Page 1

1


Uredio, dizajnirao i ilustrirao Vladimir Papić Pula lipanj, 2016. 2


Autori priča: Učenici VIII. a, VIII. b, VII. a i VII. b OŠ Centar Pula

3


Sadržaj: Vladimir Papić: Predgovor................................... 8 Lucija Božac: Bliže rubu.................................... 11 Valentina Erlić: Dovoljno Problema................... 14 Valentina Erlić: Da nisam, tko zna ................... 17 Analena Antičević: Mogu se braniti.................. 20 Analena Antičević: Ali dizajnerske hlače su bolje od svega ............................................................. 24 Alisa Bedžeti: Oko šesnaest tisuća................... 27 Alisa Bedžeti: Lukavo Putovanje....................... 30 Aleksandra Grbić: U potrazi za nadom............. 34 Aleksandra Grbić: Probajte nekome reći.......... 39 Filip Nešić: Cvrčak Kiki..................................... 48 Eleonora Ostović: Neobični mrav...................... 50 4


Darij Weiser-Vujić: Pa neće te pojesti mali mišić.................................................................... 53 Darij Weiser-Vujić: Blago ................................. 56 Maria Jurica: Ribica Nemo................................. 60 Ardita Salihi: Vaše riječi.................................... 63 Ardita Salihi: Poslije tih priča ............................ 66 Luka Jovanović: Ma šalim se............................ 72 Luka Jovanović: Trokut .................................... 78 Luka Jovanović: Neprocjenjivo......................... 81 Filpa Stanojević: Nepobjedivi............................ 84 Roko

Peruško:

Kad

malo

bolje

razmislim

....................................................................... 93 Luigj Bučaj: Prave se da su siromašni.............. 97 Tia Čangalović: Zašto je zovu tajanstvenom .......................................................................... 100 5


Mei Ven: Od boja do osjećaja........................... 105 Oliver Savić: U nekoj slijepoj uličici.................. 108 Viktoria Skendrović: Nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost........................................... 111

Priče na engleskom jeziku: (Mentorica: Ljubica Redžović) Analena

Antičević:

Designer

jeans

over

everything ..................................................... 119 Aleksandra Grbić: The Triangle...................... 123 Alina Kamberi: Your words............................. 126 Tia Čangalović: If I weren't, who knows.......... 129

6


Priče na talijanskom jeziku: (Mentorica: Rita Cukon) Maria Jurica: Abbastanza problemi................. 133 Alina Kamberi: Il grillo Kiki............................. 136 Aleksandra Grbić: In cerca di speranza.......... 139 Roko Peruško: Ma sto scherzando.................. 144

.

7


Predgovor

Vladimir Papić Tijekom

školske

godine

2015./2016.,

učenici

sedmih i osmih razreda Osnovne škole Centar u Puli vrijedno su pisali o različitim temama na radionicama

kreativnog

8

pisanja.

Vješto

su


oblikovali moderne bajke kako bi ukazali na neke od opće poznatih životnih pitanja u kojima se svaki čovjek nađe prije ili kasnije u životu. Dotaknuli su se zahtjevnih tema kako bi dočarali kompleksne obiteljske odnose ili život osoba s invaliditetom. Pisali su još i putopise, povijesne i horor priče.

Nova e – knjiga izdvaja se po prijevodima nekih od priča na engleski i talijanski jezik zahvaljujući učenicima

osmih

razreda

kao

i

njihovim

mentoricama, učiteljicama Ljubici Redžović iz engleskog jezika i učiteljici Riti Cukon iz talijanskog jezika koje su s puno entuzijazma i strpljenja nadzirale proces prevođenja.

9


Ova e – knjiga najopsežnija je po broju priča od svih knjiga nastalih na radionicama kreativnoga pisanja. Predstavljamo vam dvadeset i šest novih priča u kojima se nadamo da ćete uživati kao mi dok smo ih zajedno stvarali.

10


Bliže rubu

Lucija Božac Camelia je bila fascinantna i jedinstvena mačka bijelog krzna i prodornih plavih očiju. Živjela je u velikoj obiteljskoj kući u Londonu. Vlasnici kuće bili su bogati pa su joj mogli priuštiti apsolutno sve. Čak je imala i vlastitu sobu. Bračni par Spring imao je troje djece. Gospodina Roberta Springa često nije bilo kod kuće zato što je svaki dan morao obavljati nešto što su ljudi nazivali posao. Djece 11


također često nije bilo kod kuće, ali Cameliji to nije nimalo smetalo. Naprotiv bilo joj je drago što nema tih groznih malih spodoba koje je love i vuku za rep. Jedina osoba koja je većinu vremena provodila u kući bila je gđa. Emilia Spring. Cameliji je ona bila najdraža od svih ukućana. Bila je to smirena, draga i brižna osoba koja ju je mazila i pazila. Kao što smo već spomenuli Camelia je mogla imati što god je poželjela, od najsjajnije loptice, do najskuplje grebalice, ali ju je ponekad obuzimala tjeskoba i tuga jer nije mogla čuti radosne dječje usklike, niti se odazivati na ime kao i ostale mačke. Bila je posve gluha. Većinu vremena nije se obazirala na to, ali ponekad se zbilja pitala kako je ostalim živim bićima koja čuju. Nije niti znala kakav je osjećaj kad čuješ, što bi je samo još više dotuklo.

12


Jednog ugodnog sunčanog jutra, gđa. Spring pustila je prozor otvoren. Camelia se kao i obično uspela na prozor kako bi joj tople sunčeve zrake pale na lice. Sunčeva toplina i svjetlost joj je godila i počela se pomicati sve bliže i bliže rubu prozora sve dok naposljetku nije pala. Tijelom joj se širila strašna bol. Od silne patnje zaklopila je oči i počela jaukati. Zadnje čega se sjećala bio je lagan ubod igle. Probudila se u svojoj košari na mekanom plavom jastučiću. Imala je zamotan kričavo rozi zavoj oko desne šape. Smetao joj je pri kretanju pa ga je u par navrata pokušala skinuti, ali bezuspješno. Kasnije je sve bilo u redu, ali je zbog strašnog pada s prozora shvatila da mora paziti da se previše ne primiče rubu. Sluh joj neće nedostajati dok može osjetiti ljubav.

13


Dovoljno problema

Valentina Erlić Marijini roditelji se svađaju iz dana u dan. Nemaju novaca. Tata je dobio otkaz. Ružno se ponašao prema drugim radnicima i vrijeđao ih. Mama inače nije ništa radila, bila je domaćica. Brinula se za kuću i kućanske poslove. Sada kuća 14


izgleda jako neuredno. Prljava odjeća razbacana je po stanu, smeće već dugo stoji doma i sve smrdi. Nemaju skoro ničega u hladnjaku. U početku su se svađali samo njih dvoje, a onda su se počeli iskaljivati na Mariji i njenoj sestri. Kao da su one krive za sve. Marija se usprotivila tati i rekla da nije u redu to što im rade i da one imaju već dovoljno problema što ih u školi zadirkuju zbog poderane odjeće i obuće, a učitelji nista ne poduzimaju u vezi toga. Kada dođu doma trebali bi imati mir. Tata ju je ošamario. Nije bio prvi put. Marija je odjenula jaknu i napustila kuću sva rasplakana. Nije je bilo više od šest sati pa su se roditelji zabrinuli i nazvali policiju. Kad je policija od nje čula razlog odlaska, rekli su ozbiljnim glasom da pođe s njima. Pozvali su socijalnu službu zbog 15


uvjeta u kojima žive ona i njena sestra. Socijalna služba ih je oduzela roditeljima. Valjda je trebalo doći do toga, da njihovi roditelji shvate da imaju djecu koja trebaju pažnju, a ne da proživljavaju svakodnevno svađanje i viku zbog njihovih problema.

16


Da nisam, tko zna Zovem se Ivan, imam dvadeset i sedam godina. Želio bih vam ispričati priču o svojem najljepšem iskustvu. U životu nije lako. Pogotovo ako si rođen slijep. Volim sve sam obavljati pa zato živim sam. Snalazim se vrlo dobro s obzirom na moj problem jer sam uporan i pokušavam ne razmišljati o svojoj slijepoći kao da je to nešto loše.

Nedavno sam osnovao grupu za slijepe ljude samo zbog jednog razloga, a to je potpora jer takvim ljudima to treba. Uspijevam u tome i od tog zarađujem. Imam puno posla jer me zovu u razne gradove i države gdje držim motivacijske govore. Na kraju jednog takvog govora u Londonu zateklo me neuobičajeno pitanje. Djevojka prekrasnog glasa pitala me hoću li ikada osnovati obitelj obzirom na to da sam slijep. Odgovorio sam kako 17


bih to želio, ali nemam nekih prevelikih mogućnosti za to. Izlazio sam van iz zgrade i čuo trčanje. Bila je to djevojka s kojom sam razgovarao. Pitala me mogu li s njom na ručak. Pristao sam s tim da ja platim. Upoznavali smo se i razgovarali kao da se poznajemo od malena. Evo već se družimo mjesec dana i jako smo se zbližili. Mislilm da je to nešto više od prijateljstva. Slijepoća je uz nju gotovo snošljiva. Sutra bi trebali otići na zabavu. Tamo je mislim zaprositi, ali se bojim odbijanja. Došao je taj dan. Spremili smo se i krenuli. Imam veliku tremu. Stigli smo, popili piće i sjeli za stol. Krenuo sam vaditi kutijicu s prstenom i pitao je hoće li se oženiti sa mnom. Pristala je. Bio je to najsretniji dan u mom životu. 18


Danas nam je prva godišnjica i zato sam se sjetio ispričati ovu priču. Čak mogu reći da sam sretan što sam slijep. Da nisam, tko zna, možda nikad ne bih upoznao ženu koju volim najviše na cijelome svijetu.

19


Mogu se braniti

Analena Antičević “Nemoj da ti više govorim, bit će gore od prošlog puta” te riječi pratile su Martinu svakog dana. Martinina mama je svaki put izgledala sve gore. Ona sama nije razumjela zašto je svaki dan dobivala nove masnice i zašto je njen muž uvijek ljut. Prije su to bile samo svađe o nevažnim stvarima kao što je mamino kuhanje, a poslije je 20


ispalo kako Martinina mama ne radi ništa dobro. Kako je beskorisna. Martina se nije mogla sjetiti zadnjeg puta kada su svi sjeli za stol i jeli skupa u miru. “Martina uzmi svoju sestru i otiđite u sobu, tamo su vam igračke” Martinina mama je mislila da Martina nije mogla čuti kako se tanjuri razbijaju, kako se mamin glas slamao i koliko je tata vikao. “Lejla sve je u redu, sada ćemo ići vani igrati se” Martina je morala zaštiti Lejlu.

Tako je bilo svaki dan kada bi Martinin tata maltretirao njenu mamu i uništavao njihov “dom” Martina bi uzela njenu sestru Lejlu i odvela bi je u najbliži park. Na Martinin četrnaesti rođendan, prilikom jedne od svađa, pokušala je pomoći mami. Tata ju je grubo odgurnuo. Pala je na pod. Sve joj je bilo mutno. 21


Mutno kao i svi njeni dobri dani u djetinjstvu, kao i sve dobro što joj se ikada dogodilo. Sve je bilo mutno. Kada je lupila glavom o kuhinjski pod, razbistrilo joj se pred očima. Više ju nije bilo strah. Dignula se i unijela ocu u lice. “Dosta! Prestani! Mama nije tvoje vlasništvo! Samo nam probaj prići. Više nisam mala curica i ne bojim te se!” vikala je Martina. Odgurnula ga je potom svom snagom od sebe. Kako je bio pod utjecajem alkohola, pao je na pod i nije više mogao ustati. Martinina mama je uzela Lejlu i istrčale su iz kuće, ali nisu znale kamo idu. Martina je željela da se sve završi. Rekla je mami da ide u policiju i prijavi tatu. Njena mama nije željela ići. Bila je prestrašena. Martini je bilo dosta i prijavila ga je sama. Taj dan je za nju bio poseban. Bila je hrabra i učinila nešto što je promijenilo njihov život. Martinin tata je bio smješten u zatvor, a njenoj mami je trebalo neko 22


vrijeme da se oporavi. Samo zato što je njena mama bila žensko Martinin tata se osjećao kao da mu je ona podređena. Propatili su puno godina zbog takvog razmišljanja. Danas Martina zna da joj tata ne može ništa. Danas zna da je žensko i da se zna braniti.

23


Ali dizajnerske hlače su bolje od svega Mia je oduvijek obožavala Gucci. Prvenstveno zato sto je bila najpoznatija marka torbica, ali isto i najskuplja. Kada bi šetala ulicom, svi plakati bili su o Gucciju. Ona nije nikada bila djevojka koja bi noslila odjeću skupih odjevnih maraka. Nije bila bogata. Bila je skromna i voljela štedjeti.

Sve dok jednoga dana nije upoznala Luciju. Obožavala ju je. Svo vrijeme koje je prije koristila za volontiranje, počela je koristiti za druženje s Lucijom. Tri mjeseca su se družile kad je Lucija spomenula kako je kupila Gucci torbu novcem koji je uštedjela. Mia je bila ljuta. Lucija je tada odlučila da joj treba promijeniti mišljenje.

