Page 1

LUMENI v

iz OS Monte Zaro u Puli

1


Uredila, dizajnirala i ilustrirala Dinka Juričić Školska knjiga Zagreb Svibanj, 2013. 2


v

v

18 neobicnih prica iz radionice kreativnoga pisanja Autori priča: učenici V.b, VI.a i VII. b razreda OŠ Monte Zaro, Pula Voditelj radionice kreativnoga pisanja, mentor: Vladimir Papić, prof. 3


Vladimir

4


Kako su nastale ove priče? „Kreativno pisanje“ je projekt koji je započeo 2012./2013. školske godine u Osnovnoj školi Monte Zaro u Puli. Početna ideja je bila motivirati učenike da se zainteresiraju za pisanje i objavljivanje vlastitih priča na bilo koju temu. Kako škola vrlo aktivno sudjeluje u svim ponuđenim literarnim natječajima, odlučio sam korelirati sadržaje hrvatskog jezika iz književnosti s ponuđenim temama natječaja. Za svaki natječaj bilo je potrebno pobliže objasniti kontekst teme o kojoj su pisali. Sljedeći korak je bio proučavanje elemenata svojstvenih žanru kojim se žele koristiti pomoću čitanke ili nekih drugih izvora, ponajviše filmova. Ponekad bi napisao kratku priču koja će pomoći učenicima da bolje shvate kako miješati žanrove. Učenicima sam sugerirao da koriste što više opisa u svojim pričama kako bi priča izgledala uvjerljivije. Za neke natječaje poput onih o Jurju Dobrili ili o prirodnim katastrofama bilo je potrebno dati povijesni kontekst, a za neke samo ukazati učenicima koji su to elementi određenog žanra. U svojim pričama uspjeli su pokazati su svu snagu kreativnosti i originalnosti svojstvenu mladom neopterećenom umu. Uspješno su mješali povijesni žanr s znastvenom fantastikom ili komedijom, putopis s avanturističkom ili kriminalističkom pričom, pismo s hororom, povijesnu priču s ljubavnom itd. Učenici su radom na „Kreativnom pisanju“ uvidjeli da se na svaku temu može pisati na nešto moderniji i bliži način njihovom naraštaju te da u pisanju priča imaju slobodu miješati različite žanrove, a ne držati se strogih konvencija samo jednog. Vladimir Papić, prof. 5


V

PRICE IZ PETOG BE

6


Gloria Suton: Bijeg............................................... 8 Andrea Lukanović: Misterij u Francuskoj........... 13 Nikola Mijalica: Čudesno putovanje................ 19 Raquella Grbavčić: Najbolji prijatelji zauvijek.. 28 Raquella Grbavčić: Put u nepoznato............... 30 7


Gloria Suton

BIJEG Jednoga dana moja prijateljica Roberta uvalila se u probleme, koje nije mogla sama riješiti. Došla je kod mene i rekla da je opljačkala banku zbog svoje majke koja je bila bolesna,a i trebao joj je novac za operaciju. Rekla sam joj da je mene mogla pitati za pomoć. ali ona mi je objasnila da mi nije htjela smetati, a i da bi mi poslije bila dužna. Ja sam joj rekla da sam joj najbolja prijateljica i da od nje ne bi tražila da mi vrati dug. Rekla je da joj je jako žao i da ne može vratiti novac. Upitala sam je zašto. Odgovorila mi je 8


da je već platila operaciju. Tako smo pričale i pričale, ali onda su se stvari zakomplicirale. Na vijestima i na svakoj emisiji se govorilo kako je netko opljačkao banku i da će on i njegovi pomoćnici biti osuđeni na puno godina zatvora. Roberta se jako uplašila i nije htjela provesti život u zatvoru. Ja sam se prepala jer su spomenuli i njezine pomoćnike. Roberta je predložila da pobjegnemo negdje gdje nas nitko neće naći. Nije mi se sviđala ta ideja, ali je bila uporna pa sam pristala. Došle smo u Pazin i upoznale Toma. Pozdravile smo ga i pitale smo ga za skrovište: - Dobar dan. – Rekla je Roberta zabrinuto. - Dobar dan. – Odgovorio je Tom. - Tko ste vi? -Upitao je on. Mi smo se predstavile drugim imenom. -Tko si ti?- Ja sam ga upitala -Ja sam Tom. Ponovo sam ga upitala ima li skrovište za nas. - Da iman ga. A za ća van triba¬¬¬¬¬? - Reći ću vam kad mi nađete skrovište. Krenuli smo i on nam je našao neku malu rupu u kojoj smo jedva zaspale. Bilo nam je jako hladno i bile smo gladne. Sutradan sam ja otišla u grad dok je Roberta spavala. Čula sam kako policija traži pljačkaše. Iznenadila sam se malo kad sam to čula. Pitala sam se kako su saznali da smo ovdje. Brzo sam otišla kod Roberte ispričati joj da su saznali da smo ovdje. Jako se uplašila. Htjela je da pobjegnemo. Rekla sam joj da ne trebamo ići i kako je ovaj kraj lijep i siguran. Grad Pazin je jako lijep grad. On ima puno kuća i ulica koje su jako tijesne. Voljela sam ići u Pazin jer mi tamo živi nona. Išla sam s njom svugdje. Tamo se ljudi bave vrtlarstvom i poljoprivredom. Moja nona voli raditi šalšu, marmeladu i još puno toga, a ja joj pomažem u tome. Tamo je uvijek mirno i nema mirisa smoga nego samo mirisa prirode. Imala sam auto kojim smo pobjegle u Rijeku. Imala sam i nešto novaca kao i Robi tako da smo u Rijeci bolje prošle 9


nego u Pazinu. Robi i ja smo upoznale gospodina Igora koji je radio u jednoj trgovini u kojoj smo kupile hranu. Predstavile smo se ponovno lažnim imenima. - Mi smo Lena i Tinka. - Tko si ti. - Ja sam Igor. - Imate li neko skrovište? - Upitala sam ga. Rekao je da ima i dao nam je neki hotel s 5 zvjezdica. Malo nam je bilo čudno. Čak nismo imale novca za to. On nam je dao sobu i sve to platio. Otišle smo u hotel i tamo malo odspavale. Ja sam se prva probudila i naručila hranu za nas dvije. Robi se probudila i zajedno smo jele. Poslije večere nisam se osjećala baš najbolje, a Roberta je cijelu noć bila budna i žalila se da je boli trbuh. Bilo mi je jako žao jer joj ja nisam mogla pomoći, a nismo ni mogle zvati doktora. Ujutro sam povraćala jer mi je bilo slabo. Učinilo mi se da je hrana bila otrovana. Izašla sam na ulicu da udahnem zrak. Rijeka mi se uvijek sviđala. Jako je lijep grad. Ima lijepo more, puno brodova i ribara. Ima dosta spomenika. Ljudi u Rijeci najviše vole loviti ribe pa ih s guštom jesti. Ulice su i ovdje tijesne. Rijeka je dobila ime po rijeci koja se zove Riječina. U tom gradu najviše mi se sviđa more... Vratila sam se u sobu. Ubrzo je policija pokucala na vrata. Roberta i ja smo se sakrile. Skužile smo da nas je Igor prijavio policiji. No nisu nas uspijeli pronaći. Robi i ja smo pobjegle jer smo obadvije znale da u Rijeci više nismo sigurne. Mojim autom smo pobjegle u Zagreb. Bilo mi je glupo to što nismo mogle mirno hodati po gradu i razgledavati ga nego smo se morale skrivati. Grad Zagreb je kao što znate glavni grad države i jako je velik. U Zagrebu je Trg bana Jelaćiča gdje dođe puno ljudi. Ljudi se u Zagrebu ne bave poljoprivredom kao u Pazinu. Samo neki ljudi bave se vrtlarstvom. Ljudi u Zagrebu su više gradski ljudi. Oni vole ići u shoping, a stariji ljudi vole biti samo u svome kraju. Ovaj put smo upoznale jednu lijepu djevojku koja nam je pomogla. Prvo smo je provjerile. Pitale smo je kako se 10


zove, a ona je rekla¬: - Ja se zovem Ivana, a kak se vi zovete? - Mi smo Klara i Tea. Mi smo joj lagale da smo se izgubile i da nemamo gdje spavati. Naravno ona nam je povjerovala, pa smo tako pronašle sklonište. Pitale smo je gdje živi pa nam je objasnila da živi u središtu grada. To za mene i Robertu nije bilo baš najbolje, ali nismo imale drugog izbora. Ona je ionako mislila da smo se izgubile, a ne da bježimo od policije. Dala nam je jedan mali stančić u kojem je bila jedna soba. Jedna od nas morala je spavati u dnevnom boravku. Morala sam pustiti Robertu da se naspava jer sam vidjela kako je iscrpljena od svih tih silnih putovanja. Ujutro nam je Ivana došla reći kako je na vratima policija. Robi me je probudila i sve mi ispričala. Uzele smo stvari i izašle na stražnji izlaz. Problem je bio u tome što nam je netko ukrao automobil pa smo morale autobusom do Varaždina. Kad smo došle u Varaždin pitale smo nekog gospodina da li je tu negdje u blizini nekakav hotel ili motel. On nam je odgovorio: - U blizini nema niti hotela niti motela, ali ja zato imam jedno skrovište. - Oprostite kako se vi zovete?¬¬¬¬¬ - Ja sam Filip, a vi? - Mi smo Klaudia i Kristina. - Ok, sad kad smo upoznali možete li nam pokazati to skrovište. - Naravno. Kad smo ja i Robi vidjele to sklonište počelo nam se je povraćati. Ušle smo i vidjele pravi pravcati luksuz. Malo nam je bilo čudno jer je izvana izgledala kao neka rupa, a unutra sve čisto i moderno. Probudile smo se i nešto pojele. Čule da policija traži neke pljačkaše. Robi je rekla da krenemo u Mađarsku. Ja sam joj objasnila da to nije tako lako jer moramo prijeći granicu i da nam trebaju lažni dokumenti. Pitale smo Filipa može li nam dati nove putovnice s lažnim imenima, a on je rekao da može ako mu platimo. Pitale 11


smo ga koliko trebamo platiti. Zatražio je 100 000 kn. Nismo imale toliko novaca pa smo odlučile opljačkati poštu. Te noći smo krenule u pljačku, ali se desilo ono što smo najmanje očekivale. Policija je ušla u poštu i otkrila nas, a mi smo shvatile da nas je Filip prijavio policiji. Ovo vam pišem iz zatvora. Samo vam želim reći da nam je jako žao i da smo jako pogriješile. Možda da smo se predale i rekle policiji za što je Roberti trebao novac ne bi imale tako veliku kaznu. Tek sada smo shvatile da kad se pokušavaš izvući iz jedne nevolje samo upadaš u drugu.

12


Andrea Lukanović

MISTERIJ U FRANCUSKOJ "Uf, kako težak dan" Promrmljala sam nakon dolaska iz škole. Otišla sam na trening i poslije toga sam otišla na internet. Vidjela sam novi e-mail od moje prijateljice Roberte. Pisalo je ovako: - Ej Andrea, htjela sam ti poslati e-mail zbog nečega što se dogodilo. Kad sam došla u hotel, zapanjila sam se. 13


Bio je tako raskošan i veličanstven. Poslije razgledavanja sam se otišla prošetati. U Francuskoj sve miriše na prirodu, to me podsjeća na zelenu boju. Kad sam prolazila kraj jedne drogerije koja se zove l amour (to ti znači ljubav), u izlogu sam vidjela parfem Coco Chanel. Mirisao je poput kompozicije, tako složeno. Nisam mogla izdvojiti niti jedan miris. Uglavnom, sudarila sam se sa nekim dečkom i prosuo je svoju kavu po meni. Kava je bila jako vruća i mirisala je na kofein. Bljak! Oduvijek mrzim kavu. Odmah mi se počeo ispričavati. Koji luzer! To sam mu i rekla, a on me je odmah pozvao da izađem s njim. Kao da me neko začarao, automatski sam odgovorila "Da". Koja sam ja glupača. Rekao mi je da će me čekati kod Eiffelovog tornja u osam sati. Našla sam se s njim. Kupio mi je kačket i rekao mi je da je lud za mnom. Zamalo sam se prevrnula sa ograde Eiffelovog Tornja koji je jako visok. Rekla sam mu Lijepo. Malo se zbunio. Kad sam došla doma htjela sam te nazvati, ali nisam našla svoj mobitel. Začudila sam se kad sam u svojoj torbi našla poruku na kojoj je pisalo "Hvala ?".Skoro sam počela vrištati i plakati, no zaustavilo me neko čudno režanje u kuhinji. Joj, pa to je moja Roxi. Moja kujica. Ona bi se oduvijek veoma zaštitnički ponašala blizu mene. Dala sam joj pseće krekere i krenula po povodac za šetnju. Zakačila sam joj ga na ogrlicu gledajući kroz prozor na uske ulice. Bile su jezive. Izašle smo iz hotela i počele šetati. Pošto nisam poznavala Pariz, išla sam samo ravno tako da se mogu vratiti. Odjednom sam se našla u jednoj onakvoj jezivoj ulici. Htjela sam se okrenuti. Roxi se nije pomaknula, ali je režala. Začula sam šuškanje iza kontejnera, a zatim je Roxi klonula. Brzo sam kleknula pored nje i provjerila joj puls. Otrčala sam do njene veterinarke. Dok sam u čekaonici čekala nalaze, razmišljala sam o tome što je bilo. Ubrzo nakon toga veterinarka je dovela još uvijek zaigranu Roxi. Rekla mi je da je bila pogođena sredstvom za trenutno uspavljivanje precizno u trbuh. Zahvalila sam joj se i otišla po malo vode u 14


hodnik. Mazila sam Roxi i bila presretna. Blizu zida stajao je jedan meni poznat čovjek. Prišla sam mu i pitala ga poznajemo li se. On je, vadeći mobitel, uzbuđeno rekao "Ne!". Kad sam izašla iza ugla malo sam zastala da čujem što on priča na mobitelu. "Ej, Robert je, nije mrtva ni ona niti njezina kuja". Shvatila sam da mi nije ni ime rekao, ali nisam ni ja njemu. Uplašila sam se onoga što je rekao i znala sam da je on bio onaj iza kontejnera. Po povratku sam prošla pored Trijumfalne kapije. Čak je i ona bila jeziva po noći. Ujutro sam odlučila da je vrijeme za akciju. Shvatila sam da mi je Robert uzeo mobitel i vjerojatno zna bitne podatke o meni. Malo sam pročačkala po internetu i vidjela oglas za poduke samoobrane i trening za policijske pse. Znala sam da Roxi u sebi ima nešto policijski. Krenula sam na obuke i shvatila sam da ljudi u Francuskoj žele samo uspjeh i savršenstvo. Bila sam dobra učenica, ali Roxi je bila mnogo bolja od mene. Ona jednostavno ima nešto takvo u sebi. Popodne sam trčala s Roxi pored muzeja Louvre. Začula sam snažan hitac i prije nego što sam se okrenula da vidim što je bilo, osjetila sam snažnu bol u nozi. Pala sam u nesvijest. Kad sam se osvijestila, osjetila sam da me netko vuče. Bila je to moja Roxi. Sve što sam gledala bilo je mutno i šareno. Čak je i muzej mijenjao boje. Podragala sam Roxi i shvatila da mi je od svih ljudi u Parizu samo ona pomogla. Kad sam otišla do doktora rekao mi je da treba izvaditi metak iz noge. Čim ga je izvadio, ispao mu je iz kliješta. Saznala sam i zašto. Na njemu je pisalo "Dvije su bile. Sad je samo jedna, bezvrijedna". Znala sam da je to opet on, Robert. Prenoćila sam u bolnici. Sutradan sam prolazila na štakama pored mjesta na kojem sam ranjena. Tamo je i dalje bila lokva krvi. Recepcionar mi je uručio poštu i članak o meni i Roxi. Prvo sam pročitala novine pisalo je : "Žena ranjena pored muzeja Louvre. Njezin pas koji navodno vježba za policijskog psa počeo ju je vući za majicu po ulici Champs-Elisees najkraćem putu za bolnicu. Pas je lajao na 15


svakog tko bi im prišao." Bila sam zadovoljna s Roxi i pomazila je po glavi. Zatim sam počela čitati pismo: "Dođite na razgovor molimo vas." Zapravo je pisalo : "S il vouz plait vanez a parler, police." Nisam imala izbora pa sam otišla tamo u pratnji Roxi. Bila sam očarana plavom zgradom u koju sam se spremala ući. Ušla sam u mračnu prostoriju u kojoj je bio jedan policajac okrenut prema prozoru. Nije mi se svidio bio je toliko mrzovoljan i ljut. Roxi je tiho zarežala a on je rekao: - Vidi.vidi ma što to ja čujem. Ja sam se prepala tog groznog zvuka njegova glasa i smrada cigarete iz njegovih usta. - Ja bih da moj pas Roxi ostane sa mnom. - Rekao je. - Upravo sam to i želio. Želim Roxi za naše policijske pse. Ako ne prihvatite, pripremite se da vam zagorčam život. Nisam se baš prepala, mislim da nije ni Roxi. - Ne bojim vas se. Mogu se nositi i sa cijelom policijom ako to hoću. - Uzviknula sam. - Ja znam da vas neko prati i znam da može nauditi Roxi. Nastavio je pričati. - Roxi mene nikada ne bi ostavila. Ona će prijeći i preko cijele Francuske da bi mene spasila. Je li tako , Roxi ? -Nema je! Dok ste vi brbljali, moje sluge su ju uzele. Iznenada je kroz predivno čist prozor uletjela Roxi i ugrizla policajca za ruku. Brzo smo istrčale vani. Jedva sam čekala da odem iz one sobice na svježi francuski zrak. Poslije onog razgovora sam odlučila da se odselim negdje drugdje u Francusku. Otišla sam u jedan mali gradić zvan Cannes. Sve je mirisalo po zemlji i znoju. Tamo sam odlučila ostati 3 tjedna, a moja Roxi se spetljala sa nekim Rexom. Bili su smiješni zajedno. Ona mala i slatka, a on visok i snažan. Taj gradić mi je služio kao odmor. Nitko me nije ganjao niti mi prijetio, ali nisam mogla ostati tamo. Otišla sam u Marseille. Prvo sam se obukla kao običan turist i otišla u crkvu Sainta-Marie-Majeure. Tamo je sve mirisalo po moru i taj grad je izgledao tako božanstveno, no nisam smjela 16


ući s Roxi u crkvu. Zavezala sam je vani na stup za rasvjetu koji je bio jako visok. Kad sam se pomolila, spremala sam se izaći. Roxi je mazio neki strani tip. Čudno, pomislila sam, nikome osim meni se ne bi pustila da je mazi. Prišla sam mu , a on je rekao: -Oh, oprostite ovo je vaš pas. Predivan je. Zovem se Luka. Malo sam se zbunila zbog njegove hrabrosti. -Hvala, i ja to mislim. Ja sam Roberta. Taj čovjek mi se nekako svidio, dogovorili smo se da ćemo se naći u 5 sati točno u sredini centra grada. Obukla sam neku crvenu usku, kratku haljinu. Roxi sam jedva navukla crvenu ogrlicu sa njenim čipom. Da si pašemo. Odlično sam se provela . Otišli smo u lunapark gdje mi je poklonio najcrveniju i najmirišljaviju ružu koju je našao. Ja sam osvojila plišanog medu kad sam gađala boce kuglom. Darovao mi je plišanog majmuna kojeg je osvojio. Vrvjelo je ljudima. Mirisalo je na kokice, kuhani kukuruz i šećernu vatu. Djeca su se smijala i igrala s Roxi. Čini se da Roxi voli djecu. Otišli smo šetati plažom. Miris mora me očarao. Kada me otpratio doma, mislim da me je htio cmoknuti, ali sam mu zalupila vrata pred nosom slučajno. Čula sam pucanj. Odjednom sam se sjetila Roberta i onog policajca. Otvorila sam vrata i ugledala Luku na podu pred vratima. Začuo se grohotan smijeh Roberta i onog policajca. Rekli su "Ha-ha-ha napokon smo te našli i sad je gotovo. Ha-haha" Bila sam jako umorna. Shvatila sam da ga dugo nisam vidjela, a na policajca sam zaboravila. Onda mi se sve izmiješalo. Tonula sam u dubinu crnog mraka. Imala sam osjećaj kao da lebdim zrakom. - WOOP - . Našla sam se u svom dobrom, mekanom starom krevetu. Eto Andreice, to sam ti ja samo sanjala. No dogodilo mi se nešto čudno. Na prozoru sam našla pismo u kojem su bile dvije karte za Pariz i papirić na kojem je pisalo "Iskušaj ponovno svoju hrabrost, ali ovaj put u stvarnosti. Ha-ha-ha ". Tko mi je poslao to iznenađenje, ostat će misterij. 17


Dok sam to čitala, išla sam kupiti karte za Pariz preko interneta jer nisam baš vjerovala Roberti. Zamolila sam njenog dečka da joj dok spava zalijepi to na prozor. Ha-haha baš sam zločesta.

18


NIkola Mijalica

ČUDOVIŠNO PUTOVANJE Da vidimo djeco, gdje sam ono stao. Hmm... O da! Moja dva prijatelja Juraj, Beni i ja gledali smo utakmicu između Barcelone i Real Madrida. Svi smo navijali za Barcelonu. Beni je bio najmanji. Imao je smeđu kosu kao Biber.

19


Nekim curama se to sviđalo, a nekima ne. Juraj je bio totalno drugačiji tip. On je mrzio Bibera. Imao je kratku smeđu kosu i samo ga je zanimao nogomet, dok su Benija i mene počele zanimati cure. Svatko je imao svoju simpatiju Jurajeva je bila Luana, Benijeva je bila Gabriela, a moja je bila Tia. Gledali smo utakmicu kad su najedanput krenule izvanredne vijesti. - Koja glupost. - rekao je Juraj. - Da vidimo što je sad? -rekao sam ja. - Sigurno su pustili Sanadera! - rekao je Juraj Na vijestima su pričali o Puli. Svi troje smo se začudili. Jer zašto bi bile izvanredne vijesti o Puli? Novinar su iz helikoptera snimali Arenu i govorili: - Kiklopi su se stvorili iz Arene i uništavaju je. Šteta je prevelika! Došla je i vojska iz cijele Hrvatske da zaustave te zvijeri. Uspjeli su istrijebiti velike kiklope, no mali kiklopi su još na životu! Upozoravamo građane da ne napuštaju svoje domove! - Uplašeno je rekao novinar. Svi smo se uplašili. Tako smo Beni i ja prespavali kod Juraja. Ujutro smo odlučili uhvatiti jednog malog kiklopa. Uzeli smo: štapove, vodene puške i vodene balone. Nacrtali smo crne crte po licu sa flomasterom jer smo mislili da ćemo izgledati cool. Našli smo jednog kiklopa. Beni ga je lupao štapom dok smo ga Juraj i ja prskali vodenim puškama. Beni je brzo otrčao po mrežu. Kada je došao, bacili smo mrežu na kiklopa, a onda smo ga uhvatili i bacili u naše tajno skrovište. Pokušali smo otkriti od kuda su se oni stvorili? Hoće li opet doći u neki drugi grad? Nismo ni znali govori li kiklop naš jezik pa smo ga htjeli malo ispitati. Beni i ja smo odlučili isprobati good cop - bad cop rutinu. Jer, kužiš, tko još ne bi iskoristio tu priliku kad već može. - Nikola idi ti prvi jer si ti good cop. - uplašeno je rekao Beni. Jer, ono tko se još ne boji kiklopa? I ja sam se bojao, ali ipak sam mu rekao… - OK. Ja idem prvi kompa. 20


Od kiklopa smo saznali da će se u Rijeci za tjedan dana pojaviti na Korzu i da moramo uhvatiti pet čudovišta ili će Hrvatska biti uništena, a zatim i cijeli svijet. Juraj, Beni i ja smo otišli na zračnu luku u Puli jer smo htjeli ukrasti jedan avion kako bi mogli otići u Rijeku. Tamo smo upoznali pilota Davora. On nam je pomogao da ukrademo avion. Ušli smo u avion ubacili kiklopa u kapsulu kao one u filmovima gdje drže čudovišta. Tek onda smo shvatili… - Ej! Pa mi ne znamo upravljati avionom. - rekao je Juraj. - Koji smo mi idioti!!!- Hajdemo nekog pitati da nas preveze do Rijeke. - rekao sam. - Da baš bi netko preveo troje djece do rijeke s jednim kiklopom. - primijetio je Beni. - Beni. Nikola je u pravu. - odgovorio je Juraj. - Dobro, ali koga? - Zabrinuto je pitao Beni. - HEJ! Možemo pitati Davora. - rekao je Juraj. - OK! - svi smo se složili. - Striček Davor ćete nas vi prevesti do Rijeke? - svi troje smo rekli. - Naravno. - rekao je Davor. Taj razgovor je dugo trajao, no napokon smo krenuli u Rijeku. Ah, došli smo u Rijeku. Treći po veličini grad u Hrvatskoj. U Rijeci su ljudi inače ljubazni. Nikad nisam vidio grad koji je na obali i u središtu grada ima rijeku. U Rijeci sam čuo duplo više zvukova automobila, nego u Puli. Smrdio mi je miris iz tvornica jer ih uz naselja blizu Rijeke ima jako puno. Još mi se svidjela Kantrida. S jedne strane su bile velike stijene, a s druge strane more i plaža. Kao da si na nekoj planini na skijanju, a istovremeno na moru. Rijeka ima i najveći karneval u Hrvatskoj, a mi smo došli kada se odvijao taj najveći karneval. Cijeli je bio grad zamaskiran, a mi nismo. Otišli smo u Tower centar i kupili kostime od Jamesa Bonda. U tom centru sam vidio puno ljudi i dućana. Ništa nisam mogao čuti od te gomile ljudi to me podsjećalo na New York. 21


