Page 1

1


Uredio, dizajnirao i ilustrirao Vladimir Papić Pula Svibanj, 2015. 2


Autori priča: Učenici VI. a, VI. b, VII. b i VII. b OŠ Monte Zaro Pula

3


Sadržaj: Ive Cukerić: Ja čarobni učenik ............................ 4 Nikola Mijalica: Dugim putem duga .................. 12 Mateo Kajasa: Konačni obračun ....................... 22 Andrea Lukanović: Nespretno putovanje ......... 25 Maja Milošev: Prva pustolovina u novoj školi ... 38 Roberta Starčić: Obiteljsko putovanje .............. 45 Mateo Smoljan: Nezaboravno putovanje .......... 50 Marina Possi: Otkriće Crvene smrti .................. 54 Nina Brajković: Plitvička jezera ........................ 60 Ana Družeta: Pobuna u carstvu ........................ 65 Gloria Suton: Potraga ....................................... 72 Nora Beblek: Puknuta žica ............................... 81 Paulo Possi: Put prema uspjehu ...................... 84 Marko Banović: Smrt u Ljubićevoj .................... 89 Matea Nikolić: Škola za vještičarenja i čarobnjaštva ....................................................... 94 Maurizio Bastijančić: Tri dječaka i gusari ...... 105 Raquella Grbavčić: Ubojica u bijegu .............. 109

4


Ja čarobni učenik

Ive Cukerić Dobrodošli u moju priču. Ja sam novi učenik škole Hogwarts i zovem se Mark Ferens. Trenutno se nalazim u prostoriji u kojoj imam predmet ,,Obrana od mračnih sila˝. Moj profesor zove se Piton. Na satu učimo razne čarolije. Znaju se dogoditi ozljede, a onda neki završe u školskoj ambulanti. Profesor je strog i sve mrzi. On je zla strana ove škole. Sjedim u klupi sa čudnim likom. Jesmo se sprijateljili, ali on je doslovno lud. Dva 5


puta se već ozljedio i to gadno. Slomio je ruku i nogu jer je upotrijebio krivu čaroliju, a jednom si je i izokrenuo zglobove. Na mojoj i ispod moje klupe nalaze se knjige i ladice smeđe boje kao čokolada. Imaju miris na borovnicu. Tamo skrivamo šalabahtere kada pišemo ispite jer profesor ne gleda često što radimo. Zidovi u razredu su ukrašeni ornamentima. Napravljeni su od pijeska i drva, a učitelj ih je začarobirao da budu kao more i u pozadini gore. Strop je isti kao i glavnoj dvorani pun svijeća i ,, zvjezdane prašine ˝. Učitelj ima svoj ured iza jednog od zidova do kojeg ide tajnim prolazom. U njemu drži pokusne životinje i biljke. Danas smo morali naučiti koje su to zabranjene čarolije.Nisam ih baš zapamtio, ali znam da ih ne smijemo izvoditi. Naš profesor voli puno jesti pa smo mu donijeli košaru punu hrane. Učionica je jako dugačka. Kad uđete u nju imate osjećaj kao da ste u tunelu koji nema kraja. Vrata su zelene boje kao da ima plijesni, ali svaki dan mijenjaju 6


boju. Kad izađete iz nje, ispred vas je dugačak i visok hodnik u kojem je zagušljivo jer ima puno učenika. Prozori su ukrašeni vitražima, mozaicima, freskama i slikama duhova. Nakon par mjeseci došlo je i do bliženja zimskih praznika to jest do kraja semestra. Na kraju ovog lijepog prvog semestra igram utakmicu filoboja. To je sport u kojem se baca u zrak leteća loptica za golf i nju hvata hvatač, znači da tko je prvi uhvati postaje prvak škole jer je ovo finale. Ostali članovi timova imaju loptu koja se zove ,,Mikrošutka˝. S tom se loptom igra na kružne golove na bodove dok hvatač ne ulovi malu lopticu. Članovi timova su sastavljeni od kapetana, dva vanjska gromoglasača i hvatača. Ima ih četvero. Gromoglasači zabijaju golove, a kapetan im određuje igru i postavu, a ja kao hvatač nosim najveći teret na svojim leđima. Ovo je prvi susret u kojem sam zadobio lakše ozljede ruke od silne borbe, ali smo uz veliki trud uspjeli osvojiti 7


ovogodišnji pokal Svevremenskih pobjednika. Cijela nam je škola zahvaljivala i pozdravljala nas. Ja sam u kući Gryffindor. U njoj je živio svima poznati Harry Potter. Sada je već star i ima unuke. Uglavnom kraj je prvog semestra. Provest ću praznike s obitelji na Madagaskaru. Božić i Novu Godinu slavit ćemo s njihovim plemenima. Došao sam po mog prijatelja kojeg zovu Ludi Pero zbog učestalog samoozljeđivanja. Krenuli smo prema kolodvoru čekati vlak na peronu 9.7.6.7 i došao je. Oprostili smo se od obitelji i krenuli. ,,Brzo smo stigli˝, reče Pero. Došli smo u dvorac, pozdravili profesore i raspakirali se. Išli smo na objed u glavnu dvoranu gdje je bilo svega i svačega za jelo i piće. Najeli smo se, napili i otišli rano na spavanje jer sutra počinje novi semestar. Ujutro smo se obukli u školsku uniformu i pogodite što smo imali na prvom satu. Obranu od mračnih sila. Profesor je mrzovoljan i nije mu bilo dobro baš. Zvonilo je i počeo je sat pripravljanja čarobnih 8


napitaka. Ispred sebe sam imao klupu sa lampom i veliki lonac sa kemikalijama. Bio sam najbolji u razredu u spravljanju napitaka i učitelj me je obožavao. Zadatak nam je bio izraditi Krokodilski pećurac. To vam je kao juha od rajčice samo od krokodila i puno je ukusnija. Još dodate i sir od magarca i njam. Nažalost brzo je zvonilo i otišao sam na odmor. Nakon škole sam završio u knjižnici i slučajno našao staru prašnjavu knjigu u kojoj su pisali stari zli ljudi. U njoj su ti ljudi bili i zapečaćeni, osim ako ih netko ne oslobodi. Znao sam da bi tu moglo biti neke zabave pa sam se obratio mojoj najfrendici Maji. Ona je rekla da je zainteresirana pa smo pročitali zagonetku da vidimo gdje se nalazi to skrovište zločinaca. Zagonetka je glasila ovako: U GRMLJU PORED DVORCA TOG SKRIVA SE TAME SMOG, PREPOZNAT ĆEŠ GA TI PO TVOJOJ ZNATIŽELJI. Rekli smo da ćemo to istražiti u skorije vrijeme.

9


Evo stiglo i proljeće sve cvate, učitelji su veseliji, više zabave u dvorištima i na poljanama. Sada sam se učlanio u klub boraca s magijom. Naučio sam puno magija kao što su: PETRIFICUS TOTALUS- PARALIZIRANJE, LEVICORPUSLETENJE NAOPAČKE, EXPELLIARMUSNESTAJANJE, STUPEFICIUM- NAPAD ZA GLAVOBOLJU I PROTEGO- OBRAMBENA ČAROLIJA. Postao sam najbolji u školi iako nitko od mojeg roda nije bio u ovoj školi. Maja i ja smo se dogovorili da ćemo danas nakon nastave istražiti to veliko zlo. Zli čarobnjaci već su saznali za nas tako da je taj pothvat bio vrlo opasan. Krenuli smo i nitko nije shvatio da nas nema. Iskrali smo se usred noći i ušli u tu šiplju zakamufliranom grmljem. Unutra je bio dvorac u kojem je vladao Lord Deficus. Ušuljali smo se kroz tajni prolaz uz mapu koju smo našli u knjizi. Došli smo točno iza lordovog trona. Zadatak nam je bio ukrasti sveti dijamant od kojeg oni dobivaju 10


energiju. Trčali smo prema njemu najbrže što smo mogli da ga što prije uzmemo i pobjegnemo kroz tajni prolaz jer za njega lord nije znao iako mu je bio nadohvat ruke. Lord Deficus i njegov brat koji je došao u posjet su nas vidjeli i pratili su nas kroz tajni prolaz. Susreli smo se ispred ulaza u naš dvorac. Lord je rekao: ,,Ako nam to ne date nastradat ćete˝. Sustigli su nas, ali smo se silno borili. Meni je ispao dijamant i bio je na rubu da padne s litice. Lordovog brata smo ubili i sada smo bili nadmoćni nad Lordom, ali on je ozljedio Maju i prijetio da će je ubiti ako ne ostavim dijamant. Ja sam mu dobacio dijamant i onda uputio čaroliju u Lorda. Lord je pao na zemlju, a Maja je bila na rubu litice uz dijamant koji je ispao Lordu. Lord se pridigao i htio je uputiti čaroliju u mene i Maju, ali sam ga spriječio. Uništio sam njega i dijamant kojega sam u istom trenu bacio u zrak. Nakon uništenja zla Maja je još uvijek ležala na podu u stanju nesvijesti. Svi su učenici, učitelji pa čak i 11


ravnatelj su dotrčali. Ravnatelj je rekao da je samo poljubac može probuditi. Poljubio sam je i ona se uzdigla na nebo kao zvijezda. Zasjala je i dobila novi život.

12


Dugim putem duga

Nikola Mijalica Jedne noći nisam mogao spavati pa sam otišao u kuhinju popiti čašu vode. Kad sam čuo da neko ulazi u kuću, uzeo sam nož i otišao vidjeti tko je, ali me netko lupio po glavi s leđa. Kad sam se probudio, uvidio sam da sam vezan i da se vozimo kombijem. Bojao sam se pitati gdje idemo. Primijetio da se dosta dugo vozimo. Prvo što sam pomislio je to da idemo van države, ali sam onda 13


vidio Đakovačku katedralu. Katedrala je bila ogromna, možda i najveća koju sam vidio. Ova crkva sigurno je vrlo značajna kad su je napravili tako veliku. Svejedno nisam znao što ćemo u Đakovu. Stali smo nedaleko od katedrale u slijepu ulicu. Bio sam nervozan. Znojio sam se kao nikad u životu. Ovo je bilo pitanje života i smrti. Pogledao sam kroz prozor. Ugledao sam vlasnika casina i još trojicu ljudi obučenih u crno. Jedan nabildani čovjek je došao po mene. Mislim da je bio stražar vlasniku casina. Tek tad sam shvatio o čemu se radi. Htjeli su da obavljam njihove „prljave“ poslove. Odveli su me u neko napušteno skladište. Rekli su da trebam otići do Vukovara po aktovku s novcima i onda je odnijeti do Zadra. Naravno da me nisu pustili da idem sam jer bih pobjegao. Krenuo sam s Karlom, jednim od zaštitara vlasnika kasina. Na cesti nismo imali problema. Slavonske ravnice, zlatna polja, pšenica, kukuruz i druge 14


biljke. To sam vidio po prvi put u životu. Bilo je veličanstveno kako su se sve biljke slagale jedne s drugima. Tako smo se vozili po Slavoniji i došli smo u Vukovar. Prepoznao sam crkvu Svete Petke. Mala crkva vesele žute boje pored rijeke Dunav. Podjeća me na srednji vijek. Možda zato što je crkva mala i nema ničega oko nje. Tamo nas je čekao čovjek s novcem. Uzeli smo novce i otišli u zračnu luku Osijek i odletili u Zadar. Kad smo sletjeli, primijetio sam da cesta prolazi kroz luku. To sam vidio prvi put u životu i bilo mi je malo čudno. Pozvali smo taksi. Nismo znali kako se zove čovjek kojemu smo trebali dati aktovku, jedino što smo znali je da se trebamo naći na poluotoku i da će on nositi crne naočale i plavu majicu. Rekli smo vozaču da nas odvede na poluotok. Dok smo se vozili kroz grad, vozač nas je upitao: ''Vi niste odavdi?''. Odgovorio sam mu da nismo. Zatim je upitao: „A ća ste onda došli turistički?''. Karlo je rekao da smo došli poslovno. 15


Vozač je na trenutak zašutio, a onda nam je rekao: ''Vidite ovu košarkašku dvoranu? Eee to van kod nas zovu Peka''. Dvorana je bila kupolastog oblika i prilično velika. Podsjećala je na neki svemirski brod. Vozač nije prestajao pričati. Nakon dvadeset minuta vožnje ostavio nas je ispred mosta koji povezuje poluotok sa ostatkom grada. Dok smo šetali poluotokom tražeći čovjeka s plavom majicom i crnim naočalama, vidjeli smo orgulje. Stvarno je magično. Kako samo udaranje valova u zid može proizvesti takvu harmoniju. Zatim smo vidjeli crkvu Svetog Krševana. Crkva nije bila uobičajena oblika. Imala je dva prozora poput dva cvijeta. Prema legendi Krševan je zakopan u crkvi. Malo smo razgledali crkvu, pa smo krenuli prema crkvi Sv.Donata. Crkva je bila kupolasta i oko nje je kamenje, stupovi i zvonik iz doba Rimljana. Popeli smo se na na zvonik, bilo je to jako iscrpljujuće. Do vrha smo se dobro namučili, ali kad smo se popeli na vrh vidjeli smo cijeli grad. Bilo je veličanstveno. 16


Kad smo se spuštali niz stepenice zvonika zazvonio je mobitel. Glas nam je bio nepoznat samo nam je rekao da se nađemo kod pet bunara. Mi nismo znali gdje je to pa nas je uputio: ''Samo krenite ravno Kalelargom. Kada dođete na kraj ulice, skrenite desno. Idite ravno dok ne vidite pet bunara. Bunari će van bit na vašoj livoj strani. Čekat ću vas tamo.'' Krenuli smo tom Širokom ulicom ili tako zvanom Kalelalargom. Došli smo na kraj ulice i skrenili lijevo. Odmah smo uočili pet bunara, zapravo bi ih bilo teže promašiti. Svi su poredani na jednakoj udlajenosti. Tamo smo vidjeli jednog čovjeka. Pitao nas je imamo li novac. Kad smo mu dali novac, počeo je trčati prema autu i ispali su mu neki papiri i karta primorja. Išli smo mu to vratiti kad je zazvonio mobitel. Upitali smo tko je to, a on nam je rekao ono što smo najmanje očekivali. Bio je to čovjek kojem smo uistinu trebali dati novce. Uspaničio 17


sam se i poklopio mu. Nakon nekoliko minuta, kada je šok splasnuo, nazvao sam čovjeka kojem moramo dati novce. Razgovor je nije dugo trajao. Rekao nam je da će nas naći i ubiti ukoliko mu ne vratimo novce. Brzo smo pogledali kartu koja je ispala čovjeku koji nas je prevario i zaključili smo da ide u Split.

