavnog plana i

svoje uloge i značaja u životu svoje djece – a kao kršćanski roditelji koji za svoju djecu odgovaraju i pred Bogom – s vremena na vrijeme zaustaviti, ispitati i – u zajedništvu s mužem/ženom – vidjeti kako dalje. Osim vjerskog odgoja u obitelji, o kojem govorimo u svakom broju našeg „Zvonika“, za razmišljanje vam nudimo još nekoliko tema. 6

Roditelji su u većini slučajeva brižni u očuvanju zdravlja svoje djece. Ipak, moć obiteljskog odgoja je velika, pa ju treba koristiti! Premda je nekad veoma teško naučiti djecu jesti zdravu hranu i to u redovitim razmacima i količinama, prevelika je korist: djeca koja znaju što i zašto je to dobro za njih, znat će, a u većini slučajeva i željeti jesti takve namirnice cijeloga života. Naravno, ne treba očekivati da će, ako im je baš prije ručka dana u ruke čokolada s lješnjacima istu bez riječi odbiti i radosno pojesti juhu od brokule, ali ako ih podsjetite kako ih je bolio trbuščić ili kako onomu tko ne pije mlijeka nedostaje kalcij i tako već sad šteti svojim zubima i kostima, pa još ako budete UPORNI I DOSLJEDNI, imate velike šanse uspjeti. Ipak, ukoliko odgajate svoju djecu da cijene i čuvaju svoje zdravlje (istinitih

Ljubav je spontana, uvijek nova, pronalazi uvijek nove načine da se očituje, ne podliježe pravilima, pronalazi nepredvidljiva rješenja.

(Chiara Lubich) 5/2010  Zvonik


Tema

primjera iz okoline onih koji to ne čine je mnoštvo, na žalost!), valjalo bi da to činite i vi. Riječi: „Nemoj, sine, pušiti, možeš dobiti rak!“ s cigaretom u zubima, imaju malo ili nimalo učinka (to vrijedi i za pretešku i preljutu hranu, nezdrave slatkiše, višesatno sjedenje pred tv-om ili računalom i ... – ma znate već sve!)

Odgoj za prijateljstvo Iako se doima da ovo spada u „lakše“ zadatke, nije uvijek lako u djeci stvoriti otvorenost i odgovornost za prijateljstvo, zadržavajući pritom i svoju osobnost potrebnu u odnosima s drugima. Brojni primjeri fizičkog među djecom i mladima, pa verbalnog (ogovaranje, ruganje, ismijavanje, ponižavanje i sl.) i socijalnog (izbjegavanje i izoliranje vršnjaka) nasilja pokazuju da se i prijateljstvo treba učiti i njegovati. Bilo da su naša djeca na putu da postanu nasilnici ili žrtve, moramo reagirati i biti im potpora u rješavanju svih sukoba na prijateljski način ponekad popuštajući, ali također znajući i braniti svoje stavove. Neće koristiti ako djeca znaju da vi sami ogovarate ili vrijeđate druge (čak ni u šali!). Također, potrebno je u obitelji živjeti i pravo međusobno poštovanje i samopoštovanje. Djeca vide ako smo mi sami osobe koje ne prihvaćaju prava i slobode bližnjih i ako ne poštujemo sebe. Veoma je važno djecu saslušati kad žele razgovarati, govoriti jasno i otvoreno, iskazati mu povjerenje, hrabriti Zvonik  5/2010

ga u iskazivanju ljubavi i drugih osjećanja, poticati dijete da bude neovisno i samostalno. Nerealno visoki zatjevi roditelja ovo jako otežavaju i uzrokuju sumnju u sebe i stid, što pogoršava razvoj samopoštovanja.

posuđe, pa će tako svi raditi, a ne umoriti se!“). Vlastiti rad, čak i ako jest nedovoljno plaćen ili cijenjen, možda čak i težak, ne treba prikazivati mučenjem. Čak i teenageri, koliko god ponekad djelovali nezainteresirano za sve, mogu pokazati oduševljenje za rad. U jednoj maloj anketi grupa petnaestogodišnjaka je – na pitanje da li bi sat tjedno radili za druge, samo za druge, i pored mnoštva školskih i izvanškolskih obveza – u većini odgovorila potvrdno. Kada bi se to stalno poticalo i u obitelji i u školi i u društvu, vrlo je moguće da bi bilo rezultata, znajući kako su oduševljeni mladi velika snaga i dragocjenost. Tu također spada i uloga obitelji u stvaranju pozitivnog ozračja za učenje, koje – ako je ponekad u pitanju teško ili obimno gradivo – treba voljeti i prikazivati kao zadovoljavanje prirodne znatiželje za učenje novoga. Cijela obitelj bi mogla imati i zajedničke trenutke čitanja, učenja, praćenja kvalitetnih tv emisija, čak i „surfanja“ Internetom, kako bi se njegovao duh

Odgoj za rad i učenje Teolozi tumače kako su dva osnovna zakona upisana u čovjekovu narav – ljubav i rad. U današnje vrijeme svjetske ekonomske krize i omalovažavanja rada, promatrajući ga tek kao sredsvo za prehranjivanje obitelji, traže od nas da branimo i zakon rada. Radne navike koje ćemo pomoći ukorijeniti u djeci bit će dragocjenost za njihovu budućnost (školovanje, posao, rad u vlastitoj obitelji), ali i za sadašnji trenutak. Trebamo dopustiti djeci da iskuse radost rada, ne „štiteći“ ih od rada (ne: „Neću da moja kćer pere posuđe – dosta će se namučiti u životu!“, već: „Neka svaki član obitelji jedan dan u tjednu pere

Imajte vremena za svoje dijete, za razgovor, zajedničku igru, šetnju, kupovinu... Šutnja se uvukla u naše obitelji, svi komuniciraju na razne načine sa svijetom putem mobitela, e-mail-a, chat-a, poruka na hladnjaku... ali sve manje osobno, bez posrednika. Uvijek se sjetim izjave moje djevojčice koja je rekla kako jako voli oluju i grmljavinu zato što onda isključimo televiziju, računala, telefon, pogasimo svjetla i uvučemo se svi ispod pokrivača i razgovaramo o „svemu i svačemu”... Nemojte čekati oluje i bure da biste pričali sa svojom djecom. Osmijehe razmjenjujte osobno, a „smajliće” ostavite za neki drugi put. (jedna mama) 7


Tema učenja i intelektualnog rada – za današnju razinu i tip obrazovanja neophodan!

Odgoj za ljubav i spolnost Čovjek bi se ponadao da bar o tako lijepim stvarima neće morati poučavati, jer su prirodne i instinktivne. Naprotiv – današnje vrijeme dokaz je mnogih iskrivljenih shvaćanja, osobito na ovome području! Danas su ljubav i brak napadnuti sa svih strana (pornografija u svim medijima, izvanbračne zajednice koje zakon tretira isto poput braka, homoseksualni parovi koji traže izjednačavanje s brakom u svemu, pa i glede posvajanja djece, preljubi, rastave...). U odgoju za ljubav valja istaknuti njene značajke: – prava ljubav nije pasivnost, nego aktivnost – zadatak koji zahtijeva napor i trud, ali donosi najveću sreću u životu; – prava ljubav traži uzajamnost i obostranost – ona je zajednički zadatak; – pravoj ljubavi ne smeta jedinstvenost i individualnost partnera – ona je spajanje različitosti, a ne njeno uništavanje (promjene su ljubavi su moguće, ali trebaju bit spontane); – prava se ljubav stalno mijenja – svaki je dan drukčija i nova. (prema: Szentmártoni: SVIJET MLADIH - psihološke studije) Za pravu pripremu za brak mladima treba i posvjedočiti i poučiti zašto je predbračna uzdržljivost „preduvjet za pun rascvat ljubavi u braku“, a treba svjedočiti i govoriti i o ljepoti bračnog života jasno i otvoreno, jer je promidžba protiv danas izuzetno jaka.

Odgoj za samostalnost Prvi korak u izgradnji odnosa povjerenja između roditelja i teenagera mora učiniti roditelj. Ako metoda kojom ste pokušali ne vodi cilju, treba mijenjati metodu. Mladima treba dati slobodu za izbor (iako im treba reći i što bi mi učinili), a također i upozoriti na posljedice ponašanja (najbolje djeluje kad koju posljedicu i iskuse!). 8

Našim mladima treba i ohrabrenje (kada učini neku pogrešku, reagirajte objektivno: „To se može dogoditi svakome od nas“; pozivajte u kuću i njegove/njene prijatelje; pitajte ga/ju za mišljenje kada se radi o problemima koji se tiču čitave obitelji...) – takvim odgojem ih činimo samostalnima, odgovornim odraslim osobama koje su sposobne donositi odluke za svoj život.

Odgoj za roditeljsvo i za brak Svi smo svjesni istine kako su u suvremenom svijetu i brak i obitelj u velikoj krizi. Mali broj sklopljenih brakova, a potom veliki broj rastavljenih, ili onih drugih – nesretnih, koji još nekako opstaju i održavaju privid braka, brakova bez djece ili obitelji koja svjesno odlučuje imati samo jedno dijete – naša su stvarnost. Imajući u vidu svima znanu činjenicu kako djeca prvenstveno uče ono što sami doživljavaju i kako odgojno djeluje naučinkovitije upravo kroz osobno iskustvo, jasno je kako život u sretnoj, zdravoj i poticajnoj obitelji svojim primjerom najbolje odgaja za roditeljstvo i brak. Naravno, iako je sigurno i lakše i ljepše ukoliko djecu

odgajaju oba roditelja, ukoliko to nije moguće važno je znati kako dobar i uspješan roditelj djeci može biti podjednako i sama majka ili sam otac – ukoliko je spreman za tu ulogu. Međutim, osim osobnog iskustva o braku i roditeljstvu koje dijete stječe u obitelji, neophodno je ukazati mu na nekoliko stvari o kojima treba razmisliti prilikom izbora svog životnog partnera. Zrelost u izboru supružnika podrazumijeva kako se prije odluke o stupanju u brak moraju skinuti „ružičaste naočale“ i kroz razgovor o važnim životnim pitanjima međusobno dobro upoznati. Svom „velikom djetetu“ trebate objasniti kako o budućem životnom partneru treba znati koliko je zbilja odgovoran, pouzdan, ustrajan, spreman prihvatiti i odgajati djecu – i u zdravlju i u bolesti, kakvi su mu vjerski, moralni, odgojni i uopće – životni nazori. Samo dvoje ljudi koji se istinski poznaju, poštuju i prihvaćaju, mogu svoju buduću bračnu zajednicu održati i sačuvati sretnom kroz sve životne poteškoće. A to je i prvi preduvjet za zdravu obitelj i odgovorno roditeljstvo. Nismo pisali o brojnim statistikama koje pokazuju tužno stanje u kojoj se danas nalazi obitelj, ne zato što one nisu važne ili što želimo idealizirati situaciju. Zbilja je takva – i to je svima jasno – da je zaista potrebna vjera u Boga kako bi se uopće usudili sklopiti brak i imati djecu! Ipak, kao i uvijek, Bog se brine za svijet i za sve ljude, osobito za svoje, pa Njegovu ljubav treba prihvatiti i od nje živjeti. Kako On i našu djecu i sve nas ljubi više nego možemo i zamisliti, smijemo se trsiti za uspjeh ODGOJA U OBITELJI!

5/2010  Zvonik


Mediji Papina poruka za 44. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija

Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu Priredila: Željka Zelić „Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu: novi mediji u službi Riječi“, naziv je poruke pape Benedikta XVI. koja je predstavljena u siječnju na blagdan zaštitnika katoličkoga tiska sv. Franje Saleškoga, a sve u povodu 44. svjetskoga dana sredstava društvenih komunikacija koji je obilježen 16. svibnja. Papina poruka iznova apostrofira posebnu poruku: Neka svećenici naviještaju Krista u digitalnom svijetu, dajući dušu webu. No, koliko su toga svjesni svećenici, ali isto toliko i vjernici laici kao korisnici istih sredstava, vidljivo je iz poražavajućih statističkih podataka, koji pokazuju kako većina župa (ali i poneke biskupije) danas ili nema svoje internetske stranice, ili ukoliko ih ima, podaci nisu redovito ažurirani pa gube na svojoj aktualnosti, premda je na moć medija ali i važnost interneta upozoravao i prijašnji papa Ivan Pavao II., a isto to čini sada papa Benedikt XVI. Plaši li se Crkva medija, obavijesnih sredstava, interneta? Ili bi ih upravo mogla iskoristiti kao „oružje“ za naviještanje Evanđelja, pitanje je koje se neprestance ponavlja. Papa, stoga, u svojoj poruci u pr vi plan stavlja razmišljanje o širokom i osjetljivom pastoralnom polju komunikacije i digitalnog svijeta, u kojem se svećeniku pružaju nove mogućnosti ostvarivanja vlastitoga služenja Riječi i vršenja službe Riječi. Prvi je svećenikov zadatak naviještati Krista, utjelovljenu Božju riječ i priopćavati drugima mnogoliku Božju milost koja posredstvom sakramenata donosi spasenje. Okupljena i pozvana od Riječi, Crkva se postavlja kao znak i oruđe zajedništva koje Bog uspostavlja sa svakim čovjekom i koje je svaki svećenik pozvan izgrađivati u Kristu i s Kristom, kaže u svojoj poruci Papa, dodajući kako je nužno služiti se suvremenim komunikacijskim tehnologijama. Prema Papinom mišljenju, sve veća dostupnost novih tehnologija zahtijeva i veću odgovornost onih koji su pozvani naviještati Riječ, ali isto tako traži od njih da budu sve više motivirani i učinkoviti u svom djelovanju. Svećenik se nalazi na pragu novog doba, jer, koliko više suvremene tehnologije budu stvarale sve dublje odnose na velikim udaljenostima a digitalni svijet širio svoje granice, toliko će više biti pozvan odgovoriti na taj izazov u svojem pastoralnom radu, proširujući opseg svoga djelovanja kako bi medije sve djelotvornije stavio u službu Riječi. Međutim, širenje multimedijskih komunikacija i raznolikost „izbornika opcija“ iste te komunikacije mogu za sobom povlačiti opasnost da pomislimo kako je dovoljno jednostavno biti prisutan na webu i pogrešno ga smatrati Zvonik  5/2010

isključivo prostorom koji je potrebno ispuniti, smatra Papa. Misleći osobito na posvećene osobe koje rade u medijima, Papa ističe kako upravo oni imaju posebnu odgovornost utrti put novim oblicima susreta, trajno jamčiti kvalitetu ljudskog susreta i pokazati brigu za osobe i njihove duhovne potrebe. One tako mogu pomoći muškarcima i ženama našeg „digitalnog“ doba osjetiti Gospodinovu prisutnost, rasti u očekivanju i nadi i približiti se Božjoj riječi koja nudi spasenje i potiče cjeloviti čovjekov razvoj. Govoreći o digitalnoj komunikaciji, Papa naglašava kako pastoral u svijetu digitalne komunikacije, budući da nam nova sredstva komunikacije omogućuju stupiti u dodir sa sljedbenicima drugih religija kao i nevjernicima te ljudima svih kultura, zahtijeva osjetljivost prema onima koji ne vjeruju, koji su klonuli i onima koji

uskrsloga, trudi biti uvijek bližnji drugom čovjeku, kaže Papa. U zaključku svoje poruke, Benedikt XVI. naznačuje kako novi mediji pružaju nadasve prezbiterima uvijek nove i, s pastoralnoga gledišta, bezgranične mogućnosti te ih potiču prepoznati vrijednost opće Crkve i u tome smislu izgrađivati veliku i stvarnu zajednicu kao i svjedočiti, u današnjem svijetu, uvijek novi život koji

Od prezbitera se s pravom traži sposobnost da bude prisutan u digitalnom svijetu u stalnoj vjernosti evanđeoskoj poruci, kako bi izvršio svoju ulogu voditelja zajednica koje se danas sve češće izražavaju mnogim „glasovima“ koje pruža digitalni svijet. Pozvani su zato u naviještanju evanđelje koristiti se ne samo tradicionalnim, već i novim audio-vizualnim sredstvima (fotografija, video, animacije, blog, web stranice), koja mogu otvoriti nove, šire vidike za uspostavu dijaloga s drugima i biti korisna sredstva također za evangelizaciju i katehezu. Uz pomoć suvremenih sredstava komunikacije, svećenik će moći upoznati ljude sa životom Crkve i pomoći našim suvremenicima otkriti Kristovo lice. /…/ Ipak, prisutnost svećenika u digitalnom svijetu mora manje biti u znaku umješnog rukovanja medijima a više u znaku njegove posvećenosti Bogu i njegove bliskosti s Kristom. To će ne samo oživjeti njegovo pastoralno djelovanje, već će također „udahnuti dušu“ neprekidnom komunikacijskom toku koji se odvija na „mreži“. I u digitalnom svijetu mora jasno izaći na vidjelo kako Božja brižna ljubav prema svim ljudima koja se očitovala u Kristu nije niti nešto što pripada prošlosti niti neka učena teorija, već sasvim konkretna, aktualna i privlačna zbilja, poručuje Papa. imaju u srcu duboku, neizgovorenu želju za apsolutnim i neprolaznim istinama, dodajući kako razvoj novih tehnologija i digitalni svijet u cjelini predstavljaju veliko bogatstvo za čitavo čovječanstvo i za čovjeka pojedinca a može djelovati i kao poticaj na susret i dijalog. No, njihov razvoj jednako tako pruža veliku priliku vjernicima. Ništa se ne može i ne smije ispriječiti na putu onome koji se, u ime Krista

se rađa iz slušanja evanđelja Isusa Krista, vječnoga Sina koji je došao među nas radi našega spasenja. Ne smije se, međutim, zaboraviti kako plodnost svećeničke službe izvire prije svega iz osobnoga susreta s Kristom, čiju se riječ osluškuje u molitvi, kojega se naviješta i svjedoči vlastitim životom, upoznaje, ljubi i slavi u sakramentima, navlastito u sakramentu Presvete euharistije i pomirenja, zaključuje Papa u svojoj poruci. 9


Aktualno

Međubiskupijsko pomirbeno hodočašće u Svećeničkoj godini Piše: Andrija Anišić

U Doroslovu, najstarijem marijanskom svetištu Subotičke biskupije, 28. travnja je održan Međubiskupijski susret svećenika. Na susretu se okupilo preko stotinu svećenika iz Subotičke, Srijemske i Zrenjaninske biskupije, iz Beogradske nadbiskupije te svećenici Apostolskog egzarhata za grkokatolike u Srbiji i Crnoj gori. Svećenike i vjernike hodočasnike predvodili su njihovi pastiri, biskupi Ivan Pénzes, Ðuro Gašparović, László Németh, umirovljen zrenjaninski biskup László Huzsvár te Stanislav Hočevar, nadbiskup i metropolit beogradski dok je Grkokatolički egzarhat zastupao generalni vikar. Bila je to središnja proslava Svećeničke godine za svećenike i vjernike katolike koji žive u R. Srbiji. Prvi dio susreta svećenika održan je u mjesnom lovačkom domu. Svećenici, podijeljeni u dvije jezične skupine – hrvatsku i mađarsku, poslušali su po dva predavanja koja su održali mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki i Balázs Bábel, nadbiskup kaločki. Između dva predavanja bila je molitva Srednjega časa. Na početku susreta u hr vatskoj skupini okupljene biskupe i svećenike pozdravio je biskup domaćin Ivan Pénzes koji je posebno srdačno pozdravio gosta-predavača mons. Marina Srakića, predsjednika HBK, kojemu je 10

zahvalio što se odazvao pozivu kao i na podršci koju HBK pruža Subotičkoj biskupiji i njemu osobno jer ga već dvadeset godina pozivaju na sve sjednice svoje konferencije. Nadbiskup Srakić je u svom prvom predavanju govorio o naviještanju evanđelja u demokratskom društvu a drugo predavanje naslovio je: „Crkveno zajedništvo među prezbiterima ostvareno po načelu pravičnosti i solidarnosti“. Pred kraj drugog predavanja skupu se pridružio i apostolski nuncij u Beogradu, mons. Orlando Antonini, kojemu je dobrodošlicu izrazio nadbiskup Hočevar. Nakon ručka i odmora, susret je nastavljen molitvom Večernje, a zatim su se biskupi i svećenici pridružili vjernicima u svetištu „Marije Pomoćnice kršćana“ gdje je bio zajednički program.

Kruna susreta - krunica i misno slavlje Hodočasnici su u prijepodnevnom programu također u dvije jezične skupine najprije upoznali Marijanski svećenički pokret koji su im predstavili p. Mato Anić, DI odnosno vlč. Zoltán Kovács. Zatim su zajedno molili krunicu, imali priliku za ispovijed te obavili pobožnost križnoga puta. U 16 sati je bilo Euharistijsko klanjanje u tišini, a potom je slije-

dila svečana pontifikalna sveta misa koju je predvodio apostolski nuncij, mons. Antonini u zajedništvu s prisutnim biskupima i svećenicima, uz sudjelovanje nekoliko đakona. Na početku mise sve je pozdravio biskup domaćin mons. Pénzes. Prigodne homilije održali su nadbiskup Srakić, na hrvatskom i biskup Németh na mađarskom jeziku. Na misi je pjevao zbor „Pro musica“ iz Subotice pod ravnanjem Csabe Paskóa, regensa chori subotičke katedrale a nastupio je i puhački quintet „BRASS“, komorni zbor „Sv. Terezija“ a solo dionice pjevali su Emina Tikvicki i Márton Komár dok je za orguljama bio Saša Grunčić. Euharistijskom slavlju nazočili su i predstavnici mjesnih vlasti. Molitve vjernika su na jezicima biskupije predmolili predstavnici Hr vata, Mađara, Slovaka, Nijemaca a jedan zaziv je bio i na romskom jeziku. U prikaznoj procesiji mladi odjeveni u narodne nošnje različitih naroda, prinijeli su darove za Euharistiju a svaki biskup je dobio na dar sliku sv. Ivana Vianneya utisnutu na drvo. Na kraju svete mise apostolskog nuncija je pozdravio nadbiskup Hočevar, predsjednik Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda, zahvalivši mu što je došao na to slavlje. Izrazio je pri tom želju da se slični susreti ubuduće održavaju svake godine u drugoj biskupiji. On je uje5/2010  Zvonik


Aktualno dno zahvalio biskupu domaćinu i svim drugim organizatorima na čelu s rektorom svetišta Árpádom Verebélyom. Nazočne svećenike i vjernike pozvao je da po osobnom papinom delegatu na tom slavlju, izraze zahvalu za Svećeničku godinu te puno zajedništvo i solidarnost s papom Benediktom XVI. S njime smo u molitvi, u velikoj nadi da Crkvu vodi na nove putove svjedočenja. I mislim da svi možemo, braćo i sestre, nagraditi jednim pljeskom papu Benedikta XVI. za njegovu ljubav prema nama i želju da bismo ga mogli među nama pozdraviti, rekao je nadbiskup Hočevar. Obraćajući se nazočnim vjernicima, apostolski nuncij najprije je izrazio radost što se pr vi put dogodio takav međubiskupijski susret. Iznenađen sam molitvenim i meditativnim ozračjem koje sam ovdje osjetio. Rado ću prenijeti Svetom Ocu sve ono što je nadbiskup Hočevar ovdje u vaše ime izrazio. U obraćanju svećenicima podsjetio je na nakane koje su Svetog Oca vodile pri proglašenju Svećeničke godine. Ukazao je zatim na lik sv. arškog župnika Ivana Vianneya, kojega je Papa stavio kao uzor suvremenim svećenicima i pozvao ih da rastu u svetosti, jer od duhovnog savršenstva svećenika, ponajviše ovisi učinkovitost njihove službe. Suvremeni svećenik mora biti prije svega svjedok Božje ljubavi prema svakom čovjeku. On nije tek službenik, nego čovjek obilježen plamenom Duha. Prije nego je postao „osvajač“ duša, svećenik je od Krista „osvo-

Zvonik  5/2010

Župa Doroslovo spominje se već 1332. godine. Utemeljena je 1752., a do tada je bila filijala Sonćanske župe. Naslovnik crkve je sv. Mirko. Crkva je podignuta 1800., a 1885. je oličena, 1961. je obnovljena iznutra i izvana. Matične knjige se vode od 1753. godine. Na području župe je najpoznatije svetište Majke Božje u našoj biskupiji, a to je crkva Majke Božje Pomoćnice Kršćana. Ovo se svetište spominje još iz predturskih vremena i poznato je pod imenom „Bajkut“. Sadašnja Crkva je sagrađena 1825.

jen“, rekao je nuncij i dodao: Svećenik treba biti čovjek radosti, radosti prožete dobrotom, koja izvire upravo iz sigurnosti da ga Bog ljubi i da je on djelitelj Božje milosti. Nadalje, nuncij je naglasio: Svećenik mora biti čovjek uvijek u darivanju, koja se ne štedi… ne treba se nikada povlačiti, jer računa na Onoga koji sve može kao što je sv. Pavao rekao: Sve mogu u onome koji me jača. Zatim je sve sudionike toga jedinstvenog slavlja pozvao na molitvu za Crkvu i za Svetoga Oca, osvrćući se na aktualna događanja: Potreba „duhovne savršenosti“ svećenika danas pokazuje se neophodnom više nego ikad, u

svjetlu poteškoća u svijetu, naglašenim eksplozijom medijske kampanje o spolnoj zloporabi crkvenih ljudi na Zapadu, koja pak predstavlja uzbunu i upozorenje za sve crkvene ljude u svijetu, jer svugdje oni mogu pasti ako se ne sačuvaju na visokoj osobnoj razini. Neka ova Godina svećenika, koju je htio Benedikt XVI., posluži za još veće posvješćivanje određenih pogrešaka iz prošlosti, za čišćenje mnogih naših kompromisa sa svijetom, za postizanje transparentnosti i svjetlosti, te za potpunije i bolje razumijevanje naravi našeg svećeništva i službe koja iz njega proistječe, zaključio je nuncij.

