Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXX, Broj 1 (152)  –  Uskrs 2011.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića


GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

4 u neprestanom proživljavanju kristova uskrsa 7 vjera dolazi od slušanja 9 prolaz božji ostavlja trag dobrote u nama 10 a ja prođoh kraj tebe 12 (o) držati riječ! 14 isus, vino i životna radost 16 spoznaj samoga sebe ili filozofija osobnosti 17 odricanje 18 razmišljanje u dan gospodnji 20 crkva i razbijači 22 obesmišljavanje smisla 26 sindone - sveto platno kapucina oca pija iz pietrelcine 35 dostojanstvena smrt 38 obiteljski život 40 roditelji djece s posebnim potrebama 44 pola stoljeća za oltarom crkve bl. djevice marije od pohoda 46 spomen obilježja fra alojzija imbre novaka 48 gregur kapucin – prvi hrvatski novinar 49 sluga božji: fra ante josip tomičić 51 učiteljeva ruka 53 žene nositeljice i navjestiteljice života

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXX (152)  –  Br. 1/2011. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Uredničko vijeće: fra Nikola Bašnec, fra Ante Kukavica, fra Stjepan Novoselec, fra Stanko Dodig Lektorica: Zdenka Šopar, prof. Stalni suradnici: fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Dubravka Rovičanec, Emica Juranko, Željka Čolović Rodik Vanjski suradnici: fra Nikola Novak, fra Stanko Dodig, s. M. Petra od Presvete Euharistije, Radenka Skorup, Željka Čolović Rodik, Petar Jakopec, Marija Selak, Ivan Macan, A. Ž. Dolenec, Vinko Đotlo, Dubravka Kalinić-Lebinec, s. Damjana Barbarić, Vesna Ivančević, Karla Zrinski, Antun Lisac, Klaudija Ćurković, Vladimir Jurišić, s. Danijela Anić Administraciju vodi: fra Ante Kukavica, 31000 Osijek, Kapucinska 41 (tel/faks 031/20 11 83; 092 209 00 25) e-mail: akukavica@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK


C

ijenjeni i vjerni čitatelji lista Ljudima prijatelj radosni smo što Vam možemo čestitati naš najveći blagdan Uskrs. Iza nas je razdoblje korizme, vjerujem i osobnog promišljanja i napora da se sa Sinom Čovječjim u pustinji pripremimo da zablistamo onom zrelošću i osobnim svjedočanstvom na koje nas Gospodin poziva.

Gospodin je tu! Vječnost si mi pokazao Gospodine u jutarnjoj rosi na poljskome cvijetu. Ljubav si mi pokazao Gospodine u zagrljaju djeteta i majke. Rajsku ljepotu pokazao si mi Gospodine u proljetnom danu. Nebeski mir pokazao si mi Gospodine u ljetnom smiraju. Zar još trebam tražiti prisustvo Tvoje?

Srećko Lebinec

Od srca se zahvaljujemo i na svim prilozima i molitvenoj potpori kako bi ovo Glasilo izlazilo. Želja nam je da vas i ove misli i riječi što smo ih pripremili u ovom broju našeg Glasila oplemene i učvrste u vjeri u Gospodina Isusa Krista. Kao nositelji radosne vijesti, zaista, neka nas Duh neprestano potiče da s veseljem, u zajedništvu i postojano pridonosimo ostvarenju Kraljevstva Božjeg. Krist je uskrsnuo! Začarani krug zla i smrti, ljubav je Božja dokinula! Zastanimo pred tim Otajstvom i prinesimo mu sve naše potrebe i patnje, no prije svega i našu raspoloživost. Naša volja neka bude oblikovana prema Božjoj, jer vjerujemo da „budi Volja Tvoja” je nešto najbolje što možemo zaželjeti. Stoga neka naša uskršnja čestitka sadrži blagoslov, nama tajnovite i još dokraja nespoznatljive, Božje ljubavi kao nečeg najdragocijenijeg što si možemo poželjeti. Neka vama i vašim bližnjima predstojeći blagdani obiluju ljubavnim mislima, riječima i djelima.

Bog je Ljubav, jer ljubi bez računice Bog je Ljubav, dobre i zločeste dječice Bog je Ljubav, i kad ne volim svojega brata Bog je Ljubav, i kad mu pred licem, zalupim vrata Bog je Ljubav, u duši prepunoj boli Bog je Ljubav, i kada te nitko ne voli Bog je Ljubav, Jedina ljubav, Vječna ljubav, Miomirisna ljubav Da.....Bog je Ljubav, i sve ljude voli zato sam radosna u Njegovoj školi.......

3


S

U NEPRESTANOM PROŽIVLJAVANJU KRISTOVA USKRSA

laveći Uskrs kao središnji blagdan kršćanstva, razmišljamo o „širini i dubini” događaja koji je u središtu naše vjere. Isus je umro na križu riječima: „Dovršeno je!’’ (Iv 19,30). Što? Jedno vrijeme povijesti, započinje novo – otvaraju se vrata čovjeka k Bogu, u Život. Sin Čovječji je umro, položen u grob i uskrsnuo je! Zora novoga dana! Vijest koja se širi od tog događaja, još uvijek kruži svijetom. Ona glasi: Isus bijaše mrtav, a živ je! Isus je uskrsnuo. Učenici su to kratko izrazili: „Doista uskrsnu Gospodin!” (Lk 24,34). Zvali su Isusa Gospodinom. To znači da su mu pridavali veliku i osobitu vrijednost u vlastitome životu. On je bio njihov Učitelj, Vođa. U njemu su gledali svoj životni put. On je bio njihova nada, ali i pravilo ostvarivanja volje Nebeskoga Oca! „Sve što sam čuo od Oca, predajem vama’’ (usp. Iv 15,15)!

„Doista je uskrsnuo Gospodin“! Tako su se kršćani od samog početka na dan slavlja Uskrsa, međusobno pozdravljali. Jedni su drugima javljali vijest da je Gospodin uskrsnuo i klicali u srcu: „Doista je uskrsnuo!”. Željeli su da tako u njihovoj duši odjekne uvijek živa vijest, koja dolazi od onih prvih očevidnih svjedoka. Gospodin je s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28,20)! Veoma je važno probuditi u sebi i u svima nama koji slavimo Uskrs, svijest o Kristu Uskrsnulome. On nam se otajstveno javlja uvijek kad se u njegovo ime okupljamo. Taj događaj mora imati i svoj širi odjek u vremenu svake pojedine generacije,

4

čak štoviše u životu svakog pojedinog čovjeka. On se razlikuje od svih drugih povijesnih događaja po tome što nadilazi sve što može zabilježiti naša povjesnica, o čemu mogu raspravljati ljudi, analizirajući i istražujući okolnosti u kojima se što dogodilo. Radi se o događaju koji nadilazi povijest, iako je i povijestan. On je za nas i otajstven događaj žive vjere, tako da ga po vjeri razumijemo stvarnim u svakom „sada’’. On se događa u svakom trenutku. U spoznaji toga događaja uspinjemo se i rastemo u Duhu onamo gdje je Krist s nama sada živ. Mi dolje, a on gore, i kao čovjek u Bogu, gdje nama pripravlja mjesto (usp. Iv 14,2-3)! Koliko se događaj Kristova uskrsnuća sve više ugrađuje u naše promišljanje događanja ljudske povijesti, toliko on postaje sve jasniji onima koji se duhovno udubljuju u njega.

Događaj uskrsnuća ima i svoje povijesne okolnosti Uz ovo otajstveno, što nadilazi naš um, događaj Isusova uskrsnuća ima i svoje povijesne okolnosti jer se dogodio u jednom određenom vremenu. Shvatljiv je kao realno dokaziv, ako ga gledamo kroz tadašnje aktualne činjenice, koje su se dale zapažati, koje su ljudi mogli svojim očima gledati, doživljavati i prosuđivati. Za što i kako se opredijeliti? – bilo je pred tadašnjim suvremenicima otvoreno pitanje.


Skupina tadašnjih samouvjerenih pismoznanaca i farizeja, rekli bismo, tadašnje moćne društvene elite koja je u Isusu gledala smetnju za svoj položaj u narodu, lažno je Isusa optužila i tražila za njega smrt. Ubijen je sramotnom smrću na križu. To su prije svega činjenice iz samog zemaljskog života Isusa iz Nazareta koga su njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda smatrali prorokom, u kojemu su vidjeli, na poseban način, blizinu Božju. Govorilo se: „Ovo što on čini ne može činiti čovjek, ako Bog nije s njime” (usp. Iv 3,1). Isus, iako Sin Božji-Bog s nama (usp. Mt 1,22-23), ljudski je živio zajedno s ljudima svoga vremena. Kao čovjek bio je uključen u događanja, u zbivanja onoga vremena. Budući da se on pojavio, smijemo tako reći, kao osoba iznenađenja u konkretnoj zbilji, mnogi su krenuli za njim. On je donosio i naviještao novu poruku koja je duboko u srce dodirivala ljude i potresala ih, bio je to poziv Božji, živa Božja riječ nade, spasenja. Ljudi su u velikom mnoštvu, jedni iz znatiželje, a drugi iz vjere i ljubavi, krenuli za njim. Malo je bilo ljudi u onome zemaljskom području i vremenu koji ne bi bili zainteresirani za Isusa Nazarećanina i za ono što se s njime, i oko njega, događalo. Osobito su mnogi bili razočarani kad su ga njihovi glavari odbacili, osudili i pogubili. Doduše, ono vrijeme nije bilo kao ovo naše u kojem se vijesti šire i u kojem, zbog medija što ih danas imamo, događaj može, gotovo istočasno, biti prisutan svima, tako da, na neki način, svi ljudi mogu biti i u doživljaju samog događaja. U ono vrijeme vijest je polagano išla od uha do uha, s usta na usta, ali ipak je brzo odjeknula u Jeruzalemu i njegovoj okolici. Svi su znali što se s Isusom dogodilo.

Vrhunac uz Pashu Vrhunac događanja u Isusovu životu bilo je ono što se zbilo uz židovski blagdan Pashe, kad su Isusa uhitili, svezana doveli pred rimskog upravitelja Pilata, optužili i tražili za njega smrt. Slabi sudac, kolebljivi i cinični Pilat, bojeći se da bi ga mogli pred carem optužiti, osudio ga je uz vrlo znakovite riječi: „Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!’’ Oni pak su vikali: „Njegova krv na nas i na našu djecu” (Mt 27,24-25)! Osudili su ga na sramotnu smrt koja se davala najvećim zločincima, da ga razapnu. Izveli su ga izvan grada – morao je nositi križ uz mnoštvo koje ga promatralo – razapeli su ga među razbojnicima. Ovo „izvan grada’’ znači simbolički da su ga izopćili iz vlastitog naroda. To je bio doista grozan događaj koji je potresao sve koji su sa simpatijom i s oduševljenjem, vjerom i unutrašnjom nadom, s ljubavlju išli za Njim. Bili su u sebi potreseni i grozno zbunjeni, prestrašeni. Bilo je to uz njihov najveći blagdan Pashe. Kako sada slaviti? – pitali su se. Žalost, strah!

Vijest – uskrsnuo je! Ali, u zoru trećega dana, prvog u tjednu, hrabre i nepokolebljive žene došle su s njegova groba i rekle: „Grob je prazan’’. Dobile su poruku od anđela: „On nije među mrtvima. On je živ. Uskrsnuo je.” Petar i Ivan trče na grob da vide što se dogo-

dilo. Doista, grob je prazan! Poslije se javio živ, Mariji Magdaleni i po njoj poručio učenicima: javit će vam se, vidjet ćete ga (Iv 20,18). Istog dana navečer javio se učenicima dok su bili na okupu. (usp. Iv 20, 19-21) Vijest se širi: uskrsnuo je, živ je! Ljudi su zbunjeni i nad tim drugim, čudesnim dijelom događaja Isusa Krista. Kako to razumjeti? Je li doista živ? Dvojbe i mnogo pitanja. I Isusovi prijatelji, oni koji su osjećali u srcu zebnju i koji su strašno trpjeli zbog toga što su njihova Učitelja na tako grozan način mučili i ubili, također su sada bili zbunjeni. Pitaju se: tko je ikada čuo da bi mrtav čovjek opet bio živ? Dvojica učenika tako zbunjeni putuju u selo Emaus da nađu mir u svome srcu, da o svemu dobro promisle, da stave sve na pravo mjesto, da se smire. Tu im se pridružuje Isus kao Stranac (usp. Lk 24, 13-35).

Eshatološka dimenzija Uskrsa Tek nakon ovih stvarnih činjenica koje su se dogodile, koje se povijesno daju analizirati i registrirati, nastupa ono eshatološko, ono što smjera prema konačnome u Bogu, kamo odlazi Uskrsnuli. To je sada u svemu novi događaj koji ljudi ne mogu učiniti ni izvesti, pa zato nikad u vremenu do kraja ni razumjeti. Ne mogu ga posebno ni registrirati ni analizirati. To je događaj jednog drugog, višeg reda koji Bog čini. Dohvaća se samo vjerom, kao nutarnjim slušanjem i prihvaćanjem u srcu svega što Bog govori i čini po Sinu svome Isusu Kristu. On je u Duhu Svetome pred nama na putu kroz vrijeme. Ovi „učenici na putu, razgovarajući međusobno, pretresajući činjenice”, spontano su otpisivali i ovo što su žene kao vijest donijele – „uskrsnuo je’’! Rekli su svaki u sebi i u uzajamno u razgovoru: to ne možemo razumjeti, pa onda ni prihvatiti. No, taj Stranac, koji im se najednom pridružio, počeo im je tumačiti Pisma i uvoditi ih u ono što karakterizira događaj uskrsnuća, taj događaj zore trećega dana. Nemojte biti tvrda srca, vjerujte…! Tumači im: to je put kojim Bog vodi čovječanstvo, to je tek onaj pravi događaj, točka od koje sve počinje i u koju se sve slijeva. To je ono o čemu su govorili proroci, sada se počinje događati Kristovim uskrsnućem. To je onaj konačni povijesni prijelom koji se upravo dogodio. Sada nastupa povijest koja više nije samo u događanjima kojih su protagonisti samo ljudi grijehom opterećeni. To je sada, na poseban način, početak nove povijesti u kojoj će sudjelovati i ovaj Novi Čovjek, ovaj koji je iz groba izašao živ, Uskrsnuli u ljudskoj naravi, Sin Božji na putu u slavu Očevu. Bit će to, ne više samo ljudska povijest, nego i Božja, Bogočovječna povijest, da se tako izrazimo, jer Bog i čovjek sad idu zajedno u Kristu. I prije je Bog utjecao na ljudsku povijest jer povijest ne može teći mimo Boga, ali odvijala se uvijek i kroz neko čovjekovo protivljenje i zaobilaženje Boga – kao da je čovjek prkosio Bogu, htio dokazati kako je on sam sebi dovoljan. Ali smrt je dominirala. A sad se istovremeno počela događati i povijest u kojoj je božansko i ljudsko zajedno. „Gdje je, smrti, tvoj

5


žalac?’’ – odjeknulo je kroz vrijeme (usp. 1Kor 15,55). Svi koji se Sinu Božjemu, Kristu uskrsnulome, Novome čovjeku pridruže, idu iz smrti u život, idu s njime u novu, konačnu etapu ljudske povijesti koja teče prema vječnoj Božjoj punini, i kroz smrt u vremenu, u život vječni. To ovaj Stranac na putu dvojici učenika otkriva. Oni osjećaju potrebu biti s njime. „Ostani s nama’’, molili su ga, kad se učinilo da kao Stranac odlazi svojim putem (usp. Lk 24,29).

Znak prepoznavanja Oni osjećaju, kako su kasnije rekli: „Gorjelo je naše srce kad nam je tumačio Pisma” (Lk 24,32)! Ali nisu ga mogli prepoznati. Ostao je za njih Stranac sve dotle dok se s njim nisu našli za stolom, dok se nisu s njim našli zajedno u tako karakterističnom trenutku u kakvome su se očito kao Isusovi učenici, slušatelji njegove riječi, više puta s njime nalazili. Sada je ovdje ‘’uzeo kruh, razlomio i dao im...“ Tada su im se otvorile oči i prepoznali su ga: To je On! Živ, stvaran, ali najednom nevidljiv! Nisu ga više vidjeli, ali su znali: On je tu, s nama! Ostao im je u ruci kruh što im ga je dao i znali su: On je tu. Tim kruhom okrijepljeni u njih je ušao novi život, zajedništvo s Njime!

Nova stvarnost To je taj divni prijelomni trenutak u koji nas je uveo Gospodin. Uskrsnuli nas je uveo u jednu novu stvarnost koju mi sad nazivamo otajstvenom, misterijskom jer je ne možemo podvrći našim istraživalačkim instrumentima, niti je možemo sasvim rastumačiti našim umovanjima, ali je možemo prihvatiti srcem kao otkriće. Upravo kako su je i ovi učenici prihvatili. Osjetili su je duhovno. Više im je nije trebalo tumačiti. Stranac je postao s njima i u njima. Osjetili su: On u nama i mi u Njemu. Tu njegovu prisutnost su ponijeli dalje.Vratili su se odmah, makar su se prije bojali, sada bez straha, bez kolebanja u Jeruzalem. I našli su se s onima koji su također već imali iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Klicali su od radosti: „Doista je uskrsnuo’’! Imali su, dakle, uskrsno iskustvo.

Uskrsnuo je, ide s nama i pred nama je! I mi koji svake godine slavimo uskrsnuće Gospodinovo, moramo ući u to sveto iskustvo Uskrsa. Kad u to duhovno iskustvo Uskrsa uđemo, kad nas ono pouči, onda ćemo i mi znati: Doista je uskrsnuo Gospodin, s nama je na putu kroz vrijeme! Povijest nije više lišena Božjeg udjela. Božji udio je sad sa svakim koji je s Kristom povezan. Štoviše, Krist uskrsnuvši, izlijeva svoga Duha na svako tijelo, tako da, kako je po proroku Joelu bilo rečeno: „prorokovat će vaši sinovi i kćeri.” (usp. Jl 3,1). Proročki Duh Kristov zahvatio je svijet i javlja se na mnogo načina i na mnogim mjestima, sad ovdje, sad ondje… Bog djeluje u našoj povijesti. Uskrsnuli je s nama. Zapisane su nam njegove riječi: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt 28,20)! Najveća je šteta danas nedostatak te otajstvene činjenice u svijesti velike većine kršćana. Ta njegova prisutnost, pak, iskustvenom se vjerom doživljava preko istih znakova preko kojih su je i učenici doživljavali. Prvi kršćani bili „postojani u slušanju riječi, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvi’’ (usp. Dj 2,42). Kadgod se tako oku-

6

pimo, ničim drugim zaokupljeni, On je s nama, govori našemu srcu! Ne vidimo ga očima, On je sada u slavi Božjoj, ali imamo vidljive znakove koji nisu prazni, nisu tek neki simboli, nego su stvarnost koja je puna Gospodina. To je sam Gospodin. Zato se u njegovoj riječi i sakramentima susrećemo s Njim. Kad se sretnemo s Njime u tim svetim znakovima, onda i mi, puni Duha ljubavi, krećemo oboružani opremom Duha – to je Riječ Božja – na poprište života, gdje su i „ognjene strijele Zloga’’ (usp. Ef 10,16-17). Duh Kristov iz nas sjaji i rasvjetljava naše neposredne odnose što ih uspostavljamo s braćom i sestrama po Kristovu primjeru. Gospodin nam je predvodnik koji pokazuje istiniti novi put, put istine, pravednosti i ljubavi. U tom smislu proslavimo blagdan Uskrsa i duhovno proživljavajmo cjelokupno vazmeno otajstvo. Kršćanski život se sastoji u neprestanom proživljavanju Krstova Uskrsa. Neka nas i svaka nedjelja podsjeća da smo s Kristom, dionici smo i njegova uskrsnuća. „Ako živimo, Gospodinu živimo, a ako i umiremo, Gospodinovi smo’’ (usp. Rim 14,8). Nikakav nam pesimizam ovog svijeta, nikakvo zlo ne može pomutiti perspektivu uskrsne nade. Pred nama su neprestano nova obzorja, sve do vječnosti u Bogu, gdje nam Uskrsnuli Isus pripravlja mjesto (usp. Iv 14,2-4).


VJERA DOLAZI OD SLUŠANJA Vjera u uskrsnuće je nešto jedinstveno Vjera u uskrsnuće ima toliko značenje da je u kršćanstvu sve vezano uz nju. To nas može izazvati da se pitamo: Kako doći do te vjere? Pavao nam na to pitanje jasno odgovara: „Vjera dolazi po poruci, a poruka riječju Kristovom” (Rim 10,17). Vjera u uskrsnuće dolazi iz neposrednog susreta s Riječi koju naviješta Crkva. To je nešto jedinstveno, nešto što se inače nigdje ne događa. Umjetnost nastaje nadahnućem, filozofija proizlazi iz razboritog razmišljanja, a tehnika iz proračunavanja ili naučnog pokusa. Samo vjera dolazi od slušanja. U svemu što dolazi od čovjeka, najprije postoji misao a onda riječ koja tu misao izražava. A kod ovoga, što svoje porijeklo nema u čovjeku nego u Bogu, sve je obratno. Najprije Riječ, a onda slijedi vjera kojom čovjek vjeruje i razvija teologiju. Zato čovjek ne može samome sebi dati vjeru; ona se temelji na jednom događaju i vezana je na jedan dar. Ona je vezana na jednu posvema određenu slušanu Riječi koja se naviješta na sasvim određen način, a ona glasi: On je uskrsnuo! No odakle dolazi snaga ovome naviještanju: „On je uskrsnuo?” Ovu temeljnu istinu vjere treba svjedočiti i uvoditi je u jedan novi svijet. Ona ne počiva na povijesnom dokazivanju, a niti ne proizlazi iz bilo kojeg ljudskog ostvarenja. Ona izvire iz samog čina jer ono što naviješta, to se stvarno i dogodilo. Događaj je u njoj jače i na neposredniji način djelotvoran negoli u nekom povijesnom dokazivanju sa strane čovjeka. Ono što se dogodilo, to je u njoj, u riječima koje to iznose, svjedoče i sve rasvjetljuju. Za onoga koji ima oči da vidi i uši da čuje, otkriva se njezina povijesnost pa stoga nema potrebe da se još i dokazuje.