Tek onda smo se uputili prema Korzu. Svi smo se zbunili. - Ovdje su svi zamaskirani!? - rekao je Beni i počešao se po glavi. - Daaaaaa. Kako ćemo uhvatiti jednu mumiju? - pitao je Juraj širom otvorenih očiju. - Možemo mi to. - rekao je Davor. Dok su njih troje razgovarali, ja sam se zabavljao sa Riječanima. Čak sam upoznao jednu djevojčicu mojih godina. Zvala se Sara. Ostali su me jedva našli. Znali smo da prave mumije više smrde, nego ove zamaskirane. Našli smo puno zamaskiranih mumija. Nakon dva sata traženja podijelili smo se u dvije skupine. Išli smo: Juraj i Davor, Beni i ja. Nikako da nađemo mumije prošli smo 3 Maj i Kantridu. U 3Maju radnici su bili ljubazni. Dali su nam i slatkiše. Nisu nas shvaćali ozbiljno: - Jeste li vidjeli neke mumije ovdje! - glasno sam uzviknuo. - Da, vidjeli smo. I njima smo dali slatkiše. – rekao je radnik Hrvoje. - Ma… Ne prave mumije!- rekao je Beni. - Ah, djeco imate bujnu maštu. Ha- ha- ha.- Rekli su i počeli se smijati radnici 3. Maja. Beni i ja smo otišli do Kantride. U Kantridi smo upoznali jednu gospođu Vasiljku koja je bila jako preplašena: - Ej! Beni vidi onu gospođu možda nam ona može pomoći pronaći mumije.- Rekao sam. - OK. Hajmo pitati.- Odlučno je rekao Beni. Došli smo do gospođe i pitali: - Oprostite gospođo ste vidjeli mumije?- Beni je upitao. - Da! Smrdjeli su po kao kanalizaciji. Izgledali su strašno, bili su šporki i… ja-a… Uplašila sam se! - rekla je gospođa Vasiljka glasno i prestrašeno - Hvala gospođo. - rekli smo. - A vi dica, ća niste vi malo premali, da ubijate ta... ta zamotana čudovišta. - Ne!- Okrenuli smo se i otišli. 22


Odmah sam javio Juraju i Davoru. - Mumije su kod nas, ulica Franje Čandeka!- glasno sam im rekao. - Ok, Nikola, odmah dolazimo.- rekao je Juraj Kao što su i rekli, došli su za dvije minute. Znali smo da trebamo ubiti sve mumije i jednu uhvatiti. Glavno oružje nam je bilo voda. Izgledali smo kao tajni agenti s crnim odijelom, crnim naočalama i vodenim puškama. Našli smo mumije i odmah ih počeli prskati vodom. Ubili smo sve mumije, osim jedne koju smo uhvatili i zatvorili u naš avion. Poslije trgovanja smo krenuli za Zagreb. Tako smo mi krenuli u Zagreb, najveći grad u Hrvatskoj. Bio sam jako sretan jer je u Zagrebu bila moja simpatija Tia. Rekao sam mojim prijateljima da će i ona ići s nama hvatati čudovišta. Znali smo da će se u Zagrebu kod Trga bana Josipa Jelačića pojaviti zombiji. Nakon sat vremena vožnje smo stigli u Zagreb: - Yes! Napokon Zagreb! - izašao sam iz aviona i uzviknuo. - Da! Što misliš Nikola, koliko ćeš cura šarmirati? - rekao je Juraj. - Da, stvarno Nikola ti si prvi započeo našu grupu LadyHunters. – rekao je Beni. - Jednu.- rekao sam uz osmijeh. - ŠTO!!!- oboje su rekli. - Tia i da, moramo krenuti. – rekao sam. I tako smo mi krenuli na Trg bana Josipa Jelačića. Koliko je bilo zgrada u Zagrebu. Nisam se mogao snaći. Zvukovi motora, automobila i ljudi. Smrad auspuha i smoga po svuda. Beni i ja smo se našli s Tiom u Maksimiru. Jedva sam čekao da je vidim. Kad sam je vidio da dolazi, potrčao sam prema njoj i zagrlio je: - Hej dečki.- rekla je Tia. - Kako si Tia?- zaljubljeno sam pitao. - Super. Ti? Idemo u dućan nešto kupiti? - upitala je Tia. - Ne znam. Idemo li u dućan?- rekao sam ono što me 23


učitelj naučio. - Baš si simpatičan.- rekla je Tia. Tako smo mi krenuli tražiti zombije. Svi smo se skupili na Trg bana Josipa Jelačića. Pet minuta prije ponoći, skoro smo zaspali, ali baš kada smo htjeli zaspati, iz zemlje je izašlo svijetlo. Znali smo da su zombiji. Bili smo spremni i čim su izašli i zemlje smo ih počeli gađati kamenjem. Sve smo ih ubili. Barem sam tako pomislio. Dva zombija su ušla u zgradu i napala stanare. Beni, Juraj i ja smo otišli u zgradu i pitali jednog stanara: - Gospodine, jeste li dobro?- upitao sam. - Da. A kaj vi deca delate tu tak kasno?- rekao je stari gospodin. - Moramo vas spasiti.- Beni je rekao. Beni, Juraj i ja smo ubili jednu mumiju, a drugu smo odveli u naš avion i ispitali. Nakon Zagreba smo saznali da trebamo ići u Split i da će se u Splitu pojaviti dva čudovišta duhovi i vampiri. Inače vampiri su mi najdraža čudovišta zato sam bio veseo. Tako smo krenuli u Split da uhvatimo duhove i vampire. Dva sata smo putovali od Zagrebe do Splita. Došli smo u Split. Tia i ja smo gledali kroz prozor sve dok Juraj nije rekao: - Ej, ljudi mi smo na televizoru! - Što je Jurke. – rekao sam. - Vidi, vidi! Dok smo mi pričali Davor je spustio avion i on je onda došao i gledao televiziju. Gledali smo što će reći o nama i onda je spiker rekao: - Ovo su vijesti. Ako ste vidjeli četvoro djece i jednu odraslo odmah nam javite. Djeca se zovu: Tia Lena Hinić, Benedikt Tristan Rossmanith, Juraj Škalić i Nikola Mijalica, a odrasla osoba se zove Davor Gusić. Građani Pule, Rijeke i Zagreba su ih prozvali Monsters killers kids, zbog njihovih činova. Porazili su: kiklope u Puli, mumije u Rijeci i zombije u Zagrebu. Sad se pretpostavlja da su krenuli u Split. Nakon toga Davor je ugasio televizor i rekao nam: 24


- Ovo je loše. Sad će nas novinari pratiti. - Da. Onda je nabolje da se podijelimo u dvije grupe.rekao sam. - Ok. Idemo ovako prva grupa Nikola i Tia, a druga: Davor, Beni i ja. Mislim ako se slažeš Nikola. Ipak si najjači.rekao je Juraj. - Da. Tia i ja idemo na Marijan tražiti vampire Tako smo Tia i ja krenuli na Marijan. Na Marijanu je bilo lijepo, puno ljudi se šetalo, ali mi je najljepše bilo to što je sve zeleno. Cijelo vrijeme sam bio u dosluhu s drugom grupom. - Juraj ste našli duhove?- upitao sam. - Ne, dođite ovdje da zajedno nađemo duhove pa navečer vampire.- rekao je Juraj. - Može, reci nam gdje ste vi?- upitao sam. - Na rivi. - Ok! Tia i ja smo krenuli na rivu. Trebalo nam je dvadeset minuta do rive. Izašli smo iz jedne ulice koja vodi na rivu. Začudili smo se, jer je bilo sve lijepo: palme, čisto more, lijepi brodovi, šetnjice, puno nasmješenih ljudi, kafići i restorani. Kad sam ugledao palme, osjećao sam se kao da sam u Africi. Ništa nisam mogao čuti od ljudi, truba automobila i vozila hitne pomoći. Miris hrane iz restorana širio se ulicom. Odmah smo ogladnio. Osjećao sam se kao da sam u Parizu u nekom od njihovih restorana, ali to nije dugo trajalo. Našli smo se s Jurajem i ostalima. Šetali smo s usisavačima kad sam ugledao mojega prijatelja Eduarda zvanog Edo: - Edo! – uzviknuo sam. - Ej, Nikola! – rekao je Edo. - Ideš s nama ubijati čudovišta? - upitao sam ga. - Da! Znaš da to volim i u kompjuterskim igrama. Tako je Edo krenuo s nama u potjeru za duhovima. Svi smo imali usisavače kako bi ih mogli uništiti. Pet sati je bilo kad smo ugledali nešto čudno na rivi: - Ej! Ono je duh!- uzviknuo je Edo. 25


- Misliš, duhovi.- rekao je Beni. - Ulovimo ih! – uzviknuo sam. Odmah smo duhove usisali u naše usisavače. Otišli smo da našeg aviona i spalili sve usisavače osim jednog kojeg smo stavili u kapsulu. U sedam sati kada je pao mrak smo počeli tražiti vampire. Šetali smo se nekoliko sati da nađemo vampira. U devet sati smo vidjeli jednog vampira i počeli ga slijediti. Došli smo do skupine vampira. Naša borba je trajala sat vremena, najduža koju smo imali. Ubili smo sve vampire osim dva vampira koja su zarobili naše pijatelje. Ostali smo samo Beni, Juraj i ja. Znali smo da trebamo naći grad u kojemu su naši prijatelji. Zato smo otiši do našega aviona i pitali vampira gdje su naši prijateji. Nismo znali da vampir priča štokavskim nariječem: - Reci nam gdje su naši prijatelji! – odlučno sam rekao. - A, što ja znam? – rekao je vampir. - Reci! – rekao je Juraj. - Dobro, dobro.- rekao je vampir. - Ajde reci! – rekao sam. - Otišli su u Pulu.- rekao je Juraj. - Sad nas odvezi do Pule.- rekao sam. - Ne znam voziti. – rekao je vampir. U tom trenutku je došla vojska i rekla: - Dobar dan heroji. Mi će mo vas odvesti do Pule i dati ćemo vam opremu protiv čudovišta.- rekao je general. Bili smo sretni. Za sta vremena smo stigli u Pulu. Kad smo stigli bio sam veseo zato što sam došao u svoj grad. Za mene najljepši grad na cijelom svijetu. Kad vidiš Arenu imaš osjećaj da si u prošlosti. Na rivi ima puno brodova i osjeća se smrad riba. Ljudi po cijelom gradu. Parkovi po svuda i to je čini još lijepšom. Znali smo da trebamo spasiti naše prijatelje. Prvo gdje smo otišli tražiti je bilo Arena i pogodili smo. Bili su vezani i oko njih su stajali vampiri. Odmah smo uništili vampire i oslobodili naše prijetelje. Dali smo im puške i odjela. Kada su se opremili, iz Arene su izašli zmajevi i tada smo rekli: 26


- - - - - - - - - - -

Kao prvi put zar ne dečki?- rekao sam. Da samo što nisu kiklopi - rekao je Beni. Slablji smo.- rekao je Juraj. Sad nas je više. - rekao je Edo. Ali su sada zmajevi.- rekao je Davor. Jači su isto i veći.- rekla je Tia. Znate da ćemo možda umrijeti - rekao sam zabrinuto. Znamo. Sad se podijelimo u dvije skupine. OK. Idemo: Tia, Edo i ja. - rekao sam. Onda idemo: Davor, Beni i ja.- rekao je Juraj. Razdvojili smo se i počeli pucati u zmajeve. Trebalo nam je pola sata da ubijemo jednog, a ostalo ih je još četiri. Ubili smo ih tri u sat i pol vremena. Još je ostao samo jedan, ali veliki zmaj. Uzeli smo puno pušaka i nakon nekog vremena smo uspjeli oslabiti zmaja. Tada sam skočio na zmaja i uspavao ga. Stavili smo sva čudovišta u središte Arene i porazili ih. Nakon poraza čudovišta, vojska nam je dala nagradu. Čak smo išli u Europu i Ameriku. Kad smo se vratili u Hrvatsku, točnije u Pulu nastavljali smo uništavati čudovišta po cijelome svijetu. Meni najbolji dio kad su svi završili zajedno:Beni i Gabriela, Juraj i Luana i Tia i ja. Znate zašto? Zato što smo super heroji: - Nije li tako Tia?- pitao sam je. - Tako je Nikola.- odgovorila je. - Vi ste tko neki super heroji koji uništavaju čudovišta, a ipak ste cura i dečko. - Moglo bi se reći.- odgovorili smo. - Super!- rekla su djeca. - Kada vjerujete sve se može ostvariti. - rekla je Tia. - Istina djeco.- rekao sam. Tada smo se sastali sa našim prijateljima i otišli spasiti svijet od čudovišta…

27


Raquella Grbavčić

NAJBOLJI PRIJATELJI ZAUVIJEK

28

Jednom davno bila jedna djevojka po imenu Tia. Bila je je posebna, lijepa, dobra i poslušna, a to nije bilo sve. Ona je bila zaljubljena u jednog dječaka po imenu Nikola. Živjeli su u jednoj gustoj zelenoj šumi punoj mirisnog cvijeća, cvrkućih ptica,vjeverica, zečića i još puno drugih životinjica. Voljeli su se zajedno igrati. Svaki dan su trčali kroz šumu, igrali se i bili su najbolji prijatelji. U toj šumi bile su samo dvije kućice jedna od Nikole a, jedna o Tie. Svaki dan ujutro čim svane dan Nikola i Tia bi zajedno išli brati jabuke. Nikola je


to najviše volio raditi jer bi se mogao praviti važan kako se penje na drvo. Jednoj sunčanog jutra Nikola i Tia ustali su iz kreveta i vidjeli da drva više nema Tia je bila jako žalosna jer to je bilo najljepše stablo u šumi. Sljedećeg dana Nikola je odlučio potražiti tko je posjekao drvo. Digao se jako rano da krene u potragu. Ostavio je Tiji poruku da je otišao na put kako bi pronašao tko je i zašto posjekao drvo. Putovao je dugo dok nije naišao na ljude u jednoj gustoj šumi kako sijeku stabla. Upitao ih je zašto sijeku ta lijepa stabala. Oni su mu rekli da imaju okrutnog šefa kojemu su na pameti samo novac i odmaranje po cijele dane. Tjerao ih je rade po cijele dane. Upitao ih je može li razgovarati s njihovim šefom. Rekli su da može. Kada je stigao, odmah je prepoznao šefa. Prepoznao ga je po tome što je samo naređivao jeo, pio i pravio se važan. Došao je do njega, predstavio se i upitao za posječena drva. Šef je rekao da su to samo obična stabla koja se nizašto ne koriste. Nikola mu je ispričao da on i njegova najbolja prijateljica žive u gustoj šumi punoj prekrasnih stabala. Rekao je da Tia najviše voli stabla s jabukama, a najdraže stablo od svih joj je bilo veliko stablo s crvenim jabukama, ali su ga posjekli. Šef je rekao da to stablo nije vrijedilo ništa Nikola ga je zaustavio i rekao da je to stablo davalo puno jabuka da bi se ljudi mogli prehraniti. Zamolio je šefa da više ne sijeku stabla, nego da se neko vrijeme reciklira stari papir. Šef nijehtio pristati na to jer je mislio da če izgubiti sav novac. Nikola je rekao da če svima reći da je on najgori šef i da se samo brine o sebi , a da na druge ne misli i da zna tajne podatke o njemu npr.da ne plaća radnike na vrijeme, da ima jako velike dugove i da šefu laže da ima manje novca nego što prikazuje. Šef je obećao da će se maknuti iz njihove šume. Nikola je rekao da ce oblijepiti plakate s natpisom ''RECIKLIRAJMO I ZAŠTITIMO OKOLIŠ, po cijelom gradu. Od toga dana svi su počeli reciklirati. Nikola se vratio doma, a Tia je bila presretna što je Nikola poduzeo sve to za nju. 29


Raquella Grbavčić

PUT U NEPOZNATO

30

Jednog dana ja i moja obitelj odlučili smo otići u Italiju za moj rođendan jer nikada nisam bila u Italiji.Ja sam htjela ići posjetiti svoje bratiće i sestrične. Svi su se složili sa mnom jer mi je bio rođendan. Odmah smo krenuli. Stigli smo nakon sat i pol vremena vožnje. Uopće nije bilo kako sam zamišljala. Mislila sam kako je sve puno boja i veselja , a ispred mene je sve bilo crno i tužno. Upitala sam roditelje zašto je sve tako crno i tužno. Oni su mi rekli da se najvjerojatnije magla spustila i da će to proći. Odlučili smo krenuti do kuće svoje rodbine. Jedva sam čekala da upoznam svoje bratiće i sestrične. Kuća o kojoj su mi mama i tata pričali nije sličila njihovom opisu. Sve je bilo potpuno drugačije. Nije mi bilo jasno. Nadala sam se boljemu. Pozvonili smo i u početku smo mislili da ne čuju zvono pa smo odlučili još jednom pozvoniti. Na vratima se pojavio neki čudan čovjek. Upitala sam mamu tko je to. Rekla mi je da je to moj najstariji bratić i da se od zadnjeg dolaska mojih roditelja jako promijenio. Kada smo ušli u kuću, bila je sva u dimu. Najstariji mi je bratić pokazao svoju sobu. U njoj me dočekala sestrična koja nije bila tako čudna. Djelovala je normalno. Upitala sam je što se to događa. Rekla mi je kako je moje roditelje zadnji put kad su dolazili pratio neki čovjek iz Hrvatske. Došao je s namjerom uzeti novac od bogatog talijanskog stanovništva. Novac mu je trebao jer je bio u dugovima. Zaprijetio im je da će sve začarati ako mu ne nabave novac za 48 sati. Nakon 2 dana ljudi mu nisu isplatili i morali su


se naći s njim. Kada su se svi ljudi okupili nepoznati čovjek je zapjevao i svi su se promijenili, osim moje sestrične. Ona nema sluha. Kada mi je to rekla, shvatila da ni ja nemam sluha. Uvijek mi se činilo da sam beskorisna jer nemam sluha. Rekla sam sestrični da pošto u cijelom gradu samo ja i ona nemamo sluha sve ostaje na nama. Odlučile smo napraviti plan da sve to prestane djelovati na ljude. Raspitale smo se kako zaustaviti čaroliju . Napravile smo plan, odlučile smo krenuti u zgradu u kojoj živi čovjek. Krenule smo navečer da nas nitko ne primijeti. Pogodile smo točnu sobu u kojoj je spavao. Uzele smo 5 duck tape komada, 5 metara debele špage i par komada tkanine za oči. Ušuljale smo se, pažljivo ga digle s kreveta i stavile na stolicu. Spavao je tako čvrsto da nije ni čuo najglasniju vrisku. Moja mu je sestrična zalijepila ruke a ja sam noge zatim smo oči i usta .Usta su bila najvažnija. Da mu ih nismo zalijepile i dalje bi mogao pjevati. Još smo jednom oblijepili cijelo tijelo za svaki slučaj.Svaku smo ga noć dolazile provjeravati. Nakon 5 dana ljudi su se vratili u normalu. Svi su se osjećali jako čudno. Sve smo im ispričali. Sljedećeg dana nepoznatog čovjeka više nije bilo u sobi. Netko ga je oslobodio.Moja sestrična i ja smo bile razočarane. Sav naš trud ni za što. Nakon par sati začulo se zvono na vratima. To su bili susjedi moje rodbine. Rekla je da je onaj čovjek jako čudan. Ispričala nam je kako je na prozoru vidjela samo gornji dio njegovog tijela. Mislila je da je to duh. Nismo joj povjerovali, ali nakon što su i drugi susjedi došli i ispričali tu istu priču sve više i više nas je bilo strah. Moja sestrična ga je probala pronaći na internetu. Nije ga našla. Ne znamo što se dogodilo s njim. Ostat će zauvijek misterij...

31


V

PRICE IZ SESTOG A V

32


Lea Šipetić: Šapa........................................... 34 Lea Šipetić: „Blago“ prijateljstva (Dim cigarete).......... 40 Katja Radolović i Lea Šipetić: Čudnovati totem..... 44 Katja Radolović: Juraj Dobrila na tajnom zadatku........ 46 Katja Radolović: Pompeji............................. 48 Laura Nađ: Ljubav spašava svijet ............... 51 Laura Nađ: Pismo iz Engleske ...................... 58 Nicol Andrić: Pismo iz Poljske ....................... 66 Matija Milošev: Mišja katastrofa .................. 69 Paola Račić: Požar ....................................... 71 Ivan Slijepčević: Annimna pošiljka ............. 80 33


LEA Lea Šipetić

ŠAPA

34

Izlazio sam iz dvorišta, kada sam je primijetio. Crna glatka gusta dlaka sjala joj se na suncu, a njezine oštre zelene oči su me promatrale. Digla se i ne protegnuvši se krenula je prema meni, a rep se svakim njezinim korakom savijao u drugu stranu. Vratio sam pogled na kolnik, spremajući se preći cestu koja je inače u ovo doba bila pusta. Stvorila se pored mene netom poslije što sam prešao cestu. Samo je sjedila ispred mene gledajući me ogromnim zelenim očima kao da nešto želi ili traži od mene. Mrzim mačke. Nogom sam je otjerao znajući da ću najvjerojatnije kasniti prvi sat


zbog te glupe mačke. *** - Čovječe, zaista te dobro isprašila - zagrizavši sendvič prokomentirao je Robert. - Ah, ustala je na lijevu nogu - nemarno sam odgovorio. Zbog one tupave mačke sam zakasnio na sat i zaradio dobru kaznu, a gospođica Rowley mi je petnaest minuta očitavala bukvicu. Znao sam da ću zbog kazne propustiti trening i da će me trener drugi put tjerati da opet radim po 20 čučnjeva i sklekova. A vjerujte mi, nemam snage za to. - Otkuda ti ta rupa na majici? - mljackajući mi je prstom pokazao na podlakticu. Pogledao sam. Rupa promjera 5 cm nalazila se ondje. - N-ne, znam - lagao sam. Ta mačka će mi platiti. Jutros, netom ispred škole, spotaknuo sam se na nju i oderao lakat. Nisam mogao vjerovati da me slijedila do škole. Nikada prije nije me tako daleko pratila. Tada sam uzeo neki štap i udario je njime. Podvinula je rep i pobjegla, usput me tužno gledajući s nekako tamnim zelenim očima, obećavajući osvetu. - Ne! - uskliknuo sam i sledio se, prekinuvši Robija dok je pričao. - Što misliš da mi svijetlo plava kravata ne bi stajala? Uostalom, ti si mi je predložio. Rekao si da sam sebi sa zelenom urušavam izgled. - uvrijeđeno je rekao Robert. - Ne, debilu! O čemu pričaš?- nervozno sam ga gledao. - Pa pričam ti za vjenčanje. Slušaš ti mene uopće? - pomalo uvrijeđeno i sumnjičavo me upita. - Ma zaboravi glupo vjenčanje! Pogledaj - pokazivao sam mu stol za kojem su sjedile curice iz drugog razreda. - To vjenčanje nije glupo! Uostalom što da gledam? Curice kako se igraju? - uvrijedio sam ga. - Pogledaj čime se 'igraju' - to je bila ona mačka. - Plišanom igračkom mačke? - izgledao je zbunjen. Zaškiljio sam. To nije bila ona mačka. Igrale su se s plišanom 35


mačkom. - Ponekada me tako znaš zabrinuti, Kayle! - rekao je kada je shvatio da sam primijetio. - Laskaj si - preokrenuo sam očima. Zvonilo je i djeca su pokupila podmetače, ostatak hrane i smeće. Krenuo sam prema učionici bacivši pogled na onu plišanu mačku za čijim su stolom curice uzimale igračke. Promatrala me tamno zelenim očima. Bilo je nešto u toj mački. Prebacio sam torbu preko ramena krenuvši prema učionici biologije. Ne znam zašto, ali ovaj put su odredili da ćemo tamo biti u kazni s učiteljem Agronom. Zapravo to me veselilo jer mi se danas nije dalo smrzavati vani na nogometnom terenu. Iako je jutros sijalo sunce i bilo toplo, sada je bila magla i hladno. No, ipak je početak proljeća. *** Zvono je označilo kraj petominutnog odmora i Robi mi je, prije no što je izašao, dobacio svoj gameboy s zalijepljenom porukom 'protiv dosade'. Baš maštovito! Profesor je sjeo, izvadio knjigu, pogledao na sat i zadovoljno se nasmiješio. Argon je bio pravedan, nimalo strog profesor koji se na predavanju nikada nije smiješio. Tako sam barem čuo. Naime, on je predavao u srednjoj školi koja se nalazila preko puta osnovne u koju sam upravo gledao. Za jednu godinu i ja ću se tamo nalaziti. Zazvonio je nečiji mobitel i probudio me iz misli. To je bilo čudno jer je pravilo bilo da svatko mora stišati i ubaciti mobitel u kutiju što je i svatko od nas i učinio. Učitelj je ispustio knjigu vadeći mobitel. -Vraćam se za minutu, da se nitko nije mrdnuo - zapovjedi. Da, baš! Nakon jedne minute svi će uzeti mobitele iz kutije na učiteljevom stolu, a cure će početi tračat. Pogledao 36