11


Događanja u Subotičkoj biskupiji

Proštenje i otvorenje jubilarne, 100. obljetnice crkve u Starom Žedniku Blagdan Sv. Marka, u istoimenoj crkvi u Starom Žedniku, obilježen je 25. travnja svečanom svetom misom koju je predslavio mons. dr. Andrija Kopilović. Posvetnom molitvom otvorena je jubilarna godina – 100 godina od posvete crkve. Nakon svete mise blagoslovljeno je žito na njivi na kojoj će se održati „Takmičenje risara“. Proslavi proštenja i otvorenju jubilarne godine, prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je predvodio mons. Kopilović. Za moto jubilarne godine odabran je navod iz Markova evanđelja „Obratite se i vjerujte evanđelju“ (Mk 1,15). Kao zajednica pozvani smo poraditi, kako na vlastitom obraćenju, tako i na obraćenju drugih, i upravo kroz ove tri večeri, dana nam je milost, da bolje upoznamo tri najvažnije kreposti u životu svakog kršćanina a to su vjera, ufanje i ljubav. Kako nam je vjera predana apostolskim navještajem, tema prvog dana bila je „Božanska krepost vjere“. Drugoga dana tema je bila „Božanska krepost ufanja“, dok je trećega dana tema bila „Božanska krepost ljubavi“. Na sam dan proštenja, sv. misu na mađarskom jeziku predvodio je preč. Atilla Zseller u zajedništvu sa žedničkim župnikom Željkom Šipekom. Sveta misa na hrvatskom jeziku započela je svečanom procesijom, a misno slavlje predvodio je mons. dr. Andrija Kopilović uz koncelebraciju đurđinskog župnika vlč. Lazara Novakovića, preč. Attile Zsellera, te župnika domaćina, preč. Željka Šipeka, dok je vlč. Miroslav Orčić bio na raspolaganju za sakrament pomirenja. U svojoj propovijedi mons. Kopilović je iznio poruku Božje Riječi i pozvao da se suočimo s porukom Evanđelja a to je da je Crkva djelo Božje a ne ljudska tvorevina. Crkva je vrednota za Boga i za svijet velika. Crkva je znak, znak po kome se čovjek spašava. Kada netko traži Boga naći će ga u vjeri čovjeka vjernika. Najvažnija je vjera koja se stiče isključivo navještajem, rekao je propovjednik, dodajući kako je među nama uzdignuti veliki znak Marka, evanđelista i navjestitelja, čovjeka koji je navijestio Evanđelje životom. Crkva je utemeljena na navještaju. Crkva je zajednica vjernika i pojedinaca koji nose u sebi živo Evanđelje. Navještaj je bitan za put vjere. Nema vjere tamo gdje nema navještaja, naznačio je dr. Kopilović. Govoreći nadalje o hijerarhiji u Crkvi, dr. Kopilović je rekao kako to nije hijerarhija moći već hijerarhija služenja. Papa Benedikt XVI. nam danas poručuje da kada molimo za svećenike, molimo za onakve svećenike koji su pastiri a ne go-

spodari ovaca. U temelju kršćanskog navještaja je ljubav i to Božja, spasenjska ljubav. Svećenik je isključivo djelo Božje i djelo vjernika i stoga smo dužni moliti za svoje svećenike i kao vjernici odgovorni smo za svoje svećenike, zaključio je propovjednik. Euharistijsko slavlje svojim pjevanjem uljepšali su naši zborovi: župni zbor kojega predvodi Nikola Ostrogonac, omladinski VIS „Markovi Lavovi“ pod vodstvom Anice Čipak te dječji zbor „Svetog Marka“ pod ravnanjem vjeroučiteljice Nataše Perčić. Po završetku sv. Mise, mons. Kopilović je predmolio posvetnu molitvu a bogoslov Dražen Dulić upalio je jubilarnu svijeću te je na taj način otvorena Jubilarna godina. Pod ovom svetom misom bračni par Vince i Marija Skenderović, zahvalio je Bogu za dar ljubavi i 50 godina braka. Župnik Željko im je tom prigodom uručio uspomenu na ovu obljetnicu, a naši ministranti, njihovi unuci Davor i Mario Skenderović darovali su im cvijeće. /Ljubica/

Blagoslovom žita započela „Dužijanca 2010.“ Blagoslovom žita na blagdan sv. Maraka, 25. travnja, na njivi obitelji Vojnić Zelić u Žedniku, započela je proslava „Dužijance 2010.“. Žito je u nazočnosti mnoštva vjernika blagoslovio mons. dr. Andrija Kopilović, a na toj će njivi biti održano i ovogodišnje „Takmičenje risara“. Kao i ranijih godina, tako se i ove godine veliki broj Žedničana, bivših Žedničana i gostiju iz okolnih župa okupio proslaviti prvo proštenje u cijeloj okolici. Blagoslov žita protekao je i u znaku proslave 100. godišnjice žedničke crkve. Da bi crkva, u povodu proštenja i otvorenja jubileja, izgledala ljepše grupa vjernika je samoinicijativno odlučila urediti ulazna vrata pa su na posao prionuli Antal Takač, Imre Vujković Lamić i Robert Družek, a sav potreban materijal za te radove osigurala je obitelj Fabijan. Puno toga je što na ovoj crkvi i oko nje treba uraditi u narednom razdoblju kako bi se sačuvala od daljeg propadanja. Svjesni smo da puno toga moramo sami uraditi i pridonijeti, ali računamo i na pomoć ljudi dobre volje, a napose onih koji su na bilo koji način povezani s njom, a pri tome im je stalo da ova crkva izgleda lijepo. /Ljubica/

Blagoslovljen obnovljeni kip Majke Božje U nedjelju, 2. svibnja, uoči svibanjske pobožnosti župnik Željko Šipek blagoslovio je obnovljeni kip Majke Božje u Žedniku. Stari kip Majke Božje prije nekoliko godina postavljen je na štovanje u dvorište župnog stana u špilju koju su sazidali sami župljani. Više godina kip Majke Božje, u ugodno toplim svibanjskim danima, okupljao je vjernike na svibanjske pobožnosti. Vrijeme je učinilo svoje i kip je vapio za temeljitom obnovom. Naš župljanin, Saša Bukvić, uočivši da kip propada ponudio je restauraciju istoga. Nakon godinu dana kip je vraćen na staro mjesto i doista je zablistao novim sjajem. Naime, kip je sada nešto drukčiji, nakon što je temeljito očišćen i restauriran, sav je pozlaćen i zrači ugodnom toplinom, a naša nebeska Mati nas i ovoga svibnja okuplja na molitvu krunice oko svojega lika. Ljubica 12

5/2010  Zvonik


Događanja u Subotičkoj biskupiji

Skandali u Crkvi Kršćanska tribina grada Subotice održana je 29. travnja u subotičkom Katoličkom krugu. Predavanje na temu „Skandali u Crkvi“ održao je mons. dr. Andrija Kopilović, prorekotr Teološko-katehetskog instituta Subotičke biskupije. Predavača i sudionike tribine, koji su se ovog puta okupili u većem broju, pozdravio je u ime organizatora mr. Andrija Anišić. On je prisutnima izložio da je razlog takve teme medijska kampanja protiv Katoličke crkve i napose osobe pape Benedikta XVI. glede pedofilije katoličkih svećenika i biskupa. Željeli smo vam ponuditi mogućnost da čujete i drugu stranu, da o svemu što se govori i piše, čujete i stav Crkve, zaključio je mr. Anišić. Predavač je u uvodu svog predavanja protumačio riječ skandal odnosno sablazan, naglašavajući da samo Sveto pismo najjasnije osuđuje sablazni. U nastavku predavanja dr. Kopilović je iznio nekoliko činjenica iz kolumne Glasa Slavonije i knjige „Teološka bilježnica“ Ivice Šole, iz kojih je jasno da je postotak među službenicima drugih Crkava optuženih za pedofiliju puno veći negoli u Katoličkoj crkvi, dok je najveći postotak pedofilije upravo u obitelji ili među osobama bliskim obiteljima, takvi slučajevi međutim rijetko završavaju u javnosti ili na sudu. Postavlja se pitanje zašto se u javnosti napada samo Katolička crkva. Odgovor na to pitanje daje istraživanje koje je objavila „La Civilta cattolica“. Prema tom istraživanju, svaki put kad je Vatikan progovorio protiv američkog bahatog ponašanja u rješavanju svjetskih kriza, američki mediji odgovorili su iznošenjem u javnost skandala iz spolnog života katoličkih svećenika ili biskupa. Očito je na sceni u SAD-u tiha borba protiv Vatikana kako bi se ušutkale ili otupile Papine vrlo izravne kritike koje je više puta uputio na račun te jedine vele-sile planetarnih razmjera, istaknuo je dr. Kopilović. Drugi razlog je aktualna medijska kampanja, što je po zakonima odobrena novčana nadoknada žrtvama pedofilije, pa se sada javljaju i oni koji su prije 30-40 godina bili zlostavljani. Postavlja se pitanje zašto su dosada šutjeli?!

Kirbaj u Vajskoj Na blagdan sv. Jurja, 23. travnja, u Vajskoj je svečano proslavljen kirbaj. Misno slavlje predslavio je generalni vikar Subotičke biskupije mons. Slavko Večerin u zajedništvu s još osam svećenika. Misnom slavlju nazočili su i predsjednik Općine Bač Tomislav Bogunović i načelnica Općine Elena Turanski. Sveta misa je počela svečanim ulaskom svećenika na glavna vrata crkve, a gromkim glasom cijela je crkva, koja je bila ispunjena lijepim brojem mještana i gostiju iz okolnih mjesta, pjevala himnu sv. Jurju „Zdravo hrabri mučeniče“. U propovjedi, mons. Večerin je govorio o svetosti. Često se u narodu Zvonik  5/2010

Sadašnje napade na Crkvu i Papu, predavač je prispodobio eshatološkim vremenima. Podsjetio je na riječi apostolskoga nuncija Orlanda Antoninija koji je na skupu svećenika i vjernika u povodu Svećeničke godine u Doroslovu rekao: Kao da se đavao ruga Papi govoreći mu: Ti si proglasio svećeničku godinu, a evo kakvi su ti svećenici i biskupi. S njima hoćeš obnoviti Crkvu? Odgovor je: „da“, jer Isus nije izabrao bezgrješne ljude za apostole a upravo je Petru, koji ga je i zatajio rekao: Na tebi ću sagraditi Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. U pokušaju ocjene stanja i ponude rješenja glede bolnoga spolnoga zlostavljanja djece, dr. Kopilović je rekao: Zlo uvijek trebamo osuditi. Zlo činiti je nedopustivo i ono uvijek zaslužuje osudu. Treba raditi na sprječavanju toga zla. To je moguće ostvariti odgojem kako u obitelji tako i u sjemeništima i bogoslovijama. Nadalje, treba razlikovati djelovanje Crkve na vanjskom i nutarnjem području. Naime, nitko nema pravo prijaviti svećenika ili biskupa ako je za njegov zločin ili grijeh saznao u ispovijedi, a građanski zakoni predviđaju kazne za one koji ne prijave slučajeve zločina. Crkva sve slučajeve za koje sazna izvan ispovijedi mora procesuirati i ne smije prikrivati, jer istina je ona koja oslobađa. S druge strane, Crkva nikada ne smije odbaciti čovjeka, pa ni svećenika ni biskupa grješnika. Za grješnike i zločince Crkva moli i ako se kaju daje im odrješenje od grijeha, premda bi zbog zlodjela morali biti osuđeni i na kaznu zatvora. Crkva ima zadaću koju joj je Gospodin povjerio: čovjeka spasiti a ne osuditi, zaključio je predavač.

Andrija Anišić

govori kako su sveci uvijek daleki, ali mi moramo dopustiti da nam dođu bliže, da nam progovore i da nas povedu vjerom kojom su oni svjedočili. Poziv svetosti nije samo za pape, biskupe, svećenike nego za sve nas. Poziv smo dobili putem krštenja, a na nama je da na tom putu budemo ponizni, spokojni i da spoznamo da bez Božje ljubavi ne možemo doći do toga cilja, svetosti. Na prvom mjestu ne smijemo zaboraviti na Boga, jer nam je on zvijezda vodilja, svoga bližnjega a na koncu i samoga sebe. S tim mislima i razmišljanjima možemo uspjeti i ostvariti naše ciljeve, rekao je propovjednik. Na kraju sv. Mise, vidno zadovoljan vajštanski župnik vlč. Josip Kujundžić svima je zahvalio što su se okupili u tako lijepom broju i poželio je da ovakav broj vjernika bude i na misnim slavljima ubuduće. Pavle P. 13


Događanja u Subotičkoj biskupiji

II. Dani A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića u Plavni Drugi dani A. G. Matoša i dr. Josipa Andrića održani su u subotu i nedjelju, 24. i 25. travnja, u predvorju OŠ „Ivo Lola Ribar“ u Plavni. U suorganizaciji HKUPD-a „Matoš“ i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hr vata u dvodnevnom programu održana su predavanja o Matošu i Andriću, kulturno-umjetnički program s glazbenim djelima Josipa Andrića, te izložba slika nastalih na likovnoj koloniji u sklopu manifestacije. Manifestacija je započela otvorenjem likovne kolonije u Podunavskom lovištu, a nastavljena je glazbenim programom i predavanjem dr. sc. Sanje Vulić iz Zagreba na temu „Josip Andrić i Slovačka“. Nakon što se publici obratio pjesnik iz Bođana Josip Dumendžić Meštar pjesmom „Blagdan djela i riječi“, publika je imala prigodu prvi puta čuti „Plavanjsko kolo“ i još nekoliko Andrićevih skladba, u izvedbi pjevačke skupine i tamburaškog sastava „Matoš“. U predavanju dr. Sanje Vulić čuli su se zanimljivi podaci o dr. Andriću i njegovoj vezi sa Slovačkom. On je napisao „Slovačku slovnicu“, svojevrsnu gramatiku slovačkoga jezika, a osjećao je duboku bliskost hrvatskoga i slovačkoga naroda. U romanu „Velika ljubav“, čija se radnja zbiva u Hrvatskom Grobu, Andrić je iz slike društvenih odnosa prešao na ljudsku intimu, tako da za taj roman možemo reći kako je to „priča unutar okvira“.

Blagoslov žita u Svetozaru Miletiću Na blagdan sv. Marka, 25. travnja, aktualni bandaš i bandašica iz Svetozara Miletića, Danijel Kanjo i Eva Tošaki, donijeli su mlado žito na blagoslov u crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije.

U njihovoj pratnji su bili članovi HBKUD-a „Lemeš“ koji su bili za odjeveni u bunjevačku nošnju. Ovim blagdanom Lemešani započinju pripreme za Dužijancu. Misno slavlje je predvodio mjesni župnik Antal Egedi. Iz naše župne zajednice stiže još jedna lijepa vijest, budući da će prozori na kapelici na Kalvariji biti popravljeni i zaštićeni metalnom mrežom. Već odavno postoji problem čestoga razbijanja prozorskih stakala od strane malih vandala. Šteta je neznatna ali kada se ponovi desetak puta tijekom godine, tada se govori o značajnoj sumi. Ovu akciju je pokrenuo mladi vjernik Željko Zelić koji prikuplja priloge i koordinira radovima. Nadamo se da će ovaj popravak biti dobra zaštita protiv budućih oštećenja. /L. Tošaki/

Redoslijed nastupa na Hosanafestu 2010. U dobro osmišljenom programu manifestacije prvi je dan završio, a drugi započeo sv. misom na kojima je „Matošev“ zbor otpjevao Andrićevu crkvenu pjesmu „Zdravo Marijo za Plavnu“, a vlč. Josip Štefković duhovno osvijetlio lik dvojice velikana. Ove je godine u sklopu manifestacije prvi put organizirana likovna kolonija u kojoj su sudjelovali članovi Likovnoga odjela HKC-a „Bunjevačko kolo“ iz Subotice. Oni su priredili lijepu izložbu, a njihove će umjetničke slike od sada krasiti knjižnicu i čitaonicu HKUPDa. Poetsku galeriju A. G. Matoša osmislila je prof. Katarina Čelikovic, a stihove majstora riječi interpretirale su recitatorice Hrvatske čitaonice Ivana i Karla Rudić. Na popularan i zanimljiv način približene su brojnoj publici četiri teme o kojima je Matoš najčešće pisao: ljubav, smrt, domoljublje i cvijet. Koncert u podne, u kome se predstavio tamburaški orkestar HKPD-a „Matija Gubec“ iz Tavankuta sa solistima pod umjetničkim ravnanjem Stipana Jaramazovića, bio je kruna događanja. Nikada nitko nije glazbom uzveličao bačka, srijemska i slavonska sela tako kao što je dr. Andrić to učinio svojim Novim kolima, od kojih je svako za sebe posebno karakteristično. Neka od njih mogla su se čuti na ovom besprijekorno pripremljenom koncertu. Svi uzvanici koji su nazočili manifestaciji odali su priznanje organizatorima ovoga skupa, ali i ove je godine izostalo medijsko praćenje manifestacije, što je bitno umanjilo odjek ovog kulturnog događaja i svelo ga na lokalni značaj. Odavanje priznanja organizatorima i visoka kvaliteta programa djeluje poticajno i već se razmišlja o sljedećem susretu. /Zvonimir Pelajić/ 14

Ana Ostojić, pobjednica HosanaFesta 2009. godine izvukla je redoslijed nastupa za ovogodišnji festival. Na Festivalu hrvatskih duhovnih pjesama – HosanaFest, koji će se održati 5. 09. 2010. godine u Subotici, redoslijed nastupa bit će sljedeći: 1. Živo zaželi – „Mihovil“ (Split) 2. Kriste, Ti si ljubav – „Totus tuus“ (Zagreb) 3. Ljubav neka osvane – Snježana Kujundžić (Subotica) 4. Ljubljeni Isuse – Zvonimir Kalić(Vrpolje/Ðakovo) 5. Put – „Savao“ (Zagreb) 6. Svjetlost – Anna (Podgora/Makarska) 7. Zagrljeni u duši – „Proroci“ (Subotica) 8. Život što mi Nebo daruje – Emanuel Majstorović (Velika Gorica) 9. Božji mirisni cvijet – Tamara Babić (Subotica) 10. Marijo Propetoga Krista – „Stope“ (Blago/Korčula) 11. Živjeti po Tvom – Antonia Perak (Zagreb) 12. Kruniš me dobrotom – „Petrus“ (Bački Monoštor/Sombor) 13. Po(r)uka – „Novo Nebo“ (Zenica) 14. Bog je s nama – Jelena Barić (Split) 15. Susret – „Gospa Jezerska“ (Zagreb) Dobro došli na HosanaFest! 5/2010  Zvonik


Događanja u Subotičkoj biskupiji

Uskrsni koncert zbora Collegium musicum catholicum Zanimljiv uskrsni koncert izveo je zbor Collegium musicum catholicum u četvrtak, 22. travnja, u katedrali-bazilici Sv. Terezije Avilske u Subotici.

Uz pratnju komornog sastava gudača, pjevači su izveli djela Pitonia, Martinjaka, Cossetta, Marcella, Sawea, Klobučara i Županovića, dok je Kornelije Vizin na orguljama izveo Preludij i fugu H-dur Franje Dugana te Fantaziju i fugu f-mol. U gudačkom sastavu su nastupili profesori Muzičke škole, Tamás Kiss, Slobodan Stefanović, Krisztina Tokodi i Viktor Molnár. Solo dionicu u Klobučarovoj misi pjevao je bariton vlč. Dragan Muharem, a zborom i orkestrom je dirigirao Miroslav Stantić. Organizator koncerta je Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ koji potporom ovakvim koncertima daje još jednu glazbenu ponudu gradu. /K. Č./

nost koja je izvanvremenska kategorija. Ovo potkrepljuje i zgoda s poznatim kompozitorom Händelom koji je zamolio da smije zasvirati na orguljama nakon jedne velike svečanosti, a kada je počeo svirati, ljudi nisu izlazili iz crkve, na što mu rekoše: „Maestro, ako želite da ljudi izađu, prestanite svirati“. Druga je zgoda iz života dvojice velikana, Goethea i Beethovena kojima su tijekom šetnje prolaznici skidali šešir u znak poštovanja. Goethe je tu čast pripisao sebi, na što je Beethoven pitao dopušta li mogućnost da se sasvim malo klanjaju i njemu! Naglasivši vrijednost susreta zborova, poticaja koji daju jedni drugima i međusobnog vrednovanja i dijaloga, mons. Kopilović je podsjetio na saborsku konstituciju Gaudium et spes (br. 62) u kojoj Crkva dopušta razvoj glazbe, što i ovi godišnji koncerti zborova pokazuju svake godine svojom raznolikošću duhovne glazbe. Na koncertu su nastupili: zbor župe Marija Majka Crkve pod ravnanjem Miroslava Stantića, Mješoviti zbor Srpskog kulturnog centra „Sveti Sava“ s dirigentom Veselinom Jevtićem, Komorni zbor „Collegium musicum catholicum“ pod ravnanjem Miroslava Stantića, Ženski omladinski zbor, dirigent Matija Murenji, Komorni zbor „Bel canto“ s dirigenticom Elizabetom Bakos, zbor župe Sv. Roka s dirigenticom s. M. Jasnom Crnković, Komorni zbor „Musica viva“ iz Čantavira s dirigenticom Evom Gubenom i crkveni zbor pri hramu Vaznesenja Gospodnjeg „Sveti Roman Melod“ pod ravnanjem Dragane Nikolić. Na kraju koncerta mons. Kopilović je u ime organizatora, Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“, dirigentima uručio diplome a potom su svi zborovi, po tradiciji, izveli završnu pjesmu Canticorum Iubilo G. F. Händela pod ravnanjem Eve Gubene. Publika je nagradila pjevače toplim pljeskom, a podršku ovom doista vrijednom koncertu dali su i svećenici. /K. Č./

Koncert subotičkih zborova Na četrnaestom koncertu subotičkih zborova, 13. svibnja 2010., u subotičkoj katedrali bazilici Sv. Terezije Avilske nastupilo je osam zborova. Podsjetivši na početku koncerta na razlog ovog okupljanja pjevača i vrijeme kada je ono počelo, predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ mons. dr. Andrija Kopilović je, među ostalim, rekao kako je danas mirno vrijeme za razliku od prije četrnaest godina i da upravo sada treba nastaviti njegovati umjet-

Don Boscovi sljedbenici U sklopu IV. škole animatora 2009/10. u Sonti je od 23. do 24. travnja održan susret vjeroučenika – Oratorij don Bosco. Na susretu je sudjelovalo više od 150 djece i animatora, skupa sa svojim vjeroučiteljima: Silvestrom Bašićem, Jelenom Jurišić i Rozmari Mik. Voditelji ovoga susreta bili su sonćanski župnik vlč. Dominik Ralbovsky i njegova sestra katehistica Kristina. U petak, 23. travnja, djeca su podijeljena u skupine, koje su skupa sa svojim animatorima izrađivale marame i torbice. Na župi su bili gosti iz Subotice, Selenče, Kucure, Ruskog Krstura, Kule, Male Bosne, Ðurđina, a u subotu, 24. travnja, pristiglo je i pedesetero djece iz Sombora. U prijepodnevnim satima djeca su gledala film o don Boscu, a nakon filma su radila u radionicama. Poslije ručka imali su slobodno vrijeme, sve do početka igre koja nosi naziv „Potraga za skrivenim blagom“. Svaka skupina je najprije izradila svoju zastavu, a potom su animatori, „Kapetani broda“, kroz igru trebali naći svoju Zvonik  5/2010

posadu – djecu, te su skupa krenuli u veliku potragu. Ukupna zadaća bila je obići različita mjesta – igre, na kojima su trebali izvršiti zadatke, kako bi dobili dio mape. Kada su sve grupe sastavile mapu, uslijedilo je traženje ključa. Kako su djeca pronašla sve ključeve, otvoren je veliki kovčeg s blagom. Kovčeg je bio pun bananica, kojima su se djeca jako obradovala. Djeca i animatori su shvatili da se najveće blago nalazi u igri, molitvi, radosti i školi. Osim bananica, djeca su dobila i balone. Potom je uslijedila sveta misa, na kojoj su djeca zahvalila Bogu na lijepom danu i na prekrasnom susretu. Za vrijeme Mise pjevala je dječja pjevačka skupina „Izvor“ iz Sombora. Kada su se djeca vratila na župu, kao i uvijek, dočekala ih je topla večera. Poslije večere djeca su se otišla igrati, a potom na spavanje. Ujutro su uslijedile pripreme za svetu misu. Šesti razredi su prikazali igrokaz o Don Boscu, koji je bio nagrađen pljeskom vjernika. Vrijedne župljanke su se potrudile i djeci skuhale ukusni paprikaš. Nakon ručka, odgovorni animatori imali su rezime, a djeca su se igrala i pripremala za polazak kućama. Djeca, animatori, a i organizatori zahvalili su dragom Bogu što im je podario lijepo vrijeme i puno radosti i smijeha. Sanja Andrašić 15


Katolička crkva u regiji

Veliki dani u Irigu Lijepo je započeti mjesec tako velikim danom za svećenike i vjernike: Misom posvete ulja na Veliki četvrtak u Srijemskoj Mitrovici, gdje je srijemski biskup mons. Ðuro Gašparović upravio riječ svojim svećenicima i Grkokatoličkoga egzarhata o zajedništvu u Svećeničkoj godini. Istoga dana, 1. travnja, pokopana je u Šatrincima Katica Birinji (52). Navečer istoga dana, svi u župama slavimo misu Večere Gospodnje: gozbu ljubavi i noć izdaje ali s pečatom prijateljstva. Isusov nalog „Ovo činite!“, pretočimo u „Ovo činite danas“, poručio je župnik. Na Veliki petak najprije je bio križni put na filijali u Dobrodolu, a poslijepodne obredi Velikoga petka u Vrdniku i Irigu. Na Veliku subotu okupili smo se najprije u Šatrincima uz obrede ognja i vode, te blagoslov uskrsne svijeće, a završili svečanom procesijom uskrsnuća. Tako je bilo i u Irigu slaveći uskrsnu noć, noć između smrti i života. Prava vjera izrasta uvijek iz ljubavi prema Kristu a ne iz praznoga groba, poručuje u uskrsnoj noći župnik. Na sam Uskrs, u Irigu je slavljena dvojezična uskrsna misa zbog gostiju iz Njemačke i Portugala. U uskrsnoj radosti novi život iz vode i Duha Svetoga primio je maleni Ivica Boškić. Noć je iščezla, kamen je odbačen, smrt je pobijeđena, postao je svijetli dan. Mora sve biti dobro. Uskrs čini sve drukčijim. On pokreće Boga i ljude, bila je poruka župnika. I drugi dan Uskrsa proslavljen je svečano, napose na filijalama u Šatrincima i Dobrodolu (misa za pok. Jánosa Pappa). U Vrdniku se 10. travnja opraštamo s Anom Knežević (82). I na Drugu vazmenu nedjelju okupili smo se najprije u Šatrincima gdje je služena sveta misa za pokojnoga Andriju i njegova sina Istvána Slobodu. Župnik je 12. travnja nazočio dvjema pravoslavnim sahranama. Uz veliko mnoštvo i prisustvo monaha Starog Hopova ispraćen je Nenad Stojanov (36), a isto tako, posebice uz svoje drage Mostarce i prijatelje nogometa Milorad Janjić (53). U petak, 15. travnja župnik je uz domaćeg župnika Vladu Mikruta sudjelovao pokopu Antuna Golubičića (57) u Bošnjacima, a nakon pokopa predvodio je misno slavlje za pokojnika. Od najstarije članice naše filijale Vrdnik, Monike Biksenmajster (95), oprostili smo se 19. travnja. Sutradan, 20. travnja opraštamo se od Ivana Urlana (67), a 24. travnja u Vrdniku smo se oprostili s Marijom Marinkov (86). Trodnevnicom, odnosno euharistijskim klanjanjem u dvije večeri te krunicom s nakanom za duhovna zvanja i zaključnim svetim misama pripremali smo se za nedjelju Dobroga Pastira, koju smo proslavili na tri mjesta molitvom uz blagoslov usjeva i vinograda. Mjesec je završen župnikovim sudjelovanjem na Međubiskupijskom pomirbenom hodočašću u Svećeničkoj godini, koje je održano 28. travnja u Doroslovu. f. f. 16

Susret studenata i mladih radnika Srijemske biskupije U organizaciji Povjerenstva za pastoral mladih pri Biskupijskom pastoralnom centru Srijemske biskupije u nizu susreta održan je 21. travnja 2010. godine u Petrovaradinu susret studenata i mladih radnika. Na susretu su sudjelovali beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar i srijemski biskup mons. Ðuro Gašparović. Nakon duhovnog molitvenog dijela i pozdrava vlč. Ivice Damjanovića, povjerenika za pastoral mladih i koordinatora Biskupijskog pastoralnog centra, program susreta je predstavio biskup Gašparović i pozvao mlade studente i radnike da se pojedinačno predstave. Ujedno je zahvalio nadbiskupu na dolasku i uzimanju udjela u susretu te mladima na ustrajnosti sudjelovanja u zajedništvu ovakvih okupljanja. Susret je nastavljen na temu „Dobri pastir, moj put“ u svjetlu nedjelje Dobrog pastira. Temu je izložio nadbiskup Hočevar prikazavši hod kroz osobni svećenički život do danas. Potaknuo je studente na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja i pozvao da prepoznaju znakove vremena i osluškuju Božji poziv da ispravno i dobro odaberu svoje zvanje. U razgovoru su mladi uzeli udjela postavljanjem pitanja i osvrtom na pojedine izložene teme te prijedlozima za budućnost. Potaknuli su jedni druge da pozovu na susrete i one mlade, posebno studente i radnike, s kojima su u kontaktu, a koji još nisu čuli za ovu prigodu da se nađu zajedno. Susret je završen u druženju i prijateljskom razgovoru te međusobnom boljem upoznavanju. Tomislav Mađarević

Proslava sv. Dominika Savia u Mužlji Spomendan sv. Dominika Savia proslavljen je 6. svibnja u Mužlji. Misno slavlje predslavio je i propovijedao salezijanac i župnik Stanko Tratnjek. U propovijedi, don Stanko je istaknuo značaj kršćanskoga odgoja u don Boscovo i u današnje vrijeme. Pjevanje na misi predvodio je domaći zbor „Savio“. Dominik Savio je bio prvorođenac u pobožnoj kršćanskoj obitelji. Rodio se 2. travnja 1842. godine u Riva di Chieri, a umro je 9. ožujka u mjestu Mondonio. Mali Dominik je postao poslušno i marljivo dijete, koje je bio izvanredno nadareno za učenje, ali još više za pobožnost. Htio je postati svećenik. Školovanje je nastavio kod don Bosca u Torinu. Kad je činio tešku pokoru, don Bosco mu je to zabranio rekavši: Tvoja će pokora biti ovo: marljiv budi kod učenja, pobožan budi kod molitve, a na odmoru veselo igraj. Dominik je to ozbiljno shvatio. Ostavio je tjelesna trapljenja, a potpuno se dao na spašavanje duša. Na taj način se je Dominik posvetio Bogu i druge vodio k Isusu zagovorom Marije Pomoćnice. Janez Jelen 5/2010  Zvonik


Katolička crkva u regiji

Proslava spomendana sv. Josipa Radnika na Karaburmi Na zelenoj Karaburmi u Beogradu, na spomendan sv. Josipa Radnika, 1. svibnja, vjernici beogradskih župa tradicionalno su hodočastili u istoimenu crkvu. Misno slavlje predslavio je beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar zajedno s dvadesetak svećenika. Čitanja su čitali vjernici. U propovijedi je otac nadbiskup naglasio spremnost svetoga Josipa da vrši Božju volju. On je i danas primjer mladima bračnim parovima, koji ponekada gledaju u djetetu samo teret, koje žele dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima izbjeći ili čak uništiti i ubiti. Dijete je uvijek Božji dar i s njime dolazi Božji blagoslov. Zato se naše obitelji moraju pouzdavati u Boga pa će rado primati djecu iz Božjih ruku, rekao je mons. Hočevar. Obraćajući se okupljenima, apostolski nuncij u Republici Srbiji, mons. Orlando Antonini, istaknuo je kako su posljednje Pape bili i veliki štovatelji svetoga Josipa. Papa Pijo XII. je uveo 1955. godine blagdan svetoga Josipa Radnika. Blaženi papa Ivan XXIII. ga je uvrstio u prvi tj. Rimski kanon i stavio pod njegovu posebnu zaštitu Drugi vatikanski sabor te cijelu Katoličku crkvu. Sluga Božji papa Ivan Pavao II., koji je sam bio radnik, odlučno je stao na stranu radnika i njihovih prava, koje su ugnjetavale komunističke vlasti u Poljskoj i u drugim tzv. socijalističkim zemljama. Svojom enciklikom Laborem exercens je stavio do znanja da Crkva nudi pravi odgovor na sadašnja i buduća pitanja u vezi odnosa između države, radnika i poslodavaca, zaključio je nuncij. Na kraju mise nazočnima se obratio župnik Ciril Zajec, pozivajući pri tom na još veću pobožnost sv. Josipu, koji je zaštitnik rada, obitelji ali i sretne smrti. Pozdravljajući okupljene vjernike zaželio je i da što prije bude moguće zajedno slaviti svetu liturgiju i s pravoslavnim kršćanima, koje je predstavljao karaburmski paroh, otac Ilija. Janez Jelen

Duhovna obnova u Vrdniku Na poziv srijemskoga biskupa msgr. Ðure Gašparovića, 10. svibnja sabrali su se svećenici iz svih župa Srijemske biskupije na svoju redovitu duhovnu obnovu, koja je održana u Vrdniku, u filijalnoj crkvi Sv. Barbare u župi Irig. Duhovnu obnovu predvodio je mons. Luka Marijanović, kanonik penitencijar pr vostolne crkve Sv. Petra apostola u Ðakovu.