Zašto svi ljudi ne vjeruju? Ako vjera dolazi od slušanja, zašto onda ne vjeruju svi koji slušaju? Sveti Pavao ustvrđuje: „Nisu svi poslušali blagovijest – evanđelja!” (Rim 10,16). Pošto ustvrđuje činjenicu, on, što je samo po sebi razumljivo, daje za to i objašnjenje. Vjera zapravo leži u poslušnosti, a nevjera je u činjenici da nisu svi spremni pokoriti se i pred Bogom baciti se na koljena. Time se dospijeva do korijena problema koji se nalazi na uzdrmanom tlu ljudske slobode, koja se po Božjem uzvišenom djelovanju može otvoriti ili zatvoriti se u sebe. U tom nepokoravanju postoje stupnjevite razlike odgovornosti u odnosu na Evanđelje. Mnogi ne vjeruju jer nisu čuli navještaj, a neki i zbog slabog prenošenja poruke ili zbog manjka vjere onih koji su je prenosili ili je učinili šupljom. No vrijedi naglasiti da u razgraničavanju odgovornosti samo Bog može donijeti pravi sud.

No mi želimo gledati one koji su sudjelovali na „dobrom” naviještanju kao i na one kojima je poruka od apostola bila osobno prenošena. Zašto ni među njima nisu svi došli do vjere? Sveti Petar je u tom vidu jasan. Nakon što je objasnio da je Bog otaca uskrisio Isusa i uzvisio ga za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem obdari Izraela i oproštenjem grijeha, on kaže: „Mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju” (Dj 5,32). Sada možemo jasnije vidjeti kako je nastala vjere u uskrsnuće. Tu je najprije jedno vanjsko i vidljivo apostolsko svjedočanstvo koje se u Crkvi nastavlja. Ono ima u sebi još jedno nutarnje, nevidljivo i neponovljivo svjedočanstvo koje, takoreći, okomito dotiče svakoga koji sluša. Pokušajmo si predočiti jedno i drugo svjedočanstvo. Apostolsko svjedočanstvo, uzeto za sebe, nudi gotovo sve što je potrebno i dostatno, a to je da se „razumski” vjeruje, tj. da se vjeri dade jedan za čovjeka prihvatljiv povijesni temelj. Radi se, naime, o jednom krajnje ozbiljnom i vjerodostojnom svjedočanstvu. Čak i neskladnosti u odnosu na broj, redoslijed i mjesto ukazanja Uskrsnuloga su – ako se pravo promisli -, zato da prije svega pojačaju utisak istinitosti negoli da ga oslabe, jer one pokazuju da se ne radi o nekom dokazu iskonstruiranom za pisaćim stolom koji ide samo za tim da uvjerava. Apostoli se nisu mogli varati jer su već za vrijeme Učiteljeva života bili sve drugo negoli lakovjerni, a tekstovi nam daju sigurne dokaze da su dokraja sumnjali i odupirali se da povjeruju u njegovo uskrsnuće. S druge se strane ne može prihvatiti da bi oni htjeli druge varati, premda su znali kako stvari stoje jer njihovi su životni interesi bili suprotni tome da bi sada oni bili prvi koji bi varali i za to naplaćivali.

Misao svetog Ivana Zlatoustog „Kako je moglo dvanaestorici siromašnih i još k tome neukih muškaraca koji su svoj život provodili na jezerima i rijekama, pasti na pamet da poduzmu nešto takva? Oni, koji možda prije nisu nikada dolazili u grad ili na slobodan prostor, kako su mogli doći na misao da pođu po svem svijetu? Kad je Krist bio uhvaćen, svi su se apostoli razbježali – i to, nakon što je pred njima činio tolika čudesa -, a Prvak među njima ga je zatajio. Kako dakle protumačiti da oni, koji se čak nisu mogli suprotstaviti nekolicini Židova kad je Krist još živio, da su kasnije, nakon njegova uskrsnuća, primili toliku hrabrost da su se pobjedonosno suprotstavili cijelome svijetu? Nisu li čak morali reći: A sada? Nije mogao spasiti samoga sebe pa kako bi nas on od sada mogao braniti? U svom životu nije si mogao prisvojiti nijednu naciju, a mi da samo s njegovim

7


Imenom dobijemo cijeli svijet? Ne bi li to bilo djelo nekog luđaka, naime, dati se u jedan takav zahvat ili samo promišljati o njemu? Očito je suludo da oni, ako ga nisu vidjeli kako je uskrsnuo a imali bi nepobitan dokaz njegove moći, da se nikada ne bi izložili jednom takvom smionom pothvatu”.

a slave od Boga jedinoga ne tražite!” (Iv 5,44). Neki pismoznanci nisu vjerovali u uskrsnuće iz upravo istog osnovnog razloga: jer su čeznuli za slavom koju su primili jedni od drugih; oni radije kažu originalno negoli da ponove istinito. To je jedna opomena svima, pa i nama vjernicima.

Svjedočanstvo apostola

Nema isprike za nevjeru u uskrsnuće

Postoji dakle jedno vanjsko i povijesno svjedočanstvo koje potvrđuje uskrsnuće, naime, ono od apostola, koji neumorno ponavljaju: „Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci” (Dj 3,15). Ali jedno takvo svjedočanstvo nije dostatno. U ekstremnom slučaju može se čak priznati da je ovo svjedočanstvo vjerodostojno, a ipak ne vjerovati. Može se nekome dogoditi kao i učenicima, koji su na uskrsno jutro krenuli „na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe” (Lk 24,24). Vanjskom svjedočanstvu mora se pridodati i ono nutarnje Duha Svetoga. No, jedno takvo svjedočanstvo – kaže Petar – Bog nikome ne uskraćuje, nego daje „svima koji mu se pokoravaju”. To znači da se daje svima koji imaju poučno srce koje je spremno slušati ga. Drugim riječima: vjera pretpostavlja jednu osnovnu volju za poslušnost jer po Kristu „primismo milost i apostolstvo da na slavu imena njegova k poslušnosti vjere privodimo sve pogane među kojima ste i vi pozvanici Isusa Krista” (Rim 1, 5-6). Radi se o tome da se znade ima li čovjek strahopoštovanje prema Bogu koji se objavio i dati mu pravo da bude Bog. Upravo na toj razini odigrava se „razlika duhova” između vjernika i nevjernika. Dakle, ima ljudi koji ne vjeruju u uskrsnuće jer o tome nisu ništa čuli na prikladan način; ali ima i takvih koji ne vjeruju iz oholosti jer Apsolutnome ne žele dati nikakvo mjesto, ili su tromi i kukavički. Oni misle da bi onda kao vjernici morali mijenjati svoj život, a na to nisu spremni. Mislilac Pascal piše: „Nevjernik kaže: Ja bih predao zadovoljstva kad bih imao vjeru. A ja mu odgovaram: Ti bi imao vjeru kad bi bio predao zadovoljstva”. Pojedinim pismoznancima i farizejima Isus je jednom rekao: „Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jednih od drugih,

Pavao kaže: „Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo” (Rim 1, 18-21). Što Apostol ovdje kaže o ljudima koji nisu vjerovali u stvorenje, to u stanovitom smislu vrijedi i za one koji ne vjeruju u uskrsnuće. Oni nemaju isprike, jer što se o uskrsnuću može spoznati (a zaista se ne može sve spoznati), njima je objavljeno; Bog im je to sam objavio. Od Kristova uskrsnuća može se, naime, razumom spoznati stvarnost i nazočnost Uskrsnulog u dobrim djelima Crkve koju je on ustanovio. U Poslanici Rimljanima (10) Pavao skicira potpunu sliku puta, koji stavlja riječ u pozadinu. Ovaj put ide od uha do srca i od srca do usta. Vjera – kaže on – dolazi od slušanja. Riječ „On je uskrsnuo!” prodire do uha nekog čovjeka; od uha ide dalje do srca, i tu se uvijek događa novo čudo vjere, otajstveni susret milosti i slobode. Tu se događa svadbeni zagrljaj, u kojemu zaručnica „sloboda” sebe predaje svom Gospodaru... I sad dolazi do nove etape: Iz srca ponovno izlazi ova riječ, koja na usnama postaje radosno ispovijedanje vjere u Kristovo kraljevstvo, u kojemu se Bogu iskazuje slava.

8


PROLAZ BOŽJI OSTAVLJA TRAG DOBROTE U NAMA

B

og svakodnevno prolazi ispred naših očiju, a mi ga često ne vidimo jer su nam oči zaslijepljene. Iz Starog zavjeta najpoznatije su dvije zgode Božjeg objavljenja ljudima: Mojsiju i Iliji. Prvi ga je vidio s leđa, jer se Božje lice ne može vidjeti i na životu ostati, to mu je rekao sam Bog, tako čitamo u Svetom pismu. Ilija je prepoznao prolaz Božji u blagom lahoru. U nečemu jedva zamjetljivom. Bog stalno dolazi i prolazi. To od nas zahtijeva budnost da bismo ga mogli zamijetiti u blagom lahoru i da ga nastojimo zadržati i pogostiti kao Abraham Trojicu. Kod svakog prolaza on nam nešto oduzima i nešto neizrecivo puno ostavlja. Mene – sličniju Njemu. Ako kod njegovog prolaza hvatam maglu umjesto Njegova plašta, misleći da je to pravo blago, ostajem razočarana i prazna. Kad dozvolim da mi On oduzme nešto od takozvanog „blaga”, i stavi na to mjesto djelić svoje ljepote i milosti i drugi će u mom prolazu kraj njih primijetiti da sam ga susrela, da sam dodirnula njegov plašt. Tako je u vremenu do prijelaza u drugu stvarnost. Tamo ćemo dolaziti i odlaziti bez straha da ćemo se zauvijek udaljiti od Njega. U njemu smo i u njemu živimo. Već sam davno čula u propovijedi kako je Gospodin najavio jednoj pobožnoj ženi kako će joj doći u pohode u nedjelju. Možete misliti kako se ona cijeli tjedan pripremala za taj dan. A tog je dana već od ranog jutra provirivala na ulicu ne bi li ga ugledala. Još je bilo toliko sitnica za urediti da sve bude lijepo kad on dođe. U to zazvoni na vratima. Žena brzo potrči otvoriti vrata i samo što nije zaustila: «Gospodine, dobro došao!» kad na vratima ugleda susjedovo dijete. Majka ga poslala da joj posudi nekoliko jaja. Ona mu neljubazno zalupi vrata, rekavši da nema vremena s njim se pozabaviti jer čeka Gosta.

Negdje oko podneva pozvoni opet na vratima. Otvori i vidi prašnjavog putnika koji je zamoli čašu vode. «Podvorila bih vas, ali, oprostite, sad nemam vremena jer čekam uvaženog Gosta», reče i zatvori vrata. Prođe još neko vrijeme i ona opet proviruje kroz prozor. Od iščekivanja i uzbuđenja zaboravila je i jesti. Pojela je nešto na brzinu s nogu i opet se rastrčala po kući da je još malo uredi jer ipak ne dolazi joj u kuću bilo tko, nego sam Gospodin. Zazvoni opet na vratima. Pomislila je da je ovo sada sigurno Gospodin. Požuri k vratima, otvori i na pragu stoji prosjak s ispruženom rukom i molećivim pogledom. Traži milostinju, malo hrane. Njega je upravo najurila s neljubaznim riječima. Počela se spuštati i noć. Sad ju je ostavila svaka nada da će On doći. Napokon se sjeti te klekne i zapita povjerljivo Gospodina: «Gospodine, rekao si da ćeš doći. Zašto nisi došao?” Gospodin joj odgovori: «Kćeri, bio sam tri puta i svaki si mi put pred nosom zatvorila vrata. Da si učinila ono što su te molili, meni bi učinila.» Isus hodom po ovoj zemlji nije birao kome će od ljudi pomoći, a kome ne. A kakvi su naši kriteriji u tom pogledu? Dok razmatram o njegovom preobraženju, tom kratkom prolazu kroz onostranost, uvijek mi zapadnu za oko Petrove riječi: «Dobro nam je ovdje biti, načinimo sjenice». On nije shvatio bit Isusova preobraženja, a to je učvršćenje u vjeri i poslanje – ići k drugima i činiti im dobro, unatoč što ti drugi i neće uvijek biti prijateljski raspoloženi prema nama. Isusa će i ubiti, to im sam tumači kad su silazili s Tabora. Kako ćemo doći do slavne preobrazbe koju su apostoli vidjeli na licu Kristovu? Tako da kao naš Učitelj prolazimo svijetom čineći dobro. Svako dobro djelo učinjeno iz ljubavi, iz dobrote srca, a ne iz neke računice, preobražava nas pa se i na nama već ovdje može primijetiti odsjaj Božje dobrote, koji ljubi bića sva. A svako dobro uskrsava …

9


A JA PROĐOH KRAJ TEBE „A JA PROĐOH KRAJ TEBE I U TE SE ZAGLEDAH…” (Ez 16, 8a) Tama nad bezdanom… (Post 1,2) Duh Božji i ljubav… I ti postade… Poljupcem ti udahnuh dah života I rekoh ti: ŽIVI! U krvi ti tvojoj rekoh: ŽIVI! Razrasti se! (Ez 16, 6-7) Za tebe još nitko nije znao A ja prođoh kraj tebe i u te se zagledah… (Ez 16,8a) Moja ćeš biti… zaručit ću te… (Hoš 2,21) Tvome se rođenju obradovah… Još dok si dijete bila, već sam te ljubio… Hodati te učio držeći te za ruke… (Hoš 11,1-3) Ti još nisi znala da sam se za tebe brinuo… Konopcima ljubavi privlačio sam te A ti si plakala jer si u tome vidjela samo bol i patnju… Nisi shvaćala da je križ uže ljubavi… (Hoš 11,3-4) Što sam još učiniti mogao za tebe, da shvatiš da sam ludo zaljubljen u tebe da želim da budeš samo moja da mi zaručnicom postaneš da mi pokloniš svu svoju ljubav, svoje srce i svu sebe…?! Što sam još učiniti mogao…? Dopuštao sam da piješ gorke čaše života da nosiš jaram za svoje mladosti da usne priljubiš uz prašinu (Tuž 3,27.29) kako bi shvatila: Križevi u tvom životu konopci su ljubavi kojima sam te privlačio kojima se borio protiv svega što te odvlačilo od mene… Jer u te se zagledah… (Ez 16,8) Gladan tvoje blizine, razlomih kruh… Sakramentom ljubavi postadoh… Žedan tvoje ljubavi, uzeh konopce ljubavi na svoja ramena… Ne bijaše na meni ljepote ni sjaja… Prezren bijah, odbačen, čovjek boli, vičan patnjama… (Iz 53,2-3) Učinio sam to ZA TEBE, RADI TVOGA MIRA… Da te moje rane iscijele… (Iz 53,5)

10

Što sam još učiniti mogao…? Život za život… I prignuvši glavu, predadoh duh… (Iv 19,30b) Jer u te se zagledah… Okupah te u vodi krv saprah s tebe i uljem te pomazah… (Ez 16,9) Prisegoh ti i sklopih Savez s tobom (Ez 16,8) I zaručih te sebi dovijeka (Hoš 2,21) I ti moja postade… (Ez 16,8) Vjeruješ li mi…? I sada opet prolazim kraj tebe I ti postojiš Jer te ljubim (Jr 31,3) JA… BEZDAN LJUBAVI VJEČNE…

TKO ON BIJAŠE? Tko bijaše On? Čime zasluži toliku patnju i bol? Čime…!? …toliku samoću i napuštenost…? Čime taj Čovjek zasluži tako sramotnu smrt?! O devetoj uri čudesne zamjene: stup sramotne osude izvor otkupljenja postaje a On jaganjcem žrtvenim i prolivenom krvlju Njegovom novi savez započinje… Tko je On? Čime zasluži toliku patnju i bol?! Jer je ljubavlju vječnom ljubio do kraja… A ti svoja zatvori usta i budi tu do Njegovih nogu budi i šuti… I vidjet ćeš ono o čemu ti nitko nije govorio shvatit ćeš ono o čemu nikad čula nisi…


DEVETA URA – POČETAK VJEČNOSTI Na drvu križa u tami i samoći prezren… odbačen… bez ljepote i sjaja prikovan On čija usta bjehu ljubavi i nježnosti puna sada… nijema… On šuti… …ali i dalje ljubi… Čuje se tek žubor Duha kao otajstvena glazba neka tiha posve tiha… i napaja Ga nutarnjom ljepotom i sjajem… Njegove rane blistaju oslobađaju iscjeljuju… Ta krv Njegova čista otkupiteljska dragocjena… Na koljena i ti padni bez riječi i tiho u šutnji Bogu se svome pokloni…

DEVETA URA Više nije naličio na čovjeka tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo… Njemu, čije me rane iscijeliše; NJEMU koji se sam ponudio na smrt… Radi mojih grijeha probodoše Njega… Smijem li se još uvijek skrivati iza slatke riječi: „Ljubav…” „Ljubav je to učinila…” „Ljubio sam te toliko…” Nije to tek neki osjećaj koji godi mojem biću… Nije ni prazna riječ kojoj često pridajem važnost samo ako je upućena meni… Ona ne znači primati… ona ne znači ugodno se osjećati… ljubav znači nešto više… Ljubav je stvarnost na križu… Uz bol… samoću… žeđ… ljubav koja daje… i uvijek sve više… Ta ljubav je i radosno siromaštvo moje duše koja vjeruje i ljubi „Ljubav do kraja…”

„ŽEDAM SAM…” /Iv 19,28/ Čuješ li …to je vapaj Boga s križa… On treba… o, samo kapljicu moje ljubavi da osvježi suhoću svojih usta... Ali i ona se pretvorila u čašu koja zadaje bol mojemu Bogu… „ŽEDAM SAM…” Čuješ li …to je vapaj Boga s križa… koji želi uzeti sve čaše moje nevjere i mlakosti i... unatoč patnji koju osjeća prilikom svakog gutljaja želi popiti sve – do kraja – jer tako hoće Otac. Moj Bog traži da budem potpuno Njegova… i… Čuješ li taj vapaj…? to On izgovara tvoje ime… „ŽEDAM SAM…”

11


(O) držati Riječ!

P

oznati austrijski mislilac 20. st. i analitičar jezika Ludwig Wittgenstein rekao je: „Logika ispunjava svijet; granice svijeta i njezine su granice. (...) Ono što ne možemo misliti, to ne možemo misliti; dakle, također ne možemo reći ono što ne možemo misliti” (TLP 5.61). Svijet je prema njemu logički izmjerivo mjesto. Ono što se pokazuje u svijetu, o tome se može govoriti, no ono o čemu se ne može govoriti, mudro zaključuje Wittgenstein, o tome se mora šutjeti (usp. TLP). Trebamo li šutjeti o Bogu? Ili šuti li možda Bog, budući da Njegova Riječ nadilazi naš način apstrahiranja? Čini se kako su granice ljudskog promišljanja nestale onog časa kada je Božanska inicijativa vjerom rasvijetlila razum. Misliti o Nemislivom postalo je moguće odkada je Bog uputio čovjeku svoju Riječ. Još je stoljećima prije Krista odjeknula u srcima mnogih Hebreja psalmistova revolucionarna pjesma jer je osluhnuo kako je šutnja kaotičnog ništavila zauvijek prekinuta stvaralačkom Božjom Riječi: „Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova... jer On reče - i sve postade, naredi - i sve se stvori (Ps 33,6-9).” Kakav privilegij, držati Božju Riječ?! No, odakle i što je Riječ? Filozofi razumiju riječ kao konvencionalni znakovni sporazum, no odakle dolaze riječ i što ili tko je njen bitak? U čemu se krije njena istinska svrhovitost, što je to što mi težimo razumjeti, o čemu razgovaramo? Opet psalmist kliče: „Gospod daje riječ; glasnika veliko je mnoštvo (68:11).” Nijedna riječ, čini se, usprkos i najizvrsnijim glasnicima, ne nalazi značenje bez onog nečeg na što upućuje. Neki će glas ili skupina glasova postati riječ, tek tada kada mu pridružimo neka značenja. Stvari pak označavamo tako što ih imenujemo. Knjiga Postanka nam otkriva da je imenovanje bića tako važna djelatnost da je Gospodin privilegirao isključivo čovjeka za taj proces. „Tada Jahve, Bog, načini od zemlje sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da vidi kako će koju nazvati, pa kako koje stvorenje čovjek prozove, da mu tako bude ime. (Post 2, 20)”. Na taj način i čovjek imenujući stvari postiže dragocjen značaj pozivanja u postojanje. Čak i za britke filozofske analitičare imenovanje je „čudesan duševni akt” i može se na nj gledati kao na „krštenje nekog predmeta” (usp. Wittgenstein PU § 38). Onog časa kada je razvio jezik kao sustavan oblik izražavanja, čovjek je pronašao sredstvo ne samo kako da se sporazumije i priopći svoje spoznaje, već i kako da razumije Logiku (Logos) ovog svijeta. I danas, kao da se u čovjeku odvija neka tajnovita misaona bitka budući da kržljave i neoprezne, čak i svetogrdne riječi odjekuju ponekad iz njegovog govora. Dok se čitava prozna i poetska djela drže to umješnija i tim realnijima što su više „izgrađena” na razrokim i amoralnim rečenicama, čovjek današnjice kao da zanemaruje i istiskuje iz svijesti da je etimologija sve ljudske „logije” u Gospodinu Bogu Stvorite-

12

lju svijeta. Kao što je po svojoj Riječi Gospodin stvorio Bitak, tako je i čovjeku njegova riječ i njegova vlastita granica razumjevanja i djelovanja. Davno je Gospodin šapnuo čovjeku: “Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš” (Pnz 30,14). A oni mudri koji su je prihvatili, prepoznali su ju kao „(...) riječ (koja je) nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi” (Ps 119). U onoga tko ne vrši Riječ, Ona niti ne prebiva. A koliko danas govore oni što zaista nemaju što za reći, budući da nemaju Riječ da nam je daju... „Kad se sito trese, mekinje ostaju: tako i nedostaci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu. (...) Obradu voćke očituje njezin plod: tako i riječi čovjekove otkrivaju osjećaje njegove (Sir 27, 4; 6). (...) Ta iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi (Mt 12, 34-37).” Tijekom povijesti Gospodin je postepeno pripravljao Odabrani narod na eshatološki događaj utjelovljenja Riječi. Odabranoj svojini otkrivao je svoju Riječ kroz razne glasnogovornike u zamršenim političkim, društvenim i osobnim događajima kroz utješne, ali čak i „napadalačke” riječi, ne bi li istaknuo da je Njegova Riječ zaista i djelotvorna. „Nije li riječ moja poput vatre - riječ je Jahvina - i nije li slična malju što razbija pećinu?” (Jer 23,29). Kao i plodna kiša čini da iz zemlje niče i raste što je čovjeku potrebno, „tako se riječ koja izlazi iz mojih usta ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono zbog čega je poslah” (Iz 55,10-11). Ova živost Riječi Božje postala je jasna tek onoj nekolicini koja je živjela uz njenu tjelesnu prisutnost. Isus je ta Riječ, logos. Kao što čovjek komunicira riječima, tako i Bog Otac šalje svoga Sina Isusa Krista da objavi Boga i njegove namjere u pogledu na čovjeka i čitav kozmos. „Riječ bijaše Bog (Iv, 1,1).” I iako nam je samo združivanje Božje Riječi i tijela ostalo tajnovito, otkrivena nam je ipak silna djelotvornost Utjelovljene Božje Riječi. Apostol naroda i svetac Pavao nam pomaže u ovom misteriju; „On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan (Fil 2,6).” Riječ, odnosno Sin Božji postao je čovjekom određenog jezika i povijesti. Zašto? Što je želio važno saopćiti? I hoće li održati svoju Riječ? I kako je Njegova Riječ oblikovala svijet kad i nakon dva tisućljeća svijet potresaju najrazornija fizička i moralna zla? Svaki afrički turist bi mogao reći da Bog ne mari za Afriku, da je recesija jača od Kraljevstva Božjeg. Kakav utjecaj ima Riječ u patnji? Zašto je prednost i privilegij držati, čuvati Božju Riječ? Zasigurno ne samo zbog tradicionalnih vrednota i deklarativno – nominalne kategorizacije, premda i one imaju važno mjesto u identitetu svakog čovjeka, već i zbog obećanja da i kad


trpimo s Njime, s Njime i pobjeđujemo (1 Pt 3,14). Njegove Riječi “duh su i život” (Iv 6,63), to su “riječi života vječnoga” (Iv 6,69). Zna Gospodin najbolje da „ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt, 4,4)!“ A zašto neki ne razumiju Njegovu Riječ? „Zašto moje besjede ne razumijete? Zato što niste kadri slušati moju riječ.Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjeko-ubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži.Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga (Iv 8,44-47). (...) Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od

mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spašava (Rim 10, 9-10)“. Stoga, „uzmimo kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju“ (Ef 6,17) i svjedočimo svijetu o životu i nauci utjelovljene Riječi. Nek “Riječ Kristova u svem bogatstvu prebiva u nama!” (Kol 3,16) A „govori li tko? Neka govori kao riječi Božje!“ (1 Pt 4, 11)

Što tražite živoga među mrtvima?