sam kroz prozor. Kiša je pljuštala kroz gustu maglu. Zapravo, mogao sam s drugog kata vidjeti da je prema dnu malo rjeđa. Termometar na prozoru pokazivao je unutarnju i vanjsku temperaturu. Unutarnja je bila meni ugodnih 22 C°, a vanjska 6. Bottfay je bio čudan gradić, s brzo izmjenjivim vremenom. Na sebi sam imao crvenu majicu kratkih rukava i preko nje tamno plavi hoodie, a crna jakna mi je visila sa stolice. Polovica je bila na podu. Nisam mario za to. Pogledao sam svoje prljave crne starke dok su se svi prisutni počeli dizati sa svojih mjesta uzimajući mobitele ili vadeći rezervne iz torbe. Ja svoj danas nisam ponio pa sam morao mamu zvati s Robertovog mobitela kojeg je uvijek nosio. Ja zapravo nisam imao pojma gdje se moj nalazi, a vjerujte nije me ni bilo briga. Ustao sam i krenuo otvoriti prozor. Udahnuo sam svježeg zraka, a vani sam od magle jedva i mogao primijetiti da se mrači. Magla je sasvim nestala u podnožju i vidio sam ogromno dvorište koja je polovica bila popunjena stolovima. Onda sam je ugledao. Buljila je u mene svojim sjajnim zelenim očima. Kružila je po onome stolu, elegantno, povijajući svoj dugački, sjajni, crni rep. Kao da me je izazivala. Začuo sam zvono i preplašeno se okrenuo. Izdahnuo sam. Jesam li se bojao? Ne! Ma, kakvi! Vratio sam pogled kroz prozor fokusiran na onaj stol, ali mačke nije bilo. Mogao sam odahnuti. Ili ne? Zadnji sam izašao iz učionice. Na hodniku sam kroz prozor mogao vidjeti da je već bio mrak. K vragu! Trebao sam reći mami da me pokupi. Zaboravio sam da imam 8 sati plus kazna, a sada ću morati hodati po mraku. Dok sam se spuštao stepenicama na prvi kat začuo sam nešto. Mijaukanje? Ne, haluciniram. Ali, opet. Ispočetka...ispočetka..nepresta37


no. Dolazilo je iz kupaonice na prvom katu. Nesigurno sam koračao dok su moji koraci odjekivali pustim školskim hodnikom. Mijaukanje je bilo sve tiše. Provirio sam. Nije bilo nikoga. Zakoračio sam dok su mi tenisice škripale po vlažnom podu. Prozor je bio ravno ispred mene. Koji genij je izmislio prozor u kupaonici? Nekima se to očito činilo logično, ali meni ne. Prozor je bio otvoren. Pravila u školi nalažu da sva vrata učionica i profesorskih kabina, pa tako i prozora moraju biti zatvoreni po noći kada u školi nema nikoga. Pa koji pametnjaković ga je ostavio otvorenim? Krenuo sam ga zatvoriti kada je nešto crno iskočilo pred mene. Odmah sam je prepoznao. Crna sjajna dlaka, povijeni dugački rep, elegantni hod prema meni i svjetlucave zelene oči. Što je ta mala beštija tu radila? Krenuo sam je zaobići, ali mi je presjekla put i spotaknuo sam se. Udarac u glavu je odjeknuo hodnikom. Stavio sam ruku na čelo, na mjesto gdje me boljelo. Osjetio sam nešto ljepljivo i toplo. Nisam morao biti genij da bih shvatio da je to bila krv. Kada sam se malo pridigao, bijele pločice bile su zamrljane krvlju. Mojom krvlju. Bio sam bijesan. Tu mačku ću odrapati na golo. Okrenuo sam se na leđa osjetivši kako me knjige iz torbe bockaju. Kada sam se pokušao pridignuti, skočila je na mene niotkud gledajući me ravno u oči 38


Te zelene oči. Kao da su govorile: 'Došlo je vrijeme'. Za što? Za što je došlo moje vrijeme? Rukom sam je krenuo otjerati, ali kao da je bila jača. Šapom mi ju je zaustavila. Siknula je. A tada sam osjetio bol. Peklo me i nije prestajalo. Samo pogled na moj trbuh da bih shvatio kako mi njene oštre sive kandže deru kožu iz koje je tekla krv. Moji vriskovi su proparali mrtvu tišinu. Nisam mogao prestati. Tako me peklo, ali nisam imao snage je maknuti s mene. S desnom šapom me je ogrebala preko usana, a zatim po očima. Htio sam poludjeti od boli. Zapomagao sam. Suze su mi tekle. Krvave suze. Mogao sam na cijelom licu osjetiti kako mi njezine kandže ostavljaju precizne linije. Kao da sam joj dosadio svojim vrištanjem, šapom je zamahnula po mom vratu. Isprva ništa nisam osjetio. Kao da je sva bol nestala. Osjetio sam nešto toplo na svom jeziku, a zatim se bol vratila, samo deset puta jače. Samo sam otvorio usta uz veliku bol, ali vrisak nije izašao, nikakav glas. Moj grkljan. Prerezan je. Gušio sam se u vlastitoj krvi. Oči su mi se počele zatvarati. Gubio sam svijest. 39


Mogao sam je vidjeti, netom prije nego što su se moje krvave oči zatvorile. Kako je zasiktala, a oči su joj ovoga puta govorile drugu priče. 'Obavila sam svoje' Prije no što je odšetala u hodnik bacila je zadnji pogled na mene, a u njezinim očima mogao sam vidjeti prizor u kupaonici. Ja, razderane odjeće natopljene krvlju i bijele pločice koje je većinom prekrivala moja krv. Zadnje što sam vidio su bile njezine oči. Svjetlucave zelene oči kako nestaju u tami.

Lea Šipetić

„BLAGO“ PRIJATELJSTVA (DIM CIGARETE) Školsko zvono označilo je kraj nastave. Nemarno sam ubacila knjige iz biologije i moju tamnoljubičastu pernicu u torbu i prebacila je preko ramena. Brzim korakom pridružila sam se Randyu i u napetoj tišini smo krenuli u hodnik. 40


Nečija topla ruka me povukla za rukav moje crne majice. Instinktivno sam se okrenula i ugledala Holly. Ma krasno! „Nećeš ti mene čekat?! 'Ajde idemo!“ krenula je očekujući da idem s njom, ali nisam se pomakla. Randy je nesigurno spustio pogled na svoje prljavo crne vansice. Znao je i on da neće ovo dobro proći. „Gle Holly, oprosti, ali ovo mi je stvarno važno –“ zamuckivala sam. „Znači tako! Cijeli tjedan me odbijaš samo zbog ovog klipana?“ pokazala je na Randya. Nije bila bijesna, bila je razočarana. „Nisam samo ja“, tiho je dodao Randy. Oh daj šuti, Randy! „Nije me briga - nervozno mu je odbrusila - razočarana sam“, uzdahnula je. „Ti n-ne razumiješ“, pokušala sam joj objasniti, ali to očigledno nije bilo moguće. „Što? To da su oni bolji od mene?!“ sada je bila bijesna. Pod 'oni' mislila je na Andrewa i Randya, prijatelji s kojima sam u zadnje vrijeme bliska. Nije čekala moj odgovor, naglo se okrenula i brzim korakom nestala iza ugla, pretpostavljam u učionicu. „Idemo“, tiho sam rekla. Spustili smo se stepenicama prema školskim vratima. Randy mi kavalirski otvori teška željezna vrata. Kratko mu se osmjehnem u znak zahvalnosti. Na školskom dvorištu bilo je samo još nekoliko klinaca iz nižih razreda. Krenuli smo prema šumici blizu škole. Većina nas je pod odmorom tamo odlazila zapaliti cigaru, a poneki popiti prije testa za koji očito nisu ni učili. Šuma je bila neobično tiha, čulo se samo lomljenje sitnih grančica i šuštanje lišća pod našim nogama. Osjetio se miris cigarete. Znači, Andrew je već čekao. Micali smo grane ispred nas koje su nas grebale kako bi ušli na 'staro mjesto'. Veliko mjesto na kojem se moja ekipa i ja sastajemo za vrijeme odmora gdje su prije palili drva. Dovoljno daleko od škole kako profesori ne bi za to znali, ali dovoljno blizu da čujemo zvono. 41


Kao što je Zemlja na položaju od Sunca. Na ulazu sam ga vidjela. Naslonjen na hrast dok je njegova neuredna, kratko podšišana, tamno smeđa kosa padala na čelo. Lijevu ruku je stavio u džep svoje crne kožne jakne dok je desnom otresao pepeo sa svoje cigarete zlobno se smiješeći. „Kol'ko vam treba da dođete, već sam popušio dvije cigare“, Randy i ja tupo smo zurili u njega. „Nepristojan sam, hoćete jednu?“ izvadio je iz džepa i pružio nam je kutiju cigareta Marlboro. Odmahnuli smo glavama. „Više za mene“, slegnuo je ramenima i vratio kutiju u desni džep. „Pa, 'ćemo ovdje vječno stajati ili ćeš reć' što oćeš, jer ako ne dođem doma za pola sata mama će mi dobiti slom živaca“, otpuhnula sam pramen svoje tamno smeđe kose. Andrew je zakolutao očima i prišao Randyu. „Pa Randy, ptičica mi je šapnula što si naumio“, a ta ptičica sam bila ja. Koraknula sam unazad. Randy me pogledao pogledom koji govori 'Ti ništa ne možeš prešutjeti?' . „M-mislio sam da je to ispravno“, nesigurno je rekao i koraknuo unazad. Andrew je izvadio kutiju, izvukao cigaretu i zapalio je. Koraknuo je prema Randyu, povukao dim, a oči su mu sijevnule. „A i ja mislim da je ispravno reći tvojoj mami što si ljetos radio“ O, ne. Ako to sazna njegova majka koja je uvijek bila ponosna na svog jedinca i ona bi mogla dobiti slom živaca. „Ne usudiš se!“ prositkao je Randy. Tajna je bila da je Randy na dva dana otišao u Las Vegas i dooobro se proveo. Meni to i nije bilo tako strašno, ali njegovoj mami to je bio pakao na Zemlji. Poznavajući njegovu mamu rekla bih da bi mu zabranila izlaske, kompjuter, televiziju, Playstation, mobitel i sve što ga drži na životu do kraja školovanja. „Andrew, molim te “, preklinjala sam. Ali, ignorirao me. 42


„Gle, čovječe nije moja krivnja što si pregazio čovjeka i pobjegao!“ Randy je vikao. Andrew je bacio zapaljenu cigaretu i bijesno zgrabio Randy za ramena. „Nemoj zaboraviti da si i ti bio u tom autu“, krenula sam reći u Randyevu obranu, ali sam se sjetila. Ja sam također bila u tom autu. Nas troje. Začula sam pjesmu Pink Floyda. Randyev mobitel. „Mama“, uzdahnuo je. Izvadio je mobitel i uvukao se dublje u šumu. Okrenula sam se prema Andrewu, „Daj Andrew, budi prijatelj. Nemoj misliti samo na sebe, on je —“, zastala sam. „Osjećaš li?“ uplašeno je upitao pogledavši me. „D-da“, promucala sam. Miris dima. Tada mi je sinulo. Andrewova cigareta kako pada na pod, zapaljena. Zgrabio me za ruku maknuo gusto, tanko granje i izvukao nas iz skrovišta. „Ali— Randy je unutra—“, odupirala sam se. Nisam ga mogla tek tako ostaviti. Bili smo prijatelji od rođenja, uvijek tu jedni za druge. Začula sam njegove povike, „Claudia, Andrew— upomoć, čujete li me?!!“, pogledala sam Andrewa sa suzama u očima. Ponovno me povukao za rukav i ubrzo smo izašli iz šume. Nakašljavali smo se, a odjeća nam je bila puna čađi. Vatra iza nas je buknula i nekoliko grana poletjelo je u zrak. Suze su mi klizile niz obraze. Pogledala sam Andrewa. Lice mu je bilo zamrljano čađi pa sam mogla pretpostaviti da je i moje, a u kutovima očiju su mu navirale suze. „Žao mi je “, promucao je. Nisam bila sigurna govori li istinu. Sirene hitne pomoći i glasno su tulila, a ispred njih je bilo vatrogasno vozilo. Zašto je došla hitna pomoć? Znali su da je netko u vatri? Andrew me povukao i krenuli smo prema kantama za smeće, a vatra se sve više širila. Naravno da mu nije bilo žao. Samo mu je stalo da spasi svoje dupe, a Randyevo neka gori. 43


KATJA

Katja Radolović i Lea Šipetić

ČUDNOVATI TOTEM

44

„Mauro, idemo!“, odjednom je povikala mama. „Pa da, pismo od Toma!“, pomislio je Mauro i potrčao da obuje patike i uzme jaknu. U trku mu je pogled zapeo na indijanskom totemu koji ga je promatrao s police. Dok mu je mama na putu do pošte pričala o onom totemu, kao čaroban je i može začarati ljude, Mauro je zamišljeno gledao u stare, oronule zgrade i uske pulske ulice. Razmišljao je o Tomovom pismu. O čemu mu Tom piše? Dok je njegova mama vodila


„Mauro, idemo!“, odjednom je povikala mama. „Pa da, pismo od Toma!“, pomislio je Mauro i potrčao da obuje patike i uzme jaknu. U trku mu je pogled zapeo na indijanskom totemu koji ga je promatrao s police. Dok mu je mama na putu do pošte pričala o onom totemu, kao čaroban je i može začarati ljude, Mauro je zamišljeno gledao u stare, oronule zgrade i uske pulske ulice. Razmišljao je o Tomovom pismu. O čemu mu Tom piše? Dok je njegova mama vodila dosadan razgovor sa poštanskom službenicom, na polici je uočio totem koji je tupo zurio u njega. Druga službenica u plavom odijelu u ruke mu je tutnula podeblju žutu omotnicu. Povukao je mamu za rukav njene vunene sive veste. Ona se okrenula te su pošli prema staklenim vratima poštanske službe. Mauro je jednim pokretom otvorio omotnicu. Iz nje je ispao simpatični privjesak u obliku totema. Uzeo ga je i bez razmišljanja stavio na policu. Pažljivo je odmotao pismo i počeo čitati: „Bro, vos happenin? Piše ti Tom iz kišnog Londona! Ovdje kiša pada kao oni meteori u Rusiji. U Engleskoj tragedija! Još nisam kupio novi Tekken, a izašao je prije par mjeseci. Kasni mi džeparac, a i dobivam jako malo. Mislim, nekad sam dobivao deset funti na mjesec, a sada jedva dvije i to ako počistim sobu. Koja nepravda! Više ne mogu otići niti u kino, ili kupiti neki novi glazbeni CD! Tapija! Hajde, barem mogu igrati igrice na kompjuteru. Zapravo, ne mogu ni to jer mi tata cijelo vrijeme visi nad glavom . Izgubio je posao, pa po kući popravlja sve što se može popraviti. A škola! Bolje ni da ne pričam o školi! Svi su mrzovoljni, pogotovo učitelji. Kladim se da im kasni plaća! Haha! Više ne mogu kupovati u New Yorkeru, nego me mama vodi negdje Bogu iza nogu na neku tržnicu gdje se mogu kupiti mekane trenerke (priznajem, to je jedino dobro!), a nađu se i bojleri. Ozbiljno! Nego, sjećaš se mog iPhonea? Onog na kojem sam imao gomilu aplikacija? Morali smo ga prodati! Znam, grozno! Zadnjim parama kupio sam marku za pismo i ovaj totem. Ali pazi ga se! Legenda kaže: ako imaš dva to45


tema, nemoj dopustiti da ostvare kontakt očima, jer navodno mogu začarati svakoga tko ih pogleda. No, to je samo neka glupa legenda. Gle ti to, prestala kiša! Ma ovo treba ući u Guinnessovu knjigu rekorda. A ništa, pozdrav i čuvaj se totema! Tvoj, Tom“. Tada je Mauro naglo skrenuo pogled prema totemu da on i onaj stari mamin indijanski „ne ostvare kontakt očima“. No, prekasno, između njihovih očiju već je sjala zraka bijelo-plave svjetlosti. Brzo je zgrabio Tomov totem i potrčao prema svojoj sobi da ga baci na neku hrpu i jednostavno zaboravi. U trku, namjerno ga je pogledao u oči da vidi kakva je to „čarolija“. Ubrzo ga je oslijepila jaka svjetlost, i onda je pao. Dok je pokušavao razaznati gdje je, mama ga je već dozivala: „Mauro, idemo!“. „Gdje?“, zbunjeno je upitao. „Pa Tomovo pismo!“, povikala je mama i već otključavala vrata. Mauru ništa nije bilo jasno, no potrčao je za mamom. Je li za sve ovo kriv indijanski totem?

Katja Radolović

JURAJ DOBRILA NA TAJNOM ZADATKU

46

Vrte se. Vrte se. Boje se vrte. Sve mu je zamagljeno. Zelena... plava... crna. Polako raspoznaje stabla i livadu. Osjećao se oslabljeno. Teleportacija mu je oduzela puno energije. Polako je pokušavao hodati. Poput tek rođenog laneta, nesigurno. Osjećao je snagu u sebi. Bio je jači nego ikad. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Imao je i languamix. Njegovo malo čudo od uređaja. Dobro, ne baš malo. Languamix zna oko 7000 jezika – od latinskog do klingon-


skog. Languamix koristi infracrvene zrake za miješanje jezika u ljudskom mozgu. Nije namijenjen za to, no jedan klik i to se može dogoditi. Languamix je zapravo univerzalni prevoditelj koji uči onoga u koga su usmjerene infracrvene zrake. Mislio je u sebi - Misija započeta!- U razmišljanju su ga prekinuli uzvici seljaka koji su tjerali svoje volove: - Ajde! Brže, brže - - Ou! -, potiho je uzviknuo. Nije bio naviknut na takav izgled ljudi. Odjeća od platna, najobičnijeg starog prljavog platna. Koraknuo je iza. U vodu. Brzo se okrenuo. Bolje je pogledao svoj odraz. - - Čovjek u modernom odijelu, previše se ističe -, proletjelo mu je kroz glavu. Na štriku je, kad se osvrnuo oko sebe u potrazi za odjećom, ugledao plahtu. – Idealno! - U tren oka se presvukao. U potrazi za prenoćištem odlutao je do obližnje krčme. Nije mu bilo drago što tamo mora prespavati. Sve je smrdilo po rumu, a ugledao je i žohare koji su se skrivali između drvenih zidova poluprazne krčme. Te je noći malo spavao. Bilo je sparno. Ujutro se probudio oznojen. Lutao je krčmom u potrazi za kupaonicom. - Pa da -, sinulo mu je,- gdje bi ovakvi ljudi mogli imati kupaonicu?! - Vratio se u sobu. Pokušavao je stupiti u kontakt sa zapovjednikom Ljudevitom Gajem. Pih! Nema signala! -, pomislio je. Odlučio je da će prošetati gradom i proučiti običaje ljudi i kulturu grada. Nakon obilaska grada, vratio se u sobu. Trebao je napuniti svoj Languamix. - Nema ga. Nema ga u džepovima. Nema ga nigdje – razmišljao je panično. Jedina teorija koja se činila mogućom, osim da su mu ga ukrali izvanzemaljci, je da mu se netko ušuljao u sobu po noći dok je spavao i ukrao ga. Brzinom svjetlosti pohitao je u mjesnu policiju. Upitao ih je ima li u gradu lopova. Oni su proizborili nešto kao: - Ob voi kenyér! - - Oh, ne, katastrofa, tragedija! – Pomislio je Juraj. Dogodilo se ono čega se najviše bojao. Njegov Languamix je pao u krive ruke. Svi su se jezici pomiješali. Nitko nije razumio nikoga. Nevjerojatnom brzinom u gradu je nastala opća zbrka. Ljudi su se sporazumijevali na primitvne načine. Lamatali su rukama i nogama, trčali uokolo. Sjeo je na 47


livadu i duboko se zamislio. - Što sada napraviti, što? - Nakon nekoliko sati razmišljanja, donio je odluku. Počet će ih učiti hrvatski. Znao je da je hrvatska neovisnost u pitanju. Naime, u budućnosti iz koje je on došao Hrvatska nije bila samostalna, već je bila podijeljena između tri jake države. A nije bila samostalna jer se nikad nije pričalo hrvatski pa nije imala nacionalni identitet. To je ono što je želio. Da, to je ono što je on, Juraj Dobrila, čovjek iz budućnosti na tajnom zadatku zajedno s još troje prijatelja želio i namjeravao. Poučiti ove ljude hrvatskom jeziku . - Ja to mogu, ja to želim, ja to hoću! -, uzviknuo je i potrčao prema glavnom trgu. Stao je na postolje statue na trgu. Kako je imao nevjerojatne sposobnosti, govorio je jezik svakog stanovnika svijeta. Na svakom je jeziku pomalo objašnjavao da će ih naučiti jedan zajednički jezik – hrvatski, tako da se mogu svi razumjeti. Malo-pomalo nakon par tjedana svi su znali hrvatski. Bio je iscrpljen, ali sretan. Sjeo je na onu istu livadu na koju se teleportitrao. Livada napretka, kako ju je zvao. Utipkao je broj Ljudevita Gaja i nazvao ga. Nekim čudom bilo je signala. Ispričao mu je o krađi Languamixa (kojeg ni dan-danas nije pronašao ), učenju hrvatskog jezika i zgodama u selu. Popodne se otišao oprostiti od seljaka. Rekao je da će se jednog lijepog dana vratiti. Odšetao je do livade. Stajao je tamo i mahao. Odjednom, jaki bljesak na trenutak zaslijepi mještane i njega više nije bilo. Teleportirao se u nepoznatom pravcu. Tko zna, možda na tropski odmor na Havaje, ili možda na novu misiju. Nikad se ne zna...

48


Katja Radolović

POMPEJI - Tok, tok, tok! - Mikelus pokuca na vrata Astridine kuće. – Bah, potkovica se još uvijek drži – prokomentira on na vratima svoje zaručnice. – Hej! – povkala je Astrid i pokazala prema kuhinjskom stolu. Mikelus je izuo sandale i pošao prema stolu punom malih kanapea od fino narezane kokoši na kruhu s maslinovim uljem i masti. Na stolu je naravno bilo i neizostavno vino uz puno jabuka, grožđa i lubenica. Astrid je uzela dva srebrna pehara i bokal vina te je pošla u stražnji vrt. Gacali su se uz jezero i pili vino. Legli su na travu i razmišljali o svojoj budućnosti. – Zamisli ovo! Topla ljetna noć. Praznim pompjeskim ulicama odzvanjaju samo zvukovi drvenih kotačića na koferima i naši glasovi. Selimo se! Idemo na sjever! Put pod noge i pravac Rim!! – uzvikne Mikele uzbuđeno. – Da, ali zašto baš Rim? Možemo u Napulj! Flavijus je rekao da je tamo divno. I živi se lagodno. – uzvrati Astrid. – Hajde, razmišljat ćemo kasnije. – reče Mikelus i Astrid mu uzvrati: - Imaš pravo. Pogledaj sve te prekrasne zvijezde. Sjaje tako lijepo. - - Gle zvijezda padalica! Zamisli želju! – povikao je pripiti Mikelus. – Mi-Mi-Mikelus! To nije zvijezda! Nešto leti iz vulkana! Bježimo! - poviče Astrid i glavom bez obzira istrči na ulicu. U tren oka svim je susjedima obznanila da će uskoro plivati u lavi ako se ne požure s uzimanjem stvari. – Pretejruješ Asti!. – povikao je već pijani Mikelus. Čuvari brojnih senatora već su evakuirali stanovnike koji su panično trčali od čovjeka do čovjeka raspitujući se gdje je njihova baka, kćer ili žena. Siromašna žena u dronjcima na leđima je nosila tek 49


jednogodišnje dijete koje se igralo uvojcima njezine duge crne kose. Na drugoj strani ulice trčao je mladi čovjek u smeđoj togi držeći za ruku svoju staru slabovidnu baku koja ništa nije shvaćala. Tu je bilo i dvoje djece koja su jecajući tražila svoje roditelje. Tako su Astrid i Mikelus bosonogi trčali, držeći krajeve togi u jednoj, a sandale u drugoj ruci, prema... Pa, bilo gdje izvan grada. Nakon desetak minuta trčanja Astrid je okrenula glavu prema gradu. Ono što je vidjela nije ju ni najmanje razveselilo. Lava koja se još uvijek prelijevala preko rubova vulkana zarobila je grad. Ostala je nekoliko sekundi gledati u gorući grad razmišljajući o sretnim trenucima u njemu i svom domu. Iz grada nisu bježali samo ljudi. Tu su bili i mačke i psi koji su izbezumljeno trčali tražeći svoje vlasnike ili barem neko skrovište. Razne ptice prelijetale su preko glava uspaničenih, sada više ne, Pompejaca. Na sreću neke su obitelji uspjele spasiti svoje konje i magarce, poput Astridinog oca, senatora Oktavijusa. On im je dao konja kojeg su natovarili stvarima i na kojeg su sjeli. Odjahali su, zajedno s još nekim susjedima, na sjever prema Rimu. Bilo je teško, no uspjeli su. Nakon mjesec dana izgladnjivanja, nepodnošljive vrućine i strašnih uvjeta, došli su do Rima, za njih središte svijeta. U Rim je vijest stigla nešto prije pa su rođaci Pompejaca smireno dočekivali svoje, sinove, unuke, tete i bratiće. Tako su i njihovi rođaci Astrid i Mikelusa dočekali i ponudili im smještaj, što oni naravno nisu odbili. U Rimu su i ostali, nerijetko se prisjećajući trenutaka punih sreće u Pompejima. Godinama poslije o Pompejima su čuli samo da je i puno vremena poslije ostao pod dubokim slojem pepela. Svi njihovi domovi, trgovi, zgrade, bili su uništeni. Ostala su samo sjećanja...