Prvim autobusom smo krenuli prema Splitu. U autobusu smo se pitali što će biti ako ne vratimo novac. Ipak prvo o čemu smo trebali razmišljati je gdje ćemo prenoćiti. Došli smo u Split i potražili prenoćište. Nismo tražili hotel od pet zvijezdica jer bi nas to dosta koštalo. Odustali smo od hotela jer nismo imali dovoljno novaca, zato smo se odlučili za apartman. Ujutro smo gledali papire od čovjeka koji nas je prevario. Pronašli smo popis za rad, sve što je trebao napraviti taj dan mi smo imali na papiru. Na papiru je pisalo Plan dana: 18


1. Popit kafe na rivi 2. Prošetat se po Marijanu 3.Poć do Dioklecijanove plače 4. Predat šolde čoviku iz Istre 5. Skuvat ručak 6. Pogledat seriju 7. Skuvat večeru 8. Poć spat Odmah smo se uputili prema Dioklecijanovoj palači, ali Karlo je morao slikati katedralu Sv. Duje. Katedrala je možda i najuočljivija kad pogledate Split. Kad uđete unutra podsjeća vas na raj. Sve je okićeno i zlatne je boje. No nismo se mogli zadržati jer smo žurili do Dioklecijanove palače. Kad smo došli, stao sam i zagledao se u palaču. Zapitao sam se kako su ljudi prije tisuće godina mogli ovo izgraditi. Bilo mi je nezamislivo da su ovdije Rimljani hodali. Na ovom mjestu gdje ja stojim. Razmišljao sam o tome kako su se vremena promijenila. Dok sam ja gledao palaču, Karlo je 19


uočio čovjeka koji nam je ukrao novce. Ulovili smo ga, no se odupirao i pokušavao se izmigoljiti poput neke ribe. Karlo je izvadio elektrošoker i stresao ga. Uzeli smo novce i ostavili čovjeka u nekoj slijepoj ulici. Vratili smo se u hotel. Nazvali smo čovjeka kojemu smo trebali predati novce kako bi se našli. Rekao nam je da se dođemo u Zagreb i da će se on pobrinuti za novac. Nismo znali kako će to napraviti. Nismo ni htjeli znati. Pala je noć. Otišli smo u krevet. Nisam mogao zaspati. Mislio sam o svojoj budućnosti. Hoću li se vratiti doma ili ću nastaviti raditi za vlasnika kasina. Znao sam da mi je obećao da će me pustiti, ali tko zna, svijet je pun preveranata. Nisam spavao cijelu noć. Ujutro nam je netko pozvonio na vrata. Stresao sam se od straha. Nisam znao tko bi mogao to biti. Karlo je još spavao pa sam uzeo njegov šoker. Pažljivo sam naslonio uho na vrata kako bi čuo tko je iza vrata. Nisam ništa čuo. Pogledao sam kroz 20


ključanicu i nije bilo nikoga. Otvorio sam vrata. Pogledao sam lijevo pa desno pa dolje. Na podu je bio paket. Uzeo sam ga i otvorio. Unutra su bila dva pištolja i kuverta. Otvorio sam kuvertu, a unutra je bilo pismo i dvije karte za Zagreb. U pismu je pisalo da će nam oružje trebati i da ćemo se nać ispred katedrale. Karlo se u međuvermenu probudio i sve sam mu objasnio. Dok sam mu objašnjavao, netko nam je pokucao na vrata. Otvorio sam vrata. Čovjek ispred vrata uperio je u mene pištolj, ali ga je Karlo ga navrijeme upucao. Unijeli smo ga u sobu i stavili na krevet te brzo otišli u zračnu luku dok nisu primijetili mrtvog čovjeka u našoj sobi. Ušli smo u avion i odletjeli u Zagreb. Opet nisam mogao spavati zbog nervoze. Kad smo sletjeli u Zagreb, bio sam uzbuđen. Živim u tom gradu pa sam znao gdje trebamo ići. Uputili smo se prema katedrali. Kad smo došli kod katedrale, čekali smo nekoliko minuta. Zatim smo išli pogledati u katedralu. Kad sam ušao unutra 21


zastao sam i prisjetio se kako su me roditelji vodili u ovu katedralu u djetinjstvu. Sjetio sam se kako sam bio naivan i slobodan. Opet sam počeo razmišljati o svojoj budućnosti. Karlo me pozvao i rekao mi da je vidio čovjeka u plavoj majici i naočalama. Otišli smo do njega i predali mu novce. Karlo mi je rekao da sam da mogu otići doma. Pitao sam ga je li moj dug ovime riješen, no ništa mi nije odgovorio. Došao sam doma i srušio se u krevet od umora. Nažalost više se nikad nisam probudio.

22


Konačni obračun

Mateo Kajasa Na Divljem zapadu svaku minutu se pucalo. Nitko nije znao tko će i kada će umrijeti. Svakodnevno se u gradiću Kernsu odvijao rat između indijanaca Mendell i britananskih kauboja Johnsona. Iako su Johnsoni brojčano jači, Mendelli su bili moćniji i bogatiji. 23


Mogli su imati sve što su htjeli. Imali su puno jače oružje i jače ljude. Bitka između te dvije družbe odvijala se godinama. Jednom su čak doživjeli primirje,ali je jedan od Johnsona ubio čovjeka od Carla, vođe Mendella. Taj dan je svaka družba izgubila puno ljudi. Kerns su svi zaobilazili. Grad je bio strašan, nije bilo strašnijeg. A onda je u njega kročio Mike Brofsky. Došao je pomoći Kendallu, vođi kauboja. Jer će za par dana družbe sukobiti, a kauboji žele pobjedu i hoće osvetiti smrt svog bivšeg vođe Zacka. Kauboji bez Mikea bi u borbi u sekundi ostali bez ljudi. Mike je bio vrlo inteligentan i mogao je smisliti jako dobar plan napada. Dan obračuna se bližio, Indijanci su naručivali i naručivali oružje iz Kolumbije i razbacivali naokolo novac. S druge strane, kauboji su punili stare i prašnjave pištolje. Nisu imali puno novca na bacanje. Ali su imali jednog jedinog Mikea Brofskog. Mogao je sve ubiti jednim potezom ruke. Iako je bio jak i snažan i on je bio 24


nervozan. Ipak nije lako ubiti pedeset naoružanih ljudi sa malom pomoći kauboja. Mendelli nisu bili toliko nervozni, ipak su oni moćniji i imaju jače oružje. Dan obračuna se sve više bližio. Željni pobjede kauboji nisu spavali noćima. Samo su mislili o osveti i obračunu. Došao je dan obračuna. Sastali su se na velikom polju. Izbrojali su do deset i počeli. Čulo se puno zvukova. Indijanci su bili vješti s kopljem i strijelama. Kauboji su u sekundi ispucali oko stotinu metaka. Puno ljudi je ležalo na podu. Na kraju je ostao samo Carl od svih indijanaca. Carl je s lukom i strijelom pokušao ubiti Kendalla, ali je Mike bio brži i upucao Carla u leđa. Iako je puno kauboja bilo mrtvo, Kendall je dobio ono što je htio. Osvetio je smrt bivšeg vođe, Zacka.

25


Nespretno putovanje

Andrea Lukanović -

Uh. Bljak! - Osjetila sam nešto dlakavo na

mom licu, Naravno, bila je to Roky moja mješanka rottweilera. Našla sam je na ulici prije dvije godine. Ustala sam iz kreveta i krenula prema aparatu za kavu. Stan je izgledao kao da je netko bacio bombu na njega. Roky je došla do mene sa zdjelicom za hranu u ustima. Krenula sam prema kuhinji da joj dam hrane. 26


- Oh, k vragu, ostala sam bez hrane -Roky, šetnja!- uzviknula sam uzimajući povodac iz ladice. Veselo je uzvratila lajanjem. Sjela je dopustivši mi da joj zakačim povodac na ogrlicu. -Idemo!- Rekla sam izlazeći iz stana. Krenula sam prema obližnjoj trgovini, no nisu dopuštali ulaz psima, tako da je Roky ostala zavezana za stup pored trgovine. Pomno sam izabrala jednu konzervu hrane za pse. Čim sam izašla iz trgovine, Roky me vidjela i veselo zalajala. Vratile smo se u stan, a ja sam joj servirala hranu u zdjelicu, Kad je završila s jelom, primjetila sam malu ceduljicu na njezinoj ogrlici. Izvadila sam je iz ogrlice i pročitala. U sebi sam čitala „Danas je tvoj sretan dan. Očekuje te iznenadan put i mnogo uzbuđenja“. Trebao mi je trenutak kako bih razumjela da je ta ceduljica iz tzv. Kolačića sreće. – Hmh - nadala sam se da je to istina.

27


Pozdravila sam se s Roky i otišla na jutarnje trčanje. Namjestila sam muziku na mobitelu i krenula. Trčala sam oko pola sata. Vratila sam se kući zbog iznenadnog pljuska. Roky me veselo dočekala ližući me. Pomazila sam je i krenula prema kuhinji da se napijem vode. Natočila sam punu čašu vode i sjela za kuhinjski stol. Na stolu mi je bila mala koverta. - Čekaj, tko ima ključ od mojeg stana? Pa nitko osim mene! – - Ok, ovo je čudno…- razmišljala sam otvarajući kovertu. Unutra je bila autobusna karta za Split, neki papirić i 1500 kn! Prvo sam pomislila da je sve ovo nestvarno, a onda sam se sjetila pročitati papirić. Na njemu je pisalo „Draga moja lipotice, dogodilo se nešto strašno u nas, Moraš nam doći pomoći, draga moja hitno je! Tvoja mater.“ - Jao! - Odmah sam uzela mobitel i nazvala mamu.

28


-Alo `ko smeta? – rekao je glas s druge strane žice. -Mama, ja sam. Što je bilo? Sad sam dobila poštu -Jao srićo moja, strašno nešto. Kraj svita će zbog ovog, nego gren ti ja sad na pijacu. Da si mi došla odmah! Nego reci ti svojoj materi, jedeš li ti šta? -Mama, znaš da jedem. Ali šta se tako strašno dogodilo! - A jes` naporna ti, jao. Rikla san ti da je nesrića došla u nas doma. Nego, haj ti se lipo spakuj i brzo u nas -Ali, mam.. Poklopila mi je ?! Strašno. Ali dobro, ne preostaje mi ništa drugo neko otići doma. Ah… Što ću s Roky? Ne. Ne ostavljam ju nikome. Ona ide sa mnom! Ne ću ići autobusom. Idem autom. Spremila sam sve svoje i Rokyne najpotrebnije stvari i krenula. Mama nikad nije bila za to da ja vozim, ali nema veze.