U

skrsnuo je! Mogu to ponoviti milijun puta, ali kada je u pitanju moj svakodnevni život, problemi koje treba svladati, strahovi koje treba nadići, brige koje treba predati, oprost koji treba prihvatiti ili dati – često se ponašam kao da je moj Bog još uvijek mrtav! Dok treba vjerovati, klonem i bježim s mjesta raspeća baš poput učenika na putu za Emaus. Njihova nada da će Izrael biti oslobođen, raspeta je u prostoru i vremenu. Izmrcvarena, natopila je svojom krvlju brdo Lubanju. Njihov vođa, nekoć slavljen, postao je ruglo i prijezir naroda. Pobjegli su iz Jeruzalema, obeshrabreni. Nešto su bili načuli o uskrsnuću, žene su pričale o praznom grobu, ali tko bi u to povjerovao nakon onako strašne muke i smrti na križu? Duboko razočarani vraćali su se u svoje selo. I meni se to često događa. Ne prepoznam u poteškoćama Božju providnost. Razočaram se i odustajem od svega što vjerujem. Bježim od bola i patnje, idem linijom manjeg otpora, skrivam se od dodatnih obveza. Da stvar bude gora, biram povratak starom načinu života, lošim navikama i sebičnom ponašanju. Moje razočaranje postaje izlika za lijenost, obijest, bezvoljnost. Čujem za

uskrsloga, ali se snuždeno oglušim, tonem u crnim mislima i sažalijevam se. Isus i meni kaže: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” (Lk, 24,25-26). Bog mi je po Svetom Pismu ali i svakodnevnim iskustvima pokazao da On ne gleda kao što gleda čovjek. I da sam ja ta koja treba mijenjati svoj način gledanja na stvarnost ako zaista želim upoznati Njegovu volju i prepoznati Uskrsloga. A ja i dalje, bezumna: racionaliziram, važem, sumnjam, kontroliram, sudim, osuđujem. Moje srce je sporo dok treba oprostiti. Teško oprašta nepravdu, još teže zaboravlja uvrede i poniženja. Ma sporo oprašta i samome sebi. Bezumno se zaplićem u vlastite planove i zamisli kako živjeti. Procjenjujem umjesto da osluškujem. „Mudro” odlučujem kuda, kako, kada, koliko… umjesto da predano vjerujem. Moje srce presporo započinje iznova. Gotovo nikad ne pruža nove prilike drugima. Oprezno je i zatvara se, pa ni ne može davati. Određujem koliko mogu očekivati od drugih, prosuđujem kakvi su i ne usuđujem se nadati. Ne dopuštam

Isusu da se susretnemo jer zaboravljam da je moj Bog živi Bog! Bog sadašnjeg trenutka! Svemogući Bog! Bog ljubavi! Ta ljubav mi se daje neprestano. Nevjerojatno je to: svakog dana u sv.misi, pod prilikama kruha i vina razdvaja se Njegovo tijelo i krv. On opet umire. Umire jer želi uskrsnuti u meni. Umire jer mi želi dati vječni život. Premda to otajstvo Njegove ljubavi nadilazi moja osjetila, moj razum, ma cijelu mene srce mi gori i duboko u sebi doživljavam Njegovu žeđ. On žeđa i čezne za nama. Čezne da nam otvori oči kako bi ga sve više prepoznavali. Čezne da ga prepoznamo u razlomljenom kruhu, u radosnim i tužnim događajima, u bratu, mami, susjedu, svećeniku, ma čak i u neprijatelju. Čezne da se odvažimo i svojim životom posvjedočimo: Uskrsnuo je! Živi!. Čezne da Ga svojim životom proslavimo! A najmanje što možemo jest tražiti ga. U Riječi, u kruhu, u čovjeku…

13


ISUS, VINO I ŽIVOTNA RADOST

N

aziv vino nas Hrvate misaono povezuje na ime Vinko, kojega Crkva slavi 22. siječnja. U našim krajevima tog se dana ide prvi put u vinograd. U tom vidu donosimo dva teksta. Novinar Stjepan Šagovac u svom Prigradskom zapisu u Vjesniku od 21/22 siječnja 2006. godine između ostalog piše: Na taj dan vinogradar bi otišel v gorice i oko svoga najdrakšega trsa male bo otplesal Rajteka, okitil ga kobasama i zalil vinom, odrezal si tri rozge i zapopeval „Dragi Bog, čuvaj trsa mog. Evo ti zrelog vina da bu dobra godina. Oblake razmakni, sunce primakni, mraza zgoni, na tuču zvoni. Se bum obdelal da bi na jesen popeval. Rozgu si bum zel i vu vodu del. Sveti Vincek pokaži svetu kak bu u novom letu”. U knjizi „Običajnik župe Sikirevci”, župnik Josip Marković zapisao je sljedeće: „Toga je dana netko od muškaraca, ako nije mogao sam kućegazda, otišao pregledati ima li štogod novo u vinogradu u to zimsko doba. Ponio bi kulin i objesio ga na jedan čokot, da bi ove godine grozdovi bili veliki ‘ko kulin’. Taj kulin, ili cijeli ili polovicu, ostavio bi vinciliru...” Čitatelje našeg lista „Ljudima prijatelj” želimo kroz nekoliko sljedećih brojeva upoznati s obradom trsa i loze, te sa spravljanjem vina, što sve ima svoje biblijsko utemeljenje. O tome je nekoliko stranica napisao njemački bibličar Klaus Berger u svom zamašnom djelu „JESUS”, prema kojemu su sastavljeni i ovi reci.

Ima li u kršćanstvu radosti? Jedna predrasuda koja uporno ostaje kod svoga, tvrdi da kršćanstvo nema ništa zajedničko s jednom stvari: sa životnom radošću. Na njezinom području koje je jako utjecajno, slute se asketi, muškarače i čisti lonci, a prije svega odricanje od užitka, erotike i humora. Premda se već dugo lepršavi redovnici stavljaju na etikete pivskih boca, Friedrichu Nietzscheu se činilo da je u kršćanstvu ipak prevladavao puritanski element koji je nijekao životnost, te on nije u njemu mogao naći ništa oslobađajućeg. Žive generacije požude, prema Nietzscheu, ne žele polagati račun za svoju razonodu već je iskapiti do kraja, što ipak daje nešto života.

14

Nietzsche je svoju filozofiju zasnivao na antičkoj grčkoj kulturi. Smatrao je da je kultura bila u usponu do pojave Sokrata (469. – 399. prije Krista), a nakon toga je došlo do njene dekadencije. Po njemu od tada nastupa „moral” stada, moral slabih ljudi koji propovijedaju odricanje od života i nadu u drugi svijet. Za njegovu su filozofiju karakteristični: krajnji individualizam, kult tzv. „nadčovjeka” i nepriznavanje moralnih normi.

Je li Isus rekao životu ne i je li ikada kvario ljudima veselje? Židovi su Isusa nazivali „izjelica i vonopija”, što nikada nisu porekli. Sljedeće retke posvećujemo arheologiji vina u Isusovoj okolini. S ove strane Alpa i u cijeloj sjevernoj Europi, povijest širenja kršćanstva ide ruku pod ruku sa širenjem trsa. Dok je kruh, koji se primijenjuje za Posljednju večeru, uvijek bio prvorazredno osnovno sredstvo za hranu, vino je ipak nešto specifično. Jer vino ne iziskuje samo neko brižno uzgajanje i proizvodnju, spremanje i doziranje, već je ono – sasvim drugačije negoli voda i pivo – osnovno piće koje u sebi ima nešto posebna; vino je jedan dah svečanosti i luksuza. U tome se ono može sasvim usporediti s drugim kršćanskim simbolom, i to s uljem, koje je zajedno sa žitom jedna od glavnih namirnica kojima Bog nasićuje svoj vjerni narod, kako se to kaže u Knjizi Ponovljenog zakona: „Dat ću vašoj zemlji kišu u pravo vrijeme: u jesen i u proljeće, i moći ćeš sabirati svoje žito, svoje vino i svoje ulje” (Pnz 11,14).

Kako se umnaža biblijsko vino? U zemlju se usadi jedna grančica loze, naravno jedna koja je netom bila vezana s trsom. Razlikuju se trsovi koji stoje uspravno i koji puze. Na onoga koji stoji uspravno može se i danas, kao i u doba kad je bila pisana Knjiga Postanka 49,11, privezati magarca, jer oni (trsovi) su doduše po izgledu slabi, ali žilavi u konzistenciji, tj. čvrsti u svojoj građi i ne može ih se lako istrgnuti. Vinograd se ograđuje kamenjem, a u njegovoj sredini stoji jedan drveni tornjić (čeka), na kojemu stoji jedan stražar koji čuva grožđe od gladnih ptica i lisica, pa i od kradljivaca. U vinogradu se često zasađuje i smokva, što može podsjećati i na neplodnu smokvu iz Lukina evanđelja, koja ne donosi ploda a iscrpljuje zemlju (Lk 13,6-9). No ponekad se pusti da vinova loza obavija smokvu koja je štiti. Na temelju toga u Prvoj Knjizi


o kraljevima i u Knjizi proroka Zaharije nastala je eshatološka slikovita riječ o spokojnom sjedenju pod vinovom lozom i smokvom: „Juda i sav Izrael živjeli su bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom, od Dana sve do Beer Šebe, svega vijeka Salamonova” (1 Kr 5,5). „U dan onaj – riječ je Jahve nad Vojskama – pozivat ćete jedan drugoga pod lozu i pod smokvu” (Zah 3,10). Plod vinove loze ovisi o brižnoj njezi, o čemu govori sam Isus: „Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese. Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa» (Iv 15,1-5). Iz ovoga slijedi da Krist samoga sebe uspoređuje s vinovom lozom, a za svoje je učenike praizvor svega života, a to prethodi sljavljenju euharistije.

Kako se trebamo odnositi prema vinogradu i grožđu? Vinograd iziskuje njegu tijekom cijele godine. Mora ga se prekopati, osobito pred kišnom bujicom. Ljudi, koji su bili dobro upućeni u Mojsijev zakon a zvali su se rabini, rekli su za intenzivnu njegu vinograda: Trs je jedna dama, maslina jedna beduinka, smokva jedna seljanka. Ubrano grožđe dječaci i muškarci gaze bosih nogu i podignutih hlača. No ipak ne treba priječiti da se odijelo oboji crveno, jer podsjeća na Izaijinu apokaliptičku pjesmu: „Tko je taj što dolazi iz Edoma, iz Bosre, u haljinama crvenim? Tko je taj što veličanstveno odjenuti pun snage korača? – Ja sam to koji naučavam pravdu, velik kad spasavam! Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onog koji gazi u kaci?” (Iz 63,1-2).

Radi crvene boje vinski se mošt naziva i krvni mošt. Bijelo grožđe se tek uzgajalo u ranom Srednjem vijeku. Isus je u svakom slučaju na Posljednjoj večeri primjenio vino od crnoga grožđa. A u Srednjem se vijeku na Gospodnjoj večeri kasnije zabranjivala upotreba crnog vina, i to iz razloga kako ljudi ne bi povjerovali da se stvarno pije ljudska krv.

Gospodine, hvala ti za kruh i vino, hvala ti za stol koji nam prostireš. Hvala ti što naš život nije stranputica nego put kući. Hvala ti što možemo živjeti a da nas strah ne proguta. Ti si domaćin a mi tvoja braća. Na tebe se oslanjamo.

Nastavak u sljedećem broju...

15


SPOZNAJ SAMOGA SEBE ILI FILOZOFIJA OSOBNOSTI

N

a pročelju delfijskog hrama stoji natpis: Gnothi seauton-spozaj samoga sebe! U svjetlu kršćanstva, kako razumijevati njegov smisao? Polazimo od teze da upravo osobnost tvori bivstvo i Božjeg i čovjekova bića; štoviše, da je za svakog čovjeka biti osobom ono što od „boljega jest ponajbolje”! Da bi se ova teza konkretizirala, argumentirala, dostatno pojasnila, potrebno je uzimati za partnere u međusobnim dijalozima svaki put neku stvarnu povijesnu osobu: Lao-cea;Parmenida; Heraklita;Sokrata; Platona, Izaiju; Jeremiju; Mateja;Pavla; Ivana; Augustina; Dantea; Shakespearea; Tagorea;Gandhija-i tako redom. Kao sudionici takvih dijaloga time otklanjamo napasti različitih „izama”, napuštamo maglovitost mogućih uopćavanja: bivajući tako vječito životnima u vođenju stvarnih razgovora sa zbiljskim osobama. Sudionici takvih dijaloga smatraju, osim što osobnost tvori bivstvo i Božjeg i čovjekova bića, da ta osobnost imade tri strukturalne sastojnice: spoznaju, slobodu i ljubav; i da je upravo taj trinitarni vid naših osoba uvijek u igri kada je u pitanju Božje komuniciranje s čovjekom i naše uzajamno komuniciranje; te da ta velebna vizija osbnosti nije nikakav fantazijski ideal, već je, povijesno gledano,potpuno ostvarena u biću Isusa iz Nazareta kao u sebi dovršenoj osobi. On je taj koji jedini ima tu bivstvenu samosvijest, bezuvjetnu slobodu i zbiljsku ljubav, što izbija na vidjelo i u njegovu naumu s nama ljudima, tražeći od nas ne da živimo život nijemog posluha niti okoštalih propisa, već puni život u slobodi bratske ljubavi, ispunjen svjetlošću sebeznanja! Kroz takve se vjersko-filozofske dijaloge razotkrivaju znamenja osobnosti ponajprije u filozofiji (koja teži za zrenjem jedinstva i harmonije), potom u prirodi (gdje biva vidljivom vječita razložitost i ljepota njezinih bića), zatim još u umjetnostima (čije tvorevine za razliku od trošnosti znanstvenih iznalazaka obasiplju duh čovječji čarom trajnosti), te napokon u baštinjenosti evanđeoske vjere (ona puna radostna ushita kliče: „Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?”). U tim dijalozima dolazimo do uvida kako su sinonimni pojmovi za osobnost Parmenidov „bitak”, Heraklitov „logos”, Platonova „ideja” i Ivanov Krist shvaćen kao „Kyrios-Gospod”! Također ćemo kroz vođenje dijaloga uvidjeti još i ovo: da tu osobnost valja razumijevati u smislu povijesnom: jer je praktični vid osobnosti pojedinca njegovo zajedništvo s drugima, njegovo zajedništvo s čitavom narodnom zajednicom. Dakako da ovomu donekle općenitu zaključku prijete dvije jednako opasne

16

zamke: ona gdje bi se kolektivna osobnost svodila na goli matematski zbroj svih konkretnih pojedinaca, i druga, gdje ta kolektivna osobnost uopće nije u igri, budući da njezini članovi nemaju u sebi dostatne samosvijesti. Zato nam valja jasno potcrtati da samo oni članovi nekog naroda bivaju osobe koji pripuštaju da se u njima dogodi njezina(misli sa na osobnost) trojstvena struktura: to jest samosvijest u slobodi i ljubavi. Ali, netko bi nam međutim mogao prigovoriti kako je i odveć otužno stanje raznorodnih društvenih skupina, e da bi se uopće smjelo njihovi članovima pripisati ponešto od ovako idealno filozofski zasnovana čovjekova bivstva. No, taj bi prigovor vrijedio, bio valjan samo u slučaju ako bi naše teorijsko stajalište o osobnosti bivalo dogmatskim, umrtvljenim, ako bismo naime motrili čovjeka na način konačne dovršenosti njegova bića, umjesto na način njegovih zbiljskih mu mogućnosti. Ovo hoćemo reći: biti osobnom ponajprije znači biti osobom na način težnje , na način zbivanja, na način bdjenja, na način evanđeoskog siromaštva duhom ili (kazano stilom jednog od mogućih subesjednika književnika Miroslava Krleže) na način vjekovne kmetske žudnje za pravdom. No ipak, ovaj proces čovjekova sebespoznavanja (istodobno tajnovit i veličajan) dakako da je ponajprije djelo Isusova Duha, dakle – jedne zbiljske osobe koja omogućuje čovjeku da se uspješno nanovo porodi. Taj Isusov Duh nipošto nije poput drugih genijalnih osoba, s kojima kanimo vodit duge razgovore, osoba samo po mogućnosti i nastajanju, već je On to i bivstveno! Isusov je Duh sama sloboda i ljubavna punina moćna da nas u konačnici uputi u svu istinu kakav uistinu jest Bog i kakav uistinu jest čovjek. Ako bi se parafraziralo filozofa Parmenida (njegovu temeljnu misao iz njegova „Spjeva o bitku”), tada ona glasi: „bitak prijanja uz bitak”; punina uz puninu! Ili, kršćanskim rječnikom kazano, svi mi koji smo po Duhu jedno u Isusu – prijanjamo uz istog nam Oca pa bi spoznati samoga sebe u suštinskom smislu značilo spoznati samoga sebe na način ovakva Božjeg sinovstva: to inače i jest nedvojbena sržna poruka(na tajanstven način) grčke filozofije, a (na bjelodan način) čitave Biblije!!!


ODRICANJE

O

vih dana korizme često slušam razgovore na temu odricanja – netko se odrekao mesa, netko čokolade, netko pića…. To me neodoljivo podsjeća na velika novogodišnja obećanja: od sljedeće ću godine zdravije živjeti, studirati, potražiti drugi posao… ili ona druga: idem na dijetu od ponedjeljka, prestajem pušiti sljedeći tjedan, od proljeća ću više šetati… A najčešće sve završava novim odlaganjima, izgovorima i okrivljivanjima drugih – od vlade, društva, obaveza, roditelja, do šala na račun slabog karaktera. Jedini je zaključak da je čovjek slabo biće koje možda i zna kakvo bi trebalo biti, ali to ne može provesti. Zašto smo takvi? Odgovor leži u ljudskoj biti. Ono što nas pokreće na aktivnost su naše potrebe i želje. Moramo jesti, spavati, obući se, negdje živjeti. Zadovoljavanje osnovnih potreba utkano je u sva živa bića, no za razliku od životinja ljudima je dodana i želja za nečim više. Pa se nismo zadovoljili životom u pećini, jedenjem biljaka koje smo usput našli i životinja koje smo uspjeli uloviti. Vjerojatno su već u to davno doba žene počele krojiti krzna kojima su se zaogrtale po nekoj ondašnjoj modi, oslikavane su stijene pećina, sakupljale školjke za ogrlice. I možda se već tada počelo cijeniti ljude po tome koliko tko ima – čija je zemunica veća, tko ima više lukova i strijela ili šarenih svjetlucavih kamenčića. Tome se dodaje i samo ljudima svojstvena želja za uživanjem i ljenčarenjem. Nije dovoljno najesti se, važno je hranu učiniti što ukusnijom, mirisnijom, ljepšom, slađom. Odjeća mora biti od ugodnih materijala, ali i služiti i kao statusni simbol. Veća i bogatija kuća treba svima pokazati kako je vlasnik uspješan, netko kome treba zavidjeti. I potaći želju da se ima to isto ili još više i bolje. Da ne spominjemo automobile, vikendice, restorane, bankovne račune… Uglavnom, vrlo brzo se udaljilo od onoga što nam treba za preživljavanje do toga što želimo i što postaje smisao života. Kako reče Fromm: izjednačilo se imati i biti. Pa smo pri tome posve zaboravili tko smo. Govoreći o drugima, priča se gdje žive, s kim se druže, što posjeduju. Ako se i spomene nešto o tome kakvi su ljudi, češće je to s negativnim predznakom,

nabrajaju se samo osobine koje nam se ne sviđaju, ogovaramo druge da ne bismo zavirili u sebe. A o sebi ipak volimo misliti drugačije, nitko sebe ne bi opisao kao lošeg, sebičnog, neumjerenog. No ako smo tako svi dobri, obzirni i brižni, ukoliko živimo po načelima koja očekujemo od drugih, čemu treba odricanje u korizmi? Ili novogodišnje odluke? Ako se treba odreći hrane ili pića ili nekog drugog užitka, znači da se svih ostalih mjeseci u godini u njima pretjeruje. Stvar je samo u tome da se trenutno samo malo spremnije to i priznati. Ujedno se i tješimo, čak ponosimo: eto, ja to mogu, samo kad poželim. No takve odluke ne mogu imati dugotrajni učinak. Prije svega sama ideja odricanja ima negativni predznak, a to nije dobra motivacija. Kad se odluči na dijetu, stalno se misli na hranu pa dijeta propada. Drugo, odricanje od bilo čega materijalnog zapravo nas ne mijenja kao osobe. Sve materijalno odraz je naših želja, a želje su odraz našeg pogleda na život. Željeti imati bolje cipele, auto ili kuću samo je odraz osobnih vrijednosti. Ukoliko se vjeruje da će nas drugi više voljeti i cijeniti po onome što imamo, zapravo se priznaje da sami druge cijenimo po onome što imaju. A ne po tome što jesu. Kakvi su ljudi, kako se odnose prema drugima. A u životu je ipak najvažnije upravo to. Vratimo se našim potrebama. Osim onih za hranom i vodom, u osnovne spada i potreba za drugim ljudima. Čovjek je socijalno biće, ne živi sam, treba blizinu i ljubav drugih ljudi. Za dugoročno zadovoljstvo ne treba nam divljenje drugih ljudi, potrebna nam je njihova prisutnost, prihvaćanje, odanost. Njih se ne dobiva zadovoljavanjem svojih želja, već ih se mora zaslužiti. A prava ljubav i prijateljstvo zaslužuje se odnosom prema drugima, a ne prema sebi. Življenjem općeljudskih vrijednosti koje se ne kupuju ni u jednoj trgovini. Niti se postižu jednomjesečnim odricanjem.