50


LAURA Laura Nađ

LJUBAV SPAŠAVA SVIJET Mama me vozi na aerodrom, putujem s povijesnom grupom u Egipat. Istraživat ćemo piramide i jahati na devama. Sviđa mi se Mirna, ali ona mene niti ne primjećuje. Ona je atletičarka i također ide u povijesnu grupu sa mnom u školi. Ja se ne bavim ni sa čim. Volim povijest i geografiju i zato me mnogi u razredu zezaju da sam štreber. Ponio sam najvažnije stvari: svoju povijesnu knjigu, odjeću, obuću, mobitel i mp3 player. Došli smo na aerodrom, iz prtljažnika sam izvadio svoje kofere i jednu torbu. Uočio sam Martina, brzo sam se pozdravio s mamom i odjurio prema njemu. Pogledao sam oko sebe: tamo su bili Mirna, Alex, Robi, Monika, Igor i Ana. 51


Ušli smo u avion, ljubazno nas je pozdravio pilot i zaželio ugodan let. Martin i ja smjestili smo se u predzadnji red. Progurao sam se prvi i sjeo pored prozora. Torbu sam stavio na policu koja mi je stajala iznad glave. Pogledao sam prema Mirni. Svoju glatku, ravno podrezanu kosu stavljala je u rep. -Bok štreberu, nisam znao da ćeš i ti ići s nama! Alex me lupio po glavi i nasmijao se. -Pusti ga na miru ! Martin me štitio. Pogledao sam na svoj ručni sat. Još je prilično rano. Naslonio sam se u sjedalo i zaspao. Nakon jednog sata, Martin me probudio. -Stari, pa samo ti spavaš. Probudi se, mislim da Mirna stalno gleda u tebe. -Molim? Martin ti si lud, zašto me budiš? -Daj više, dosadno mi je. Iz putne torbe izvadio sam povijesnu knjigu i malo istraživao o Egiptu… -Martin, pogledaj ovo, ova piramida nikada nije bila istražena, mogli bismo pitati učiteljicu da nas tamo vodi. -Ajme, pa to je super. S oduševljenjem mi je rekao. -Davide, što to imaš u rukama? Začuo sam luckasti glas iza sebe, bila je to Mirna. -Ma, ništa. Odgovorio sam joj i pogledao kroz prozora. -Mogu vidjeti? Dođeš sjesti kod mene? Upitala me. Nisam znao što da joj odgovorim. Bio sam uzbuđen toliko da sam se zacrvenio… Došao sam kod nje i sjeo. Gledala je knjigu, a ja sam joj objašnjavao o piramidiama. Na njezinom licu vidjelo se da je iznenađena. Na kraju sam ostao kod nje. Nisam otišao natrag kod Martina. Malo naljutio, no shvatio je da je ljubav u pitanju. U avionu smo se vozili oko 5 sati. Došli smo u Kairo i učiteljica nas je odvela u hotel. Svi su bili oduševljeni izgledom hotela i njegovom unutrašnjošću. Sve su upute u hotelu bile napisane na arapskom i engleskom jeziku. 52


Martin i ja ušli smo u svoju sobu. Pošto ćemo u Egiptu biti pet dana, ponio sam puno odjeće. Odmah sam odjeću posložio u ormar, a Martin mi se smijao. -Baš si mamin sin! Martin mi je rekao suzdržavajući se smijeha. - Molim te, samo sam uredan. Odgovorio sam mu. Obojica smo se nasmijali. Soba nam se svidjela. Bila je najnormalnija, dva kreveta, dva ormarića, dva ormara i jedna televizija. Bili smo oduševljeni. Dogovor je bio da u 14 sati siđemo u restoran na ručak. Kada smo Martin i ja ušli u restoran, uočili smo da su sva djeca već tamo. Ručak je bio super, a i mi smo bili gladni. Poslije ručka otišli smo malo u obilazak grada. Kairo je veliki grad i ne možeš sve vidjeti u jedno popodne. Sutra krećemo istraživati piramide! Kada smo se vratili u hotel iz obilaska, bili smo jako umorni pa smo na brzinu pojeli večeru i otišli spavati. Jutro je. Poslije doručka čekao nas je vodič. Ušli smo u autobus i vozili se oko pola sata da bi stigli do Gize. Evo nas! Pijesak, sunce i piramide. Mirna je zaboravila uzeti bocu vode iz hotela, pa sam joj stalno morao davati svoju. Tako je bar uvijek bila pored mene. Došli smo do Keopsove piramide. Wauu! Kako je velika, svi smo bili oduševljeni, ali iskreno rečeno Mirna me fascinirala više od piramida. Kako fora, policajci na devama! Ušli smo u piramidu. Bilo je malo mračno. Martin mi je namignuo, čim je vidio da je Mirna pored mene. Vodič nam je pričao o nastanku piramide. Objasnio da su faraoni pokapani s velikm količinama zlata i da su zato u piramidama graditelji postavljali zamke protiv lopova. Dodao je još da je ova piramida bila dugo neistražne jer je bilo potrebno ukloniti sve zamke iz nje. Kada samo izašli, opalilo me sunce, a ja sam bio bez šešira. Malo smo razgledavali oko piramide. Brzo je sve to prošlo i došao je autobus da nas vrati u hotel. Kad smo se vratili, nitko nije radio ništa naročito. Proučavao sam nešto u knjigama, a Martin je gledao televiziju. 53


Netko nam je pokucao na vrata. Otvorio sam ih. Bila je to Mirna. Upitala me je bih li mogao danas s njom skupa sjediti u restoranu. Naravno, odmah sam pristao. Čim je Mirna otišla, Martin me počeo zadirkivati. Ubrzo je tako prošlo tri sata i došla je večer. Martin i ja smo se spustili u restoran. Tamo me čekala Mirna. Pokušavao sam sakriti svoje uzbuđenje. Sjeli smo za stol i konobar nam je donio večeru. Razgovarali smo i smijali se. Baš mi je bilo ugodno u njezinom društvu. Nakon večere sam se uputio u sobu. Baš kad sam htio otključati vrata, netko me dozvao. Bio je to luckasti Mirnin glas. Kada sam se okrenuo, već je bila pored mene. Pogledi su nam se susreli. Odjednom me je poljubila. Bio sam presretan, ali i iznenađen. Poljubac je trajao nekoliko sekundi. Onda se samo okrenula i pojurila prema svojoj sobi. Vjerojatno sam bio sam crven u licu, ali sam vjerovao da ću zapamtiti ovaj izlet zauvijek. Odlepršao sam u svoju sobu. Ubrzo sam legao u krevet i utonuo u san. Probudio me je Martin. Kasnili smo na doručak. Presvukao sam se i otišli smo u restoran. Uočio sam Mirnu. Pogledala me je njezinim čokoladnim očima. Mirna je pričala s ostalim curama. Sve su bile lijepe, no ona je bila daleko najljepša. Dogovorili smo se učiteljicom da bi poslije marende išli u onu nikad istraženu piramidu. Svi su bili oduševljeni. Ponovno nas je autobus čekao ispred hotela na parkiralištu. Čim smo ušli u autobus počela je nama poznata galama. Sve su cure puštale muziku ili ogovarale, a dečki su po običaju prčkali po mobitelima. Ja sam proučavao u knjizi podatke o toj nikada istraženoj piramidi. Jedva sam čekao da je vidim. Onda smo na razglasu čuli vodiča kako nam govori da ubrzo stižemo. Svi su bili uzbuđeni. Stigli smo! Opet isto: pijesak, piramida i deve. Jahali smo na devama, bilo je tako zakon. Učiteljica nam je ubrzo rekla da će nas podijeliti u grupe i da u jednoj grupi može biti po tri učenika. Mene je stavila s Mirnom i Martinom. Gdje ćeš bolje! Bar me je jednom učiteljica stavila u dobru grupu. Krenuli smo 54


u istraživanje. Bilo je prilično mračno. Mirna, Martin i ja smo krenuli prema jednom hodniku. Hodali smo. U tom smo hodniku bili potpuno sami. Mirna me zagrlila, a Martin se počeo smijati. Malo me počeo živcirati. Zar ne vidi da je to ljubav! Odjednom smo ga vidjeli! Smeđi drveni kovčeg ukazao se ispred nas. Prišao sam mu nesigurno i počeo ga polako otvarati. Ostali su pratili svaki moj pokret s isčekivanjem. Kad sam ga otvorio do kraja, cijela prostorija je zablistala. Unutra je bilo zlato. Martin je počeo glasno vikati: - Bogati smo!! - Ma to je nemoguće! Mirna je uzvratila. - Oh, zamisli da ga uzmemo doma !! Martin i ja smo počeli maštati. - Molim vas! Možda je to neka zamka. Možda je to već netko prije našao! Ljutila se Mirna. - Daj Mirna nemoj pričati gluposti! Povikao je Martin na nju. - Nemojmo se svađati! Ukorio sam ih. Odjednom se začuo neki zvuk. Je li moguće da nas netko špijunira? Začuli smo korake. Neka čudna sjena pojavila se na zidu. Potrčao sam za njom, ali sam se sapleo i pao. Probudili su me lavež pasa i povici na nekom nepoznatom jeziku. Baterijska lampa mi je bila uperena pravo u oči. Glava me je užasno boljela. Mirna mi je pomogla da se pridignem. Shvatio sam da nas je opkolila egipatska policija. Krajičkom oka sam primijetio Alexa i učiteljicu kako stoje iza policajaca. Alex nas je špijunirao. Mislio sam u sebi. - Ovo je cijenjeno zlato, koje su Egipćani stavljali u grobnice faraona. Nemate vi tu što krasti! Povikao je na nas policajac na lošem engleskom jeziku. -Ma, nismo mi ništa htjeli ukrasti! Rekao sam im - Ništa mi ne znamo, a tebe mladiću privest ćemo u zatvor za maloljetnike . Ubacio se neki drugi policajac. Alex se počeo smijati. 55


-Ništa on nije htio ukrasti, a ti Alex što se ceriš? Ubrzo se javio Martin. -Molim vas, mladiću…. Upro je prstom prema meni. - Nemojte ga privesti, preklinjem vas!!! Javila se Mirna. Ubrzo su mi policajci stavili lisice na ruke, a ja sam počeo plakati. Jako sam se bojao. Odveli su me s automobilom u maloljetnički pritvor koji je bio dosta blizu piramide. Stalno su me gurali. Osjećao sam se kao neki lopov ili zločinac… Odveli su me u neku prostoriju sa željeznim rešetkama. Tamo su bila još neka dva dečka. Upoznao sam se s njima. Razgovarali smo engleskim jezikom. Oboje su bili iz Kaira. Jedan je optužen zbog krađe dvije čokolade iz trgovine, a drugi jer je nasilan u školi. Ovi u Egiptu su imali malo stroža pravila. Nadam se da su nazvali moje roditelje. Valjda mama i tata nisu previše naljutili. Samo znam da me neće više nikad puštati na izlete. Nazvao me je jedan od policajaca, rekao je da ima pismo za mene. Otvorio sam ga: Dragi, Martin i ja smo podjednako krivi. Nije pošteno što si samo ti u zatvoru… Isplanirat ćemo ti bijeg, ne brini se! Mirna PS: Drži se! To je moja Mirna. Još uvijek mi želi pomoći. Napisao sam joj pismo: Mirna, ne znam što da ti kažem. Ovaj zatvor je malen i ružan. Dijelim ćeliju s nekim dečkima pa mi barem nije dosadno. Kako i kada da pobjegnem? Molim te odgovori mi… P.S. Zatvorska hrana je odvratna Pitao sam policajca bi li mogao poslati pismo na adresu pošiljatelja. Uglavnom, nisam znao kako bih pobjegao. Ovo je ipak bilo prenaporno za mene. Predveče mi je stiglo novo pismo od Mirne: Imam rješenje! Probaj pobjeći po noći u onu piramidu. Neće te 56


tražiti dva puta na istom mjestu. Čekat ću te tamo. Unutar pisma se nalazila Mirnina šnala za kosu. U tom trenutku sam pomislio kako je lijepo što mi je poslala nešto što će me podsjećati na nju. Pogledao sam još jednom šnalu zaljubljeno i zatim je spremio u džep. - Kada bude noć. Promrmljao sam sebi u bradu i nastavio razmišljati na glas. - Ma nisu oni budale, da će spavati. Kad je pao mrak, odlučio sam djelovati. Policajci ispred moje ćelije zaista su spavali. Znao sam da mi je to prilika za bijeg. Osvrtao sam se po ćeliji ne bi li našao neki predmet kojim ću otvoriti vrata. Nisam uspijevao naći ništa. Kad sam već odustao, napipao sam šnalu u džepu. Savijo sam je tako da može ući u ključanicu. Nekim čudom mi je uspjelo. Otvorio sam vrata ćelije i potrčao prema izlazu. Nitko me nije proganjao. Valjda su svi spavali. Izašao sam vani i pojurio prema piramidi. Kad sam došao do piramide Mirne nije bilo. Ušao sam unutra kako bi provjerio nije li možda tamo. Vrata su se zalupila iza mene nevjerojatnom brzinom. Nisam ih više mogao otvoriti. Bio sam izbezumljen. Pokušavao sam se smiriti, ali onda sam se sjetio priče o zamkama i počeo još više paničariti. Odjednom se počeo rušiti zid. Veliki kamen sa zida mi ja pao na nogu. Počela mi je curiti krv. Jako me je boljelo. Kada sam pomislio da je to, to, počele su izlaziti neke crne bube iz zidova. Dolazile su prema meni sa svih strana. Dozivao sam pomoć, ali nitko se nije odazivao. Bube su hodale po meni. Počeo sam nemoćno jecati. Probao sam ih otresti sa sebe, ali nisam mogao. Srušio sam se na pod. Krv mi se slijevala niz koljena. Bube su mi ogulile kožu s desne ruke. Sve je bilo kao u nekom ružnom snu. Predao sam se misleći da ću umrijeti. Polako su mi se zatvarale oči. Najednom su se bube počele povlačiti, a svjetlost se počela širiti prostorijom. Podigao sam pogled i ugledao Mirnu kako bakljom tjera bube. Ulovila me je za ruku i počela vući prema izlazu. Nekako smo uspjeli izaći. Vani su nas čekale dvije deve. Previla mi je ranu svojom maramom i pomogla da se popnem na jednu od deva. 57


- Skoro sam te izgubila. Tiho je rekla - Skoro... rekao sam umorno. Nastavili smo jahati prema kairskom aerodromu u tišini. Sunce se dizalo i bilo je sve toplije. Muhe mi nisu davale mira, a bol u nozi je bila neizdrživa. No ništa od toga nije mi bilo važno. Važno je samo to da me je ljubav spasila.

Laura Nađ

PISMO IZ ENGLESKE Spavao sam. Probudilo me lupanje prozora.Otvorio sam prozor, a hladan vjetar uletio je u sobu. Kapi kiše udarale su u lim ispod moga prozora. Taj je zvuk bio nemoguć, nikako da zaspim. Odjednom je sve zatoplilo. Prekrio sam glavu jastukom i utonuo u dubok san... Sanjao sam Moniku i neku curu u tunelu. Bježale su od nepoznatih stvorenja ili bolje reći čudovišta.... Probudio sam se. Bila je subota. Otišao sam u kupatilo, oprao zube i umio se... Potom sam otišao u dnevni boravak i sjeo pored mame, sestre i bake. Gledali su reprizu Ruže vjetrova. Zamarajuća serija koju ne podnosim. Baka mi se osmjehnula i pokazala rukom da odemo u sobu, jer se ni njoj nije dalo gledati te sapunice. Otišli smo u bakinu sobu i pričali o snovima... - Znaš, bako sinoć sam sanjao čudan san!- rekao sam joj. - Što si sanjao Ivane? -upitala me baka. Baka je uvijek bila tu uz mene. Volio sam joj pričati kako mi je bilo u školi i što mi se dogodilo, a ja sam volio kad mi 58


priča o legendama iako nisu bile stvarne. - Sanjao sam da sam u nekom tunelu i da Moniku i neku djevojku proganjaju čudovišta. - Uhhh, a kakva su to bila čudovišta? - Upitala me baka. - Pa, strašna i ružna. - Odgovorio sam joj. - Znaš li onu legendu da čudovišta izaberu kuće koje će posjetiti po noći i da ih samo mudri i oni koji vjeruju u sebe mogu pobijediti. - Baka mi je mudro govorila. -Aha. - Zanemarujući sam je pogledao. Začulo se kucanje na vratima. Bila je to mama s pitanjem: - Što pričate?? - Uvijek je to pitala. - O legendama, znaš da se baka kuži u to! - Osmjehnuo sam se mami. - Nemoj djetetu puniti glavu glupostima. - Mama je rekla baki. - Doručak!! - Čulo se vikanje moje petogodišnje sestre Ane. Sjeli smo za stol. Uzeo sam zdjelicu mlijeko i pahuljice. Poslije toga otišao sam na komp. Svjetlila je lampica da sam dobio e-mail... Otvorio sam ga. Bio je od Monike, moje prijateljice koja se preselila prije par tjedana u Englesku. - Hey Ivan, prošli su praznici. Ovdje je sve puno ljepše nego u Puli. Da bar ti možeš doći. Kod bake i djeda sam. Škola je super. Imamo veliku dvoranu punu sprava za vježbanje. Svaki je učenik dobio svoj prijenosno računalo preko kojeg možemo ići na internet. Pomoću prijenosnog računala pišemo sastavke, čitamo lektire i učimo. Svaki učenik na dar dobije mobitel. Ovdje je stvarno dobro. Svaka učionica ima police s knjigama da se ne moramo spuštati u prizemlje u knjižnicu. Znaš što je meni jako cool? To što za ući u učionicu svatko treba prisloniti prst na skener. Onda te tek pusti unutra. Nadam se da ćemo se po ljeti vidjeti jer mi nedostaje druženje s tobom. Završio sam s čitanjem. U Moniku sam zaljubljen već godinama, a sad je moja simpatija tako daleko od mene. Vrijeme je ručku. Mama nas je zvala za stol. Pojeo sam iako mi se ručak nije svidio. Neka pašta s mesom. Poslije ručka sam otišao sam na kompjuter i napisao 59


Moniki e-mail: Ej, stvarno ti je super škola. Veselim se ljetu. U školi sve po starom, osim što je došla nova učenica. Ne znam kako se zove. Mislim Iva. Ma! Neka šterberica... Ma dobro dosta o njoj. Koliko vas je u razredu. Jesi našla prijatelje? Pls odgovori... Poslao sam joj e-mail. Pogledao sam na sat. Bilo je 17:20. Požurio sam na trening. Treniram nogomet.Golman sam. Došao sam na stadion. Dečki su me čekali. Otišli smo se presvući. Otišli smo igrati....Filip i Borna već su mi dali 4 gola. Pokušavao sam se usredotočiti. No, nikako nije išlo. Završio je trening i otišao sam autobusom doma.Gledao sam kroz prozor. Sad je moja stanica. Sišao sam s autobusa i krenuo laganim koracima prema kući. Došao sam. - MAMA DOMA SAM!!! - Povikao sam. Bili su u bakinoj sobi. Plakali su. Shvatio sam da baka umire. Došao sam pored bakinog kreveta. Pružila mi je ruku i rekla: - Ivane, darujem ti ovaj lančić s kuglicom.Unutra je amajlija. Štit će te od čudovišta. - Baka mi je rekla. - Bako, bako, hvala ti.Volim te! Uvijek ću to nositi.- Rekao sam joj. Odjednom je zatvorila oči. Ruka joj je postala hladna. Ana je plakala. Mama je plakala, a i ja sam. Stavio sam lančić. Takav je isti lančić i ona nosila, baš uvijek. Nisam mogao zadržati plač.Plakao sam tako jako. Kao nikad prije. Poslije sam otišao na komp, a mama je nazvala nekog tipa za pogreb. Ponovno sam pogledao baku. Izgledala je tako nježno. Monika mi je poslala e-mail... Pisalo je: Ej, Ivan u razredu nas je 30. Precool je! Našla sam prijateljicu Melissu. Poslati ću ti njenu sliku. Super je cura, samo što je sramežljiva i povučena. Ne druži se ni s kim. Znaš što me jako plaši? Mi imamo svugdje u školi klizna vrata, osim u jednoj 60


učionici.To je neka stara učionica u kojoj nitko nema nastavu. U nju ulaze samo čistačice ili spremačice. E pa jednoga dana dok sam hodala hodnikom,uočila sam da iz tih vrata izlazi krv. Rekla sam to učitelju iz engleskog i on je pozvao domara da provali vrata. Ušli su, a ja sam ih gledala s vrata. Bila je to čistačica Lisa. Bila je jako draga. Izgledala je odvratno.Ruke su joj bile pune krvi. Imala je jedan veliki ožiljak na vratu. Kao neke kandže od nekog čudovišta. Što da na to kažem? Brzo! Pomozi! Pročitao sam. Bio sam prestravljen. To čudovište... Pogledao sam kroz prozor padala je kiša. Već mi je dosadilo to tmurno vrijeme. Napisao sam Moniki poruku: Ej,baka mi je umrla. Čuvaj se one učionice. Ne znam što bih ja napravio na tvome mjestu. Od bake sam dobio lančić s kuglicom amajlije. Imam dva. Jedan moj i jedan bakin. Poslat ću ti jedan. Taj lančić te štiti od čudovišta. Ne brini se. Poslao sam joj ga. Brzo su došla neka dva čovjeka i odnijeli baku u kombi. To mi je bilo teško gledati. Pogledao sam na sat. Bilo je već 20:16. Zapakirao sam lančić s amajlijom u paket i mama ga je ubrzo poslala poštom na Monikinu adresu. Upalio sam televizor i prevrtio programe da vidim što ima na tv-u. Opet su reprizirali Ružu vjetrova. Začuo sam zvuk poruke. Pogledao sam na kompjuter i vidio znak da je došao e-mail. Začudio sam se da je tako brzo stigla poruka.. Pogledao sam. Pisalo je: Hvala što si mi poslao dar. Ne brinem se. Pišem ti iz parka. Sjedim na nekoj drvenoj klupi koja se po ničemu ne razlikuje od drugih. Znaš, ima ih osam. Da sam mrvicu mlađa igrala bi se u ovom parku. Da znaš samo kako je fora. U parku imaš pet velikih i visokih tobogana. Zvuči primamljivo. Haha, klackalice,onda šest ljuljačka, veliki vrtuljak i nećeš vjerovati ima i kao neki mali Disneyland gdje se naplaćuje ulaz. Neka djevojka odjevena u princezu Snjeguljicu stoji i djeli ulaznice. Unutra je... kako da 61


ti to opišem ... neki veliki šator u kojemu neki čovjek odjeven u viteza priča stare priče. Znaš poput onih Šuma Striborova ili Regoč. Moram ići, Melissa me čeka. Bok i velika pusa. Na kraju poruke bila je priložena slika od Melisse. Kad sam vidio sliku, sjetio sam se te cure. Monika i ona su bile u mom snu... Završio sam s čitanjem! Tko je uopće ta Melissa. Da je bar mogu upoznati. Otišao sam u kuhinju po zdjelicu mlijeka i pahuljice. Složio sam školske knjige u torbu i ubrzo otišao spavati. Oko 1:30 poslije ponoći sam se probudio. Bio sam obliven znojem jer sam sanjao neki čudan san. Kao neki nastavak onog sna. Monika i ta „Melissa“ su trčale u valjda tom nekom tunelu. Ubrzo su nam se približila ta neka stvorenja. Šetali su tako gradom i išli u školu, a nitko ih nije prepoznao. Svu su djecu u školi poubijali i krivili preostale učenike.Odjednom se pak stvorila Monika. Trčala je parkom, a nju je proganjala krvava Melissa... Više nisam mogao zaspati. Stvarno sam se bojao. Obukao sam se i krenuo prema parku iako sam znao da to nije pametno. Putem sam promatrao nebo. Mjesec mi je obasjavao put. Razmišljao sam o Moniki i o snovima. Kada sam udahnuo malo svježeg zraka, odlučio sam poći kući. Otvorio sam ulazna vrata,skinuo obuću,upalio tv, legao na sofu i brzo zaspao.Ništa mi nije bilo jasno. Opet sam sanjao. Ovog puta je Melissa ubila Moniku. Nešto su se posvađale i odjednom je Monika samo pala, a Melissa ju je ugušila.. Ovo je bio najgori san do sad. Probudio sam se i otišao u kupatilo da operem zube. Mama me baš išla tražiti u sobu da me probudi za crkvu. Misa je uvijek bila u 10 sati. Uvijek sam kretao u 9 i 35 da stignem pronaći mjesto u zadnjim redovima. Tamo su me čekali Mišo i Robert. Čuvali su mi mjesto pa se nisam trebao žuriti. Misa je brzo završila. Zatim smo imali vjeronauk. Učili smo o Sv. Franju Asiškom. Pitao sam učiteljicu Višnju jesu li legende istinite. Naljutila se na mene i rekla da je to glupo pitanje i da je to samo mitologija... Rekla je i da je to više nikad ne pitam. Nisam je trebao 62


pitati. Zaboravio sam da je ona jako stroga i pobožna žena. Nakon vjeronauka sam otišao kući. Odlučio sam napisati Moniki pismo. Nisam htio spominjati snove. Napisao sam: Tamo je stvarno super. Kakva je ta Melissa? Ispričaj mi u kakvoj zgradi živiš i imaš li dobre susjede? Je li ti teško prilagoditi se kad imaš školu šest dana u tjednu, a samo ti je nedjelja slobodna? Puno pozdrava iz male Pule. Mama me dozivala i ponavljala ista pitanja. – Jesi li učio matematiku? A hrvatski? Kada ćeš više ispraviti prirodu? Nikako da savladaš one pojmove o moru. Ja sam u tvojim godinama imala same petice... Nisam volio takva pitanja. Mislio sam ja učiti, hehe, ali poslije.Ubrzo mi je stigao Monikin e-mail. Ej, bok. Evo prvo da ti odgovorim na pitanja. Živim u lijepoj kući s još ljepšim vrtom. U Engleskoj je sve lijepo. Svaka je zgrada ostakljena, a svaka kuća ima vrt. Kuće bez vrta imaju posađeno cvijeće blizu ulaza. Englezi se jako trude oko dekoracija. To mi se kod njih jako sviđa. Najdraži dio mog naselja mi je skejterska rampa. Sva je išarana grafitima. To je meni fora. Tamo se okupljaju neki skejteri. Ponekad dođem i ja jer skejta neki moj frend iz razreda pa mene i neku curu uče skejtati. Nije da se hvalim, ali dobra sam. Ipak moram ti priznati da nije sve tako lijepo kako se čini. Sve se više bojim. Mama misli da sam prolupala. Melissa i ja smo bile u nekom tunelu. Odjednom su se oko nas stvorila neka stvorenja, stvarno ružna, bila su neke kaki-smeđe boje. Ta odvratna čudovišta su nas proganjala. Onda su se pretvorila opet u ljude i željela su nas ubiti.Oh, moj Bože! Što da radim? Pomogni mi. Dobila sam tvoj lančić. Nosim ga, ali se jako bojim tih čudovišta. Sigurna sam da su ubila i spremačicu Lisu. Oh, zaboravila sam. Melissa je postala čudna. Ne znam kako da to drugačije opišem. Uopće se ne želi družiti sa mnom... Završio sam s čitanjem. Kako je moguće da se moj san stvarno dogodio? Što to onda znači?! Sanjao sam da će Melissa ubiti Moniku?!. - Ma ne! To je nemoguće! - Stalno