Bila je to jedinstvena prigoda da se svećenici u dva duhovna predavanja podsjete ili upoznaju ne toliko s likom svećenika sada u kršćanskoj zajednici već kako se ta tema svećenika i svećeništva očituje kroz Božju objavu Staroga i Novoga zavjeta. Predavač je naglasio kako je dužnost Crkve da upravo na temelju Sv. pisma i na temelju iskustva prošlosti i sadašnjosti, te napose dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, preispita pojam svećenika kao i njegova služba, te da ih se prilagodi potrebama današnjega vremena. Kao bivši profesor biblijskih znanosti, predavač se samo zaustavio na obradi pojma i službe svećenika na temelju Sv. pisma, ističući pritom komponente svećeničke duhovnosti. Predavač nije propustio govoriti ni o opravdanosti postojanja svećeničkih službi u Novom zavjetu, i podsjetiti sve sudionike na ono o čemu smo inače učili u svojem biblijskom studiju, naime na novozavjetne nazive za svećeničke službenike, te nadalje predstaviti pojam apostolske službe u spisima sv. Pavla, i u Lukinim spisima, da bi na kraju bilo govora o sveopćem svećenstvu Božjega naroda i u čemu se ono iscrpljuje. Poslije oba predavanja, odnosno razmatranja, bilo je prigode za kraću raspravu, koja se nastavila i u bratskom druženju i odmoru poslije zajedničkog objeda u prekrasnom fruškogorskom ambijentu. /L. M./

Večeri kršćanske duhovnosti Srijemske biskupije Po preporuci Srijemskog biskupa Ðure Gašparovića, u prostorijama Biskupijskog pastoralnog centra Srijemske biskupije u Strossmayerovoj ulici broj 20 u Petrovaradinu, 25. travnja održano je pr vo u nizu predavanja kojima je cilj produbljivanje vjere odraslih osoba. Razmatranje „Petar u susretu s Uskrslim“ održao je dr. Ivica Čatić, viši asistent pri katedri Novoga zavjeta Katoličkog bogoslovnoga fakulteta u Ðakovu. Predavač je okupljenima, uglavnom pripadnicima Petrovaradinskog dekanata te Novosađanima, iznio dinamiku Petrovog ulaženja u otajstvo prisutnosti Uskrslog u njegovu životu i poslanju. Dr. Čatić najavio je prisutnima da će nastaviti s redovitim održavanjem započetih predavanja nedjeljom u 19 sati, odmah nakon sv. mise u crkvi Sv. Jurja u Petrovaradinu.

Tomislav Mađarević

Proslava spomendana sv. Florijana u Mužlji Više od šezdeset vatrogasaca proslavilo je 9. svibnja u Mužlji svoga nebeskoga zaštitnika, sv. Florijana. Za vrijeme svete mise u deset sati, kada je bila i proba za krizmu, vatrogasci su došli u pratnji limene glazbe iz vatrogasnog doma u crkvu. U propovijedi je salezijanac Stojan Kalapiš istaknuo kako je važan poziv vatrogasca koji gasi zemaljsku vatru. Poziv kršćanina je još uzvišeniji: gasiti vatru požude i grijeha te spašavati mir, pravdu i ljubav. Na taj način ćemo osvojiti nebesko kraljevstvo, u čemu krizmanike krijepi Dar Duha Svetoga, rekao je propovjednik. Istoga dana je bila i takozvana proba za krizmu i Prvu pričest. Na taj način budući prvopričesnici odnosno krizmanici s roditeljima i kumovima dolaze na svetu misu, zajedno sudjeluju u molitvama, slušaju ili pjevaju pjesme na svečanosti. Djeca su s roditeljima u Zvonik  5/2010

procesiji ušla u crkvu, a za njima su ušli i vatrogasci odjeveni u svoje odore, kao i mladež i budući vatrogasci. Svi su oni za vrijeme cijele svete mise stajali kao počasna straža. Ponose se također i novim barjakom, koji je napravljen 2008., kada je proslavljena stogodišnjica dobrovoljnog vatrogasnog društva. Na jednoj strani je naslikan sveti Florijan, na drugoj mužljanski grb oko kojega su vatrogasni simboli. Janez Jelen 17


Uredio: Dragan Muharem

40. plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije Pod predsjedanjem predsjednika Hr vatske biskupske konferencije đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića, u Zagrebu je od 12. do 14. travnja održano 40. plenarno zasjedanje HBK. Na zasjedanju je bilo riječi o Katoličkom socijalnom tjednu koji će se održati sljedeće godine, razmotren je radni tekst dokumenta o laicima koji je priredilo Vijeće HBK za laike, a posebna pozornost posvećena je analizi dokumenta o formaciji svećeničkih kandidata. Zasjedanje je zaključeno hodočašćem svećenika u Zagreb u Svećeničkoj godini na grobove blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjeg fra Ante Antića. U Zagreb je hodočastilo oko 600 svećenika iz cijele Hrvatske, a euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali u nazočnosti svih sudionika zasjedanja predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. S tog hodočašća upućeno je pismo pozdrava i podrške svetom ocu Benediktu XVI. /IKA/

Papina svečana misa na Malti Papa Benedikt XVI., koji je 16. travnja navršio 83. godinu života, otputovao je 17. travnja na Maltu, najmanju članicu Europske unije. To je njegovo 14. međunarodno putovanje, a povod je obilježavanje 1950. obljetnice brodoloma svetog Pavla nedaleko ovog sredozemnog otoka.

Crkva u Hrvata / Crkva u svijetu Cassari. Mons. Mijo Gorski rođen je 17. rujna 1952. godine u Gori Veterničkoj, župa Mihovljan, kao deveto dijete u obitelji. Kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije pohađao je teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 1977. godine. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 26. lipnja 1977. godine. Bio je župni vikar u Vrbovcu, tri godine župnik sv. Blaža u Zagrebu, zatim upravitelj župe sv. Mateja, Zagreb-Dugave, gdje je sagradio i župnu crkvu. Nakon toga bio je upravitelj župe sv. Anastazije u Samoboru te dekan Okićkog dekanata. Od 1998. do 2002. obnaša službu biskupskog vikara za grad Zagreb. Godine 2002. imenovan je rektorom Nadbiskup-skoga bogoslovnog sjemeništa, a tu je službu obnašao do 2008. godine. Pod njegovim je vodstvom, kao predsjednika Odbora za obnovu zgrade Nadbiskupskoga bogoslovnog sje-meništa, temeljito obnovljena zgrada drevnog zagrebačkog Sjemeništa. Godine 2008. imenovan je kanonikom Pr vostol-nog kaptola zagrebačkog, i ravnateljem Nadbiskupijske usta-nove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Član je Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Zagrebačke nadbis- kupije. Ređenje novoga biskupa bit će u zagrebačkoj kate-drali u subotu 3. srpnja u 10 sati. /IKA/

Svečanost uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića

Svečano misno slavlje održano je u na Trgu Granaries Square u Floriani pred pedesetak tisuća vjernika. Ponovno je istaknuo potrebu obraćenja te primijetio kako je zahvaljujući nevremenu upravo na Malti prije 1950 godina nastala jedna od prvih kršćanskih zajednica. Od 410.000 stanovnika 98% ih i danas pripada Katoličkoj Crkvi. Papa je pozvao Maltežane da brane ustanovu braka, život od začeća do prirodne smrti, obitelj i vjersku slobodu kao i uzajamnost i snošljivost u javnom životu. Posebno se zadržao na jednom od najvažnijih suvremenih problema, a to je problem migracije, jer se Malta nalazi na prvoj liniji u tim iseljeničkim valovima. /RV, IKA/

Mons. Mijo Gorski imenovan zagrebačkim pomoćnim biskupom Papa Benedikt XVI. imenovao je mons. Miju Gorskog pomoćnim biskupom zagrebačkim i dodijelio mu titulu naslovnog biskupa Epidauruma (Cavtat). Vijest o imenovanju objavljena je u ponedjeljak 3. svibnja u 12 sati u Rimu, a u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu istodobno ju je objavio apostolski nuncij mons. Mario Roberto 18

Mons. Želimir Puljić je u subotu 24. travnja u katedrali Sv. Stošije, kao 113. pastir zadarske Crkve, predvodio svečano koncelebrirano slavlje u tijeku kojeg je uveden u službu novog ordinarija kao 69. zadarski nadbiskup. Na misi je sudjelovalo 18 hrvatskih (nad)biskupa sa svojim svećenicima, kao i mnogobrojni redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci te vjernici iz nadbiskupije, domovine i inozemstva. Na početku mise apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari pročitao je bulu pape Benedikta XVI. u kojoj je zapis imenovanja mons. Puljića zadarskim nadbiskupom. Nakon toga, nuncij Cassari i đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, predsjednik HBK, otpratili su nadbiskupa Puljića do katedre. Nadbiskup je izrazio svijest da preuzima nadbiskupiju s bogatom poviješću dičnih pastira od Feliksa i Donata, do Zmajevića, Pulišića, Garkovića, Oblaka i Prenđe. „U sklopu svojih mogućnosti nasljedovat ću njihovu zauzetost i služiti svima kojima sam poslan. Zbog toga mi je potrebna molitva, pomoć i podrška, pa se iznova obraćam vama svećenici, redovnice i redovnici, vjernici laici, obitelji i mladi, stari i bolesni. Živo se nadam kako mi neće nedostajati vaša ljubav, poštovanje i molitvena potpora kako bih izvršio poslanje što mi ga je Svemogući odredio“, poručio je mons. Puljić. Srdačnu dobrodošlicu novom nadbiskupu iskazali su predstavnici biskupa, svećenika, gradske uprave, i vjernika 5/2010  Zvonik


Crkva u Hrvata / Crkva u svijetu laika. /IKA/

Papin pastoralni pohod Portugalu Lisabon, Fatima i Porto – tri su portugalska grada koja je papa Benedikt XVI. posjetio u vremenu od 11. do 14. svibnja, tijekom apostolskog putovanja u tu zemlju. Povod papina putovanja ujedno je upriličen povodom 10. obljetnice beatifikacije Jacinte i Franje, malih pastira iz Fatime. Na trgu Terriero do Paço u Lisabonu, prvog dana svoga pohoda, Papa je slavio svetu misu pred više od 200 tisuća vjernika. U homiliji je podsjetio kako su portugalski misionari tijekom stoljeća širili vjeru na svim kontinentima, istaknuvši kako je i danas potrebno zanosno svjedočiti evanđelje. Papa je posebice pozvao mlade da svojim vršnjacima naviještaju Krista. Recite im da je lijepo biti Isusov prijatelj i da ga se isplati slijediti. S vašim poletom očitujte kako je, između tolikih načina života koje nam danas nudi svijet, tobože svi jednako vrijedni, nasljedovati Isusa jedini u kojem se nalazi pravi smisao života dakle i prave i trajne radosti – ustvrdio je Benedikt XVI. Dan poslije, 12. svibnja, Papa se susreo s predstavnicima svijeta kulture te s portugalskim premijerom, nakon čega se helikopterom zaputio u Fatimu. U Fatimi je najprije pohodio kapelu ukazanja, u 18 sati predvodio je Večernju u crkvi Presvetoga Trojstva. Papa je pozvao svećenike da budu svjesni „nečuvene milosti“ svećeništva. Vjernost vlastitome pozivu zahtijeva hrabrost i pouzdanje, ali Gospodin želi da znate ujediniti svoje snage; budite brižljivi jedni prema drugima, bratski se podupirući. Trenutci zajedničke molitve i učenja, dijeljenje životnih potreba i svećeničkoga rada potrebni su u vašem životu – istaknuo je Sveti Otac dodajući: „Posebnu pozornost posvetite situacijama izvjesnoga slabljenja svećeničkih ideala ili posvećivanju aktivnostima koje nisu sasvim sukladne sa službom službenika Isusa Krista“. Morate u tome trenutku, s bratskom toplinom, odlučno nastupiti kao brat koji svome bratu pomaže da se održi na nogama – zaključio je Benedikt XVI. Na svetkovinu Gospe Fatimske, 13. svibnja, i trećega dana svojega apostolskog putovanja u Portugalu, papa Benedikt XVI. je služio svetu misu u Gospinu svetištu. Tom je prigodom u taj gradić stiglo oko 500.000 hodočasnika iz Portugala, kao i drugih europskih zemalja. Sveti je Otac u propovijedi istaknuo da proročko poslanje Fatime nije završeno: Marijin poziv na obraćenje i pokajanje, i dalje je hitan. Naša je nada – dodao je Papa – Isusova milosrdna ljubav. Bog ima moć zapaliti najhladnija i najtužnija srca. Sljedećeg dana, 14. svibnja, Papa je otputovao u Porto, gdje je pred mnoštvom vjernika predvodio misu. To je ujedno bila i zadnja točka njegova putovanja te je u večernjim satima stigao nazad u Rim. /IKA, KTA, RV/

Kršćani u Iraku žive kao zatvorenici Kršćani u Iraku nalaze se, prema riječima kaldejskog nadbiskupa Mossula Emila Shimouna None, u bezizlaznome položaju. „Živimo kao zatvorenici“, rekao je nadbiskup u razgovoru za talijanski dnevnik Il Giornale. Kako bi izbjegli napade, kršćani moraju stalno mijenjati putove po kojima se kreću i automobile koje koriste, istaknuo je nadbiskup Nona. Doveo je i u pitanje djelotvornost američkih i iračkih snaga sigurnosti, jer se najnoviji napad na autobus koji je prevozio kršćanske učenike dogodio između američke i iračke kontrolne točke. Stoga bi obje strane morale razmisliti o sigurnosti, Zvonik  5/2010

istaknuo je 42-godišnji nadbiskup koji smatra da se irački političari vode samo vlastitim interesima i nisu sposobni zaustaviti nasilje prema kršćanima. Nadbiskup je odbacio prije-dloge da međunarodna inter vencija zaštiti iračke kršćane jer smatra da bi to samo dodatno zakompliciralo stanje, nego bi se među Iračanima trebalo naći poticaja za prestanak nasilja prema kršćanskoj manjini. /IKA/

Obilježavanje 100. obljetnice Bogoslovske smotre Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u organizirao je u srijedu 12. svibnja simpozij „Bogoslovska smotra – 100 godina – tradicija i vizija“. U pozdravnom govoru veliki kancelar KBF-a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako je Bogoslovska smotra dijete KBF-a, odmah nakon otvaranja Sveučilišta u Zagrebu godine 1874. profesori Bogoslovnoga fakulteta željeli su i planirali izdavanje stručnoga teološkog časopisa. To se ostvarilo godine 1910. Od tada ona izlazi do danas uz dva prekida, neposredno nakon svjetskih ratova, s kraćim prekidom nakon I. i dužim nakon II. svjetskog rata, podsjetio je kardinal. Tijekom posljednjih sto godina ovaj teološki časopis bio je hrvatskim teolozima glavno sredstvo teološkog komuniciranja, promičući hr vatsku bogoslovnu kulturu. Brojevi i godišta Bogoslovske smotre čuvaju i predstavljaju dragocjeno teološko blago glasovitih teologa. Jubilej Bogoslovske smotre što ga slavimo prigoda je da se sa zahvalnošću spomenemo sviju koji su tijekom sto godina, uz nemale žrtve, ostvarili taj naš središnji teološki časopis, produbljujući teološku spoznaju u našoj sredini, zaključio je kardinal Bozanić. Sadašnji glavni i odgovorni urednik Bogoslovske smotre i direktor Kršćanske sadašnjosti dr. Željko Tanjić istaknuo je kako je ovo prigoda promotriti, zahvaliti, ali i kritički pogledali iza nas i tako omogućili da Bogoslovska smotra i dalje cvjeta. Želimo vidjeti koliko je Smotra bila izričaj i pokazatelj uspona i padova teološke misli, rekao je dr. Tanjić, te zahvalio svim dosadašnjim urednicima, suradnicima i izdavačima, kao i onima koji mu daju financijsku potporu. /IKA/

Izdanja za svibanj „Ispovijest zanimanja“ U knjizi je autor Ivan Bašić obradio 61 zanimanje, a svako promišljanje završava kratkom molitvom kroz koju se nositelj zanimanja obraća Bogu.

„Bez ičega, a imaju sve“ Knjiga fra Žarka Relote, u izdanju Teovizije, razmišljanje je o prezbiterskom svjedočanstvu, životu i duhovnosti.

„Sotona i njegove zamke“ Knjiga egzorcista Gillesa Jeanguenina, u izdanju Verbuma, progovara o utjecajima zloga u svijetu.

19


Svetac mjeseca

Piše: Stjepan Beretić

14. svibnja

Sveti Matija apostol  13. apostol?  jedan od sedamdesetdvojice?  izabran kockom  svjedok na mjestu Jude   svjedok Isusova uskrsnuća u Etiopiji i Judeji  kamenovanom odrubljena glava  glava mu u Rimu   tijelo u Trieru  zaštitnik tesara, stolara, mesara, teologa, vjeroučitelja 

Na Matiju pala kocka Matija je onaj apostol, koji je kockom izabran da se pridruži preostaloj jedanaestorici apostola. Tako je zauzeo mjesto apostola Jude Iskariotskoga, koji si je nakon izdaje oduzeo život. Radi toga se Matija ponekad spominje i kao trinaesti apostol. Novi zavjet osim toga ništa više ne spominje o njemu. Ime Matija znači „Božji dar“. O njegovom izboru među apostole čitamo: „U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom – bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba – reče: 'Braćo, trebalo se ispuniti Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu... To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Kr vna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano: 'Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!' I još! 'Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!' Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.' Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: 'Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio...' Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola“ (Dj 1,5-26).

Kamenovan, pa sjekirom ubijen Nije zasigurno poznato kako je Matija umro. U djelu „Zlatna legenda“ (Legenda Aurea) piše Jacobus de Voragine, da je sveti Matija umro naravnom smrću. Druga jedna predaja drži da je Matija umro mučeničkom smrću u Jeruzalemu. Navodno je bio najprije kamenovan, a onda mu je odrubljena glava. Legenda Aurea pripovijeda da su Matijini posmrtni ostaci preneseni iz Judeje u Rim. Evo što auktor o svetome Matiji piše u 13. pogla20

vlju šeste knjige Spisa Klementa Aleksandrijskog: „Isus nije izabrao apostole zbog izuzetnih svojstava njihove naravi. Uostalom i Juda je bio izabran. Apostoli su zato bili sposobni za svoju službu što ih je izabrao Isus, koji sve vidi i sve zna. Matija nije izabran zajedno s dvanaestoricom, ali je dostojan apostolske službe zato što ga je izabrao sam Isus na Judino mjesto.“ Postoji i tradicija, po kojoj je sveti Matija pretrpio mučeništvo u Etiopiji. Ipak, po predaji, mogao je djelovati i u Etiopiji, i u Judeji i u samom Jeruzalemu. Osim onoga što je o svetom Matiji zabilježilo Sveto pismo, postoje o njemu i brojni pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je

od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. Tamo je Matija bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz tamnice ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom (sjekirom). O svetom Matiji svjedoče i apokrifi: Matijina predaja ili evanđelje i Djela apostola Matije.

Carica naredila da se sahrani u Trieru Majka rimskog cara Konstatina I., sveta Jelena je zapovjedila da trierski biskup Agricije posmrtne ostatke svetoga apostola Matije prenese u Trier. Od 1127. godine hodočasnici časte moći svetoga Matije u benediktinskoj opatiji svetoga Matije u Trieru. Kult svetoga Matije u Trieru je bio posebno živ u srednjem vijeku. O broju hodočasnika svjedoči bratimska knjiga s 4670 imena. U tu su knjigu

unošeni podaci od polovice 12. do početka 13. stoljeća. Najbrojniji hodočasnici u Trier su bili oni iz Porajnja. Mnogi su hodočastili pješke. Ta je hodočašća organizirala Bratovština svetoga Matije. U rimskoj bazilici Svete Marije Velike se navodno također čuvaju moći svetoga Matije. Tako i bazilika Svete Justine u Padovi svojata za sebe čast da je i ona čuvarica relikvija „trinaestog apostola“. Prema tradiciji, glava svetoga Matije se čuva pod žrtvenikom bazilike svete Marije Velike.

Blagdan svetoga Matije Do liturgijske obnove poslije Drugog vatikanskog sabora katolici su njegov blagdan slavili 24. veljače. A od tada se u općoj Crkvi, pa tako i u hr vatskom jezičnom području, slavi 14. svibnja. U njemačkom i mađarskom jezičnom području se i dalje slavi 24. veljače, budući da je taj datum u srednjoj Europi, pa i u njemačkim krajevima duboko ukorijenjen. I kod nas je poznata izreka: „Sveti Matija led razbija“. Tako se govorilo zato što je oko 24. veljače već počelo topljenje leda na našim rijekama. Nekada se dodaje: „led razbija, ako ga nema, on ga sprema“. U gradu Trieru se sveti Matija slavi još 18. srpnja, kao dan prijenosa njegovih moći u Trier, te 7. svibnja, kao dan njegovoga izbora na Judino mjesto.

Gdje je djelovao Pozvan da bude apostol, i sveti Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici svetog Matije u Trieru uklesana mu je ova pohvala iz pera učenoga bibličara Kornelija Lapide: „U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, ruku raširenih prema nebu predao je svoju dušu Bogu kao mučenik.“ Slikari i kipari prikazuju svetoga Matiju s knjigom u ruci, da se tako naglasi njegova apostolska služba ili sa sjekirom, da se naglasi njegovo mučeništvo. Zaštitnik je tesara i stolara i mesara (zato što se prikazuje sa sjekirom), ali i kovača, alatničara, krojača, proizvođača bonbona, đaka, teologa, vjeroučitelja, misionara, zaštitnik je protiv bračne neplodnosti i boginja. 5/2010  Zvonik


Naš kandidat za sveca Govori vam Sluga Božji, o. Gerard Tomo Stantić

Lijek za svijet

Piše: o. Ante Stantić Pomalo otkrivamo, u rukopisima o. Gerarda, „mistične putove“ koji vode „sjedinjenju duše s Bogom“. Možda se takvim „mističnim putovima“ i divimo. Nije isključeno da ima i onih koji misle da ideali o kojima piše Sluga Božji nisu za „obične kršćane“ nego za neku duhovnu elitu! Mišljenja sam da, ako poruke koje nam šalje sluga Božji svojim spisima čitamo u kontekstu mentaliteta koji se stvara pod utjecajem sekularizirane kulture našega vremena i individualizma po kojem čovjek želi „biti svoj“, imaju aktualno značenje. Osim toga, poznato nam je, da se suvremeni čovjek ne želi izgubiti u masi. Da je ljubomoran na svoju slobodu i na svoje dostojanstvo, te držim da „mistika“ oca Gerarda i te kako ima što ponuditi ne samo da budemo kršćani koji imaju „budućnost ako bude mistika“, kako je prognozirao ugledni koncilski teolog Karl Rahner, nego da budemo „svoji“, to jest kršćani koji znaju prosuđivati ponude koje nam nudi suvremeni svijet koji je ljubomoran, posebno na svoju slobodu i koji sâm želi biti „kovač vlastite sreće“. Kako pak suvremeni čovjek sve više gubi smisao za „sveto“, za kršćanske vrednote, u njemu raste apetit za posjedovanjem zemaljskih dobara, „udobnom životu, bez obzira što time može ugroziti život drugih“, kako to zorno obrazlaže sveti otac Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Ljubav u istini“'. U takvom suvremenom ozračju, u kojem živimo i mi kršćani, neprestano smo izloženi napasti sebičnosti i egoizma a time i u opasnosti ne samo da izgubimo svoj kršćanski identitet, nego da postanemo žrtva sebičnosti, da se izgubimo u masi svijeta koji je žrtva egoizma, da iznevjerimo svoj kršćanski identitet. U tom kontekstu značajne su riječi Sluge Božjega koji ističe da je „čovjekovo istinito dostojanstvo kad uspije zauzdati svoje strasti, svoju sebičnost“1. Kako bi poučio vjernike kako u konkretnosti primijeniti ovo načelo, služi se sljedećom slikom uzetom iz prirode: „Svaka grančica na stablu bi željela živjeti. Ipak, kako bi voćka bila lijepa, imala lijepi oblik, sječu se na njoj grančice da bude lijepa. Sječi na meni, Isuse, sve što Tebi nije milo, da otpadne sve što je cr vljivo, a ostane ono što je dobro, neka to raste i sazrijeva na meni. Ne želim biti nakaza nego zdrava voćka puna voća od koje neka svatko uživa“2. Zvonik  5/2010

Gerardov „Mali Isus“ je jednako tako slika kojoj treba biti sličan kako bismo se oslobodili sebeljublja jer se utjelovio i postao „zdrava voćka od koje svatko uživa“. „Mali Isus“ o. Gerarda ima značenje koje mu daje sv. otac Benedikt XVI., koji je rekao „Bog je postao Dijete da bi nas pobijedio ljubavlju“. Zapravo takvu pobjedu odnosi kršćanin kad je pun nesebičnosti i kad po njoj postaje „lijepa voćka puna voća“, pun ljubavi prema Bogu i bližnjemu, sposoban utjecati da od plodova voćke vlastitog života „svatko uživa“. Da rastemo u ljubavi jer: „Ljubav je nesebično nasljedovanje Isusa. Čim prestane zemaljsko nagnuće, odmah nas Božja ljubav sasvim sebi dovuče“3. Kad povežemo ove navode s onim što već znamo o ocu Gerardu, lako je shvatiti da „Gerardova mistika“ nije za elitu nego je autentični put za svakoga kršćanina kako bi rastao u ljubavi prema Bogu i bližnjemu: „Adam je čovjeka pokvario (istočnim grijehom) a Isusu popravio kako bi bio obnovljen, po Uskrsnuću, ne samo u tijelu. Tako je Isus Spasitelj cijeloga čovjeka“4. Kako je pak kršćanin, po učenju sv. Pavla „Krista obukao“, postao je nositeljem Božjega života. Osposobljen biti „voćka puna zdravog voća“ i oruđe u Isusovim rukama za spasenje „cijeloga čovjeka“, u mjeri po kojoj uspijeva „sasjeći“ na sebi „grančice sebeljublja“. To je zapravo „mistika“ o. Gerarda koju Sluga Božji očituje bilo svojim životom, bilo svojom djelovanjem i pisanjem. To je, po sebi, i kršćaninova „mistika“. „Lijek za svijet“. „Čovjek naime misli, primjećuje o. Gerard, da je nezadovoljan jer mu, u materijalnom pogledu, nešto nedostaje. Sluga Božji to opovrgava i tvrdi: „Čovjek je zato nemiran jer nema što bi trebalo da ima. Nema poniznosti (slobode od sebeljublja), ali ima oholosti i nevaljalih nagnuća“5. „Po sebičnosti naša je duša u magli i ne vidi Ljepotu“6. „Strast je zmaj koji ne da mira“7. Kad je pak slobodan od sebičnosti, tada mu je „Gost Isus i svaki čovjek“8. –––––––– 1. Put Isusu, 004826. 2. Sjedinjenje, (rukopis) str. 1, 2. 3. Razg. s Isusom, 004172. 4. Biser mišljenja, (rukopis str. 64). 5. Blago duše, 008311. 6. Redovnik, 000382. 7. Th. pastoralis 8. Th. pastoralis, 003100.