17


RAZMIŠLJANJE U DAN GOSPODNJI

D

anas je blagdan Duhova. Rođendan naše Crkve. Razlog da svaki vjernik bude sretan, presretan! Nakon kišne i pomalo jeseni nalik subote, u rano nedjeljno jutro probudilo me sunce blistajući u preostalim kapima kiše zelenilom čempresa i bora ispod prozora. Nebo, plavo gotovo kao u planinama, bez oblačka pozivalo na buđenje i prvu molitvu, više na zahvalu nego molitvu. Od najranijeg djetinjstva moja me dobra mamica učila kako se valja moliti Duhu Svetom jer njega nam je Isus poslao da, boraveći s nama i u nama, bude spona zemlje s Ocem i Sinom u nebu. Darovao nam ga da nam misli, srce, korake upravlja k ispravnom. Učila me i naučila da Duh Sveti prosvjetljuje, tješi, odmara, daruje mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Nemalo puta sam se osvjedočila da su moji roditelji, učeći me vjeri i potičući na pobožnost Duhu Svetom, bili itekako u pravu. I zavoljela sam Duha Svetog jako i još ga uvijek volim.

Kažu da znam s riječima, možda malo više s onim napisanim nego izrečenim. Često hvale moje priče, putopise, pjesme, a ja znam da to nije moje, već po nezasluženom daru od Duha Svetog dobivenom, sročeno i na papir preneseno. Koliko puta, pripremajući se za ispite ili neki javni nastup, zdvojih hoće li biti dobro, hoću li sve što naumih pravilno, suvislo, pametno izreći. No, nije trebalo brinuti, s pouzdanjem u Duha Svetog, ishod je bio puno bolji i od najhrabrijih nadanja. A tek Njegova blizina i pomoć u planinama! O tome bih vam mogla danima pričati, ali evo tek jedno svjedočanstvo. Za jednog izuzetno zahtjevnog planinarenja Kamniškim alpama, natovarena preteškom naprtnjačom, pod užarenim suncem i okružena vrelim oštrim stijenama, hodeći strmom i opasnom stazom bez kraja, osjetila sam da me pomalo napu-

18

šta, najprije polet, pa snaga, a potom i pouzdanje da ću i sebe i teret dovući do cilja tamo gore daleko i visoko. Pored svega užareno sunce ispijalo je svaku kaplju tekućine iz mene, a zaliha vode u naprtnjači postajala sve manja i tanja. Znala sam da i društvu ispred mene nije lako i stoga nosih svoje teškoće šuteći, posrćućeg koraka, iznemoglo. O, da se sunce barem sakrije, ili ukaže sjena za skloniti glavu bar na kratko, da mi je lahor lagan i mek… ali sve su to bile tek slike u mojim umornim očima i puste želje usred pustinje kamenja, sunca, vrleti. A onda mi, najprije iz daljine mog najskrovitijeg bića, pa sve bliže do usana dođe stih i premetah ga ustima kao dragocjeni gutljaj vode: Dođi Duše Presveti, sa neba nas posjeti, Tješitelju tako blag, ti nebeski Goste drag, pun miline hlade tih. Umornima odmore, u vrućini lahore, u vrućini lahore, u vrućini lahore ... Kao da mi je svaka riječ dragog stiha pomagala podizati otežale noge, krenuh nekako sigurnije, stabilnije, a onda, vjerujte, uistinu, usred onog užarenog kotla stijena i vrhova, usred dotad nepomičnog vrelog zraka, odnekud lahor, nježan, prohladan kao u rana jutra. Ne znam jesu li ga i moji prijatelji osjetili, ali ja, ja jesam. Zastadoh, zatvorih oči i otvorih usta, a svježina lahora bila mi je kao kapi izvorske vode na licu, čelu, usnama, slijevajući se niz suho i žedno grlo. I kraće nego što vam pričam, lahor je nestao, ali ja ne bijah više ni umorna ni žedna sve do dolaska u sigurnost i hladovinu planinarskog doma. Danas se diljem katedrala i crkvi mladim ljudima dijeli sveta potvrda – krizma. Iz naše župe čak 150 djevojaka i mladića, polaznika osmog razreda osnovne škole, primit će u Katedrali svetu potvrdu. To je dakako još jedan razlog za radost, slavlje i zahvaljivanje. Kad bi samo broj krizmanika bio dosta, radovali bismo se bez prestanka, ali broj ima svoju priču, a na nju nam je pozornost iza sv. mise skrenuo naš mladi župnik. Vodeći evidenciju tijekom priprema krizmanika za sv. sakrament došlo se do žalosnog zaključka: od 150 polaznika svega tridesetak ih je dolazilo na nedjeljne sv. mise, a broj njihovih


roditelja na misama bio je još manji. Koliko li će ih tek biti iduće nedjelje, kad slavlje, darovi i krizma budu iza njih? I s pravom se župnik zapitao: Kako li će to tek izgledati za desetak, petnaestak godina kad ovi mladi budu roditelji? Hoće li ikoga biti na sv. misama? Nije li to dovoljan razlog za tugu? A evo još jedan, ali nažalost ne niti jedini, niti zadnji. Nedjelja je, k tomu još i veliki blagdan, a u nekim su dvorištima obavljani pravi vrtni radovi – podrezivanje živice, čišćenje okućnice, pranje automobila – slika koju, uz obaveznu košnju trave (srećom toga jutros nije bilo – možda ipak zbog veličine blagdana ili zato što je zemlja još vlažna od jučerašnje kiše?) redovito viđam nedjeljama. Zašto se to ne radi subotom? Znam da mnogi sve to opravdavaju, govoreći kako su danas druga vremena, užurbanost života i broj obveza neminovno i nedjelju pretvaraju u radni dan!? A za sve praznije crkve, za sve manje djece i mladih na sv. misi, opravdanje se iskazuje činjenicom da ne valja djecu prisiljavati na odlaske na sv. misu jer i oni su opterećeni prevelikim zahtjevima škole, mnogim aktivnostima, pa neka se barem nedjeljom odmore!? Čak i staru narodnu poslovicu: Tko se u crkvu tjera, taj se Bogu ne moli! iskoristit će da opravdaju što djeca umjesto pred oltarom, sjede ispred televizora ili računala. A je li doista tako samo danas, u ova naša vremena? Naravno, nije! Otkad je ljudi, bilo je i bit će iskušenja, opravdanja, razloga da se izbjegne dobro i odabere loše. Oduvijek je nedjelja jednima Dan Gospodnji, a drugima tek dan kad se ne mora na radno mjesto. Crkva jednima nepresušno vrelo životne snage, mjesto radosnog susreta s beskrajnom ljubavlju Presvetog Trojstva, drugima tek nužnost da bi se obavili sakramenti.

I što se tu može promijeniti??? Treba li se tu išta napraviti??? Ako vjerujemo u mudrost narodnih poslovica, tada valja vjerovati i onoj Na mladima svijet ostaje!, a želimo li da to bude dobar, Božji svijet, vratimo djecu i mlade u krilo crkve. Kako? Pomoću Duha Svetog. Moja je baka znala govoriti, unatoč već spomenutoj narodnoj mudrosti da djecu valja „tjerati” u crkvu, ali ne same, već ih povesti sa sobom. Hoće li tamo slušati ili „prodavati zjake”, to u početku i nije važno, treba ih samo dovesti i biti s njima na misi jer to je kao kad dijete povedete u mlin. Ne mora baš ništa raditi, niti vreću nositi, niti brašno tovariti, dovoljno je da samo uđe i na tren u mlinu boravi i kad ode ponijet će na svom tijelu finu prašinu brašna. Tako je to i sa crkvom, dovoljno je doći i u domu Božjem boraviti, Duh će Sveti već svoje učiniti i iz crkve nitko neće otići a da na svojoj duši ne ponese finu prašinu Božje ljubavi. Na roditeljima je onda posao da tu iskru podržavaju i vlastitim dobrim primjerom potiču i sa svojom djecom mole. Eto, tako je govorila moja baka Štefanija, a moj mi je tata to bezbroj puta ponavljao i ovaj jednostavni recept u život provodio. I vjerujte, vrijedi! Stoga, želimo li u okrilje crkve vratiti djecu, a mlade i nakon krizme u njoj zadržati, valja Duhu Svetom usrdno upravljati molitve da nam svima udijeli dar pobožnosti, valja moliti za djecu, mlade, za sebe, za sve svih sedam darova Duha Svetoga i imati trajno na umu Božju zapovijed: SPOMENI SE DA SVETKUJEŠ DAN GOSPODNJI!

19


Rasprava o celibatu Crkva i razbijači Prilog za raspravu od Mattiasa Matusseka Na vrijeme prije posjeta pape njemački teolozi i političari pripremaju rušenje katoličke crkve: otvorenim pismima i peticijama prizivaju ukidanje celibata – pospješuju kraj katoličke pustolovine. Njemački katolički funkcionari i pobunjenici iz gremija, s uštogljenim vratovima, šepesaju okolo i grakću za „prevratom” i „novim početkom” i žele sasvim novi poredak u kokošinjcu. A dakako: „zbog zabrinutosti.” Prije nekoliko je dana uvaženi poslanik u Bundestagu iz CDU-a otvorenim pismom „iz zabrinutosti” zbog nedostatnog broja svećeničkih kandidata zahtijevao pripuštanje svećeničkoj službi oženjenih „viri probati” i pogrdio Vatikan kao ukoštali i za djelovanje nesposobni bastion uvijek jučerašnjih ljudi. Daljnji cilj: ukidanje celibata.

„Moralni rigorizam” Samo tjedan dana kasnije slijedilo je pismo 144 teologa koji su, razumije se, zahtijevali dokidanje celibata, svećeničko ređenje za žene, sudjelovanje baze kod izbora biskupa i župnika, blagoslov za pederske životne zajednice, i ,ponajprije, kraj „moralnog rigorizma”. Da počnemo s političarima. Bez dvojbe, broj svećeničkih kandidata se dramatično smanjio. Još je dramatičnije smanjenje onih koji dolaze na svete mise, po svoj prilici, jer u crkvi osjećaju sve manje onih otajstava, onog svijeta iz liturgije, poniznosti i pretvorbe koja ih je prije obuzimala. Ima li tu možda previše prosvjećenja, previše običnog danjeg svjetla u prostoru za pobožnost? Ne smijemo zaboraviti, dragi reformski političari: najdramatičniji gubitak vjernika postoji kod protestanata, a oni ipak imaju sve što zaželi profano srce, oženjene svećenike i rastavljene biskupice, pederske zajednice u župnim kućama i sudjelovanje laika, i jaaaako puno razumijevanja.

Češće pasti na koljena A sada k teolozima: zašto bi upravo kraj „moralnog rigorizma“ bilo iskušano sredstvo protiv veoma malene manjine pedofilnih svećenika nije sasvim jasno? Bi li se pedofili s manje rigidnog morala prije dali na skupljanje poštanskih maraka nego da se iživljavaju nad onima koji su im povjereni na brigu? Kako bi bilo kad bi se političari i profesori teologije jednom opet shvaćali kao jednostavni katolici? Kad bi se manje bavili politikom, a umjesto toga češće padali na koljena, sagnuli glavu, molili krunicu i vapili za božanskom milošću i uvidom. Kad bi manje govorili o pravima nego o dužnostima, među koje spada i dužnost poslušnosti. I kad bi u prvi plan stavili

20


ono u čemu je stvar, naime, liturgiju, sakramente, ispovijed i sve ono što čini jezgru katolicizma. Velika ofenziva protiv celibata potkrepljuje se s nekim memorandumom koji je tada koncilom zahvaćen profesor Joseph Ratzinger godine 1970. s mnogim drugima potpisao. U njemu se poigrava s idejom dragovoljnog celibata u slučaju „ponajveće velike nevolje”. No nekoliko godina kasnije, 1977., nadbiskup Joseph Ratzinger došao je do uvida: „Ako celibat biskupijskih svećenika ne bi bio zajednički crkveni oblik, nego privatna odluka, onda bi on izgubio svoj bitni teološki sadržaj. (…) Onda on nije više znakovito odricanje radi službe prihvaćene u vjeri, nego osobna osebujnost koja zato važnog razloga nestaje”.To je jasno, to je očito, to ima smisla.

Zagrižljiva borba No zagrižljivost kojom se uvijek nanovo ustobočuje svaka crkvena borba protiv celibata, očito pokazuje koliko je on očito važan kao bitna značajka Katoličke crkve. S pravom. Celibat je znak. On katoličkog svećenika razlikuje od njegovih protestantskih kolega i jasno pokazuje da je on monastičku egzistenciju i time protu-građanski svijet unutar našeg svijeta u svakidašnjici vidljivo odabrao. On je izazov. „Ne samo izricanje ustima nego životom”, kako je to Manfred Lütz napisao u „Tagespost”-u („Gott. Eine Geschichte des Größten” – Bog. Povijest najvišega). Celibatarni svećenik živi sučelice svetoga. On nije vinski brat kojega susrećemo u gostionici. On je karizmatska (auratična)

osoba poštovanja koju susrećemo s pobožnom distancom. Hoćemo li to napustiti radi sasvim običnih prozirnih veseljaka koje možemo susretati u odborima Bundestaga i na crkvenim buljim tržnicama odozdola? Zanimljivo je da respektiramo Mahatma Ghandija koji je položio zavjet sličan celibatu. Isto tako neoženjenog Dalai Lamu. A katoličkom svećeniku želimo trajno propisivati nagonsko rasterećenje jer je sve drugo neprirodno. Pa ipak svaka religija ima svoje duhovne vrhunske športaše, kako je to ustanovio Rüdiger Safranski. Trebali bismo, radi spasa naše Crkve, koji se sastoji i u njezinu antimodernom misteriju, podupirati te vrhunske artiste i umjetnike odricanja, gdje god je to moguće – umjesto da im trajno uši punimo onim što su oni sve propustili. Duhovni napor i askeza koju nam naši svećenici životom pokazuju, ne nagrađuju se zlatnim medaljama i novinskim napisima, premda su u mnogočem značajniji za naše spasenje od rekordnih vremena u trčanju na 800 metara. Trebali bismo im zahvaliti barem svojim poštovanjem. Jer oni svima nama u našoj svakidašnjici pružaju slutnju da u životu može postojati nešto važnije od toga da napunimo svoje trbuhe. Preveo s njemačkog jezika

PRED CIRKVOM V nedjelju vjutro v desetoj vuri pred hižom Božjom svet se skupi.

Mir si davamo jedni drugima, grehe si praštamo srećom na licima.

Tu dojdem i ja, stojim pa gledim, vidim popa i pobožno se prekrižim.

Kruh beskvasni devamo v sebe kaj bu nam i Isus v duši zaboravil grehe.

Cirkva je puna, prek hiljadu ljudi vsi gledaju v njega koj spametno pripovedi.

Bogu se zafaljujemo koj doma nas v miru šalje, zalazimo vun sretni i život ide dalje.

21


Obesmišljavanje smisla

N

išta, ili gotovo ništa, ne statira. Sve je, zapravo, dinamično, sve se kreće, mijenja, na bolje ili na gore. Nažalost u toj brzoj i nametnutoj dinamičnosti koja je uvelike zahvatila ovaj svijet, puno je više promjena na gore negoli onih potrebnih i poželjnih na bolje. Primjetan je, stoga, neki hod unazad, a onaj ako se odluči i izabere za naprijed, ispunjen je velikim pitanjima i pokušajima da se zaustavi. U samom početku se javljaju svi ti silni negativni noviteti izrasli iz dinamičnosti te se nastoje nametnuti kao pravila, uzori, sveti ciljevi čovječanstva. I sve to na štetu starih dobrih povijesnih tekovina na kojima je izrasla današnja svjetska, u prvom redu europska, kršćanska kultura i civilizacija. Nametanjem negativnih noviteta isprevrtana je ljestvica moralnih, kulturnih, civilizacijskih, te nažalost, i vjerskih vrednota koje su povijesna baština, povijesni temelji, zapadnog i kršćanskog  svijeta u cjelini. I možda na najjačem udaru su se našli upravo vjerski kršćanski temelji svijeta, zbog čega su bačene ne samo na dno vrijednosnih ljestvica, već nerijetko posve izbačene iz egzistencije pojedinca ili društva u cjelini. Zbog toga su se i zapadno kršćansko društvo i njegov pojedinac našli u nekim bespućima dostignutog tehnološko materijalnog napretka. Naprosto kršćanska civlizacija zašla je u crnilo puta na kojem su svi vjerski, moralni i duhovni znakovi, koji su ovozemaljsku prolaznost osmišljavali, i Cilj označavali,  iščupani, ili pogrešno usmjereni. Smisao se, stoga, nastoji obesmisliti, prolaznost se čvrsto veže, betonira za zemaljsko, moralno se demoralizira, kršćansko

dekristijanizira. Sve se nastoji prizemljiti kako bi se sakrili vjerski vidici koje pokazuje vertikala Križa. Upravo zbog te Vertikale koja spaja Nebo sa Zemljom, i Zemlju s Nebom, Križ se našao na žestokom udaru. Istjeruje se iz društva, iz pojedinca, čupa i baca, zabranjuje i ocrnjuje. Križ se naprosto ne priznaje, iako je, u građevnom smislu, ljudsko (ne)djelo, osmišljeno i urađeno materijalom „nema mjesta za Tebe”. Ta silna dinamičnost negiranja smisla naše postojanosti u ovoj prolaznosti, dovela je život u neku sibirsku studen, u zimu zatrpanu nemoralom, bezvjerom, besmislom. Svi oni koji su u toj zimi, u toj zatrpanosti novitetima nemoralne i bezvjerne dinamičnosti pokušavali  ili pokušavaju proprtiti put do Cilja ili su nepoželjni, ili ismijavani, ili osuđivani, ili nepriznati te ih se nastoji, „sredstvima dostignutog razuma”, urazumiti, „normalizirati” i izjednačiti sa stvarnošču, koja se nameće kao dogmatsko vjerovanje u materijalno i prolazno. A upravo su oni lučonoše, sugraditelji i graditelji, čuvari izgrađenih ljestvica vrednota, već davno u početku demoraliziranja, dekristijaniziranja, dekulturaliziranja i deduhovniziranja, prvi osjetili „studen” i „zimu” koja nam se približavala, i kao narodu i kao jedinki te hrvatske i katoličke zajednice. Oni su prvi počeli upozoravati, ukazivati i zaustavljati zimu koja nas je počela zatrpavati, a danas gotovo već i zatrpala. No, nažalost, nismo ih ni čuli ni htjeli čuti, a još manje poslušati. Prvi su uvidjeli opasnost koja nam se približavala i koja nas je nacionalno i vjerski počela otuđivati, ili kako su njeni pokretači to nazivali, počela nas „modernizirati”. Bio je to

europski parlament

22


„Abortus” ulje na platnu Vjeran Grabant

proces dekroatiziranja i dekristijaniziranja kroz dinamičnost „moderniziranja” imena djece. Naime, krenulo se s vremenom s „modernim” imenima djece koja bake i djedovi naprosto nisu znali ni izgovoriti, zbog čega su se kao snijeg na suncu počela topiti naša stara hrvatska katolička imena, Anto, Josip, Frano, Marko, Marija, Kristina, Anđe, i tako redom, a na njihova mjesta stavljala se djedovskomrazovska imena modernizma, Slaven, Jugoslaven, Slavena, Jugoslavena,Samanta, Lea, te sva ona druga po kojima se nije raspoznavalo ni hrvatstvo ni katoličanstvo. Nastupila je oštra zima dekroatiziranih i dekatoliciziranih  imena, u kojoj su neka hrvatska i katolička posve nestala. I kada se uspješno završio taj proces dekroatizacije i dekatolicizacije kroz imena, nije bilo teško započeti drugi dio zacrtanog plana. Na hrvatski narod nadvila se tada, a traje i danas, „abortusna” studena zima. Hrvatski narod zahvatila je zima abortusa. Naime u hrvatskom društvu legaliziran je, kao dio moderne dinamičnosti,  abortus, čime smo se u vrlo kratkom vremenu popeli na sam vrh ljestvice „modernih” vrijednosti. U kratkom roku, kroz broj abortusa, postali smo i „moderni”,  i  veliki,  i  priznati,  te  vrlo cijenjeni planeri obitelji. Naravno kroz abortus. Herodovski se ubijala neželjena,  i za „razum” neplanska djeca još u utrobi majki, kako ne bi na svijet došla i prikazala nas kao zaostalu, konzervativnu i nekulturnu naciju. Kako nas ne bi prikazala kao plemenske balkance, a zapravo tim zlodjelom postajali smo sve veće i pleme i veći balkanci. Naprosto, Hrvatsku su pretvorili u zemlju abortusa, abortiralo se i legalno i ilegalno, stručno i nestručno, na dozvoljenim i nedozvoljenim mjestima i ustanovama, sve u cilju da se bude u trendu, u modi. Na proces „moderniziranja” kroz zimu abortusa  nije ništa drugo ni moglo doći osim „zime demografije”. Nastupila je, i još uvijek traje,  teška, duga i oštra zima planirane demografije

kroz formulu „jedna obitelj, jedno dijete”. Zavladala je zima planskog pada nataliteta u kojem jedno dijete biva teret, dvoje katastrofa, a troje gotovo obiteljska tragedija. Brak je ispunjen strogim planom rađanja. Jedno dijete plan je svakog braka, a dvoje samo ako je prvo žensko, jer se tim drugim misli da će biti muško i da će očuvati obiteljsku lozu. Iz tog ljudskog plana rađanja stigla nas je „brakorazvodna zima” koja je pokosila i rastavila gotovo svaki peti ili šesti brak u Hrvatskoj. Popeli smo se na europski vrh kršćanskih zemalja po razvodu braka. Hrvatsko društvo time ne statira. Ne zaustavlja se na tim dijelovima kršćanskog dinamičnog „modernizma”. Ide se i dalje u korak s „modernim” kršćanskim svijetom. Brendiranje hrvatskog društva se nastavlja. Ulazimo, uvode nas ti naši „modernisti” i „europeisti” u, abortusu jednaku, opasnu zimu, zimu eutanizma. Time se na udaru našla još jedna najslabija, i najnezaštićenija, za društvo opterećujuća kategorija, stari. Proces zahlađenja, proces zamrzavanja zatvara se.  Nastupilo je ledeno doba u kojem će nam, u zimama i studenima koje smo sami napravili, nestati svaki nacionalni i vjerski trag. To su ti planski hrvatski putovi, hrvatske zime kroz koje smo došli - abortus i dekroatizacija, deduhovnost i demoralnost,  denatalitetnost i dekristijanizacija, brakorazvodnost  i eutaniziranost, promrzli u stanje u kojem danas kao narod, ali i pojedinci jesmo. Stanje izumiranja i nestajanja. Stanje nacionalnog i vjerskog suicida. Hrvatski i kršćanski proces obesmišljavanje smisla.