63


64

sam si govorio. Stvarno sam se uplašio. Bojao sam se da ću sanjati još neke snove i da će se oni stvarno dogoditi. Mama me je zvala kako bi jeli. Za ručak smo imali lazanje. To mi je dobro sijelo. Ana me počela gnjaviti da s njom igram Monopol,ali meni nije bilo do igre. Sjeo sam za stol i počeo pisati Moniki e-mail: Monika, ne znam što da ti kažem.Nosi onaj lančić uvijek. On će te štiti od čudovišta. Pozdravi Melisssu. Volio bih je upoznati. Držim ti fige za skate. Poslao sam joj taj e-mail. Pogledao kroz prozor i vidio da pada kiša. Kapljice kiše kapale su u lim ispod prozora. Promatrao sam kako se staklo zamagljuje. Ana je trčala oko mene i "visila" mi za vratom. Za dva sam sata dobio e-mail od Monike. Pisalo je: Ivane, mama će me brzo preseliti u novu školu. Bojim se. Sve je više djece stradalo, a svi imaju onaj znak pandža kao i spremačica Lisa. Stvarno se bojim. Jedan dan smo Melissa i ja bile u parku. Pala je i sva se raskrvavila. Trčala je za mnom jer je mislila da sam je gurnula.. Da samo znaš koliko je bilo krvi. Ne razumijem kako. Bojim se!!!!! Valjda me ti razumiješ. Molim te, pomozi mi nekako! OK, pročitao sam i ostao sam prestravljen. Ne znam trebam li reći mami što mi se događa. - Sve se dogodilo točno kao i u mom snu. Znači Monika će umrijeti. Ne to nije istina sve je ovo samo slučajno. - Misli su mi se rojile glavom. Možda je slučajno, ali ja se bojim. Napisao sam joj poruku da se ne brine, da će sve to proći i da će i u drugoj školi naći prijatelje. Valjda je u to vrijeme bila za kompjuterom, jer za pola sata već je stigla poruka: Jučer kada sam trčala gradom da stignem u muzičku školu, vidjela sam da u Londonu ima u svakoj ulici kino. Kako je to super zar ne? Baš mi je lijepo ovdje,ali mi nedostaješ. Znaš da ovdje postoji i jedna velika zgrada gdje se kloniraju životinje,ali nije još dozvoljeno da se kloniraju ljudi. Znaš što su najnovije izmislili? Male električne aute za djecu. To će mi tata kupiti za


rođendan. Nisam ti rekla da u svakoj kući ovdje imaju kućne pomoćnice. Možda ne baš u svakoj. Mislim, oni siromašni nemaju, ali većina ih ima. Dobro, nema veze... E da, u školi su napravili memorijske klupe.Prefora! Ne želim se hvaliti, ali čekaj, moram još malo, hehe. Znaš da ja volim povijest pa mi je onda u mojoj ulici najdraži jedan povijesni muzej. Da samo znaš kako ima dobrih stvari... Da se može fotografirati sve bih ti slikala. A sada idem s mamom u grad. Puno pozdrava od bake, mame, tate i mene... Uuh! Odahnuo sam. Ništa joj se nije dogodilo. Već je 20 i 30. Spremio sam se za spavanje. Bilo me strah da ću opet sanjati nešto ružno. Malo, po malo sam zaspao. Sanjao sam sebe kako plačem i mamu kako me tješi dok me Ana grli. Probudila me budilica u 7,15. Brzo sam se spremio za školu i otišao. Brzo je prošlo tih šest dosadnih sati. Došao sam doma i odmah napisao Moniki e-mail: Monika,u školi je tako dosadno. Nadam se da tebi nije. Jesi li se preselila u novu školu? Možda na ljeto dođem u London pa otiđemo skupa u onaj muzej. Možemo i u kino. Valjda ću se snaći s engleskim. Jedva čekam da se vidimo. Woow električni auti! Vi ste tako moderni. Ja bih se rado doselio u Englesku, ali znaš da ja ne znam baš najbolje engleski. Imam tri iz tog predmeta. Poslao sam joj poruku. Čekao četiri sata, a nikako da dođe Monikin e-mail. Prošlo je tako mjesec dana i napokon mi je došla poruka: Ivane, Monikina mama je... Monika je preminula. Nađena je mrtva u parku. Policija mi je rekla da su je ugušili, ali je imala neki ožiljak... kao neke kandže. Teško mi je o tome pisati. Pozdravi roditelje. Monikina mama Anita. Zaplakao sam tiho. Mama je došla do mene. Nije joj bilo jasno zašto vidi suze na mom licu. Pročitala je e-mail i počela me tješiti, a Ana me zagrlila baš kao i u snu...

65


NICOL Nicol Andrić

PISMO IZ POLJSKE Vraćala sam se iz škole sama. Teška torba mi je bila na leđima. Drugi tjedan nakon početka školske godine i nije baš dobro počeo. Nedostajala mi je moja sestrična iz Poljske. Skupa smo provele ljeto te me naučila svačemu. Zove 66


se Paulina i ima 18 godina. Svako ljeto dolazi u Pulu. Nijednom nije bilo tako zabavno kao ove godine. Napravila mi je narukvicu od školjki. Ne znam kako joj je uspjelo. Ponekad se dopisujemo preko e-maila. Došla sam kući i upalila kompjuter bez kojeg ne mogu živjeti. Pogledala sam imam li neku novu poruku na e-pošti. Jeee! Paulina mi je poslala poruku. U njoj je pisalo: Bok Nicol, kako si? Počela je škola. Moja škola je ogromna. U nju se ide od 5. do 18. godine. Prelijepa je. Ima vrata koja se otvaraju automatski, robot-žene koje kuhaju i čiste, lift, kantinu, sobu u koju se ide na satu razrednika igrati i umjesto knjiga i bilježnica nosimo mini-laptope. Nedostaješ mi. Bye!!! Bila sam presretna kad sam pročitala poruku pa sam joj odgovorila: Bok Paulina, napokon si mi se javila. Naravno da sam dobro, osim što imam puno učiti. Kad se samo sjetim onih trenutaka kad smo bile zajedno, najradije bih trčala u Poljsku samo da te zagrlim. Jedva čekam sljedeće ljeto! Subota mi je oduvijek bila dosadna. Nitko mi se nije javljao. Spas je stigao u pravi trenutak. Luka me nazvao i rekao da ima super film u kinu i da bi volio da idem s njim. Naravno. Pristala sam. Išli smo gledati ‘’ASTERIX I OBELIX U BRITANIJI’’. Nakon filma smo se dogovorili da sutradan dođem kod njega. Bila sam jako uzbuđena. Kad sam došla kući, upalila sam e-mail. Imala sam predosjećaj da mi je Paulina poslala poruku: Ej draga, napokon ti se javljam kako treba. Oprosti što nisam prije, ali došlo je do nekih promjena kod mene. Kao prvo, preselili smo se u novi stan na drugoj strani grada. Trebalo mi je malo vremena da se uklopim u novo susjedstvo, a došlo je i do promjena u gradu. Počela je gradnja tunela ispod kolodvora, otvorio se novi muzej i zamisli, izgradili su novi ‘’Jurastic park’. Jedva čekam da dođeš kod nas pa da ga vidiš... 67


Bilo mi je jako drago što se Paulina javila s lijepim vijestima. Ostalo je još samo dva tjedna do odlaska u Poljsku. Već sam se počela pakirati. Napisala sam zadaću, učila i naravno upalila kompić. Paulina mi se javila: Ej, još tri dana! Ti krećeš sutra navečer, zar ne? Joj jedva čekam da idemo u ‘’Jurastic park’’. Vidimo se!!! Sutradan sam se spremila i bila spremna za polazak. Mama me ponosno ispratila, a ja sam sjedila u avionu i puštala svojoj mašti na volju. Bila sam jako znatiželjna kako će mi biti u malom gradiću po imenu Solec Kujawski. To je rodno mjesto moje majčice i jedva čekam da stignem tamo.

68


MATIJA

Matija Milošev

MIŠJA KATASTROFA Bupka je živio u starom napuštenom smrdljivom stanu s velikom rupom u zidu koja je nastala od dugogodišnje vlage. Po podu su bili razbacani papiri, ostaci hrane, prazne pivske boce i ostaci mišjeg izmeta. Iz kupaonice je dopirao uvijek jednolični zvuk – kap, kap, kap... – iz slavine koja je već dugo čekala da je zamijene nekom novom. Bupka se probudio i kao uvijek sjeo na svoj ofucani 69


trosjed uz zdjelicu pahuljica i gledao televizor. Na televiziji su upravo prikazivali reklamu za Pest Reject uređaj protiv štetočina, a kako je Bupka živio u zgradi s miševima odlučio je nabaviti jedan komad kako bi se riješio tih mišjih napasti. Krenuo je na svoj posao u nuklearnu elektranu gdje je radio kao domar. Nuklearna elektrana bila je desetak kilometara udaljena od stana gdje je živio te se na posao vozio svojim zelenim biciklom. Svi zaposlenici nuklearne elektrane polagali su veliku pažnju na sigurnost jer je radijacija bila opasna po život. Svatko je imao svoje zaštitno odijelo bez kojega ne bi mogao ući u krug elektrane. Tako je i Bupka obukao svoje odijelo u svlačionici i krenuo u obilazak tražeći sitne kvarove koje je potrebno popraviti. Dok je izlazio iz svlačionice iz njegove torbe razbježali su se miševi koji su se ušuljali u nju dok je Bupka telefonom naručivao Pest Reject. Nakon otprilike tri mjeseca, bio je 26. travnja 1986. godine i Bupka je radio u noćnoj smjeni mijenjajući kolegu Vladimira koji je bio bolestan. U jedan sat i dvadeset minuta pozvao ga je glavni inženjer Nikolaj u kontrolnu sobu da promijeni žarulju. U jedan sat i dvadeset i tri minute Bupka je ušao u kontrolnu sobu i kako je pod bio mokar spotaknuo se i isključio hlađenje što je uzrokovalo eksploziju četvrtog reaktora. Kasnijim ispitivanjem utvrđeno je da su šipke koje su kontrolirale reaktore nestale na neobjašnjiv način. Nekoliko godina nakon nesreće Bupka je odlučio posjetiti svoje bivše radno mjesto. Kada je stigao, tisuće miševa hranilo se šipkama reaktora i tada je shvatio da su miševi krivi za tu veliku ekološku katastrofu. Tog trenutka počeo se gušiti od prevelike količine radioaktivne prašine i tako našao svoj vječni mir u četvrtom reaktoru okružen mnoštvom potomaka miševa iz njegovog stana.

70


PAOLA Paola Račić

POŽAR „Dolaziš danas?“ začujem ljupki glas iza sebe. Osvrnem se i ugledam Maju, moju... prijateljicu iz razreda. Veselu i nasmiješenu kao i uvijek. Njen osmijeh kao da tjera ljude da joj vjeruju jer uvijek ostavlja iznenađujuće dobar prvi dojam. Tako se i meni, kad sam je upoznala, odmah svidjela. Ali ne zadugo, kad sam je bolje upoznala shvatila sam da bi bilo bolje da se nikad nisam, pa, sprijateljila s njom. Ako se to 71


može nazvati prijateljstvom. Nevjerojatno je što sve radi prvi dojam. „Ha?“ upitam, praveći se da nisam čula. „Pitala sam dolaziš li danas, ludice.“ Podrugljivo se nacerila i otpuhnula odlutali uvojak crvene kovrčave kose s lica. „Dolazim li gdje?“ „Ne pravi se glupa, znaš dobro gdje.“ Imala je pravo, znala sam i više nego dobro gdje, ali imala sam osjećaj da će me to takozvano neznanje spasiti od odlaska tamo. Premjestim težinu s noge na nogu i namrštim se. „Šuma?“ „Naravno!“ usklikne i spusti glavu prema crnoj torbi koju je skinula s ramena pretražujući je pogledom. Nakon nekoliko trenutaka iz nje izvuče sunčane naočale i natakne ih na nos. „Što ćemo tamo? Zar vam nije dosadilo odlaziti tamo svaki petak? Pogotovo nakon onog.“ „Uklonili smo sve šprice, ono se slučajno dogodilo. Jednom i nikad više.“ Namrgodila se, ako se to može nazvati mrgođenjem, tek je malo približila obrve kako joj se, ne daj Bože, ne bi pojavile ni najmanje bore. Iako ne vjerujem da će se od tolikog pudera moći i primijetiti ako nastanu. „To si rekla i prvi put kad smo došli tamo, rekla si da je čisto! I vidi sad, Erik je u bolnici!“ u glasu mi je počeo nicati bijes. „Zašto se toliko uzrujavaš? Erik će biti sasvim dobro, a uostalom...“ gurne ruku u torbu i iz nje izvuče maleno zrcalo te se počne promatrati u njemu. „Nisi bila već dva tjedna, gdje ti je nestao smisao za zabavu?“ „Nestalo je čim je ta zabava prerasla u nešto gore. Nešto što nije ni blizu zabave. Zaboga, Maja!“ prosiktam zarivši nokte u dlanove tako jako da su probili kožu. Kad sam ugledala kapljicu krvi tiho sam opsovala. „A uostalom, i da želim, ne mogu doći. Imam trening, žalim.“ „Obično ti trening nije predstavljao neki veliki problem.“ „Ovaj put imam probu prije nastupa, ne mogu je propustiti.“ „Ne laži!“ iznervirano kaže još uvijek ne pomičući pogled 72


sa zrcala. „Provjerila sam, sljedeći nastup imate tek za dva mjeseca.“ „Goni se!“ bijesno lupim nogom u pod i prijezirno je pogledam. „Znači dolaziš?“ veselo usklikne i nastavi ne očekujući moj odgovor. „Super! U pet na stazici. Ciao-ciao!“ napući usne zrcalu te ga spremi u torbu. Popravi crnu, usku majicu i crvenu mini suknju te mi namigne i odleprša dalje u pustu uličicu. Poželim se proderati za njom, ali nešto me zaustavi. Nikad to ne uspijem, jednostavno nemam hrabrosti suprotstaviti joj se. Svaki put kad poželim sjetim se za što je sve sposobna. A to znači samo jedno; opet moram tamo, kako divno, idem se ispovraćati'. *** Ne mogu vjerovati u što smo se pretvorili. Imamo trinaest a ponašamo se kao pet godina starije. I pod tome ne mislim na ono da smo postali odgovorniji i razumniji nego na sve loše stvari. Previše šminke, alkohol, cigare, droga. Ja ne mogu vjerovati kako se možemo tako ponašati. I bilo bi još dobro da smo počeli s tim ovako, sa trinaest, ali ne. Nekolicina nas je počela sa jedanaest. JEDANAEST! Za ne vjerovati. Ali pod ovim mi ne uključujem sebe. Unatoč tome što se oduvijek družim s tim lošim društvom nisam postala jedna od njih. Ja samo puno psujem. Nikad nisam probala cigaru niti ne namjeravam. Od alkohola sam jednom popila pola limenke piva, ali to je to. Iskreno, imam dojam da bi se oni dokrajčili bez mene. Ja obično jedina ostajem trijezna tamo, pa ih spašavam od nevolja. Tako će očito biti i danas. „Eni! Trening ti počinje za petnaest minuta, a ti nisi niti ruksak spremila, a kamoli da si se obukla! Kaniš li ti ići danas ili ne? Jer ako ideš bolje se požuri!“ poviče moja mama. Glasno lupajući štiklama o pod upala mi je u sobu bez kucanja pritom me prilično uplašivši. 73


„Maaaa... idem, idem.“ nisam joj voljela lagati, štoviše, mrzila sam joj lagati ali ponekad je bolje tako. Znate, za njezino dobro. S mukom podignem glavu s jastuka tek kako bi vidjela kojim me pogledom danas gleda. „I pogledaj na što ti soba liči! A jesi li učila, ne trebam ni pitati! Trebala sam ti zabraniti odlazak na treninge, možda bi se onda opametila ali onda bi po cijele dane bila tužna pa bi se ja osjećala krivom! Oh, Bože, što sam skrivila da se ovako ponašaš!, Jao, jao...“još uvijek prigovarajući izišla je iz moje sobe i treskom zatvorila vrata. A-ha, danas je bio u funkciji ah ta današnja djeca pogled. Kao i prethodni dan, i onaj prije tog. Pa, svaki dan ima taj pogled, osim kad dobijem dobru ocjenu ili pospremim sobu. Tad je tu naš tako sam ponosna na nju pogled kojeg nisam vidjela već duže vrijeme. Ustala sam iz kreveta i počela besciljno tumarati po sobi zaboravivši što trebam napraviti. „ENI!“ ljutito poviče moja mama iz smjera kuhinje, podsjetivši me. Uzmem crni ruksak iz ormara i u njega utrpam vodu, novčanik i neke grickalice. Zatim na sebe stavim kratke crne hlačice za trening i široku plavu Superman majicu, a na noge crne skejterice. „Idem ja!“ proderem se trčeći prema vratima pokušavajući izbjeći mamino sljedeće pitanje. „Kad se vraćaš?“ „Oko dvadeset dva i pol, dvadeset tri sata.“ Otvorim vrata i šmugnem van ali njen odgovor je bio brži od puštanja kvake. „Zašto tako kasno?!“ njezina je glava provirila kroz kuhinjska vrata. Upitno me gledajući mahala je kuhačom. „Ovaj...“ugrizem se za usnicu i svim se silama trudim ne gledati je u oči dok sam pokušavala smisliti odgovor. „Ovaj, idem kasnije kod... Line da mi pokaže jedan dio koreografije koji su radili dok me nije bilo pa ću malo i ostati tamo.“ „No dobro. Nemoj kasniti!“ reče i vrati se svojim poslovima u kuhinji. 74


„Dobro. Bok!“ pozdravim je i zalupim vratima. Udahnem malo sparnog, ljetnog zraka i uputim se prema šumici. *** „Enice! Stigla si!“ cikne Maja grleći me. Bila je okružena gomilom ljudi koji su radili sve da privuku njezinu pozornost, iako je većima njih već bila prilično napušena i pijana pa je sve što su radili izgledalo kao geganje i mlataranje rukama u prazno. Mlitavo joj uzvratim zagrljaj znajući da je takva prema meni samo kad su drugi oko nas. „Da.“ „Idi ostaviti torbu u bunker pa se vrati, moram ti nešto ispričati.“ zlokobno se naceri pa mi rukom pokaže da odem. Krenula sam prema oronulom, sivom, mračnom i vrlo starom skloništu (bunkeru) koje se nalazilo dobro sakriveno u dubini šume.Tako zakriven gustim grmljem i granama bio je gotovo neprimjetan. Odmaknem veliku hrastovu granu sa koje tada otpadne par listova i provučem se ispod golemog nadzemnog korijena te se nađem ispred ulaza u bunker. Na početku užasno zaudara na mokraću i uginule životinje pa namreškam nos te uđem. Smrad je gotovo nestao dok sam užurbano koračala prema prvoj, ujedno i jedinoj relativno čistoj i prostoriji koja je, začudo, bila prazna. Uputila sam se prema najmračnijem kutu pritom osluškujući jeku vlastitih koraka. Ostavim ruksak u kutu te iz njega izvučem jedno veliko pakiranje čipsa. Otvorim ga te krenem prema izlazu grickajući. Kad sam izašla zaslijepilo me vruće i sjajno lipanjsko sunce koje je pržilo kao da je podne makar je već bilo šesnaest sati. Pokrijem rukom oči te se provučem ispod korijena i pomaknem granu, a zatim shvatim da je cjela ona rulja, koja je bila tu kad sam stigla, nestala. Zbunjeno se osvrnem i zastanem kad začujem buku. „Fajta! Fatja! Fajta!“ veselo se derala skupina. Potrčim prema izvoru zvuka. 75