Blagdan djela i riječi Dok treptaji dviju zvijezda u grudima gnijezdo tvore rascijepljene tame lepet rađa bijeli obzor zore. Na blagdan djela i riječi što zlatom ti srce okiva njeguj rode dragocjen trag da u tebi spokojno sniva. Pamti pute i slavoluk dvojca dok gromi, bujica prijeti i budi karika u lancu na znanim krilima poleti. Nek prastare ulice Plavne još ćute životni hod jer poviješću oplođen dan zbori, štuje vas hrvatski rod. Josip Dumendžić Meštar Bođani Pjesma je posvećena zavičajnim velikanima dr. Josipu Andriću i Antunu Gustavu Matošu, a u povodu istoimenih dana koji su održani u Plavni ove godine 24. i 25. travnja.

21


Upoznajmo govor liturgijskih znakova

Bît pučke pobožnosti Piše: mons. dr. Andrija Kopilović Prošli puta smo napomenuli pojam pučke pobožnosti i odmah prešli na neki oblik blagoslovina i pobožnosti. Mislim da je važno protumačiti bît pučke pobožnosti kako bismo ju razumjeli te u svom duhovnom životu spojili liturgijsko s pučkim. U ovim mislima se koristim poznatom knjigom Adolfa Adama „Uvod u katoličku liturgiju“. Osim službenog bogoslužja, kako je ono određeno liturgijskim knjigama papinskog ili biskupskog prava, postoje raznoliki izrazi kršćanske pobožnosti u širokim narodnim slojevima, u zajednicama, udruženjima i obiteljima, koje se nazivaju pučkom pobožnosti ili pučkom religioznošću, a kojoj također pripadaju vjerski običaji. Riječ je o ižaravanju i konkretiziranju vjere i liturgije u svakidašnjem životu. Ali, neki narodni običaji sežu unatrag i u vremena poganske religije a kasnije su više-manje bili pokršteni. Budući da mnogi oblici pučke pobožnosti vuku korijene iz srednjeg vijeka i baroknog vremena kad je životno osjećanje i vjersko življenje bilo drukčije, i budući da se zasnivaju na agrarnim i zanatskim strukturama, razumljivo je da se ljudi sadašnjeg industrijskog društva sa svojim od drugog prosvjetiteljstva oblikovanim mentalitetom veoma kritički postavljaju prema fenomenima pučke pobožnosti i mnogo toga odbacuju. Tako je posebno ondje gdje su naslijeđeni narodni običaji protkani magičnim predodžbama ili su povod za magična iskustva. Ali i pri drugim manje sumnjivim običajima nedostaje u širokim narodnim slojevima živa vjera u transcendenciju, u nadnaravne „sile i vlasti“. K tome pridolazi opadanje svijesti zajedništva i tradicije, navezanosti na tradiciju, čemu pogoduje prevladavanje male obitelji. Isto tako ne smijemo previdjeti kako su izvan radnog vremena slobodni prostori uvelike ispunjeni ponudama zabave preko sredstava društvenog priopćavanja i rastućom pokretljivošću ljudi. Tako se već desetljećima govori o krizi pučke pobožnosti i pobožnih pučkih običaja. Ipak bi bilo pogrešno pučku pobožnost ocijeniti kao „religiozni otpadni produkt“ te ispod toga podvući zaključnu crtu. Može biti da je i liturgijski pokret, u radosti novootkrivene ljepote i značenja liturgije, donekle gurnuo u po22

zadinu pobožnu pučku molitvu i običaje. „Nitko neće osporiti slabosti, blijede strane i izloženost pučkoga katolicizma izopačenju; ali s druge strane, kako je Pavao VI. u svom Apostolskom pismu „Evangelii nuntiandi“ naglasio, on krije mogućnost da mnogima pomogne za „istinit susret s Bogom u Isusu Kristu...“. Već bi zapravo zdrav ljudski razum trebao preporučiti da se „starine“ bez provjere ne odbace, nego da im se najprije ispita stvarna vrijednost. Zato je pastoralna zadaća odijeliti pljevu od pšenice, u očitovanjima pučke pobožnosti ponovno otkriti dragocjenu jezgru, osloboditi je od raznih premaza i ukrućenja te stare običaje i njihov smisao ponovno kao vrijednost staviti zajednicama pred oči. Stanovište „ecclesia semper reformanda“ (Crkva treba da se uvijek obnavlja) vrijedi i za liturgiju, a pogotovo za razna očitovanja pučke pobožnosti. I kod nje treba paziti što Sabor traži od pobožnih vježba kršćanskog naroda i od bogoslužnih slavlja mjesne Crkve. Pojedina obnovljena pučka pobožnost može službenu liturgiju dobro dopunjavati i obogaćivati te po snazi kršćanske socijalizacije koja joj je vlastita korisno poslužiti vjerničkom životu. Stoga je utješno da se u mnogim zemljama pojavljuju znakovi oživljavanja starih i nastajanja novih pučkih pobožnih forma. I nije nevažno što takvi impulsi izviru iz krugova mladih. U župnim zajednicama bude se također nove forme pučke pobožnosti. U nemalo mladih obitelji slavlje crkvenih blagdana i vremena doživljava novo produbljenje. Novim oblicima pučke pobožnosti i narodu bliskim vjerskim običajima treba vremena za rast. Oni će uspijevati to više što bude vjera više jačala i ako od životu bliske liturgije budu zračili pravi impulsi i duhovne vrijednosti. Zdrava pučka pobožnost pridonijet će tada rastu vjere i obogaćenju liturgije. Pred nama je dakle da u ovoj rubrici progovorimo i o tom dijelu duhovnog života koji se događa na liturgijski način, a ipak spada u red pučke pobožnosti. Tako ćemo u narednim brojevima obraditi teme: Sveta mjesta (hodočasnička mjesta), štovanje svetaca, štovanje relikvija, kao i „liturgiju“ u obitelji.

30. 05. 2010.

PRESVETO TROJSTVO Izr 8,22-31 Ps 8,4-5. 6-7. 8-9 Rim 5,1-5 Iv 16,12-15 No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.

6. 06. 2010.

10. nedjelja kroz godinu 1 Kr 17,17-24 Ps 30,2.4. 5-6. 11-12a.13b Gal 1,11-19 Lk 7,11-17 Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: “Mladiću, kažem ti, ustani!”

13. 06. 2010.

11. nedjelja kroz godinu 2 Sam 12,7-10. 13 Ps 32,1-2. 5. 7. 11 Gal 2,16. 19-21 Lk 7,36-8,3 A on reče ženi: “Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!”

20. 06. 2010.

12. nedjelja kroz godinu Zah 12,10-11; 13,1 Ps 63,2. 3-4. 5-6. 8-9 Gal 3,26-29 Lk 9,18-24 “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.

5/2010  Zvonik


Reportaža Vrtić „Marija Petković“ – Sunčica u Subotici

Vrtić - „druga obitelj“ Piše: Mirko Štefković

Od nastanka do danas Vrtić „Marija Petković“ - Sunčica nalazi se u Subotici u sklopu samostana sestara Kćeri Milosrđa. S radom je započeo u rujnu 2001. godine. Ujedno je to prvi vrtić koji je u Subotici počeo provoditi montessori program. Nesebična pomoć ljudi koji se bave pedagogijom kao što su Mirjana Marković, Dujo Runje, Jašo Šimić, Silvija Philipps, učinila je da ovaj vrtić stasa i živi iz godine u godinu. Grad i Predškolska ustanova „Naša radost“ preuzeli su skrb o radu ovog vrtića od 2003. godine, te to čine sve do danas. Vrtić „čuvaju“ dvije Marije, blažena Marija Petković koja je dala sagraditi zgradu u kojoj djeca borave, i Maria Montessori, utemeljiteljica načina odgoja koji se primjenjuje u ovom vrtiću. U vrtiću je zaposleno pet odgojiteljica, dok su dvije, Marina Piuković i Mirjana Vukmanov Šimokov na rodiljnom dopustu, te dvije tetice, a časna sestra Jasna Crnković pomaže u vjerskom odgoju. Vrtić mogu upisati sva djeca, no, kako naglašava Dajana Šimić (1977.), šefica objekta i instruktorica montessoria, mi smo sretni kada su to naša djeca, djeca naših obitelji, katoličke vjeroispovijesti, ali vrata našeg vrtića su svima otvorena. Kapacitet vrtića je oko 50 djece, a trenutačno ih ima 48. Djeca koja pohađaju vrtić su u dobi od 3 do 6 godina, i to zato što je program „Maria Montessori“ predviđen za djecu od 3 godine pa nadalje, svjedoči Dajana. Ovaj program je za oko 20% skuplji od ostalih vrtića, ali zato i nudi puno više. Uvjeti za rad su jako dobri. Bili bismo neskromni kad bismo rekli da nije tako, ističe Šimićeva.

Program vrtića U vrtiću se provodi program koji potiče spoznajni, društveni, osjećajni te tjelesni rast i razvoj. Djeca se ovdje slobodno igraju i rade, kreću se, brinu o okolini, komuniciraju s prijateljima i odraslima, te stječu niz vještina u 5 osnovnih područja rada. 1. Praktični život: ovo je područje odgojno-obrazovnog rada u kojem dijete vježba oblačenje i svlačenje, otkopčavanje i zakopčavanje, vezanje, prenošenje, presipavanje, rezanje i slično, te tako stječe niz praktičnih vještina potrebnih za svakodnevni život. Ovim vježbama dijete razvija finu motoriku i koordinaciju pokreta, a uz stjecanje tih vještina razvija i koncentraciju pažnje. Svako dijete se tako osamostaljuje i uči završiti cijeli ciklus neke aktivnosti. Djeca se uče međusobno uvažavati i razvijaju pozitivan odnos prema okolini. Radost kojom dijete ovdje uči, radi i igra se izravno utječe na razvoj njegove pozitivne slike o sebi. 2. Senzoričko područje: nudi niz manipulativnih materijala kojima se razvijaju i usavršavaju sva djetetova osjetila. Koristeći te vrlo lijepe i posebno dizajnirane materijale, dijete razvija vid, njuh, sluh, okus, opip, te osjete topline, težine i stereognostički osjet. Senzoričke vježbe su osnova i ishodište za aktivnosti usvajanja jezika i matematike. Zvonik  5/2010

3. Jezično područje: sadrži niz diktatičkih materijala poput slovarice i slova od brusnog papira koji djetetu omogućuju razlikovati i povezivati slova i glasove. Posebna se pozornost obraća obogaćivanju dječjega rječnika i komunikaciji, a kasnije pisanju i čitanju.

4. Matematika: je svugdje oko nas, pa su i najmlađi neprestano u kontaktu s matematičkim pojmovima. Vježbe u ovom području potiču dijete na otkrivanje osnovnih matematičkih pojmova. Poticajnim manipulativnim materijalom djeca usvajaju pojmove broja i brojke, te osnovne matematičke operacije. 5. Ostali sadržaji: integrirani su u odgojno-obrazovni rad i povezani s osnovnim područjima rada. Umjetničko područje, glazba, pokret i likovnost, baš kao i tjelesne aktivnosti, sastavni su dio svakog radnog dana. Sadržaji zemljopisnog i društvenog područja pomažu djetetu razumjeti svoje mjesto u svijetu i razvijaju kozmopolitski duh. Istraživanja prirode provode se najčešće vani, gdje djeca stječu osnovna znanja iz botanike i zoologije, a sistematiziraju se i dopunjuju montessori materijalom u sebi. Istraživalačke aktivnosti i eksperimenti su ujedno i osnova za lako usvajanje znanstvenih činjenica.

Dnevni red Radno vrijeme vrtića je od 5,40 do 15,40 sati. Od 5,40 do 8 djeca dolaze u vrtić, te tada imaju doručak. Nakon doručka sat vremena imaju grupne aktivnosti, poslije čega slijedi individualni rad s montessori materijalima, te slijedi pol sata „igre tišine“. Prije ručka, koji počinje u 12 sati, djeca borave sat vremena na zraku. Poslije ručka manja skupina odlazi na odmor, a veća nastavlja dva sata individualni rad s montessori materijalima. Nakon toga u 14,30 sati djeca imaju užinu, te roditelji dolaze po njih i odvode ih kućama.

Aktivnosti Aktivnosti u vrtiću su na hrvatskom jeziku, djeca uče o katoličkoj vjeri, glazbeno se obogaćuju pjevajući, pa tako vrtić ima svoj mali zbor i mali orkestar, a prigodno se spremaju predstave u kojima djeca glume i plešu. Od izvannastavnih aktivnosti vrtić nudi satove folklora i engleskog jezika. Od23


Reportaža

gojiteljica Anica Čipak (1986.) s djecom vježba mali zbor, orkestar i folklor. U djeci nalaziš nešto što je najčišće i najbolje. Ona te uvijek oraspolože, nekako te izvuku iz nekih loših dana. Ovaj posao je doista odgovoran, ali i jako lijep, kaže Čipakova. U aktivnostima pak sudjeluju sve odgojiteljice. Baš zato što je ovo Montessori vrtić, grupe su pomiješane i nema toga da jedna od nas ima jednu a druga drugu grupu, pa nas i to upućuje na suradnju. Svi brinemo o svoj djeci – objasnila nam je odgojiteljica Mirjana Ivanković (1981.). Maja Marić (1986.), odgojiteljica, više radi s manjom skupinom, osobito kad ih stavljaju na spavanje. Jako volim crtati, pa u tome posebno uživam kad s djecom crtam. Često sudjelujemo na raznim manifestacijama. Ponekad je to možda malo naporno za djecu, no za njih je važno da nastupanju da se na taj način socijaliziraju, naglasila je Marićeva.

Specifičnost ovoga vrtića Razlika između djece u ovom vrtiću i drugim vrtićima je vidljiva, istaknulo je više odgojiteljica. Prva razlika je odgoj koji dobivaju u obiteljima, jer vrtić najvećim dijelom pohađaju djeca katoličkih obitelji koja prakticiraju svoju vjeru. Nadalje, ovdje djeca, za razliku od drugih vrtića, bivaju odgojena da sama rade. Mi odgajatelji se ne postavljamo kao predavači, nego je dijete u centru pozornosti, ono uči iz svoje okoline, a mi smo ti koji tu okolinu uređujemo, kako bi svako od njih usvojilo što više znanja. Kod nas djeca uče kako doći do znanja, kako koristiti kartu, kako prelistati atlas, enciklopediju – naglasila je Šimićeva.

Za ovaj posao moraš biti i fizički i psihički na visokoj razini, da si pripremljen i da možeš odgovoriti potrebama djece, ističe Ivankovićeva. Treba biti odmoran, jer inače nije lako svoj umor i napetosti ne prenositi na djecu. To je za mene povezano s Bogom. Ako nisi u jedinstvu i miru sa sobom, onda se to prenese i na djecu. Naravno, svi se trudimo svoje privatne živote ostaviti kod kuće, zaključuje naša sugovornica. Odgojiteljice vrtića surađuju u svemu, te se međusobno ispomažu. Ozračje je vrlo dobro. Svaki odgajatelj poznaje svako dijete i roditelje. Dobra je organizacija i suradnja u kolektivu. Također i odnos sa sestrama je korektan. One nas obiđu, pozdrave, znaju navratiti za vrijeme ručka, djeci zaželjeti dobar tek, naglasila je Maja Marić. U ovom vrtiću su roditelji uključeni u raznorazne manifestacije i izlete, kao što je odlazak u Blato, na otok Korčulu, gdje se svake godine susreću predškolci vrtića koji nose ime „Marija Petković“. Ondje provedemo deset dana s roditeljima. S nama je tamo i svećenik. Svaki dan imamo svetu misu s propovijedi, koja je upravljena obiteljima, istaknula je Šimićeva. Tu su još i radionice prilikom Božića i Uskrsa, te razne druge aktivnosti.

Uloga obitelji u odgoju Za odgoj je obitelj na prvom mjestu, čak i danas kad vidimo kakve su nam obitelji, ističe Dajana Šimić. Treba naglasiti da je uloga obitelji presudna, na prvom mjestu bi trebalo biti dijete pa onda sve ostalo. Nažalost, u današnje vrijeme je to jako teško, pa smo mi zato ovdje neki puta i mama i tata. Anica Čipak pak naglašava kako treba imati dobre odnose s roditeljima, jer s njima komuniciraju, i jedino tako mogu raditi na dobrobiti djece. Za njih je to jedno veliko iskustvo. Dobro kažu da se roditeljstvo studira cijeloga života. Ne možeš nikad znati kako ćeš se sada postaviti prema svom djetetu. Jako je puno čimbenika koje treba uzeti u obzir, kaže Čipakova. Osoblje vrtića puno pozornosti posvećuje odnosu prema roditeljima, kako bi im mogli biti od pomoći ne samo u tome što brinu za njihovu djecu dok borave u vrtiću. Jako je dobro da imamo dobru komunikaciju s roditeljima, pa tako imamo i povratnu informaciju o tome kako se djeca vladaju kod kuće. To nam pomaže da im još više budemo na raspolaganju za njihovo napredovanje, pojasnila nam je Marićeva. Danas je veliki izazov za odgoj u obitelji ispravna uporaba medija, pa se i na to polaže velika pozornost u vrtiću. Ovdje djeca imaju mogućnosti ujutro pogledati crtić i koristiti kompjutor, ali u određenim granicama. Potrebno je ograničiti vrijeme kada se mediji mogu koristiti. Naravno, mi smo ovdje da ih nečim drugim zainteresiramo. Roditeljima je lakše, osobito kad su umorni, pustiti djecu pred televizor, no mi smo tu zbog djece pa radimo na onome što je za njih dobro, naglašava Šimićeva. Ovdje se kod nas djeca mogu igrati i u pijesku, pa čak i u blatu. To je za njih izazov. Zato tražimo da uvijek imaju drugu zamjensku odjeću i nešto starije za igru vani gdje će se isprljati. Ono što ističu sve odgojiteljice, makar to bilo jako zahtjevno, bitno je da roditelji izdvoje vremena za svoju djecu, da ga provode zajedno s njima. Najbolje se djeca mogu motivirati, ako ih se pozove zajedno kreativno provesti slobodno vrijeme.

Vjerski odgoj Specifičnost ovog vrtića je i vjerski odgoj, koji drži odgojiteljica i diplomirana katehistica Emina Kujundžić (1978.). Mala djeca zbilja mogu jako puno naučiti o Bogu. Ono što mi je s njima najteže bilo raditi, to je Uskrs. Mjesec dana prije 24

5/2010  Zvonik


Reportaža Što je montessori?

Uskrsa sam ih pitala što je Uskrs, a oni su rekli: Uskrs je kad ti zeko donese darove. Kad sam ih potom pred Uskrs pitala je li Uskrs kad zeko donosi dar, oni su odgovorili da nije to, pa su nabrajali što je sve Uskrs, istaknula je Kujundžićeva. Prilike u kojima radimo su divne. Gotovo sva djeca nam dolaze iz vjerničkih obitelji koje prakticiraju svoju vjeru. Zanimljivo je da malom svijetu naše djece ljudi su po sebi vjernici, jer se susreću i žive s vjernicima. Za njih cijeli svijet vjeruje u Boga. Može se raditi na vjerskom odgoju s djecom ovog uzrasta i to jako dobro. Djeca u vrtiću znaju osnovne molitve poput Očenaša, Zdravo Marije i Slava Ocu, kao i molitve prije jela i spavanja, a ono što je jako lijepo, redovito ih u vrtiću i mole. Za rad s djecom, kako nam je objasnila, jako puno su joj pomogli seminari za katehete koje je pohađala u Somboru.

Isus je naš brat i Bog. Volimo vjeronauk zato što učimo o Bogu i molimo, rekla su nam djeca. Značaj vrtića za sestre Blažena Marija Petković je utemeljila Družbu sestara Kćeri Milosrđa radi odgoja siromašne djece, što je naša vlastita karizma. Kako nismo u mogućnosti imati neke naše škole, sada je naglasak više stavljen na vrtiće, na odgoj djece u našim vrtićima, ističe s. M. Jasna Crnković (1979.). Mislim da je važno naše prisustvo ovdje u vrtiću, da nas djeca vide. To je odmah drukčiji odnos pogotovo zato što smo mi prisutne u župi i u školi. Dobar postotak djece koja ovdje završe vrtić dolaze ovamo u školu, ja im predajem, pa se tamo i na župi i dalje srećemo. Tako se nastavlja vjerski odgoj, koji od malih nogu ima jedan kontinuitet, pojasnila je s. Crnković. Kad je vrtić u redovničkoj kući, onda to mijenja čitavu situaciju te zajednice, jer ih jednostavno okreće napredovanju djece. Sestre prate što se u vrtiću događa, prisutne su na priredbama. Konačno, preko odgoja djece sestre rade i na odgoju njihovih obitelji. Danas se u Crkvi naglašava odgoj odraslih osoba. Susrećemo se i s roditeljima i na neki način odgajamo i roditelje u vjerskom duhu. Vjera je temelj i za jedan općeljudski odgoj, zaključila je s. Jasna M. Crnković. Zvonik  5/2010

Montessori sustav obrazovanja svjetski je priznata pedagoška koncepcija duge tradicije, koja se primjenjuje u predškolskim ustanovama i osnovnim školama. Ovaj sustav uvažava djetetovu potrebu za slobodom unutar granica, obuhvaća brižljivo pripremljenu okolinu i aktivnosti koje razvijaju dječje psiho-fizičke sposobnosti, te na taj način koristi prednosti samo-motiviranja i jedinstvenu dječju sposobnost samo-razvijanja i usavršavanja vlastitih sposobnosti. Dijete se tako uči samodisciplini, te bitnim odrednicama demokracije otkrivanjem da poštovanje drugih osoba i njihovih prava znači osiguravanje poštovanja istih prava za njega samoga. Montessori metoda u osnovi je jedinstven pristup tehnici učenja. Naglasak nije na podučavanju djeteta, nego se osigurava poticajna okolina koja povećava dječju prirodnu radoznalost i kroz igru mu omogućuje spontano učenje otkrivanjem. Montessori metoda u potpunosti uvažava dječju individualnost i od nje polazi. Skupine djece su mješovite dobi. Mlađa djeca uče od starijih, a starija utvrđuju znanje pomažući mlađima. Svako dijete uspostavlja vlastiti tempo rada otkrivajući nove sadržaje ili utvrđuju ono što su već naučila ponavljanjem vježbi uz značajan unutrašnji osjećaj uspjeha. Kad djeca razviju osjećaj ponosa zbog vlastitog rada, uočava se sve veće samopouzdanje, osjećaj povjerenja, dobrohotnosti i radosti. Rađa se „novo dijete“ s dobrom slikom o sebi. Užitak je gledati grupu montessori djece. Uočljiv je duh poštovanja, ljubavi, kooperacije i mira među djecom. Montessori okolina je soba dnevnog boravka u vrtiću ili učionica u školi oblikovana po mjeri djeteta. Didaktički materijali i aktivnosti su pažljivo odabrani i postavljeni na otvorene police kako bi stimulirali dječja neovisna istraživanja. Na ovaj način djeca prirodno i samostalno uče. Moto Montessori pedagogije je „Pomozi mi da to učinim sam“. Montessori je put na kojem djeca u potpunosti koriste i razvijaju svoje potencijale. Na ovaj se način jaki usavršavaju, a slabi jačaju. Konačno, montessori je više od metode. To je način života koji ima svoj cilj, a to je: postići mir, razviti samospoznaju i poštovanje prema sebi, drugima i okolini, te uvažavati međusobne različitosti.

25


Intervju Razgovor s odgajateljicom Marinom Piuković

Djeca su čista neispisana stranica na koju mi odrasli pišemo * Biti odgojitelj, veliki je dar i zadaća *

Razgovarala: Željka Zelić Marina Piuković (r. Pećerić) rođena je 9. kolovoza 1975. godine u Subotici od majke Marte i oca Šime. Odrasla je u četveročlanoj obitelji, sa starijim bratom Miroslavom. Sve svoje školovanje provodi u Subotici. Osnovnu školu „Sonja Marinković“ završila je u Subotici. U petom razredu budi joj se želja za glazbom, koju je njezina teta s. Mirjam Pandžić svestrano podržala. Uputila ju je na satove solfeđa i dala joj svoju flautu kako bi završila nižu glazbenu školu – smjer flauta. Tada je pjevala u zboru Zlatni klasovi, a kada je stasala za veliki zbor uključila se u Katedralni zbor „Albe Vidaković“. S njima rado nastupa i danas, mada ne stiže redovito na probe. Srednju glazbenu školu završava također u Subotici na teorijskom odjelu i na flauti. Za svoju glazbenu naobrazbu najviše je zahvalna svojoj teti koja ju je „gurala“ kada se osjećala nesigurno, budući da joj roditelji nisu glazbeno obrazovani pa od njih nije mogla dobiti pomoć. No, zato joj je Bog dao tetu koja je u tim životnim koracima za nju bila druga mama. Poslije srednje škole upisuje dvogodišnju školu za odgojitelje koju završava 1996. i odmah dobiva posao u PU „Naša radost“ gdje joj je povjereno vođenje zbora i orkestra. Svoj radni vijek započela je u najvećem subotičkom vrtiću – Šumica, koji broji oko 350 upisanih. Rad s Nevzetom Kadirić bio joj je iznimno značajno iskustvo, jer je tada bila glazbena suradnica predškolske ustanove. U zimu, točnije 10. siječnja 1998., obećala je svoju bračnu ljubav i vjernost Ivanu Piukoviću. U braku su izrodili troje prekrasne djece: Mariju (12), Anu (9) i Pavla (11 mjeseci). Godine 2007. Marina upisuje doškolovanje, tri godine na Visokoj školi strukovnih studija koje završava 2008., da bi 2009. upisala specijalistički studij – odjel za glazbu. Uz pomoć i podršku obitelji, nada se da će ga ove godine i završiti. Voli glazbu, djecu – koji su i njeno životno opredjeljenje, voli se družiti, raditi s cvijećem, praviti torte, ići u prirodu – voćnjak, na salaš, uživati u svojoj djeci i obiteljskom životu.

ZVONIK: S obzirom na to da je odgoj odgovorna zadaća, kada i na koji način se u Vama javila želja za bavljenjem ovim poslom?  Uvijek sam molila Gospodina da me usmjerava na pravi put. Ne mogu zaboraviti jutarnje mise u franjevačkoj crkvi s patrom Ivanom Holetićem 1994. godine, kada sam molila da izaberem pravu školu odnosno fakultet koji ću završiti. Svako jutro sam ustajala i odlazila na mise – bila sam prva na listi na Višoj školi. To mi je bio znak da sam napravila dobar izbor. Djecu oduvijek jako volim, ali nije sve u ljubavi... Rad je ono zbog čega nas je Bog poslao na zemlju, pa iza svakog uspješnog posla sigurno stoji i puno rada. Talent je, kažu, 10%, a sve ostalo je rad. ZVONIK: Zasigurno da temelje odgoja nosimo iz svojih obitelji. Što je ono što pamtite iz razdoblja Vašega odrastanja, i odgoja u Vašoj obitelji? 26

 Neću nikada zaboraviti kada sam išla spavati kod Nane, mamine mame, koja je živjela s nama. Prije spavanja bismo jeli jabuke, pa pjevali pjesme: Lijepa si lijepa, Marijo o Marijo... Ona je bila posebna po tome što je rodila desetero djece i sama ih odgojila, jer je ostala bez muža kada je deseto dijete bilo na putu. Nikada se nije žalila da joj je teško zbog toga, nego je hrabro nosila svoj križ. Divim joj se zbog toga i mislim da je i u nas ulila malo te upornosti. Kao unuka zauzimala sam posebno mjesto u njenom srcu jer smo živjeli u istom dvorištu, pa je od nas 18 sa mnom provodila puno više vremena nego s ostalom unučadi. Uvijek me je vodila u crkvu ili u goste kada je negdje išla. Pravila je torte od prženog šećera, obavljala sve kućanske poslove i čuvala me. Smatram da je razdoblje života do sedme godine jako značajno u životu svake osobe. Tu se puno toga usadi i utemelji. Danas vidim kako je moja

Nana bila prava odgojiteljica bez ikakvih škola i fakulteta. Ali, ne samo ona, i tatina mama Maka živjela je na salašu i kod nje i dide smo išli na raspustima. Ondje smo kao djeca doživljavali posebne trenutke. Maka je uvijek nešto fino kuhala. Bila je potpuno drugi tip od Nane, s njom smo se igrali Ne ljuti se čovječe, kartali... Ujutro bi me na salašu budio miris riže na mlijeku ili griza. Dida nas je vozio konjima na stari salaš – Žalovac. On se puno manje bavio nama, ali uvijek je težio da se školujemo i dobro učimo. Kada sad malo bolje zbrojim sve te osobine, vidim kakvo su nam bogatstvo ostavili naši stari u naslijeđe.