23


Bl. Alojzije Stepinac i kapucini

P

oznato je da je bl. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, koji je obilježio crkvu u Hrvata ne samo u prošlom stoljeću, nego i sve do danas, također je bio svojom pastirskom službom posebno povezan kao uostalom i sa svima ostalima redovima i službama u katoličkoj crkvi u našoj zemlji, i sa kapucinima. Tako je on osnovao župu sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi 1941/42. godine, kako bi ona bila pod vodstvom kapucina zaštita i gradu Zagrebu i hrvatskom narodu pred fizičkim i duhovnim opasnostima koja su se tada pojavila s Istoka. Dalekovidna je bila inicijativa da se osnuje ova župa neposredno pred drugi svjetski rat. Tadašnjih hrvatski kapucini na čelu s definitorom o. Pavlom Ivakićem zatražili su od nadbiskupa da se ponovno vrate u Zagreb od kada su bili otjerani od cara Josipa II. još 1788. Nadbiskup im je ponudio zagrebačku Dubravu, što su i prihvatili. Crkvu je izgradila nadbiskupija, a unutarnje uređenje župa. U to je vrijeme već počeo Drugi svjetski rat kada je inače i teško bilo što raditi i graditi, ali crkva je bila uspješno završena i nadbiskup Stepinac blagoslovio je novu crkvu na Novu godinu 1942. godine. Tom prilikom rekao je: „Danas sam jako radostan, jer postavio sam kulu svetog Mihaela, branitelja Crkve na istoku grada da nas brani od opasnosti koje dolaze s istoka”. Sjetimo se da je to bilo u vrijeme teških i tragičnih događaja za hrvatski narod i katoličku crkvu, ali baš zbog toga našem blaženiku Stepincu daje dodatnu zaslugu jer se upravo u teškim vremenima očituje veća međusobna povezanost i jača angažiranost na radu za Kraljevstvo nebesko. Poznata je izreka kako „svetac sveca poznaje”. Upravo je to karakteristika koja bi se mogla primijeniti uz naše poznate, ako i ne najpoznatije suvremene svece, odnosno blaženike našega naroda. A to je bl. Alojzije Viktor Stepinac i sv. Leopold Bogdan Mandić. Obojica su bila rođena u drugoj polovici 19. stoljeća, a djelovali i umrli u 20. stoljeću. Bili su suvremenici, sv. Leopold malo stariji, a Alojzije nešto mlađi. Ali ono što je važno jest da je bl. Alojzije Stepinac kao zagrebački nadbiskup (kasnije kardinal) prvi u našoj zemlji započeo promicanje štovanja sv. Leopolda i to već svega nekoliko godina nakon njegove smrti. Još je za svog život bl. Alojzije izrazio želju da se podigne crkva i župa na čast sv. Leopoldu, kako je sam govorio ‘kada sv. Stolica izrekne svoj sud’. To se i dogodilo nakon njegove smrti otvaranjem najprije kapelice, a kasnije župe i novoizgrađene crkve sv. Leopolda B. Mandića u Dubravi. Tako zapravo možemo vidjeti kako Božja providnost djeluje preko različitih ljudi i službi, a uvijek u istom cilju – proslavi Boga u svojim svecima i to u različitim pa i nemogućim situacijama kroz povijest i to od najranijih vremena pa sve do danas. Vidimo kroz živote, naoko različitih službi u Crkvi ovih dvaju Božjih ljudi, a koji su svaki na svoj način, često puta kroz teške i nemoguće situacije uvijek našle put da izvrše svoje poslanje pa bilo to kroz progone, kao kod bl. Alojzija Stepinca ili kroz razne druge spriječenosti u radu kod sv. Leopolda. I tu vidimo kako Bog može djelovati i voditi ljude koji surađuju s Njime k ostvarenju proslave Božje. Možemo reći da Bog uvijek pobjeđuje kroz ljude koji su otvoreni njemu i koji ostaju na putu pa makar morali proći kroz nevolje velike kako to piše u Svetome pismu.

24


Vjerni Božji sluga, sveti svećenik i redovnik

U

vremenu korizme i priprave za Uskrs mnogi se vjernici povlače u šutnju i dublju molitvu. Mnogo je pitanja na koje nema odgovora. Neki od nas odu na ispovijed, a neki traže savjet od svoga župnika, prijatelja, obitelji. Neki sami pronalaze odgovore i izlaze iz mnogih kompliciranih situacija i životnih priča u ovim teškim vremenima u kojima živimo. Pitanje je - kakve smo odgovore dobili i jesmo li ih prilagodili svome svakodnevnom životu? Nažalost, danas se to svelo na kratki usmeni razgovor, smsporuku, e-mail ili slično. U svoje vrijeme sv. Leopold Mandić brojnim je ljudima u potrebi odgovarao pismima. Da, uvijek je ono malo slobodnog vremena rado utrošio upravo tješeći ljude koji su mu se utjecali u potrebi. Naime, glavni dio Leopoldovih spisa su pisma koja su pisana na talijanskom jeziku, a ima ih dvjestotinjak. Najstarije sačuvano pismo je iz 1903. godine. Ovaj neumorni ispovjednik ono malo vremena koje mu je preostajalo, rado je ispunjavao odgovarajući na pisma raznim osobama i iz raznih mjesta. Nažalost, mnoga od njih nisu sačuvana, pa ni ona koje je pisao svome duhovniku. Sv. Leopold dopisivanje cijeni kao prvorazredno sredstvo svoga apostolata, stoga su pisma važna za istraživanju njegova raspoloženja kao čovjeka i kao apostola. Osim duhovne i društvene svrhe njegova su pisma sredstvo kojim gaji i uzdržava svoja prijateljstva. A prijateljstvo je za njega izuzetno važna vrednota: Leopold je prijatelj.

Bio je uvjeren da je svoje redovničko zvanje i svećeničku službu dobio od Boga zato što su ga Isus i Marija izabrali za posebno poslanje u Crkvi svoga vremena. On je Kristov vjesnik, duboko povezan s čovjekom kao osloboditelj od grijeha. To je bilo njegovo poslanje. Sv. Leopold je, dakle, pisao u slobodno vrijeme u različitim okolnostima: kao učitelj klerika, kao profesor patrologije i kao ispovjednik na raznim mjestima. Sv. Leopold je imao solidnu teološku naobrazbu koju je usavršavao čitanjem klasičnih teoloških djela. Upravo odatle i dolazi ona njegova sigurnost u rješavanju pitanja duhovnog života koja su ponekad vrlo složena. U odlukama je bio siguran, a to je vjerojatno bilo povezano i s njegovim karakterom. Iz pisama je jasno da kod njega nema oklijevanja. Tako se ujedno očituje i njegova izgrađena svijest duhovne odgovornosti. Sve što je Leopold napisao, a posebno njegova pisma, vrlo dobro očituje njegov značaj, njegovu dušu i vjeru. On uistinu

iz duše govori duši. Kao optimist, svoj optimizam prenosi i na druge. Pisma sadržavaju njegovo zrelo životno iskustvo koje je, dobrim dijelom, izraslo iz dugotorajnog dodira s grijehom ljudi i posljedicama grijeha. Zato su ta pisma puna tolike ljudskosti i duboke duhovnosti. Mnogi dolaze k njemu s osobnim i obiteljskim teškoćama. Upravo taj put poteškoća njega najdublje povezuje s ljudima. Čitajući ta pisma, saznajemo kroz koje nevolje prolazi čovjek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Vidimo da su neke teme aktualne i danas. U svojim odgovorima na pisma raznih ljudi u potrebi sv. Lepold daje savjete za rješenje teškoća u obiteljskom životu, o privatnim pitanjima duhovnog života, usmjerava na čuvanje bračne zajednice i sloge u njoj, ali i upućuje na temeljit kršćanski odgoj djece. Kroz ova pisma saznajemo temelje Leopoldove duhovnosti - da moramo čvrsto vjerovati, što u pismima i sam ponavlja, ali naglašava i važnost ispovijedi i pričesti, te štovanje Blažene Djevice Marije. A o njegovoj poniznosti u svećeničkoj službi i ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji govori i sljedeća rečenica: Molim presvetu Djevicu Mariju da se udostoji dopustiti mi da ju zovem svojom gospodaricom, budući da nisam dostojan ljubiti je kao majku. Neka bude tako da slatkoj svojoj gospodarici služim svom puninom ljubavi kao predragi sluga.

25


U ovim pismima Leopold rado govori o svećeničkom pozivu. Naime, i sam je bio je uvjeren da je svoje redovničko zvanje i svećeničku službu dobio od Boga zato što su ga Isus i Marija izabrali za posebno poslanje u Crkvi svoga vremena. To vrlo dobro potvrđuje njegovo često ponavljanje na više načina prilagođenih riječi psalmista i sv. Pavla: Ja vjerujem, zato govorim! Sv. Leopold nije drugima samo preporučivao molitvu da nađu rješenja u svojim nevoljama, nego je kod tih preporuka često dodavao: Molite koliko možete! Od sebe je tražio mnogo, a od drugih da mole koliko mogu. To je bilo zbog njegove bezuvjetne vjere u molitvu. Stoga je redovito obećavao svima koji u raznim nevoljama očekuju njegovu pomoć da će moliti za njih.

Imajte jaku svetu vjeru. Nalazimo se u mjesecu svibnju, dakle u mjesecu koji je posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Uzvišena Majka Božja će vas ojačati, ona će vas tješiti.

pisma Andriji Korneru i briga za brata Tomu koji je umro u Zagrebu. Andriji Korneru priznaje: Kako odmiču godine, sve više osjećam čežnju za rodnim krajem, sve više osjećam ljubav prema vlastitoj krvi. Spisi sv. Leopolda sadrže jasan nauk i smjernice duhovnog života i kako postati pravi kršćanin po Kristovoj zapovijedi. Taj nauk je i živio čitavog života.. On je Kristov vjesnik, duboko je povezan s čovjekom, i to kao osloboditelj čovjeka od grijeha. To je bilo poslanje sv. Lepolda Bogdana Mandića Kao proučavateljica velikog broja djela sv. Leopolda Bogdana Mandića, osjetim potrebu da uvijek iznova podsjetim na njegovo veliko štovanje Majke Božje, koju je u svojim spisima često nazivao „Nebeskom Gospodaricom”. Uvijek je upućivao ljude u potrebi na usrdnu molitvu Majci Božjoj i potpuno predanje s vjerom u sretan ishod svih problema. S obzirom da je blagdan sv. Leopolda u Gospinom mjesecu svibnju, preporučimo se i mi sv. Leopoldu i Majci Božjoj sa svim našim nakanama i molitvama.

Moramo naglasiti da je u svom životu sv. Leopold neprekidno osjećao svoju pripadnost hrvatskom narodu i povezanost s rodnom grudom. Tu težnju za njom izrazio je na razne načine i stavovima u spisima. Zato su posebno zanimljiva

SINDONE - SVETO PLATNO KAPUCINA OCA PIJA IZ PIETRELCINE Zanimljivo svjedočanstvo novinara Renza Alegrija o svetom kapucinu

N

a jesen 1998. primio sam jedan zanimljiv telefonski poziv. Jedan od duhovnih sinova oca Pija pozvao me da ga posjetim. „Vi ste poznat novinar koji često piše o ocu Piju i ja redovito čitam Vaše članke”, rekao mi je. „Imam nešto jako važno što bih Vam htio priopćiti.” Otac Pijo umro je prije trideset godina. Proces njegove beatifikacije već je završen i već se znao datum njegovog proglašenja svetim. Otišao sam i pronašao toga čovjeka koji mi je ispričao jednu neobičnu i pomalo zapanjujuću pripovijest. Ona me natjerala da se nad njom duboko zamislim tako da sam čak pomišljao kako je ona, barem djelomično, plod njegove fantazije. Ovu njegovu pripovijest iznio sam u jednom svome članku opisujući točno onako kako mi je bilo rečeno, ali sam se na neki način ogradio i dao do znanja čitaocima da ni sam nisam uvjeren da je sve to istina i da su se svi ti događaji uistinu i dogodili. Nakon toga prošlo je trinaest godina i ta priča je ponovno postala aktualna. Za nju su se zainteresirali neki crkveni autoriteti kao i jedan svjetski poznati znanstvenik. Rezultati do kojih se danas došlo, potvrđuju da se radi o jednoj ozbiljnoj stvari, iako ona s racionalnog gledišta izgleda nevjerojatna te kao takva donosi novo poglavlje karizmatičkim misterijima oca Pija.

26


Ovaj duhovni sin oca Pija zvao se Francesco Cavicchi. Bio je industrijalac iz pokrajine Veneto, jako poznat u mjestu Conegliano, u provinciji Treviso, gdje je živio. Tada je imao 85 godina i zbog svojih zasluga predsjednik Republike Italije odlikovao ga je titulom viteza (komendatora). Umro je godine 2005. Kada sam došao k njemu, on me primio u svojoj kući, bila je to jedna omanja vila na periferiji grada. Rekao mi je neka se smjestim u salonu i odmah prešao na stvar. „Posjedujem jedan specijalni portret oca Pija koji mi je on sam darovao, i to tako da je taj portret načinio sam otac Pijo na otajstven i neobjašnjiv način na jednoj običnoj maramici”, rekao mi je. „To jedna izvanredna slika i istovremeno dragocjena relikvija koju čuvam već gotovo trideset godina. O toj slici razgovarao sam s nekim od franjevaca kapucina ali i s našim biskupom, a oni su mi svaki put savjetovali da te događaje ne iznosim u javnost jer bi se oni mogli shvatiti kao fanatizam i kao takvi bi mogli naštetiti samom procesu za proglašenje svetim oca Pija. Ali sada kada je proces za proglašenje svetim završen, oni su mi dozvolili da mogu iznijeti u javnost podatke o ovoj tajanstvenoj slici.” Nakon toga, gospodin Cavicchi je ustao i poveo me u susjednu sobu. Upalio je svjetlo i otvorio jedna mala vrata. „Evo dragocjene relikvije”, rekao je. Sliku je čuvao u jednom kutu sobe koji je pretvorio u malu kapelu. Platno na kojem se razabirala slika bio je jedna sasvim obična maramica koja je na krajevima imala karakteristične crte što je bilo uobičajeno za maramice u ono vrijeme. Ta je maramica bila raširena između dva stakla koja je zajedno držao veliki pozlaćeni okvir montiran na jedno pokretno postolje tako da se slika mogla vidjeti sa svih strana. Oko te slike nalazile su se brojne fotografije i zahvale ocu Piju. „Iako sam želio ovu stvar zadržati u tajnosti, kako mi je bilo i preporučeno”, rekao je gospodin Cavicchi, „mnogi vjernici su saznali za nju. Priča se proširila od usta do usta tako da sam često primao fotografije oboljelih sa zamolbom da molim za njih i preporučim ih zagovoru oca Pija. Ja bih stavio te fotografije pokraj slike i neki od tih ljudi su doista i ozdravili, kako to pokazuju brojne zahvale koje vidite.” Potanko i s velikim zanimanjem promotrio sam sliku. Nedvojbeno, radilo se o portretu oca Pija. Bilo je to njegovo lice, malo mutno, ali na nedvojben način ocrtavalo je lice kapucina koji je nosio Isusove rane – stigme. Ako bih se posve približio slici, ona bi pomalo nestajala dok ne bi gotovo potpuno iščezla. Što bi se čovjek više svojim pogledom udaljavao od slike, ona je bivala sve jasnija. To je gotovo jednako kao što se događa sa svetim platnom iz Torina – Sindone, svjetski poznatom platnu u koje je prema veoma staroj predaji bilo obavijeno mrtvo tijelo Kristovo i na kojemu je na misteriozan način ostala slika Kristova. Okrećući maramicu na postolju moglo se promatrati i njezinu drugu stranu. Dok se s jedne strane gotovo savršeno ocrtavao lik oca Pija, s druge strane mogla se vidjeti začuđujuća sličnost s tradicionalnim likom Isusovim. Glavne linije lika ostale su one od oca Pija, ali sada su one zadobile novu konturu kose na nazaretski način koja upućuje na Isusa.

„Je li istina da je to čudno?” rekao je gospodin Cavicchi. „Uvjeren sam da je na ovoj maramici na jednoj strani lik oca Pija, a na drugoj Isusov. To bi trebalo značiti, kao što su već toliki drugi o tome pisali, da je otac Pijo sa svojim tajanstvenim ranama – stigmama i patnjama postao na ovoj zemlji – drugi Krist.”

„Kako je nastala ova slika?” „Ova priča počinje krajem mjeseca veljače godine 1968.”, započeo je pričati gospodin Cavicchi. Imao je svečan izgled, oči su mu bile živahne, glas mu je bio dubok a govorio je serafskom mirnoćom, ali ipak nije uspijevao sakriti do kraja svoje emocije. Otišao sam k ocu Piju, kojega sam dugo vremena poznavao i posjećivao, i često bi od njega tražio savjete. Na put sam krenuo automobilom, zajedno s mojom suprugom i ostalim prijateljima. Kada smo stigli u San Giovanni Rotondo, saznali smo da se otac Pijo osjeća veoma loše te zbog toga tih dana nije ni izlazio iz svoje sobice. Ipak, mi smo tamo ostali nekoliko dana. Nakon toga odlučili smo se vratiti kući. Prije nego smo krenuli na put, otišao sam do poglavara samostana, ne bih li, nekako preko njega mogao ocu Piju poslati svoju poruku i dobiti njegov odgovor. „Zašto ne biste izravno govorili s njime?”, rekao mi je gvardijan. Tada je otvorio jedna vrata unutar samostana i pokazao mi na dizalo, odakle će otac Pijo doći. „Tu ga čekajte”, rekao mi je. Nalazio sam se sam pred dizalom, te sam bio prilično zabrinut. Nisam znao kako ću započeti razgovor s ocem Pijom. On je uvijek bio u žurbi i nisam smio gubiti vrijeme na beskorisne razgovore. Ta je zabrinutost polako rasla tako da su mi se počele znojiti ruke. Uzeo sam maramicu iz džepa i držao je u rukama da bih obrisao znoj. U međuvremenu se začuo zvuk dizala. Ja sam kleknuo pred vratima dizala. Kada su se ona otvorila, otac Pijo mi je pružio ruku da je poljubim i smješeći se rekao: „Sinko, ako ne ustaneš, kako ću ja izaći?” Istina, ja sam zatvorio prolaz. Tada ustadoh. On je vidio maramicu koju sam držao u rukama te ju je uzeo. Ja sam odmah pomislio: Divota! Kada mi je vrati, bit će to za mene dragocjena relikvija. Hodajući uz oca Pija, kojega su pratila dvojica njegove redovničke subraće, povjerio sam mu problem kojega sam imao, a on mi je, kao i uvijek, dao precizan i neposredan odgovor. U međuvremenu smo došli do ulaza u samostan. Tamo se vani nalazilo mnoštvo koje ga je očekivalo. Kada su otvorili samo-

27


stanska vrata, mnoštvo je nahrupilo da bi mu moglo poljubiti ruku, da bi ga mogli dotaknuti. Ljudi su ga posvema opkolili, a ja sam ostao na vratima i promatrao. Zaboravio sam na maramicu, ali nije otac Pijo. Okrenuo se prema meni i pokazujući maramicu kazao je: „Ej ti, zar nećeš uzeti ovo?” Oh, da, kako ne, promrmljah, sjećajući se da je to prekrasna uspomena. On me oštro pogledao u oči i rasprostro maramicu, prošao je njome preko svoga lica kao da želi obrisati nepostojeći znoj kojega nije bilo jer je bila zima, te mi ju je dao. Ja sam to protumačio kao znak njegove naklonosti i nježnosti prema meni. Prihvaćajući iz ruku oca Pija ovu maramicu bio sam duboko ganut i počeo pomalo shvaćati da sam od njega dobio velik dar.

Jeste li primijetili nešto posebno na toj maramici? Nije bilo ništa. U to sam siguran. Bila je to jedna obična zgužvana maramica i ništa drugo. Ali, ona je bila u rukama oca Pija, ona je dodirnula njegovo lice, i za mene je postala izvanredna relikvija. Vrativši se u hotel ispričao sam svojoj supruzi sve što se dogodilo te je i ona bila sretna da imamo tu dragocjenu stvar. Kada smo se vratili kući, ovu smo maramicu čuvali s osobitim poštovanjem. Tu sam maramicu uvijek nosio sa sobom, nešto kao predmet koji donosi sreću. Složenu sam je držao u džepu kaputa te sam je često pokazivao prijateljima i pričao o njoj. Svi su se je doticali s velikom pobožnošću tako da je s vremenom ova maramica izgledala jako prljava.