24


“Mia tebi stvarno predivno pristaje ta Gucci torba. Mogla bi si kupiti one lijepe dizajnerske hlače” je bilo sve sto je Mia slušala otkad je pokazala svoju skromnost. Uporno je prigovarala, ali nagovaranja su polako počela pobjeđivati. “Ali te dizajnerske hlače bolje su od svega.” ponavljala je Lucija. Vrijeme je letjelo, a Mia je svoju uštedevinu počela trošiti

na

Gucci

torbe,

dizarnejske

hlače

i

dizajnerske naočale. Sve novce trošila je na sitnice. Kada je stigla jedan dan volontirati, našla se u potpuno drugom svijetu. Došla je među ljude kojima je trebala pomoć. Osjećala se neugodno i kao da je bila nešto više od njih samo zato jer je u dizajnerskoj odjeći. “Gospođice Mia nisam dobila vašu uplatu za pomaganje potrebitima rekla joj je kolegica. “Ali ove dizarnejske hlače bolje su od svega, morala sam ušteđevinu dati za njih” odgovorila joj je Mia.

25


Kada su te rijeÄ?i izaĹĄle iz njenih usta shvatila je kako je kupovala gluposti dok drugi nisu imali ni osnovne stvari. Jesu li dizajnerske hlaÄ?e na kraju bolje od svega?

26


Oko šesnaest tisuća

Alisa Bedžeti Enesa boluje od tumora. Nema majku. Sama je s tatom u jednosobnom stanu. Jednog jutra, dok se Enesa spremala za školu, počelo joj se vrtjeti u glavi. Nije mogla disati. Noge 27


su joj bile slabe, a oči umorne. Polako se spuštala na pod. Tata je čuo buku i pojurio prema Enesinoj sobi. Kad je ušao, vidio je Enesu svu u krvi. Uhvatio je svoju malu djevojčicu, sav u panici, i odvezao se svojim taksijem u bolnicu. „Vašoj kćeri treba skupa operacija.“ rekao je doktor. „A koliko točno skupa?“ pitao je tiho tata. „Oko šesnaest tisuća kuna“ odgovorio je doktor. Otac je ušao u svoj taksi i krenuo kući. Ušao je sobu i počeo razbijati pod. Došao je do jedne velike torbe. U njoj je bilo pet tisuća kuna. Nedovoljno za operaciju. Otišao je do jedne velike zgrade na kraju ulice. U njoj su se bogataši kladili na boks. Odlučio se boriti. Riskirati život za svoju jedinicu. Zatvorio je oči. Izmijenjivale su se slike kako su se igrali kada je bila beba, kada je prvi put rekla „tata“ i na koncu 28


kako je narasla u prelijepu djevojčicu. Pomolio se i otišao se prijaviti. Borba je počela. Dok se on borio u ringu, Enesa se borila u bolnici. Pobjedio je i prikupio dovoljno novca. „Moja sućut. Jako mi je žao“ rekla je medicinska sestra kada je nazvao bolnicu.

29


Lukavo putovanje Napokon je došao dan kada nam je tata obećao da ćemo ići na put, ali koji? Nitko nije znao, osim njega. Nakon nekoliko dugih sata stigli smo. Izlazeći iz auta vidjeli smo znak na kojem piše „Dobro došli u Plitvička jezera“. „O moj Bože“, ponavljala sam u sebi sto puta. „Bit će sve u redu, svidjet će vam se.“, govorio je tata. Kao i uvijek mama je bila na tatinoj strani. „Da, stvarno će biti super.“, nadodala je mama. Moj brat i ja smo bili protiv toga da svoje praznike provodimo u Hrvatskoj. Ušavši u hotel počelo nam se sviđati, ali opet smo se držali svoje strane. Ušli smo u zajedničku sobu. Roditelji su nas molili da idemo s njima, ali se mi nismo predavali. Ostali smo u hotelu.

30


Kada su oni krenuli, mi smo se dogovorili da ćemo ići vani, ali da nas roditelji ne primijete. Izlazeći iz hotela zabila sam se u neki stup. Nisam mogla pronaći izlazna vrata. Kad sam ih napokon pronašla, izišla sam vani. Tamo me čekao brat „Pa di si ti? Čekam te već pola sata.“ „Nije prošlo ni tri minute majmune!“ Žurio je kao čimpanza i zato sam se zabila u taj stup. Hodali smo do jezera i bilo je prelijepo, čudesno i zabavno. Šetajući Plitvicama slikali smo se svake dvije minute. Priključili smo se nekoj grupi iz Koreje i ukrcali se s njima u neki slatki crveni vlak. Prvo smo ušli u neku mračnu špilju. Nismo ih ništa mogli razumjeti jer nisu govorili našim jezikom. Jedino što smo razumjeli jest pločica koja je bila priljepljena

na

jedno

stablo.

Jezerce.“

31

„Dobrodošli

u


Tamo smo stali u jednom restoranu. Imali smo besplatnu hranu. Puno mesa, mješanu salatu i ružičasti sirup od ruže. Nakone velike ukusne gozbe, ušli smo natrag u vlak. Vozili smo se trideset minuta i stigli do Sela Plitvice. To selo je bilo puno apartmana, kuća i hotela. Kad smo stigli tamo, oba mobitela su bila ugašena jer im je bila prazna baterija. Korejci su ulazili u hotel, a crveni vlak se ugasio. Vozač je izašao i pitao nas zašto mi još stojimo, a ne ulazimo u hotel. Moj brat je počeo pričati kako smo se izgubili, pa smo se priključili krivoj grupi. Vozač se nasmijao i rekao: „U redu djeco, ja ću vas vratiti do Plitvica.“ Zahvalili smo se i krenuli. Moj brat je sjedio pored vozača, a ja sam bila na stražnjem sjedalu i divila se ljepoti koju imamo. Gledajući prirodu, upalio mi se mobitel i vidjela sam preko dvadeset propuštenih poziva od mame. Nisam

se

dala

smesti 32

jer

sam

promatrala


prekrasan zalazak sunca. Kada smo stigli, brzo smo se žurili k hotelu. Tamo su nas dočekali roditelji.

Mama je bila ljuta i zabrinuta. Pitali su nas gdje smo bili, a mi smo na to rekli kako smo išli u šetnju kao brat i sestra. Dan danas im nismo rekli za naše „lukavo“ putovanje.

33


U potrazi za nadom

Aleksandra Grbić Ana je na prvi pogled bila tipična tinejdžerica. Ipak, bila je tu sitnica koja ju je činila drugačijom. Uočavala je detalje na koje se drugi nisu obazirali. Svakog

petka

išla

je

kod

svoje

prijateljice

Magdalene kako bi pogledale neki film. Počela je nova televizijska emisija „U potrazi za nadom“. 34


Nisu razumjele o čemu se radi pa su odlučile pogledati prvu epizodu. Naime, riječ je bila o natjecanju ljepote među djevojčicama od pet do deset godina. Magdalena je bila oduševljena emisijom, ali Ana nije vidjela svrhu svega toga.

Magdalenin stav prema tome bio je da takva natjecanja svakako trebaju postojati jer se treba isticati ljepota.

Ana je pak smatrala da takvim

natjecanjima ostaloj djeci poručuju kako su manje bitna. Rekla je i da se stalno priča kako smo svi jednaki, ali to baš ne pokazuju. Magdalena se nikako nije mogla složiti, ali nije ništa rekla. Prošao je vikend. Ana je cijelu nedjelju razmišljala što napraviti kako bi dokazala svoje mišljenje o takvim natjecanjima. Odlučila je organizirati u školi izbore ljepote. Natjecat će se sve djevojčice od petog do osmog razreda, osim Ane. Ona će biti u žiriju s još troje učitelja. Natjecanje će se održati za 35


dva tjedna kako bi sve djevojčice stigle pronaći lijepe haljine i napraviti si prikladnu frizuru. Kada su djevojčice obaviještene o natjecanju, nisu se sve slagale oko toga treba li se održati. Niti jedna učenica koja nije vitka, našminkana i uređena od glave do pete nije željela sudjelovati. Smatrale su se osobama kojima nije mjesto u takvom natjecanju. Ana im je objasnila poantu natjecanja i poruku koju želi poslati ljudima. Uz veliki trud i upornost, uvjerila ih je da trebaju prisustvovati natjecanju. Dva tjedna brzo su prošla. Sve djevojčice bile su spremne. Uređene i nasmijane od uha do uha. Mnoge djevojčice su došle gledati njihove mame. Točno se vidjelo koja je namjera njihova dolaska. Napraviti

sve

samo

kako

bi

njihovo

dijete

pobijedilo. Ne zbog toga što žele da odnesu titulu pobjednice jer je to nešto zabavno, već iz koristi 36


kako bi njihovo dijete bilo važnije i kako bi se isticalo među ostalima. Djevojčice su iznosile tri različite kombinacije. Jutarnju, dnevnu i večernju. Sve su ponosno hodale do žirija i natrag. Djevojke koje su željele odustati i dalje su se tako osjećale. To se moglo vidjeti na njihovim licima. Stiglo je proglašenje pobjednika. Djevojčice su stale jedna do druge i čekale proglašenje. Ana je krenula čitati imena. Bilo im je čudno zašto su sve proglašene. Je li to neka šala? Zašto se zezaju s njima? No, Ana im je objasnila da su one sve pobjednice. Zašto? Zato što su sva djeca jednako lijepa bez obzira na to bila one visoka, niska, vitka ili krupna. Nikada ne smiju stvarati krivu predodžbu o sebi jer ako ona budu tako mislila o sebi, misliti će i drugi. Tako daju poticaj drugima da ih zadirkuju. Poručila im je da budu ponosne na sebe i svoj izgled jer će one sve uvijek biti pobjednice. Imala je i poruku za roditelje. 37


Na njima je da se brinu o svojoj djeci i da ih potiču na to da misle sve najbolje o sebi, a ne da ih tjeraju na natjecanja kako bi se dokazivali.

Ani su glasno zapljeskali. Pohvale i zahvale su stizale sa svih strana. Osjećala se ispunjeno i sretno jer su njezine riječi bile razlog zbog kojega su se sve te djevojke sada osjećale pobjednicama. Magdalena je slušajući Anu shvatila kako je njena prijateljica bila u pravu i kako je ta emisija savršeni odraz današnjice i svijeta u kojem živimo.

38


Probajte nekome reći Sara je živjela je u četveročlanoj obitelji s ocem Andrejom, majkom Helenom i sestrom Hanom. Helena nije bila baš obzirna majka. Stalno je izlazila u noćne klubove i nije previše pažnje posvećivala Sari i Hani. Andrej je bio previše okupiran poslom, pa nije primijećivao što se događa kod kuće. Stvari su se promijenile jedne večeri kada se Andrej vratio kući i počeo razbijati stvari. Sara je imala tek tri godine i ništa joj nije bilo jasno. Samo je sjedila i držala medvjedića smješkajući se. Hana je bila na izletu i vraćala se kasno tu večer, a Helena je kao i obično bila vani. Andrej je bacio aktovku i sako na pod te stao bacati stolice iz blagovaone po kući. Razbio je tako i skupocjenu antiknu vazu koju su dobili na poklon za medeni mjesec. Nakon što je uneredio cijelu blagovaonicu i 39


hodnik, zamijetio je Saru kako sjedi. Krenuo je prema njoj te je vidjevši da se smije, podignuo ruku u zrak i viknuo: „Što se smiješ ti derište malo! Sretna si jer ti je tata ostao bez prebijene pare!?“ Sara se sad još više smijala, jer su joj bile smiješne grimase koje je radio njezin tata dok je vikao. Andrej se iznervirao i opalio joj šamar. Istog trena Sarino smješkanje zamijenio je jaki plač. Jaukala je iz sveg glasa, što je još više razljutilo Andreja. Uzeo je medvjedića i rastrgao ga na komade govoreći: „Vidi što se događa kada si nepristojna i smiješ se starijima!“ U tom trenu Hana je došla kući. Vidjela je uplakanu Saru. Puno puta je pitala što se dogodilo, ali nije se čulo ništa osim Sarinog jecanja. Vidjela je očev sako i aktovku na podu. Mogla je naslutiti što se dogodilo. Andrej je bio izbezumljen. Držao se za glavu nervozno hodajući gore dolje hodnikom. Prišao je Hani, a ona je stala vikati na njega što je jače mogla. Andrej se nije mogao suzdržati. Ošamario ju je. Hana je potrčala 40


do Sare i tiho jecala. Otac im je zaprijetio kako nikome ne smiju reći što se dogodilo. Mami su morali reći kako su bili sami kući. Hana je u kuhinji radila sendviče te je netko odjednom provalio. Provalnik je navodno udario Saru kako bi ušutila. Uzeo je samo antiknu vazu sa stola i krenuo izaći na stražnja vrata, ali tamo ga je dočekala Hana. Odgurnuo ju je i pobjegao prije nego je Andrej stigao kući. Također nisu smjeli reći Heleni kako je Andrej ostao bez posla. Andrej je rekao Heleni, kako će od sada biti kućanica i dobra majka i kako više neće izlaziti već se brinuti o sigurnosti svoje djece. Kad je čula priču o provalniku, Heleni se odjednom probudio majčinski instinkt pa je odlučila učiniti kako joj je Andrej rekao. I zaista, Helena je bila dobra majka i brinula se o kući i djeci. Obitelj je odjednom