A-ha, mogla sam si i misliti. Ponovno su se napili, posvađali i eto. Jednom curi krv iz nosa drugom iz usta. „Len! Petar! Prestanite, Isuse!“ povičem prema njima ali bez učinka. Pravili su se da me nisu čuli. Ostali nisu ništa niti pokušavali, bilo im je zabavno gledati ih takve. Ispustim glasan zvuk negodovanja i bijesno krenem prema njima te stanem između, pokušavajući ih razdvojiti rukama. Samo su me zaobišli i nastavili se tuči. Najednom Len Petru svom snagom nabije šaku u nos i začuje se glasan zvuk krckanja. Svi utihnu. Petar složi bolnu grimasu te je, položivši ruke na nos dok mu je između prstiju kapala krv, otrčao prema izlazu iz šumice. „Kukavica!“ trijumfalno uzvikne Petar. Gledali smo za njim dok nam nije nestao iz vidokruga a tada je nastao pravi žamor. Nisam niti slušala što govore, znala sam da će se ponovno netko ozlijediti. Uznemireno se okrenem na peti i krenem prema bunkeru. Odlazim odavde. Možda ako se požurim još stignem na zadnju polovicu treninga. Napravim otprilike dva koraka kad do mojih nosnica dopre miris dima kojeg nakon nekoliko trenutaka i ugledam. Širio se sve više i više, uskoro smo bili u dimu i mučno kašljali. Svi su počeli vrištati i derati se „Požar! POŽAR!“ te ubrzanim hodom krenuli prema izlazu iz šumice. Potrčala sam mimo njih i stigla do nadzemnog korijena ispod kojeg više nije bilo šanse da se provučem, još samo par trenutaka i njega će zahvatiti vatra. Tada je zapuhao blagi povjetarac i ona se nevjerojatnom brzinom počela širiti. Vreli narančasti plamenovi sve su mi se više približavali. Trgnula sam se i ustuknula nekoliko koraka. K vragu! Sigurno su svi potrčali kad su se Len i Petar počeli udarati i ispustili još zapaljene cigare. Kako su glupi, zar nisu shvatili što rade. Vatra je sad bila samo nekoliko centimetara od mene, već sam počela osjećati njezinu toplinu na golim potkoljenicama . Posegnula sam u stražnji džep u potrazi za mobitelom da pozovem pomoć, ali nisam ga pronašla. Tada sam se sjetila! Ostao je u ruksaku! A ruksak je u bunkeru! A ulaz od 76


bunkera je zapaljen. Tada sam shvatila da mi ne preostaje ništa drugo nego učiniti isto što i ostali: pobjeći. Potrčala sam prema izlazu te kad sam bila na samom kraju malenog zemljanog puteljka osvrnula sam se još jednom na požar koji je proždirao sve oko sebe, i otišla na jedino mjesto za koje nisam lagala mami : kod Line. *** Ali prije nego što sam krenula Lini svratila sam svojoj kući. Nisam htjela ući kroz ulazna vrata jer bi me mama vidjela pa me ne bi više puštala vani. Zato sam krenula prema prozoru od svoje sobe moleći se da je otvoren. Bingo! Pošto je prozor bio jako malo udaljen od tla bez problema sam ušla u sobu, uzela novu, ovaj put plavu, torbu. Nakon toga sam iz ladice iskopala svoj stari mobitel koji je još uvijek dosta dobro radio te ga stavila u torbu. Nakon toga sam izašla kroz prozor i uputila se Lini. Nakon nekoliko minuta Lina i ja sjedile smo na tirkiznim jastucima pored prozora u njezinoj sobi i razgovarale. Ako se to može nazvati razgovorom. Bolji bi bio ja-pričam-dok-onabulji-u-mene naziv. „Čekaj malo, ponovi mi sve to“, kaže ona razrogačenih očiju konačno se oglasivši. „Što se tu ima ponavljati? Zapalili su šumicu“, smireno kažem, pokušavajući održati moju titulu odgovorne i smirene osobe, ali u sebi sam izgarala od želje za vrištanjem. „Da, da. Sigurno. Bolje provjeri datum, danas nije prvi april“, sarkastično reče i nesigurno se zabulji kroz prozor, pa u mene. U pogledu joj se vidjelo da joj nije svejedno. „Ja sam mrtva ozbiljna, Lina!“ uzviknem. Nekoliko je trenutaka samo zurila u mene sa nelagodom na licu. „U redu“, rekla je nataknuvši uvojak svoje duge, plave kose iza uha. „Vjerujem ti.“ „I bolje ti je.“ 77


„Nj-nj“, nakesi mi se te isplazi jezik. „Tako si djetinjasta.“ „A ti kao imaš pedeset godina da mi to govoriš“, pogleda me poprijeko. Uzdahnem. „I što kažeš?“ „ Što ako policija iz bunkera izvadi tvoj ruksak i u njemu pronađe mobitel ili kartu za bus i onda te privedu pa ćeš morati nabaviti odvjetnika i onda...“ očarano je pričala. „Ah da, zaboravila sam na tvoju opsesiju kriminalističkim serijama“, isplazim joj jezik. „Tko je sad djetinjast?“ pobjednički uzvikne. „Oh. Ma daj, šuti!“ nacerim se te je bubnem šakom u rame a zatim se obije odvalimo smijati. Falilo mi je ovo. Toliko sam se u zadnjih nekoliko mjeseci družila sa Majinim društvom da sam potpuno zaboravila na prijatelje kojima je zapravo i stalo do mene. „Lina!“ Linina mama uleti u sobu brzinom vjetra. Zausti nešto reći ali stane, shvativši da sam i ja tu. „Oh. Bok Eni“, pomalo hladno kaže. Nikada me nije baš voljela, nisam baš shvatila zašto ali pretpostavljam zato jer me jednom u gradu vidjela s Majom koja je, naravno, imala zapaljenu cigaru u ruci. „Bok, teta Sanja“, nasmiješim se. „Izbio je gadan požar u šumici“, zadihano kaže. „Zn...“ započne Lina. Prostrijelim je pogledom pa se brzo ispravi. „Ovaj, molim? Kako?“ „Izgleda da nije nastao sam od sebe. Vjerojatno su se ponovno oni huligani motali onuda sa cigarama. Ne uspijevaju ga ugasiti, neprestano se širi.“ Tiho opsujem. Gore je nego što sam mislila. U misli mi se uvuku Maja i ostali. Što oni misle,da li uopće mare za sve to? Protresem glavom. Jedino za što oni mare su oni. Podignem pogled i zateknem Lininu mamu kako zuri u mene. Cijelo vrijeme nisam ispustila nikakav zvuk, vjerojatno izgledam prilično sumnjivo. „Ja, ovaj, u šoku sam!“ kažem, izvlačeći se, ali njezin sumnjičav pogled još uvijek nije nestajao. „Zaista ne mogu...“ 78


stanem. Spasila me zvonjava mojeg mobitela. „Oprostite, vjerojatno je moja mama“, Lina i njezina mama kimnu te nastave s razgovorom, isključujući me. Kada sam izvukla mobitel iz torbe shvatila sam da to nije bila moja mama, nego Maja. Javila sam se. „Enice, jesi li čula?“ veselo zaskviči. „Jesam li čula, što?Morati ćeš biti malo preciznija.“ „Požar! Uzrokovali smo požar, zar to nije sjajno?“ najprije sam pomislila da se šali, ali sam ubrzo shvatila da je sreća u njezinom glasu stvarna. „Mora da se šališ? Shvaćaš li ti koliko je to ozbiljno postalo?“ upitam s nevjericom u glasu. „Naravno da shvaćam, zato i jest super!“ cikne. „Ti nisi normalna.“ Pravila se da to nije čula. „I? Dolaziš li sutra na obalu? Sad kad smo izgubili šumicu preostaje nam samo to.“ Ona mora da je luda. Zar stvarno misli da ću se nastaviti družiti s njima nakon svega što se dogodilo? „Ne“, hladno kažem. „Ha?“ Zaustila sam promijeniti mišljenje, ali me nešto zaustavilo. Maja je manipulirana samnom otkad sam je upoznala, vrtjela me oko malenoga prsta k'o dijete zvečku. E pa neće više. „Rekla sam ne“, i poklopila. To je to, to je kraj ovog poglavlja mog života, dovoljno je dugo trajalo. Ne želim više biti upetljana u njihove spačke. Maja me još nekoliko puta nazvala pa sam, na koncu, isključila mobitel. Neka odsada sami paze na sebe, jer meni je prekipjelo. Glasno lupanje vratima prenijelo me iz mojih misli. Okrenem se prema Lini i nasmiješim joj se, uvijek je bila tu za mene, pomagala mi, slušala me i pokrivala me kad sam išla vani s društvom. „Hvala ti“, kažem. „Ovaj, nema na čemu? Ali za što?“ raspita se. „Za više toga nego što misliš.“ 79


Ivan Slijepčević

ANONIMNA POŠILJKA Mirko Topic, učenik devetog razreda imao je najboljeg prijatelja Chrisa. Oboje su išli u isti razred te su obojici preci bili Hrvati. Jednog kišnog jutra dok su hodali ulicama Londona, obojica su rođeni Londončani, sa neba se lagano na Mirkovu patiku spustio blijedo žuti komad papira na kojemu se isprve dalo iščitati: Jesmo li sretni u EU? Mirko i Chris podigli su letak sa poda i uglas nastavili čitati: „Pozdrav svijete! Obraćaju Vam se se Anonimni građani planete Zemlje. Ova poruka poslana je i engleskoj vladi. Došlo je vrijeme da se svi zajedno upitamo jesmo li zais80


ta sretni u EU. Napredak u tehnologiji i u svijetu općenito pokrenuo je lavinu kojoj nema povratka. Pohlepa krupnog kapitala odvodi nas k vragu. I zato, vratit ćemo vrijeme unatrag i dati Vladi posljednju priliku. Vraćamo se u vrijeme 1.1.1973. kada je engleska vlada rekla DA EU. Na zgradama GNB banke biti će prolivena crvena boja kao simbol krvi, ali i kao upozorenje Vladi kako ne bi ponovila iste greške. Engleska vlada više ne mari za malog čovjeka, banke upravljaju ljudima i koriste ih kao svoje pijune. Na svijetu ne smije postojati razlika između spolova, boje kože, a bogati ne smiju imati svu moć u rukama i upravljati ljudima. Svi zajedno možemo i trebamo pobijediti ovaj neravnopravan svjetski poredak. Ne dopustite da postanete dio lošeg društva nego pokažite svojim primjerom kako svijet može biti ljepši i pravedniji.“ Isprva nisu znali što reći. –Ta nisam mislio da je situacija u svijetu i u Engleskoj tako loša – reče Mirko. – Ni ja – reče Chris. – Ako sam dobro razumio¬ – reče Mirko – mislim da i mi pridonosimo ovakvom poretku, kao što su naveli, je li, lošem. – Kako to misliš, Mirko? – upita Chris. – I ja i ti koristimo Internet, Facebook, Twitter, da sad ne nabrajam. A mislim da sam čuo da se ovi „Anonimni“ bore i protiv internetske cenzure i zloupotrebljavanja interneta. – Hmmmm…. Kad malo bolje razmislim, imaš pravo. Ja sam za to da ugasimo sve moguće profile koje imamo i koristimo ga samo kada nam je potreban, kao za školu. Jesi li za? - Da nisam pročitao ovo pismo, pomislio bih da si lud, pošto smo mi ipak „internetska generacija“, ali može. Mislim, ionako su nam roditelji govorili da malo usporimo, Internet nije baš bezazlen kao što se čini. Također i internetske igrice. Jesi li čuo da se 2000 ljudi okupilo za samo pola sata na prodaji World of Warcrafta? – upita Mirko. – Jesam, i ja sam obožavatelj takvih igara. Nego, idemo 81


kod tebe kući, ugasiti sve profile i ostalo. Može? – upita Chris. – Dakako – potvrdi Mirko. Kako su krenuli prema Mirkovoj kući, tako su i došli. Upalili su računalo, uzeli mobitel koji koriste kao mrežni modem i spojili se na Internet. Međutim, kad su pogledali datum na računalu, pisalo je da je 31.12.1972. – Jao! – jaukne Mirko. – Bože! – zavapi Chris. – Anonimni su nas vratili unatrag u vrijeme. U poruci su rekli da će nas sve vratiti u 1.1.1973, da bi dali Vladi posljednju priliku! Tu piše da je sada 23:30, a to znači da mi moramo doći do grada prije ponoći! – Pa to je nemoguća misija. Živiš najmanje 45 minuta hoda izvan grada. Nema teorije da ćemo tamo stići do ponoći, za pola sata– reče Chris. – Ništa nije nemoguće! Ako želimo bolji život našem narodu, stići ćemo tamo do ponoći. Hajde! Krenimo! I tako krenuše. Ne pješice, nego biciklima, da dođu brže. Kada je Mirko pogledao na sat, bilo je 23:57. A najmanje 5 minuta im je trebalo da dođu. Na svoju sreću, na putu su ugledali staru odskočnu dasku. Zaletjeli su se i biciklima preletjeli preko auta koji je bio u pokretu. Parkirali su se kod zgrade Parlamenta baš kad je bilo 23:59. Trčali su najbrže što su mogli. Ušli su u zgradu, bilo je 23:59. Popeli su se na krov baš kad je bilo 0:00. Opaziše da se na krovu nalazi ogroman video zid. U tili čas se čuje jedan sitni „bip“, a onda, pojavi se slika: „Pozdrav Londone! Obraćaju Vam se Anonimni građani planete Zemlje. Htjeli smo dati Vladi na vremenu, da nas izbave iz ovog vječitog pakla kojeg proizvodi pohlepa, glupost i nehumanost. Ali, ljudima koji vode ovu zemlju više je stalo do njih samih, nego do nas, ¨“malih“ ljudi. Stoga, njihovo je vrijeme isteklo. 2500 nas Anonimnih za 1 će sat izaći na ulice ovoga grada i zahtijevati ćemo promjene. U to ime srušiti ćemo zgradu Parlamenta, a svim građanima predlažemo da se sakriju na neko osamljeno, 82


sigurno mjesto. Neki će od nas ispaliti barut iz barutnica koja je i sama nastala u EU. Hvala Londone, ispričavamo se na prekidu programa. – Izlazimo brže! – drekne Chris. – Idemo tamo na krov bivšeg dvorca Elizabete I, sve to promatrati. Sigurno će prizor biti zanimljiv. Za točno sat vremena, Mirko i Chris našli su se na krovu bivšeg dvorca Elizabete I. Chis počne odbrojavati – 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1….. BUUUUUUUUM! – Sada više nema povratka. Samo se nadam da će nam budućnost biti svima drugačija. – Hoćemo na sladoled? – upita Mirko. – Može, treba mi osvježenja – potvrdi Chris.

83


V

PRICA IZ SEDMOG BE

84


Marko Beljan: Asteroid .................................... 85

85


Marko Beljan

ASTEROID

86

Godina je 2019. Asteroid DHA45, takozvani Super razarač, juri prema Zemlji nevjerojatnom brzinom. Jim O'Connor ima 32 godine. Radi u Universal Space-u i sprema se za odlazak na mjesečevu bazu Lanslat 3. Svijetom hara strah i svugdje vlada nemir. Ljudi tvrde da će biti sigurni oko ekvatora, ali Jim misli da je to laž.


Uputio se na Floridu odakle će raketa Samson poletjeti na Mjesec. Nije htio upaliti radio zbog užasnih vijesti koje su kružile po cijeloj planeti. Put je bio dugačak i težak jer je Jim živio u Carson Cityju u saveznoj državi Nevadi. Kad je došao u agenciju rekli su mu da je misija otkazana zbog promijenjene putanje asteroida. Jim je zagrlio spremačicu od sreće. Nije znao da asteroid neće zaobići Zemlju, već da će usput „pokupiti“ i Mjesec na svom putu te da misija nema više smisla. Počeo se tresti. Nije imao obitelj niti ikoga s kim će provesti svoje zadnje sate. Molio je da ga puste u orbitu. Kolege su ga morale odbiti. Objasnili su mu da će u vrijeme prolaska asteroida pored Mjeseca biti ispaljene Calcus rakete presretačice te da ne žele imati njegov život na savjesti. Jim je sjeo u auto i krenuo voziti. Zaspao je u autu (budućnost je omogućila autopilot za automobile), a kad se probudio nije vidio baš lijep prizor. Vatra je gorila svugdje oko njega. Ceste su se rastopile, a rijeke i potoci isparili zbog velike vrućine. – Što se događa!? - rekao je Jim. Izjurio je iz auta i potrčao prema najbližem brdu. U tom trenutku započeo je potres koji mu je doslovno trgao zemlju ispod nogu. Vidio je kako cijelo polje kukuruza propada ispred njega. Prepao se, ali je nastavio gledati naprijed. Ugledao je jedan polurazbijeni autobus. Uskočio je u njega i okrenuo ključeve. Imao je namjeru otići u neki veći grad. Znao je da je Miami najbliže smješten. Kad je došao do željenog odredišta, nije mogao vjerovati svojim očima. Grad je bio izbrisan s lica Zemlje. Ogroman tsunami, stvoren udarom asteroida, potopio je sve, osim nekoliko visokih zgrada. Pomislio je – Što ću sad? Ovdje nema ničeg, osim izbjeglica koje bježe iz grada. – Ništa mu više nije bilo jasno. Znao je samo da je živ i da to želi i ostati. Vratio se u autobus i nastavio voziti. Probao je uključiti GPS sustav, ali nažalost nije radio jer su sateliti pregorili. Ubrzo je autobus ostao bez goriva pa se Jim morao snaći kako zna i umije. Prizor koji ga je okruživao bio je zastrašujuć. Činilo se kao da je atomska 87


bomba pokosila sve oko njega. Nije bio daleko od istine. Rakete Calcus odbile su se od asteroida i vratile pravo na Zemlju. Skoro je odustao, ali se onda u zadnji čas odlučio krenuti prema ekvatoru. Putovao je danima dok nije došao do područja gdje je nekad bio Meksiko. Tamo je naišao na veliki broj ljudi koji su čekali nekakav brod. Jim je načuo da je pomicanjem tektonskih ploča nastao superkontinent Garzum i da je on jedino sigurno mjesto na Zemlji. – Bili su u pravu. Ekvator je zaista siguran – rekao je Jim samom sebi. Na malenom dijelu čovječanstva koji je preživio ostao je zadatak obnavljanja ljudske vrste.

88


PROZOR BUDUĆNOSTI Autori po poglavljima:

Iluminus – Marko Beljan Naizgled obična djevojčica – Katja Radolović Dan – D – Leon Ćelić Savjet – Gloria Suton TGB – Matija Milošev Novo doba – Paola Račić Eduardo i Numinus – Eduardo Varnica, Nikola Mijalica i Paola Račić Tajna Iluminata – Katja Radolović i Paola Račić

89


MARKO

KATJA

GLORIA

LEON MATIJA 90


PAOLA EDUARDO

NIKOLA 91


PROZOR BUDUĆNOSTI Iluminus Ime mi je bilo Iluminus. „Bilo“ jer kada vi ovo budete govorili svojoj djeci mene više neće biti. Dakle, godina je bila 2452. pr. Kr. Bio sam bio putujući pjesnik sklon komediji. Dok sam jahao svoju devu Terru putujući kroz saharu prema Mezapotamiji, nisam ni slutio što će se dogoditi. Pješčana oluja, velika kao moj palac uvećan tisuću puta. Nisam to mogao opisati riječima. Leteći objekt, trokutastog oblika, izvirao je iz oluje kao mjesec na noćno nebo. Taman čovjek zamotan u kukuljicu smeđe boje nazirao se iz tog objekta. Najednom je nešto je izbacio iz svoga broda. Te „stvari“ pale su oko 2-3 metra od mene i bile su vrlo nalik kokošjim ili nojevim jajima, samo veće. Tada sam bio dovoljno hrabar i usudio sam se dotaknuti ih, ali onda se dogodio se neki bljesak. Nisam ništa vidio, sve je bilo mutno. Što će se sljedeće dogoditi, nisam ni slutio. Vizije... vizije svijeta kakav će biti u budućnosti. Vidio sam Zemlju iz svemira i čudno, ona nije bila ravna nego okrugla. Vidio sam gradove kako se uzdižu iz zemlje, ljude kako ratuju, države kako nastaju , kontinente koji se oktrivaju,a onda je nastala tišina. Plamen, pepeo i puno ljudskih tijela kako bespomoćno leže na tlu. Vizije su prestale. Bilo mi je pomalo mučno. Odjednom se čuo zvuk krckanja. Iz jaja se nešto izleglo. Zmajevi! Rasli su nevjerovatnom brzinom do ogromne veličine, kao otprilike deset mojih deva. Sjećam se da su bila dva. Tada su brzinom svjetlosti odjurili visoko u nebo i nestali. Ostao sam zatečen i nepomičan na mjestu. Odlučio sam odjuriti u najbliži grad i sve to ispričati lokalnim mještanima. Kad sam stigao u grad i ispričao svoju priču stanovnicima, svi su me počeli ismijavati. Nitko mi nije vjerovao. Odlučio sam 92


se na putovanje u nadi da ću skupiti više dokaza o letećim stvorenjima koje sam svojim očima vidio. Putujući na istok, zapad, jug i sjever najduže sam se zadržao na sjeveru. Tamo sam susreo obitelj Nibelunga sa sličnim iskustvima mojim. Oni su mi ispričali priču o Sigfridu Zmajoubojici. Fasciniran pričom obitelji Nibelung, odlučio sam im posvetiti pjesmu. Nazvao sam je ‘Pjesma o Nibelunzima’. Proveo sam cijeli život tražeći odgovore i postavljajući pitanja. Na samrti sam odlučio ispričati svojoj djeci priču o zmajevima i čudnovatim vizijama koje sam doživio. Oni su priče prenosili na buduće naraštaje. Svi na koje je preneseno moje znanje nazivali su se Iluminatima...

Naizgled obična djevojčica Gledala sam slike iz 2012., samo dan prije famoznog smaka svijeta. „Davno je to bilo“, pomislim u sebi, „Pogledaj samo te ljude, kako su bezbrižni i ne slute da će se za manje od 24 sata njihov život promijeniti iz temelja.“. Na slici su bili dječak i djevojčica koji se penju na stablo. Bila je to neka maslina, rekla bih. Više niti ne prepoznajem stabla. Naravno, to se može opravdati. Na kraju krajeva, 2072. godina je! Pogledala sam kroz prozor. Bože, koliko se toga promijenilo u ovih šezdeset godina! Stabla više ne postoje, kao ni novine. Zamjenjuju ih plastični stupovi sa suncobranima i specijalne naočale koje ljudima pred očima prikazuju najnovije vijesti iz svijeta. Ne sviđa mi se to, ali je praktično. Ustala sam se od stola i pošla prema svom ormaru. Na ekran sam utipkala koju kombinaciju želim obući i u kabini pored njega stvorile su se niske gumene čizme, klimatizirana crna majica kratkih rukava i također klimatizirane kratke plave hlače. Ušla sam u kabinu, pritisnula crvenu tipku i Lily me brzo obukla. Lily je moj robot za oblačenje. Stala sam na mali skateboard na traci za prijevoz i ona me brzo odvela do vrata. Praktično, kao što rekoh. Razmišljajući o tome koliko je život postao 93


lakši u zadnjih 60 godina, koliko je svijet napredovao od onog 'strašnog smaka svijeta' 2012. kada je jedna, naizgled obična cura otkrila važnu tajnu. Tajnu Iluminata. Izašla sam iz zgrade i sjela na klupicu. Moja je zgrada bila u „specijalnom“ kvartu usred grada. Takvi kvartovi bili su zaštićeni sa svih strana – kamerama ili posebnim zaštitarima - tako da je bilo nemoguće pobjeći. Prije smaka svijeta, Iluminata je bilo malo. Bio je to samo mali postotak ljudi koji je kontrolirao medije u svijetu. Zahvaljujući tradiciji naše obitelji i ja sam postala jedan od Iluminata. Moj je posao bio čuvati važne informacije i ne dopustiti da procure u 'vanjski' svijet. Godinama je tako vladao mir, svi smo vrijedno radili svoj posao i čuvali velike svjetske tajne, a Iluminata je bilo sve više. Htjeli smo zaboraviti na smak svijeta i nastaviti s običnim životom. Pretvarati se kao da se ništa nije dogodilo. To je bilo nemoguće, bar za Iluminate. Naime, cijelo se to vrijeme u tajnosti istraživalo kako ljudima izbrisati pamćenje. Radili su se pokusi, istraživanja, razni projekti. Negdje sredinom 2050. godine, glavni Iluminati – znanstvenici izveli su pokus na ljudima. Uspjelo im je, te su to ubrzo primjenili na cijelo stanovništvo. Tako je svim ljudima izbrisano pamćenje, čak i onim nižim 'slojevima' Iluminata. Ostalo je samo nekoliko nas, možemo reći glavnih, Illuminata koji se sjećaju što je bilo. Mi se brinemo da ostali to ne saznaju. To nam uspijeva, no uvijek postoji neki rizik... Sada me ispričajte, žurim na sastanak sa našim vođama. Opet. Već peti put ovaj tjedan. Čuvanje ove tajne naporan je posao i moramo surađivati. Ustala sam s klupice i pogledala preko trga. Na visokom stupu nasred trga pisalo je 27. srpanj 2072. godine. Sigurnim korakom nastavila sam put preko ceste. Sada kada više ne postoje auti, nego ovi leteći baloni, sve je lakše. Sigurno možete hodati cijelim gradom čak i po cesti, jer balona ima samo na pistama uz važne zgrade. Ljudi više hodaju, što je i jednim dijelom razlog zašto puno duže živimo. Uz jedno od onih umjetnih stabala, svirao je neki bend. DJ je puštao dobre stare hitove, uz koje je pjevao čovjek sa šarenim 94


štapom s rupicama koje proizvode zvuk gitare. Dobra mješavina elektroničke glazbe i popa probudila je u meni ponovo sjetu. U obližnjoj fontani kupale su se mačke, psi i ostale životinje poput lasica ili tvorova koji su bili uobičajeni kućni ljubimci. U zraku se osjećala vrućina, no očito to nije smetalo ljudima u klimatiziranim majicama. Iz razmišljanja me trgnuo poznati miris. Jedna od rijetkih stvari koje se nisu promijenile. Radi se o kokicama, naravno. Jela su ih djeca koja su stajala pored mene, gledajući uličnog čarobnjaka kako izvodi trikove na biciklu. Odšetala sam do jedne trgovine. Promotrila sam svoj odraz i ljude iza mene u izlogu. Svi smo bili niski, zbog tableta protiv starenja. Sada bih trebala imati nekih šezdesetak godina, no izgledam kao da imam 16. Uza sve velike katastrofe, svijet je stvarno puno napredovao. Nakon smaka svijeta 2012., na svijetu ostalo oko samo 3 i pol milijarde ljudi, no sada ih je opet oko 7. Gradovi su veći i bolji za život, koji je općenito lakši. Sjećanja mi ipak nisu davala mira...