Kada se pojavila tajanstvena slika? Dvadeset i trećega rujna 1969. na prvu godišnjicu smrti oca Pija otišao sam na hodočašće u San Giovanni Rotondo zajedno sa suprugom i ostalim poklonicima oca Pija. Putovali smo autobusom noću tako da smo u San Giovanni Rotondo stigli ujutro u 5 sati. Osjećao sam se jako umoran, puno umorniji nego što sam bio nakon sličnih putovanja. Neko vrijeme sam ostao moliti u kripti crkve uz grob oca Pija, ali budući da nisam uspio nadvladati san, uzašao sam gore u crkvu, sjeo u jednu pokrajnju klupu da bih se malo odmorio. Nakon nekoliko trenutaka sam zaspao. Dok sam spavao, sanjao sam da vidim oca Pija. Vidio sam ga kako se s glavnog oltara uputio prema meni. Smiješio se. Kada je stigao do mene,

28

rukama je otvorio svoje redovničko odijelo i pokazao mi ranu na svom boku. „Dotakni je”, rekao mi je. Tada sam stavio svoje prste u ranu. Kada sam ih povukao, bile su kao da ih je uprljala neka bijela ljepljiva smjesa. Instinktivno sam pokušao obrisati prste, ali nisam znao gdje. Najednom se ukazao jedan komadić bijeloga platna, nešto poput maramice te sam ja s tom maramicom obrisao prste. Ova bijela masa je na maramici ostavljala crne tragove. A ja sam, ne znam zašto, prošavši jagodicama mojih prstiju preko maramice nacrtao jednu prilično grubu sliku oca Pija. Htio sam pogledati prema ocu Piju, ali on je u međuvremenu nestao. U tome trenutku netko me probudio. Bila je to moja supruga. „Izgledaš jako umoran”, rekla mi je. Ali sam se ipak nešto odmorio, odgovorio sam joj i dodao: Idem malo van da si osvježim lice. Na dnu stepeništa koje vodi u crkvu bila je jedna mala fontana koja je sada premještena na drugo mjesto. Na tu fontanu je dolazilo mnogo ljudi koji bi uzimali vodu za piće, ali i zato jer su je smatrali „vodom oca Pija”. Približio sam se fontani, oprao ruke i lice te izvadio iz džepa jednu maramicu da se obrišem. Ali umjesto jedne uobičajene maramice, uzeo sam maramicu koju mi je darovao otac Pijo. Jedna žena koja se nalazila u blizini mi je kazala: „Kako je prljava ova vaša maramica. Želite li da vam je operem?” Pogledao sam maramicu i vidio da je neobično crna i puna mrlja. „Da, operimo je”, rekao sam. I dok sam izgovarao te riječi začudio sam se toj odluci jer je već prije moja supruga toliko puta htjela oprati tu maramicu, ali ja joj nisam dozvolio. Žena se približila i počela polijevati maramicu vodom iz svoje boce. Ja sam je ocijedio rukama. Najednom je ta žena počela vikati: „Otac Pijo, otac Pijo”. „Gdje je?” upitao sam je. „Ondje, u maramici”, rekla je i nastavila vrištati. Odmah se okupilo mnogo ljudi. Ja sam se uplašio. Dan prije neka je žena počela u crkvi vikati da vidi oca Pija na stepenicama koje vode prema oltaru i odmah su došli karabinjeri i odveli je u policijsku stanicu. Odmah sam stavio maramicu u džep, makar je bila sva mokra te sam se udaljio govoreći: „Ništa se nije dogodilo”. Sakrio sam se u crkvi i nakon nekog vremena vratio se u hotel.

Dakle, na toj se maramici vidjelo lice oca Pija? Da budem iskren, ja sam vidio sam nepovezane tragove, nešto slično onome što sam vidio u snu. To je moglo ličiti na lice neke osobe, ali sve to nije bilo dovoljno jasno. Tako i ja, iako sam slutio da se nešto tajanstveno događa oko ove maramice, nisam želio biti uvučen u neku eventualnu prijevaru. Zbog toga o tome nisam nikome rekao ni riječi. Niti svojoj supruzi. Prije nego smo otišli na spavanje, razastro sam maramicu na komodu koja se nalazila u sobi da bi se osušila. Ujutro, za vrijeme svete mise, molio sam se ocu Piju da mi „pomogne shvatiti” značenje ovih znakova koji su se pojavili na maramici. Zamolio sam ga bih li to mogao povjeriti svojoj supruzi. Odmah sam osjetio snažni miris koji sam protumačio kao znak da mi je dozvoljeno da o tome progovorim sa svojom suprugom. Dok smo se vraćali u hotel, ispripovijedio sam supruzi sve što mi se dogodilo. Kada smo se uspeli do naše sobe otišao


sam i uzeo maramicu i rasprostro je pred njezinim očima. „Što vidiš?” upitao sam je. Ona je odgovorila: „Lice Isusovo.” „Kakav Isus, to je otac Pijo”, odgovorio sam joj. „Ne, za mene je to lice Isusovo”. Pogledao sam malo bolje i uvidio da sam joj pokazao drugu stranu maramice, a ne ona koju sam ja prije vidio. Okrenuo sam maramicu gdje se nalazila slika oca Pija, sastavljena od nepovezanih crnih crta koje sam vidio večer prije, ali sada je njegov lik izgledao oštar i detaljno jasan. Tijekom noći su se na maramici stvorile dva tajanstvena crteža, odvojena i različita, koje su podsjećale na lik Isusov i onaj oca Pija. Bio sam zbunjen i prestrašen. Nisam znao što bih rekao, a još manje što bih učinio. Savjetovao sam se s nekim redovnicima. Svi su oni, kada bi vidjeli crtež, bili začuđeni, ali bi mi nakon toga savjetovali da sve to držim u tajnosti. Vrativši se u Conegliano, razgovarao sam o tome s našim biskupom i on mi je savjetovao da o tome šutim. Svi su se oni bojali da bi taj događaj mogao potaknuti fanatizam te na taj način naštetiti procesu za proglašenje blaženim. Ja sam poslušao. Ovaj crtež uvijek sam držao u tajnosti. Pokazao bi ga samo onima kojima su dozvolu dali oci kapucini. Ali, kao što sam kazao, sada imam dopuštenje da tu stvarnost priopćim javnosti. Nadam se da će se ova stvar konačno ispitati da bismo mogli shvatiti koja je njegova vrijednost i njegova tajna. Napustio sam kuću gospodina Cvicchija zbunjen. Iako sam visoko cijenio ovoga čovjeka, koji je bio veoma pobožan prema ocu Piju i koji je godinama bio odgovorna osoba za «Molitvene grupe» u njegovom gradu, a to je dužnost koja se povjerava osobama koje odlikuju mudrošću i duhovnošću, priča koju mi je on ispričao nije me u potpunosti zadovoljila. Sve sam to opisao u jednom podužem članku kao što sam i obećao gospodinu Cavicchiju, i nakon toga ta me stvar više nije previše zaokupljala. Godine 2005. gospodin Cavichhi je umro. Čuvena maramica predana je jednoj franjevačkoj redovničkoj zajednici koja je, nakon nekog vremena, odlučila podvrgnuti ovaj crtež jednom ekspertu. Obratili su se prof. Giuliu Fanti, koji je bio profesor na sveučilištu u Padovi. Fanti je bio matematičar, profesor na katedri «Mehaničke i toplinske mjere» na odjelu Mehaničke inženjerije Sveučilišta u Padovi, znanstvenik velikog ugleda koji je sudjelovao u mnogim znanstvenim pothvatima Svemirske agencije u Sjedinjenim Američkim Državama, a osim toga, bio je cijenjeni stručnjak za Sindone – Torinsko platno na kojemu je radio značajna istraživanja i napisao brojne knjige, a također je stručnjak za tajanstvene crteže koji se definiraju kao «acheropite», a to je izričaj koji potječe iz grčkog jezika i koji znači da ti crteži «nisu napravljeni ljudskom rukom». Profesor Fanti napravio je svoja istraživanja i došao do zaključaka koji su doista nevjerojatni. „Dva crteža koji se vide na maramici nemaju nikakvog znanstvenog objašnjenja i prema tome oni nisu djelo ljudskih ruku”, rekao mi je profesor. „Ovi crteži imaju iste karakteristike koje ima i Sveto torinsko platno - Sindone: oni nisu nacrtani, na platnu ne nalazimo nikakvog traga boje ili bilo kakve druge materije. Znanost treba biti otvorena prema svemu, i ako postoji neka stvarnost kojoj ne poznajemo uzroka, pravi put je da to istražimo.”

Što ste sve poduzeli u istraživanju nastanka slike na ovoj maramici? Nije na znanosti da utvrdi sve okolnosti nastanka ovog crteža. Mi samo istražujemo i ispitujemo činjenice. Na dugačko bismo mogli opisivati pojedinosti ovog slučaja. Zadržat ćemo se samo na jednome. Ovi crteži nisu plod pigmentacije (bojanja), nego upravo suprotno, oni su plod «ne bojanja». Objasnit ću to. Ako obojim neko platno i nakon toga ga ispitujem pod mikroskopom, nalazim da su vlakna u dijelu crteža koja su obojena doista obojena, a ostatak platna nije obojen . Kod maramice gospodina Cavicchija događa se upravo suprotno. U odnosu na crtež, vlakanca su bezbojna, a to znači da su izgubila svoju prirodnu boju. Dakle, crtež je nastao «gubitkom» prirodne boje iz vlakanca u jednom određenom trenutku. Bilo bi doista nevjerojatno da postoji itko na ovome svijetu tko bi mogao izvesti ovakav zahvat. Ali, ima tu još nešto više. Na razini vlakana računi ne štimaju. Vlakanca su dijelovi vlakana koje su sastavni dio vlakana koja imaju promjer otprilike desetinu dijela milimetra. Na dijelu maramice u kojem se nalazi crtež, vlakanca nisu izbijeljena u svoj cijeloj dužini nego na samo nekim dijelovima, a to su upravo točke koje su poslužile da se stvori navedeni crtež. Nitko danas, sa svim raspoloživim sredstvima koja postoje na ovome svijetu, ne bi mogao izvesti sličan zahvat na vlaknima. Profesor Franti je jako rezervirana osoba, škrt na riječima, ali njegov ugled u znanstvenom svijetu je velik. Zbog toga njegove tvrdnje koje se odnose na maramicu gospodina Cavicchija, tvrdnje koje su tako jasne i odlučne, imaju svoju težinu i vode nas prema ozbiljnim razmatranjima. Članak Renza Alegri prenesen iz časopisa «Zenit” preveo


Smisao religije budizma Početak budizma Siddharta Gautama osnivač je budizma. On je rođen oko 560. pr. Kr. u selu u blizini današnje granice Indije i Nepala. Živio je na bogatom dvoru i odgojen je kao princ. Oženio se s 19 godina i imao je sina. Jednog je dana susreo u parku svoga dvora, starca, bolesnika, mrtvaca i monaha. Tada je uvidio da su starost, bolest i smrt ljudske sudbine i da neki ljudi žive izbjegavajući grubosti života. U dobi od 29 godina odvažio se krenuti takvim putem. Siddharta je tada napustio svoj dom i obitelj. Počeo je tragati za znanjem, ali na hinduistički način koji je kasnije napustio.

Otkrio je sredstvo kako da prekine proces rađanja i umiranja i, na kraju, da postigne nirvanu (oslobođenje). Kada je postigao nirvanu imao je 35 godina. Ubrzo nakon toga odbacio je hinduistički nauk i otišao je u Benares gdje je održao propovijedi. Tamo je ponovno pridobio svojih pet učenika i uspio ih uvjeriti u svoj nauk. Ubrzo nakon toga, njegov je red porastao na 60 članova i tada ih je Buda poslao da šire novi nauk. Nakon svog prosvjetljenja Siddharta je putovao 45 godina Indijom. Živio je kao redovnik-prosjak i učitelj. Umro je u dobi od 80 godina kada se razbolio za vrijeme jela u gradu Kušinagara. Pučka tradicija opisuje njegov ekstatičan ulazak u nirvanu, i strašan potres koji se desio kad su spalili njegovo tijelo.

Nauk budizma

Težio je da ujedini svoj atman (sebe) s brahmanističkim naukom. Provodio je najstroži asketski život i uvidio da askeza ne dovodi do cilja. Odlučio je usmjeriti svu svoju energiju u postizanje svetosti meditacijom. Utonuo je u kontemplaciju pod smokvom koja je kasnije prozvana drvo bodhi. Nakon 49 dana konstantne meditacije u noći mjeseca svibnja, dobio je prosvjetljenje te najviše znanje i postao Buddha (Prosvijetljeni).

30

Buda nije bog i budizam nije usredotočen na štovanje jedne božanske ili ljudske osobe. Od Budine ostavštine veoma je važna nauka (dharma). Dharma je moralni i fizički zakon koji upravlja svijetom. Ona se neprestano mijenja i nakon smrti se preoblikuje da izgradi novu jedinku. Glavni sastojak dharme jest da fizički svijet i sve što je u njemu proizlazi iz zajedničkog djelovanja. U budizmu su spasenje i prosvjetljenje usko povezani jer se vjeruje da je Gautama nakon buđenja prešao iz neotkupljenog stanja u stanje oslobođenja. Njegova spoznaja nije došla od kakvog vanjskog utjecaja kao što su sveti spisi ili objava Boga. Nakon Budine smrti sabralo se oko 500 redovnika na prvom budističkom saboru. Na tome su saboru prikupili i utvrdili nauk Bude te utemeljili kanon Tripitaka koja sadrži kanonske budističke tekstove. Prva kanonska zbirka zove se Vinajapitaka-košara discipline, a druga se zove Sutrapitaka-košara nauka. Godine 245. pr. Kr. održan je drugi sabor budističkih redovnika na kojem je ustanovljena i dodana treća zbirka nazvana Abhidharmapitaka-košara višeg nauka. Te zbirke zovu se Tipitaka. Naglasak Budinog nauka bio je na sveopćoj patnji u svijetu i njegovom temeljnom učenju (dukkha-zlosreća) o Četiri plemenite istine. Dharma (nauk) je za Budu jedina istina koju je i on sam ostavio svojim učenicima. To je učenje poznato pod imenom Četiri plemenite istine. Za Budu je druženje sa dharmom nešto lijepo jer ljepota se u religijskom životu sastoji u prijateljstvu te u iskrenoj povezanosti s dharmom. Prijateljstvo s lijepim pretpostavlja početak Plemenitog osmoročlanog puta. Međutim, osnova budističkog učenja su Četiri plemenite istine koje je Buda definirao u svojem prvom govoru u Sarnathu. Svojim prvim govorom, nakon buđenja, Buda je održao propovijed koju tradicija naziva Pokretanje kotača nauka.


Prva plemenita istina tvrdi kako je život patnja i kako se sve u životu utapa u patnju te na kraju i u njoj završava. Ta istina tvrdi da je osoba nestalna zbog sastavnica koje je čine i uz to su podložne neprestanoj promjeni. Nepostojanost i prolaznost osobe uzrok je svih patnji te je osoba sama po sebi samo sklop običnih fizičkih i umnih procesa. Druga plemenita istina bavi se nastankom patnje i tvrdi da bolna narav života izvire iz želja i žeđi. Srž te istine sastoji se u neprestanom i neizmjernom zadovoljavanju osjetila. Treća plemenita istina naglasak stavlja na ukinuće žeđi, a neposredno nakon toga na oslobođenje od patnje. Četvrta plemenita istina temelji se na osmerostrukom plemenitom putu koji pokazuje spoznajni, etički i meditativni život. Osmostruki put sadrži temeljni nauk o budističkom načinu života. Osmostruki put je srednji put između dvije krajnosti, potpunog predanja užicima s jedne strane i prakticiranja asketskog mrtvljenja s druge strane. Taj put oslobađa iz kruga rađanja (samsara) i patnje (dukkha), te naposljetku vodi do nirvane. Osmostruki put dijeli se na osam dijelova. Prvi je dio ispravan nazor koji se sastoji u uočavanju četiri plemenite istine. Drugi je dio ispravna odluka ili htijenje. Taj se dio odnosi na napuštanje vlastite kuće i odlazak u beskućništvo, pri čemu se podrazumijeva nenanošenje boli bićima. Treća je sastavnica ispravan govor, izbjegavanje laži i ogovaranja. Četvrti se dio izražava u ispravnom djelovanju, i ostvaruje se u izbjegavanju radnji koje su kontra moralnog zakona. Peti stupanj osmoročlanog put jest ispravan život, to znači izbjegavanje zanimanja koja prijete životu bićima (na primjer mesar, lovac, trgovac oružjem ili droge itd.). Šesti je dio ispravan napor. U njemu se izražava pravilno i dobro djelovanje te izbjegavanje lošeg djelovanja. Sedmi je put ispravna sabranost. U njega ulaze nadgledavanje i upravljanje vlastitih tjelesnih i mentalnih funkcija. Naposljetku je osmi put u kojem se javlja ispravno zadubljenje ili stapanje, a ono se ostvaruje u yoginskom zadubljenju.

Nirvana se prema Budi ne može opisati riječima budući da pripada sferi nadiskustvenog. Zbog toga je Buda odbijao raspravljati o naravi nirvane, ali naglašavajući pri tome čovjekovo oslobođenje od patnje. Doslovan prijevod riječi nirvane jest nestanak ili ugaslost. Nanovo rađanje ili samsara, ponovo potpaljuje taj oganj u obliku plamena ili tanhe. Pomoću nirvane gasi se želja ili žeđ, te prestajanjem tanhe (plamena) počinje stanje blaženstva koje je dostupno već i u ovome svijetu. Postizanjem nirvane ne završava potpuna oslobođenost od strasti i patnje, nego tada započinje novi stadij koji se zove parinirvana. Parinirvana je apsolutno ugasnuće strasti ili žudnje. Ona se nadovezuje na nirvanu, i nastupa poslije smrti. U budističkoj ikonografiji Budina se parinirvana, prikazuje aktom Bude koji leži, nagnut na desnu stranu, s rukom ispod glave. Smatra se da je Buda, kako tradicija kaže, u tom položaju umro.

Nirvana ili oslobođenje Prema budizmu nauk o seljenju duše nakon smrti (samsara), moguće je prekinuti pomoću četiri plemenite istine, preko kojih dostižemo nirvanu. Nirvana, dakle, predstavlja oslobođenje iz samsare i pobjedu od tri najvećih okova (mržnja, strast i glupost) koji čovjeka spajaju u samsari. Označuje novo stanje uma i srca, u kojem više ne postoji egoistična težnja, pa se tim putem jednako tako dolazi do blaženstva. Važno je pri tome napomenuti da nirvana nije egzistencijalno stanje. Već predstavlja novo stanje koje se najčešće označuje kao nepostojanost patnje. Sveti budistički tekstovi opisuju nirvanu: „Nirvana je područje u kojem nema zemlje, vode, vatre i zraka; to nije područje beskonačnog prostora, niti beskonačne svijesti; to nije područje ničega, niti granica između razlikovanja i nerazlikovanja, niti je ovaj svijet niti drugi svijet; tamo nema ni sunca ni mjeseca. Neću ga nazvati dolaženje i odlaženje, niti mirovanje, niti nestajanje ni počinjanje. Bez početka je, bez trajanja i bez prestanka. To je kraj patnje.”1. 1 Religije svijeta: enciklopedijski priručnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987, 238.

31


V

Ekumenizacija kršćana, trajni proces

eć sto i treći put u svijetu se moli Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Za ljudska, no zasigurno ne i za vjernička mjerila vremena, to je dug period, s malim pomacima. Jer, nažalost još uvijek je gotovo više razdora, novih nepotrebnih dioba i dijeljenja u kršćanskoj zajednici, negoli velikih znakova jedinstva. No, ipak molitva za jedinstvo kršćana je zapravo jedan proces koji ima svoje početke u samom nastanku kršćanstva kada se već naslućivala mogućnost dioba, zbog čega se i molilo za održavanje jedinstva Crkve. I stoga sve i da nije došlo do tih silnih i bolnih  razdora, dioba i odlaženja, da nije došlo do tog žalosnog, za jedinstvo kršćana tragičnog,  „grijeha crkvenih struktura” u prošlosti, molitva bi i dalje bila potrebna za njegovo očuvanje, budući da samo molitvom može jačati i rasti u jedinstvenom nauku zajedničke Kristove crkve, kao snazi i nadi njenih vjernika na ovom putu prolaznosti, ograničenosti i ljudske nemoći. Molitva je trajno i jedino, a time  i najučinkovitije sredstvo ekumeniziranja kršćana. Zaista, stoga i sam naziv „Molitvena osmina za jedinstvo kršćana” vjernika na poseban način ispunjava velikom radosti što može sudjelovati u tom procesu ekumenizma, ponovnog ujedinjenja milijardijskog broja kršćana u jednu Svetu Apostolsku Katoličku crkvu. Zato je i sam taj pokušaj koji traje više od jednog stoljeća, kroz žarke molitve katoličkih vjernika  diljem svijeta, zapravo velika poveznica, most koji se, barem tih dana, s ljubavi i moltivama izgrađuje između, ponegdje samo nijansiranih, razlika jedne Kristove crkve. Snaga te poveznice je u velikom broju onih koji tih dana žarko  mole, ekumeniziraju te na taj način, ne samo održavaju i jačaju taj proces, već što u tim molitvama po crkvama diljem svijeta zajednički idu tom Svetom cilju, jedinstvu kršćana. Jer, i sam taj ekumenizacijski hod, bez obzira što traje samo tu zamišljenu osminu, ili onoliko dugo koliko traje sveta misa, velik je zajednički posao na različitim putevima, izgrađenim, nažalost, „grijesima crkvenih struktura” u prošlosti. No, dok vjernik sudjeluje na bilo koji način u ovom procesu ujedinjenja kršćana, u mislima mu i pred očima, muči ga i ta nerijetka provalijska osobna  razjedinjenost i razjedinjenost hrvatskog naroda. Jer svaka razjedinjenost, svaka dioba, bilo pojedinca ili zajednice boli svakog čovjeka i zajednicu samu. I kao toliko bolna otežava,  onemogućuje osobni rast, a time i kršćanski, nacionalni, vjerski i  kulturni boljitak koji je jedino moguć u zajedništvu, u jedinstvu. Jedinstvo je bogatstvo. Ono je vrednovano još u Isusovo vrijeme, i stoga je ono za vjernike katolike trajna vrijednost. Vrijednost koju ne mijenja vrijeme, moda, interes, položaj. Razjedinjenost, podijeljenost i dioba nije bolest društva, zajednice, kršćanstva. To je bolest u prvom redu pojedinca, osobe,

32

vjernika. I zasigurno najveća i najopasnija, budući da svaka podijeljenost, svaka dioba, polazi, ima izvorište u pojedincu. Zapravo, svaki pojedinac, svaki vjernik kao jedinka kršćanstva, podijeljen je u samom sebi. On se, naprosto, unutar sebe dijeli, cijepa, u prvom redu između tijela i duše, između vjere i nevjere, dobra i loša. Vjernika dijeli životna privlačnost za prolaznosti i duhovna za vječnosti. Naprosto vjernika trgaju i dijele mnoga pitanja, lažne vrijednosti, primamljive ponude, nejasni i zamračeni ciljevi. A to je uzrok i dioba svih zajednica, pa naravno i kršćanske. I stoga sudjelujući u ovim Molitvenim osminama za jedinstvo kršćana početak se mora tražiti u samom sebi. Od sebe se mora krenuti, sebe ekumenizirati, i tek kad vjernik uspije sebe ujediniti, tada jedinstvo kršćana dolazi samo po sebi. Dolazi po vjeri. Vjernik bi trebao izgraditi unutarnje, osobne, mostove, i zatrpati sve bolne provalije između tijela i duše budući da samoujedinjen može biti u jedinstvu s drugim. Zapravo, puno je više tih unutarnjih dioba vjernika negoli unutar samog kršćanstva. Kada vjernik katolik u sebi zatrpa provaliju između vjere i nevjere koja ga stalno kuša, i sve one diobe koje ga u životu ispunjavaju, muče i bole, kada započne čvrsto vjerovati u nauk Svete Katoličke Crkve, kada se naprosto očisti od tih unutarnjih dioba koje se prenose i na kršćansku zajednicu, kada postane u vjeri cjelovit, bez sumnji, pitanja, lutanja i nevjera, tad je napravljen najveći, zaista odlučujući korak k ponovnom jedinstvu kršćana. A to se  postiže zasigurno u prvom redu molitvom za unutarnje  jedinstvo, ujedinjenje, za osobnu cjelovitost u vjeri. Da nije bilo tih individualnih, osobnih unutarnjih dioba pojedinaca u prošlosti, zasigurno ne bi došlo ni do podijeljenosti kršćanstva. Podijeljenosti koja je danas, nažalost, gotovo glavna opasnost za njegovu budućnost. Budućnost u potrebitom Svetom jedinstvu. K tom jedinstvu, a to je Isus Krist, kroz ekumenizam kao proces, dolazi se najbrže kroz osobnu molitvu za svoje vjerničko, za svoje ja, ujedinjenje. Ujedinjenje bez onog svog unutarnjeg Jude i Tome koji se nalaze u svakom vjerniku. Upravo su oni, naši unutarnji zidovi, diobe koje se prenose na zajednicu. Jedinstvo je sveta vrijednost  i za pojedinca vjernika  i za kršćanstvo. Da bi se došlo do jedinstva kršćana, mora se učvrstiti unutarnje, osobno, vjerničko jedinstvo duše i tijela. Ekumenizacija kršćana je trajni proces koji traje kroz vlastito ujedinjenje.