funkcionirala. 41

Nakon

tjedan

dana,


Helena je pospremala. Čistila je cijelu kuću od ulaznih do stražnjih vrata. Kada je došla do kraja kuće, izašla je u dvorište da ostavi vreće sa smećem. Tamo je ugledala komadiće nekog predmeta sa uzorkom istim kao sa one antikne vaze. Sakupila ih je i pitala djecu zašto se vaza nalazi vani, kada ju je navodno ukrao provalnik. Hana se i dalje držala priče da je vaza kod provalnika, a da su to sigurno komadići nekog tanjura koji nalikuje vazi. Sara je više puta krenula složiti rečenicu kojom je mami htjela reći istinu, ali svaki puta bi ju Hana, od straha, stisnula po ramenu. Helena je to primijetila, ali se pravila kao da nije vidjela. „A dobro, vjerovatno imate pravo“ rekla je i otišla baciti komadiće u one vreće smeća u dvorištu. Hana je otišla natrag u sobu, a Sara se nastavila igrati u dnevnom boravku. Helena se vratila iz dvorišta u dnevni boravak i iskoristila priliku da popriča sa Sarom. Sara nije mogla najbolje objasniti mami jer joj je bilo teško reći što 42


se točno dogodilo. „Pa mama, tata je došao kući i dizao je stolice, pa je onda vidio mene. Ja sam se smijala jer je tata izgledao kao onaj čovjek iz crtića. Mislim da se naljutio pa me udario kao što se udaraju oni što se tuku na televiziji. I bio je rekao da sam ja sretna jer on nema posao. Da, tako je rekao.“ Heleni se puno pitanja vrtilo po glavi. Zašto je ostao bez posla, zašto laže da još radi, gdje ide ako nema posao, i još mnogo drugih.

Ubrzo je otkrila kako Andrej gaji ljubav prema kockanju

te

da

sav

njihov

novac

troši

u

kockarnicama. Jedne večeri, kad je Andrej stigao kući, Helena i djeca su ga dočekala u dnevnom boravku. Helena ga je napala i plačući vikala na Andreja iz petnih žila. Andrej je opet imao ispad i udario Helenu. Udarao ju je sve dok nije ostala bez zraka. Hana se ustala i potrčala prema majci kako bi joj pomogla, ali ju je Andrej pretekao i gurnuo na drugi kraj dnevnog boravka. Sara je krenula vani 43


jer joj se nije sviđalo što svi plaču i viču, ali ni ona nije bila pošteđena batina. Uhvatio ju je i gurnuo prema majci. Bili su preslabi da se suprostave Andreju, te su bespomoćno sjedili na podu. Andrej je vičući prijetio: „Samo probajte nekome reći ili nešto učiniti, loše vam se piše! Ja vam kažem, nećete izvući živu glavu!“ Heleni i djeci nije ostalo ništa drugo nego prihvatiti činjenicu da moraju šutiti ako žele živjeti. Svake večeri Andrej bi dolazio ljut jer je opet prokockao novac i ponavljala bi se ista priča kao i one večeri. Prolazili su mjeseci, ali sve je bilo isto. Helena je nekoliko puta pokušala razgovarati sa svojim mužem, ali neuspješno. Svake večeri čulo bi se Helenino jecanje od bolova i ozljeda koje je trpila. Sara je navršila šest godina i bilo je vrijeme da pođe u školu. Andrej nije dopuštao da se školuje sa drugom djecom, kao ni Hana. Imali su privatnu učiteljicu. Bila je to jedna vrlo simpatična i 44


srdačna gospođa, koja je čim je kročila u kuću osjetila da se događa nešto loše. Puno puta je pokušala razgovarati sa djecom i Helenom, ali svaki put kad bi pokušale, Andej bi im to lijepo naplatio.

Jednog jutra, Andreju je sinulo kako bi mogao opet pronaći posao. Tako bi imao više novca za kockanje. Otišao je rano ujutro kako bi u podne, kada dolazi učiteljica, bio kući. Helena se probudila oko deset sati i probudila djecu. Vidjela je da nema Andreja, pa je nazvala učiteljicu. Odmah došla jer je naslutila zašto ju Helena zove prije dogovorenog termina. Helena joj je sve ispričala, a učiteljica je obećala kako će dati sve od sebe da im pomogne. Dogovorile su se da opet dođe u podne. Andrej se vratio kući i začudio se zašto su svi na nogama. Helena je izmislila kako je Sari bilo slabo pa su se ustali da joj pomognu da dođe k sebi. 45


Došla je učiteljica, ali nije bila sama. Sa njom je bila socijalna služba. Andrej se jako uzrujao i napao ih jer je shvatio o čemu je riječ. Helena je istog trena pozvala policiju. Djeca su bila jako sretna jer su napokon nakon tri godine mučenja poduzeli nešto i suprostavili se svom ocu. Andrej je dobio kaznu od dvadeset godina, ali u zatvoru u inozemstvu i nema pravo vratiti se u istu državu u kojoj se nalazi njegova obitelj.

Hana je patila od fobija

nekoliko godina, ali je

očvrsnula i pobjedila svoje strahove. Vratila se u javnu školu. Mogla je prepoznati tugu u očima zlostavljane djece i nije to mogla trpjeti, pa se odlučila nastaviti privatno školovati. Helena se zaposlila i nastavila se brinuti o svojoj hrabroj djeci. A Sara? Za razliku od Hane, odlučila je pomoći zlostavljanoj djeci. Njezin profesor zamijetio je kako nesebično pomaže drugima i potrudio se da 46


se daleko čuje za nju. Dao je svima do znanja kako je usprkos svemu što je prošla, izrasla u suosjećajnu osobu koja rado pomaže drugima. Profesor joj je osigurao doživotno školovanje, a Sara je odlučila nakon školovanja osnovati udrugu. Kako su je primijetili mnogi imućni poduzetnici, imala je sva potrebna sredstva za svoj plan. Udruga

je

djelovala

bolje

od

očekivanog

i

spašavala mnoge nevine živote djevojčica i žena koje su bile zlostavljane i mučene.

47


Cvrčak Kiki

Filip Nešić Bio jednom jedan cvrčak koji se zvao Kiki. Bijaše on živahan i svašta je htio probati, ali neke stvari nije smio raditi.

Htio je letjeti i plivati u moru. To je sve mogao, ali mu je to bilo zabranjeno. Ako bi skočio s litice u more mogao bi letjeti i plivati, stoga su ga braća 48


cijelo vrijeme pazila. Svaki dan i noć bi razmišljao o skoku s litice i kako bi to izveo. To je bilo nemoguće zbog njegove starije braće koju nije mogao nadmudriti. Sjetio se on plana nakon dugog razmišljanja... Cvrčci bi svako jutro išli skupljati hranu za zimu, a on će se praviti bolestan i skočiti s litice. Ali došlo je nevrijeme s najcrnijim oblacima, najjačim vjetrovima da se ni ljudi nisu kupali u moru. Kiki se uplašio i odgodio za drugi put kada vrijeme bude ljepše. Vrijeme se proljepšalo za 2 dana pa je otišao do litice i bacio se u more. Uživao je u letu kao da je ptica. Iz mora je izašla riba modre plave kože s velikim gladnim očima i ogromnim čeljustima. Počeo je vikati iz sveg glasa: "Upomoć, pomozite, ne želim umrijeti". Došla ga je spasiti ptica po imenu Jure. Objasnila mu je kako se ne treba praviti da je ono što nije i da ne treba biti ptica ili riba već običan cvrčak koji cvrči.

49


Neobični mrav

Eleonora Ostović Iza sedam mora, sedam gora i sedam mravinjaka živio je jedan mrav. Slavko. Bio je malen, ali je imao veliko srce. Nije bio kao drugi mravi, nije se bojao ničega i nikoga. Dok su svi mravi marljivo radili, on je smišljao način na koji se suprotstaviti ljudima. Razmišljao je kako postići da ih prestanu 50


gaziti. Svi su mravi bili protiv njega. Osim jednoga. Njegovog najboljeg prijatelja Marka. Marko ga je podržavao u svemu. Jednoga dana Slavko je konačno smislio rješenje. Imao je stvarno dobru ideju. Nažalost, kako bi se ta ideja ostvarila, bili su potrebni svi mravi. Slavko je htio da se svi mravi okupe na tlu i poredaju se tako da tvore riječ "stop". Nakon što jedan čovjek to pročita, reći

će drugome, pa će i on reći

nekome. Ubrzo će svi saznati za to. Nitko ih više nikada neće povrijediti. Plan je bio savršen, ostalo je samo zamoliti ostale mrave za pomoć. Molio ih je, no nitko, osim Marka mu nije htio pomoći. Slavku je sve to bilo jako bitno jer upravo su njegovi roditelji poginuli zbog ljudi. Unatoč tome što nitko nije htio pomoći, Slavko i Marko su pokušali sami. Stajali su na cesti i čekali čovjeka koji će shvatiti njihovu poruku. Čekali su jako dugo te se neki čovjek napokon pojavio. Nažalost, nije im htio 51


pomoći. Nije ih primijetio. Krenuo ih je

gaziti.

Vrijeme se nije moglo vratiti. Marko je uspio pobjeći. Slavko nije.

Nakon Slavkove smrti, ostali mravi shvatili su njegovu ideju. Odlučili su ostvariti ju njemu u čast. Nisu mislili da će uspjeti, ali željeli su to napraviti za njega. Mravi su se poredali. Došao je čovjek, pa još jedan i onda još jedan... Ubrzo ih je bilo mnogo. Svi su saznali za znak i mnogo više pazili na mrave. Slavkova se ideja ostvarila. Šteta što je morao umrijeti.

52


Pa neće te pojesti mali mišić

Darij Weiser - Vujić Proveli smo dan na moru. Po povratku pokvario nam se auto u šumi. Morali smo tamo prenoćiti. U tamnoj noći začusmo urlik. Luka je vikao iz petnih žila. "Što je?", upitao sam ga. "Miš mi je u vreći", 53


odgovorio je Luka, "Aaaaa", nastavio je vikati. Dotrčali smo do njega. "Jesi li dobro? Pa neće te pojesti mali mišić“, pitao sam ga jedva suprežući smijeh. Odjednom, cipela mi je poletjela pored glave i promašila me na svu sreću."Pazi pogodit ćeš nekog", rekla je Ardita gledajući gdje je miš."Aha imam te dlakavi đavole", likovao je Luka držeći miša u ruci. Bacio ga je iz čista mira na Arditu. Ona ga je bacila na mene, a ja sam ga bacio na tlo. Bježao je, a mi smo ga lovili i smijali se. Nekako nam je uspio pobjeći u šumu. Izmoreni od lova, vratili smo se na spavanje. Probudili smo se okruženi nekim čudnim zvukom nalik grebanju. Zvučalo je kao da tisuće malenih stopa korača oko nas. Zvuk nas je u potpunosti opkolio. Primijetio sam da su nam šatori i torbe u potpunosti

izgrižene,

a

torbe

sa

stvarima

misteriozno su nestale. Udahnuo sam duboko i viknuo "Crtaaa". 54


Trčali smo kroz šumu sve dok nismo stigli do neke neke kolibe i zabarakadirali se iznutra. Miševi su izvirali iz mraka. Činilo se kao da ih je na tisuće. Preplavili su kolibu u potpunosti. Bili smo prestrašeni. Učinilo mi se da nam se smiju. Tad mi je sinulo. Otvorio sam vrata i viknuo: "Nećemo vas više strašiti". Odjednom je sve utihnulo. Miševi su se povukli.

Shvatio sam kako je njima kad ih jurimo.

55


Blago Dobar dan, zovem se Nikolaj i danas sam doznao da je moj djed nestao. Moji roditelji i ja krenuo sam ga pronaći u Afriku gdje je zadnji put viđen. Usput, idemo pronaći i blago koje je on tražio. Već drugi dan smo morali ostati u nekoj državi zvanoj Hrvatska jer su nas pratili razbojnici. Odlučili smo se sakriti u nekoj tamošnjoj šumi. U toj šumi drveća su sezala skoro do neba, a grane su se njihale pod vjetrom koji je harao tom šumom. Osluškujući zvukove šume činilo se kao da životinje međusobno razgovaraju i nije nam bilo baš ugodno kad smo shvatili da moramo tu prenoćiti da se sakrijemo od razbojnika. Treći dan, kada je opasnost prošla, izašli smo iz šume i otišli do grada kako bi se opskrbili 56


namirnicama. Tamo sam upoznao Saru. Čim sam je vidio, zaljubio sam se. Igrali smo se cijeli dan u parku pored arheološkog nalazišta u kojem se istraživalo kamenje i ruševine iz rimskog razdoblja. Četvrti dan, nagovarao sam mamu da ostanemo tu oko godinu dana, ali ona nije htjela. Stalno je govorila "Ne". Šesti dan smo Sara i ja otišli na livadu. Baš kad sam je htio poljubiti mrav ju je ugrizao za lakat, "Aaaa!Makni ga!Aaa", vikala je prestravljeno. "Okej, okej ", rekao sam i lupio mrava. "Hahahaha, sad nisi toliko jak", smijao sam mu se. Odjednom sam vidio oko milijun mrava. Krenuli su na nas. "Crta!", viknuo sam najače što sam mogo. Potrčali smo u neku staru kolibu i zaključali se. Bili smo satima tamo dok nisam otkrio zašto nas napadju, pa sam izletio van i rekao: "Oprostite što sam ubio

57


jednog od vaših. Više neću ubiti niti jednu bubu na svijetu". Odjednom su se svi povukli.