29


Rokyn krevetić sam stavila ma zadnje sjedište i zavezala ga sigurnosnim pojasom, pored nje sam stavila duboku zdjelicu napola punu vodom, također učvršćenu. I krenule smo. Znate, od Pule do Splita ima oko 480 km .. Biti će to dugi put. Poslije nekih 2 i po sata putovanja sam stala na nekoj benzinskoj stanici u Rijeci. Malo sam pošetala, da istegnem noge. Počela sam razmišljati o Rijeci i prisjetila se izleta s osnovnom školom u Rijeku. Posebno se sjećam prljavog mora brodogradilišta. Zapravo lokacija grada mi se izrazito svidjela, ali ono što su ljudi napravili s tim gradom i ne baš. Više mi Rijeka ne izgleda baš kao grad za turiste, već za samce koji su u potrazi za novim početkom. Neke cure su mi dale reklamni letak turističke agencije koja vodi kroz Rijeku. Na letku su pisali o nekom svetištu koje je navodno najveće hodočasničko središte zapadne Hrvatske. Dojmljivo. Pisali su i o gradskoj tržnici koja navodno građanima uvijek izmami osmijeh na lice 30


svim tim bojama i domaćim mirisima. U to sam već sumnjala. Dok sam prolazila kroz Rijeku, vidjela sam toliko dima automobila i osjetila previše onečišćenog zraka. Sljedeće odmaralište na kojemu sam stala, bilo je u Crikvenici. Tamo su također dijelili letke s Crikveničkim znamenitostima. Primamilo me je samo Čarobno zaleđe … Napisali su da je to dio Crikveničke rivijere koja turiste nerijetko ostavlja bez daha pomoću svojih kulturno-povijesnih znamenitosti. Na jednoj slici koja prikazuje to „Čarobno zaleđe“ primijetila sam šare od grafita. – Huligani – pomislih. U Crikvenici nisam nikad bila. Za sad mislim da bi to bio odličan obiteljski grad. Ne znam zašto. Odašilje takvom vibrom. U svakom slučaju, kad budem imala više vremena doći ću je posjetiti i nadam se da ću uživati u njezinim bogatstvima. Možda bih ju mogla posjetit čak i za mjesec dana. Iz razmišljanja me trgnula zvonjava mobitela. 31


-Alo mala, di si ti? – govorila je žurno mama. -Dobar dan, mama. Kako si, mama? - rekla sam ironično. - A i nije baš dobar. Dobro sam srićo moja. Nego di si mi ti, lipotice? - Ah.. To su mame, nikad ne skuže ironiju. - Evo, u Crikvenici sam, malo sam stala da odmorim -Jao lipo moje glupo, odmarat ćeš se ti u mene. Ajde brzo uđi u taj autobus i kreni -E da, mama, vezano za autobu.. Opet mi je poklopila slušalicu. Nastavile smo put. Odlučila sam ne stati u Gospiću kako ne bi potrošila još vremena. Roky se razbudila i odlučila da želi sjediti na suvozačkom sjedalu. - Oh vidi! U Zadru smo! Još malo putovanja i to će biti to – rekla sam svojoj mezimici koja je radosno mahala repom. Bila sam na rezervi s gorivom pa sam odlučila napuniti rezervoar. Mama me je opet nazvala. 32


-Alo Neala! -Hej, mama -Do kud si mi došla srićice moja? - Evo me u Zadru -Ae, znam ja tebe. Još ćeš nekog momka tamo u`vatit, ali ne očekuj da će u moju kuću stupit! -Dobro mama, moram ići, ćao Poklopila sam prije nego što me je pozdravila. Ubrzo sam primila nekoliko poruka od nje. U svima je pisalo isto: „Nesrićo! Di ćeš materi poklapat.“ - Ah..- uzdahnula sam. Roky je bila potrebna malo duža šetnja, tako da sam se malo provozala u centar i prošetala s njom. Jednom sam sa srednjom školom školom išla posjetiti crkvu Sv. Donata. Mogu je opisati samo jednom riječi. Veličanstvena. To je okrugla crkva za koju sam čula da nije ista kao i u prošlosti. Rekli su da je rije crkva Sv. Donata kakvu danas vidimo, bila samo jezgra jedne ogromne Crkve, a i sjetila sam se da se do 15. Stoljeća zvala crkva Sv. 33


Trojstva. Išli smo i slušati poznate Morske orgulje, za koje smatram da su jedinstven i dobar spoj glazbe i arhitekture. Ne znam baš na koji način one rade, ali jedno je sigurno: Daju fantastičan zvuk u vjetrovitim danima. Pošto sam se umorila, krenula sam natrag prema autu i krenula prema finalnom odredištu. Putem do Splita gledala sam na polja uz pustu cestu koja su sijala poput sunca, mirisala kao najbolji uzorak cvjetnog Chanela. Nešto predivn. Pokušala sam odgonetnuti gdje bi bio kraj tim veličanstvenim poljima. Nisam našla odgovor na svoje „brige“. Na neko vrijeme sam razmišljala kako je ovo polje izgledalo prije otprilike 100 godina. Vjerovatno još ljepše, šarenije i mirišljavije. Uroku od nekoliko sekundi sam se tjerala da maknem pogled s bočnih prozora auta i da se posvetim cesti. Moje veličanstveno polje je nestalo i sada se vidjela samo ograda koja bi trebala sprječavati pad s litice. Bez veze. 34


Nakon 2 sata vožnje stigla sam do Splita! Trebalo mi je malo vremena da se snađem u ulicama, ali moram se pohvaliti da sam se svega sjetila iako više ništa nije bilo isto kao i prije. Ceste su bile nove, zrak prljav, a ulice umjesto šetačima i nasmijanim licima pune autima. Očito dugo nisam bila doma. Roditelji mi žive na Bačvicama. Kako bi ljudi rekli, u „najelitnijem kvartu Splita“. Kad bi mi netko spomenuo bačvice, prvo na što bih pomislila bi bile predivne pješčane uvale, polja vinove loze, voćnjaka i naravno svakogodišnjeg natjecanja u piciginu. Nadam se da mi novi naraštaji nisu uništili Bačvice kakvih se sjećam. Predivnim i obiteljskim kvartom. Čim sam se približila Bačvicama, osjetila sam miris mora, miris prirode, miris doma. Nešto apsolutno predivno! Pogled na plažu je fenomenalan. Plavo more. Bistro, čisto i valovito. Pješčana plaža, a sunce zalazi. - Ovo moram zabilježiti fotkom! – rekoh na glas.

35


Izvadila sam mobitel i fokusirala na sredinu mora. Naravno da sam objavila sliku na facebooku uz status „Chill na moru“ - Wow, u dvije minute 17 like-ova. Cool. – bila sam jako zadovoljna popularnošću moje fotografije. Odlučila sam se malo prošetati gradom dok ne dođem doma. Krenula sam od sjevernog dijela rive. - Vou, pa riva nije baš ista kao i prije.. Malo je.. Modernizirana? Sviđa mi se. – pričala sam naglas. Roky i ja smo stigle do Dioklecijanove palače i zastale. Mogu se kladiti da je i ona otvorila usta zaprepaštena njezinom ljepotom! Kameni zidovi stari barem 2 tisućljeća.. Nekoliko katova stepenica i balkoni. Savršeno mjesto za turiste! Vjerujte mi da mogu zamisliti kako je car Dioklecijan dobro živio ovdje u palači.. Dosta gledanja. Teškom silom sam se odmaknula od palače i krenula dalje. Hodala sam rivom, pored niza velikih zelenih palmi koje su djelovale prilično svečano. Odlučila sam kupiti 36


nešto za jesti i za piti. Roky sam vodu ulila u prijenosnu zdjelicu, a ja sam pila iz boce. Sjela sam u jednoj od klupica koje su u dubokom hladu. Split je doista divan grad! Vrijedi novaca da ga se ide pogledati. Kad sam vidjela da je Roky već malo zadihana, shvatila sam da je vrijeme da idem doma. Vozila sam se nekih 10 minuta… Napokon sam stigle ispred kuće. Ista je kao i prije 10 godina. Mama se ove godine stvarno potrudila oko cvijeća. Razne boje cvijeća su predivno ukrašavale cijelu kuću i dvorište, a u zraku sam mogla osjetiti slatkasti miris cvijeća pomiješan s mirisom kolača. Pokucala sam na vrata. Mama je otvorila vrata i čim me ugledala zaprepašteno otvorila usta. -Mama jesi li dobro? -Lipotoo moja malena. Kako si mi narasla! Cvitiću moj mali! Jao vidi se da nisi ništa ila. Milo moje. O Gospo moja blažena! Tko je ovaj štakor? 37


-Haha, dobro je, mama. Ovo je Roky, pričat ću ti poslije o njoj. Ali reci mi zbog čega si me tako hitno zvala? Pa što se desilo? - Mala moja, nešto jako strašno.. - Pa, mama, govori. Šta se desilo? - Preminula je Rea - Mama a tko je Rea? - Pa mila. Naša zlatna ribica! –

38


Prva pustolovina u novoj školi

Maja Milošev Kao i svake nedjelje u ljetnim mjesecima moja obitelj krenula je na cjelodnevni izlet na more na rt Kamenjak u Premanturi. Bili smo prvi na plaži, to jako volim. Odmah sam iskoristila priliku i bacila se u more koje je u jutarnjim satima bilo tako mirno, 39


plavo i bistro. Uzela sam masku i krenula u svoju malu morsku pustolovinu. Vidjela sam mnoge ribe raznih boja koje su plivale oko mene, a na dnu su se družile crvene morske zvijezde i lijepi veliki crni ježinci sa bijelim kapicama na vrhovima svojih bodlji. Odjednom ispred mene pojavilo se nešto veliko i roze boje. Jako sam se prestrašila i počela brže plivati prema obali. Tada sam začula mili glasić: „Nemoj bježati, ne brini, neću ti nauditi, donosim ti vijesti od tvoje najbolje prijateljice Marine.“ Kada sam čula riječ Marina, zastala sam da čujem vijest. Roze dupin rekao mi je: „Tvoja prijateljica Marina sljedeću školsku godinu pohađat će školu za čarobnjaštvo Magnum i pozvala je tebe da joj se pridružiš“. Bila sam presretna, oduvijek sam željela ići u školu za čarobnjake, a Magnum je najbolja škola. „Zapamti, DRNDN MRNDN, 08.09. u 9.00 sati budi na Marsovom polju.“

40


Od tada taj susret mi je stalno bio u mislima i jedva sam čekala taj dan. Točno u 9:00 sati bila sam na Marsovom polju. S neba stigao je šareni balon i rekao: “Uđi i kaži tajnu šifru“ Bila sam zbunjena, šifra, koja šifra ,aha sjetila sam se, DRNDN MRNDN jedva sam izgovorila i u tom trenutku našla sam se u pustinji ispred velike planine. Planina se pred mojim očima otvorila i rekla „Uđi slobodno, dobrodošla.“ Ušla sam u planinu. Na zidovima i stropu nalazili su se stalaktiti raznih oblika i boja. Unutrašnjost škole bila je jako velika. Unutra je bilo vrlo živo. Po prostoriji su letjela razna stvorenja . Upravo mi je ispred nosa proletjela jedna zelena žaba s crvenim kljunom i crnim krilima. Tada mi je na rame sletjela crvena ribica i rekla : „Tvoja prijateljica Marina, čeka te u vašoj sobi. Bit ćete cimerice dok ste ovdje u školi“. Ribica Micica odvela me u sobu gdje me dočekala Marina. Obje smo bile presretne što se vidimo. 41


Soba mi se svidjela. Imala je dva velika kreveta. Moj krevet bio je u obliku oblaka plave boje, a Marinin je bio u obliku zvijezde ljubičaste boje. Svaka od nas imala je svoju garderobu gdje su se već nalazile sve naše stvari. U sklopu sobe nalazila se i kupaonica koja je imala dva umivaonika koji su imali umjesto slavina zamorce koji bljuju vodu kada je to potrebno. Kao tuš tu je bila surla od slona koja je ispuštala vodu baš one temperature koju smo željeli. Otišla sam se istuširati i krenula na počinak, ipak sutra je novi dan i potrebno se odmoriti prije početka nastave i novih pustolovina. Sljedeće jutro probudilo me je kucanje na vratima. Ustala sam iz kreveta, otvorila sam vrata i ugledala malog patuljka. Mali patuljak je imao žute uši i zelene zube. Pozvala sam ga u sobu i rekao mi je „ Bok ja sam vaš novi čuvar i vodit ću vas po školi tako da se nikada nećete izgubiti:“ Probudila sam Marinu, spremile smo se za nastavu i krenule. 42


Kada smo stigle u učionicu sjele smo svaka u svoju klupu. Učionica je bila velika i imala je kristalne lustere koje su svako toliko bacale munju. Profesor Mađo ušao je u

učionicu, svi smo se

ustali i pozdravili ga. Odjednom je velika crna svraka

proletjela

učionicom.