Dan - D Probudio sam se kao svakog jutra u 7 sati i počeo se spremati za školu i tako sam krenuo prema toaletu da se umijem, ali odjednom tata izleti iz sobe i počne nešto pričat o Danu D. Nije mi bilo jasno što se zbiva. Tata je stalno pitao mamu kakva mu je frizura, je li mu odjelo uredu i bio je uzbuđen zbog tog Dana D. Inače moj tata je znanstvenik i nisam smio ništa pitati o njegovom poslu. To je bilo zabranjeno. Odmah sam pitao mamu šta je to to Dan D i što se događa s tatom.Odmah je počela govoriti da je tata to zabranio i blebetala tako jedno 10 minuta, ali na kraju sam je uvjerio da neću nikom to pričati i da ništa neću reći tati. Potom je mama rekla: „Dobro,imaš vec 15 godina. Imaš pravo znati. “ i krenula pričati kako tata već dugo radi na jednom projektu. ,,Vrlo je tajan i samo vlada zna za 95


to. Rade nekakav stroj, odnosno kupolu koja prebacuje ljude kroz vrijeme ili kako bi vi rekli vremeplov. Tata na tome radi već mjesecima. Čim sam čuo vremeplov, poludio sam. Bio sam lud za tim i za astronomijom. Obožavao sam čitati SF romane. To mi je bilo sve na što trošim novac. Uvijek sam čekao srijedu da odem kupiti novi roman. Često sam s pričao tatom o tome. Posebno zadnjih mjeseci i na kraju je znao reći. ''Čovjek prelazi neprimjetno iz jednog prizora, iz jednog doba, iz jednog života u drugi. Iznenada, hodajući ulicom, bila ona stvarna ili u snu, čovjeku prvi put shvati da su godine minule i da je sve to zauvijek prošlo i da ce živjeti još samo u pamćenju“. Nekad je samo znao reći ''Sine mi smo samo treptaj u vremenu.''Prije te riječi uopće nisam shvaćao, ali sad ih razumijem. Naravno čim sam to čuo htio sam otići do vremeplova, ali sam znao da mi tata to neće dopustiti. Tako sam odlučio da ću se ušuljati u laboratorij. Nakon što sam napravio plan za upad, već je bilo 7 i 45. Nekako sam se morao izvući iz škole. Bio sam jako ubuđen i smišljao sam razne solucije što da kazem mami. Da nešto izmislim ili nekako da se razbolim na brzinu? Shvatio sam da nemam puno vremena pa sam probao proći s najjednostavnijim rješenjem i uspio sam time što sam mami rekao da me glava boli. Čim je mama otišla, krenuo sam prema laboratoriju. Stigao sam do tamo za dvatesetak minuta, ali kad sam došao pao mi je mrak na oči. Osiguranje je bilo ogromno, gotovo neprovaljivo. Odlučio sam se ipak ući. Satima sam tamo sjedio i gledao i tražio rupu u osiguranju. Strpljenje mi nije bila jača strana. Ipak sam uspio uočiti rupu u njihovom ''sustavu''.Bila je sitna, ali pogubna pogreška za njih. Imao sam 4 minute da uletim unutra. Naime, vrata su uvijek bila bez čuvara 3-4 minute. Problem je bio što nisam znao kad završava sljedeća smjena. Tako da sam trebao čekati i čekati. Napokon nakon 6 sati čekanja smjena je bila gotova. Krenuo sam. Morao sam biti veoma brz. U zadnji trenutak sam uspio ući. Nažalost, samo sam ušao u tu ogromnu zgrad. Problem je bio u tome što mi nikad nije 96


pokazao gdje radi.Uočio sam ogromna vrata sa skenerom za dlan i jos 10 čuvara. Znao sam da sam gotov ako me uhvate, a vani ne mogu. Odlučio sam ići na sve ili ništa. Uzeo sam torbu i razbio staklo 10 metara od laboratorija. Svi su čuvari tamo krenuli, čak i moj tata. Bio sam jako sretan. Plan mi je uspio, a ja sam stajao ispred vremeplova. Divio sam se. Bio sam vrlo znatiželjan. Kad sam ušao bilo je to nešto predivno.Unutra je bio tako čudesan kao iz svih mojih SF romana skupa.Unutra je sve bilo kromirano. Vjerovatno stroj nije bio skroz dovršen jer sam vidio unutra jedan generator.Kad sam bolje pogledao vidio sam i neke ploče. Inače osim SF romana bio zaluđen i komjuterima.Tako da sam se u većinu toga unutar vremeplova razumio. Bili su tamo procesori puno veći no što sam ikad vidio. Bilo je veliki broj tipki. Vidio sam jednu za iWarp. Prema mojim romanima to je trebalo biti ultra ubrzanje. Bile su unutra još tipke za reset i za defragmentaciju koje služe da se stroj resetira ili posloži ako se dogodi neka pogreška. Osim toga tamo su bile i tipke za formataciju i veliki ekran na kojem su se prikazivali procesi koji se trenutno obrađuju u stroju. Nisam mogao vjerovati! Bilo ih je više od četredeset tisuća. Toliko nijedan kompjuter nije mogao toliko obavljati. Nikad takvo nešto nisam vidio. Tad sam shvatio da želim putovati kroz vrijeme. Bilo me ipak malo strah i bojao sam se hoću li se moći vratiti u svoje vrijeme i hoću li uopće preživjeti. Htio sam probati što sve stroj može pa sam krenuo proučavati što će se dogoditi ako kliknem ovaj gumb, pa onaj, pa sam tako krenuo kliktati sve živo. Nakon što sam poklikao jedno pedesetak gumbova, nešto se počelo događati. Neko plavo svjetlo se počelo pojavljivati oko stroja i počeo je svijetliti crveni gumb. Udario sam po njemu i nisam znao gdje idem ili što se događa. Počeo je potres kao da sam otvorio nekakvu dimenzionalnu rupu koja me usisala. Da nije bilo toliko adrenalina, umro bih od straha. Putovao sam dosta dugo. Stroj je prolazio kroz neki dimenzionalni prolaz. Prolaz bio veoma šaren i vijugav. Odjenom sam osjetio snažan uda97


rac. Kad sam ustao, shvatio sam to mjesto nije labaratorij. Gledao sam oko sebe. Nisam znao u kojem sam vremenu. Oko mene je bila pustoš. Nigdje ničeg. Ni kamenčiča! Čudna pustinja bez pijeska. Odlučio sam se vratiti u svoje vrijeme. Ušao sam u kupolu i pronašao tipku za podešavanje godine u koju želim ići. Namjestio sam na 2013. godinu. Kad sam udario po gumbu, nije išlo. Ništa se nije dogodilo. Znao sam da sam zapeo gdje god sam to došao. Gledao sam oko sebe i počeo šetati u nadi da ću pronaći nekakav oblik civilizacije. Nakon višesatne šetnje naišao sam na ogromnu kupolu. Došao sam do kupole i vidio grad kao iz Sci-Fi časopisa. Grad je bio ogroman. Zamislite New York, samo 1000 puta bolji. Vidio sam male robotiće koji lete kao ptice. Znao da sam u budućnosti i bio sam sretan. Našao sam vrata od kupole. Kad sam došao do tamo, vrata su se otvorila. Netko me je naglo povukao unutra. Osjetio sam tup udarac po glavi i srušio se. Kad sam se probudio, ležao sam u mračnoj prostoriji zavezan za stol. Četiri polu čovjeka - polu robota nešto su pričali na nekom čudnom jeziku. Uzviknuo sam da me primijete. Svi su zašutili i gledali u mene. Bilo mi je vrlo neugodno. Nakon nekoliko trenutaka, stavili su na mene masku s kojom sam mogao lakše disati i pričati na njhovom jeziku. Stavili su mi i nekakvu bubicu u uho kako bi ja njih razumio. Ispričao sam im odakle i iz koje godine sam došao. Rekli su mi da sam u 2452. godini. Srce mi je stalo. Nisam znao šta da mislim. Pitao sam hoće li mi pomoći popraviti moj vremeplov da se vratim kući. Između ostalog pitao sam ih zašto su me zavezali. Rekli su da je tako običaj. Naravno nisam povjerovao u to. Nisam se htio zadržavati na toj temi, nego što prije ići kući. Rekli su da hoće i da ih odvedem do vremeplova. Kad sam im rekao da je to izvan kupole, naglo su promijenili razpoloženje. Rekli su da po kupolu moram ići sam. Zainteresiralo me jako što se to dogodilo u ovih par stoljeća. Zašto oni ne žele van. Zašto ih je toliko strah. Odlučio sam ih pitati. Jedan mali robotić mi je šapnuo da se nešto poremetilo prije 200 98


godina i da se priroda jako promijenila. Sunce i dalje zrači istom jačinom, ali su sva bića na Zemlji postala puno osjetljivija na sunčeve zrake. Pričao sam s tim robotićem dosta dugo i rekao mi je da vremeplovi kod njih ne postoje kao ni u ostalih 17 galaksija. Pitao sam se jesam li svojim dolaskom promijenio budućnost. Bio sam prestrašen. Nisam znao hoću li uopće to ispraviti ako se vratim u prošlost. Morao sam misliti na to kako ću preživjeti ovdje dok ne smislim kako ću dovući vremeplov u kupolu. Pitao sam robotića može li mi on pomoći. Rekao je da može, ali da je od male koristi tako malen. Rekao je i da su njegovi prijatelji vrlo zli i da uvijek žele nesto zauzvrat. Kad sam došao do tih robotića, oni su tražili 4 titre silvertanijuma. Nisam znao ni što je titar, ni što je silvernatnijum iako mi se čini da mi jednom tata pričao o nekom metalu koji se tako zove. Robotić mi je objasnio da oni mjere količinu, s titrima. Pitao sam ga koliko je 4 titre i čemu to uopće služi. Rekao mi je da je to mnogo, a i da je silvetranijum jako teško nabaviti. Objasnio mi je i da je silvetranijum potreban malim robotima kako bi se pretvorili u velike. Ta tekućina ubrzavala je rast moždanih i tjelesnih stanica za čak 5 puta. Nakon toga otišli smo u ''hotel''. Legao sam na krevet i zapitao se kako je uopće evolucijom došlo do toga da se čovjek pretvori u čovjeka - robota. Jesam li ja kriv za to? Hoću li ikad više vidjeti svoj svijet? Tako sam zaspao razmišljajući. Kad sam ustao, otišao sam do robotića i upitao sam ga kako da dobijem taj silvertanijum i kako se on uopće zove. Rekao je da mu je dodijeljeno ime Zix 13. Uputio me da se taj material nalazi u galaksiji „Crnog plamena“, odnosno u 18 galaksiji, ali nitko ju ne ubraja u naše galaksije. Tamo je samo zlo. Nakon Zixovog objašnjenja počeo sam razmišljati vrijedi li moja potraga toliko. Shvatio sam da barem toliko dugujem tati jer sam mu ukrao vremeplov.Tad smo krenuli sa svemirskim brodom. Išli samo brzinom svjetlosti. Dugo smo putovali, čak tjednima. Nisam imao što jesti, osim nekakve kromirane hrane – fuj! Barem voda nije promijenila okus. Putovali smo mjesecima. 99


Sve sam se više pitao kako ćemo natrag. Trebat ce mi godine da se vratim. Stigli smo u tu galaksiju nakon dugog putovanja. Odmah se primjeti kako je taman i zagušljiv svijet to bio. Krenuli smo prema hotelu da prenoćimo prije potrage za silvertanijumom. Pri ulazu u hotel probali su nas opljačkati nekakvi čudni i ljigavi stvorovi. Srećom vlasnik hotela ih je otjerao. Ujutru sam upitao Zixa gdje je taj materijal. Svoju metalnu ruku je uperio prema crnom vulkanu ispred nas i rekao svojim metalnim robotskim glasom „Trebali bi pokupiti jaja u kojima je materijal što prije. Živi pijesak u vulkanu nas može progutati na svakom koraku.“ Put do vulkana nije trajao predugo. Unutar vulkana su se nalazila jaja od neke izvanzemaljske vrste. Napunili smo torbe, a ja sam dva sakrio u ruksak s hranom. Kad smo se sperimili za polazak, pijesak oko nas se počeo kovitlati uz neljudski glas. Potrčali smo, a sve iza nas se urušavalo. Uspijeli smo doći do broda, ali tu nije bio kraj. Pijesak nam je ušao u motore pri uzlijetanju. Zix je rekao da se moramo domoći 17. galaksije, inače nam nema spasa. Na pola puta nam je nestalo goriva. Svi sustavi unutar broda su zakazali. Zadnje čega se sjećam je kako me preplavljuje val hladnoće. Kad sam se probudio, iznad mene su stajali ljudi iz 17. galaksije. Sličili su ovima sa Zemlje, osim što su imali nos na čelu. Objasnili su mi da su nas našli u ostatcima letjelice zaleđene. Narod 17. galaksije pokazao se jako srdačnim. Dobili smo potpuno besplatan brod. Pored toga su nam odmrznuli sve stvari iz starog broda uključujući i silvertanijumska jaja. Za godinu smo stigli natrag na Zemlju i ostali roboti su mi popravili vremeplov. Nisam htio otići. Bilo mi je teško rastati se od Zixa, ali sam morao. Uzeo sam ruksak s hranom na polasku i bacio ga iza sjedala. Namjestio sam kordinate na jutro kad sam čuo za Dan D. Sve je ovo bilo tako nestvarno. Udario sam crveni gumb i vratio sam se u to jutro. Odlučio sam da je bolje da nitkome ne spominjem svoju avanturu. Izašao sam iz sobe, a tata je pričao od Danu D. Znao sam da će tata saznati što sam učinio ako ne smislim nešto. Reko sam 100


tati da sam vidio maskirane kako se motaju oko tvornice u kojoj je radio dok sam se vraćao iz škole. Istina je da sam ga sakrio u jednu špilju jer mi je palo na pamet da bi netko mogao bit glup kao ja i ići se poigrati sa budućnosti ili prošlosti.Tako da sam ga sakrio da ga nikad nitko ne pronađe. Tati sam od tog dana neprimjetno pokušavao utuviti u glavu kako bi trebali prestati s tim projektom i kako vremeplov jednostavno ne smije bit napravljen...

Savjet Jednoga dana sam s prijateljicom Larom išla u trgovinu jer me je mama zamolila da joj kupim mlijeko i kruh. Kada smo obavile kupnju, vidjele smo neku špilju u daljini. Ona i ja smo bile jako znatiželjne i otišle do nje. Kada smo došle ispred špilje, jako smo se začudile jer je njen izgled iznutra bio pomalo čudan. Bila je posve drugačija od ostalih špilja koje sam ikada vidjela. Ušla sam unutra sa Larom i nakon nekog vremena osjetile kako tlo podrhtava. Nismo se baš obazirale jer smo mislile da je tako i inače tako u špiljama. U špilji se nalazio nekakav stroj, ličio je na kapsulu i i sav je bio prljav i prašnjav. Rukom sam prešla preko njega da obrišem prašinu, a ispod prašine pokazala se sjajna srebrna boja. Kako smo počele čistiti taj stroj, Lara je slučajno prošla preko nekog gumba i ispred mene su se otvorila vrata stroja. Ušle smo oprezno unutra, iako nam se činilo da je stroj već dosta dugo vremena u špilji, imao je najmoderniju tehnologiju, kao da smo u nekoj svemirskoj letjelici. Pokušavale smo pritiskati po gumbima ne bi li se koja lampica upalila, no ništa, stroj nije davao nikakvih znakova života. Žalosno smo sjele svaka u svoju sjedalicu i vezale se sigurnosnim pojasom igrajući se kao da vozimo. Povukla sa ručnu kočnicu koja je bila između sjedala i odjednom su se sve lampice upalile. Pritisle smo svaki gumb koji je postojao što od straha što od uzbuđenja i odjednom je sve 101


počelo podrhtavati i počele smo otkopčavati pojase kako bismo izašle van. Nešto kao da je zapelo i nismo se mogle otkopčati. Uhvatile smo se za ruke i zatvorile oči. Nekoliko minuta kasnije sve je ponovo utihnulo. Kada smo otvorile oči bile smo jako prestrašene. Nismo znale gdje smo niti što se dogodilo. Iz špilje smo nekako izašle, a kad smo vidjele prizor ispred naših očiju, mislile smo da sanjamo. To je ipak bila java. Prizor koj smo vidjele je bio i zastrašujuć i uzbudljiv u isto vrijeme. Ispred nas su prolazili leteći automobili i motori koji su išli takvom brzinom da su jedva bili primjetni. Djeca su imala leteće role i bicikle i pomislila sam kako bi bilo dobro probati te super cool leteće role. Kada sam se pribrala i shvatila da nemam pojma o tome gdje se nalazimo. Preplavio me strah. Lara i ja smo bile jedne od rijetkih koji su po tom čudnovatom gradu hodale pješke s nogama na tlu, dok se iznad nas odvijala poprilična prometna gužva s nervoznim vozačima koji su trubili i vikali jedni na druge. Lara je vidjela plakat na kojem su najavljivali da je nekadašnja superpopularna pop zvijezda Justin Bieber umro u 97 godini života. Jako sam se začudila jer on ima 19 godina, a ne 97. Kupile smo električne novine i vidjele da je datum 25.03.2091. Lara je rekla kako smo mi u 2013., a ne u 2091. Shvatile smo da smo u budućnosti. Preplašile smo se jer se nismo mogle sjetiti u kojoj smo se ulici stvorile. Malo smo razmišljale, ali ništa od toga nismo se mogle sjetiti. Obje smo se sjetile kako nikoga ne poznajemo i da će nam biti teško. Onda mi je sinula ideja. Odlučila sam potražiti sebe u budućnosti. Pitala sam ljude na ulici poznaju li ženu po imenu Gloria Suton. Rekli su mi da je ona žena od Justina Biebera. Ostala sam šokirna. Lara i ja smo se cijelo vrijeme smijale. Od sreće sam počela plakati. Kad sam došla do svoje buduće kuće jako sam se zadivila, ali sam začula i plač, a znala sam i zašto. Kad sam pozvonila, otvorila mi je vrata neka stara žena. Predpostavljam da sam to bila ja. Bila je sva uplakana. Ta žena me naravno prepoznala. Rekla je kako ne može vjerovati da vidi samu sebe kad je 102


bila mala. Malo smo pričale. Ponudila nam je malo keksa i čaja. Upitala sam je kako su se ona i Justin Bieber upoznali. Rekla da je na internet stavila svoju izvedbu pjesme „Sweet child o'mine“ i da je postala pjevačica kao i on. Bila sam toliko sretna da vam ne mogu opisati. Rekla je kako je bila na dodjeli nagrada i da je tamo bio i on. Ja sam joj objasnila kako smo se Lara i ja izgubile i da ne znamo kako smo ovamo dospjele. Ona nam je usput rekla da se Lara udala i da živi normalno, ali da je i njen muž umro. Starija ja nam je ponudila pomoć i zamolila nas da kada se vratimo moramo nešto napraviti kako bi izmijenile tijek budućnosti. Nije mi bilo baš previše jasno što je stara ja htjela, ali pristala sam obzirom na to da sam se što prije htjela vratiti kući. Lara i ja smo joj opisale ulicu iz koje smo izašle, pritom se pokušavajući sjetiti što više detalja kako bi ona prepoznala mjesto i mogla nas odvesti tamo. Lara se sjetila jedne slastičarnice. Sreća što voli kolače pa joj je to privuklo pažnju. Stara ja je odmah znala o kojoj se slastičarnici radi s obzirom na to da su tamo najbolji kolači u gradu, a i vlasnik je sin jednog Justinovog dobrog prijatelja. Pozvala je svog vozača koji nas je svo troje odveo do te slastičarnice. Malo smo kružile po kvartu, dok nismo ušle u mali prolaz koji vodi do još mračnije uličice.Tamo se nalazio naš vremeplov. Taman sam se spremala da potrčim prema njemu, kad me stara ja ulovila za rukav. Pogledala sam je. Izgledala je kao da je nešto muči. Upitala sam je što joj je. Onda mi je odgovorila da joj je sada kada je na kraju života žao što ona i Justin nisu više pomagali siromašnima. Zamolila me da kada se proslavim, na prvo mjesto stavim bolesnu i siromašnu djecu i da im pomognem više nego što je to radila ona. Obećala sam da hoću. Ušle smo u vremeplov i sve se ponovilo kao prvi put. Nakon strašne buke i podrhtavanja zemlje, ponovno smo se stvorile u špilji u koju smo i ušle. Laknulo mi je kada smo shvatile da smo ponovno u svom vremenu. Kada sam navečer išla spavati, dugo sam razmišljala hoću li ja stvarno biti Justinova žena? Nadam se da se nešto neće poremeti103


ti u ovom vremenu da bi mi život otišao u drugom smjeru. Stvarno ću se potruditi ispuniti želju sebe same, ne želim u starosti žaliti zbog nečega što nisam napravila i zato mi je drago da sam upoznala sebe u dalekoj budućnosti. Odlučila sam da nešto moram napraviti sa tim vremeplovom. Dala sam oglas na internetu, novinama i televiziji. Možda će netkome isto pomoći za nekakvo dobro djelo, a ja ću novac od prodaje odmah donirati napuštenoj djeci. Da, upravo tako, neka to bude moje prvo veliko dobro djelo...

TGB Stao sam u stroj za teleportiranje i krenuo na drugi kraj moje “vile“, jesam li rekao “vile“ mislio sam dvorca. Krenuo sam na doručak. Danas sam imao uobičajeno; čašu vručeg ulja i 69 tableta za različite potrebe. Jedna za raspoloženje, jedna za žeđ, jedna za mršavljenje , jedna za vitamine i tako dalje… i dalje… i dalje… Teleportirao sam se do dnevne sobe i sjeo na kauč. Otvorio sam digitalne novine i počeo prstom kliziti po ekranu. Na naslovnici je pisalo „Baily Barich službeno najbogatiji čovjek na svijetu“. Zastao sam s čitanjem i zabuljio se u svoj dijamantima uokviren portret. Mislio sam da ću biti zadovoljan kada konačno postanem najbogatiji na svijetu. To se nije dogodilo. Nisam osjećao ništa. Nastavio sam kliziti prstom po ekranu digitalnih novina. Sve vijesti bile su potresima, gladi, siromaštvu i nesreći što mi nikako nije popravilo raspoloženje. Jedna vijest me ipak zainteresirala. Neka curica po imenu Gloria prodavala je vremenski stroj. Koliko je god naslov bio nestvaran, natjerao me na razmišljanje. Sjetio sam se cure iz srednje… pa onda moje odluke… koje odluke? One odluke kada su mi neki „tipci“ (mislim da su bili ekonomisti) ponudili da budem multimilijarder tako da sudjelujem 104


u nekom istraživanju, ali sa time sam trebao napustiti Emu, ljubav moga života. Primio sam ponudu i napustio ju zauvijek. “Palo“ mi je na pamet da bih s tom vremenskom mašinom mogao otputovati natrag u vrijeme i odlučiti ispravno. Kontaktirao sam Goriu i odmah upitao koliko će koštati vremeplov. U “pitanju“ je bilo dosta “nula“, ali na kraju sam je ipak uspio kupiti i postati vlasnik te čudesne mašinerije. Nisam znao kako to upaliti, pa čak nisam znao radi li uopće. … Tad sam se sjetio sam se prijatelja iz srednje škole. Obožavao je tehnologiju i znanstvenu fantastiku. Dosjetio sam se nečega. Mogao bih osnovati tvrtku, samo ne znam kako bi se zvala? Mogla bi se zvati ; time fly away ili there goes time… ali na kraju sam se sjetio mogla bi se zvati TGB ili puno ime Time Goes Bye. I tako sam mu odnio prototip i rekao da istražii i napravi više kopija. On se složio sa mojom idejom i krenuo na posao... Novo doba Nikada me zapravo nije privlačila znanost, čak niti znanstveno fantastični filmovi. Što je bilo zaista čudno drugim ljudima, budući da mi je otac bio svjetski poznati znanstvenik, „Ludi znanstenik“ od milja. Neki su me u školi zadirkivali zbog toga, ali njihove mi riječi više nisu vrijedile ni pišljiva boba. Navikla sam. Tako sam dane provodila čitajući knjige o sasvim običnim tinejdžerima kojima roditelji rade u pošti ili pak u banci nimalo se ne zanimajući za rad mog oca dok se on svim silama trudio da me zainteresira za znanost. Kada ne bi bio zaokupljen radom u svojem laboratoriju bez prestanka bi pričao o tome što tamo radi. U zadnje mi je vrijeme počeo pričati priče o zmajevima. Jednom mi je čak prije spavanja upao u sobu i krenuo čitati priču o nekakvim Nibelunzima. Taj se „jednom“ pretvorio u skoro svaku večer. Jednostavno nije prestajao. Znala sam priču skoro 105


napamet. „Želiš li otići sa mnom u budućnost?“ upitao me jednog jutra dok sam sjedila za šankom u kuhinji i jela doručak. Kada sam shvatila značenje njegovih riječi, zamalo su žitarice u mojim ustima završile raspršene po kuhinji. „Molim?!“ „Molim te, Lena. Tako malo vremena provodimo skupa. Ponekad imam osjećaj kao da te upoće ne poznajem, a kćer si mi. Znam da te ne zanima moj rad, ali kada bi mi barem pružila šansu...“ pogledao me molećivim pogledom. Ostala sam zabezeknuta, još nikada nije ovako razgovarao sa mnom, gotovo mi ga je bilo žao, ali bila sam previše ljuta da bih takvo što osjetila. Izmislio je vremenski stroj, a meni nebi ni javio, toliko o povezanosti oca i kćeri. „ IZMISLIO SI VREMENSKI STROJ, MOLIM?“ „Pa nije baš tako ali... Nemoj se ljutiti, bilo je iznenađenje. Samo mi daj priliku da ti dokažem... Molim te? Evo, ako ti se ne bude sviđalo neće više biti nikakvih zmajeva, Nibelunga ili sličnog.“ Vječno oslobađanje slušanja o znanosti? Zvuči primamljivo. „Pa... dobro“, kažem nakon kratke stanke. „Ali zapamti što si rekao.“ Nasmijao se kao malo dijete kada mu kupiš željenu igračku te pojurio prema podrumu gdje se, inače, skrivao njegov laboratorij. „Ovo ne smiješ skidati, Lena“ rekao je namještajući mi kričavo narančastu narukvicu na ruku. „Ovo je odašiljač. Ako išta pođe po zlu samo stisni ovaj gumb ovdje, vidiš? I natrag si u vremeplovu.“ Ta je glomazna mašina bila zaslijepljujuće bijele boje. Velika kao pola moje sobe, to sigurno. Prednju su stranu prekrivali gumbići raznolikih boja i veličina, prokriveni mnoštvom otisaka prstiju, dok su ostale strane bile temeljito ispolirane i glatke. Na neki mi je način izgledala toliko krhko i neprocjenjivo vrijedno, da sam se bojala dotaknuti je. Kimnem mu te, gutajući knedlu, otvorim sjajna vrata vremeplova i uđem dok je on krenuo namjestiti vrijeme. 106