PRISKOČIMO I DJELUJMO Pasivno promatranje djelovanja nasilnika podrška je nasilništvu.

Importanne-Zagreb: Ubojica poznat, motiv nije Nepoznati vandal ili više njih razbili su 40-ak stakala na Košarkaškom centru Dražen Petrović, a bez 16 prozorskih stakala ostala je i mrtvačnica kod Svete Nedjelje. Potukla se dva starca, jedan zaradio slomljeni nos Zagreb: Osumnjičeni za rodoskrvnuće saslušan i pušten Ocu monstrumu maksimalna kazna Izrezao žile iznerviran čekanjem vijesti o smanjenju svoje kazne Zagreb: U bolnici umro ubojica 25-godišnje djevojke Eksplozija ispred diskokluba u Šibeniku Nasilje je karakteristika mnogih inteligentnih vrsta. Svuda gdje se bića trude dominirati jedno nad drugim, nasilje postoji. Jedna od karakteristika nasilja je da je obično neophodno u uvjetima primitivnog života. Zavisno od okoline, tendencija k nasilju može biti u stvari od suštinskog značaja. One inteligentne vrste koje su razvijene bez sklonosti k nasilju, nisu preživjele i razvile se. Naprotiv, umrle su. Da ne zadiremo preduboko u etiologiju, jasno je da je nasilja oduvijek bilo, no ipak nas još uvijek potresa i nanovo začuđuje svojom okrutnošću, iako smo svjesni da je ono u svim vremenima bilo strašno i zasluživalo osudu, bez obzira što mu se povremeno pridavao i pridaje javni legitimitet. Živimo u svijetu u kojem je i sam pakao relativiziran. Primjerice, u zemljama Trećeg svijeta misle da se u Europi živi u izobilju i raskoši građenima uglavnom na njihovoj eksploataciji i obespravljenosti na svjetskoj pozornici. U Europi pak, ovisno gdje se živi, pakao je negdje drugdje, za Zapadnu Europu u Istočnoj i obrnuto. Čini se da čovjek nema sudbinu u svojim rukama i da zato gubi tlo pod nogama. Tu je izvor nasilja i razornih agresivnosti koje izrastaju iz praiskonskog straha za opstanak. Čovjek ima razum za otkrivanje prirode, ima intelekt za snalaženje u zakonima prirode, ima karakter, savjest i humanost, ima kulturu kojom ostvaruje ljepotu, ima osobnost. Dakle ima život. Da bi život održao, čovjek treba povjerenje. Povjerenjem se dijete oslanja na majku, na roditelje, dječak na prijatelja, muž na ženu, baka na unuku, zaposlenik na poslodavca, profesor na studenta, blagajnik na kupca, grad na državu, Hrvatska na Europu,…i sve to obostrano. Nedostatak povjerenja izaziva strah. Kad u nekog nemamo povjerenja, onda ga se bojimo, od njega bježimo ili ga napadamo. Seminari o zaustavljanju nasilja niču kao gljive poslije kiše. Svaka civilna inicijativa koja drži do sebe smatra dijelom svoje misije da u ciklusu prosvjećivanja nacije napravi radionicu o mirnom rješavanju sukoba. Stranice tiska i interneta, TV emi-

sije, brošure, priručnici preplavljuju nas savjetima i drže se grafita: Molim pametnije da više ne popuštaju. Stanje je krajnje kritično. Tako slijede naslovi: Biti sretan tinejdžer Slijedi svoje srce Projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ Nasilje i industrija zabave Djetinjstva u opasnosti - nekad i danas Kako se izboriti sa svojim osjećajima? Moć i nemoć odgoja (sloboda u odgoju - šansa za mir) Tipični znakovi tjeskobe i nesigurnosti u djece školske dobi Što su ljudska prava? Što ljudska prava znače za mene?Tko nadgleda ljudska prava? Istraživanje o nasilju u vezama provedeno u 22 srednje škole Preporuke razvojnog obogaćivanja za osnovce Utjecaj TV-a na dječji mozak Humana škola Optimistično zvuči, sveukupno nas obrazuje, čini nas pametnijima, no nasilje i dalje vlada. Vlada u vrlo transparentnom

Dubravka Kalinić - Lebinec

33


obliku kao prijetnja i uporaba fizičke sile te kao perfidno, i ne manje teško, psihičko nasilje. Nasilje narušava tjelesni i moralni integritet ljudi tj. narušava povjerenje i stvara egzistencijalnu nesigurnost koja perpetuira samo nasilje. Širi se na sva područja ljudskog djelovanja, ima ga u školi, medijima, vrtićima, politici, na ulici, nad djecom, među djecom, nad odraslima, među odraslima, u sportu, tehnologiji, glazbi … ima ga gdje i nas ima. Jednako tako, na svim razinama kreću i borbe protiv nasilja. Kampanje protiv nasilja provode dječji vrtići, škole, crkva, mediji, estrada, ministarstva, agencije, udruge. Tu su predavači i timovi s područja psihologije, pedagogije, sociologije. Skupine ljudi slušaju kvalitetna predavanja i prolaze vrsne radionice, potom im se daje u zadatak da dobivena iskustva prenose u svoje sredine. Čitamo tekstove, reagiramo na promidžbene spotove, džambo plakate, humanitarne telefone. Vjerujemo u korisnost takovog djelovanja, ali moramo biti svjesni da uz bujanje takvih aktivnosti dolazimo do izreke koja kaže da drvo skriva šumu, ali i da od šume ne vidimo drvo. Međutim, nije ni važno što se u kojem trenutku tek nazire, a što se jasno vidi, izazov je imati mnogo utisaka, te razviti osjetljivost za problem.

Jer, nenasilno djelovanje u konačnici ovisi o svakom ponaosob, štoviše ono je osobna odgovornost pojedinca. Svakodnevno se nalazimo u većim ili manjim sukobima i naše nenasilno djelovanje odabiremo sami. Pritom treba konstantno imati na pameti da je nenasilje aktivnost, a nikako pasivnost. Nenasilnim se djelovanjem može omogućiti zadovoljavanje osobnih potreba kao i potreba ljudi oko nas. Protest, uvjeravanje, štrajkovi, odbijanje suradnje u negativnim aktivnostima nenasilna su djelovanja kao i pomirljiv ton, empatija, podrška, ohrabrivanje, slaganje, suradnja u pozitivnim aktivnostima. Nenasilna osoba nikako ne može biti osoba koja u svim situacijama klima glavom kako bi izbjegla svaki sukob. Nenasilna osoba je borac za vlastita i tuđa uvjerenja, ona je borac za svoje mišljenje uz punu svijest da s takvom borbom može izgubiti određene povlastice i nagrade. I last but not least, pasivno promatranje djelovanja nasilnika je podrška nasilništvu. Stoga priskočimo i djelujmo.

Dubravka Kalinić - Lebinec

34


Dostojanstvena smrt

P

oštovani čitatelji čast mi je u ovom uskršnjem izdanju Ljudima prijatelj predstaviti jednu nesvakidašnju profesiju koja je vezana upravo uz nepokolebljivu vjeru u Gospodinovo uskrsnuće od mrtvih. O pozivu u kojemu se u najtežim trenucima bolesnima na smrt pruža tračak Kraljevstva nebeskoga razgovarala sam sa stručnom učiteljicom glazbe, umirovljenom djelatnicom policijske uprave i nadasve predanom njegovateljicom umirućih - gospođom Vesnom Levak.

Što Vas je ponukalo da razotkrijete u sebi ovaj poziv? Ponajprije osjećaj za ljude u nevolji koji je sazrijevao od mladosti, zatim nesretna životna okolnost što sam kao mlada postala udovicom. Suprugova me je smrt nažalost dovela do letargije i depresije iz koje sam svijetlo dana tek trebala pronaći. No, gdje Gospodin zatvori vrata, On zaista otvori prozor, tako da se je i ovaj nesretan gubitak pretvorio u, za mene, i veliki dobitak. Ovako malodušnu, Duh me je „slučajno“ doveo jednog nedjeljnog prijepodneva do riječi koje su pronašle put do mog ranjenog srca. Bile su to riječi iz propovijedi patera Bone. Njegove su me riječi navele na razmišljanje, alarmirale moju uspavanu volju i nagnale me da ga potražim i porazgovaram s njime. Kako je u tom periodu nastupala i moja prijevremena mirovina, nadasve sam zahvalna Gospodinu što sam osluhnula onaj unutarnji zov: „Vesna, moraš nešto napraviti!” i prepoznala ga kao Gospodinov zov ljubavi.

Kako ste počeli skrbiti o umirućima? Na prvi susret s njegovanjem umirućih potakla me je kolegica iz Austrije. Tada sam još radila pa sam morala uzeti godišnji dopust. Prva prilika da susretnem trpećeg Gospodina pružena mi je u austrijskom mjestu Salla 22. siječnja 2007. godine. Gospodin je dozvolio da šest dana ispraćam tamošnjeg župnika

gospodina Weigend. Šest sam dana provela skrbeći o dotad nepoznatoj osobi i prisustvovala u njenim najintimnijim trenucima s Gospodinom. Taj me je čovjek oduševio svojom nenametljivom vjerom i postojanošću, iako je znao da proživljava posljednje trenutke u ovozemaljskoj domovini. Velika je to bila i za mene milost prisustvovati u trenutku blagopokojne i svete smrti. Učvršćene vjere, shvatila sam da je to način na koji želim posvetiti ostatak života Gospodinu, stoga sam i iskoristila prvu priliku da odem u prijevremenu mirovinu i nesmetano se predam ovom novootkrivenom pozivu.

Čuli ste da je poznati psihoanalitičar Sigmund Freud optužio kršćane da kad govore o smrti zapravo obećaju „nekretninu na mjesecu”. Predbacuju nam i da smo od ovog svijeta učinili prostor za čekanje „budućeg”. Sigmund Freud gledao je na svijet kao naučnik, on je bio ateist, jedna od njegovih teza je da religija ublažava ljudski strah od opasnosti i daje im nadu za bolje sutra. Za njega religija nije realnost, međutim kao istaknut i priznati psihoanalitičar, njegove teze ne mogu ja pobiti. Iskustvo osamnaestomjesečne brige o osobi koja je patila od Altzheimerove bolesti naučilo me je da s čovjekom čiji se razum gasi možete uspješno komunicirati i osjećajima. Potrebna je strahovita ljubav da ti osjećaji budu nepatvoreni i autentični, tim više zbog činjenice da tu osobu ne poznajete i samim time kao da ju nemate razloga voljeti. I kao da to još nije dovoljno, ovaj napor je još dodatno naglašen, budući da su bolest i iznemoćalost sklone iskriviti perspektivu ljubavi kojom morate gledati na te osobe. Da bih ja mogla pružiti svojim bližnjima ljubav, naravno da se i sama moram Ljubavlju napajati. Za mene to znači intenzivno njegovati svoj duh u molitvi, sakramentima i Božjoj Riječi. Stoga ovo držim

35


neosnovanom tvrdnjom, budući da pružajući ljubav svojim pacijentima bilo utješnim riječima ili empatijom - mi ništa ne čekamo, nego već sada i ovdje nastojimo živjeti Kraljevstvo Božje za koje Isus kaže da stanuje u našim srcima. A ako već sada, usprkos patnji, osjećamo predokus Vječnosti, onda se zacijelo ne radi ni o kakvoj nekretnini na Mjesecu.

Što ste Vi naučili o smrti i umiranju? Što je potrebno pružiti umirućima za dostojanstvenu smrt? Što Vi dajete, a što dobivate skrbeći o umirućim osobama? Ja ne znam tajnu smrti. Primjećujem da se u trenutku umiranja radi o jednom paradoksu tuge i zbunjenosti. Ispratila sam pet osoba iz ovozemaljskog svijeta, mogu reći sa stanovitom sigurnošću, u novi i radosniji život. Nešto sam neopisivo i prekrasno sa svima njima doživjela držeći ih za ruke u tom milosnom času. Bog je zaista prisutan i živi i djeluje u našim životima, međutim prekrasno je svjedočiti Njegovo očitovanje u patnji i umiranju. Zaista nam je tada Gospodin najbliskiji. Izuzetno se počašćeno osjećam što sam na veoma jasan način spoznala prisutnost i zagovor cijele Nevidljive Crkve u trenutku umiranja. Kao da sam imala milost spoznati koji svetac je osoban zaštinik mojih skrbljenika. Divno je i tajnovito umiranje! I to je ono što me nadahnjuje da im se uvijek vraćam, premda je iscrpljujuće i teško kada uzastopce ne spavaš sedamnaest dana, kada se svakodnevno boriš s depresijom dementne osobe, kada moraš bližnje pripremiti na ono što najmanje priželjkuju..i kada se i sama moram rastati od njih. Kažem, paradoks je to tuge i zbunjenosti. Divno je što i danas osjećam njihovu prisutnost u svojem životu. Živo osjećam da je to naš trenutni rastanak i da sam stekla predivne nebeske prijatelje. I ta je radost jednostavno veća i jača od sve patnje i ozbiljnosti koju moram dijeliti sa svojim skrbljenicima. Svaki put prije nego što pođem na put Gospodinovog milosrđa (do sada me je odveo u Austriju, Wardberg, Frankfurt, Zagreb i Francusku), i sama prolazim kroz svoju pustinju i iskušavanje, kako zbog puta, kako zbog težine patnje za koju se moram spremiti.

Kako se pripremate na taj put? Može li se čovjek pripremiti za smrt (vlastitu ili tuđu)? Teško je reći, pogotovo kada prvi puta odlazim i upoznajem bolesnika i njegovu obitelj. Ono što je važno napomenuti, to je svakako prvi utisak, dojam koji ostavljate. Tu nikada nisam imala problema, a najvažnije od svega je da vas bolesnik prihvati, kada osjeti ljubav koju mu pružate, sve je „lakše”. Bol i patnja tiho se preobražavaju u duboko spokojstvo kao uskrsnuće i uzašašće.

I za kraj možete li našim čitateljima otkriti i onu ljepšu stranu kojom vi gledate na tajanstvenu smrt? Smrt je sastavni dio života. Realnost, misterij i otajstvo. Onkraj svega razrješuju se sve prosudbe i negativnosti. Otvara se velika lepeza Božje ljubavi, gdje ćemo naći duboko spokojstvo, neshvatljiv osjećaj mira, a u tom se miru krije velika radost. Upoznat ćemo Boga u sjaju njegove veličine, ljubavi i svetosti. Sada još ovozemaljski iako prolazimo često u životu put križa naći ćemo tek svjetlo Života, Istinu i konačni Put, Put vječnosti.

36


DISLEKSIJA Albert Einstein, Thomas Edison - znanstvenici.

Walt Disney, Michelangelo, Leonardo da Vinci, Whoopi Goldberg, Antony Hopkins – umjetnici Hans Christian Andersen, Agatha Christie – pisci Winston Churchil, George Washington – političari Greg Louganis, Magic Johnson, Kenny Logan – sportaši Jamie Oliver, Ed baines – kuhari Poznate osobe s disleksijom. To znači, mnoge osobe s disleksijom mogu iskazati svoju nadarenost u različitim područjima u odrasloj dobi unatoč teškoćama u školskome životu. Za to je, osim hrabrosti, potrebno imati i stavove razumijevanja i podrške socijalne okoline.

Što je disleksija? Disleksija je dobro poznata, ali još uvijek nedovoljno shvaćena teškoća. Vezana je uz čitanje i pisanje i povezana s nekim drugim teškoćama koje nadilaze područje pismenosti. Termin disleksija vrlo se često koristi u svakodnevnom jeziku učitelja i roditelja, no velik broj ljudi na upit o čemu se radi, navodi mitove o disleksiji. Najpopularniji mitovi su: Disl +eksija: je lijenost • je simptom intelektualne zaostalosti • je rezultat nedostatne poduke • je rezultat lijenosti • je rezultat manjkave pažnje • je obilježje prisutno samo kod djece • nestaje sazrijevanjem

• nestaje s produžavanjem vremena učenja. Definicija Europske udruge za disleksiju (European Dylexia Association – EDA, 2007) daje široko određenje disleksije jer uzima u obzir i druge teškoće i određenja. Disleksija je različitost u stjecanju i korištenju vještina čitanja, spellinga i pisanja. Neurološkoga je podrijetla. Termin „neurološki“ označava da je disleksija u samoj osobi i nije rezultat vanjskih čimbenika kao što su neodgovarajuća poduka ili nedostatno školovanje. Najvažniji dio definicije je „različitost u stjecanju” vještine čitanja i pisanja, ili možemo govoriti o „teškoćama u stjecanju” što olakšava razumijevanje problema. Osobe s disleksijom se slažu da je „problem” u društvu (mitovi o disleksiji) i taj svoj „problem” sagledavaju kao različitost u načinima učenja i razmišljanja, a ne kao teškoću. Obilježja disleksije razlikuju se od osobe do osobe jer svaka osoba s disleksijom ima svoj vlastiti „profil obilježja/simptoma”. Naravno, postoje neka svakodnevna obilježja koja se učestalo pojavljuju kod osoba s disleksijom. Postoje i tzv. jake i slabe strane osoba s disleksijom. Jake strane: • jaki predodžbeni kapacitet • originalnost, kreativnost • dobar vizualni kapacitet • značajan kapacitet globalnoga razumijevanja • intuicija • „umjetnički” način mišljenja Slabe strane: • slaba pismenost - teškoće u učenju čitanja i pisanja - sporo čitanje i pisanje i/ili mnogo grešaka pri čitanju i pisanju - teškoće u razumijevanju pisanoga - teškoće u pisanom izražavanju (organizaciji misli na papiru) - problemi pri pisanju - umor u situacijama čitanja i pisanja • loše verbalno pamćenje • loš kapacitet za analizu detalja. Za prepoznavanje posebnih obilježja/simptoma kod djece postoje upitnici za roditelje i učitelje, a za odrasle osobe mogu se koristiti tzv. liste za provjeru. I upitnici i liste za provjeru trebaju biti pažljivo tumačeni.

37


Oni mogu poslužiti kao vodič prema kojemu se osobe upućuju na složenija ispitivanja teškoća, što znači one nisu jednake dijagnostičkoj procjeni. Ako netko ima neke od teškoća čitanja i pisanja, to ne znači da ima disleksiju. Ukoliko vi ili vaše dijete imate takvih poteškoća potrebno se obratiti logopedu i psihologu na potpunu dijagnostičku procjenu. Upitnici i liste za provjeru često se objavljuju u priručnicima koji govore o disleksiji ili teškoćama u učenju, a dostupne su i na internetskim stranicama (Hrvatske udruge za disleksiju, www.hud.hr). Učenici s disleksijom su „djeca kojoj školovanje neće biti lako”. Važno je dobro poznavati iskustvo dječjih svakodnevnih zapreka da se samomotiviraju u izvršavanju svojih školskih obaveza, da s više elana prionu nečemu što im ne ide, nečemu što ne mogu, a što većini razreda polazi za rukom bez mnogo napora ili barem bez njima vidjivog napora.

Važno je znati da su djetetove mogućnosti uvijek iznad njih jer nas tome podučava princip ravnoteže sposobnosti i teškoća, kojima se i sama ljudska priroda pobrinula da oduzimajući nekoj ljudskoj jedinici optimum postignuća u jednoj sposobnosti, dade u zamjenu mogućnost razvoja druge kompenzacijske ili komplementarne sposobnosti. Mislim da je moguće potaknuti taj dio dječjih različitosti koje nisu samo teškoće, i time pokrenuti zainteresiranost, postići neki, makar i mali uspjeh, napraviti neki most između onoga što vole i što im uspijeva i vještina koje moraju naučiti:čitanja, pisanja i računanja.