Nekoliko

minuta

nakon toga začulo se jako glasno cviljenje. Svi smo izašli iz učionice. Sva djeca su pošla u desnu stranu, a ja sam malo zastala i ugledala neko kretanje na suprotnoj strani. Krenula sam tamo i ispred mene se otvorio zid i ja sam ušla. Čim sam zakoračila unutra, zid se zatvorio. Ispred mene bio je jako dugačak i uski tunel. Bio je slabo osvjetljen. Hodala sam i hodala dok nisam ugledala svjetlost. Izašla sam na veliku livadu punu raznog cvijeća i tada sam ugledala malog „vila psa“. To je bio mali crni čupavi pas s bijelim krilima koji je na kraju krila imao crnu fleku. Igrali smo se lopticom, valjali smo se po travi do su oko nas letjeli mali šareni leptirići. Kada sam mu rekla da moram otići ,bio je jako 43


tužan. Zagrlio mi je nogu i nije puštao. Odlučila sam ga uzeti sa sobom jer me jako podsjećao na mog psa Gizma koji mi je uz roditelje i brata jako nedostajao. Odnijela sam ga u sobu i nazvala Gizmo 2. Pokazala sam ga Marini i ona ga je odmah zavoljela. Kako su prolazili dani nastave sprijateljili smo se s drugim curama i jedan dan smo ih pozvale kod nas u sobu. Kada su vidjele vila psa, prestrašile su se. Počele su vikati „Čuvari, čuvari, životinja je u sobi“. Čuvari su odmah dotrčali i rekli nam „Ne smijete imati ljubimca u školi“. Rekli su nam da ga moraju ubiti i otišli su po čuvara Mateta koji je bio zadužen za životinje. Kada je Mate došao, uzeo je Gizma 2 i odveo ga. Bila sam jako tužna i počela tražiti Mateta. Trčala sam za njim i uspjela ga uloviti. Molila sam ga da ne ubije Gizma 2. Gizmo 2 mu je zatreptao malim crnim očima i Mate se sažalio i rekao mi je „ Nitko ne smije znati. Ja ću uzeti Gizma 2 kod sebe kući i ti ćeš ga moći 44


posjećivati kada god poželiš. To je naša mala tajna.“ Mate mi je postao jako dobar prijatelj u kojeg mogu imati povjerenja. Ovo mi je bio prvi dan u školi i moja prva pustolovina, a ako se tako nastavi bit će ovo jako zanimljivo školovanje.

45


Obiteljsko putovanje

Roberta Starčić Probudili smo se. Bilo je pravo proljetno jutro. Svatko je od nas uzeo svoje stvari, ukrcali smo ih u auto i tada smo krenuli prema Begovom Razdolju koje se nalazi u Gorskom kotaru u Općini Mrkopalj.Tamo smo iznajmili trošnu i staru kuću na tri dana.To je jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj 46


koje se nalazi iznad 1000m nadmorske visine i jako je romantično. Smješteno je na zapadnim obroncima Bjelolasice. Samim dolaskom naletjeli smo na medvjeda koji je vjerojatno bio gladan jer se tek probudio iz zimskog sna. Kažu da ima kuna, lisica i srna, ali te male šumske životinjice nažalost nismo vidjeli. Smjestili smo se, raspakirali stvari i krenuli u Mrkopalj po kućne potrepštine i hranu. Uzbudljivom šetnjom Mrkopljem naišli smo na tihu i dostojanstvenu crkvu koja je pobuđivala u meni mir.Ta je crkva Sv.Filipa bila bombardirana i spaljena.Očito nikome nije bila potrebna. Bila su tada neka druga vremena. Zatim smo krenuli na Matić poljanu koja se nalazi niz 26 vapnenačkih stijena koje podsjećaju na 26-toricu partizana koji su 24.veljače 1944.godine u snježnoj mećavi izgubili živote. Iskreno, slušajući maminu priču o njima odjednom mi je poljana postala sablasna i jeziva. Ljeti tu rastu zanimljive biljne vrste poput borovnica, karanfila, bubica i moravke, ali sada 47


kada znam povijest nikada ih ne bi brala. Neka priroda krasi to mučno tlo. U kasno popodne vratili smo se na Begovo, gdje smo proveli prekrasnu večer uz roštilj i dobru glazbu. Sljedeće jutro odmoreni i nadobudni krenuli smo prema Zelenom viru i Vražjem prolazu. Područje Zelenog vira proglašeno je geomorfološkim rezervatom 1962.godine. Do izletišta Zeleni vir došli smo asfaltnom cestom koja povezuje Skrad i Brod na Kupi, iza sela Planina krenuli smo prema Zelenom viru. Zeleni vir je snažan izvor u dnu plitke špilje vrlo hirovit, nemiran i lijep. Njegove vode ulaze u podzemni kanal kojim odlaze do hidrocentrale koja je sagrađena 1921.godine. Dobio je ime po zelenkastoj čistoj boji vode jezerca koje nastaje u špilji. Polako smo već bili ogladnjeli i odlučili smo ručati u restoranu koji se nalazi u Vražjem prolazu. Dok smo ručali, promatrali smo te predivne divlje sive stijene i vodu koja snažno pada u slapovima. Nakon ručka, stepenicama smo se popeli do 48


Muževe hižice. Ovom špiljom završava Vražji prolaz. Dugačka je 200m, bogata je sigama, a na kraju špilje nalazi se jezerce. Tko zna da li su nekada davno u njoj živjeli ljudi ili su se skrivali od nevremena koje ih je zahvatilo na putu? Puni dojmova, umorni, ali zadovoljni vratili smo se u našu malu kućicu. Tek sam te večeri primijetila natpis na kojem piše da je sagrađena 1891 godine. Nije ni čudno da po noći ulijeva strah, sve škripi kao da u njoj žive duhovi koji nas po noći vuku za noge. Sljedeće jutro odlučili smo vidjeti kanjon Kamačnik koji se nalazi u šumovitom masivu Velike Kapele. Rječica se tri kilometara nakon izvora ulijeva u rijeku Dobru. Na svom ušću u rijeku Dobru, Kamačnik stvara stjenovit prolaz. Šetali smo putem kroz nekoliko mostića. Moram priznati da je priroda bila neodoljivo privlačna, ali već mi je po malo bilo dosta tih šuma, rijeka i kulturnog uzdizanja. Nedostajala mi je pizza, kino i šetnja asfaltom. Ipak sam ja pravo gradsko dijete. U 49


povratku ručali u Vagabundinoj kolibi, koja je otprilike smještena petnaest kilometara od Fužina. Jeli smo polpete od kopriva, sir u ulju sa začinskim travama, divljač i kolač od brusnice. Hrana je bila „fuj“, ali nisam komentirala, a i da jesam moji roditelji bi bili rekli „ Šuti i jedi“. Siti i zadovoljni krenuli smo kući. Što reći? Kud god otišli, kući je najljepše.

50


Nezaboravno putovanje

Mateo Smoljan Obitelj Medići imala je petero članova: Marko , Luka, Ana i njihovi roditelji. Roditelji su im obećali da će otići na krstarenje u Indiju svi zajedno brodom. Htjeli su ići u subotu kada djeca nemaju školu, ali na brodu nije bilo mjesta pa su prebacili za ponedjeljak do idućeg ponedjeljka. 51


U nedjelju su Luka, Ana i Marko spremali ono što im je bilo najpotrebnije. Ani su bile najvažnije slušalice i mobitel da može slušati glazbu na putovanju, Luki su bile najvažnije kupaće da se može kupati u njima cijelo vrijeme, a Marku kamera za snimanje tako da može snimiti cijelo putovanje. Kada su svi napokon stigli do velikog prelijepog broda, Marko je glasno viknuo :“Ovo će mi biti nezaboravno putovanje!“. Kada su se popeli po onim uskim i visokim stepenicama, gore ih je čekao vodič koji će im pokazati gdje su sobe u kojima će biti. Na putovanju svi su bili sretni i veseli. Svi su igrali razne sportove. Prošli su Sueski kanal i došli do Crvenog mora. Nisu bili ni svjesni kakva ih opasnost očekuje. Kada je posada broda uočila gusare u daljini, obavijestili su kapetana. Na gusarskom brodu gusari su pjevali i plesali. Kapetan zvan „Kuka“, zbog kuke na ruci, u daljini je isto vidio 52


turistički brod i rekao gusarima :“Naoštrite mačeve i pripremite topove jer idemo u još jednu bitku.“Dok su gusari naoštravali mačeve i pripremali topove, na turističkom brodu je vladala panika . Kapetan broda rekao je putnicima da ne brinu jer će to on srediti . Obitelj Medići su se držali zajedno i molili da sve što prije prođe. Nakon pucnja topova začula se uzbuna na brodu. Gusari su se približili turističkom brodu i pomoću užeta došli na turistički brod . Ljudi su počeli skakati u more, a Medići su ostali u svojoj sobi i čekali da prođe opasnost. U njihovu sobu je provalio kapetan Kuka i oteo Marka, Luku i Anu te ih je privezao u središtu gusarskog broda. Roditelji su se potajno ukrcali u gusarski brod. Gusari su nastavili bombardirati turistički brod i nitko nije preživio, osim njih. Ispostavilo se da su gusari kanibali i da žele pojesti djecu. Zapalili vatru dok su roditelji smišljali plan da oslobode djecu prije vremena. Postavili su 53


iznad gusara veliku mrežu kako bi ih ulovili. U međuvremenu su mobitelom zvali obalnu stražu ih dođe izbaviti. Čuvši sirene glisera obalne straže svi gusari su istrčali na palubu. Roditelji su strpljivo čekali taj tenutak i pustili su mrežu na gusare. Obalna straža uhitila je sve gusare uključujući kapetana Kuku, a roditelji su oslobodili djecu.

54


Otkriće Crvene smrti

Marina Possi Bila je to 1491. godina. Hrabar, snažan i velikodušan čovjek Kolumbo već mnogo godina pokušavao je naći posao i prehraniti obitelj, ali mu to nije išlo od ruke. Iako je bio jako pametan, nije uspijevao. Ponekad bi mu nudili posao da trguje po svijetu, no on nije mogao napustiti obitelj. Imao je prekrasnu i plemenitu ženu velikih plavih očiju i 55


duge plave kose. Nažalost bila je krhkog zdravlja. Imao je i dva sina koje je volio više od ičega na svijetu. Nije imao hrabrosti napustiti ih u tako teškim trenucima. Uz to Kristoforova žena bila je bolesna. Imala je kugu. Kolumbo se borio i davao je sve od sebe da je spasi. Ona mu je govorila da ode, ali on nije mogao. Srce ga je vuklo obitelji. Kolumbo je uvijek govorio: ,,Dok smo god zajedno sve će biti dobro“. Te njegove riječi bile su im zadnja nada. Njegova žena je bila na samrti i trebalo im je novaca da plate liječnika, ali nisu ih imali. Jednoga dana Kolumbu se ponudio posao da ode u Indiju dostaviti oružje. Zarada je vrijedila mnogo pa Kolumbo nije znao što mu je činiti. Želio je ženi platiti liječnika nadajući se da još nije prekasno. Odlučio je poći. Nije mu bilo svejedno. Jednostavno ga je nešto pritiskalo u prsima i govorilo da ne ide. Na kraju je ipak odlučio otići.

56


Dva maloljetna sina živjela su u neimaštini, a uz to ostat će bez majke i neko vrijeme bez oca. Došao je taj dan. Kolumbo je trebao poći. Uzeo je sve što mu je bilo potrebno. Pozdravio se s obitelji i krenuo. Kad je stigao u luku, htio se vratiti kući. Ukrcavanje je počelo. Kolumbo je uvijek uz sebe imao sretni novčić koji je označavao ljubav između njega i njegove žene, jer je na dan kad ju je upoznao pronašao novčić i od tad ga uvijek ima uz sebe. Iako mu zadnjih godina nije podario baš puno sreće podario mu je mnogo ljubavi. Posada je odlučila poći kraćim putem. Kolumbu se nije svidjelo. Odjednom su se stvorili oblaci, zapuhalo je olujno nevrijeme i počela padati kiša. Isplovili su. Kolumba je bilo strah da će ih snaći velika oluja to se i desilo. Shvativši da oko njih plivaju velike ribe, Kolumbo pomisli da je svemu kraj. Ribe su imale oštre bodlje oko glave i ogromne zube. Posada je pokušala učiniti sve što 57


je u njihovoj moći. Odjednom je ugledao kopno. Laknulo mu je. Brod se potopio, a on je iskočio iz broda u zadnji tren. Poput profesionalnog plivača otplivao je do kopna. Kad je stigao na nepoznato kopno, išao je potražiti pomoć. Ugledao je i neke nepoznate ljude. Tijelo im je bilo crveno. Izgledali su kao da su izgorjeli. Također su po sebi imali nekakve znakove koji su izgledali jako čudno. Kolumbo ih je prozvao ,,crveni ljudi“. Pokušao je komunicirati s njima, ali nije uspio. Svi su gledali u njega jako zbunjeno. U jednom trenutku dva ,,crvena“ su nešto šaputala. Odjednom su ga zgrabili i oteli. Četiri ,,crvena“ su ga nosila. Svaki je uhvatio jedan dio tijela. Plesali su oko njega i pjevali. Odveli su ga do njihovog logora. On je mislio da je to nekakav njihov običaj, da tako primaju goste. Pripremili su vatru i njega stavili u sredinu. Odjednom su hrpa mornara zaskočila ,,crvene“. Kolumbu je laknulo kad je shvatio da su preživjeli. 58