„Vraćamo se za točno dvanaest sati“, obavijestio me. Kimnem i sjednem na crno, kožno sjedalo. Na trenutak začujem tihi 'klik', za što sam pomislila da mi se učinilo, ali kratka mi je jeza prožela kožu kada sam osjetila da vremeplov vibrira. Jedna po jedna, malene blještave čestice počele su me okruživati te se nježno gasiti, nestajati. Shvatila sam da ne osjećam noge zbog čega mi se preokrenulo u želudcu pa sam zatvorila oči. Kada sam ih otvorila više nisam bila u vremeplovu, bila sam, pa, nasred ulice. Ako se to moglo nazvati ulicom jer, nisu njome prolazili auti. No dobro, jesu, ali ne po tlu. Je li moguće..!? Da, leteći auti. Okruživale su me zgrade obložene staklom visoke barem po nekoliko stotina metara i mnoštvo ljudi. Hm, izgleda da nitko nije primijetio da sam se samo stvorila nasred ulice, pa nije ni čudo. Svi su zurili u nešto za što sam pretpostavljala da je mobitel novog doba. To je bila samo mala tabla iz koje se projektirao ekran tako da je izgledalo kao da su ljudi tapkali po zraku. Neki maleni glasić u glavi vikao je da se sklonim s ove bučne ulice. Zatim sam shvatila najbitniju stvar. Tata je ostao doma! Mora da sam slučajno nešto stisnula dok sam sjedala i time pokrenula stroj. Sada ne znam niti gdje sam. U kojem sam stoljeću?! Potpuno sam izgubljena. Izbezumljena, potrčala sam prema uglu, na mjestu gdje sam vidjela maleni parkić, kada je otuda izletila djevojka otprilike mojih godina, duge tamno smeđe kose i zelenih očiju te se zabila u mene. Obje smo pale na pod, zatim se gledale nekoliko trenutaka i prasnule u smijeh što me donekle smirilo, sjetivši me da se ovako ili onako doma vraćam za dvanaest sati. Nespretno se dižući i tresući prašinu s odjeće uputim joj ispričavajući pogled. „Oprosti, nisam gledala kuda hodam“, kažem. „Ma nema veze, nisam niti ja“, uzvrati mi osmjeh te mi pruži ruku. Prihvatim je. „Annie, drago mi je.“ „Lena.“ „I, Lena...što radiš ovdje? Čekaš nekoga, ili..?“ radoznalo upita. 107


„Ja sam, ovaj...“ promrmljam zamuckujući. „Nova sam ovdje, samo malo, znaš, razgledavam.“ „Ah, divno!“ uhvati me za ruku te me povuče prema parkiću. „Ja ti mogu pokazati sve, ionako kad odrastem želim biti turistički vodič.“ Pa dobro, barem su im zanimanja ista, nadam se. Mogla bih poći s njom. Tatu bi sigurno veselilo vidjeti što sve sve izdogađalo do sada. Pa ako on ne može, barem mogu ja. „Oh, ovaj, pa može!“ Pola sata smo šetale. Pokazivala mi je sve, čak sam imala i priliku voziti se u letećem autobusu. Izvanredno iskustvo, moram priznati. U početku treba malo da se privikneš da nisi više na čvrstom tlu, ali nakon toga postaje zabavno. Ispričala mi je da joj je teta prekjučer doživjeta prometnu nesreću te da joj je srce jako stradalo. Šokirano sam se zapiljila u nju, pa to bi trebalo značiti da joj je teta mrtva, a ona nije nimalo uznemirena? „Žao mi je“, kažem suosjećajno je gledajući. „Ha? Zbog čega?“ „Pa zbog tvoje tete. Stvarno mi je žao što je poginula.“ „Ha? Poginula? O čemu ti pričaš? Samo su od stanica njezinog srca uzgojili novo srce, kao i uvijek. Ona je sasvim dobro, dapače, već je doma.“ „Oh? O da naravno, naravno, kako sam li to mogla zaboraviti“, kažem pokušavajući se pretvarati da mi je sve to normalno, ali čekaj malo! Uzgojili novo srce? Nije joj ništa? Molim? „Znaš, Lena. Promatram te cijelo ovo vrijeme i malo si mi čudna. Sve ti se čini tako novo. Mislim da sam shvatila u čemu je stvar!“ Oh, k vragu! Shvatila je! Što ću sada? Što ako oni nešto grozno rade onima... „Ti si jedna od zaleđenih, zar ne?“ „Oh molim te, nemoj nikome reći, molim te!“, a zatim su mi njezine riječi doprle do uha. „Čekaj, molim?“ „Znaš, zaleđeni. Ljudi iz prošlosti koji su se dali zalediti da budu vječno mladi ili da ih probude kada se nađe lijek za 108


njihovu bolest. Ti si jedna od njih, zar ne?“ „Ja, ovaj, jesam“ slažem. Ideš, ti ljudi su preživjeli? A ja sam mislila da su tim zaleđivanjem počinili samoubojstvo. Pa, lijepo za njih. „Oh, to je tako super! Dođi brzo! Moram ti pokazati Archibalda!“ „Archi...što?“ „Shvatit ćeš kada ga vidiš. Uhvati me za ruku.“ Poslušam je. Ona nekoliko trenutaka prčka po nečemu na njezinom zapešću, a zatim se stvorimo u nečemu što je izgledalo kao djevojačka soba. Čekaj malo... zar smo se mi to...teleportirale? Soba je bila tirkizne boje, okrugla. Prepuna vješalica na kojima su visjeli razni komadi odjeće i obuće te nekoliko onakvih tabli sa projektnim ekranom. „ARCHIBALD! ARCHIE!“ zadere se Annie. Nakon nekoliko trenutaka provedenih u iščekivanju do nas dopuže nešto maleno, metalno, sa glavom i četri ruke. Imao je ogromne zelene, neljudske oči. Nije imao nos, a usta su bila u obliku malih proreza. „To je robot?!“iznenađeno uzviknem. „Da. Što, ti tada nisi imala ovakve robote? Otkud si ti? Iz 21.stoljeća?“ Oh, draga moja, nemaš pojma koliko si u pravu. Isplazim joj jezik i priđem robotu. Kada je osjetio moju blizinu brzinom munje se okrenuo prema meni te me stao promatrati. „Ne-po-zna-ta o-so-ba“,izvjestio je okolinu svojim mehaničkim glasom. Prasnula sam u smijeh. Archie je mogao svašta. Donosio je, kuhao je, spremao krevet, čak i ponekad pisao Annienu zadaću. „Hej, što je ovo?“ upitala sam je držeći debelu, vidljivo staru knjigu u rukama, vjerojatno jedinu u kući jer je sve zamijenjeno e-čitačima i slično. „Iluminosove priče“, kaže te mi uzme knjigu iz ruku. „Obožavam ih, pročitala sam ih sve valjda već sto puta.“ Iluminus, Iluminus… otkuda mi je poznato to ime? Annie mi pruži knjigu te je krenem listati. Kada sam pročitala već 109


nekoliko redaka shvatila sam otkuda mi je to ime poznato. On je napisao pjesmu o Nibelunzima. Prepoznala bih taj stil pisanja bilo gdje! Okrenula sam stranicu i tamo naišla na staru, pomalo upackanu sliku nečeg što je ličilo na golemo, točkasto jaje. „Legende kažu da je zmajevo“, šapne ona glasom punim divljenja. „I da je zauvijek izgubljeno.“ Slegnem ramenima, ionako nisam vjerovala u te gluposti. „Pa izgubljeno sigurno jest.“ Nekoliko je trenutaka tužnim pogledom promatrala sliku pa se odmaknula i nasmiješila. „Želiš li vidjeti moju kolekciju knjiga?“ upita. „Imaš kolekciju knjiga?“ „Da. I mislim da sam jedina u ovom gradu koja ih skuplja.“ „Pa, može“, složim se. Potrči prema vratima usput mi dovikujući : „Idem po njih, pričekaj me tu.“ Sjednem na stolicu od drveta boje koje još nisam vidjela kada je narukvica na mojem zapešću počela svijetlili i ispuštati čudan, piskutavi zvuk. Što se događa? Trepnula sam i kada sam otvorila oči ugledala sam mračnu unutrašnjost vremeplova. Zar je već prošlo dvanaest sati? Žaruljice su žmigale brzinom oku jedva pratljivom i slabim sjajem obasjavale smeđe, kožne naramenice. Ukočenim koracima zaobiđem sjedalo te ugledam ruksak. Koža je bila smežurana i pomalo raspadnuta, kao da je star stotinjak godina, ako ne i više. A i malo je zaudarao. Čudno kako ga nitko prije nije primjetio. Otvorim ga opreznim, sporim pokretima te se šokirano zabuljim u dva točkasta jaja. Velika kao pet mojih šaka i bolno poznata. To su ona jaja sa slike iz Anniene knjige. Je li moguće da su stvarno… zmajeva? Zaprepašteno se udaljim od torbe kada su se vrata vremeplova bučno otvorila otkrivajući tamnu figuru mojeg oca. „Lena! Hvala Bogu da si dobro!“ vikne te potrči prema meni. „Dobro sam, tata“, kažem tipičnim tinejdžerskim „nis110


am-više-malo-dijete“ glasom. „Stvarno, nije mi ništa.“ „Jesi si sigurna?“ zabrinuto upita. „Da, ali malo sam umorna“, promrmljam lažno omamljena. „Mogu li ići spavati? Sutra nakon škole ću ti sve ispričati.“ „Da, da, naravno!“ brzo kaže. „Ako ne želiš, ne moraš sutra u školu.“ San svakog učenika, ali ipak… ne. Ponestalo mi je dvadeset i prvog stoljeća u krvi. „Ne, ići ću.“ Pogledao me sumnjičavim glasom. Nemam ga što kriviti, ni ja ne vjerujem da sam to izgovorila. „Zaista, želim ići.“ Bilo je dva je ujutro, a ja nikako nisam mogla zaspati. Mučila su me ona jaja iz vremeplova. Nakon sat vremena prepiranja sama sa sobom, odlučila sam otići po njih. Dotapkala sam do podruma i tiho odškrinuvši vrata ušla unutra. Ne paleći svijetlo, otvorila sam vrata vremeplova te primila grube ručke ruksaka te ih dovukla do sobe. Pobogu, to je jedan stvarno težak ruksak. „SKVIIIIIK!“ neljudski, visoki vrisak je proparao tišinu moje sobe. Otvorila sam torbu i iz nje su izletila dva malena, zmijolika stvorenja. Duguljasta tijela su im prekrivale crno-crvene glatke ljuskice, a sa gornje strane su izvirivale malene košćate grbe iz kojih će se, pretpostavljala sam, razviti krila. Iz usta su im dopirali čudni drečavi zvukovi, koji su na neki način bili umiljati. Pogledali su me velikim žutim očima i odmah sam se zaljubila u njih. Bili su jednostano predivni! Ne smijem reći tati za njih, on će ih poslati na nekakva istraživanja i pokuse. Nema veze, kasnije ću se baviti time, sada izgledaju gladno. Brzo se došuljam do kuhinje, uzmem malo salame i vode te ih donesen natrag u sobu. Pojeli su to dok kažeš keks. I tako, proučavajući ih te se igrajući s njima, nisam niti shvatila da je jutro dok nije zazvonila budilica, a ja nisam niti oka sklopila. „Oh, ne!“ prošapćem začuvši tatine korake u hodniku. Brzo nježno uzmem zmajeve u ruke te ih pokušam nagurati natrag u torbu, ali nisu stali. Nema šanse da su samo u tih nekoliko sati toliko narasli, sigurno mi se samo učinilo, ili se 111


možda torba skupila zbog promjene vlage u zraku… Ah k vragu, ovo je jedan od onih trenutaka u kojima bih voljela da sam bolje slušala tatu i njegove znanstvene gluposti. Stavila sam ih u ormar, zaključala te krenula u školu s nadom da će sve biti u redu kada se vratim doma. Ali nije, naravno. Kad sam se vratila, dim je obavio cijelo susjedstvo i širio se nevjerojatnom brzinom, od prevelike količine grlo me odmah zapeklo i oči zasuzile. Vatra je obuhvaćala sve više i više kuća i stabala. Uništavala je sve što dotakne. A iznad svega toga ugledala sam tračak crnocrvene ljuske. Oh ne, za sve sam ja kriva...

Eduardo i Numinus

112

Kad sam završio obuku, mentor mi je dao laserski mač i rekao: „Onaj koji ima laserski mač, mora u borbu protiv zmajeva“. Jednog dana sam dobio poruku na mobitel. „OTKRIVENI SMO“, glasio je glavni dio poruke. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima. Iluminati su... otkriveni? Molim? Toliko tisuća godina uspješnog čuvanja tajne i sada su odjednom otkriveni? Samo tako? I to od... molim? Prešao još nekoliko puta pogledom po poruci. Od malene četrnaestogodišnjakinje? Proteklih su se godina toliki znanstvenici ubijali samo da saznaju tu tajnu i sada ju je samo tako saznala... Četrnaestogodišnjakinja? Ne, ne i ne. Nešto se mora poduzeti. Njegov iluminatski mozak dobivao je preopširnu sliku o svemu što se događalo. Nije izgledalo baš lijepo. Ona nije trebala biti ta, nije trebala... Oh, ma k vragu! Uzeo sam svoje smeđe kukuljasto odijelo i jarko žuti laserski mač te ga stavio u korice. To je to, ponovno... Borba je bila osuđena na propast. Zmajeva je bilo previše, a iluminata premalo. Dok sam se borio, gledao sam ostale kako se bore da spase svoje živote. Zmajevi su bili posvuda. Sve oko mene je gorjelo. Došao je smak svijeta. Jedino sam


ja preživio od iluminata. Otrčao sam po zadnjeg, tridest i prvog iluminata. Svi iluminati su mislili da nas ima samo trideset, ali su zaboravili na Numinusa. Došao sam do njega, a on se kao i uvijek zabavljao i nije niti primijetio što se zbiva. - Ej, došao sam po tebe najbrže što sam mogao! - Eej, di si Eduardo prijatelju Iluminatu. Baš si došao na vrijeme. Sada idem u grad šmekati cure. - Ne možemo! Moramo spasiti svijet od zmajeva! - Ok onda. Samo malo da pogledam ovaj film do kraja. - Ma nema vremena! Moramo odmah ići! - Evo, evo za minutu... Nakon 15 min. - Evo, samo malo, da nađem kukuljicu. - Ah, šta se još nisi spremio? - Evo našao sam kukuljicu. Sada možemo krenuti. - Di ti je laserski mač?! - Kakav mač? - LASERSKI!! - Aha.. daj mi minutu. Nakon dva sata - Jesi li našao više taj mač?! - Mač? - DA!! LASERSKI MAČ!! - NA... to... da.. visi na vratima kupatila cijelo vrijeme. Nisam još stavio žarulju pa mi dobro dođe kad moram ići u zahod po noći. - Molim?! Dobro, dobro, nemamo vremena. Krenimo! Kada smo došli borba je bila pri kraju. Zmajevi su skoro zavladali svijetom. Nimunus me nagovorao da se sakrijemo iza neke stijene dok rat ne prođe. Kad sam se okrenuo da mu odgovorim, vidio sam ga kako se izutih sandala pogureno šulja prema nekom grmu. Spremio sam se opet vikati na njega, no tada sam ugledao neku curu kako mi se približava. Pričala je nešto smaku svijeta... 113


Tajna Iluminata

114

„Ja sam kriva, ja sam kriva. Trebala sam reći tati za njih, trebala sam poduzeti nešto“, izbezumljeno je mrmljala. „Koliko glup moraš biti da misliš da je moguće držati zmajeve za kućne ljubimce?“ U očima joj se nazirala ludost, a obrazi su joj bili natopljeni suzama. Upropastila je život na Zemlji. To je bilo previše i za odraslog čovjeka, a kamoli za dijete. Rado bi je utješio, ali nije znao kako. Više se ništa nije moglo napraviti, barem ne na normalan način. „Ako želiš popraviti ovo što si učinila, morati ćeš me poslušati“, rekao joj je Eduardo strogim glasom prenuvši je iz monologa. Razrogačenih je očiju buljila u njega. „Stvarno nemam vremena za objašnjavanje tako da ću morati ukratko. Ja sam Eduardo, jedan od Iluminata. Pod hitno moraš ići do vremeplova, namjestiti na 2072. godinu i potražiti Katju. Objasni joj što se dogodilo. Reci joj sve. Ona će znati što dalje.“ Zaustila je odgovoriti, ali Eduardo ju je prekinuo. „Samo kreni, nemaš što izgubiti, ionako će sve izgorijeti ako ništa ne poduzmemo.“ Eduardo je iskočio pred zmajeve da im odvrati pažnju, a Paola ga je nekoliko trenutaka samo zbunjeno gledala. Zatim je ukočenim koracima potrčala u vatru. Došla je do vremeplova, ukucala 2072. godinu u mali blještavi ekran i krenula na putovanje kroz vrijeme. Katja je sjedila na klupici ispred svoje zgrade i razmišljala o Illuminatima, zmajevima i katastrofi koja se ponavljala u nedogled. Lena se odjednom stvorila ispred nje. Katja ju je već spremno čekala. Lena to nije očekivala. „Idemo, Eduardo nas čeka!“, rekla joj je Katja i stala ispred nje. „Kako ti znaš..? Zašto..?“, začuđeno ju je pitala Lena. „Objasnit ću ti kasnije!“, užurbano je povikala Katja, te su proletjele natrag u prošlost. Katja i Lena vratile su se u 2012. Vratile su se u trenutak borbe sa zmajevima. Ugledale su Eduarda kako se na izmaku


snaga sam bori protiv zmajeva. Iluminati su na čelu s Katjom uskočili u pomoć Eduardu. Zahvaljujući visoko razvijenoj tehnologiji borba je ubrzo promijenila tijek. Sve što je ostalo od zmajeva bila su dva jaja ispod jednog izgorjelog stabla. Lena se bijesno zatrčala prema jajima kako bi ih uništila, no Katja ju je smireno zaustavila, a potom uputila značajan pogled Eduardu. Katja ga je pogledala. Znao je što treba učiniti. Zadnjim je snagama otrčao do vremenskoga stroja, upisao na mali ekran '2452. pr. Kr.' i nestao. Vratio se na Bliski Istok u daleku prošlost – kod Iluminusa. Brzo je izbacio jaja iz vremeplova i u tren oka vratio se u sadašnjost. U sadašnjosti su ga čekale zapanjena Lena i staložena Katja. „Zašto ste to učinili?“, upitala je Lena. „Morali smo. Čuj, nije sve tako jednostavno. Ovo je tajna Iluminata. Mi smo čuvari vremena. Doslovno čuvari vremena. Ovaj se scenarij već odigrao već stotine puta, a ja svaki put osjećam sve veću grižnju savijesti. Jedna sam do rijetkih koji znaju što se događa. Sad su jaja u dalekoj prošlosti. O njima će pisati Iluminus. Tada će doći do Leonove avanture s robotima i skrivanja vremeplova. Glorija će pronaći vremeplov i prodati ga Barichu . On će dati prototip ni više ni manje nego tvome ocu. Ti ćeš otići u budućnost i pronaći jaja. Iz njih će se izleći zmajevi koji će uništiti svijet. Ponovno ćemo proći kroz ovo. Opet ćemo poslati jaja u prošlost i priča će se ponoviti. I tako u nedogled…“. Lena je ostala začuđena, ail je ova priča nije izbacila iz takta. „Trebali smo uništiti zmajeve i prekinuti ovo jednom zauvijek! Ili barem zaustaviti Gloriju, Baricha, Leona!“. „Ne, nismo mogli. Sve je ovo uzročno – posljedično povezano.“, smireno je objašnjavala Katja, „ Da je npr. Barich počeo prodavati TGB masovno, svatko bi mijenjao vrijeme po volji. Svaki najmanji i naizgled beznačajni događaj koji bi ljudi promijenili rezultirao bi promijenom cjelokupnog vremenskog kontinuuma. Vrijeme bi se mijenjalo takvom brzinom da bi se na kraju svijet urušio uslijed kaotičnih promjena. Ovaj scenarij ,koliko god bolan, jedini je moguć kako bi ljudska vrsta opstala.“. Lena je otvorila

115


usta kako bi nastavila raspravu, no Katja joj je samo rukom prešla preko čela i izbrisala joj pamćenje. Ničeg se više nije sjećala. Ni najmanjega detalja ove rasprave. Lena je sve zaboravila. Kako su ljudi vidjeli previše, to jest više nego što bi trebali znati, Iluminati su svima izbrisali pamćenje. Katja je ušla u vremeplov i bacila još jednom pogledom na pustoš koju je ostavila borba sa zmajevima, a potom, već okrenuta leđima, odmahnula Eduardu bez riječi. Eduardo je stajao usred ruševina koje su nekada bile veliki grad. Znao je da ga čeka teška zadaća obnavljanja društva Iluminata i svijeta u cijelini. Ljudima će ispričati da kiša meteora pogodila Zemlju i da je zato sve uništeno. Zmajeve, naravo neće spminjati. Lena ga je upitno gledala kao da traži objašnjenje za sve što se dogodilo. Eduardo je otvorio usta kako bi je utješio, ali ga je preduhitrio dobro poznati glas „ Ej, mala sam ti pričao kako sam spasio svijet sam samcat.“ – pričao je Numinus naslanjajući se jednom rukom na Lenino rame, dok je u drugoj držao šlapu. „ Eej, Edo prijatelju stari. Jesi li mi vidio negdje drugu šlapu? Čini se da sam je u ovom metežu izgubio.“ Eduardo je u nevjerici samo zavrtio spuštenom glavom.

116


117


118


SADRŽAJ Vladimir Papić: Kako su nastale ove priče........ 5 PRIČE IZ PETOG BE................................................ 6 Gloria Suton: Bijeg............................................... 8 Andrea Lukanović: Misterij u Francuskoj........... 13 Nikola Mijalica: Čudesno putovanje................ 19 Raquella Grbavčić: Najbolji prijatelji zauvijek.. 28 Raquella Grbavčić: Put u nepoznato............... 30 PRIČE IZ ŠESTOG A................................................. Lea Šipetić: Šapa................................................ 34 Lea Šipetić: „Blago“ prijateljstva (Dim cigarete)................ 40 Katja Radolović i Lea Šipetić: Čudnovati totem........... 44 Katja Radolović: Juraj Dobrila na tajnom zadatku.............. 46 Katja Radolović: Pompeji................................... 48 Laura Nađ: Ljubav spašava svijet ..................... 51 Laura Nađ: Pismo iz Engleske ............................ 58 Nicol Andrić: Pismo iz Poljske ............................. 66 Matija Milošev: Mišja katastrofa ........................ 69 Paola Račić: Požar .............................................. 71 Ivan Slijepčević: Annimna pošiljka .................... 80 PRIČA IZ SEDMOG BE ......................................... 85 Marko Beljan: Asteroid....................................... 86 ZAJEDNIČKA PRIČA: Prozor budućnosti........... 92

119


LUMENI v

iz OS Monte Zaro u Puli

120

Lumeni OŠ Monte Zaro  
Advertisement