ZVONIK: Mnogi tvrde kako je teže biti roditelj danas nego prije nekoliko desetljeća, s obzirom na rastuće nasilje, pošast narkomanije koja uzima sve većega maha, pa i među mladima. Mogli biste se složiti s tom tvrdnjom? S kakvim se teškoćama susrećete u svojemu radu, ali i odgajajući svoju djecu?  Djeca su čista neispisana stranica na koju mi odrasli pišemo. Kako ćemo to napraviti ovisi od nas i ljudi koji okružuju dijete. Dijete koje ima majku i djeda, tete i uje, bogatije je. S djecom predškolskoga uzrasta uglavnom nema nikakvih problema, oni su neiskvareni, čisti. Ako ima problema, onda ih stvaraju odrasli. Polako upoznajem doba puberteta odgajajući svoju djecu. To je nešto sasvim drugo od predškolstva i posla kojim se bavim. Nadam se da ćemo u obitelji i to razdoblje prevladati. Svakom roditelju cilj je napraviti i odgojiti čovjeka. Težim tome kao roditelj. Ivan i ja smo različiti, a opet slični u odgojnim crtama. Majka je nježnost a otac čvrstina. Ali ne može samo otac ili samo majka biti stroga. Moraju se međusobno dopunjavati kao i u svemu u bračnom životu. Ukoliko postavimo dobre temelje i čvrsto i dosljedno ih slijedimo, ne bi trebalo biti problema u budućnosti. Djetetu su potrebna oba roditelja sa svim svojim vrlinama i manama koje imaju. Majka ne može zamijeniti oca niti otac majku. Zato je ovo dvoje i potrebno da bi se rodilo dijete.

5/2010  Zvonik


Intervju Osobno smatram da prava vjera dolazi jedino od roditelja. U vrtiću je možemo probuditi na period od četiri godine, kada je dijete kod nas, a poslije? Zato je roditelj onaj koji nosi klicu vjere. ZVONIK: Radite kao odgojiteljica u vrtiću «Marija Petković» u Subotici u kojemu se osim rada po Montessori programu, trudite djeci pružiti i vjersku naobrazbu. Kolika je u tomu uloga roditelja, a kolika vas kao odgojitelja koji ipak nastupate kao sekundarni čimbenik odgoja djeteta?  U vrtiću provodimo vjerski odgoj i zbog toga su nam roditelji zahvalni jer djeca dolaze iz vrtića i „traže“ da se u kući moli. Osim molitve prije jela i spavanja, djeca imaju i aktivnosti – satove vjerskog odgoja. Slavi se svaki blagdan, odlazi u crkvu, djeca se uče ponašati u crkvi i bez roditelja. Pjevamo pjesme za razne blagdane, posebno se radosno dočekuje sv. Nikola. Donedavno smo nastupali i na Zlatnoj harfi. Osobno smatram da prava vjera dolazi jedino od roditelja. U vrtiću je možemo probuditi na period od četiri godine, kada je dijete kod nas, a poslije? Zato je roditelj onaj koji nosi klicu vjere. U doba mog djetinjstva nije bilo vjeronauka ni u vrtiću niti u školi, a mislim da su moji roditelji odlično obavili vjerski odgoj. I ne samo moji roditelji, puno je takvih. Sjećam se trenutaka kada sam išla u senćansku crkvu Sv. Jurja obilazeći zgradu da me ne bi vidjela djeca i neke učiteljice koje su tamo živjele. Možda smo griješili jer smo se krili i bilo nas je sramota reći u školi da smo vjernici, ali smo prošli razdoblje komunizma rastući u vjeri, a to je jedino opstalo zahvaljujući vjeri koju su nam roditelji dali i usadili. ZVONIK: Što za Vas konkretno znači biti odgojitelj?  Biti odgojitelj veliki je dar i zadaća. Djeca koja me se sjećaju po danima provedenim u vrtiću najveća su plaća za moj rad. Sretna sam što sam stasajući kao odgojitelj upoznala rad i djelo Marije Montessori. Njenu viziju pedagogije savršeno je u naš vrtić prenijela Silvija Phillips iz Zagreba, koja nam je održala brojne tečajeve. Način učenja, vođen voljom pokazuje nam kako doći do uspješnih ljudi. Nažalost, jako malo ljudi je to uvidjelo, i njena pedagogija se jako sporo širi. Guše je ljudi. Ona je rekla: sva saznanja do kojih sam došla pokazala su mi djeca, samo ih treba promatrati. Puno je njenih mudrosti, a evo nekih: Molim djecu koja su puna snage Zvonik  5/2010

da se ujedine sa mnom, kako bi se uspostavio mir u čovjeku i svijetu. Pomozi mi da učinim sam. Zadaća okoline i društva nije da oblikuje dijete nego da mu dopusti da se oblikuje…

ZVONIK: Mnogi roditelji žale se na manjak vremena koje mogu kvalitetno provoditi sa svojom djecom, s obzirom na tempo života koji se nekako nameće sam po sebi. Na koji bi kreativni način oni mogli provoditi vrijeme s djecom, a da ono bude na obostranu radost.  Ne smijemo se žaliti na manjak vremena. Ako smo odabrali biti roditelji, onda tu zadaću trebamo u potpunosti odraditi. Nema većeg prioriteta od djece. Oni su ulaganje u budućnost. Znam da treba preživjeti i sadašnjost i da borba oko novca odvlači roditelje od djece, ali pokloniti djetetu najveći dar jest imati vremena za njega! Oni zaslužuju samo najbolje. Roditelji bi trebali

uključivati djecu u što više kućanskih svakodnevnih poslova koje obavljaju. Djeca u vrtiću u slobodnim aktivnostima najčešće se igraju mame i tate. I što onda rade? Imitiraju svoje roditelje. Imitiraju život koji doživljavaju u kući. Na primjer, dok mama pegla treba dati i svojoj djevojčici peglu, naravno malu dječju, da i ona to pokuša raditi, odnosno da rade skupa. Ako tata kosi travu neka mu sin pomogne kupiti. Neka dijete postavi stol za objed, ako još ne zna samo, pomozite mu. I nemojte te poslove, ma kako urađeni bili, ni hvaliti ni kuditi. Dijete će uraditi najbolje kako umije, i biti sretno što ste mu povjerili neki zadatak. Tko smo mi da sudimo koliko dobro je urađen neki posao? Marija Montessori je izbjegavala u svom pedagoškom radu kazne i pohvale. Kada dijete nešto polomi ili razbije rijetko to namjerno napravi i zbog toga se bez da mi išta kažemo kaje, to govori svojim pogledom koji kao da kaže – žao 27


Intervju mi je. Isto je i sa uspjehom, kada nešto dobro napravi, djetetove oči sjaju zadovoljstvom. Naše bravo neće učiniti da zasjaju više. Samo će tražiti svakoga puta sud odraslih koji je upitno koliko je ispravan. I tada djeca postaju nesigurna, guši se sigurnost u sebe, ruši samopoštovanje.

Biti odgojitelj veliki je dar i zadaća. Djeca koja me se sjećaju po danima provedenim u vrtiću najveća su plaća za moj rad.

 Bog je naš stvoritelj i mislim da bez Njega ne bih mogla ovako sigurno koračati zemljom. U svim trenucima je tu negdje samo mu se trebamo utjecati, vjerovati, moliti. U obitelji se trudimo prenijeti djeci sve ono što smo i mi dobili od roditelja. Nedjeljna misa, molitva, slavljenje blagdana, i rekla bih živa vjera koju djeca čitaju iz naših života je ono što im dajemo.

ZVONIK: I sama ste majka troje djece. Na koji način uspijevate balansirati između posla i posvećenosti tuđoj djeci, i kasnije kada dođete doma vlastitoj djeci? Može li se u tom neprestanom balansiranju između posla i kuće povući stroga crta?  Koliko dobro sam povukla crtu između posla i kuće neka ocijene drugi. U vrtiću sam se trudila biti jednaka prema svima, naročito u razdoblju kada su moje djevojčice boravile u vrtiću. Bila sam sretna što sam imala mogućnost biti im odgojiteljica. Točno sam znala kako i koliko napreduju u Montessori programu pa sam umjela pomoći kada je trebalo. Kada su krenule u školu nedostajao mi je taj uvid, ali morala sam se priviknuti. Volim vrtić jer ima uvijek otvorena vrata kako za moje školarke tako i za svu djecu koja su boravila kod nas. To se ne može ostvariti na svakom radnom mjestu. Njima ta toplina vrtića puno znači.

ZVONIK: Roditeljstvo je odgovorna i teška zadaća. Što biste, s obzirom na vlastito iskustvo i rođenje trećega djeteta, u vremenu suočavanja s „bijelom kugom“ koja nam prijeti sa svih strana, poručili mladim parovima, ali i onima koji se u svojim tridesetim i četrdesetim iz različitih razloga plaše prihvatiti dijete?  Roditeljstvo je, po mom mišljenju, najodgovornija zadaća koju je Bog povjerio ljudima. Na koliko djece će se roditelji odlučiti treba prepustiti njihovim viđenjima i mogućnostima. Nisam pristaša nagovaranja i „prozivanja“ ljudi za broj života koje će pozvati. Bilo bi najbolje prepustiti se Božjoj volji. Svi ćemo jednoga dana odgovarati i položiti račune za svoje odluke. Sretna sam što imam troje djece. Kada imate dijete – naročito bebu, kuća je odmah veselija i življa. Ona izmami osmijeh i kada je teško i oraspoloži vas tako lako. To mi odrasli nikada ne možemo. Biti majka veliki je dar – sretna sam što sam ga dobila. Želim ga i opravdati odgojem i stvaranjem pravih ljudi!

ZVONIK: Koliko Vam u svemu što radite pomaže vjera, molitva i općenito duhovni život? Na koji je način produbljujete u vlastitoj obitelji?

Ako smo odabrali biti roditelji, onda tu zadaću trebamo u potpunosti odraditi. Nema većeg prioriteta od djece. Oni su ulaganje u budućnost.

Tko se veseli djetetu, veseli se životu. (Phil Bosmans) Najviša zapovijed odgoja glasi: Strpljivost! Pupoljak se ne može silom otvoriti rukama. (Ilse Franke-Ohl) Nemojte uklanjati svaki kamenčić koji se vašem djetetu nađe na putu, jer će inače jednoga dana udariti glavom o zid. (Robert Kennedy) Ljubav je isto toliko nužna kao i kruh. (Onore De Balzac) Prvo proučavanje djeteta nikada nije stvar glave, dakle razuma. Ono je uvijek stvar osjećaja, stvar srca, stvar majke. (Johann Heinrich Pestalozzi) Odraslima su važna djela, a djeci ljubav. (Indijska poslovica) Ne smijemo previše zahtijevati od djeteta. I most se sruši ako ga previše opteretimo. Kad si sretan i sunce za tobom žuri. (Ivana Brlić Mažuranić) Svoj djeci jedno je zajedničko: zatvaraju uši za savjete, a otvaraju oči za primjere. (M. L. de la Ramee) 5/2010  Zvonik


Moralni kutak

Životinje ili ljudi?!

Piše: mr. Andrija Anišić Ptice nebeske, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Sve divlje i pitome životinje, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka! (Dn 3,80-81) Jedan nemio događaj koji se zbio u Beogradu uznemirio je većinu stanovnika naše zemlje. Riječ je o psu, kojeg su nazvali „Mila“, kojemu je netko odsjekao sve četiri noge i koji je gotovo tjedan dana bio u takvom stanju dok ga nisu otkrili neki ljudi. Slika nedužnog psa bez nogu obišla je čitav svijet kao primjer neljudskog odnosa prema životinjama. Zbog tog nemilog događaja reagirala su društva za zaštitu životinja. Pokrenuta je policijska istraga protiv nepoznatog počinitelja, za kojeg očekuju strogu kaznu. A na web stranici www.b92.co.rs mogli smo pročitati i informacije koje ovdje donosim. Filmski redatelj Goran Paskaljević iz organizacije „SOS animals“ smatra da se cijelo društvo treba angažirati u suzbijanju nasilja nad životinjama. „Fond B92“ otvorio je akciju prikupljanja novca za nabavu proteza koje bi se stavile ranjenom psu na noge. Svi koji se žele uključiti u tu akciju mogu se javiti na adresu: protezezamilu@b92.net Gradonačelnik Beograda Dragan Ðilas izjavio je da je grad spreman kupiti proteze za „Milu“. U akciju spašavanja i udomljavanja nesretnog psa uključile su se broje organizacije i pojedinci iz zemlje i inozemstva. A na APEL B92 javilo se NEKOLIKO STOTINA ljudi iz cijeloga svijeta koji žele pomoći u njegovu liječenju. Sve bi to bilo normalno i razumljivo kad bismo mogli na nedoumicu koju sam postavio u naslovu ovoga članka odgovoriti: „I LJUDI I ŽIVOTINJE“. To bi bilo ispravno i u skladu s Božjim stvarateljskim naumom o stvorenjima i o čovjeku. Po tom naumu a i po ispravnoj etičkoj ljestvici vrednota trebalo bi glasiti: NAJPRIJE LJUDI pa onda ŽIVOTINJE. Zvonik  5/2010

Bilo bi logično da gradonačelnik Beograda i svi gradonačelnici svijeta i svi odgovorni u svim vladama svijeta – kao i one „BROJNE ORGANIZACIJE I POJEDINCI IZ ZEMLJE I INOZEMSTVA“ a osobito „NEKOLIKO STOTINA LJUDI IZ CIJELOGA SVIJETA“ koji žele pomoći u liječenju psa „Mile“ – da prije svega svoju pomoć usmjere kao pomoć ljudima ili kao pomoć I „MILI“ I LJUDIMA u našoj zemlji koji oskudijevaju, bolesnoj djeci koja ne mogu platiti liječenje, koja ne mogu platiti proteze, bolesnicima koji ne mogu dobiti bolesnička kolica ili prikupljaju sredstva za skupe operacije... Neka pomognu onima koji su gladni, koji nemaju krova nad glavom…

Vrlo je lako doći do informacija o takvim osobama. Mogu saznati za njih istim putem kojim su doznali za „Milu“ – putem medija i interneta. Apeliram na njih i na sve koji žele i mogu pomoći da odvoje dio svojih dobara za takve osobe bit će to milo Bogu i mnogima na radost. Od nove godine proživljavam izbliza dramu jedne peteročlane obitelji koja nema nikakvih stalnih primanja, osim dječjeg dodatka. (A koliko je u našoj zemlji i u našem gradu takvih?!). Otac te obitelji obišao je brojne institucije u Beogradu, Novom Sadu i Subotici tražeći pomoć. Prije svega tražeći posao i pravednu plaću koja bi im osigurala kruh svagdašnji. Svi njegovi pokušaji dosada su bili bezuspješni. Odgovor nadležnih na sva njegova traženja i njegove „APELE“ bio je „nema novaca“, „nema posla“ ili „dobit ćete kad dođete

na red“! A pet mjeseci petero ljudi, među kojima i dvoje malodobne djece, treba živjeti – platiti stan, režije, jesti, odijevati se… Doista, s pravom možemo postaviti pitanje: „Kamo ide čovječanstvo?“. Toliko je nelogičnog, neljudskog ponašanja u svijetu, počevši od besmislenog trošenja na naoružanje pa do običnih pretjerivanja u iskazivanju ljubavi prema životinjama na koje se troši puno novaca. Sjetimo se samo kako sve ljudi paze i maze svoje „kućne ljubimce“. Sjetimo se skupih hotela koji se za njih grade po svijetu… Ali sjetimo se isto tako mnoštva zgaženih mačaka i pasa na našim cestama. Je li za njih netko „lio suze“? Ako životinje zaslužuju pažnju, a sigurno zaslužuju, onda treba misliti na sve životinje. Treba osnovati fondove za spas svih pasa i mačaka lutalica. Neka se oni sklanjaju sa ulica i neka im se izgrade azili, gdje će biti adekvatno zaštićeni. Uvjeren sam da je ovo moje razmišljanje ljudsko i logično. Po svim etičkim kodeksima ČOVJEK MORA IMATI PREDNOST PRED ŽIVOTINJAMA I STVARIMA. Čovjek je prema Stvoriteljevoj zamisli „kruna stvaranja“, a sve stvoreno njemu darovano i zato sa svime on mora mudro i pravedno upravljati da sve bude Bogu na slavu, ljudima na radost i na korist. Svi postupci koji ne poštuju taj red stvaranja nisu u skladu s Božjim naumom o čovjeku odnosno o stvorenjima. Na ovom mjestu otvaram AKCIJU i putem „Zvonika“ šaljem u javnost APEL za pomoć spomenutoj obitelji i brojnim drugim obiteljima koje nemaju kruha svagdašnjega. Svi koji im žele pomoći mogu se obratiti na tel. 024/554896 ili na mail: andrija@tippnet.rs. Svoj dar mogu donijeti osobno u Župni ured, Beogradski put 52 u Subotici ili uplatiti na račun: ŽUPNI URED SVETOG ROKA, NLB BANKA: 310-203081-33, uz naznaku: za gladne obitelji! U idućem broju: ŽIVOTINJE U BIBLIJI 29


Paulinum – za duhovna zvanja

Uredili: Emanuel Mates i Dario Marton

Dan Duhovnih zvanja

60 metara iznad Subotice

Na Svjetski dan duhovnih zvanja, u nedjelju 25. travnja, sjemeništarci i učenici Biskupijske klasične gimnazije „Paulinum“ imali su dvostruko slavlje. Proslavili su Svjetski dan duhovnih zvanja, a zatim i dan gimnazije „Paulinum”.

U četvrtak, 13. svibnja, na blagdan Spasova, nismo imali predavanja i to smo iskoristili za jednu malu avanturu. Ne živimo u planinama, nema većih uzvisina u Vojvodini, a nama je baš proradio alpinistički duh. Prigoda za to bila je najviša „planina“ u Subotici – toranj Gradske kuće. Na visini iznad gradskih dimnjaka vidjeli smo našu ravnicu. Pomoću teleskopa montiranih na tornju, mogli smo detaljno osmotriti naš grad kao na dlanu: katedralu, sinagogu, franjevačku crkvu, biblioteku, itd. Iako se među nama uvijek nađe i superjunaka, nitko se nije htio okušati u letenju. Iako fizika ne ide baš svima, dobro znamo Newtonove zakone gravitacije. Po povratku na 0 nadmorske visine, ipak smo zaključili da je najljepše i najsigurnije prizemljiti se.

U katedrali je tom prigodom priređena glazbena meditacija, gdje je nastupio sjemenišni zbor „Schola Cantorum Paulinum“, izvevši napjeve gregorijanskog korala, te višeglasne skladbe i kanone pod ravnanjem mons. Josipa Mioča. Glazbene točke upotpunjavale su pjesme Nedjeljka Travljanina i Šandora Šika, koje su recitirali Dario Marton i Edmond Égető. Nakon glazbene meditacije slijedila je sveta misa u čast duhovnih zvanja, koju su slavili odgojitelji Paulinuma i svećenici grada. Svetu misu je uzveličao sjemenišni zbor i komorni zbor „Pro Musica“. O svom životnom putu i zvanju govorili su maturanti, Kalev Petre i Norbert Dányi. U svom govoru i na kraju misnog slavlja rektor sjemeništa zahvalio se svim dobročiniteljima i vjernicima na molitvi, podršci i na svestranoj pomoći.

Izlet u Čantavir Na poziv čantavirskog župnika vlč. Roberta Utcaija, u nedjelju, 18. travnja, posjetili smo njihovu župnu zajednicu. Pred crkvom Sv. Antuna Padovanskog širokogrudno i radosno dočekao nas je vlč. Robert. U 10 sati zajedno s okupljenim vjernicima slavili smo euharistiju. Misu je predvodio rektor sjemeništa zajedno sa župnikom i odgojiteljima. Misno pjevanje animirao je sjemenišni zbor zbor „Schola cantorum Paulinum“, a o putu svoga poziva prisutnima je progovorio maturant Norbert Dányi. Nakon svete mise uslijedio je susret s djecom i mladima. Oni su nam postavljali pitanja o našem školovanju i interesirali su se za detalje iz života u našoj zajednici.

30

Na ručak u obližnjoj gostionici pozvani smo dobrotom našeg bivšeg Paulinca g. Antuna Nikolića. Veliku pažnju privukle su nam tzv. „vašarske igre“: bilijar, stolni nogomet i pikado. Ovu nesvakidašnju zgodu rado smo iskoristili. Drugi su se okušali u nogometu s domaćinima (o rezultatu nećemo sada). Svima koji su potpomogli realizaciju ovog našeg izleta srdačno zahvaljujemo.

Na koncertima u Novom Sadu Ovih dana u Novom Sadu održavaju se Dani mađarske kulture. U planu su koncerti, drame, opere i umjetničke izložbe tijekom cijelog tjedna. Ovom prilikom, sjemenišni ljubitelji klasične glazbe i oni koji to tek žele postati imali su mogućnost pohoditi do sada dva koncerta. Prvi koncert je bio 8. svibnja u 'katedrali', u crkvi Imena Marijina. Nastupio je omladinski zbor i orkestar Don Bosco, koji su nas zadivili izvedbom Rossinijevog Stabar Mater. Drugi koncert je bio 14. svibnja u novosadskoj sinagogi gdje je nastupio budimpeštanski simfonijski orkestar sa solistima. Čuli smo djela slavnih mađarskih kompozitora, kao što su Erkel, Liszt, i Bartok. Zahvaljujemo Kulturnom savezu vojvođanskih Mađara su nam omogućili besplatni prijevoz do Novog Sada i natrag. 5/2010  Zvonik


Uredio: Tim kateheta

Kutak za katehete

Katehistica Anica Petrović u deset škola Ime mi je Anica Petrović. Rođena kao Koren, u Srijemu, u Rumi u kojoj sam odrasla i završila gimnaziju, kasnije studirala pravo u Novom Sadu, a još mnogo kasnije i Teološkokatehetski institut, također u Novom Sadu, gdje već 26 godina živim. Danas, poslije višegodišnjeg rada u informativnoj redakciji TV Vojvodine, radim četvrtu godinu kao katolički vjeroučitelj u 10 škola: 6 osnovnih i 4 srednje u Bačkoj Palanci i Novom Sadu. Poziv da se odazovem predstavljanju kateheta u Zvoniku me je, moram priznati, malo zatekao. U prvi mah sam pomislila kako se tu nema baš nešto novoga reći. Posao vjeroučiteljice nisam odabrala ja – on je odabrao mene. U vrijeme kada sam ostala bez posla, izašla sam na jedan od ispita na Institutu. Bio je sumoran, hladan dan pun susnježice. Poslije ispita, imenovana sam i poslana za katehetu u Bačku Palanku (i sve to na dan Lurd-ske Gospe, koji neću nikada zaboraviti). Sve poslove koje sam do tada obavljala, trudila sam se obavljati od-govorno i što savjesnije, a u svakoj obvezi sam uspijevala pronaći nešto što me je moglo oplemeniti i upotpuniti. Posao katehete... e, to je imalo težinu neiskustva, nedostatak odgovarajuće literature i dodatnu specifičnost: rad s malim brojem djece na satu (najčešće je to jedno dijete, ponekad dvoje, a tek rijetko više). Potreban je sasvim drukčiji pristup planiranim nastavnim jedinicama i stoga je to zahtjevni izazov za svakog katehetu. Na takvom satu učenici ne mogu igrati kviza, dijeliti se u grupe, glumiti razne uloge, ali zato imaju nešto drugo: vjeroučitelja čitav sat, samo za sebe! Ova povlastica skriva prednosti i opasnosti. Treba na pravi način iskoristiti vrijeme, prenijeti zadano, oplemeniti ga zanimljivostima, izbjeći dosadu, aktivirati dijete ne utječući na njega, a ipak ga usmjeravati željenim pravcem; pronaći pravu riječ, prisnu, nekad utješnu i ohrabrujuću, kojoj se vjeruje, a njome ne narušiti djetinju slobodu. Nije lako znati mnogo o djetetu, a upotrijebiti samo koliko treba baš u danom trenutku. Zvuči i jest preteško i prekomplicirano – pravi posao za Duha Svetoga! Poslije svega, kada zasijaju posebnim sjajem djetinje oči, svjetlost te radosti stigne do srca, i, sigurna sam, svaki kateheta prepozna takav tren milosti i nagrade. To je jedan od najljepših trenutaka ovog našeg posla. Međutim, jedan od mojih najtežih trenutaka je bio vezan upravo za opisanu radost. Dogodilo se da je dječak dvije godine bio nošen oduševljenjem za vjeronauk, a kada je trebao krenuti u peti razred, roditelji su ga, neočekivano upisali na građansko, s obrazloženjem da „nije dobro da se dijete previše oduševljava vjerom, ni jednom posebno, već kada odraste, neka se opredeljuje samo hoće li biti vjernik ili ne!?“ Teško me je pogodila besmislenost ovakvog stava. Patili smo i dječak i ja, svatko na svoj način. Zvonik  5/2010

Jednom davno, vraćala sam se s duhovnih vježbi, lelujajući od očaravajućeg osjećaja Božje blizine. Činilo mi se da ne hodam zemljom od ljepote Božjeg dodira. Tada mi je jedna časna sestra dala savjet da taj i sve buduće takve, iznimne trenutke posebne Božje milosti sačuvam u svojoj unutarnjoj riznici. Kada dođu teški trenuci, vrijeme kada „Bog šuti“, a navale svakakve nevolje, uvijek ću moći olakšati sebi tako što ću „štrbnuti“ od tog blaga. Prošlo je mnogo godina od vremena dobivena savjeta, a ja sam i savjet pohranila u svoju riznicu. Uvijek mi je znao dobro doći. Dogodi mi se ponekad u traženjima kroz teološku literaturu ili Sveto pismo da se izdvoji ili nametne jače od drugih neki dio ili neka misao, pa to uvijek doživljavam kao nekakvu svoju, osobnu i intimnu komunikaciju s Bogom, inspiraciju za razmišljanje i meditaciju. Jedinstveno iskustvo ove vrste za mene je Put u Emaus. Na kraju, umjesto poruke roditeljima, kolegama katehetama i čitateljima Zvonika, darujem svima dio pjesme Huana Ariasa iz njegove zbirke „I krik je molitva“: Mi, djeca jučerašnjeg svijeta koji je svoje možda već dao, nalazimo se zajedno s djecom koja nagonski nužnošću i povijesnom sudbinom pripadaju svijetu koji dolazi, koji već dopire do naših obala kao glasnik nečega što je nezaustavljivo. Pomozi nam, Kriste, da imamo vjeru. Daj nam hrabrosti da vjerujemo u iskrenost svoje djece pomirivši se i s tim da ona mogu biti različita od svega onoga što smo mi voljeli. Da ne budemo naivni te ne mislimo da se novi svijet izgrađuje bez padova, bez zabluda, bez slabosti i bez žrtava. Možda je i naš jučerašnji svijet, koji nam danas ulijeva takvo povjerenje, bio isto tako građen u nesigurnosti i kolebanju? U ovom času je odlučno samo jedno; uzajamna iskrenost, poštenje u istraživanju, i vjernost vlastitoj savjesti. Vjeroučiteljici Anici, njenim najmilijima i osobito vjeroučenicima obilje Božjeg blagoslova!

Drage katehete! Kako se bliži kraj godine, umor je sve veći, ali su veće i radosti: naši prvopričesnici i krizmanici su nam i ponos i briga, ali i naš ispit vjere: vjerujemo li da će dobri Bog, naš milosrdni Otac, sve okrenuti na dobro i očuvati ih u ovome svijetu čiste i blažene kao u času primanja svetih sakramenata? Svoje priloge za KUTAK ZA KATEHETE šaljite na e-mail: huska@nadlanu.com 31


Duhovnost

Božanska krepost ljubavi

Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD Sv. Pavao piše da ljubav „nikada ne prestaje“, da je ljubav „najveća od svih drugih“ kreposti. Naš Sluga Božji o. Gerard Tomo Stantić, će reći: „Ljubav nema stanice, ljubav nema granice“. Čovjek je stvoren da ljubi.