Jedan od mornara po imenu Marco Polo bio je najsnažniji u borbi . Jednim aperkatom i nogom u glavu vješto je sredio trojicu ,,crvenih“. Amerigo Vespucci se nije baš snašao pa su mu u pomoć priskočili ostali mornari. Kolumbu se vidio sjaj u očima dok je promatrao vjerne mornare kako se bore da bi spasile njegov život. ,,Crveni“ su glavom bez obzira pobjegli kad su shvatili da bi mogli nastradati ili možda čak umrijeti. Kad su oslobodili Kolumba, smjestili su se u dubokoj i gustoj šumi punoj raznih divljih životinja. Bili su jako snalažljivi i spretni. Od ostatka broda i svega valjanog što su pronašli u šumi izgradili su malu i skromnu kućicu. Kućica nije bila baš osigurana pa su ih znale napadati životinje. Koji put su ih znali uloviti i pripremiti na vatri ako su bile jestive. Iz mnogobrojnih pokušaja uspjeli su izraditi vozilo s kojim su odlučili otkrivati otok. Pokrenuli su ga pedaliranjem i krenuli na put. 59


Otok je bio golem, pun lijepih prizora. Tako su došli do jednog mjesta odakle se pružao predivan pogled na okolne planine i doline. Čak su vidjeli i razne divlje životinje kako neustrašivo skaču po liticama. Na putu su naišli na zapreku. Dalje su morali krenuti pješke. Cijelim putem bili su očarani bojama i mirisima prirode. Stigli su do jednog jezera zeleno-plave boje. Dok su šetali naokolo, ugledali su čovjeka u daljini. Prišli su mu. Čovjek je bio druželjubiv i odmah se sprijateljio s njima. Objasnio im je da je na ovaj otok došao sasvim slučajno te kada je upoznao ljepote otoka odlučio ostati živjeti na njemu. Upoznavši bolje okolinu jezera i uvjete za život odlučili su ostati na tom mjestu i sagraditi novi dom. Godine i godine su proveli tamo . To kopno su prozvali ,,Crvena smrt“. Kolumbo više nikad nije čuo ništa o svojoj obitelji. Tamo su umrli i tu je završila njihova pustolovina. 60


Plitvička jezera

Nina Brajković Jednog jesenskog dana 2014. godine sa svojom obitelji posjetila sam naš najstariji nacionalni park Plitvička jezera. Otvoren je 1949. godine, a UNESCO ga je 1979. uvrstio u Svjetsku prirodnu baštinu. Park se sastoji od 16 jezera: Prošćansko, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko, Malo, Vir, Galovac, Milino, Gradinsko, Veliki 61


Burget, Kozjak, Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod. Bila je velika gužva i posjetitelji su dolazili sa svih djelova Zemlje. Kasnije u večernjem dnevniku na televizoru, saznala sam da nikada nije bilo ovoliko ljudi otkada je NP otvoren. Plitvice su najljepše mjesto na kojem sam ikad bila. Prekrasni slapovi padali su niz stijene brzo i bučno. Oduvijek me zanimalo kako tako puno svježe i čiste vode može tom brzinom padati. Vidjela sam male slapove ali i one velike koje svojom snagom i ljepotom daju raskoš Lici. Bistra, tirkizna jezera u svojim dubinama kriju raznovrstan život. Zelene biljke i velike ribe. Šetnja po drvenim stazama pokazala mi je mnoge veličanstvene prizore. Zvuk žuborenja vode, cvrkut ptica i miris cvjeća prate svaki korak. Ovako predivna i netaknuta priroda ne može se susresti svakoga dana. Svježi zrak, visoka stabla i šarene cvjetne livade predstavljaju istinski užitak. Ako imate sreće možete ugledati srnu, jelena,vuka 62


ili čak i medvjeda. Bili smo u špilji i vidjeli špiljske ukrase i šišmiše. Dugo smo šetali šumom. Plitvice su predivne u jesen kada lišće šarenih boja padne na tlo i tako daju osjećaj prave jeseni. Svaki boja lista djeluje kao da predstavlja nešto. Žuta sunce i ponovno rađanje, crvena beskrajnu ljubav, smeđa brz dolazak zime. Sa svakog brda mogao se vidjeti nevjerojatan prizor, te okolne i ništa manje ljepše ličke šume. Stali smo na velikoj zelenoj livadi kako bi se odmorili. Uživali smo u svježem zraku, zvuku vode i cvrkutanja ptica. Također smo i uživali u nastupu Ličana u svojoj narodnoj nošnji koji su pjevali i svirali. Muškarci imaju nošnje čiste bijele boje sa crveno-crnom kapom, a žene haljine crnih boja i bijelu košulju. Nakon što smo čuli narodnu glazbu, stali smo u veoma dugačak red kako bi se ukrcali na brod i došli na drugu stranu prekrasnog velikog jezera. U jednome bližem jezercu vidjela sam patke i fotografirala sam ih. Sat vremena čekanja prošlo nam je brže uz šale i viceve. Ušli 63


smo u brod kapaciteta od 100 ljudi. Sjeli smo na crvenu klupicu. Promatrala sam beskrajne šume i predivne vodopade oko sebe. Vidjela sam mnogo različitih vrsta ptica koje ne viđam često. Letjele su svojim krilima iznad nas i tražile hranu. Mnoge ptice su se hranile ribicama iz jezera. Napokon smo stigli do druge strane velikoga jezera. Vožnja nije trajala dovoljno dugo da bi se mogle vidjeti sve ljepote ovoga kraja. Šetali smo šumom pa smo ubrzo stali. Jedan dio nacionalnog parka bio je zatvoren zbog velikih slapova koji su poplavili drvene stazice. Došli smo na još jednu od mnogo velikih livada Plitvica. Tamo smo se ukrcali u autobus jer da bi došli pješice do izlaza trebalo bi nam još nekoliko sati. Umorni i očarani prirodom vozili smo se prema izlazu. Vidjela sam hotele i restorane. U hotelima mogu prespavati ljudi koji posjećuju Plitvice na dva dana. Mislim da za ovakvu ljepotu i raskoš prirode ni dva dana nisu dovoljna. Vjerujem da je ljudima koji rade u NP, 64


svakog dana jako zanimljivo. Svakog dana mogu vidjeti to čudo prirode i uživati u njemu. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati ovakvo nešto, svi bi trebali posjetiti NP Plitviča jezera i to doživjeti. Sve fotografije od toga dana biti će mi uspomena na ovaj izlet. Sigurna sam da ću i budućnosti dolaziti ovdje kako bi se opustila i maksimalno uživala.

65


Pobuna u carstvu

Ana DruĹžeta Nekada davno, velikim carstvom vladao je jedan pomalo Ä?udan i nespretan car. Njegovo ime bilo je Julije Cezar. On je bio sve, samo ne ozbiljan car. Nakon smrti njegova oca, netko je morao naslijediti prijestolnicu, a kako je Julije bio njegov jedini sin, on ga je naslijedio. Julije je vodio jako lagodan 66


život. Imao je sluga koliko mu srce poželi. Ništa nije morao raditi. On i nije bio baš idealna osoba za voditi carstvo. Njemu je bilo samo do zabave što su ljudi i primijetili. Jednoga dana ljudi su se pobunili, više nisu mogli izdržati s takvim carem. On se oglušio na njihove pobune i carstvo je tonulo sve više i više u propast. Ljudi su bili ljuti, nije bilo posla, živjeli su kao sirotinja. Počeli su se udruživati u zajednice i prosvjedovati. Neki su čak i pokušali ubiti cara, samo da bi na vlast došao netko sposobniji. Julije više nije znao što bi. Bio je na rubu ludila. Ljudi su ga pokušavali ubiti, ponestajalo je hrane te se on najednom odlučio objesiti. To mu se tada činilo najboljim rješenjem. Počeo je vezati čvor. Sve je bilo spremno, prebacio je konop preko glave i baš kad se mislio pustiti, netko pokuca na vrata. Razmišljao je tko bi to mogao biti. Sluge su tada uvele u salu jednog čovjeka. Bio je stranac, ali je neodoljivo podsjećao na nekoga. Julije ga 67


pogleda malo bolje i shvatio da je taj čovjek potpuno isti kao on. Makne konop s glave, dođe do njega i začuđeno ga pogleda, a čovjek mu reče: „Brate, o brate moj!“. Juliju nije ništa bilo jasno. Zajedno sjednu na fotelje i ovaj počne: „Moje ime je Milah Mrg“. Julije odvrati: „Ali tko si ti?“. Milah počne pričati: „Davno još prije puno godina, dok smo još bili djeca, ovo je carstvo zadesio veliki potres. Mnogo je ljudi nastradalo. Ti i ja smo se igrali na poljani pored jedne napuštene zgrade. Kada je počeo potres, trčali smo glavom bez obzira, a kako smo bili djeca skrili smo se u napuštenu zgradu misleći da je dovoljno čvrsta i da se neće urušiti. Zgrada je počela urušavati, a ti si uspio pobjeći. Ja sam ostao zarobljen. Naši su roditelji u nadi da spasu barem jednog sina otišli iz carstva, a mene su nakon par dana našli seljaci i odgojili me kao svojeg sina. Kad sam odrastao, rekli su mi pravu istinu. Tada sam osjetio nešto posebno što me je natjeralo da idem pronaći 68


svojeg brata. Dugo sam te tražio. Prošao sam kroz puno zemalja radeći kao plaćeni vojnik. Tako sam i upozano svoju ženu.“ Julije je ostao ganut. Čak mu je jedna suza potekla niz obraz. Zagrlio je brata. Bio je sretan kao nitko do sada. Kad se prisjetio u kakvoj situaciji se nalazi, upitao je brata za pomoć. Milah je predložio da on bude car neko vrijeme, a Julije je odmah pristao. Kao car, Milah je unio puno promjena u carstvo: kupio je zemljišta od lokalnih feudalaca, kupio je životinje za uzgajanje, otvarao nove trgovine, sajmove itd. Ljudi su se čudili da se netko može tako promijeniti u jako kratkom vremenskom periodu, ali su bili jako zadovoljni. Vladao je tako mjesecima. Upitao je Julija smije li pozvati svoju ženu ovdje. Julije je to naravno prihvatio. Nakon par dana je došla ona, famozna Milahova žena, kraljica Egipta Kleopatra. Ona je živjela s njima u palači. Ali nju su nisu

69


pokazivali u javnosti. Braći je bilo dosta, htejli su se pokazati pred narodom. Za njihov 30. rođendan, braća su izašla iz palače prošetati gradom. Kada su ih ljudi vidjeli, ostali su u šoku. Pomislili su da se braća bave magijom što je u to vrijeme bilo protuzakonito. Zatražili su savjet drugih careva. Svi su jednoglasno zaključili da ih treba pogubiti. Čuvši takvu odluku, braću su odlučila pobjeći, no pred palačom su ih već čekali građani. Nisu imali kuda pobjeći. Građani i vijeće su ih osudili na smrtnu kaznu odrubljivanjem glave. Odveli su šume pred veli panj i naložili da na njega polože glave. Tada se niotkuda pojavila Kleopatra. Nizom karate poteza uspjela je onesposobiti stražare. Braća i ona su pobjegli na konjima u nepoznatom smjeru. Kad su došli do obale, ukrcali su se na brod i krenuli za Egipat. Otišli su se odmoriti nakon noćne more koju su proživjeli. Odmor ipak nije dugo trajao. Probudilo ih je komešanje broda po 70


uzburkanom moru. Shvatili su da brod tone i odlučili odmah skočiti u vodu. Plivali su satima dok nisu naišli na pusti otok. Tamo su se najeli egzotičnog voća dok su od njegovih grana napravili splav. Veslajući su shvatili prema položaju Sunca da Egipat nije daleko. Milah je umočio noge u vodu kako bi se rashladio i iznenada ga je nešto počelo vući prema dnu. Julije i Kleopatra su opazili peraje morskog psa i pokušali zadržati Milaha na brodu. Kleopatra je umočila nogu u vodu na drugoj strani splava i odvukla morskom psu pažnju. Julije je otkinuo dio Kleopatrine haljine kako bi previo Mialhovu ranu. Nažalost rana je bila preduboka i Milah je iskrvario. Kleopatrine oči su bile pune suza. Ubrzo su stigli u Kairo. Tamo ih je dočekala njezina obitelj, sluge i zaštitari. Naredna tri dana su opalkivali Milaha. Pokopali su ga u najljepšu piramidu koja je građena punih četerdeset godina u kovčeg od zlata s unutrašnjom svilenom presvlakom. Život se nastavio i Kleopatra i Julije su 71


se zaljubili jedno u drugo nakon dugog niza godina. Ubrzo su se vjenÄ?ali i dobili dijete kojemu su u nadjenuli ime Milah.