Moja mama, tata, Sara nastavili smo put. "Ahhh, kako je lijep rekao sam, Bili smo u Zagrebu. Prekrasan grad. Posjetili smo crkvu sv.Marka gotičku građevinu iz 14.stoljeća. Nakon toga smo posjetili luku Lotrščak, poznati vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Donji grad. A tek katadrala! Kad sam nju ugledao, oduševio sam se. Ipak najsretniji sam bio kada smo posjetili zoološki vrt u Maksimiru.Vidi sam mnogo vrsta životinja koje su me oduševile. Deseti dan otputovali smo u Zadar. Šetali smo Kalelargom pošto je ona glavna i najpoznatija Zadarska ulica. Posjetili smo arheološki muzej u Zadru gdje su izloženi arheološki ostaci iz 7. do 12.stoljeća. Prošetali smo i do morskih orgulja koje su me najviše oduševile. Tu se nalaze Zaibumi 58


(žviždaljke) koje sviraju 7 akorda do 5 tonova. Muzika koju su širile te orgulje, ostavila me bez teksta. Nikad nisam čuo nešto ljepše.

Kada sam krenuo na to putovanje naum mi je bio pronaći mog djeda i to nekakvo veliko blago, a u stvarnosti

sam

vidio

blago

prelijepe

Hrvatske i našao moju ljubav Saru.

59

države


Ribica Nemo

Maria Jurica Bio je to grozan dan, izgubljen, sam, bio sam žalostan. Za sve je kriv moj prijatelj Meduza koj mi je još prije tjedan dana počeo pričati o velikom brodu, nedaleko od škole. Rekao mi je da se svaka riba koja otiđe tamo nikada ne vrati. Mora da je to 60


mijesto toliko zabavno da ga ne žele nikada napustiti. Također je rekao kako taj brod čuva veliku tajnu. Jako me zanimalo sve to. Morao sam to vidjeti. Saznati sve. Tri dana sam razmišljao o mom odlasku. Odlučio sam otići tamo sutra poslije škole. Probudio sam se rano u jutro,spremio stvari za put i krenuo. Predložio sam Meduzi svoj plan. Počeo mi se smijati. Nije mi vjerovao. Svi su mislili da sam kukavica,a ja sam im odlučio dokazati suprotno! Kad sam napokon stigao do broda,nisam primjetio ništa posebno na njemu. Razgledavajući brod sa svih strana iza mene se pojavipo neko čudno stvorenje. Čuo sam za njega. Zvali su ga „čovjek”. Uhvatio me u mrežu i odnio na brod. Prepao sam se. Nisam znao što učiniti. Ubacili su me u staklenku s puno riba. Brod je krenuo velikom brzinom, daleko od tate, prijatelja, svih... Shvatio sam zašto je zapravo ovo mjesto s kojeg se nitko ne vraća. Stali smo na 61


mjestu zvanom akvarij. Tu su nas trebali odnijeti. Na moju sreću,dok su druge ribe vadili jz staklenke,uspio sam iskočiti iz nje. Napokon,vratio sam se nazad u more. Odmah sam se uputio doma,svjestan koliko mi treba do tamo. Već sutra popodne stigao sam nazad. Svi su se brinuli za mene. Kad sam došao

,izgrlili su me.

Osjećao sam se ponovno dobro i smireno. Nakon nekoliko dana Meduza me ponovno zvao u novu pustolovinu a ja sam mu rekao: „Ne,ovaj put se neću

povoditi

za

drugima,

meduzasta!“

62

Meduzo

jedna


Vaše riječi

Ardita Salihi Marko je bio je slijep, ali je svejedno išao u školu i bavio se svime kao i ostali dječaci njegovih godina. Kad bi prošli pored njega, uvijek bi postojao netko tko bi ga ismijavao. Netko tko nikada nije shvatio kako je to nikada ništa ne vidjeti. Takvi su ljudi. Njima je ponekad bitnije povrijediti nego pomoći.

63


Marko se dobro nosio s tom situacijom. Bilo je noći kada bi otišao vani i sjeo na obližnju klupicu i razmišljao o tome zasto baš on, no to bi ga prošlo.

Tako ga je jednog dana vani pozvala jedna djevojčica imenom Ana. Išli su do obližnje slastičarnice. Njemu je sladoled završio na podu i svi su si mislili što je njemu, čak se i Ana počela smijati. On se postidio i otišao kući. Sljedećeg jutra, kad je njegova majka ustala, ugledala je Markovo pismo u kojemu je pisalo da je jako voli iako joj nikad nije vidio lice. Čeka je na mjestu gdje će ga moći konačno vidjeti. Na vijestima je čula da se jedan dječak bacio pod vlak i da je smrtno stradao.

To je sve zbog ljudi koji se rugaju drugima bez obzira hoće li ih to povrijediti ili neće. Zato si vi nemojte dopustiti da nekoga dovedete u takvu 64


situaciju. Nikad ne znate znate, možda će baš vaše riječi biti razlika između života i smrti.

65


Poslije tih priča Prijatelji i ja dogovorili smo se da ćemo večeras negdje kampirati. Spremali smo se satima, svi su bili zaduženi za nešto. Stigli smo do kampa Pineta u Fažani. Već je bila pala noć. Zapalili smo baklje kako ne bi bili u potpunom mraku. Moj prijatelj Ivan predložio je da pričamo strašne price, a mi smo se složili. Prijateljica Daria počela je prepričavati priču što je zapravo proživjela. Svi smo utihnuli. Daria je počela: „Prijateljica i ja dogovorile smo se da ćemo se ići voziti biciklama oko devet sati navečer. Ona je došla po mene i krenule smo. Došle smo do obližnjeg parkića i sjele. Bilo je oko jedanaest sati. Poslije nekoliko minuta došla je jedna starija žena koja je počela pričati sa nama. Mi smo se s njom raspričale i otišle kući. To se ponovilo tri noći za 66


redom. Uvijek bi ta starica sjedila na klupici. Malo bi nam dosadilo slušati ju kako priča o svojem unuku. Večer poslije toga išla sam kod te iste prijateljice prespavati. Nismo imale što raditi pa smo na googlu napisali staričino ime i prezime kako bi saznale priča li ona doista istinu o sebi ili ne. Kad smo pročitale što piše, doslovno nam se sledila krv u žilama. Pisalo je da je staricu ubio njen unuk i zakopao je pokraj klupice u parku na kojoj je ona sjedila, a tijelo su pronašli prije mjesec dana i bas zato je pokraj klupice bila iskopana velika rupa. Nitko nam ne vjeruje,ali starica je doista pričala s nama.“ Mi joj nismo baš povjerovali, ali ipak nam nije bilo svejedno takvo nešto slušati po mraku, usred noći. Ana je počela prepričavati priču koja se navodno dogodila:

67


„Jednoga dana moj otac i moja majka su morali krenuti na dalek put. Kako sam ja bila mala pustili su me starijoj sestri na čuvanje. Bilo je super sve dok nije pao mrak. Naime morala sam oprati zube, odjenuti pidžamu i spremiti se za spavanje. Sestra mi je ispričala priču za laku noć, tako da sam ja ubrzo utonula u san. Sanjala sam jedan jako strašan san, u kojemu me je neka krvava žena držala za nogu i vukla me prema dolje. Sva mokra sam se probudila i iz petnih žila počela glasno vikati. Nakon nekoliko minuta, dotrčala je moja sestra koja se prestrašila jer nije znala što se zbiva. Čvrsto me zagrlila, legla pored mene i rekla kako će sve biti u redu. Tako smo nas dvije spavale zajedno, a ujutro kad sam se probudila slučajno sam si ugledala masnicu i shvatila da to sto sam prošle noći sanjala nije bio samo san.“

68


Željela sam da Ivan ispriča nešto o nesreći koja mu se nedavno dogodila. Nešto vezano za njegov pad s bicikle. Jako me zanimalo pa sam ga tako nagovorila da počne pričati. „Išao sam biciklom kroz šumicu. Sve mi se činilo normalno. Kako sam ulazio sve dublje u šumu, počela me hvatati neka jeza. U jednom sam se trenutku okrenuo. Ono što sam ugledao užasno me prestrašilo ,srce mi je počelo lupati. Iza mene je trčala žena u crnome koja je izgledala kao da je izašla iz strašnih horor filmova. Pedalirao sam kao lud, ali svejedno nisam uspio dostići brzinu pomoću koje bi uspio pobjeći. Kako sam vozio što sam brže sam mogao, nisam vidio da je ispred mene veliki panj i zabio sam se u njega. Prevrnuo sam se. Poslije toga mi je sve nekako ostalo u magli. Ničega se više ne sjećam, osim glasnih zvukova i hladnih dodira zbog kojih sam imao

69


ozebline. Probudio sam se u bolnici. Ne znam kako sam dospio tamo.“, završio je Ivan. Svi smo se začuđeno i blijedo gledali. Poslije tih priča koje smo ispričali jedni drugima bilo nas je strah i među nama je zavladala tišina. Počeo je puhati vjetar, vatra nam se počela gasiti, a naši mobiteli nisu imali signala. Aleksandra je tvrdila da je iza Ivana ugledala neku ženu. Sva se tresla od straha. Sjela sam pored nje i čvrsto je zagrlila. Dok sam je smirivala, razmišljala sam o svim pričama i shvatila da je baš u svim ta neka misteriozna žena. Ubrzo smo svi zaspali.

Ujutro me probudila vika. Naime, svi su imali ozebline po tijelu. Svi, osim mene. Aleksandra je počela mumljati kako nisu trebali prizivati. Upitala sam ih što su to doista napravili. Ivan mi je objasnio kako su prije više od četiri mjeseca prizivali duhove i kako im se odazvala jedna žena 70


imenom Isabelle koja nije željela otići, nego ih je počela opsjedati. Bila sam sretna što tu večer nisam išla s njima. Oni su tu zlu dušu pokušavali istjerati iz njihovih života. Tražili su i pomoć svećenika, ali nisu uspjeli. Još dan danas njen duh opsjeda i uznemiruje njihove živote.

71


Ma šalim se

Luka Jovanović Koje sam ja sreće! Sve škole su pozvane u Zagreb na izlet, osim naše. Pa to je nevjerojatno! Toliko sam se veselio tome, a sad nam kažu da ne idemo. Nema šanse! Otići ću! Neće meni škola sprječavati najbolji dan života. Znate samo koliko 72


starih spomenika će biti tamo? Dobro, iskreno ne zanimaju me nikakve stare zgrade. Realno nikog ne zanimaju, ali hotel pun cura iz drugih škola... uf moram otići. Nagovoriti ću mamu da me pusti s nekima od drugih škola. Sigurno će podržati moj savršeni plan. Otišao sam pitati i pogodite što? Službeno sam u kazni. Morat ću pobjeći. Javio sam mami da ću spavati kod bake par dana. Ujutro sam se spremio i otišao na bus sa drugom školom. Nemate pojma kako je bio spor. Prošli smo Učku i ostale planine. Bile su ogromne, zelene i pune drveća na kojima su bile sive ptice. Meni je to bilo jako dosadno. Mislim stvarno, ne znam zašto trebamo znati imena tih planina. Prije nego što smo prošli Učku, zaustavili smo se vidjeti neke rijeke. Po meni to nisu bile rijeke. 73


Siguran sam da je to bio otpad koji se kretao sam od sebe. Bio sam zgrožen. Očekivao sam plavu rijeku punu života, a na kraju izgleda poput nekog prljavog blata. Bilo je puno praznih plastičnih boca i vrećica smeća, a voda je bila muljava i smeđa. Dok smo išli autoputom, naletjeli smo na radnike koji su nam rekli da moramo nastaviti šumom jer se vrše radovi na cesti. Kao da mi nije dosta prirode… Naravno uvijek se nešto mora dogoditi kad putujem. Tako je i ovaj put pukla guma usred šume. Priroda mi se počela gaditi. Sad kužim zašto ljudi sijeku drva. Toliko su trula i ogromna da na jednoj grani možeš pronaći do stotinu životinjica. Puno gadnih, smeđih i ljigavih crva , crnih i strašnih mrava i užasnih opakih paukova koji te gledaju sa svojih tisuću očiju. Pa zašto priroda nije lijepa kao što ju opisuju u književnim djelima. Očekuješ 74


blistavu, zelenu i čistu prirodu, a nakraju dobiješ crnu, zagađenu, prljavu i blatnjavu šumetinu.