Što je zapravo kršćanska krepost ljubavi? Samo najvještaj ljubavi Božje u Isusu Kristu temelj je smisla kršćanske ljubavi. Bog je ljubav. Bog nije neki samoživac koji bi se zatvorio u svoju sebičnost. Naš Bog u kojega vjerujemo jest Trojstveni Bog, koji živi komunikaciju ljubavi u Isusu Kristu (Utjelovljenje). „Kao što je Otac ljubio mene“ (ljubav između Oca i Sina) „tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Ako vršite moje zapovijedi, ostajete u mojoj ljubavi, kao što sam ja vršio zapovijedi mojega Oca i ostajem u njegovoj ljubavi. To sam vam kazao da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: da ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 15,9-12). Ne možemo govoriti o kršćanskoj ljubavi bez odnosa na ljubav kojom nas Bog Otac ljubi u Sinu, u daru Duha Svetoga. To su dakle tri oblika ljubavi, ili tri značenja riječi „ljubav“: ljubav Božja prema nama; naša ljubav prema Bogu; te bratska ljubav. Ljubav Božja prema nama: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina“ (Iv 3, 16). „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego je on nas ljubio“ (1Iv 4,9). Naša ljubav prema Bogu. Netko je pitao Isusa koja je prva i najveća zapovijed. Isus odgovara: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim, i svom snagom svojom“ (Mk 12,30). 32

Ljubav prema bližnjemu. Isus odgovara onome koji ga je pitao koja je prva i najveća zapovijed: „Druga je zapovijed ova: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Mk 12,31). Ivan će to još jasnije reći: „Kao što sam ja vas ljubio“. Tu ljubav Isus proširuje i na neprijatelje kada kaže: „Ljubite i neprijatelje svoje“ (Iv 15). Sva ova tri oblika ljubavi međusobno su povezani i to je karakter kršćanske kreposti ljubavi. Ako je Bog nas pr vi uzljubio, onda smo i mi dužni ljubiti Boga. S druge strane, nema prave ljubavi prema Gospodinu, bez ljubavi prema bližnjemu. Odnosno, nema vjere, nema nade, ako nema ljubavi.

Ljubav se razlikuje od mnogostrukih, povijesnih, fenomenoloških iskustava ljubavi među ljudima, jer je ona milost, dar odozgor, ona proizlazi iz vjere i nadvisuje ljudske veze, osobito u slučaju ljubavi prema neprijatelju, dragovoljno opraštanje. Da bismo mogli ljubiti neprijatelje, dragovoljno oprostiti, potrebno nam je nešto veliko, što se rađa samo iz križa Kristova. Dakle, božanska ljubav ispravlja i razobličuje sve devijacije ljudske ljubavi, koje skrivaju egoizam i zatvaranje u samoga sebe.

Mnogostruki oblici ljubavi

Kršćanska se ljubav vježba u jednostavnim stvarima. Ljubav je u nama, nevidljiva je i možemo se vježbati u njoj u svim prilikama našega života. Možemo činiti jednostavne čine ljubavi prema Bogu, ljubavi prema Isusu kada kažemo: „O, Isuse želim te sve više ljubiti“; „Oče, darujemo ti svoje srce“; „Duše Sveti, dođi u mene uvećaj moju ljubav“. Na taj se način vježbamo u nadnaravnoj božanskoj kreposti ljubavi. U ljubavi prema bližnjemu vježbamo se konkretnim gestama ljubavi: dragovoljnim smiješkom, razumijevanjem, strpljivošću, dobrotom. Ljubav je sama po sebi snalažljiva, uzvišena, i čini nas spremnima na sve male i velike čine ljubavi.

Postoji izvanredno iskustvo zaručničke ljubavi, bračna ljubav. Postoji ljubav prema braći i sestrama po kr vi, prijateljska ljubav. Svi ti oblici ljubavi postoje u povijesti čovječanstva, pa i izvan kršćanstva, jer se radi o nečemu što je utkano u ljudsko srce od samog početka ljudskog života. Dobro je razlikovati između pravih oblika i mistificiranih ljudskih ljubavi koje su mnogostruke. Okrenemo li se oko sebe primjećujemo suprotnosti koje se pojavljuju u mas medijima, romanima i tzv. serijama. S pravom možemo reći da svi ti oblici ljudske ljubavi sliče terminu „caritas“ u smislu ljubavi prema bližnjemu, ljubav kao Božji dar, kao krepost, koje treba oživjeti. Ljubav koja se rađa u Bogu u Isusu Kristu, koja se rađa iz motrenja Raspetoga, koja je usađena u naše srce Duhom Svetim, ispunja sve naše pozitivne ljudske čine: vjeru, nadu, razboritost, pravednost, jakost, ustrajnost, poštenje, brigu za druge, strpljivost, uravnoteženost, marljivost. Ljubav, dakle, ima što činiti u svim ljudskim iskustvima čovjeka i žene.

Kako se možemo vježbati u kreposti ljubavi?

Ljubav dolazi od Boga, ona je čisti Božji dar. Stoga možemo često ponavljati: Radi ljubavi tvoje Bože prema nama, ljubim svoga bližnjega, opraštam sve uvrede meni nanesene. Ljubav se rađa iz vjere. Vjera se rađa iz Božje riječi koja ju njeguje i daje da raste. Isus nam je pokazao kako se ljubi, primajući k sebi dječicu, siromahe i gubavce, bolesne i odbačene, pa i same neprijatelje: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Lk 23,34). (nastavlja se) 5/2010  Zvonik


Upoznajmo Bibliju Biblijske teme

Monoteizam izraelskog naroda i značenje saveza Piše: mr. Endre Horváth Pogledajmo dvije stvarnosti koje su jako usko povezane: Izraelov monoteizam – Jahve ne trpi štovanje drugih bogova – i savez između Boga i čovjeka. Značenje saveza možemo shvatiti tek ako ponajprije razumijemo značenje izraelskog vjerovanja u jednoga Boga.

Monoteizam drevnog Izraela Najveća razlika između vjerovanja Židova i drugih religija jest u tome da ostale religije štuju više bogova, a izraelski narod je uvijek vjerovao samo u jednoga Boga. Ostati tek na ovoj tvrdnji znači vrlo površno shvaćanje biblijskog monoteizma. S jedne strane, tako ne bismo uzeli u obzir da je bilo i drugih naroda koji su vjerovali u jednoga Boga, a s druge bismo pak zanemarili činjenicu da židovsko vjerovanje od početka prihvaća da pored Jahve postoje bogovi ili sile. Zar ne posjeduješ sve što je tvoj bog Kemoš bio oteo starim posjednicima? Tako i sve ono što je Jahve, naš Bog, oteo starim posjednicima, mi sada posjedujemo! (Suci 11,24) Jiftah ovdje ne osporava da postoji božanstvo Amorejaca, ali vjeruje da je njegov Bog jači. Vjerovanje u Jahvu, u najsnažnijeg Boga, izraženo je i u knjizi Izlaska, osobito ondje gdje izraelski Bog sudi egipatskim bogovima, koji su spram njega tek nemoćni kipovi. Drevni Izrael nije osporavao da pored njegova Boga postoje i drugi bogovi, ali za njega postoji samo jedan Bog, to je Jahve. Prva od deset zapovijedi zapravo je moralna obveza biti vjernikom: Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran (Izl 20,5). Ovaj izričaj nije teorijska formulacija monoteizma, već izražava vjerovanje koje obuhvaća cijelo vjerničko biće: Bog neka ti bude jedini! Vjerojatno je najsnažnije jedinstvenost jednog Boga izražena u židovskom vjerovanju: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga Zvonik  5/2010

svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,4-5). U Božju jedinstvenost čovjek treba vjerovati svom ljubavlju, ne samo razumom, nego se srcem i cijelim svojim bićem treba opredijeliti za tog jednog jedinoga Boga. Uporište ovoga vjerovanja jest ljubav, koju proroci dok opisuju povezanost Boga i čovjeka uspoređuju s bračnom ljubavlju.

Jahve je jedini sveti Bog Kako je židovsko vjerovanje došlo do jasnog monoteizma? Negiranje postojanja drugih bogova ne događa se pri tome na temelju razumskih zaključaka, nego je ono utemeljeno u jednom povijesnom događaju, u kojem izabrani narod dublje upoznaje svoga Boga: to je babilonsko sužanjstvo. Kada izraelski narod doživljava jednu od najvećih tragedija svoga postojanja, te dolazi do ruba uništenja, nasuprot imućnim bogovima moćnog Babilona u izraelskom narodu se formulira spoznaja o tome da je Jahve toliko moćan da je samo On dostojan zvati se Bogom. Prisjećajući se velikih Jahvinih djela, prvenstveno izlaska iz Egipta, sveti pisac ovako govori Izraelu: Ispitaj samo prijašnja vremena što su protekla prije tebe, sve otkad je Bog stvorio čovjeka na zemlji: je li ikad, s jednoga kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja? Je li se što takvo čulo? Je li ikad koji narod čuo glas Boga gdje govori isred ognja kao što si ti čuo i na životu ostao? Ili, pokuša li koji bog da ode i uzme sebi jedan narod usred drugog naroda kušnjama, znakovima, čudesima i ratom. /…/ Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji - drugoga nema. (Pnz 4,32-34.39). Mali ostatak izabranog naroda koji živi u bijedi iskusio je da ga Jahve može sačuvati i u toj bezizlaznoj situaciji. Bog pokazuje svoju

veličinu tako što čak i iz smrti izbavlja. U ovoj situaciji Izrael jasno spoznaje veličinu i svetost svoga Boga, da mu ništa nije ravno. Vi ste mi svjedoci: ima li Boga osim mene? Ima li Stijene? Ja ne znam! (Iz 44,8). Ovaj Bog nije samo najjači među svim bogovima, kako se ranije držalo u izabranom narodu, već je On tako moćan da ostala božanstva pred Njim nisu ništa. Nisu dostojni nazivati se bogovima, jer su i oni sluge koje ničice padaju pred jedinim i živim Bogom. Put kojem je židovski narod došao do spoznaje jedinstvenosti svoga Boga primjer je vjernicima svih vremena: nije to put racionalizma, jer osobna vjera nikada nije samo stvar razuma, već obuhvaća cijelo ljudsko biće. Bog izabranoga naroda nije samo „jedan“ već i „jedini“, onaj koji zahtijeva cijeloga čovjeka i okreće se ljubavlju prema svojima. Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? (Pnz 4,7)

Savez: Isključiva veza ljubavi između Boga i čovjeka Po monoteizmu izabranoga naroda upoznajemo i bit saveza koji on ima sa svojim jednim i jedinim Bogom Jahvom. Savez, zapisan u deset zapovijedi, zapravo je vjerovanje u tu Božju „jedinstvenost“, te izražava vezu ljubavi između Boga i čovjeka. Naime, Jahve je ljubomorni Bog i vatra koja guta. On za sebe traži narod i srce svakoga pojedinca. Bog to pak čini iz najdublje ljubavi prema čovjeku, jer izabrani narod je pak za Njega „jedini“. Svoj izabrani narod Bog želi obdariti svojim božanstvom. Savez, dakle, nije tek neki ugovor, u kojem obje strane poznaju svoja prava i obveze, nego je on zajedništvo ljubavi između Boga i čovjeka, u kojem se ostvaruje jedinstvenost kako Boga, tako i čovjeka vjernika. 33


Naši pokojnici Okrijepljen svetim sakramentima, u 74. godini života, 29. travnja 2010. preminuo je voljeni suprug, otac, svekar, punac, dida i brat

Marko Dulić (1937.–2010.)

Pokopan je 30. travnja 2010. na Bajskom groblju, a sprovodne obrede predvodio je vlč. Lazar Novaković, župnik župe Sv. Josipa Radnika u Ðurđinu, u zajedništvu svećenika, prijatelja obitelji, vlč. Marijana Ðukića i preč. Andrije Anišića. Opraštajući se od svojega župljanina, vlč. Lazar je u kratkom nagovoru istaknuo kako bi život pokojnoga Marka Dulića bilo najispravnije usporediti sa svijećom. Od časa rođenja pa do prelaska u vječnost, Marko je svijetlio. Svijetliti je za Marka značilo živjeti po vjeri, biti vrijedan, držati do svoje riječi, biti svjestan svojih korijena, radovati se životu, istaknuo je preč. Novaković, zahvalivši pokojnom Marku za iskreno služenje Crkvi. Dugo je bio član Pastoralnoga vijeća crkvene općine, a više godina i njegov načelnik. U njegovoj

kući svećenici su uvijek bili dobrodošli. Lijepe riječi, savjete, informacije, podrške – uvijek se našlo. Dok mu je zdravlje dopuštalo, Marko je uvijek bio na nedjeljnoj svetoj misi. Rado i često je primao sakramente. Kada je obolio, radovao se prvom petku i dolasku svećenika. Pred smrt je svjesno primio i sakramente popudbine. Svjedočio je: „Ne bojim se smrti. Lipo sam živio.“ Kao sjeme, Markovo tijelo, vratili smo zemlji. Ostavio je iza sebe plodove, ostavio dobra djela. Dobri Isus koji ga je hranio, nadahnjivao, udijelio mu stan u nebeskoj domovini, zaključio je preč. Novaković. Marko je i politički bio svjestan, aktivan i principijelan. Bio je i među osnivačima DSHV-a, i ustrajan njegov član. Uime stranke od pokojnog Marka oprostio se predsjednik Petar Kuntić. Sveta misa za pokojnog Marka na 6 tjedana služit će se 5. lipnja u 9 sati u crkvi Sv. Josipa Radnika u Ðurđinu. S ljubavlju ga se sjećaju: sinovi: BELA, LUKA, JOSIP i kći MARIJA, snahe: JOVANKA, NATALIJA, MIRJANA i zet IVAN te unučad: JASMINA, MARIN, JELENA, DRAŽEN, JOSIPA, DARKO, SNEŽANA, ANA i ANDRIJA.

Gabrijela Tumbas,

Sjećanje na naše drage roditelje

rođ. Lazić

(1956.–2010.) Tužnim srcem javljamo svim rođacima, prijateljima i poznanicima žalosnu vijest da je voljena supruga, mama, svekr va, baba, kćerka, sestra, snaha, šogorica, tetka i strina Gabrijela Tumbas, u 55. godini života poslije kratke bolesti iznenada preminula 7. svibnja 2010. Pokopana je 8. svibnja 2010. godine na Kerskom groblju.

Pokoj vječni, daruj joj Gospodine! Ožalošćeni: suprug ÐURO, sinovi DARKO i SAMIR, snahe IVANA i SANELA, unučad BOJAN i MINEA, mama ADELA, sestra SPASENKA i njena obitelj, bratanac VJEKOSLAV s njegovom obitelji, svekr va MARCELA, kao i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji, susjedi i znanci.

MIKOVIĆ Jozefinu i Lajču Prošlo je 15 godina od smrti naše drage mame i 10 godina od smrti našeg dragog baće. S ljubavlju i poštovanjem sjećaju ih se i mole za njih njihovi: sinovi, snahe, kćeri, zet, unučad i praunučad.

LOJZIJA MILJAČKI MATAK (1926.–2010.) Tiho se 7. 05. 2010. ugasio plamen života koji je unosio obilje radosti u naša srca. Živio je ispunjen neizmjernom ljubavlju prema bližnjima i snažnom vjerom u Boga koja mu je pomagala da s mirom i blagosti u duši strpljivo podnosi teret svakidašnjih križeva. Neka dragi Bog nagradi njegovu dobrotu i podari mu vječni mir! S ljubavlju očekujemo ponovni susret s Tobom! Supruga GIZA, kćeri JULIJANA i ANA, sin IVAN, zetovi LUKA i IVAN, snaha BLAŽENKA, unučad KATARINA, ELIZABETA, ANA, KRISTINA, LUKA i MATEJ 34

Bože, udijeli svoju slavu, svoju budućnost i vjernost svoju ovim pokojnicima. Ne možemo vjerovati da je njihov život uzalud prohujao i da svega što su za nas značili više nema. Ali nas ujedinjuje vjera u kojoj su oni bili do kraja postojani uza Te, Bože, Oče sviju nas, koji nas ljubiš i sada i dovijeka. Amen. 5/2010  Zvonik


Kršćanski stav

Na umirovljenicima svijet ostaje

Piše: Dragan Muharem

Tema ovog broja Zvonika posvećena je promišljanju i promicanju obiteljskih vrijednosti i činilo mi se znakovitim ukazati na jedan (jedini) mogući scenarij budućnosti, na temelju iščitavanja duhovne situacije sadašnjeg trenutka. Dopustite mi poigrati se paradigmom jednog or welovski-distopijskog zamišljaja budućnosti, kojim biva razvidan novi koncept (totalitarnog) društva, i u kojem njegovi pripadajući „izmi“ i „kracije“ dobivaju sasvim drukčije prefikse. Ukaz na polazište problema dao nam je petogodišnji mandat pape Benedikta, za vrijeme kojeg je često lamentirano nad sudbinom Europe koja mrzi svoju prošlost. To više nije toliko zanimljivo koliko pogubniji dodatak da „stara dama“ mrzi i svoju budućnost, što je očito kroz katastrofalne demografske pokazatelje. Proizlazi logični zaključak da „smrt Zapada'“ neće, dakle, biti uzrokovana nikakvim ratom, prirodnom katastrofom, već natalitetnim suicidom. Time će oživjeti novi oblik diktature, ne više one proletarijata, već umirovljenika, koji će u demokratskom uređenju postati moćna glasačka mašinerija. U takvom jednom zamišljenom scenariju, klasne borbe iz prošlosti bit će zamijenjene generacijskim. Umirovljenici (gerontokracija), s razlogom će, naravno, zahtijevati visoku razinu skrbi, socijalnih i zdravstvenih prava, što će radno sposobno stanovništvo, svedeno na minimum, dovesti do ruba iznemoglosti, a socijalnu državu u kolaps. Jer, demografsko pitanje nužno će se pretvoriti u ozbiljan, nerješiv politički i gospodarski problem. Kako se bude smanjivao broj mlađeg, radno sposobnog stanovništva, javit će se problemi punjenja mirovinskih fondova, rasta gospodarstva, kao i vjerojatne ksenofobične tenzije na Zapadu. Ima li temelja za ovakav strah? Dovoljno je zaustaviti se nad činjenicom da Srbija iz državnog proračuna godišnje izdvaja oko 2,5 milijardi eura za isplatu mirovina, a samo 300 milijuna eura investira u programe stimuliranja rađanja. Srbija je, dakle, promatrano na desetogodišnjoj razini, potrošila 25 milijardi eura na mirovine, a samo tri milijarde na stimuliranje nataliteta i odgoja djece. Ne čudi, onda, što je i demoZvonik  5/2010

grafski odnos negdje u tom razmjeru, i što se u današnjoj Srbiji daleko više isplati biti umirovljenik, nego majka malog djeteta. Procjenjuje se da će Srbija 2030. godine imati milijun stanovnika manje, čija će prosječna dob iznositi 53 godine, a održiva ekonomija s takvom prosječnom dobi stanovništva, jednostavno, nije realna. Da bi mirovinski sustav bio održiv, na jednog umirovljenika trebala bi doći tri ili četiri zaposlena. Srbija ima 1,6 milijuna umirovljenih, tako da bi za održiv mirovin-

ski sustav bilo potrebno oko 6,5 milijuna zaposlenih, a toliko jedva ima ukupno punoljetnih zajedno s umirovljenicima. Situacija je, dakle, sljedeća: jedan zaposleni financira jednog umirovljenika. No, trend rasta broja umirovljenika traje već godinama, a porast radnih mjesta ne može pratiti tako brz porast broja umirovljenih. U Hr vatskoj gotovo ista slika. I tamo se nastavlja stara praksa da se socijalni problemi rješavaju slanjem djelatnika u prijevremenu mirovinu. Ta praksa je veoma opasna jer: povećava se broj onih koji žive na račun državnog proračuna i fondova, znači povećavaju se i troškovi društva. Smanjuje se broj onih koji stvaraju nove vrijednosti. Nadalje, u očima radnog i ostalog stanovništva prijevremeni umirovljenici do-

življavaju se kao paraziti i ljenčine, mada oni u većini slučajeva nipošto nisu krivi. I naposljetku, hoće li unuci otplaćivati dugove koje su njihovi pređi potrošili a da ih nisu zaradili? Vratimo se na početak našeg promišljanja s pitanjem: tko ili što će obilježiti našu budućnost? Nastavi li se ovakav izvjestan tijek događanja, neće biti pretjerana ironija ako zamislimo dječje vrtiće pretvorene u staračke domove a rodilišta i škole u gerontološke centre. Or wellov „Big Brother“ dovoljno je ostario i u budućnosti zvat će se „Big Grandfather“. Pod njegovim budnim okom i po njegovim pravilima odvijat će se cjelokupni društveni život. Evo jedne realne paradigme takvog scenarija budućnosti: prije par godina, u jednom pariškom predgrađu, započela je gradnja škole, koja je ubrzo prekinuta. Naime, nerede su izazvali prosvjedi mase „penzića“ koji su izvršili pritisak na lokalne vlasti da se prestane s gradnjom škole jer bi im cika i dreka dječice mogle totalno poremetiti bioritam, popodnevni odmor i komfor. Naravno, budući da su umirovljenici ondje strašna „glasačka mašinerija“, lokalni su političari popustili pritiscima moćnog „lobija umirovljenika“. Nisam imao namjeru govoriti protiv naših umirovljenika koji se često bore za golo preživljavanje. Zapravo, ovo razmišljanje uopće nije upućeno njima, oni su kolateralno pogođeni ovim promišljanjem. Upućeno je svim sadašnjim i budućim obiteljima koje planiraju djecu, jer oni su graditelji budućnosti. Razmišljanje: imat ću najmanje jedno ili dvoje djece (hvala Bogu da i toliko!) kako bi im mogao sve omogućiti, moćna je pila u roditeljskim rukama, kojom lagano pile granu na kojoj (op)stoje. Time nabacuju iznimno teški teret budućim naraštajima, koja će morati doslovno „pocrkati“ pred zahtjevima vlastita i preživljavanja dominantnog umirovljeničkog življa. Ako „Big Grandfather“ postane diktator budućnosti, svima vama, koji tada budete mladi i radno sposobni, želim puno sreće i strpljivosti u nadi da ćete i vi dočekati svoju mirovinu. Naravno, ako vam je uopće bude imao tko zaraditi…

35


Kultura

„Hajdemo zajedno“ duhovna poezija u knjizi i na nosaču zvuka

Glazbeno-meditativna večer, na kojoj je 30. travnja 2010. u Velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici predstavljena knjiga i istoimeni nosač zvuka „Hajdemo zajedno“, dobila je veliko zanimanje publike. Autorica knjige Mirjana Jaramazović nije novo ime u poetskom svijetu, jer se pjesmama javljala u katoličkim tiskovinama (Zvonik, kalendar Subotička Danica) te u knjigama Lira naiva, kao sudionica pokrajinskih susreta pučkih pjesnika. Knjigu i CD na svoj osobit način doživio je predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ mons. dr. Andrija Kopilović, rekavši, među ostalim, tom prigodom: „Duhovna poezija je ono što nam često treba, jednako kao ruža na grudima umjesto novčića koji nam kao kakvom prosjaku pružaju na dlan, kako bismo shvatili da čovjek ne živi samo od kruha, nego i od ljubavi. Svatko od nas je malen čovjek i često pognuta pogleda i pružene ruke, tražimo. Ali tu je tako potrebna jedna Mirjana, i ne samo ona. Ljudi poput nje će nam znati, u času kada smo tako pognuti i sami, umjesto onoga novčića pružiti dušu. To je duhovna poezija“. Večer je počela pjesmom s nosača zvuka u glazbenoj izvedbi Marije Jaramazović, na kojem je snimljeno jedanaest pjesama, a uglazbljeni su u deset pjesama stihovi Mirjane Jaramazović, glazbu potpisuju Filip Čeliković i Nikola i Sonja Jaramazović. O nosaču zvuka i suradnji uspostavljenoj u Zagrebu između izdavača „Laudato“ i Marije Jaramazović govorila je Ksenija Abramović, izrazivši radost što je u Subotici našla tako kvalitetne suradnike jer pjesme Mirjane Jaramazović „nose vjernu i istinitu poruku“. Urednica knjige Katarina Čeliković predstavila je mladog i talentiranog likovnog urednika knjige i CD-a Petra Gakovića koji je svojim fotografijama i crtežima obogatio spomenuta izdanja.

Geografija pamćenja Šokaca i Bunjevaca u Osijeku i Somboru O identitetu Šokaca i Bunjevaca, kroz geografiju pamćenja, govorilo je tridesetak sudionika dvodnevnog međunarodnog okruglog stola, održanog u Osijeku i Somboru, 23. i 24. travnja. Na skupu je ukazano i na specifične kodove šokačkog i bunjevačkog prostora, njihova kretanja, današnje življenje, a čuli su se radovi o tome kako prostor pamti jezik kroz uporabu ikavskog narodnog govora, koji je utje36

Dirljivim se riječima i nekonvencionalnom pričom publici obratila autorica knjige Mirjana Jaramazović zahvalivši svima koji su pomogli ostvarenje dugo sanjane knjige kojom prenosi poruku ljubavi i molitve. „Ako u njoj pronađete poruku s križa, vama, ali baš samo vama upućenu, ako nakon pročitane pjesme kapne kap i iz vašeg oka, ako sklopite ruke u molitvu, knjiga nije uzalud napisana“, rekla je autorica. U programu su naizmjence s glazbom nastupili recitatori Hrvatske čitaonice, govoreći stihove iz knjige: Željka Zelić, Lazar Cvijin, Davorin Hor vacki, Ivana i Karla Rudić, Vesna Huska i Filip Čeliković. Marija Jaramazović otpjevala je nekoliko pjesama uz pratnju Filipa Čelikovića na klaviru te tamburaškog sastava „Nesanica“, a kao gost nastupio je VIS „Proroci“. Ovoj vrlo posebnoj večeri prisustvovali su i prijatelji iz Hrvatske, članovi sastava „Matheus“ iz Bizovca i „Apostola mira“ iz Zagreba. Medijski pokrovitelji CD-a su Hrvatski katolički radio, Radio Marija Srbije, Katolički list „Zvonik“ te Radio Mir Međugorje. Nakladnici i organizatori ovog predstavljanja knjige i CDa su Hrvatska čitaonica i Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“. /K. Č./

cao na književno stvaralaštvo, običaje, glazbu, nošnje. Iz Vojvodine su na skupu sudjelovali Katarina Čeliković iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Alojzije Stantić, Marija Šeremešić, predsjednica udruge „Urbani Šokci“ te Zvonko Tadijan, predsjednik KPZH „Šokadija“ iz Sonte. Međunarodni okrugli stol Urbani Šokci 5 - Geografija pamćenja Šokaca i Bunjevaca održan je pod pokroviteljstvom grada Osijeka i grada Sombora, a organizatori su udruge „Šokačka grana“ Osijek i „Urbani Šokci“ Sombor. 5/2010  Zvonik


Kultura Godina dana web portala ZKVH Prije nešto više od godinu dana internetski portal Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata postao je dostupan javnosti. Web stranice, zamišljene kao informativni portal cijele kulturne scene vojvođanskih Hrvata, a ne samo Zavoda kao kulturne ustanove, za godinu je dana posjetilo gotovo 25 tisuća posjetitelja, odnosno, prosječno 68 posjetitelja dnevno, s time da je ta dnevna posjećenost vremenom rasla. Ove činjenice najbolja su potvrda za Zavod da je ovakav informativni medij na hrvatskom jeziku vezan za segment kulture bio i više nego potreban, tj. da je odluka Zavoda da ga pokrene bila posve opravdana. Ujedno, čita-

Izložba „Paralelni procesi“ otvorena u Osijeku Vrijeme je da hrvatski prostor prepozna i valorizira ono što Hrvati rade preko granice, bez obzira na to koju rijeku prešli – riječi su Helene Sablić Tomić izrečene na otvorenju izložbe „Paralelni procesi“ četvero mladih subotičkih likovnih umjetnika. Kao plod suradnje Umjetničke akademije Osijek, čija je Helena Sablić Tomić dekanica, te Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, kojemu je na čelu Tomislav Žigmanov, izložba je u subotu, 24. travnja otvorena u osječkoj Club-galeriji Magis. Nakon Subotice, na izložbi u Osijeku predstavljeni su radovi Lee Vidaković, Srđana Milodanovića, Gorana Kujundžića i Vere Ðenge. Na otvorenju je govorila stručna savjetnica Zavoda Olga Šram, a izložbu su službeno otvorili član Gradskog vijeća Grada Subotice zadužen za obrazovanje i kulturu Slobodan Čamprag te u ime Grada Osijeka Dražen Alerić, pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti. /prema: zkvh.org.rs i N. Bošnjak (Glas Slavonije)/

Izložba „Suvremeni hrvatski nakit“ u Novom Sadu Izložba pod nazivom „Suvremeni hrvatski nakit“ otvorena je u utorak, 27. travnja, u Muzeju Grada Novog Sada, pred brojnom publikom koja je ispunila izložbeni prostor. U ime Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici izložbu je otvorila generalna konzulica mr. Ljerka Alajbeg nakon riječi domaćina, ravnateljice Muzeja Grada Novoga Sada Vesne Nedeljković Angelovski. Otvorenju su prisustvovali ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, konzulica savjetnica i organizatorica izložbe Vesna Njikoš Pečkaj, zamjenik Pokrajinskog tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine Mato Groznica, samostalna stručna suradnica Zavoda za kulturne programe i projekte Katarina Čeliković, te predstavnici hrvatskih udruga u Novom Sadu. Na početku otvorenja ove izložbe kompoziciju „Tambura Paje Kolarića“ Josipa Andrića izveli su Nenad Temunović na tamburaškom čelu i prof. Saša Grunčić na klavijaturi. Izložba je realizirana u suradnji s Generalnim konzulatom Republike Hrvatske u Subotici i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, te pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Obilježja književnosti Hrvata u Mađarskoj Književnost Hrvata u Mađarskoj bitno je određena nacionalno manjinskim položajem, istaknuo je Stjepan BlaZvonik  5/2010

nost naših napisa zaposlenike Zavoda i mene kao urednicu portala ohrabruje da nastavimo ne samo redovito ga održavati s novim informacijama, već i obogaćivati s novim stajaćim sadržajima vezanim za našu prošlost i sadašnjost, kulturnu baštinu i slično. Koristim ovu prigodu zahvaliti svima vama koji posjećujete naše web stranice i na takav način pratite naš i rad hrvatskih udruga kulture na području Vojvodine, te vas pozivamo da, ukoliko imate komentare, sugestije i odgovarajuće sadržaje, iskoriste mogućnost izravne komunikacije s nama preko portala, na adresi www.zkvh.org.rs. (http://www.zkvh.org.rs/index.php/kontakt) Urednica web portala ZKVH, Ljiljana Dulić, v. r. žetin, profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Pečuhu, 4. svibnja na sedmom znanstvenom kolokviju koji redovito priređuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. U zaključku predavanja prof. Stjepan Blažetin je rekao kako postoje minimalni uvjeti za funkcioniranje književnosti kao sustava, ali da je književna produkcija slaba, minimalna je svijest o našoj književnosti, a slabašna čitateljska publika nestaje vrtoglavom brzinom. U ovom segmentu institucionalni okvir je od najveće važnosti, čemu svakako pridonosi postojanje odsjeka za kroatistiku u Pečuhu, ali taj okvir podrazumijeva i književne časopise, nakladništvo, književnu kritiku i predstavljanje knjiga, a pisaca na hrvatskom jeziku u Mađarskoj je sve manje.