72


Potraga

Gloria Suton Ujutro me probudio cvrkut ptica i šum vijetra. Spuštajući se niz stepenice prema kuhinji čula sam razgovor roditelja. Nije se moglo razaznati o čemu su razgovarali, ali ono što sam čula bilo je dovoljno da mi upropasti cijeli dan. 73


- Hoćemo li joj ikada reći istinu? - upita majka oca. - Mislim da to baš i ne bi bila dobra ideja rastreseno odgovori otac. - Jako me strah Viktore kako će ona sve to prihvatiti ako joj uopće kažemo? Što će biti ako nas zamrzi? - prestrašeno će majka. -Ne znam, stvarno ne znam. Odi na tavan i odmah uzmi sve one slike kako ih ona ne bi našla -reče otac. - Nakon posla ću sve to obaviti - odgovori majka. Sišla sam dolje praveći se da ništa nisam čula i nastavila dan kao i inače. Krenula sam u školu i cijelim putem razmišljala o njihovom razgovoru, ali nisam mogla zamisliti što bi moglo biti tako strašno da mi to ne mogu reći. Bio je zadnji dan škole i nastava je trajala kraće nego inače. Bila sam jako sretna što više nema napornog učenja i svog tog stresa. Ubrzano sam se vraćala kući ne bi li došla prije majke kako bi otišla prije nje na tavan razotkriti o čemu se radi. 74


Lagano sam se popela i počela otvarati sve kutije koje su tamo stajale. Sve je bilo prašnjavo i smrdilo je po starini. Paučine je bilo po cijelome tavanu. Pronašla sam jedno pismo i odlučila ga pročitati. Kada sam ga otvorila, rukopis kojim je bio napisan bio je nakošen. Krenula sam čitati: Dragi Viktore i Magdalena, Od vas bih samo htjela da dobro čuvate moje dijete Auroru. Jednoga dan bi htijela da sazna za mene, željela bih da joj govorite lijepe stvari o meni. Znam da nisam dobro postupila, ali nisam imala drugog izbora. Vama sam je ostavila jer se ja sama nisam mogla skrbiti za nju i nisam imala dovoljno novaca za nas dvije. Njezin otac nas je ostavio i nije se htio brinuti o njoj. Sve sam morala sama, a kao što i sami znate bila sam jako mlada i prestrašena.

75


Svaki dan razmišljam o tome i jako mi je žao što sam tako postupila, ali jednostavno nisam imala izboora. Violeta - Ok ovo je jako čudno – pomislila sam. - Zar je moguće da imam druge roditelje? Čula sam kako se ulazna vrata polako otključavaju i kako moja majka ulazi u kuću. Brzo sam sakrila pismo u džep i uputila se prema mojoj sobi. Večerali smo i nitko ništa nije spomenuo. Bila sam jako razočarana jer mi nitko ništa ne želi reći. Kada sam završila s večerom, otišla sam u sobu pokušavajući se malo smiriti od svog tog šoka. Cijelu noć nisam oka sklopila. Idućeg jutra sam odlučila malo porazgovati s majkom o tome. - Majko što je ovo? -upitala sam ljutito pokazujući joj pismo. -P...pa...t...to... je pismo tvoje majke - mucajući napokon progovori. 76


- Zašto mi to nisi prije rekla?- nastavila sam je ljutitio ispitivati. - Tvoj otac i ja smo razmišljali da ti to kažemo kada odrasteš – govorila je kroz plač. - Imam 18 godina, pa zar to nije dovoljno odraslo? -Je ali...- reče majka nesigurno. Otišla sam u sobu i krenula pakirati kofere. - Kuda ćeš? – upitala me majka. - Idem pronaći svoje biološke roditelje! – odgovorih kratko. -Nemoj ići molim te! – majka očajno uzvikne. -Idem – krenula sam prema vratima. -Kada već ideš reći ću ti gdje živi – reče majka kad je shvatila da se neću predomisliti. - Hvala – rekla sam nešto smirenije. - Živi negdje blizu Zadra. Znam samo da je ona spisateljica - Idem sad, javit ću ti se. Bok – podigla sam kufer i uputila se prema izlazu. 77


Preklinjala me je da ne idem, ali ja nisam htjela odustati od svojeg plana. Krenula sam prema aerodromu taksijem. Kada sam vidjela da avioni ne rade, upitala sam što se dešava. Rekli su mi da avioni neće letjeti još otprilike sedam tjedana jer su se svi avioni pokvarili. Nisam mogla toliko čekati pa sam odlučila da ću ići autom. Krenula sam i tako putovala pijuckajući kavu za vani i tako sam polako stigla do Pazina. Dalje nisam baš znala bez uputa jer inače se nikada sam nisam vozila, pa sam zaustavila nekog čovjeka da mi pokaže put do Rijeke. - Dobar dan – pozdravih. - Dobar dan – odgovori. - Oprostite na smetnji, možete li mi reći u kojem smjeru je Rijeka?- Ma kako da ne. Samo grete tamo prema gori i biti će van tabela na kojoj će pisati Rijeka i samo se tamo uputite – odgovori. - Hvala puno 78


-Niš Tražeći tabelu gledala sam Pazin. To je prekrasan grad sa dosta starim zgradama i s puno ruševina. Nisam stigla sve pregledati jer sam se jako žurila. Ugledavši tabelu krenula sam i napokon stigla u Rijeku. Odlučila sam popiti kavu na Korzu u Rijeci i malo odmoritri. Grad Rijeka je blizu mora. Zgrade i spomenici su građeni u rimskom stilu. Ovdje dolaze studirati mnogi mladi studenti, nerijetko ga posjećuje veliki broj turista. Rijeka mi je jedan od ljepših gradova zbog svoje prekrasne prirode. Upoznala sam jednu ženu i upitala sam je može li mi prodati kartu. - Dobar dan. Koliko vam košta ova karta? - Pedeset kuna –odgovori. - Izvolite - Doviđenja – reče mašući mi rukom Iz Rijeke sam se uputila u Senj i nekim čudom sam bez problema nekako stigla do tamo. U gradu 79


Senju se ima mnoštvo toga za posijetiti kao naprimjer: Tvrđava Nehaj, Sakralna Baština Senj, Katedrala sv. Marije i ostale crkve na području grada, Velika Vrata, Park senjskih književnika, Manja ribarska podvelebitska mjesta i drugo. Iz Senja sam došla do Zadra i porazgovarala sa nekim čovjekom iz jedne trgovine. - Dobar dan. Znate li za neku spisateljicu Violetu Kokić? – pitala sam je. - Pa naravno svi zanju za nju -začuđeno će čovjek. - Znate li njenu adresu?- Naravno. Ulica Sv. Donata 13 - ljubazno me uputi Krenula sam prema toj ulici raspitujući se o njoj. Kada sam došla ispred njene kuće, jako sam se začudila. Kuća je bila ogromna. Pozvonila sam, a vrata mi je otvorila žena sa smeđom kosom do ramena. Imala je velike smeđe oči i dugačke trepavice. Bila je prekrasna. -Je li ovo kuća Veronike Kokić?- upitala sam

80


-Ja sam Veronika Kokić, a vi ste?- znatiželjno me upitala - J...ja sam Aurora Kokić - M...molim?!- zbunjeno je promrmlja - Da ja sam vaše dijete – rekla sam dok su mi se oči punile suzama. Odmakne se od vratiju i napravi mi mjesta da uđem. Porazgovarale smo o svemu i ispričala mi je zašto me je napustila. Par dana sam ostala kod nje i dogovorile smo se da ćemo živjeti zajedno u Puli te da će ona tamo kupiti stan za nju i mene, a moji posvojitelji će mene posjećivati kada god oni to požele.

81


Puknuta žica

Nora Beblek Prošlo ljeto bila sam na kampiranju s orkestrom. Išli smo u grad Atenu u Grčkoj. Putovali smo brodom jedan dan. U kamp smo stigli kasno navečer. Sutradan imali smo probu. Kad je proba završila, prijateljice i ja smo ostale još malo svirati. Kako sam svirala, 82


puknula mi je žica. Sve su mi lađe potonule.“Što sad?“. mislila sam. Do natjecanja je ostalo svega sat i pol. Pitale smo sve u kampu znaju li gdje se nalazi trgovina sa instrumentima, ali bezuspješno. Odlučila sam otići do grada. Posudila sam nečiji bicikl i pojurila. Dok sam se vozila odjednom mi se probušila guma. Pješačila sam oko 10 minuta i ugledala taksi. Pozvala sam ga. Taksist je pričao samo grčkim jezikom. Pokušala sam mu objasniti da me odvede do centar grada, ali on me odve do Akropolisa.Ugledavši te prelijepe građevine zaboravila sam kamo sam se zapravo uputila. Tijekom razgledavanja, začula djecu koja su pričala na hrvatskom jeziku. Interesiralo ih je kako sam se našla sasvim sama u Ateni. Kad su me to upitali, sjetila sam se moje puknute žice. Objasnila sam im što mi se dogodilo. Uputili smo se u centar grada dok netko nije povikao: “FIRE! FIRE!!!!!“. Otrčali smo do zgrade 83


koja je gorila.Vatrogasci su već bili tamo i pokušavali ugasiti vatru. Na jednom prozoru stajala je žena sa malom bebom. Jedan se hrabri čovjek penjao stubama do žene i djeteta. Primio je dijete u naručje i odveo ga dolje, a žena je išla odmah poslje njih.Vatrogasci su uspjeli ugasiti vatru. Na svu sreću nije bilo ozljeđenih. Nakon tolike strke pored zgrade sam našla izgorjelu violinu i na njoj čitave žice. Uzela sam jednu žicu i namjestila na svoju violinu. Odlično je zvučala. Sjetila sam se da je ostalo samo deset minuta do početka nastupa. Trčala sam koliko su me noge nosile. Na natjecanje sam stigla baš kada su najavljivali moj orkestar. Izvedba je zvučala odlično!!

84


Put prema uspjehu

Paulo Possi Bio je topli proljetni dan. Na mobitelu je pisalo 5:00. Želio sam još spavati, ali sam znao da ne smijem. Obukao sam se, spremio, pojeo nešto i krenuo prema klubu.Vani mrkli mrak. Grad je bio pust. S noge na nogu nekako sam došao. Provjerili smo čamce i krenuli.

85


Prvi dio puta je bio dosadan.Svi su spavali, a na koju minutu sam i ja oko sklopi. Nakon nekog vremena se prijatelj sjetio da ima karte za briškulu. Iskoristio priliku jer on nije primijetio da mu vidim karte od stakla. Kako smo prolazili kraj Rijeke, svi su se počeli buditi i atmosfera u autobusu se podigla. Pogled na Rijeku je bio predivan. U daljini se vidio Trsat koji je izgledao kao kamenčić u travi. Stali smo na vratima jadrana. Pogled na more i Krk je bio predivan. Most koji ga je povezivao s kopnom izgledao je poput produžene rebraste potkove, a Krk se isticao u moru. Vratili smo se u autobus i istim tempom nastavili dalje. Kako smo se kretali ulazili smo dublje u Gorsku Hrvatsku i šume su postale zimzelenije. Jele i pretplaninska bukva su se nalazili s obje strane. Kroz prozor mi je pogled sezao u daljinu. Pred očima su bili goli vrhovi, a podno njih zeleni pašnjaci.Svako malo bi prošli kraj nekog jezera, a isticalo se Bajer. Bajer je umjetno akumulacijsko jezero nastalo 1952. 86


izgradnjom brane na rijeci Ličanki u blizini Fužina u Gorskom kotaru. Prošli smo kraj Dobre, rijeke ponornice. Dobra izvire iz dva izvora: kod Bukova vrha i kod Skrada. Duljine je 107,9 km. Kako smo je prolazili, postajali smo svjesni da je odredište bilzu i da treba uzeti dozu ozbiljnosti. Kolega iz čamca i ja smo imali sreće i nismo trebali žuriti. Neke posade su otkazale pa nismo morali u kvalifikacije. Imali smo dosta slobodnog vremena pa smo mogli gledati ostale trke i uživati u ljepoti Sabljaka. Vremenom smo postali gladni pa smo otišli na ručak. Za ručak uvijek ista priča pomfrit i pohano meso, ali novost je bila krofna za desert. Jedan prijatelj se zamazao marmeladom. Mi se smijemo on trči za nama da se obriše o nas. Kad smo se vratili imali smo još jako malo slobodnog vremena.Vrijeme je brzo prošl. Mi smo se presvukli, otišli zagrijat,razgibat i odnijeli čamac na vodu. Znali smo da to je to. Na vodi smo zagrijali sve mišiće i čekali kada će nas pozvati na 87


start. Dok smo čekali malo smo pogledali konkurenciju i zaključili da ako nešto ne zeznemo imamo medalju u rukama. U međuvremenu smo bacili pogled na Sabljake. Iako iz daljine izgleda prekrasno izbliza i nije baš tako.Više liči na običnu baru. Lete vretenca,a na površini su saši i lopoči.Voda je bila mutna nekako, a miris je podsjećao na kišom okupanu prašumu.Vjetar je cijeli dan bio tih, ali odjednom se raspuhao. Kao da je nas čekao. Počeli smo se njihati kao zrela neubrana jabuka na grani, no to nas nije omelo.Poslagali smo se na startu i samo se čekao sučev znak da krenemo.Spuštena je bijela zastavica i krenuli smo.U glavi nam se samo vrtilo „to su samo 4 minute˝.Nakon 500m utrka se primirila. Medulinci su daleko odmaglili ali na naše iznenađenje i nama je išlo jako dobro. Iako smo znali da smo sigurni, povukli smo do kraja jako za svaki slučaj. Kad smo ušli u cilj, još smo bili pod dojmom.Izvadili smo čamac i počeli odmarati. Kad 88


su svi završili svoje utrke spakirali smo čamac nazad na prikolicu. Sve je bilo pospremljeno i ušli smo u autobus. Puštala se muzika, a jedan prijatelj je morao pjevati na mikrofonu jer je ujutro zakasnio pa smo ga morali čekati. Regata nije bilo od listopada prošle godine tako da sa neizvjesnošću i željom čekam regatu u Zagrebu sljedeće godine. Uz ovu ekipu znam da će i taj dan biti kao i ovaj. Nezaboravan.