Na putu sam upoznao jednog vrlo zanimljivog čovjeka koji je sjeo pored mene. Bio je kao ja iz budućnosti. Svugdje mu se žurilo, a kao i meni, gadila mu se crna i ogromna priroda. Ispričao mi je svoju teoriju. Kaže da u prirodi žive samo životinje, dakle svi ljudi sa sela ili okolice grada zapravo su životinje. S tim se baš ne slažem, ali otprilike ga razumijem. Čovjek je prolupao od života u gradu. On buku i promet doživljava kao što većina doživljava šume, rijeke i prirodu općenito. To je njegov prirodni okoliš. Totalno se slažem s njim. Ljudi ne vole promet i gradove zbog ispraznih priča o smaku svijeta. Boje se da će zagađanje i ispušni plinovi uništiti ozonski omotač i Zemlju. E pa ja baš mislim da je to nemoguće, jer da treba biti smak svijeta, on bi se već odavno dogodio.

75


Iskrcao se iz busa nekoliko minuta prije mene krenuvši u potragu za najprometnijim gradom koji može pronaći. Obećao je da će mi se javiti kad pronađe to mjesto kako bih ga mogao posjetiti. U busu me uhvatila nervoza jer sam znao da ćemo zakasniti. Sav sam se tresao. Saznao sam da ako pola sata gledaš zelene livade i istovremeno udaraš glavom u prozor, postoji mogućnost da padneš u nesvijest. Stigli smo. Nema više prokletih livada ni šuma. Grad je pun ogromnih nebodera. Napokon sam se vratio u civilizaciju. Brzo sam otrčao u hotel i raspakirao se. Sve se činilo kao u snu. Puno ljudi, plesa i pjevanja. Bio je to najbolji tjedan u životu i nadao sam se da nikad neće završiti. Također mi se javio prijatelj koji je pronašao najprometnije mjesto u centru Zagreba. Kada je mama kasnije vidjela poruku u kojoj me nepoznati čovjek zove da 76


ga posjetim, odlučila je zvati policiju. Navodno je lik pobjegao iz ludnice. Dobro da nisam otišao s njim. Uglavnom, kad je sve završilo, zamijetio sam da je najzabavniji dio zapravo bio onaj kad smo odlazili u Zagreb i razgledavali priro... Ma šalim se. Bilo je koma. Zanimljivije bi mi bilo da sam ostao doma učiti kemiju.

77


Trokut U jednoj školi, jedan je dječak bio izluđen trokutima. Crtao ih je svugdje: Po ploči, bilježnici, knjigama i klupama. Htio je čak ući u zbornicu i preko svih zidova nacrtati trokute. Ljudi govore da je to radio jer je bio usamljen. Ja mislim da je to radio jer je bio čudan. Dječak je na kraju preko cijelog školskog zida nacrtao ogroman trokut. Najednom je sve počelo blještati. Pao je u nesvijest.

Probudio se u nekom drugom svijetu. Nije bilo ljudi, nego puno trokuta koji pričaju. Rekli su mu da je ušao u Bermudski trokut. Taj svijet bio je crn i pun nesreće. Kao da je uklet. Hodajući ulicom susreo je kvadrat. „Otkud kvadrat u svijetu trokuta?“, pitao se. Kvadrat mu se požalio 78


kako je neprihvaćen u društvu. Dječaku je bilo žao te ga je poveo sa sobom. Ubrzo su sreli vuka samotnjaka. Izgubio je čopor. Rekao im je kako mu je dosta samoće. Dječak i kvadrat rado su ga prihvatili u svoje društvo. Šetajući svijetom trokuta, sreli su na podu jednu bananu. Također je bila totalno zanemarena. Naime, narančama se nije sviđao njezin oblik, a ni boja, pa se nisu željeli družiti s njom. Primili su je u njihovo društvo. Dječak se počeo osjećati prihvaćenim u toj šarolikoj

skupini.

Konačno

se

opustio,

no

odjednom je do njega počeo dolaziti vrlo iritantan zvuk. Bio je sve jači i jači. Ispostavilo se da je to budilica.

79


Ostao je ponovo bez prijatelja. Na putu prema školi došao je do jednog štanda s voćem gdje je odlučio kupiti bananu. Potom je sreo psa lutalicu kojemu je dao svoju marendu. Na kraju je naišao na knjigu. Podsjećala ga je na kvadrat iz svijeta trkokuta. Shvatio je da su to zapravo njegovi prijatelji.

I tako je on svaki dan dolazio po bananu, hranio psa, učio iz samo jedne knjige i ostao najčudniji dječak u školi.

80


Neprocjenjivo Napokon

je

stigao

dan

dugo

očekivanog

putovanja. Putovao sam u Pariz sa svojom obitelji. Sa stopostotnom sigurnošću vam mogu reći da je to bilo putovanje iz snova. Krenuli smo ujutro u šest i trideset. Putovanje je bilo naporno i dugo, ali smo putem vidjeli mnoge zanimljive znamenitosti i stvari koje prije nikad nisam vidio. Kada smo napokon stigli, hitro sam izjurio iz auta da osjetim taj francuski zrak i taj osjećaj bivanja u drugoj državi. Čim sam izašao, pod nogama sam osjetio neke pozitivne trnce, kao da su mi prenosili stvari koje su se odvijale na tom mjestu.

Do centra grada i do samog centra Pariza trebalo nam je dosta vremena. Imao sam dogovor s 81


vodičem da nas vodi najduljim putem kako bih ja mogao što više saznati i istražiti o vanjštini grada. Nije me baš zanimao onaj elitni dio gdje sve vrvi od šoping centara. Po uzoru na Stipu Božića, počeo sam pisati putopise. Ispalo je da sam jako dobar u tome. No, vratimo se mi na moje putovanje. Ulice su zračile veseljem, glamurom, elegancijom. Na licima stanovnika vidjela se sreća i ponos što žive u takvom gradu. Uobičajeno je bilo popesti se na Eiffelov toranj. Moja obitelj nije htjela prekinuti tradiciju pa smo krenuli na vrh. U životu me nije bilo više strah. Te visine i krivine. Kako sam se popeo, doživio sam najljepši trenutak u svom životu. Mnogo ljudi se nalazilo na vrhu tornja. Svi su imali lica ozarena srećom, kao i mi. Tek tada sam shvatio koliko je to veliki grad. Pun svijetla i raznih ljepota. Imao sam osjećaj kao da se nalazim iznad svega. Kao da sam izabran od strane stanovnika

Pariza

da

budem

Neprocijenjivo. 82

njihov

vladar.


Dan kasnije išli smo u obilazak restorana. Tražili smo mjesto gdje nude najbolje i najtradicionalnije jelovnike. Stigli smo u restoran „Une touche de Paris“, što bi značilo „Dašak Pariza“. Zvučalo nam je najprimamljivije i najbliže našim očekivanjima. Konobar nas je vrlo uljudno poslužio. Naručili smo tipičnu parišku salatu i najslavniji pariški odrezak. Siti i punog stomaka, otišli smo u hotel. Putovanju se bližio kraj. Prije odlaska kući stali smo do jedne suvenirnice. Ja obično skupljam razglednice, tako da sam ih i kupio. Mama si je kupila pregaču, tata privjesak, a sestra bilježnicu.

83


Nepobjedivi

Filipa Stanojević Godina je1805. Strah i panika vladaju našom zemljom. Zveckanje čizama vojnika što stružu po kamenim

cestama,

odzvanjao

je

Londonom.

Tamne ulice odisale su gorčinom i strahom. Narod plače, moli za svoje voljene koji odlaze u bitku. 84


Tužne

luke,

zalaskom

Sunca,

postajale

su

sumorno i obeshrabrujuće mjesto. Zrak je bio natopljen soli od mora isplakanih suza. Zadnji dani, izgubili su se i stopili u današnji dan. Dan početka i kraja.

Kraj za nas, početak za narod.

Oslobođenje od prijetnji koje nas prate. Gledajući u zalazak kasnog Sunca slutio sam našu pobjedu. Pogled na bijedu koja moli ispred naizgled tromih brodova, bio mi je dovoljan da i sebe dam za tu bitku. Moja sigurnost u pobjedu nije ništa, samo utjeha “osuđenicima” koji odlaze u borbu. Sjaj dugmadi na mojoj modroj uniformi ubrzo će zamijeniti skorjenjena krv vojnika. Crveni potoci krasit će zaljev, zadavati grozna sjećanja jednog dana, a sada pružati zadovoljsto pobjede i ponos naroda. Sutra ću ploviti. Bistrina toga mora sjajit će i prikrivati naše strahove. Nismo nepobjedivi, niti neustrašivi, iako svi se tako predstavljamo. To je samo predstava za narod. Potpora obiteljima uskoro poginulih ljudi. Naš protivnik je jak. Najjači. 85


Ljude je strah s pravom i mene je, iako to ne smijem pokazivati. Moj strah je sramota naroda i zemlje, a sreća Napoleona. Tamna noć u sjeni je mojih duhova. Zora će uskoro no i dalje je hladno, ledeno. Ne osjećam zimu. Napetost vlada mnome. Kročio sam na brod odmah iza kapetana. Krenuli smo, sve je na kocki sada. Ništa nije sigurno, sigurnost je pogreška, prekršaj. Vojnici su pričali, smijali se i kartali. Nadobudni su i željni pobjede. Napoleonova moć ih ne obeshrabruje, već motivira. Sanjaju da smo prvi narod koji ga je pobjedio. Ja sam osoba o kojoj ovisi hoće li im se želje ispuniti. Moja naređenja će ispunjavati, a na meni je odgovornost i

sav

teret.

Gledaju

me

očima

punim

strahopoštovanja, a tko sam ja? Još jedan u nizu onih koji su pokušali svrgnuti Napoleona i spasiti svoju zemlju. Satima sam gledao zamišljeno u nemirno more. Kao da nam šalje znakove da se 86


povučemo, vratimo u London i sve prepustimo Francuzima. Ne, ne, ne… Nikada, možda bude pokolj, a ja na giljotini, ali vrijedi pokušati. Svi znaju da nemamo velike šanse, ravne nuli. Veliki vojskovođa koji je osvojio pola Europe bori se sa mnom. Vojska protiv vojske? To je ravnopravno. Napoleon protiv mene? Nipošto. Sam sebe obeshrabrujem, puno nade je otrov, no ovo je gore. Moje misli zatočene su iza maske sretnog, veselog i nadobudnog čovjeka. Nitko me zapravo ne poznaje. Da me poznaju ne bih bio tu gdje jesam. Puštam dane da prolaze na pučini bijesnog mora. Na brodu smo već tjednima. Bližimo se Trafalgaru. Imao sam groznicu. Ponestaje nam hrane i vode za piće. Put se odužio, trebali smo biti kod Trafalgara prije 4 dana. Vojnici su nestrpljivi i žele se boriti. Čekam da Napoleon od nekuda izleti, iznenadi nas. Nije od njih tipično da čekaju. Oni napadaju. Bojim se. Strah me pomisli da bi mogli 87


izgubiti bitku kao i prihod koji nam donosi Trafalgar. Odgovornost pripada meni i prihvatit ću je. Kad udahnem zrak na području Trafalgara, osjetit ću moć Britanije i nikog više. Počinjem se ohrabrivati i čeličiti za napad. Nismo prvi koje je Napoleon prevario. Gadan osjećaj bukta i kuha u meni. Danas je taj dan. Došli smo. Vidim Napoleona i osjećam bijes. U zraku se treperi napetost. Naredio sam paljbu tri bočna topa na Elizabeti. Osjetio sam žar i ponos zbog prvog poteza koji je oštetio Courageux, francuski brod. Smijeh mojih vojnika širio se Trafalgarom. Napoleon je bjesni. Oštećen mu je brod. Zapetljava se bitka mojeg života. Nitko nas neće srušiti. U tom trenutku promašila nas je “ignea sagitta”. Gledao sam plamen koji se gasio u moru. Valovi su bili sve veći. Ljuljali smo se. Njihali. Nosilo nas je more. Ono bistro more koje nam je stišavalo strahove i hrabrilo. Mutilo mi se, pogled 88


mi je bio sve skučeniji. Francuzi su vodili. Koji je razlog tomu? Bilo je mirno do malo prije? Osvrnuo sam se oko sebe i ugledao žuto-crvenu zastavu. Španjolska vojska je stizala! Petanestak brodova s punom posadom krenula je na nas! Bitka se dodatno zapetljala. Ratujemo već treći dan protiv dviju zemalja. Gube. Potopili smo najmanje sedam španjolskih i četiri francuska broda. Vrijeme je na našoj strani i nema valova. Za sada je sve dobro. Spremamo se ispaliti “tempestas” na Invicible, ratni brod na kojemu je Napoleon. Namjera tog napada je billa zastrašiti velikog vođu. Uspjelo je. Kratko nakon što je “tempestas” ispaljen Napoleon je premješten na drugi brod koji je bio ojačan i bolje opremljen. Velikog vođu

nije se tako

lagano

moglo

prepoznati među crvenokošuljašima. Obučen je kao i vojnici te ga je lako zamijeniti u moru Francuza.