U Zagrebu predstavljen Godišnjak za znanstvena istraživanja U povodu obilježavanja Međunarodnog dana muzeja u utorak je, 11. svibnja, u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu predstavljen pr vi broj „Godišnjaka za znanstvena istraživanja“ Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Riječ je znanstvenom časopisu koji u prvom broju donosi reprezentativan izbor znanstvenih i stručnih radova o Hrvatima u Vojvodini, koji su objavljeni u proteklih desetak godina, a koji nisu bili vidljivi, pa i dostupni, zainteresiranoj javnosti u Srbiji. Organizatori predstavljanja su Hr vatski školski muzej i Institut za migracije i narodnosti (IMIN), a o Godišnjaku su govorili ravnatelj IMIN-a dr. sc. Marino Manin, znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Robert Skenderović, znanstvena suradnica IMIN-a dr. sc. Sanja Lazanin, te glavni urednik prof. Tomislav Žigmanov.

Posjet Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“ u Zagrebu Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov sastao se u ponedjeljak, 10. svibnja, u Zagrebu s ravnateljem Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ dr. sc. Vladom Šakićem i njegovim suradnicima. Nakon kratkog predstavljanja dviju institucija, njihovih misija te dosadašnjih i planiranih aktivnosti, razgovaralo se o položaju i problemima znanstvenih nastojanja u hrvatskoj zajednici u Vojvodini te o mogućnostima suradnje između dviju ustanova, napose iz vizura potreba Hrvata u Vojvodini. Bilo je riječi i o projektu „Hrvatski iseljenički leksikon“ što ga Institut realizira, za što je ravnatelj Žigmanov pokazao poseban interes, te o doktorskim studijima Hrvata iz Vojvodine na sveučilištima u Hrvatskoj. 37


Djeca

Uredila: Katarina Čeliković

Radost je naša velika Svibanj nas je iznenadio kišom i hladnim vremenom. No, ništa nije pomutilo radost brojnih pr vopričesnika. Njihova lica, osmijesi i pogledi govore više od riječi. Roditelji sretni, rodbina, svi u jednoj radosti. Duše čiste, Isus prvi puta o obliku kruha ušao je u svakog prvopričesnika. Radost je bila velika, prelila se na sve koji su sudjelovali u tom slavlju. A radost treba i održati. Kako? Čestim dolaženjem na svetu misu, čista srca i duše. To mnogi on njih i čine. Gledala sam prvopričesnike moje župe kako sa školskim torbama trče nakon škole u crkvu kako bi opet sudjelovali u svetoj Euharistiji. Tako je bilo i u drugim crkvama naše biskupije. Radost treba dijeliti. Stoga i mi ovdje našu radost dijelimo s vama, riječju i fotografijom. Ako ste i vi doživjeli

nešto slično, pišite nam, rado ćemo to objaviti. U velikoj radosti zbog Isusovih miljenika, prvopričesnika i krizmanika pozdravlja vas majka jedne prvopričesnice. Vaša Zvončica

Radosni prvopričesnici župe Sv. Roka u Subotici Kada bi se radost mjerila, onda bi šesnaest prvopri-česnika župe Sv. Roka u Subotici mogli biti prava „pokaznica“ radosti. Oni su se nakon trogodišnje vjeronaučne pripreme sa svojim roditeljima i tri dana uoči Prve pričesti duhovno pripremali. Najveći im je događaj bila Prva sveta ispovijed koju su učinili kod svog župnika Andrije. Vjeroučiteljica s. Jasna M. Crnković je uz pomoć roditelja svakom djetetu pripremila uspomenu Prve pričesti u obliku pokaznice u kojoj je fotografija prvopričesnika a na srcu hostija s natpisom

Psalam sviraju Kristina, Oskar i Martina 38

IHS – što je župnik Andrija objasnio u propovijedi (IHS na grčki Jesus Hristos Soter, a na hrvatskom Isus Krist Spasitelj; ovo je skraćenica od IHTHIS(riba), znači Jesus Hristos Theu Hios Soter, a na hr v. Isus Krist Božji sin Spasitelj). Ovu su pokaznicu svi dobili za uspomenu idućega dana, kada su došli na svetu misu jer su jedva čekali ponovni susret s Isusom. Svi su prvopričesnici sudjelovali u svetoj misi posebno pobožno. Od svečane ulazne procesije do obnove krsnih obećanja pa sve do primanja Tijela Isusova djeca pokazivala svoju radost a to se prenijelo i na njihove roditelje, rodbinu i cijelu župnu zajednicu. Svi su se radovali kada im je župnik na kraju misnog slavlja svojim poskakivanjem pokazao koliko se on raduje. To je izazvalo buru smijeha i radosti. Prvopričesnici su se fotografirali a potom nastavili zajednički doručak gdje su ih čekali darovi župne zajednice: krunica i križ, svijeće i slatkiši. Ostalo svjedoče fotografije i divno sjećanje zahvalnih prvopričesnika. K. Č. 5/2010  Zvonik


Djeca

Radost Prve pričesti u Bajmoku Prvoj svetoj pričesti prvi je puta 9. svibnja na svetoj misi, na mađarskom i hr vatskom jeziku, u crkvi Sv. Petra i Pavla u Bajmoku pristupio 31 pr vopričesnik. Oni su u svečanoj procesiji krenuli iz župnog dvorišta u crkvu, u pratnji župnika vlč. Zsólta Bendea, vjeroučiteljice, kao i svojih roditelja, rodbine i prijatelja. Svečanim ulaskom u crkvu označili su početak svete mise. U bijelim

haljinama, sa svijećama u ruci obnovili su krsna obećanja, koja su na krštenju umjesto njih dali njihovi roditelji i kumovi. U svojoj propovijedi župnik je istaknuo kako dragi Bog nema unuke nego samo svoju djecu koja su toga dana stajala pred njim i da je na njima budućnost crkve, a da im u toj ulozi moraju pomagati i voditi ih ponajprije, njihovi roditelji. U prikaznoj procesiji dječaci su prinijeli darove – hostije, vino i vodu, kalež. Za njih je ovaj dan bio poseban, jer se mogu pohvaliti da su ovom velikom događaju prisustvovala i njihova braća pravoslavne vjere, prijatelji iz razreda, koji su došli skupa sa svojom učiteljicom Darinkom Bokić. Svaki je susret s Isusom osobit, u svetoj pričesti djeca su to doista mogla i osjetiti. Mene osobito raduje što su sada u njihovoj pratnji bili i prijatelji, koji su, sigurna sam, s njima u razredu razgovarali o pripravi za Prvu pričest, uspoređivali, bili mali apostoli. Na moj prijedlog, njihova učiteljica je zapisala dojmove koje su baš prijatelji i braća pravoslavne vjere upamtila, i evo što oni kažu: S nestrpljenjem smo čekali veliki i radostan dan kada se prima Pr va pričest. Vođen je razgovor o dojmovima toga dana. Zvonik  5/2010

Marko Miler: Navikao sam da svaki pop ima bradu. Bilo mi je čudno: velika crkva, sveštenik priča na mikrofon, a naš ne priča na mikrofon, a odlično se čuje. Savo Kovačević: Meni je bilo malo čudno kada sam ušao u crkvu, drugačija je, ima mnogo klupa. Osećao sam se uzbuđeno i bio sam radostan kada sam video svoje drugare. Jovan Vojnović: Lepa je crkva, više se pričalo, nije se pevalo, samo malo. Lepo je bilo. Lepi su bili i Nenad Bilinović, Milan Sitarić, Vivijen Šomođi, Ines Najcer, Katarina Benedek i svi ostali. Jovan Savanović: Meni je bilo nešto tužno što je svirano i podsetilo me na moju mamu koja je umrla i koja me gleda sa neba i smeje se. Monja Savanović: Meni je bila lepa pričest mojih drugara koji su svi bili jednako obučeni. Bila sam radosna kada sam ih videla srećne i nasmejane. Nevena Cvetković: Pričest je drugačija. Milan Zrnić: Bilo je lepo zato što je Pr va pričest, a kada sam video drugare bilo mi je još lepše. Jovana Radulović: Obe crkve su lepe, i Sveti Georgije i Petra i Pavla. Slična je služba. Čudno mi je bilo što svi sede za vreme službe. Bili su slatki moji drugari.

Zlatne diplome hrvatskim recitatorima

Na 41. Pokrajinskoj smotri recitatora, pod nazivom „Pjesniče naroda mog“, održanoj u Sečnju od 23. do 25. travnja 2010. godine, Suboticu je predstavljalo 14 recitatora. Zlatne diplome osvojili su Davorin Hor vacki (u kategoriji nižih razreda) i Karla Rudić (viši razredi osnovne škole), oboje recitatori Hr vatske čitaonice u Subotici. Ovo je veliki uspjeh Hr vatske čitaonice koja već nekoliko godina uzastopce ima nagrađene recitatore na pokrajinskoj razini, a pripremila ih je Katarina Čeliković. /B. I./

Ovom prilikom zahvaljujemo našem župniku vlč. Zsóltu Bendeu, kao i vjeroučiteljicama Mariji Kovač i Verici Dulić koji se djecu pripravili za primanje sakramenta pričesti, te posebno pohvaliti učiteljicu Darinku Bokić koja shvaća koliko je važno da djeca upoznaju i ono što se to događa u crkvi do njihove, kako izgleda susret sa Isusom. Preostaje nam samo moliti za naše prvopričesnike, i za sve koji prvi puta primaju Prvu pričest ove godine, sve njih preporučamo i u vaše molitve! Mir i svako dobro! ☺ Vjeroučiteljica Mirela Varga 39


Uredila: Nevena Mlinko

Mladi

Ovaj grozd je ljubav, zrna su mu duše, u dan dozret mora on, da bude bran... Apostolskog plama daj mi, sveti Kruše, samo ovaj dan! Doskora ću letjet, Njega proslavljat ću u dan, komu nije zapad sunca znan. Uz anđelske gusle pjevat tada ja ću vječni ovaj dan! (Iz pjesme Samo ovaj dan Male Terezije) „Samo da me danas ne pita“, „Ako danas to ne dobijem naljutit ću se“, “Ma, hajde, danas, nećeš živjeti zauvijek“, rečenice su koje najčešće proizlaze iz mladenačkih usta. Skoncetrirani smo oko jednog, sadašnjega trenutka, brzog i

efikasnog zadovoljenja naših potreba, želja i nagona. Ukoliko istu ovu želju prekvalificiramo u našim životima u svakodnevno traženje Božje ljubavi i djelotvorno dijeljenje ljubavi i radosti, čeka nas rajska vječnost, kako smo pročitali i u stihovima Male Terezije! Dani susreta u Zadru i Baču reprezentativni su primjeri takvog načina života, ali nemojmo dopustiti da sve ostane skoncentrirano oko jednoga ili dva minula dana kada nam je bilo lijepo, kada smo bili izbačeni iz svakidašnje kolotečine i obveza. Ono što smo iskusili, podijelimo! Nastojmo živjeti tu ljubav i radost susreta s Bogom i ljudima u okovima naše realnosti, s dobro poznatim licima iz razreda, s posla. Kako? Imamo obećanje, nismo napušteni: Duh Sveti pohodi naša srca! Zazovimo ga. Idimo na svete mise po sveti Kruh, snagu pomoću koje ćemo dozreti za Vječnost! Nevena M.

Obavijesti:

 :::::: Putovi i putokazi :::::: Ima različitih putova. Na putokaze nailazimo na svakom koraku. Neki su manje, a neki više vidljivi. Neki blješte i sjaje, privlače pozornost, a neke ne primijetimo ni kada prođemo po tko zna koji put pokraj njih. Neke bismo rado slijedili, jer su putovi, na koje usmjeravaju prohodni, brzo vode do cilja, a na njima se nailazi i na razne primamljive pogodnosti. Za neke nismo sigurni kamo vode. Treba biti hrabar da bi vjerovao takvim putokazima. Obećaju sigurno odredište, mjesto gdje bi svi voljeli biti, ali put se ne čini siguran. Na takvim putovima ne može se naići na mnogo suputnika. Ondje ih ima tek šačica u usporedbi s onim širokim, brzim i prometnim putovima, gdje se mnoštvo ljudi gura, iako ima dovoljno mjesta za svakoga, gledajući na ostale putnike kao na prepreke koje im ne dopuštaju brže i ugodnije putovati. Na onim, manje popularnim putovima, svaki novi putnik bit će dočekan s radošću. Oni će jedni drugima biti potpora i štitit će se od posustajanja kada put postane krivudav i više se ne bude moglo vidjeti kamo će ih odvesti. Dok će putnici ugodnih putova uživati u samom putovanju i zaboravit će kamo su krenuli, putnici koji idu prašnjavim stazama i kamenim puteljcima, unatoč žuljevima i umoru neće se mno40

go obazirati na putovanje. Neće se jadati na svoje rane i otečene zglobove, jer su upravljeni na svoje odredište. Vjeruju da će tamo zaboraviti sve poteškoće i da je najvažnije stići. Vjeruju da će ih zasluženi odmor čekati i da će znoj s njihova čela biti obrisan i suze s njihovih umornih lica, što su se potkrale za vrijeme noćnih tišina i samoća, da će biti uklonjene. Vjeruju. To je ono što ih vodi i što im daje snagu. Hodaju danju, kada vide tragove onih koji su prošli putom prije njih i hodaju noću, kada ne vide ništa i kada vjera mora biti čvršća da ne bi zastali i poželjeli skrenuti s puta. Tada će ih oni, koji zajedno s njima putuju i poznaju taj osjećaj slabosti, uzeti za ruku i voditi dalje, a ako treba i nositi na svojim leđima, usprkos vlastitom umoru, jer na takvim putovima, putnici ne ostaju zaboravljeni i sami. Ti putovi vode u vječnost! Vode u novi, vječni život. U život za koji smo stvoreni. Na njegovim vratima čeka nas Onaj koji postavlja putokaze i usmjerava korake k Sebi. On će nas nositi na svom dlanu kada se naše snage istroše i liječiti sve rane i žuljeve svojom ljubavlju, darujući nam život vječni.

Ana Ivković /nagrađeni literarni tekst na Susretu u Baču 2010./

 Tribina mladih Kada: 23. 05. 2010. s početkom u 20 sati Gdje: u Katoličkom krugu Predavač: p. Ivan Vinkov Tema: Oslobodi nas od zloga. Egzorcizam! … Dođi!

 Omladinska emisija

na Radio Mariji na 90,7 MhZ FM ili na www.radiomarija.rs nedjeljom u 15 sati ... Uključi se!

 Kateheza mladih – Kateheza

za mlade na Radio Mariji petkom u 22 sata ... Saznaj!

 Vjeronauk mladih u Subotici u crkvi Sv. Roka nedjeljom u 19 sati ... Dođi i zabavi se!

 Vjeronauk u Novom Sadu srijedom u 20 sati u biskupijskom Pastoralnom centru Strossmayerova 20, Petrovaradin Posljednji vjeronauk u ovom semestru bit će održan 26. 05. 2010. ... Dođi i povedi prijatelje!

 Misa mladih 4. 06. 2010. s početkom u 20 sati u Tavankutu u crkvi Srca Isusova ... Nakon mise slijedi agape! 5/2010  Zvonik


SKHM 2010. Zadar

Da vaša radost bude potpuna

(Iv 15,11)

Piše: Vladimir Lišić Na VI. po redu Susretu hrvatske katoličke mladeži, održanom 8. i 9. svibnja 2010. godine u Zadru, okupilo se preko 30.000 mladih pod geslom „Da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).

Iz poruke pape Benedikta XVI. povodom SHKM u Zadru „Mladenački polet već ovdje na zemlji odražava onu nebesku radost svetih“ poručuje Papa obraćajući im se: „Dragi mladi prijatelji, geslo vašeg susreta Da vaša radost bude potpuna je želja Krista i Crkve za sve mlade. Najčešće se mladost i povezuje s radošću. Na više mjesta Sveto pismo svjedoči da se Isus rado susretao s djecom i mladima kako bi s njima podijelio svoju radost i nadu. U njima je vidio bolju budućnost, a oni su u njemu prepoznali istinskog prijatelja i pratioca za cijeli život koji ih nikad ne osuđuje, nego iskreno voli. Vjerna svom Gospodinu i Bogu, Crkva se danas s vama raduje, s vama moli i za vas moli“, piše Papa i potiče ih da mole za pastire i nova duhovna zvanja, te da se odazovu pozivu u posvećenom životu jer „radost je neopisiva“. Na susret su putovali mladi u dva puna autobusa iz Subotičke biskupije. Hodočasnici, koji su se kroz nekoliko kateheza koje je u Subotici održao mons. dr Andrija Kopilović, a u Novom Sadu vlč. Ivica Damjanović, pripremali za ovaj susret, svoj put su započeli navečer 7. svibnja, misom mladih za mir u čast Presvetom Srcu Isusovu, a koja se održava svakog pr vog petka u mjesecu. Misno slavlje je predvodio fra Ivan Cvetković, govoreći o tome kako nije bitno sjedimo li u crkvi ili klečimo, molimo u sebi ili na glas, otvorenih ili zatvorenih očiju, već je jedino bitno kakvi smo po izlasku iz crkve, po izlasku s mise i susreta sa živim Kristom. Misno slavlje je glazbeno animirao VIS „Ritam vjere“. Nakon mise i nagovora pred put, hodočašće je započelo. Tijekom 10 sati putovanja, u autobusima se molilo i pjevalo, upoznavalo i družilo, te se Duh zajedništva širio i rastao. Po dolasku u Zadar, imali smo malo vremena obići znamenitosti Staroga grada, gdje smo mogli vidjeti crkvu Sv. Donata, katedralu – crkvu Sv. Stošije, Forum Romanum, znamenite morske orgulje i druga divna obilježja ovog starorimskog grada. U dva sata je s trga krenula kilometrima duga procesija od 30.000 mladih, koja je vodila prema sportskom stadionu Višnjik, gdje je u 16.30 sati započelo euharistijsko slavlje.

Zvonik  5/2010

Predvoditelj misnoga slavlja i domaćin ovog susreta, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, uputio je svoj pozdrav svim mladima, te svim nad/biskupima, povjerenicima za mlade i svećenicima koji su došli na ovaj susret riječima: „Mladi, budite nositelji radosti, nade i povjerenja!“ Na misnom slavlju bilo je osjetno prisustvo Duha Svetoga koje se očitovalo kako kroz nadahnute riječi propovjednika, tako i kroz osmijehe i pjesme mladih, koji su jednodušno pjevali i slavili Gospodina.

Iz propovijedi nadbiskupa Puljića „Koliko smo puta mislili da smo postigli najveću radost, da će nam netko ili nešto priuštiti radost, a ipak smo na kraju osjetili prazninu? Isus nam želi priuštiti pravu i istinsku radost. On nas poziva da budemo radosni. On nam želi darovati radost po svojoj Riječi koja nas oslobađa. Isus nas čini radosnima i jakima kad nas hrani svojim Tijelom, a onda ohrabrene riječju i ojačane svojim tijelom šalje u svijet. Šalje vas, dragi mladi, kako bi u tužnim okolnostima vaše rodbine i prijatelja, po vašoj vjeri u pobjedu dobra te po vašim životima i licima izlio radost. Šalje vas da se u društvu s tragovima patnje i trpljenja po vašim rukama koje su spremne pomagati proširi radost. Šalje vas da u Crkvi, koja radi nedosljednosti nekih svojih članova ponekad gubi vjerodostojnost, po vašem mladenačkom oduševljenju i iskrenom prianjanju uz Krista, učvrsti radost.“

Nakon sv. mise, mladi su se uputili svojim autobusima, te neki krenuli kući, a drugi svojim domaćinima. Naša grupa je bila smještena u Karinu, oko 30 km udaljenom od Zadra. Osmijesi, topla srca i raširene ruke primile su nas u svoje domove. Sutradan smo nakon sv. mise otišli u obilazak lokalnog franjevačkog samostana i na zajednički ručak, nakon čega smo krenuli kući. Zahvalni Gospodinu i svim organizatorima, radosni, puni Duha zajedništva, stigli smo u svoju biskupiju i na svoje župe širiti Radosnu vijest, kako bi naša radost uistinu bila potpuna, u nadi da ćemo se opet susresti u BiH u Mostaru 2011. i u Hrvatskoj u Sisku 2012. godine. 41


Susret mladih SB u Baču 2010.

Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Izvještavaju: Anita Pelhe i Ana Ivković Kišnog dana, 15. svibnja, održan je još jedan tradicionalni susret mladih Subotičke biskupije. Iako je kiša pokušala sve pokvariti, nismo se dali! Loše vrijeme nije pokvarilo naše raspoloženje, jer smo ovaj dan dugo iščekivali i pripremali se za njega. Geslo ovogodišnjega susreta cijeli dan poticalo nas je na traženje odgovora na pitanje: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?(Mk, 10,17). Na tu temu slušali smo i predavanje koje nam je priredio Povjerenik Ureda za mlade MBK sv. Ćirila i Metoda vlč. Ivica Damjanović. U evanđeoskom tekstu o susretu Isusa i bogatog mladića mogli smo uočiti mnogo sličnosti s našim životnim situacijama. On je uvijek tu i čeka. Samo potraži dobrog Učitelja, On već priželjkuje razgovor s tobom! Nakon predavanja uslijedila je podjela u skupine, dok su krizmanici ostali s mons. Stjepanom Beretićem, koji već dugo godina na sebi svojstven način govori o prekretnici života u kojoj se oni sada nalaze. Kako su oni pred velikim odlukama, često se osjećaju nedoraslim za promjene koje ih čekaju. Ali neka znaju da: kada budu činili ono što im je Bog namijenio, neće moći ostati nesigurni. Znat će da su njihovi planovi bili vođeni Božjom rukom! Stoga, samo naprijed!

42

Kiša nije prestajala, pa se rad u skupinama odvijao u prostorijama župnoga dvora. Poticani porukom na papiru, predavanjem i našim osobnim iskustvima, iznosili smo svoja mišljenja, davali odgovore i tako se bolje upoznavali. Svaka skupina je postavljala pitanje: Što mi je činiti da baštinim život vječni? Kako smo se približavali kraju, postajalo nam je jasnije: Jedina propusnica je ljubav. Moram ljubiti sada! Zbog vremena, program je bio malo izmijenjen. Poslije ručka nismo se po običaju uputili na tvrđavu, na kojoj su se trebale održati sportske igre, već u crkvu. Dok smo se pripremali za

svetu misu, imali smo priliku vidjeti radove koje su mladi napravili u svojim župama na pripravnim katehezama. Tu su bili plakati s poticajnim tekstovima o svecima i duhovnim zvanjima, a oni koji ozbiljnije razmišljaju o nekom duhovnom zvanju mogli su isprobati kao bi im stajao redovnički habit. Bili su postavljeni likovi časne sestre i fratra umjesto čijeg lica smo mogli staviti svoje. Ako svi oni koji su isprobali doista osjećaju poziv, naša biskupija može biti veoma ponosna jer će uskoro imati veliki broj časnih sestara i svećenika! Neka se pozvani hrabro odazovu. Zar bi te On pozvao na nešto što ti ne možeš učiniti?

5/2010  Zvonik


Susret mladih SB u Baču 2010. U crkvi je također bio izložen štand Radio Marije s promotivnim materijalom. Na štandu pored su se mogle kupiti molitve, sličice, čestitke i magneti koje su također izradili mladi. Svoju kreativnost podijelili su i štićenici iz zajednice Hosana koji su prodavali unikatne radove. Susret u Baču trajao je samo jedan dan, ali poruku koju smo ponijeli, prenosit ćemo svim ljudima oko sebe: Nemoj odustati od svojih snova. Svjetlo Njegovih riječi i snaga Njegova Duha bit će tvoj štit, koji će te braniti od vlastitog odustajanja i oružje kojim ćeš osvojiti ulaznicu za radost vječnog života.

Euharistijsko slavlje Euharistijsko slavlje započelo je himnom susreta Ime tvoje slavim ja. Sv. misu je predvodio vlč. Ivica Damjanović u zajedništvu s ostalim svećenicima. Svojim glazbenim animiranjem VIS „Proroci“ su pjesmom postigli da dvostruko molimo i na taj način iskažemo svoju radost i zahvalnost Bogu. A kad smo već kod zahvalnosti, nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti prinos darova koji je doista rad naših mladih ruku sa priprema. Na oltar su prineseni zemlja sa zrnima kukuruza, križ obučen u bijelu majicu ispisanu molitvama, papirni ručni sat koji prikazuje djela ljubavi i knjiga ispunjena molitvama i zahvalama Bogu, kao simboli ljubavi prema prirodi, sebi, bližnjemu i Bogu. Na ovoj misi, vrhuncu našeg susreta, svatko od nas doživio je radost susreta s Učiteljem dobrim: On te ljubi! Živiš pod Njegovim pogledom ljubavi!

objavljeni rezultati natječaja na temu Život vječni i Mladi kršćani u suvremenom svijetu. Mladi su za svoje talente bili nagrađeni u četiri područja: pjesma, fotografija i likovni i literarni rad. Nagrađeni su: Nevena Mlinko, Vedran Jegić, Danijela Nuspl i Ana Ivković. Darove je priredila zajednica Hosana kao i vlč. Marinko Stantić. Za vrijeme programa prikazan je i križni put u fotografijama. Bio je to križni put gledan očima mladih s njihovim padovima i križevima. Zahvaljujemo svima koji su sudjelovali u organizaciji, a posebno domaćinima i njihovom župniku vlč. Josipu Štefkoviću. Kako je vlč. Andrija Anišić zaključio, ovaj susret bio je plod timskog rada, jer su ga organizirali mladi za mladež.