89


Smrt u Ljubićevoj

Marko Banović Bio je to najobičniji petak kao i svaki prije njega. Ujutro sam se probudio, doručkovao i otišao u školu. U školi se nije ništa posebno dogodilo. Vratio sam se iz škole i ručao. Kasnije je tata došao po mene i otišli smo na vikendicu. Vani je puhala jaka bura i bilo je hladno. Nahranio sam pse i mačke. Otišao sam nabrati suho granje za 90


potpalu. Uzeo sam džepni nožić da ne moram sve to raditi golim rukama. Za to vrijeme tata je upalio agregat i stavio muziku. Proveli smo nekoliko sati u poslu i nismo ni zamijetili koliko se naglo smračilo. Sve je postalo neobično. Nisam ništa htio govoriti tati. Mislio sam da se to meni samo pričinjava. Večerali smo i još malo razgovarali. Tata mi je ispričao da je jučer njegov prijatelj Sajo bio kod njega i pohvalio mu se da je prihvatio primamljivu ponudu od talijanskih lovaca koji će mu platiti nekoliko tisuća eura da mogu krivoloviti u našim šumama. Krenuli smo se spremati za spavanje, no u jednom trenutku je netko počeo snažno lupati na vrata. Osjećao sam se bijesno i uplašeno istovremeno. Tata je otvorio, a na vratima su stajala četiri ogromna čovjeka. Ti ljudi su imali maskirna odjela i maske nalik klaunovima na glavi. Odmah su tatu srušili na pod, a ja sam krenuo bježati. Bježao sam nekih 100 metara, no brzo su me sustigli. 91


Vodili su me dalje kroz šumu. Bio sam zbunjen. Putujući dalje šumom shvatio sam da me vode u LJubićevu pećinu nekih 200 metara udaljenu od naše vikendice.Kada smo stigli u pećinu, vidio sam tamo još 10-tak zarobljenih ljudi. Vidio sam ih čim sam ušao u pećinu. Bili su na samome ulazu. Neke od njih sam i poznavao. Nitko od njih nije znao zašto su oteti. Ležali su u čudu zavezani jedni za druge. Ljubićeva pećina izgleda ovako: jedna velika vrata visine dvadesetak metara. Nakon tih vrata je jedna prostorija u kojoj je na lijevoj strani provalija a na desnoj također još jedna provalija. Te se dvije provalije ponovno dolje spajaju u jednu prostoriju. Ti ljudi nisu poznavali pećinu, no ja sam znao svaki njezin kutak. Još kada sam bio jako mali tata me je vodio u tu pećinu i pričao mi priču o Ljubiću i njegovom plemenu. Nisam htio ništa poduzimati pa prespavao sam noć i čekao jutro.

92


Probudio sam se i nije bilo niti jednoga od ona četiri čovjeka stoga sam se pokušao osloboditi, a naposljetku i uspio . Odvezao sam sebe i još jednoga uz pomoć nožića kojega sam imao još od prije. Tada sam začuo korake i znao sam da dolaze. Sakrili smo se na mjesto gdje je ljubić spavao. Znao sam da nas tamo neće naći. Tražili su nas satima, ali bezuspješno. Čuo sam i njihov razgovor. Dogovorili su se da idu potražiti mene i prijatelja kojega sam oslobodio. Rekli su i da ukoliko ne uspiju neće imati milosti prema drugima i bacit će ih sve u provaliju. Kad sam to čuo, prijatelj i ja brzo smo oslobodili ostale i sakrili se u zasjedi na istome mjestu, ali naoružani štapovima i kamenjem. Kada su se vratili, oborili smo ih s nogu i zavezali tamo gdje smo do prije par sati sjedili mi. Rekli su nam da nisu htjeli to napraviti. Bio je to samo jedan od njihovih zadataka. Nagovorili smo ih da nazovu šefa da dođe. Ubrzo je došao. Bio je to tatin prijatelj i lovac Sajo. Sada 93


mi je bilo jasno zašto su nas zarobili.Mi smo bili za očuvanje okoliša i protiv ubijanja životinja, a oni su bili lovci . Sajo je pretpostavio da nije dobro čim ga zovu da dođe u pećinu. Naoružao se i ponovno oslobodio svoje lovce pomagače, a nas zavezao. Nije mu bio problem ponovno nas zavezati jer je imao pištolj sa sobom, a mi smo imali samo kamenja i moj nožić. Već su nas htjeli baciti u provaliju, no u tom trenutku su se pojavili moj tata i njegov brat. Brzo su zarobili Saju i ostale lovce. Nisu imali šanse jer su ga moj tata i njegov brat uhvatili na prepad i zavezali sa lisicama od moga tate. Oslobodili su nas, a njih prijavili policiji.

94


Škola za vještičarenja i čarobnjaštva

Matea Nikolić Jednoga dana iznenada se rodila djevojčica po imenu Melisa. Pošto njezini roditelji nisu htijeli imati dijete, stavili su je u sirotište. Tamo je bila neko vrijeme, dok jednog dana nije došla obitelj koja ju je posvojila. Obitelj se sastojala od četiri i pol člana. Tu je bila njezina buduća mama Carla, 95


tata po imenu Jack , brat i sestra Teddy i Jake. Bio je još tu pas po imenu Puppy. Odmah kada su je posvojili, nazvali su je Britney. Poslije 16 godina Britneyin život je bio pun veselja i ljubavi. Narasla je u veliku djevojku smeđe svijetlih očiju punih znatiželje. Britney je bila sretna sa svojom obitelji sve dok njezin brat Jake nije preminuo u prometnoj nesreći. Toga dana kada su se vraćali s groblja, Britney je išla u svoju sobu i otvorila prozor kroz koji je ušla jedna siva ptica s velikim perastim krilima i žućkastim očima. Ptica je u kandžama držala komad papira u kojem je pisalo da sutra u 12:00 sati bude ispred napuštene kuće u ulici Bentoven. Kada je vidjela to pismo, mislila je da se netko šali s njom. Pokazala je pismo svojoj prijateljici Isabelli s kojom je provela punih 14 godina. Nije joj rekla da je to pismo donjela ptica, nego da je pismo našla u dvorištu. Isabella je rekla da trebaju posjetit tu adresu. Kasnije su Britney i Isabella išli kući da se 96


spreme. Za pola sata su se našle u gradu kako bi krenule prema toj napuštenoj kući. Bili su znatiželjni koliko i uplašeni. Pored Britney je prošao neki jako čudan čovjek. Imao je sivobjelu bradu, bjelu vestu i šešir naik onome koji imaju vještice i čarobnjaci. Britney je hrabro zakoretala prema kući, dok ju je Isabella pratila svakim korakom. je bila bliže do najveće promjene u njenom životu. Prolazilo joj je svašta kroz glavu. Kada je otvorila vrata, kuća je bila puna : paučine, pauka i štakora. Bila je napravljena od drveta i nije imala nikakvih boja. Imala je dva kata i po nekoliko soba. Dok je koračala kućom pod je škripio na svakom trećem koraku. Pregledavajući kuću naišli su na slike u kojima su se ljudi kretali, pričali i govorili. Iz podruma je izašao maleni čovjek sa šiljastim ušima kao u vilenjaka. Pitao ih je kako se zovu. One su mu odgovorile. Zatim im je rekao da pođu za njim i kreule su bez pogovora. Ušao je u podrum. Po zidovima su isto bile slike nalik onima 97


u kući. Od svih tih uokvirenih slika i vijesti, Britney je najviše zapamtila Abrahama Lincona , a Isabella sliku Mone Lise. Sve je bilo mračno. Jedino stol za kojim je sjedio čovjek kojeg je Britney vidjela u gradu.Stol je bio napravljen od drveta i imao je dvije stolice. Stranac rekao je da se zove Profesor Roupless i da silno želi upoznati Melisu. Britney i Isabella su se zapitale tko je Melisa. Rekao je da upravo gleda u nju, ali ispred njega je bila samo Britney. Profesor je pitao može li sjesti da malo poprićaju. Ona je sjela. Profesor Roupless je počeo pričati o tome da je njeno pravo ime Melisa i da su njezini roditelji bili čarobnjaci. Odmah ga je pitala zašto su je onda morali staviti u sirotište. Rekao je da čarobnjaci nisu smijeli imati dijece. Ona se dignula sa stolice lupnula šakom o stol i upitala ga je bi mu trebala vjerovati? Rekao joj je da pođe za njom. Došli su do velikog zrcala. Upitao ju je da kaže ime grada u koji bi htjela ići. Odgovorila je da želi biti u Rimu i kada je prošla 98


kroz zrcalo iznenada se pojavila u tom gradu. Bila je malo sigurnija da može vjerovati tom profesoru. Kada se vratila pitao ju je želi li s njime poći do škole za čarobnjake i vještice Slethord. Rekla je da mora razmisliti. Kada se sa Isabellom vratila kući, rekla je roditeljima da će nekoliko dana prespavat kod Isabelle. Brzo je uzela stvari i otišla u sobu. Profesor je rekao da če joj ptica opet poslati pismo gdje treba poći. U pismu je pisalo da bude na tranvajskoj stanici. Pozdravila se s obitelji i Isabellom i krenula prema stanici. Tamo ju je dočekao profesor Roupless. Ušli su u vlak, a Britney je zatim pitala zašto su od toliko ljudi samo oni ušli u vlak. Rekao je da ga samo mitološka bića, vještice i čarobnjaci mogu vidjeti. Vlak je bio isti kao onaj obični , samo što je u njemu bilo puno neobičnih ljudi . Roupless i Britney su se sjeli na svoje mjesto. Puno je razmišljala o tome kakva je škola. Je li velika ili mala i ima li puno učionica. Kada su stigli na odredište, ispred njih nije bilo 99


ništa . Britney je odmah pitala gdje je to došla. Profesor Roupless je rekao da pođe za njim i da stavi ruku naprijed. Stavila je ruku naprijed i ona je nestala. Bila je jako zbunjena. Kad je izvadila ruku, na ruci joj je bila ptičica. Ptičica je imala žuti kljun i velika krila bijelo sive boje. Profesor je onda rekao da će skroz ući unutra. Vidjela je puno ptičica koje lete po zraku. Drveće koje se miče i govori te mnoge spomenike. Ljudi su izgledali su uobičajno, osim jednog čovjeka koji je imao polu konjsko polu ljudsko tijelo i još nekih vila. Dvorište je bilo puno cvjeća. Onda je oči usmjerila prema največoj školi na svijetu. Bila je siva s puno špicastih kula. Profesor Roupless joj je predložio da ide malo razgledati. Bila je toliko zasljepljena tom ljepotom, da je samo klimnula glavom. Razgledavajući školu vidjela je mnoge spomenike raznih čarobnjaka i vještica. Najviše se začudila kada je vidjela jednoroga. Jednorog je bio bijele boje, a rog mu je bio žućkaste boje. Htjela ga 100


je pomaziti po glavi. Polako je krenula prema njemu govoreći da mu neće ništa. Potom ga je nježno potapšala po glavi. Polako je krenula da se popne na njega, ali nije uvidjela da jednorog ima krila. On je ubrzo poletio s njom na leđima. Britney se kosa vijorila u zraku, dok su pored nje letjele ptice. Kada su se spustili dolje, pozdravila se s jednorogom i krenula u školu. Škola je u unutrašnjosti bila smeđe boje. Na stepenicama su bili crveni tepisi, a na zidovima su bila različita vrata. Sva vrata su vodila u različite prostorije. Na vrhu u središtu škole je bila velika kugla, a u sredini kugle je bila vatrena lopta koja je osvjetlavala cijelu školu. Kada je došla ispred ureda od Profesora Rouplessa, otvorila je vrata. Ured je bio pun knjiga i napitaka. Britney je Profesora Roupelssa našla na drugom katu. Ugledala ga je kako radi napitke u jednom velikom crnom okruglom loncu. Rekla je da želi malo popričati sa njime. Pitala ga je šta će se sada 101