Zadovoljan

Španjolske

sile

se

sam isključuju 89

tijekom te

bitke.

prepuštaju


francuskoj vojsci većinu napada. Mi se branimo. Nije puno naših ljudi poginulo za sada, niti jedan brod nije oštećen, a vojnici ne gube nadu. Naslućujem kraj bitke. Još nije došao, ali je blizu, jako blizu. Svoje misli i pretpostavke zapisujem na papire. Spremam ih se poslati kralju. Dokument koji treba svjedočiti o našoj pobjedi i moći. Posljednji dan bitke je. U meni se isprepleću ponos i sreća. Izašao sam na palubu svoga broda Elizabete. Ispered sebe vidim more. Crveno. Krvavo. Sva slatkoća kraja bitke i naše pobjede nestala je gorčinom prizora. Mrtva tijela plutala su u moru, čekala ribe da se okrijepe njima. Tražio sam pogledom meni poznate vojnike u moru. Johanson Denerwich, moj prijatelj za kojeg nisam ni znao da je u vojsci plutao je u vodi. Modra mu se odora isticala među crvenim ili žuto-bijelim. Bližio se zadnji tren. Zadnja paljba i potapanje broda. Nikoga nije bilo na palubama britanskih brodova, 90


spremali smo se na “lansiranje” “dulcis victorias”. Sve je bilo spremno. Kraj je. Pobjedili smo. Slavimo s nešto preostalog vina i sira. Pobjeda je naša, kao i Trafalgar. Ostala nam je briga što će Napoleon napraviti. Neće popustiti. Bit će tu osvete. Izaći ću na palubu broda, opet, ali ovaj put dignuti ponosno našu zastavu. Zastavu pobjednika. “Ja, Horatio Nelson, pobjedio sam Napoleona i sa svojom vojskom porazio Francuze! Ponosno se vraćamo u Veliku Britaniju s titulom prvog naroda koji je pobjedio Napoleona!”, govorio sam sa zastavom u ruci dok su moji prijatelji klicali i zviždali. Ponos me ispunio. Okrenuo sam se i stavio ruku u crveno more kako bi ipak pokazao suosjećanje za obitelji koje su izgubile svoje sinove u ovoj bitci, ali i naše heroje. Čuo sam pucanj. Zadnje što sam vidio pred očima bilo je crveno more puno uspomena i priča poginulih heroja svoje 91


nacije.� Vale! Vide ne postero die drigom locus iste! “

92


Kad malo bolje razmislim

Roko Peruško Otkud da počnem? Ovogodišnji kamp me totalno razočarao. Prvo što me je toliko dotuklo je da su naš stari, lijepi kamp, bogat zelenilom, lijepim bungalovima

i

plažu

s

pijeskom

zamjenili

ogromnim hotelom, a nas strpali u trule šatore pune buba u nekom selu blizu grada. Taj kamp je da gori ne može biti. Nalazimo se u mračnoj borovoj šumi punoj smole tako da kadgod stavimo kupaće na sušenje, sljedeći dan su već 93


pune ogromnom količinom smole. Da ne pričam gdje se kupamo! To je užas! More nam je udaljeno sigurno jedan kilometar, ako ne i više. Dok se dogegamo do njega, treba nam sat vremena po bijelom putu. A i kad stignemo, plaža je puna smeća i morske masti. Kamenje je oštro, a drveće suho. To je najprljavije, ako bi ga se tako mogli nazvati, more koje sam ikad vidio. Trebamo se dva puta istuširati kako bi nas tijelo trebalo svrbjeti. Niti tuširanje nam nije bilo po volji. Tuš kabine imaju razbijene pločice tako da smo puni porezotina. Tuševi su neke trulo sive boje i neki imaju hrđe po sebi. Sve u svemu grozota. Drugi razlog zašto mi se kamp nije svidio je da smo samo Pero i ja bili iz istog društva. Ostale nisam ni poznavao. Pokušavali smo ući u ekipu nekih starijih momaka. Po danu je bilo super. Igrali smo nogomet s njima, upoznali su nas sa svojim, kako bi oni rekli „trebama“. Čak sam upoznao 94


jednu curu koja se zanima za mene. No, kad je pala noć, magija je nestala... Prvo su me, zvat ću ih, gorile tjerale da pušim jer su ispod prašnjavog kreveta imali štek cigareta. Ja sam naravno odbio. Kada sam rekao ne, najveća gorila se razbijesnila i lupila me po vratu. Pao sam na pod. Ostao bez svijesti. Probudio sam se u mračnoj šumi. Zrake sunca su se mukotrpno probijale kroz borove i slijetale na zemlju. Bio sam zavezan za bor debel, sigurno jedno dva metra. Čim sam se pomaknuo Pero me upitao: „ Jesi li dobro.“ „Jesam, hvala na pitanju.“, odgovorio sam. Pola sata smo se izvlačili. Jutro je već polagano počelo svitati i mi smo se orijentirali po smradu, malo je reći, prljavog mora.

Kada smo stigli u kamp, gorile su nam objasnile kako je to sve bila samo šala. Možeš mislit'! Samo su se bojali da ih ne cinkamo. Oprostili smo im i 95


nastavili sa dnevnim aktivnostima. Vođa kampa Đuro nas je poveo na planinarenje na obližnje brdo. Dok smo se penjali uzbrdo, nismo imali ništa za vidjeti, samo glupe borove, ali kada smo stigli na vrh.... To je bio doživljaj. Pogled na sva obližnja sela i na more. A ne na ono prljavo, nego pravo more. Pravo plavo more. Sve oko nas je bilo zeleno. Ne trulo borovo zeleno, nego zeleno sa ukrasima roze boje od cvijeća. Svako toliko bi proletjela neka lijepa ptica, a čak mislim da sam i jelena vidio. Sve u svemu prekrasno. Kad malo bolje razmislim, ovaj kamp uopće nije bio toliko loš! Naravo, bilo bi bolje da sam ostao doma sa svojom, ne tako, „gangster“ ekipom, ali nije bila tapija.

96


Prave se da su siromašni

Luigj Bučaj Nakon završenog osmog razreda, roditelji su mi rekli da idemo na odmor u Dubai. Bio sam neopisivo sretan. Kad smo došli, naši roditelji su se odlučili odmoriti nakon dugog puta. Brat i ja otišli smo do plaže. Putem sam primijetio veliki broj prosjaka, ali se se tada nisam zamarao time. 97


Bio sam na plaži, vratio se u hotel istuširati i onda otišao s bratom u shopping. Opet sam vidio veliki broj prosjaka. Kad sam se nakupovao, i već izlazio iz shopping centra, uočio sam kako tri prosjaka ulaze u neki kombi. To mi je bilo jako čudno i sumnjivo pa sam reko bratu da sjednemo u auto i pratimo ih. Tijekom duge vožnje, zamijetili smo kako sve više i više prosjaka ulazi u kombi. Kada je kombi već bio pun, zaputili su se negdje van grada, u neko veliko skladište. Mi smo stali malo dalje od skladišta da nas ne bi slučajno primijetili. Zvao sam policiju i rekao gdje da dođu. Sugerirao sam im da ne pale sirene kako ne bi uzbunili cijeli grad.

Nekoliko policajaca u civilnoj uniformi ubrzo je došlo vidjeti o čemu se radi. Vidjeli su da je u tom skladištu puno stvari za koje je prijavljeno da su 98


ukradene. To im je bio dovoljan povod da zovu veću jedinicu policajaca. Opkolili su skladište i nakon sat vremena uhitili sve „prosjake“.

Na kraju se ispostavilo da sam otkrio veliku organizaciju lopova koja operira po cijelom svijetu. Prave se da su siromašni, a onda kradu i prodaju ukradene stvari. Iako smo napravili dobro djelo time što smo zaustavili tu veliku kriminalnu organizaciju, dobili smo i kaznu od mame jer smo se upustili u nešto tako opasno.

99


Zašto je zovu tajanstvenom

Tia Čangalović Oduvijek sam željela otići na neko nezaboravno putovanje. Odlučila sam da ću to i ostvariti. Na kraju grada nalazila se jedna šuma. Zvali su je

100


"tajanstvena šuma". Željela sam otkriti zašto se tako zove. Bila sam jako znatiželjna, pa sam krenula prema njoj. Prvo sam otišla kući javiti se roditeljima. Mama me upozorila da pazim, da se ne izgubim. Također mi je rekla da je to velika šuma i da bi bilo bolje da ponesem kompas ili svjetiljku za svaki slučaj. Napokon, krenula sam dalje. Stigla sam predvečer. Na prvi pogled šuma je izgledala ogromno i mračno. Podsjetila me na neki veliki, mračni dvorac, pun zlog drveća i grmova. Kada sam vidjela kakva je šuma unutra, iznenadila sam se. Sve je bilo zeleno, bilo je raznog cvijeća, ali

i

dalje

nisam razumjela

zašto

je

zovu

"tajanstvenom".

Hodala sam sve dublje, a ona je i dalje bila ista. Primijetila sam da u šumi nema životinja, osim 101


ptičica na granama. Vidjela sam jednu malu pticu. Došla sam do nje, a ona je sa svojim kljunom češkala svoje krilo. Mislim da je bilo slomljeno. Nisam stručnjak za slomljena krila, ali sam u nekim filmovima vidjela sam da im se prisloni grančica, ili nešto čvrsto uz krilo i da se zamota s maramicom, kako bi bilo čvrsto. Pronašla sam grančicu na tlu, ali nisam imala ništa da joj svežem grančicu uz krilo. Tražila sam list, ali nijedan list nije pao sa drveća. Pokušala sam doći do krošnje da otrgnem list, ali bila je previsoko. Ptica je sve jače češkala krilo, kao da ju je sve više boljelo. Ustala sam da uzmem pticu u ruku, ali mi se majica zakačila za stabljiku. Naglo sam povukla ruku i potrgala rukav majice. Tada sam dobila ideju.

Otrgnula sam komad tkanine od majice i pripremila grančicu. Ptičica je izgledala jako uplašeno, pa sam ju uzela i stavila u svoje krilo. Napravila sam onako kako sam vidjela u filmovima, jer drugačije 102


nisam znala. Spustila sam pticu na pod. Izgledala je malo sretnije i nije više češala krilo. Ne znam koliko će joj biti bolje, ali barem neće još više ozlijediti krilo.

Nastavila sam svoje putovanje. Kako sam hodala sve dublje u šumu bila je sve mračnija i mračnija. Opet me podsjetila na zlo drveće i grmove. Imala sam osjećaj kao da nikad neću izaći iz te šume. Odjednom, zavijanja

i

čula

sam

neke

zvukove.

još

puno

zastrašujućih

Poput

zvukova.

Okrenula sam se i hodala natrag. Nisam htjela više ni trenutka provesti u toj šumi. Stigla sam do onog panja gdje sam pomogla maloj ptici. Tada se iz vedra neba stvorio neki mali čovječuljak. Rekao mi je: "Nemoj se bojati, ja sam dobar. Nisam zao. Ne brini. Neću ti ništa napraviti." Sjeli smo i počeli razgovarati.

103


Ispričala sam mu svoju priču. Moje "herojsko" djelo. Spomenula sam i one strašne zvukove u šumi. "Ja sam Mario.", rekao je patuljak. I on je meni ispričao njegovu priču. On živi u šumi već trideste godina. Rekao je da svaki dan hoda po šumi i da traži izlaz, ali nijednom ga nije našao. Sada znam zašto je zovu tajanstvenom. Jer nitko ne zna gdje joj je kraj i što se nalazi na drugoj strani. Odlučila sam otići kući. Nisam doživjela nezaboravno putovanje, niti je bilo Hollywoodski, ali sam barem saznala zašto šumu nazivaju tajanstvenom. Jedna stvar mi nije bila jasna. Zašto je Mario patuljak. U mom gradu nije baš normalno da žive patuljci. Priča o šumi je završena, a ja sad idem tražiti neko mjesto za svoje nezaboravno putovanje.

104


Od boja do osjećaja

Mei Ven Svakog jutra hodam istom ulicom. Vidim iste kućice. Čujem iste zvukove. Koračala sam do škole vrlo loše volje. Nisam inače nikad toliko pokisnula i čudno je da mi se to tada dogodilo. Taj sam dan imala nove cipele kojima 105


sam se jako veselila. Drugi su ih komentirali i nikome se nisu svidjele, osim meni. Ismijavali su me i to me je još više iznerviralo. Imala sam samo šest sati pa sam izdržala. Na putu do kuće razmišljala sam o tom danu. Misli su mi prolazile glavom brzinom svijetlosti. Kada sam došla kući, ostavila sam stvari i počela bojati u bilježnicu. Bojala sam plavom i ljubičastom bojom. To su hladne boje i dok sam ih gledala budile su nekakav nervozan osjećaj. Uzela sam potom crvenu i žutu boju i iznenadno osjetila toplinu. Povezala sam prijašnju nervozu s ljubičastom bojom. Crvena je vrlo topla boja. Mislim da je vrlo intenzivna i agresivna. Može biti nježna, no žuta ovdje prevladava. Nacrtala sam dugu. Pogledala sam sve boje: Crvena, narančasta, žuta, zelena pa plava i ljubičasta. Posložila sam sam svaki osjećaj u određenu boju. Vrlo zanimljivo. Sve 106


je zapravo povezano, od riječi do predmeta, od slova do brojeva pa čak i od boja do osjećaja... Mogu li onda osjećaji biti u boji?