Ruža Moje trnje Te izbolo, oko glave vijenac saplelo, sav si iskrvario jer si me za Dvore svoje stvorio, jer si me silno ljubio. Ruža crvena, Tvojom krvlju okupana, suzama i znojem zalivana, Tvojom žrtvom od trnja oslobođena! Ruža za Tvoje Dvore uzabrana!

Nevena Mlinko

Nakon mise uslijedio je završni dio programa u kino dvorani. Tada su bili

Zvonik  5/2010

43


Obitelj

Uređuje: obitelj Huska

Sunce kroz kišne kapi... Dragi čitatelji! Nekako malo pjevaju ptice ovoga proljeća, zar ne? Zato pjev ptica – kad sunce konačno zasja – treba cijeniti... Koliko lijepih proljeća smo imali, a možda smo se žalili i kukali – sada treba zahvaljivati i na ovom punom kiša. „Sve prihvaća majka!”, reče jedna pobožna starica koja nedjeljom moli krunicu prije Mise, „i dobro i zlo.” A kada prihvatimo, i kroz kišu vidimo sunce! „De colores, pune boja i cvijeća su livade naše i polja / De colores, kako krasno je slušati ptice u proljeća ova / De colores, iza kišnoga vremena zasja nam nebeski svod / sve nas zove da gorućom ljubavlju idemo za ciljem koji nam sja! / De colores, kako krasno je čekati jutro da sunce nam zasja / De colores, kako raskošne bojama ono tad slike nam šara / De colores, tada sav svijet nam čini se blistavim ko dijamant / sve nas zove da gorućom ljubavlju idemo za ciljem koji nam sja!“ /lvh/

Kada je Bog stvarao Očeve Započeo je s jednim visokim okvirom. Ženski anđeo koji stajao kraj njega, reče: – Kakav će to biti Otac? Ako si Djecu napravio da budu tako nisko pri zemlji, zašto želiš Oca napraviti tako visokog? Neće se moći igrati špekulama bez da klekne, neće moći staviti Dijete u krevetić bez saginjanja, a morat će se pogrbiti da bi ga poljubio. Bog se nasmije, pa reče: – Da, ali kad bih ga napravio veličine Djeteta, prema kome bi Dijete podizalo pogled? I kad je Bog napravio Očeve ruke, one su bile ogromne. Anđeo strese glavom i primijeti: – Velike ruke neće moći koristiti pribadače za pelene, male gumbiće, i trakice za konjski repić, čak neće moći izvaditi trn iz dječje ručice. Ponovno se Bog nasmije i odgovori: – Znam to, ali bit će dovoljno velike da u njih stane sve što mali Dječak izvadi iz svojih džepova, a ujedno dovoljno male da njima obgrli malo Dječje lice. Tada Bog na okvir pričvrsti duge noge i široka leđa. Anđeo se zahihoće: – Shvaćaš li da si upravo napravio Oca bez njedara? Bog reče: – Majka treba njedra, Otac treba jaka pleća da bi gurao

jedna slika – jedna priča

Kao ptice... Jeste li već promatrali ptice koje se nađu pred nekim problemom, npr. prilikom gradnje gnijezda? Danima i danima one grade svoje gnijezdo, skupljajući razne materijale, često ih donoseći izdaleka. I kad završe to gnijezdo i kad su spremne položiti u njih svoja jaja, nevrijeme ili ljudsko „djelo“ ili neka životinja, uništi ga i propadne im sve što su gradile upornim trudom. Što učini ptica? Onemoća i napusti svoj rad? Ni slučajno! Ona 44

saonice, da bi držao u ravnoteži Dječaka na biciklu, a bi bio oslonac uspavanoj dječjoj glavici na povratku iz cirkusa. Kad je Bog stvorio najveće stopalo koje je itko ikad vidio, anđeo se nije mogao suzdržati: – Ovo nije pošteno. Zar zaista misliš da će se ova ogromna stopala izvući iz kreveta pred jutro kad Dijete zaplače, ili da će moći proći Dječjom rođendanskom zabavom bez da sruše dva-tri gosta? I ponovno se Bog osmjehne. – Bit će dobro – reče – vidjet ćeš. Ona će pomoći malom Djetetu koje poželi jahati konjića, ili će otjerati miša iz kućice na stablu, a uvijek će nositi velike cipele koje će biti izazov popuniti. – okrene se Bog i posveti se dalje svom radu. I tako je Bog radio cijelu noć. Dao je Ocu malo riječi, ali autoritativan glas; oči koje sve vide, a ipak ostaju mirne i susretljive. I napokon nakon malo promišljanja, dao je Ocu i suze. Tada se okrenuo prema anđelu i upitao: – Jesi li sada zadovoljan što može voljeti jednako koliko i Majka? Anđeo nije rekao ništa. (priča s Interneta, Erma Bombeck ) počinje opet, i opet, sve dok jaja ne položi u gnijezdo. Dogodi se često, prije nego se izlegnu mladi ptići, da netko ili nešto uništi gnijezdo, ali ovaj put s dragocjenim sadržajem…Vrlo je teško opet početi od nule. Ali, ptica nikad ne zastane, ne uzmakne. Ona nastavlja pjevati i graditi, graditi i pjevati… U životu svatko ponekad doživi udarce, ali ne zaustavljajte se nikada. Izrecite molitvu, nadajte se boljem. Pokupite komadiće vašeg nadanja. Ponovno ih složite i počnite ispočetka! Kao ptice ! Nije važno što će se dogoditi, ne odustajte, idite samo naprijed... Život je stalna borba, ali vrijedi truda prihvatiti ga! I naročito ne prestajte nikada – pjevati... 5/2010  Zvonik


Obitelj / Za život male mudrosti

za život:

Sutra ujutro... „Sutra ujutro“, započeo je kirurg, „ja ću otvoriti tvoje srce…“. „Pronaći ćeš Isusa unutra“, prekinuo ga je dječak. Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. „Ja ću skalpelom otvoriti tvoje src“, nastavio je, „kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti“. „Ali kada otvoriš moje srce, pronaći ćeš Isusa u njemu.“ Kirurg je pogledao prema roditeljima koji su tiho i zabrinuto sjedili nasuprot njima. „Kad provjerim možemo li ga popraviti, ponovno ću zašiti tvoj grudni koš i od tada ćemo planirati što nam je sljedeće za napraviti.“ „Ali pronaći ćeš Isusa u mom srcu. Biblija kaže da On živi tamo. Puno pjesmica govori o tome kako on živi tamo. Pronaći ćeš ga u mom srcu.“ Liječnik je na to rekao: „Reći ću ti što ću pronaći u tvom srcu: oštećeni mišić, slabu opskrbljenost krvlju, slabe žile i pronaći ću način kako da popravim sve to.“ „Pronaći ćeš i Isusa tamo jer On tamo živi“, nije se dao zbuniti dječak. Sutradan nakon operacije kirurg je zabilježio: „…oštećena aorta, oštećena pulmonarna vena, razvijena degeneracija mišića. Transplantacija srca ne bi uspjela. Nema nade za oporavak. Terapija: sedativi i strogo mirovanje. Prognoza: – tu je malo zastao – smrt u roku od otprilike 1 godine.“ Zastao je i na glas upitao: „Zašto? Zašto si to učinio? Ti si ga stavio ovdje! Zbog tebe ga boli sada; i tako rano će umrijeti. Zašto?“ Gospodin je odgovorio i rekao: „Dječak, moje janješce, nije bio namijenjen tvome stadu na dugi rok, jer on je dio moga stada i zauvijek će biti. U mom stadu nema boli i tu je prisutna udobnost koju je tebi teško i zamisliti. Njegovi roditelji će mu se tamo pridružiti jednog dana i oni će pronaći mir, te će moje stado nastaviti rasti.“ Kirurgova ljutnja je rasla. „Ti si stvorio to dijete i to srce u njemu i dopustit ćeš da on umre za nekoliko mjeseci. Zašto?“ Gospodin je ponovno odgovorio: „Dječak se vraća meni jer je izvršio zadaću koja mu je bila namijenjena; ja ga nisam stavio u tvoje stado kako bih ga izgubio, već kako bih ponovno vratio jedno izgubljeno janje.“ Kirurg je zaplakao. Poslije je otišao u dječakovu sobu i sjeo pored njegova kreveta čekajući da se probudi. Čim se probudio dječak je prošaptao: „Jesi li otvorio i pogledao moje srce?“ „Jesam“, odgovorio je kirurg. „I što si pronašao tamo?“, upitao je dječak. „Pronašao sam Isusa“, odgovorio je kirurg.

Kratkiratki tečaj međuljudskih odnosa Šest najvažnijih riječi: „Priznajem da sam pogriješila, oprosti mi!“ Četiri najvažnije riječi: „Reci mi svoje mišljenje.“ Tri najvažnije riječi: „Zamolila bih te…“ Dvije najvažnije riječi: „Hvala ti!“ Jedna najvažnija riječ: „Mi“ Najmanje važna riječ: „Ja“ (www.zbornica.com)

protiv života:

Upropastiti dijete Roditelji, ako želite upropastiti svoje dijete: Ispunite mu svaku želju i tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da se sav svijet okreće oko njega. Kad izgovori neku psovku ili prostu riječ, nasmijte mu se od srca, pa će Vaše dijete povjerovati da je veoma zabavno. Nemojte mu nikada govoriti o moralu; ovo valja ovo ne valja, ovo smiješ učiniti ono ne smiješ... Ne govorite mu o dužnostima i obvezama prema društvu, Crkvi... Uvijek pospremajte za njim i oslobodite ga svake obveze. Svađajte se stalno pred njim pa se neće začuditi da se bilo što dogodi u obitelji. Dajte mu novac kada ga god zatraži i neka ga troši kako hoće. Kad ste Vi patili, neka ne pati Vaša maza! Ispunite mu svaku želju kad se radi o jelu i piću. Uvijek budite na njegovoj strani kad ga netko napadne: učitelj, profesor, vjeroučitelj, susjed... tada ćete ga odgojiti u uvjerenju da nikada ne može biti krivo. Kad upadne u kakve neprilike, recite da ste Vi krivi i tako ćete ga osloboditi svake odgovornosti. Ako učinite 80 % od navedenoga, budite zadovoljni, postigli ste Vaš cilj. Upropastili ste Vaše dijete! Ovih nekoliko preporuka i savjeta roditeljima ako žele upropastiti svoje dijete, objavio je londonski Institut za pedagogiju i odgoj.

(preuzeto sa: KU Splitsko-makarske nadbiskupije)

Zvonik  5/2010

45


Povijesni kutak

Najljepši oltar i najljepša propovjedaonica Piše: Stjepan Beretić Tek dovršena, pusta je bila somborska župna crkva. U to vrijeme crkva još nije imala stalni glavni oltar, a zidovi crkve su bili samo izidani, gole cigle, neožbukani. Nije bilo ni propovjedaonice, ni ostalih sporednih oltara. Sveta misa se služila na pomičnom, privremenom oltaru. Istom u rujnu 1769. godine je dovršen oltar svetoga Franje. Oltarna slika prikazuje svetoga Franju kako prima rane Isusove. S jedne strane oltarne slike slike nalazi se kip svetoga kralja Ljudevita a s druge strane kip svete Elizabete Ugarske. Oboje svetaca su bili članovi Franjevačkog svjetovnog reda, ili kako se prije govorilo, bili su franjevački trećoreci. Somborska Bratovština svetoga Franje je za podizanje oltara skupila više od 539 forinti. Pročelnik bratovštine, gradski senator Antun Menečković je sam darovao 100 forinti. Na oltaru, koji i danas plijeni svojom raskošnom elegancijom i ljepotom pr vu je svetu misu služio somborski dekan Antun Bajalić na blagdan Rana svetoga Franje, 17. rujna 1769.

Maljanje i daljnje opremanje crkve Ugovor o žbukanju (malter) i maljanju crkve je 12. veljače 1770. godine sklopio sindik Antun Menečković. Izvođač radova je bio zidarski majstor Franz Friedrich. Ukupni troškovi iznosili su 550 forinti. Svetište je crkve također bilo oslikano. Za oslikavanje svetišta slikar Paul Kronowetter je 7. prosinca 1783. godine dobio 200 forinti. Ako je za žbukanje i maljanje crkve trebalo isplatiti 550 forinti, a za oslikavanje samog svetišta 200 forinti, lako je zaključiti da je svetište crkve moralo biti posebno lijepo oslikano. Jedan je peštanski slikar 27. srpnja 1770 godine postavio četiri velika prozora u lađi crkve i dva mala u predvorju. Okna su zacijelo bila bezbojna. To se može zaključiti na osnovu svote koju je trebalo isplatiti za prozore. Za staklo je, naime, isplaćeno 80 forinti a za prozorske okvire od kovine isplaćeno je 200 forinti. Po tadašnajem običaju kor nije imao samo zidanu ogradu, već je iznad zidane ograde bila podignuta i svečana, rezbarena ograda. Takva je ograda bila i iznad sakristije, gdje se nalazio oratorij (soba za zajedničku moltivu braće). Te svečane drvene ograde je izgradio i postavio 12. lipnja 1771. go46

dine budimski stolar Engel Tischler. Slična ograda je sačuvana još samo u koru franjevačke crkve u Baču.

Propovjedaonica i ostali oltari U hodniku samostana između sakristije i zvonika je nastojanjem fra Eduarda Mindla 23. svibnja 1772. godine nabavljen i postavljen kip Žalosne Gospe, te je postavljen na prikladno postolje. U kasnijim vremenima postolje je premješteno u crkvu. Upravitelj župe, o. Tádé Hegedűs je među somborskom vjernicima organizirao prikupljanje darova za gradnju dva pobočna oltara. Ta su dva oltara zajedno s oltarom svetoga Franje najljepši oltari u crkvi. Za oltar svete Ane i Svetoga Josipa isplatio je o. Tádé 10. lipnja 1778. godine majstorima 540 forinti. I jedan i drugi oltar su urešeni s po dva barokna kipa. Najljepši i najbogatiji ures somborske župne crkve presvetog Trojstva, pored već spomenuta tri oltara je, bez sumnje, propovjedaonica. Stolar i kipar je radio na propovjedaonici punu godinu dana. Radovi na izgradnji propovjedaonice su započeli 11. kolovoza 1779. godine, da bi istom mjeseca lipnja 1789. godine bili završeni. Posljednje radove – bojenje i pozlatu propovjedaonice je izveo osječki slikar Antun. Samo među Hrvatima ratarima o. Bono Mihalović je prikupio 150 forinti, a ostali je novac fra Bono namaknuo od raznih darovatelja iz grada. Cjelokupni troškovi za propovjedaonicu iznosili su 650 forinti. Na baldahinu propovjedaonice se nalazi prizor gorućeg grma pred kojim Mojsije izuva svoju obuću. Veliku sliku Presvetog Trojstva za glavni oltar naslikao je slikar Paul Kronowetter. Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 31. svibnja 1784. godine blagoslovio je gvardijan o. Petar Novak novu oltarnu sliku. Vjernici su za sliku glavnoga oltara skupili 500 forinti. Samo je oslikavanje pozadine za oltarsku sliku koštalo 200, a okvir slike 60 forinti. Majstor koji je izveo rezbarske radove na okviru i iznad slike je dobio 150 forinti. Tako je najveća oltarska slika u Bačkoj koštala svega 910 forinti. Ta je slika vremenom oštećena od vlage, pa je donji dio platna u visini od 2-2,5 metra propao. Taj oštećeni dio je između dva svjetska rata bio zamijenjen novim, koji ni najmanje ne odgovara koloritu i kvaliteti Kronowetterova originala.

Još tri somborska oltara Hrvati poljodjelci su 1782. godine prikupili 50 forinti za postavljanje slike svetoga Izidora i Vendelina na zadnjem pobočnom oltaru. Somborski franjevci su 1784. godine na dražbi u Kalači kupili lijepu sliku svete Obitelji. Ta je slika nastala u Rimu u 17. stoljeću. Postavljena je na drugi pobočni oltar, a za nju je slikar Paul Kronowetter platio 43 forinte. Od 1783. do 1785. godine je obitelj Krusperovih otplaćivala 40 forinti za sliku svetoga Ivana Nepomukog u crnom okviru. Dok ta slika postoji, slike svete Obitelji, te svetog Izidora i Vendelina više nema.

Sonćani pomogli gradnju orgulja Pr ve somborske orgulje su dopremljene iz Budima Dunavom do Bezdana, a iz Bezdana zaprežnim kolima u Sombor. Budimski graditelj orgulja se zvao Josip, dok mu je prezime ostalo nepoznato. Orgulje su 20. studenoga 1771. godine stigle u Sombor, a drugi dan je počelo njihovo sastavljanje. Majstor se 18. prosinca teško razbolio, pa je prekinuta gradnja orgulja. Orgulje su bile već postavljane, te ih je trebalo još samo ugoditi. Ipak, 21. prosinca1771. godine prvi put su u Somboru zasvirale orgulje. Bio je to spomendan svetoga Tome. Orgulje su dovršene tek u travnju 1772. godine. Stari graditelj orgulja je stigao u Sombor 21. travnja, te je prionuo uz posao. Majstoru je trebalo isplatiti 450 forinti, ali upravitelj somborske župe nije imao novaca. Zato se obratio sonćanskom upravitelju župe fra Augustinu Stopiću. Somborci su dobro prošli, budući da fra Augustinu ne samo što nije trebalo vratiti posuđenu svotu, već su na dar dobili još 50 forinti za bojenje i pozlatu orgulja.

Samostan S početka je somborska franjevačka kuća nosila naziv rezidencija, da bi 1750. godine dobila naslov konvent. Prvi gvardijan somborskog konventa je postao fra Antun Dežević od Budima. Na tu je službu došao iz somborske vojne uprave, gdje je obnašao službu vojnog kapelana. Vikar somborskog konventa je bio o. Filip Katić od Pečuha, hr vatski propovjednik o. Jerko Klaić od Baćina (Bátya – nekada bunjevačko selo pod Kalačom), a njemački propovjednik je bio fra Ambrozije iz Beograda. 5/2010  Zvonik


Vjernici pitaju

Od čega Krist spašava? Odgovara: dr. Andrija Kopilović U kršćanskim propovijedima često se čuje riječ „spasenje“. Da li se Kristovo spasenje odnosi samo za kraj ljudskoga života ili se to proteže kroz čitav ljudski svagdanji život? Da li Krist sada spašava od bijede, bolesti, tuge? Vladimir A., N. S.

Pokušat ću na vaše pitanje odgovoriti ponajprije tumačeći sam pojam spasenja. Naime, Biblija poznaje tri pojma koji su vrlo slični ali se i razlikuju. To su: spasenje, oslobođenje i otkupljenje. Krenimo od ovoga posljednjeg pojma „otkupiti“. U teologiji srednjega vijeka jako se razvio pojam otkupljenja kao čin kojim je Isus svojim životom, smrću i uskrsnućem otkupio čovjeka od grijeha i smrti. Ili, što se često misli, otkupio od vlasti Sotone u čije je ropstvo čovjek upao istočnim grijehom. Takav pojam, koji je teološki opravdan, malo nas podsjeća na nepravilni dualizam, to jest kao da je đavao „suparnik“ Bogu i ima toliku moć nad Božjim stvorenjem – čovjekom – da ga podjarmljuje do te mjere da Krist treba cijenom vlastitoga života platiti đavlu otkupninu. Kako vidite, sam način izražavanja je ovdje težak, makar nalazi svoje opravdanje i u samom Novom zavjetu jer nas Petar podsjeća da smo otkupljeni cijenom vrlo visokom. Kako sada nije tema vašega pitanja baš ovaj dio, ipak se ne može razumjeti odgovor bez toga da imamo na umu i taj vid poimanja otkupljenja. Danas se teolozi slažu da je Isusov čin žrtve bio čin ljubavi kojim je on otkupio čovjeka ispod vlasti grijeha i ljubavlju izraženoj u žrtvi stekao sebi novi Narod. Tako bi zapravo merkantilni pojam otkupljenja dobio jedan noviji sadržaj koji se ne protivi razmišljanju srednjega vijeka, ali pokazuje jedan stupanj višeg razumijevanja da đavao nije „partner“ Bogu. Otkupljenje je, dakle, čin zadovoljštine i privođenje u zajednicu novog Božjeg naroda – naroda spašenih. Pavao apostol će često upotrebljavati pojam oslobođenje. Teologija Staroga zavjeta središnjim događajem smatra upravo događaj izlaska iz egipatskog ropstva. Taj Izlazak je proces koji je trajao dugo. I primjećujete u njemu da je Bog, oslobađajući svoj narod, pomogao Zvonik  5/2010

mu u svemu. Spasio ih je od ropstva, spasio od zatora, spasio od nevolja, konačno ih učinio novim narodom. Dakle, razumljivo je da je Pavao, koji je i te kako ukorijenjen u Starom zavjetu, doživio Krista u posve osobnom susretu, vidio u pojmu oslobođenje svu „ekonomiju spasenja“. Stoga će Pavao puno puta govoriti o toj slobodi na koju smo pozvani po tome što smo postali „novi stvor u Kristu“. Sloboda koju Pavao propovijeda je jednako tako slična onim pojmovima koji se spominju kod otkupljenja. Slobodni smo za kreposna djela, za dobro, a slobodni smo od ropstva grijehu, smrti i Zakonu. Za nas je, naime, vrhovni zakon slobode milost. Konačno, dolazimo do pojma iz vašega pitanja: spasiti (grčki sozein). Često susrećemo taj pojam i u Starom i u Novom zavjetu. U Starom je to uvijek „Božji angažman“ da bi čovjeka – narod – spasio od konkretne opasnosti ili zla. Tako se u teologiji pod spasenjem više razumijeva pučki rečeno jednokratni čin negoli trajni proces. Takvo nepotpuno shvaćanje ovoga pojma je i vas navelo da vrlo opravdano govorite o konkretnim situacijama našega života kao što je bijeda, bolest, tuga, itd. Vraćam se ponovno teološkom pojmu spasenja u odnosu s pojmovima oslobođe-

od utjelovljenja do silaska Duha Svetoga. U njegovu utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću se događa i otkupljenje i spasenje i oslobođenje. Kada Bog spašava čovjeka, onda ga spašava cjelovito. Stoga je u jednom činu Isusovoga života u cijelosti izvršeno spasenje. Svi smo spašeni (podrazumijevajući i druga dva pojma) i postali smo novi čovjek u Isusu Kristu. Da to spasenje možemo ostvarivati od časa krštenja do časa smrti, on je ostavio jasne znakove i sredstva spasenja – sakramente. Sakramenti su sveti čini u kojima Krist direktno zahvaća naš život i liječi bolesne i tješi tužne i spašava od bijede ali ne tako da se mijenja vanjski okvir nego se milost daje čovjeku kao takvom. Dakle, shvatimo da je spasenje milosni čin koji trajno u nama djeluje po sakramentima i duhovnim vježbama: molitva, post, dobra djela, itd. Spašeni čovjek se bitno razlikuje od nespašenoga upravo po tome što je u njegovu životu trajno prisutan Krist i to na djelu. Odgovor na vaše pitanje je vrlo jasan. Krist je spasio čovječanstvo a u red spašenih mi ulazimo po sakramentima. Milost koju donose sakramenti i ostala sredstva trajno nas ozdravljuju, pomažu, čuvaju, vode. Smrt je samo milosni čas prelaska u ono stanje u kojem

Krist je spasio čovječanstvo a u red spašenih mi ulazimo po sakramentima. Milost koju donose sakramenti i ostala sredstva trajno nas ozdravljuju, pomažu, čuvaju, vode. Smrt je samo milosni čas prelaska u ono stanje u kojem se Krist sada nalazi, a to je uzdignuta ljudska narav s desne Očeve. Vječno spasenje je u tome da smo nakon smrti uronjeni u beskonačno blaženstvo kao kristoliki sinovi i kćeri Božje. nje i otkupljenje. Ova se tri pojma nadopunjuju i tek zajedno daju kompletan odgovor što se zapravo dogodilo „ekonomijom spasenja“. Od čovjekova pada Bog je „okrenut“ prema čovjeku da ga izbavi iz ropstva grijehu i posljedice grijeha. To je konačno ostvareno u poslanju Isusa Krista „jedinog Spasitelja svijeta“, kako kaže Ivan Pavao II. Dakle, pojam spasenja označava cjelokupni Isusov čin

se Krist sada nalazi, a to je uzdignuta ljudska narav s desne Očeve. Vječno spasenje je u tome da smo nakon smrti uronjeni u beskonačno blaženstvo kao kristoliki sinovi i kćeri Božje. Dakle, spasenje je sada na djelu u svakoj našoj životnoj situaciji, a u smrti je samo završeno i dovedeno do konačnog stanja. Drugi Kristov dolazak bit će samo proslava toga djela spasenja.

47


U susret događanjima

ZLATNA HARFA

Preporučamo

Susret dječjih župnih zborova Katedrala-bazilika Sv. Terezije Avilske u Subotici 29. 05. 2010. u 10 sati

Knjiga duhovne poezije i CD „Hajdemo zajedno“ Mirjane i Marije Jaramazović knjiga 350 din., CD 500 din.

SUSRET MINISTRANATA

Čitajte tisak, posudite knjige i porazgovarajte s prijateljima u Hr vatskoj čitaonici Subotica, ulica Bele Gabrića 21 srijeda, petak 10 – 14 sati utorak, četvrtak 16 – 19 sati

Zlatiborska 4, 24427 Totovo Selo Tel: (024) 883-040; Email: hirvivo@tothfalu.co.rs

Župa Presv. Srca Isusova u Tavankutu 5. 06. 2010. u 10 sati

Cara Dušana 4, 21000 Novi Sad Tel: (024) 469-474, Email: agape@eunet.rs

MISA ZAHVALNICA ZA ŠKOLSKU GODINU

Andrija Anišić: „Moliti i ljubiti“ 400 din.

Katedrala-bazilika Sv. Terezije Avilske u Subotici 9. 06. 2010. u 10 sati

Slušajte

Radio Suboticu

program na hrvatskom jeziku svaku veèer od 18-21 sat na frekvenciji 104,4 Mhz Put Jovana Mikiæa 12, Tel: 024 55 22 00; Fax: 551-902

SUSRET PUČKIH PJESNIKA „LIRA NAIVA 2010.“ Svetozar Miletić 26. 06. 2010.

Fotografije u ovom broju: Zvonik

Narudžbe: Uredništvo Godišnja pretplata za ZVONIK:

Zvonik Katolièki list (mjeseènik) Izdaje: Rimokatolièki župni ured Sv. Roka, 24000 SUBOTICA, Beogradski put 52 Telefon: +381(0)24 554-896; Fax: +381(0)24 551-036; E-mail: zvonik@tippnet.rs Web: www.zvonik.rs

Uredništvo: mr. Mirko Štefković, glavni i odgovorni urednik, Tel: +381(0)24 553 610 Željka Zelić, zamjenica glavnog i odgovornog urednika mr. Andrija Anišić, pročelnik Izdavačkog odjela Instituta “Ivan Antunović“ mr. Ervin Èelikoviæ, tehnièki urednik Katarina Èelikoviæ, lektorica Vedran Jegić, fotograf Urednièko vijeæe: Stjepan Beretiæ, Ladislav Huska, Vesna Huska, Franjo Ivankoviæ, dr. Andrija Kopiloviæ, mr. Mato Miloš, Lazar Novakoviæ, Jakob Pfeifer, s. Blaženka Rudiæ, Željko Šipek. Tisak: Štamparija "PRINTEX", Segedinski put 86, Subotica, Tel.: 024/554-435 ISSN 1451-2149 Izdavanje Zvonika podupire Ministarstvo vera R. Srbije.

48

- direktnom dostavom na župe: 1450 din - poštom: 1700 din: tuzemstvo (za više primjeraka slijedi popust) 50 Eura: Europa 60 Eura: USA, CANADA Pretplatnici iz tuzemstva uplate mogu slati poštanskom uplatnicom na ime Mirko Štefković, Trg žrtava fašizma 19, 24000 Subotica, s naznakom podataka pretplatnika, a oni iz Hrvatske na ime Svjetlana Ivković, Stjepana Ljubića Vojode 12, 10000 Zagreb. Deviznu doznaku pretplatnici iz inozemstva mogu poslati na biskupijski račun s naznakom Za Zvonik: NLB Banka A.D. Beograd SWIFT: CONARS22 IBAN: RS35310007080200263537 Rimokatolička vjerska zajednica - Biskupski ordinarijat, Trg žrtava fašizma 19, 24000 Subotica, Serbia. 5/2010  Zvonik


Zahvaljujemo našim darovateljima

Zvonik  5/2010

49


Zahvaljujemo našim darovateljima

50

5/2010  Zvonik

Zvonik 187  

Katolicki list Zvonik Broj 187

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you