dogoditi sa njom. Rekao joj je da može nekoliko dana provesti u školi kako bi vidjela kako joj se sviđa u školi. Ako joj se svidi morat će reći roditeljima istinu pa će je možda pustiti da ostane. Odlučila je da će ostati jedan dan. Profesor Roupless je bio jako iznenađen zato jer je misio da je ovo previše za nju. Profesor joj je potom našao sobu. Krenula je prema sobi i stala na neki tepih gdje je trebala reči broj sobe. Rekla je broj: 1232B, a tepih je poletio i odveo je do njezine sobe. Oprezno je otvorila vrata zato jer je još uvijek bila na tepihu. Kada je otvorila vrata, vidjela je sobu sa crvenim zavjesama, bijelim zidom i krevetom. U središte sobe je bila mala kugla u kojoj su bile krijesnice. Koje su osvjetlavale sobu. Ujutro se probudila misleći da je sve što joj se jučer dogodilo bio san , ali kada je bolje pogledala shvatila je da je sve to stvarnost. Digla se i otvorila ormar. Bio je razdjeljen na pola. Na jednoj strani je bila odjeća za vještice, a na drugoj strani za čarobnjake. Ona 102


je obukla odijeću za vještice. Odjeća je naravno bila crne boje i imala je mali šeširić. Na malom stoliću bio je jedan kovčeg. Kada ga je otvorila, iz njega su izašle male vile. To su bile vile za uljepšavanje. Vile su na Britney stavili crni ruž, maskaru i malo su joj kapke obojale crnom bojom. Kada je otvorila vrata, ispred nje je bio isti onaj tepih s kojim je došla u sobu. Naredila je tepihu da siđe dolje, što je on i učinio. Prvo je trebala ići na nastavu, samo je trebala jednog učenika da joj kaže gdje je učionica. Prvi učenik na koja je naišla joj je odgovorio. Učionica je bila plave boje i skoro je bila veča od dvorišta. Imala je duge smeđe stolove s plavim podlogama i stolice plave boje s smeđim jastučićima. Imala je i veliki prozor iz kojeg se vidila gusta šuma. Na stolu si bile njige iz kojih su učenici trebali izgovarati čarolije. Ubrzo su došli učitelji i počeli poučavati učenike. Profesor Roupless je na predavanju pitao može li neki učenik doći ispred razreda kako bi isprobao neku 103


čaroliju. Pošto se nitko nije javio. Prozvao je Britney. Rekao joj je koju čaroliju treba izvesti. Ona je rekla da to ne može. Profesor joj je rekao da samo treba vjerovati u sebe pa će uspijeti. Britney je bila zbilja nervozna, ali je vjerovala u sebe. Rekla je čaroliju. I ispred nje se pojavio mali zeko koji je bio vrlo agresivan. Imao je crvene oči i stiskao je zube i ruke. Pomazila ga je po glavi i iznenada se smirio. Poslije su zeku odveli u šumu, ona je tijekom nastave naučila mnogo toga. Potom se sjetila da treba ići kući. Javila se Profesoru Rouplessu da joj je u školi bilo jako zanimljivo i poučno. I da če pitat mamu i tatu može li ići u tu školu. Kada je izlazila iz škole, pozdravila se sa jednorogom. I krenula na vlak. U vlaku je razmišljala, kako će sve ovo reći roditeljima. Na stanici ju je dočekala Isabella. Ispričala joj je sva čuda koja su joj se dogodila. Kada je došla kući, ispričala je posvojiteljima što joj se sve dogodilo. Posvojitelji su rekli rekli su joj da se zove Melisa i 104


da znaju njezine roditelje zato jer je njezina biološka mama njenoj posvojiteljici sestra. Melisa je ispričala kako je Profesor Roupless upitao može li ostat u školi, pošto oni nisu bili njezini roditelji . Teta i tetak su rekli da može ići i da ovaj put i oni idu s njom, ali Britney nije znala kako. Onda se sjetila napuštene kuće u kojoj je sve saznala. Išli su u tu kuću i prošli kroz prolaz. Melisa je odmah otišla reć Profesoru Roupelssu da može ostati i završiti ovu školu.

105


Tri dječaka i gusari

Maurizio Bastijančić Kad se dječak Filip probudio ujutro, ispod kreveta je vidio papir. Na tom papiru je bio put prema blagu koje bilo na pustom otoku. Poslije je otišao do svoja 2 prijatelja Marka i Josipa i pokazao im kartu koju je pronašao ispod kreveta. Oduševili su se i odmah su htjeli krenuti po to blago. 106


U isto vrijeme su i zli gusari tražili tu kartu. Nisu znali da ju je netko već uzeo pa su otišli do Grebena smrti kako bi je potražili jer je u legendi pisalo da je tamo skrivena. Uspjeli su ući u špilju, al je tamo naravno nisu našli. Posumnjali su da se netko od stanovnika obližnjeg grada Lisabona domogao karte. Zaputili su se prema tom gradu u kojemu su živjeli i dječaci koji su se domogli karte. Napravili su potpuni kaos u gradu. Oteli su oko stotine ljudi među kojima su bili i dječaci. Nakon duže pretrage su našli kartu kod Filipa, a ostale ljude su bacili s broda u more. Srećom to je bilo blizu grada. Marko i Josip su se skrili na brodu kako bi spasili svog prijatelja Filipa. Gusari su se uputili prema otoku. Došli su pred jutro i počeli su tražiti blago. Nisu mogli doći do njega jer je bilo u vulkanu. Dok su gusari tražili blago, Marko i Josip su oslobodili Filipa koji je bio zavezan za jarbol. Kako su zapamtili kartu napamet i dječaci su 107


krenuli u potragu za blagom. Došli su do vulkana i ušli u njega bez problema jer je već dugo vremena bio ugašen. Naišli su na zlatnu stijenu na dnu vulkana. Iz stijene je izišla lubanja i rekla im koje sve prepreke moraju preći kako bi našli blago. Prva prepreka koja im se našla na putu dok su kročili tunelima vulkana bile su stijene koje su fijukale iz mraka. Dječaci su se srećom sjetili savjeta od lubanje i sagnuli se na vrijeme. Dok su ležali na podu misleći da je opasnost prošla, primjetili su kako se veliki kameni zidovi počeli spuštati na njih. Potrčali su brzo prema izlazu. Tada su naišli na igru u kojoj su morali zapamtiti znak i onda ga znak pronaći u mnoštvu razlićitih znakova. Igra je bila jako teška i taman kad su mislili odustati uspjeli su pronaći znak, a samim time i blago. Oni su znali da gusari neće otići s otoka dok ne nađu blago pa su odlučili uzeti određenu količinu zlatnih novčića i poredati ih od obale do blaga kako 108


bi ga gusari lako pronašli. Gusari su ubrzo pronašli blago i otplovili s otoka. Dječaci su sakrili na gusarskom brodu čekajući strplijvo da prođu kraj Lisabona. Nakon dva dana uočili su obalu svojeg rodnog grada i pobjegli s broda jednim od čamaca za spašavanje. Vratili se svojim obiteljima, a gusari su se vratili daleko u more.

109


Ubojica u bijegu

Raquella Grbavčić Zazvonio je alarm. Ustala sam se iz kreveta i otišla u kupaonu. Napravila sam sve uobičajeno. Mislila sam da je to još jedan običan dan, ali očito sam se prevalila. Krenula sam doručkovati kada mi je zazvonio mobitel. Bila je to moja najboja prijateljica i kolegica Roberta. Zajedno radimo u policiji. Obukla sam se najbrže što sam mogla 110


odjurila do auta i krenula do posla. Kada sam došla, šef me dočekao. Mislila sam da je to kraj moje karijere. Šef i Roberta su mi ispričali kako je naš najbolji suradnik ubijen, ali da nitko ne zna što se dogodilo. Nije mi bilo jasno zašto to meni govore. Znala sam da ću ja morati istražiti to ubojstvo, ali nisam mislila da ću morati preputovat cijelu Istru. Trebam ići u Rovinj jer navodno tamo živi ubojica. Sutradan ujutro sam krenula u Rovinj. Odsjela sam u jednom hotelu blizu mora. Došla sam do prozora i otvorila ga. Osjetila sam miris soli mora, čula vrisku radosne djece dok su se igrala te namirisala hrane iz vrhunskih restorana. Nešto me odjednom omelo. Nisam isprve znala što, ali ubrzo sam shvatila da je to bio ženski glas: -Upomoć!!! – uporno je vikala. Potrčala sam dolje vidjeti što se dogodilo. Na podu je ležao muškarac upucan u trbuh. Pitala sam što se dogodilo. 111


Metak koji je muškarac po imenu Ivan dobio, bio je upućen njegovoj ženi. On je u zadnji čas skočio ispred nje kako bi je zaštitio jer je bila trudna. Pozvala sam hitnu pomoć koja je ubrzo došla. Izvadili su metak. Provjerom u labaratoriju doznala sam kako je metak iz istog pištolja kojim je upucan moj kolega. Nazvala sam Robertu. Ona je odmah dosla na mjesto zločina. Dok je trčala od auta do hotela, zagazila je u blato. Palo mi je na pamet da je u to blato ugazio i počinitelj. Ispostavilo se kako sam bila u pravu. Otisak stopala bio je naš prvi trag. Uzele smo otisak. Broj je bio 45 tako da je to morala biti muška osoba. A marka patike Nike. Tragovi su vodili još nekoliko metara do jednog kafića. Ušle smo, sjele za šank i naručile kavu. Malo smo promatrale situaciju i odjednom sam uočila muškarca s kapuljačom preko glave i Nike patikama. Pokazala sam ga Roberti pokretima očiju. Prišle smo mu i pokazale značku. On se 112


iznenada digao i pokušao nam pobjeći. Roberta ga je uhvatila, ali je onda netko vrisnuo iza kafića. Otrčale smo vani na stražnji ulaz, ali to je bila klopka... Osumnjičeni nam je pobjegao... Bile smo ljute na sebe jer smo ga izgubile. Bilo je već kasno i otišle smo u hotel. Kada smo krenule na spavanje, na vijestima je bilo da je dvijema detektivkama pobjegao osumljičenik u slučaju ubojstva! Začudilo nas je kako je ta informacija dospijela tako brzo u vijesti, a mi smo je javile samo šerifu. Pri kraju tih užasnih vijesti saznale smo da je ubojica krenuo prema Poreču. Odmah smo se počele pakirati i rano ujutro krenule. Vozile smo se otprilike pola sata. Kada smo stigle, kolege iz Pule su nam javile da su uspjeli prepoznati ubojicu s nadzornih kamera hotela u Rovinju. Ubojica se zove Damir Sudar četdesetdvogodišnji psihički bolesnik koji je 113


pobjegao iz bolnice i već je optužen za ubojstvo svoje žene. Ušli su u trag GPS-u s njegovog mobitela i saznali da upravo ide prema najvećem šopping centru u Istri. Poslali su pojačanje i dogovorili evakuaciju djece i žena iz dućana, a muškarci su ostali kako ubojica ne bi posumnjao ni na šta. Stručnjaci su pregledavali svaku nadzornu kameru dok su policajci prerušeni u civilu stajali na svakom kutku šopping centra. Zatvorili smo sva vrata kako nitko ne bi mogao niti ući niti izaći. Nakon tri sata provedena u trgovačkom centru, promatrajući svaki kutak, našli smo našeg ubojicu. Roberta i ja smo krenule na mjesto gdje je zadnji put viđen, ali odjednom je nešto palo ispred nas. Bila je to mala bomba nagrizajućeg plina koja je smrdila na mrtve životinje, a mi nismo uzele gas maske kako ne bile sumnjive. Sva sreća da je šef došao u pravi čas i dao nam gas maske kako bi

114


mogle normalno disati. Ostali policajcisu otvorili sva vrata i prozore da se netko nebi ugušio. Izgubili smo ubojicu, ali ne zadugo. Dva muškarca su ga vidjela kako odlazi na gornje parkiralište za automobile. Roberta i ja smo pažljivo hodale oko autmobila. Odjednom smo začule udarac. Gledale smo se tko se to srušio? Roberta je ugledala čovjeka na podu. Približile smo mu se, a on nije rekao ni riječi. Okrenule smo ga i shvatile da je to Damir Sudar, počinitelj ubojstva. Nije mogao disati. Gušio se od plina koji je bacio. Uzela sam mu oružje, a Roberta mu je stavila lisice. Odvukle smo ga na sud gdje je izjavio kako je on počinitelj. Izrečena mu je doživotna kazna zbog jednog ubojstva i dva pokušaja ubojstva.

115


116

Šaptači pera  
Advertisement