107


U nekoj slijepoj uličici

Oliver Savić Ćao, ja sam tetrapak mlijeka od dvije litre. Neću vam pričati kako sam nastao jer i onako znate kako nastaje mlijeko, tako da ću početi od trgovine. Bio sam na polici gdje inače stoji mlijeko. Ne želim vam puno pričati o trgovini i kako je tamo 108


bilo jer je bilo dosadno. Tako da ću preći na ono poslije trgovine. Kupio me jedan dječak. Mislim da je bio tinejdžer. Platio je i izašao iz trgovine. Na putu do kuće napala su ga dva tipa. Čini mi se da su bili njegovi vršnjaci. To se sve dogodilo u nekoj slijepoj uličici gdje nije bilo baš svijetla. Bila su tu dva kontenjera prepuna smeća. Čak je i oko njih bilo dosta smeća. Da se vratimo mi na priču. Napali su ga, bacili na pod, istresli mu sve iz džepova i uzeli sve novce koje je imao. Završio sam tu pored kontenjera. Ambalaža mi je bila iskrivljena tj; malo izgužvana. Bio sam tužan jer je on otišao kući bez mene. Ostavio me je tu kod kontenjera kao neko smeće. Poslije toga, ostao sam da ležati tužan jer me niko nije popio, a ja za to služim. Da me netko popije.

109


Poslije nekih dva dana, kada sam mislio da ću ovdje ostati i da će mi proći rok trajanja, naišao je jedan čovjek koji je počeo kopati po svim onim vrećama i molio sam se da me ugleda i da me ponese. Ugledao me je i ponio. Poslije dužeg perioda hodanja i kopaja po smeću, čovjek je sjeo na neke krpe i otvorio me. Bio sam ushićen jer će me netko napokon popiti. Iskrenuo me je i počeo piti. Popio je dosta. Malo više od pola i ostavio me sa strane. Zatim je otišao u nepoznatom smjeru.

Stajao sam tako tu dobrih deset minuta, a onda su se oko mene počele motati neke mačke. Jedna od njih je počela da prevrće po stvarima i po krpama od tog čovjeka i ugledala mene. Pokušala me je oboriti i uspjela, a meni je pukao čep i počeo sam curiti. Sve iz mene je iscurilo, a mačke su počele lizati svo to mljeko. Zaspao sam i nikada se više nisam probudio 110


Nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost

Viktoria Skendrović Čim sam se rodila, smatrali su me nadvojvotkinjom jer sam bila kćer austrijske vladarice. Prilikom proslave mojeg petog rođendana, sluškinje su me došle obući u najsvečaniju haljinu. Kada sam se obukla, počešljali su moju svilenu dugu smeđu 111


kosu koja se uvijek vijorila na hladnom vjetru. Ne znam zašto, ali majku toga dana nisam vidjela do večeri. Kada su kraljevi iz drugih zemalja i plemići došli kako bi mi čestitali moj peti rođendan, pitala sam je: „Majko zašto te danas uopće nisam vidjela do sada?“ „Draga moja Antonetice nemoj se sada brinuti oko toga, imala sam važnih državnih poslova.“ Tako mi je majka svaki puta govorila kada je nisam viđala. Došla je i moja petnaesta godina. Od kada sam počela odrastati moja majka više uopće nije marila za mene nego za mojih četrnaest starijih braća i sestara. Osjećala sam se

jako zapostavljeno.

Veoma često sam se počela svađati s njom i zato mi je odlučila sklopiti brak što je prije moguće. Dječak za kojeg sam se morala udati, bio je neki, pomalo debeljuškasti stvor, Luji August. Da se mene pitalo, ja se ne bih udala za njega, ali nije pa

112


sam se se još malo u crkvi dvoumila oko odgovora „Da“, no na kraju sam ipak to morala reći. Poslije velikoga i raskošnoga vjenčanja, otišli smo u Versailles. Kada sam došla, mislila sam da je taj dvorac san, a ne stvarnost. Do tada sam mislila da je to dvorac malo veći od ostalih, a kada tamo unutra velika raskoš. Sve je bilo od zlata i srebra. Luj XIV. se jako potrudio oko toga dvorca. Prvu večer nisam ništa pojela jer nisam ništa znala o francuskim običajima i njihovoj kulturi. Poslije večere sam odmah morala leći u bračni krevet sa svojim suprugom, nakon nekoliko minuta zaspao je i počeo hrkati kao nilski konj. Sljedeći dan sam se morala probuditi vrlo rano jer sam se morala predstaviti narodu Francuske. Čula sam da se na toj toploj dobrodošlici guralo pedeset tisuća ljudi samo kako bi mene vidjeli i čuli.

113


Nakon dužeg boravka u dvorcu Versailles, majka mi je počela svakodnevno slati uznemirujuća pisma o meni, mojoj groznoj vladavini i mojem ponašanju prema Luju Augustu. Zbog svoje majke počela sam odlaziti u svakakve krčme i tamo se kockati sirotinjskim novcem i novcem predviđenim za moje nove raskošne haljine. Za to je saznao moj muž i više mi nije dozvoljavao da spavam u njegovoj sobi. Tonula sam u sve veće dugove. Saznavši za moje probleme u životu i braku posjetio me moj brat Josip II i objasnio mi što bi mi moglo spasiti brak. Rekao mi je da ljudi znaju prijeći preko svakakvih stvari samo zbog djece. Nakon osam mjeseci zatrudnjela sam. Naše prvo dijete bila je curica. Nazvali smo je Marie Thérèse Charlotte. Bez obzira što je bila curica, Luj XVI i Marie Therese Charlotte su bili jako vezani. Zbog prvorođene djevojčice, na mene su bacili još veći pritisak jer su svi htjeli da rodim dječaka. Tri 114


godine kasnije rodila sam sina Louisa Josepha Xaviera Françoisa. Kralj, mi je poručio ove riječi nakon porođaja: „Madam, ispunili ste naše želje i želje Francuske, vi ste sada majka dofena." Iako ja i suprug nismo bili u jako dobrim odnosima, on mi je htio kupiti neku jako skupu ogrlicu na što ja nisam pristala. Optužili su me da sam je ja kupila i da opet trošim državne novce. Sve je to bila velika prijevara. Na kraju me puk počeo mrziti, a ja sam ih bacila u zatvor ili dala bičevati. Mojem prvom sinu nije bilo dobro i svi se boje na neće preživjeti djetinjstvo. Zbog toga sam rodila drugog sina Louisa Charlesa. Francuska je sve više zapadala u krizu zbog dugotrajnih ratova i mojega kockanja zbog kojeg sam u Francuskoj zaradila svoj nadimak Madame Deficit. Luj XVI je otpustio cijeli parlament, no ja 115


ovoga puta nisam bila kriva. Povukla sam se u kućicu na selu jer mojem najstarijem sinu nije bilo dobro jer je imao tuberkulozu. Nažalost moji sin je umro 4.lipnja. Nitko nije došao na sprovod. Oplakan je,

ali zbog poskupljenja namjernica

narod je ignorirao sprovod. Puk je sada stvarno bio očajan nisu imali kruha pa su mi zaprijetili da će me ubiti, a ja sam toliko smotana da sam im rekla „ Ako nemaju kruha neka jedu kolače“. Bili smo prisiljeni otići u Pariz gdje sam nastavila čuvati svoju djecu i brinuti se o njima. Moji je muž bio kriv za sukob švicarskih čuvara i republikanskih snaga. Osudili su ga na zatvor, no Jakobincima se to nije sviđalo pa je giljotiniran. Žirondinci su uhapšeni, a meni su oduzeli drugoga sina. Bila sam prisiljena otići u zatvor. Straža su došli u zatvor gdje su mi odrezali kosu i svezali ruke. Odveli su me do Trga Revolucije gdje je bila 116


giljotina. Svećenik koji mi je bio u pratnji šapnuo je: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Okrenula sam se prema njemu i s podsmijehom

odgovorila:

"Hrabrost?

Trenutak

kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost."

117


PriÄ?e na engleskom jeziku

118


Designer jeans over everything

Prevela: Analena AntiÄ?ević Mia has always adored Gucci. Primarily because it was the most famous and the most expensive handbag brand. When walking down the street all posters were about Gucci. She was never the girl 119


that would wear clothes from such expensive brands. She wasn't rich. She was modest and loved saving her money.

That was until the day she met Lucija. She adored her.

All

the

time

that

she

would

spend

volunteering, she started spending with Lucija. They have been hanging out for three months now, when Lucija mentioned that she spent all the money she saved on a new Gucci bag. Mia was angry.

Lucija decided to change Mias's opinion on expensive clothing and designer things then. 'Mia, that Gucci bag really suits you. You should buy a pair of those designer jeans,' Mia could hear all the time since she has shown her modesty.

She kept arguing against designer clothes but Lucija didn't stop. 'Designer jeans over everything,' 120


Lucija kept repeating trying to prove her point. Time was flying. Mia started spending her savings on

Guccii

handbags,

designer

pants

and

sunglasses. She spent all her money on little worthless things.

When she decided to go volunteering one day, she found herself in a total different world. She came among people who needed her help. She felt uncomfortable, she felt as if she was worth more than the people around her because she was wearing designer clothes. 'Miss Mia,I didn't get your payment for the people in need,' her colleague

asked.

But

designer

jeans

over

everything. I had to give all my savings for them, replied Mia. When those words came out of her mouth she realized she has been buying worthless things while others didn't even have the basics for living.

121


Are designer jeans really worth picking over everything then?

122


The Triangle

Prevela: Aleksandra Grbić In a school, there was a boy who was crazy about triangles. He was drawing them everywhere: on the board, into his notebooks, books and on the desks. He even wanted to enter the stuffroom

123


and draw them all over the walls. People say that he was doing it because he was a weird. In the end the boy drew a huge triangle on the wall at school. Suddenly everything started to glow. He lost consciousness.

He woke up in a different world. There were no people just a lot of talking triangles.They told him that he entered Bermuda Triangle. That world was black and full of evil. It was just like cursed. Walking down the street he met the square. 'How did the square ended in the Triangle world?' he asked himself. The square complained that he is not accepted by others. The boy felt sorry for him so he took the square with him. After a while they met a wolf. He lost his pack. He told them he was fed up with loneliness. The boy and the square gladly accepted his company.

124


Walking around the Triangle world, they met a banana. It was also ignored by the other fruit. Oranges didn't like its shape and colour so they didn't want to be friends with it. The boy, the square and the wolf took the banana with them. The boy began to feel accepted in this special crew. He finally relaxed but suddenly he could hear some really irritating sound. It was louder and louder. He realized it was his alarm clock.

He lost his friends again. On the way to school he passed the fruit market and decided to buy a banana. Then he met a dog and gave him his lunch. In the end he found a book. It reminded him on the square from the triangle world. He realized that those things were actually his friends. So he kept coming and buying a banana, feeding the dog, he would learn from only one book and remained the strangest boy at school.

125


Your words

Prevela: Alina Kamberi Marko was blind,but he anyway went to school and did everything what a boy of his age would do.When someone would pass by him,there was always somebody who would make fun of him.Someone who will never understand how it is 126


to see nothing.People are like this.For them is something more important to hurt then help.

Marko was dealing with this situation really good.It was a night when he would go outside and sit in the nearest chair and think about why just him but it would pass.

One day a girl asked him out.The girl's name was Ana.They went to the nearest ice cream store.His ice cream fell down the floor and everybody thought what's wrong with him,even Ana started laughing.He was embaressed and he went home. The next morning when his mother woke up she saw Marko's letter.In the letter it was written that he loves her even he never saw her face.He is waiting her in the place where they will finally met.On the news she heard that a boy killed himself at the train.

127


This happend beacause people make fun of others no matter if they wil get hurt or not.So don't let yourself to that situation.You never know,maybe your words will be the diffrence between life and death.

128


If I weren't, who knows

Prevela: Tia Čangalović My name is Ivan and I am twenty-seven years old. I´d like to tell you a story about my amazing experience. Life isn´t easy, especially when you were born blind. I love doing everything on my own and that is why I live alone. I´m doing very well regarding to my disability, I do it because I am persistent and I do my best not to think about my 129


disability and the fact that I´m blind as a negative thing in my life. I recently established a group for blind people. The only reason why I established it was to show support to the people that needed it. I am very successful with the group and I am also making a living out of it. I also have a lot of work to do despite to the fact that I´ve been getting calls from

different

cities

and

countries

to

do

motivational speech. After my motivational speech in London I was asked a very unusual question. One beautiful girl asked me if I was ever going to have a family due to the fact that I was blind. I answered that I wished to have a family but I wouldn´t have any big chance to have one. I was walking out of the building when I heard some running behind me. Suprisingly it was the girl that I´ve talked to earlier. She asked me to have dinner with her. I agreed on the condition I´d pay. We started to know more about eachother. It seemed like I´ve know her since her birth. We have been 130


hanging out for a month now, and we have become closer. I think that our relationship is more than friendship. I don´t feel blind around her. Tomorrow we are going to a party. I´m planning to propose her, but I´m scared of being rejected. That day is here. We got ready and headed to the party. I was very nervous. We arrived to the party, had a few drinks and sat at our table. I took out the box with the ring and asked her to marry me. She said yes. That was the happiest day in my life. Today it is our first anniversary and it reminded me to tell this story. I can also say that I´m happy that I´m blind. If I weren´t, who knows maybe I would never meet the woman that I love the most in this entire world.

131


PriÄ?e na talijanskom jeziku

132


Abbastanza problemi

Prevela: Maria Jurica I genitori di Maria litigano da giorno in giorno. Non hanno soldi. Il papa` e` stato licenziato.

Si

comportava male verso gli altri operai e li offendeva.

133


La mamma non lavorava, faceva la casalinga. Si occupava della casa e dei lavori di casa. Adesso la casa e` in disordine. Gli indumenti sporchi

sono

sparpagliati

da

tutte

le

parti,

l`immondizia sta gia` da tanto in casa e tutto puzza. Non c`e` piu` niente nel frigo. All`inizio litigavano solo loro due, ma dopo cominciarono a prendersela con Maria e sua sorella. Come se fossero loro due la causa di tutto. Maria si e`opposta al papa` e gli ha detto che non e` giusto quello che fanno a loro perche´ hanno gia` abbastanza problemi a scuola. I compagni di classe le prendono in giro per i loro vestiti strappati e gli insegnanti non fanno niente a tale proposito. Quando arrivano a casa loro due dovrebbero avere un po` di pace. Il papa` le diede uno schiaffo. Non era la prima volta. Maria ha messo la giacca e lascio` la casa tutta in lacrime. Era fuori piu` di sei ore quando i genitori 134


cominciarono a preoccuparsi e chiamarono la polizia. Quando la polizia senti` dalla ragazza il motivo della fuga di casa, le dissero con voce seria di seguirli. Chiamarono i servizi sociali a causa delle condizioni di vita di lei e di sua sorella. Le portarono via dai genitori. Forse doveva arrivare fino a questo punto cosi` che i genitori alla fine comprendessero che hanno due figlie che hanno bisogno di attenzione, e non di passare quotidianamente litigi e urli a causa dei loro problemi.

135


Il grillo Kiki

Prevela: Alina Kamberi C`era una volta un grillo che si chiamava Kiki. Era vivace e voleva provare di tutto, ma alcune cose non doveva fare. Voleva volare e nuotare nel mare. Questo poteva fare, ma gli era proibito. Se avrebbe saltato dalla scogliera in mare poteva volare e nuotare, percio` i suoi fratelli tutto il tempo stavano attenti a lui. 136


Giorno e notte il grillo pensava al salto dalla scogliera e come l`avrebbe fatto. Questo era impossibile a causa dei suoi fratelli maggiori che non poteva vincere in astuzia. Dopo tanto pensare gli venne in mente un piano‌Ogni giorno i grilli vanno a raccogliere il cibo per l`inverno e lui fara` finta di essere malato. Cosi` potra` saltare dalla scogliera. Ma arrivo` un maltempo con nuvole scurissime e venti fortissimi che neanche la gente non entrava nel mare. Kiki si e` spaventato e ha rimandato il suo piano per quando il tempo sara` piu` bello. Il tempo e` migliorato gia` in due giorni. Kiki e` andato fino alla scogliera e si e` gettato in mare. Godeva volando come se fosse un uccello. Ad un tratto dal mare e` uscito un pesce blu con dei grandi occhi affamati ed un enorme mascella. Il grillo ha cominciato ad urlare a tutta voce:“Aiuto, aiutatemi, non voglio morire!“ E` venuto a salvarlo un uccello dal nome Jure. Gli ha spiegato che non bisogna far finta di essere quello che non si e`; non 137


devi essere ne` pesce, ne` uccello, ma quello che sei davvero: un semplice grillo canterino.

138


In cerca di speranza

Prevela: Aleksandra Grbić Anna e` a prima vista un` adolescente tipica. Tuttavia, ci sono piccole cose che la rendono diversa. Lei vede i dettagli ai quali gli altri non prestano attenzione. Ogni venerdi` lei va dalla sua amica Maddalena a vedere un film. E` iniziato un nuovo programma 139


televisivo „In cerca di speranza“. Non hanno capito di cosa si tratta cosi` hanno deciso di guardare il primo episodio. Si tratta di un concorso di bellezza tra le ragazze tra i

cinque e i dieci anni. A

Maddalena e` piaciuto, ma Anna non ha visto lo scopo di tutto questo. Maddalena ha detto che tali concorsi devono esserci perche´ e`

necessario

sottolineare la

bellezza di queste ragazze. Anna ha considerato che tali concorsi fanno vedere alle altre ragazze che sono meno importanti. Continuano a dire che siamo tutti uguali, ma non lo fanno

davvero

vedere. Magdalena non era d'accordo, ma non ha detto niente. Il fine settimana e` passato. Anna ha passato tutta la domenica pensando cosa fare per dimostrare il propio parere sul concorso di bellezza. Ha deciso di organizzare un concorso di bellezza nella sua scuola. Il concorso si svolgera`

per tutte le

ragazze tra la quinta all` ottava, tranne Anna. Lei e 140


gli altri tre insegnanti saranno nella giuria. Il concorso sara` tra due settimane perche´ tutti i partecipanti devono riuscire a prepararsi. Quando tutti erano informati del concorso, non tutti erano

d'accordo se organizzarlo o no. Tutte le

ragazze che non erano magre o truccate, non volevano partecipare.Consideravano che loro non sono

persone

che

hanno

posto

in

questo

concorso. Anna ha spiegato loro il punto della concorrenza e il messaggio che vuole mandare alla gente. Con grande sforzo e perseveranza le ha convinte a partecipare al concorso. Due settimane sono passate in fretta. Tutte le ragazze erano pronte. Ordinate e sorridenti. Molte mamme sono venuti a vedere le loro figlie. Si poteva vedere quale era l'intezione del loro arrivo. Fare tutto il possibile perche´le loro bambine vincessero.

Non

perche´

avevano

voglia

di

divertirsi, ma perche´ volevano che la loro bambina fosse

piu` importante delle altri. Le 141

ragazze


portavano tre diverse combinazioni di vestiti: per la mattina,

il

pomeriggio

e

la

sera.

Tutte

camminavano orgogliosamente su e giu` davanti alla giuria. Ed e` arrivata la proclamazione dei vincitori. Le ragazze erano in attesa della proclamazione. Anna stava leggendo i nomi. Era strano perche´ tutte erano vincitori. È uno scherzo? Perché scherza con loro? Anna ha spiegato che cosa stava succedendo. Lei ha detto che tutti sono i vincitori. Perché? Perché tutte sono belle. Non importa se sono magre, alte, basse o grasse.

Non devono mai fare una immagine sbagliata di se stesse, perche´se penseranno male di se stesse lo penseranno anche gli altri. Cosi` daranno uno spunto agli altri per prenderle in giro. Ha detto loro di essere orgogliose di se stesse e della propria immagine perche´cosi´saranno sempre vincitrici. 142


Aveva un messaggio anche per i genitori. A loro spetta di occuparsi dei propri figli e di incoraggiarli a pensare il meglio di se stessi, e non di buttarli in gare per raggiungere i propri scopi. Ad Anna hanno applaudito molto. Le sono arrivati ringraziamenti e lodi da tutte le parti. Si sentiva felice e completa perche´le sue parole erano la ragione per cui queste ragazze ora si sentivano vincitrici. Maddalena ha capito, ascoltando Anna, cha la sua amica aveva ragione e che la trasmissione che avevano guardato era davvero il perfetto riflesso del mondo in cui viviamo.

143


Ma sto scherzando!

Preveo: Roko PeruĹĄko Ma che fortuna che ho! Tutte le scuole sono invitate a fare una gita a Zagabria, tranne la nostra. Incredibile! Ero cosi` felice per questa gita e ora ci dicono che non andiamo. Ma neanche per idea! Io ci andro`! La scuola non puo` rovinarmi il 144


miglior giorno della mia vita. Ma sapete quanti monumenti antichi ci saranno? Beh, sinceramente, i palazzi vecchi non mi interessano. Realmente, non interessano nessuno… Pero`, un albergo pieno di ragazze di altre scuole…uffa, devo andarci. Convincero` la mamma di lasciarmi assieme ad un` altra scuola. Sicuramente sara` d`accordo con il mio piano perfetto. Sono andato a chiederle e indovinate …? Sono ufficialmente in punizione. Dovro` scappare. Ho avvisato la mamma che dormiro` dalla nonna per qualche giorno. La mattina mi sono preparato e sono salito sull`autobus con un`altra scuola. Non avete idea come era lento. Abbiamo passato l`Učka e altre montagne. Erano enormi, verdi e piene di alberi nei quali c`erano uccelli grigi. Mi annoiavo

molto.

perche´dovremmo

Ma

davvero,

sapere

montagne.

145

i

nomi

non di

lo

so

queste


Prima di passare l`UÄ?ka ci siamo fermati a vedere alcuni fiumi. Secondo me, questi non erano fiumi. Sono

sicuro

che

erano

solo

rifiuti

che

si

muovevano da soli. Ero disgustato. Aspettavo un fiume azzurro, pieno di vita e questo aveva l`aspetto di un fango sporco. C`erano tante bottiglie di plastica vuote, tanti sacchetti di plastica, e l`acqua era fangosa e marrone. Mentre passavamo per l`autostrada abbiamo incontrato degli operai che ci hanno detto di continuare il viaggio per il bosco perche´ ci sono dei lavori in corso. Come se non ne avevo gia` abbastanza della natura‌ Naturalmente, sempre deve accadere qualcosa quando viaggio. Questa volta e` scoppiata la gomma dell`autobus in mezzo al bosco. La natura mi faceva schifo sempre di piu`. Adesso capisco perche´la gente taglia gli alberi. Sono cosi` enormi e marci che su un ramo puoi trovare centinaia di bestioline. Un sacco di vermi 146

grandi, marroni e


viscidi; formiche nere e terribili e ragni terribilmente perfidi che ti guardano con migliaia di occhi. Ma perche´non e` bella come la descrivono nelle opere letterarie? Ti aspetti una natura verde e pulita, e infine si presenta una natura scura, sporca e fangosa.

Per

strada

ho

incontrato

un

uomo

molto

interessante che stava seduto vicino a me. Era un uomo dal futuro, come lo ero anch`io. Aveva sempre fretta, e come anche a me, gli faceva schifo la grande, oscura natura. Mi ha raccontato la sua teoria. Ha detto che in natura vivono solo gli animali, percio` tutti i contadini e la gente che vive nelle periferie delle citta` sono – animali! Con questo non sono proprio d`accordo, ma un po` lo capisco. L`uomo e` un po` impazzito dalla vita in citta`. Per lui il rumore e il traffico sono come per gli altri i fiumi, le foreste e la natura in generale. Questo

e`

il

suo

ambiente 147

naturale.

Sono


completamente d`accordo con lui. Alla gente non piacciono le citta` e il traffico per le storie vuote e invane sulla fine del mondo. Hanno paura che l`inquinamento e i gas di scarico rovineranno l`ozono e la Terra. E io invece penso che questo non e` possibile, perche´se dovrebbe esserci, la fine del mondo ci sarebbe stata gia` molto tempo fa.

E`uscito dall`autobus qualche minuto prima di me in cerca di una citta` piu` affollata e con piu` traffico che ci sia. Ha promesso di contattarmi quando l`avra` trovata cosi` che la posso visitare anch`io. Nell`autobus ho cominciato a diventare nervoso perche´ sapevo che avremo fatto tardi. Tremavo. Ho sentito che se guardi per mezz`ora prati verdi e allo stesso tempo batti la testa sul finestrino, puoi diventare incoscente.

148


Siamo arrivati. Non ci sono piu` prati ne´boschi maledetti.

La

citta`

e`

piena

di

grattacieli

grandissimi. Finalmente sono ritornato alla civilta`. Sono corso in albergo e ho disfatto i bagagli. Tutto sembrava come in un sogno. Tante persone, balli, canzoni. Era la settimana migliore della mia vita e speravo che non finisca mai. Mi ha anche chiamato l`amico che aveva trovato il posto piu` affollato, in centro di Zagabria. Quando la mamma ha poi visto il messaggio di un uomo sconosciuto che mi invita a fargli visita, ha chiamato la polizia. Sembra che il tipo sia scappato da un manicomio. Per fortuna che non sono andato con lui. Concludendo, quando tutto e` finito, ho notato che la parte piu` divertente era quando viaggiavamo a Zagabria

e

guardavamo

la

natu‌

Ma

sto

scherzando! Era un disastro. Sarebbe stato piu` interessante se fossi rimasto a casa a studiare chimica.

149


150

Priče iz Centra  

Tijekom školske godine 2015./2016., učenici sedmih i osmih razreda Osnovne škole Centar u Puli vrijedno su pisali o različitim temama na rad...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you