Obiteljski život

U

današnjem vremenu lažni proroci napadaju prave vrijednosti te, naširoko i vrlo organizirano, nude „u celofan” umotan pogrešni način života koji ne može dovesti do prave sreće. U današnjem vremenu lažni proroci napadaju prave vrijednosti te, naširoko i vrlo organizirano, nude „u celofan” umotan pogrešni način života koji ne može dovesti do prave sreće. Svoje poruke šire preko televizije, radija, dnevnih novina i specijaliziranih časopisa s kojima love određeni uzrast ili kategoriju stanovništva, preko video filmova, kroz nemoralna predavanja i sadržaje u školama, kroz griješne savjete i griješne aktivnosti u medicini i farmaciji, kroz protuživotni, protuobiteljski mentalitet, ponašanje i razgovore u susjedstvu, na radnom mjestu i diskoteci, kroz državno zakonodavstvo koje se neprijateljski odnosi prema ljudskom životu i kršćanskim vrijednostima i na brojne druge načine. Međutim, sudjelovanje u nedjeljnoj svetom misi, u sakramentu svete ispovijedi i sv. pričesti na čistu dušu, molitva i dobra djela, pa i toplina obiteljskog doma ipak nam na posebni način pomažu u spoznaji istine da je prava sreća u milosti posvetnoj, u ljubavi prema Bogu, dobrim međuljudskim odnosima, u poštivanju svog i tuđeg života, zdravlja i u spremnosti da se s ljubavlju žrtvujemo za dobro drugih. Svaki čovjek želi biti voljen i nekoga voljeti. Upravo brak kojega Bog blagoslovi, a to onda znači i obitelj, predstavljaju mjesto za manifestaciju ljubavi i nježnosti.

38

Osoba koja je voljena, kojoj je kod kuće lijepo, bez obzira radi li se o djetetu ili odraslome, lakše izdrži materijalnu oskudicu i razne stresne situacije, teže postane žrtvom ovisnosti, nije toliko sklona vrijeđanju drugih, čak se bolje i staloženije ponaša u prometu. Ako se i razboli, u ozračju ljubavi članova svoje obitelji brže ozdravi. A kada dođe vrijeme odlaska na drugi svijet, lakše se podnaša i najteža bolest. Kako onda postići sretnu obitelj? Očito je da treba cijeniti brak, tražiti Božju pomoć i prihvatiti što nam govori Katolička Crkva koja je Učiteljica vjere i morala. Statistika govori da se kod onih kršćanskih brakova u kojima muž i žena svake nedjelje i blagdana zajedno s djecom idu na sv. misu i kod kuće se s djecom redovito mole, rastave događaju u manje od 1 % slučajeva. Ima onih koji nažalost preziru brak i ne žele ga ostvariti. Umjesto prirodnog i zdravog života u braku kojega blagoslovi dragi Bog, oni izabiru „surogate” u obliku raznih grijeha na seksualnom području, koji su potpomognuti pornografijom, nemoralnim odijevanjem, nemoralnom glazbom, izlascima na ružna mjesta, tulumima itd. Zbog svega toga postaju sve siromašniji, jadniji i bolesniji. Susreću se osobe koje izgledaju kao starci u mladome organizmu. Žive od danas do sutra.Hoće li nakon takovog nemoralnog života uspjeti pronaći nekoga tko će ih ipak prihvatiti za ženidbu, hoće li prihvatiti brak ako im ga netko ponudi i što će u taj brak donijeti: kakve oči, kakvu dušu, hoće li još nešto ostati od životnog optimizma i povje-


renja u supružnika nakon svih onih grijeha i poniženja što su doživjeli ako se nisu iskreno raskajali i obratili? Mnogi od njih su se već zarazili nekim od brojnih spolnih bolesti, npr., s Chlamidiom Trachomatis zbog koje trudnici često umre dijete prije poroda, s Herpesom ginitalis, s virusom HPV koji izaziva rak maternice ili s AIDS–om koji se ipak prenosi lakše nego što netko misli. Dokazano je da se prenosi i preko onih griješnih plastičnih sredstava, a sve je više izvještaja i o mogućnosti zaraze čak i preko nekih poljubaca, jer je virus prisutan i u slini. Prvi znakovi AIDS–a često se javljaju baš u ustima u obliku krvarenja, gnojenja, stomatitisa, gingivitisa, leukoplakije, soor–a (bijelih naslaga) itd., kroz čega virus još više izlazi. Većina zaraženih nije zaraze niti svjesna jer je period od zaraze do pojave prvih simptoma prosječno deset godina. Pitam se kako će roditelji djevojke pogledati nakon vjenčanja svome zetu u oči, ako su dopuštali da njihova kćerka prije braka živi sramotnim životom. A od svoga zeta istovremeno očekuju da ih silno poštuje i cijeni. Kako će roditelji mladića pogledati snahi u oči ako su prije toga dopuštali bezobrazni i razvratni život svoga sina. Sreći svakog pojedinca, ali i sreći braka i obitelji smeta bilo koje zlo. Treba se kloniti svakoga grijeha. On donosi posljedice ne samo duši, nego i tijelu i zajednici. Život i zdravlje stradavaju zbog pušenja, alkoholizma i droge, zbog gubitka noći na ružnim mjestima, loše i destruktivne glazbe i filmova, provođenja psihičkog traumatizma, zbog loše vožnje i prometnih nesreća, zbog seksualnog života prije i izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog, a također i zbog kontracepcije, sterilizacije, pobačaja i umjetnih oplodnji. Osobe koje su upotrebljavale spirale, antibaby pilule i druge hormone protiv rađanja vrlo često su postale ubojice svoje vlastite djece, a da to možda i ne znaju. Dokazano je da kod žene koja provodi seksualni život uz spiralu, do začeća dolazi prosječno nekoliko puta u godini dana. Do ovulacije i do začeća dolazi vrlo često i kod one žene koja guta bilo koju vrstu antibaby pilula ili koja upotrebljava druge hormone protiv djece. Međutim, spirale, pilule i drugi takovi hormoni automatski ubijaju dijete još u prvim danima nakon začeća, sprečavajući mu usađivanje u maternicu. To ubojstvo se najčešće dogodi još prije izostanka majčine menstruacije dok žena možda hoda ulicom ili s nekim razgovara, a tek će na drugom svijetu ona i otac toga nerođenog djeteta saznati koliko su djece začeli i ubili takovim sredstvima. Hormoni antibaby pilula i sličnih sredstava oštećuju ženi vidni živac, jetru i bubrege, uz njih ranije i u većoj mjeri nastupa arterioskleroza, pojavljuje se veća sklonost moždanom i srčanom udaru, raku kože, dojke i maternice i upali vena s mogućnošću embolije. Slabi otpornost organizma na zarazne bolesti jer su ti hormoni slični tzv. kortikosteroidima. Spirala izaziva bolove, a nekada i probuši maternicu. Uz nju žena jače krvari, doživljava omaglice

pred očima, slabost pa i pad u nesvijest zbog slabokrvnosti. Gnojenja u maternici se često prošire na jajovode u kojima se znaju stvarati apscesi, a također i priraslice koje izazivaju izvanmaternične trudnoće i neplodnost. Nekada se gnoj proširi i na cijeli trbuh pa se treba puno truditi da bi se takovoj bolesnici spasilo život. I na ovim se primjerima vidi da su zaista za mnoge duševne, psihološke i biološke patnje krivi upravo ljudski grijesi. Mnogi su zbog grijeha izgubili i svoju plodnost. Oko 80 % žena koje traže oplodnju u epruveti postale su neplodne jer su im jajovodi neprohodni zbog spolnih bolesti kao i zbog upala koje je izazvala spirala ili neka druga vrsta abortusa. Poznato je da kod oplodnje u epruveti većina djece pogine zbog neprirodnih uvjeta još prije nego što se usade u maternicu, a čujemo da mnogi takvu malu djecu bacaju u kanalizaciju uskoro nakon začeća, ili nakon nekog vremena što ih drže žive, a smrznute u frižideru. Zbor za nauk vjere Katoličke Crkve je objavio dokument Donum Vitae u kojemu se objašnjava više razloga zbog čega su griješne i nedopustive umjetne oplodnje i to ne samo one u epruveti nego i inseminacije. O razlozima zbog čega se ne smije sudjelovati u grijesima kontracepcije, sterilizacije i pobačaja može se detaljnije pročitati u Enciklikama „Casti Conubii” i „Humanae Vitae”. U slučaju ozbiljnog i opravdanog razloga izbjegavanja začeća rješenje je u suzdržanosti. Onih nekoliko plodnih dana u mjesecu se otkriva jednostavno i pouzdano čak i u nepravilnim ciklusima uz pomoć prirodnih metoda kao što su Billingsova i simpto– termička koje su puno sigurnije od već zastarjele Ogino–Knaus metode. Većinu dana

39


žena je neplodna. Literatura o prirodnim metodama može se naći u Katoličkoj Crkvi. Važno je međutim prihvatiti činjenicu da se seksualni život ne smije provoditi prije, a niti izvan braka kojega blagoslovi dragi Bog i koji je za cijeli život. Treba jako dobro paziti da ne prihvatimo savjete liječnika, sestara i farmaceuta kada god su oni pogrešni. Njihova edukacija često je bila u suprotnosti s kršćanskim načelima. Mnogi od njih ne poznaju niti Billingsovu niti simpto–termičku prirodnu metodu. Ljubav prema djeci treba svakoga dana razvijati sve više i više. Ima onih koji trpe materijalnu oskudicu, ali djeca nisu uzrok siromaštva. Najčešće je čovjek siromašan jer je lijenčina, propalica, alkoholičar ili zato što netko krade, možda čak u poduzeću ili državi, pa oni od kojih se krade, osiromaše. Međutim, bez djece ćemo biti još siromašniji. Upravo će djeca koju volimo i koju kršćanski odgojimo stvarati bolju budućnost i u ekonomskom pogledu, i to ne samo za obitelj, nego i za širu zajednicu. Svatko od nas poznaje ljude, možda i vlastite roditelje, djedove i bake koji su i u siromaštvu voljeli i rodili brojnu djecu i kršćanski ih odgajali. A, nakon nekog vremena, kada su djeca odrasla, postali su bogatiji od onih koji su im se rugali, koji nisu htjeli prihvatiti onoliko djece koliko im je dragi Bog ponudio ili koji nisu htjeli roditi onu djecu koju je dragi Bog stvorio.

Prosječan broj od dvoje djece po obitelji znači da bi takva obitelj i takav narod nestali s lica zemlje. Naime, događa se da neko od tih dvoje djece umre još dok je maleno, ili bude neplodno ili ne ulazi u brak. Ako se djeci pruži u materijalnom pogledu više nego što im zaista treba, postoji opasnost da neće htjeti učiti niti raditi i da će se upustiti u drogu i nemoral. Ako su se roditelji ponašali kontracepcijski i abortivno, te su učili i onu svoju rođenu djecu neka se za druge ne žrtvuju, onda se često ta djeca kada odrastu, sebično ponašaju i prema vlastitim ostarjelim roditeljima i za njih se ne brinu. Nikakav namještaj, automobil niti drugo materijalno bogastvo ne mogu čovjeka usrećiti kao osmjeh novog djeteta u naručju! I što drugo još poželjeti nego upravo ono što svećenik kaže kada blagoslivlja naše domove: „Blagoslovi Gospodine Bože Svemogući ovu obitelj, da bude u njoj zdravlje, čistoća, pobjedna krepost, poniznost, dobrota i blagost, potpuno izvršavanje Zakona i zahvaljivanje Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu i neka ovaj blagoslov ostane na ovoj obitelji po Kristu Gospodinu našemu!”

RODITELJI DJECE S POSEBNIM POTREBAMA

O

čekujući rođenje svog djeteta roditelji počinju živjet svoj san o savršenom biću koje će u potpunosti ispuniti njihova srca, stvaraju se planovi i snivaju snovi o zdravom, živahnom djetetu. Kada se roditelji suoče sa strašnom spoznajom da s djetetom nešto nije u redu, prolaze kroz najteže trenutke u svom životu. Djeteta o kojem su sanjali, koje su planirali i željeli nema. Roditelji su u tom trenutku zarobljeni u boli, strahu, tuzi, neizvjesnosti, ljutnji, krivici ili sramu, raspada se slika svijeta i ono što su očekivali od budućnosti. U njima se prelama bezbroj pitanja „Zašto meni”, „To ne može biti istina”, „Što sam učinio/la da sam to zaslužio”, „Gdje sam pogriješio/la”, „Što sam zgriješio/la da me Bog kažnjava’’, „Kako dalje”, itd. Borba sa samima sobom koju roditelji proživljavaju je jako iscrpljujuća i teška. U većini slučajeva oba roditelja okrivljuju sebe i jedan drugoga da su uzrokovali problem. Skup ovih osjećaja roditelje dovodi u stanje nemoći. Jednaka ili još teža borba očekuje ih kroz situacije

40

u svakodnevnom životu. Potrebno je zadovoljiti sve posebne djetetove potrebe koje iz dana u dan mogu biti drugačije, lakše ili teže ali zahtijevaju puno snage i vjere, a bez pomoći i podrške obitelji, prijatelja, liječnika, defektologa, svećenika i cjelokupne zajednice bit će prepušteni sami sebi, izgubljeni i usamljeni na svom životnom putu. Ukazivanjem ljubavi i dobrote roditeljima u takvoj situaciji stvorit ćemo neraskidive veze u našoj zajednici te doprinijeti njihovoj psihičkoj stabilnosti i unutrašnjem miru. Iskrenim odnosima osnažit ćemo njihovu dušu i njihov položaj u društvu, svojom podrškom poklonit ćemo im sreću, veselje i osjećaj pripadnosti.

PRUŽANJE PODRŠKE Nakon upoznavanja sa situacijom svoga djeteta, roditelji prolaze kroz određene teške faze suočavanja s činjenicom da njihovo dijete ima određenu teškoću. U tim trenucima stručnjaci, zajednica i obitelj trebaju im biti na raspolaganju i pomoći


im da uz podršku i potporu prođu kroz sve uobičajene faze prilagodbe prema prihvaćanju određenog stanja djeteta i njihove sudbine. Roditelji koji imaju poteškoća u prihvaćanju djetetova stanja i ne mogu se nositi sa vlastitom boli i frustracijama, ne mogu biti usmjereni prema razumijevanju djetetovih poteškoća i sudjelovati u procesu rehabilitacije. Razumijevanjem roditeljske borbe i boli te pružanjem podrške kroz različite životne aspekte olakšat ćemo im proces prihvaćanja. Svaki roditelj prolazi kroz nekoliko faza prilagodbe. Iščekivanje neizvjesne dijagnoze može izazvati osjećaj zbunjenosti i zabrinutosti i već u tom periodu roditeljima treba pružiti podršku u obliku razgovora ili samo slušanja. Nakon postavljanja dijagnoze roditelji prolaze kroz nekoliko tipičnih faza prilagodbe. Mogu biti šokirani, mogu plakati ili biti potišteni. Katkad roditelji mogu izraziti svoje osjećaje kroz fizičke ispade ili pak kroz neprikladan smijeh. U sljedećim fazama roditelji mogu odbiti djetetovu poteškoću i pokušati izbjeći stvarnost, tražiti različite mjere u pokušaju da se promijeni postavljena dijagnoza. Mogu osjećati ljutnju koju mogu pokazati i izvana u obliku bijesa ili se pak povući u sebe i biti pasivni od jakih osjećaja krivnje. Traže se krivci za nesretne okolnosti. U ovoj fazi svi trebaju imati puno razumijevanja za roditelje i biti vrlo pozitivni, a ne se postaviti obrambeno i odmaknuti se od njih. Pokažite im da ste uz njih i da ćete uvijek biti bez obzira na njihove trenutne osjećaje. Postepeno roditelji postaju svjesni da njihovo dijete ima određenu poteškoću, no neke obitelji ulaze u stanje depresije, dolazi do povlačenja i izoliranja iz zajednice upravo zbog osjećaja srama, krivnje, beznađa i tjeskobe, uz pokušaj da se sakrije dijete. Pokušaj skrivanja djeteta može biti prvi znak neprihvaćanja djetetove poteškoće, no ako se takvo ponašanje nastavlja i produbljuje i rezultira potpunom izolacijom obitelji potrebno je takvu situaciju spriječiti i otkloniti. U fazi prihvaćanja roditelji bi trebali postići pozitivan odnos prema svom djetetu. Počinju razumijevati i cijeniti svoje dijete te uz podršku razvijaju i ojačavaju vještine koje će im biti potrebne u suočavanju s životnim kušnjama. Na kraju ovog dugog puta prihvaćanja, roditelji su u stanju prihvatiti svoju situaciju i održati obitelj na okupu, uživati i razgovarati o svom djetetu bez destruktivnih emocija. Nakon što roditelji pronađu prihvatljiv način da se nose sa svojim djetetom i svojim životom, druge komplikacije mogu vratiti roditelje na početak. Poslije izolacije i ponovnog uključivanja u zajednicu mogu se susresti sa neočekivanim iskustvima od društvenog odbacivanja od strane prijatelja, stranaca ili neprimjerenog tretiranja, do nehumanosti osoba koje pokazuju malo ili nimalo razumijevanja prema obitelji i djetetu s teškoćama. Takva loša iskustva mogu samo pogoršati težak proces prilagodbe i vratiti ih u stanje ljutnje i frustracije. Ono što kao zajednica možemo učiniti za ove roditelje i cijelu obitelji je da im pružimo potrebnu pomoć i podršku kako bi napredovali pozitivno, razumijevali stvarnost i lakše ju prihvatili. Ne dopustimo im da upadnu u ulogu žrtve, nego da prihvate život kakav jest te da izvuku iz njega najbolje što mogu. Uloga žrtve uništava obiteljske odnose i odnose s drugim ljudima.

Kada nismo sigurni kako bi pomogli ili pristupili, stavite se u situaciju da se radi o vašim najbližima koje iznimno volite. Kada nekoga volite ne odustajete lako od njega i na sve moguće načine pokušavate ublažiti njihovu i najmanju patnju, bol i tugu. Jednako tako istim pristupom, upornošću i pokušajima pružimo ruku našim najranjivijim članovima. Nikada nemojte odustati od njih, nikada ih nemojte ostaviti same, dokažite im da su voljeni i prihvaćeni. Pružati i primati pomoć izuzetno je teško, primatelja nikada ne smijemo poniziti, a niti sebe smatrati najvećim pravednicima. Kako je onda pružiti? Crkvena zajednica može organizirati grupe podrške za roditelje, svatko od vas se može uključiti u razne udruge gdje ćete im svojim volonterskim radom pružiti podršku, organizirajte zajednička druženja i molitve, no najviše od svega poslušajte vaše srce koje će vam biti odličan vodič, bolji od bilo koje knjige, samo dopustite da Vam se obrati. Roditeljstvo je jedna od najtežih ali i najljepših uloga koju nam život donosi. Prihvaćanje djetetove teškoće za svakog roditelja je vrlo teško, no ako na tom putu prilagodbe i prihvaćanja nisu sami i imaju svu moguću potporu, podršku, prijateljstvo i ljubav obitelji, prijatelja i zajednice, biti će emocionalno snažniji i postići će bolju kvalitetu života za sebe i za svoje dijete. Zato svaka naša podrška, stručna ili nestručna može pomoći roditelju u suočavanju i prelaženju kroz sve faze prihvaćanja djetetove teškoće, ali jednako tako i kroz djetetov život. Ono što svaki roditelj želi je da zajedno sa svojim dijetom bude prihvaćeno, voljeno, da doživljava uspjehe i da sudjeluje u svim životnim i vjerskim aktivnostima, ukratko oni samo žele biti ravnopravni članovi svoje društvene zajednice. Da bi smo uspjeli u tome moramo potpuno iskreno prihvatiti ove naše članove bez obzira na njihove poteškoće jer bez naše podrške ne mogu ostvariti kvalitetan život kakav zaslužuje svako ljudsko biće. Stoga pomognimo našim roditeljima i njihovoj djeci da budu prihvaćeni, poštivani, voljeni i ravnopravni članovi naše zajednice.

41


Iskustvo roditelja A.P.

Moje osobno iskustvo roditeljstva

P

rije sedamnaest mjeseci se rodio mali Ivan, sa vrlo teškim i bolnim početkom svog života. Porođaj je trebao biti prirodan i sve je trebalo biti u redu, po prijašnjim pregledima liječnika i ginekologa. Međutim dogodila se strašna noć prije njegovog rođenja carskim rezom, kada je pukao spoj njegove pupkovine i maternice, te je iskrvario na smrt. Nakon što su ga izvukli van, reanimirali su ga i petnaest dana je bio u inkubatoru, priključen na aparate i svakodnevno boden raznim iglama i ostalim čudima. Jutro nakon rođenja, zaprepašten i uplašen, cijeli svijet mi se srušio, jer svojim dolaskom na svijet, odmah se priključio na moje srce, tako da bi rado dao i svoj život za njega, ali to nitko ne traži. U tom trenutku sam u stražnjem dijelu dvorišta, molio Boga da mi ga ostavi na životu, kakav god on bio. U tih dvadeset i jedan dan koliko je bio u bolnici izborio se za svoj život i junački hrabro pokazao svoju volju za životom i Božju snagu koja ga hrabrila. Vodili smo ga po pregledima, rehabilitacijama kako bi pomogli njegov motorički razvoj i prevenirali moguće posljedice, što je bilo popraćeno neizvjesnošću, strahom i žrtvom. Hvala Bogu, nije zaostajao za svojim vršnjacima, imao je svoj ritam razvoja i sada je odlično, samostalno hoda, teško uhvatljiv, sve razumije, sve ga interesira i sve upućuje na to da neće imati nikakvih poteškoća. Bog je odgovorio na naše molbe

P

Više mladih u crkvi

rovedeno istraživanje vrlo je pozitivno za vjeronauk u školi koji podupire velika većina ispitanika. Štoviše, dolazi u vrijeme kada se na vjeronauk u školi kritički gleda ne samo u dijelu javnosti nego i u nekim crkvenim krugovima. Tako je velika većina ispitanih učenika, njih 73,3%, na tvrdnju da vjeronauku nije mjesto u školi odgovorila da se uopće ne slaže ili se ne slaže s njom. Čak 83,2% učenika izrazilo je neslaganje s tvrdnjom da bi bilo najbolje kada vjeronauk uopće ne bi postojao. Za 58,4% učenika vjeronauk je jedan od dražih predmeta. – Može se zaključiti da su učenici vrlo dobro prihvatili vjeronauk, da imaju iznimno pozitivan odnos prema njemu, da prepoznaju njegovu ulogu u svom životu i da on postiže svoju svrhu u školskome odgojno-obrazovnom sustavu.  Dobiveni su rezultati dobar razlog i solidan temelj da se u budućnosti održi kontinuitet i ustraje na autentičnosti predmeta – zaključuje prof. dr. sc. Valentina Blaženka Mandarić, docentica na Katedri religiozne pedagogije i

42

preko stručne pomoći liječnika, podrške obitelji, prijatelja i kolega na poslu. Koliko god situacija izgledala strašno i teško, važno je znati da nismo sami na ovom svijetu i da Bog svakako misli na nas.

katehetike na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koja je istraživanje provela zajedno s prof. dr. Alojzijem Hoblajem i prof. dr. Ružicom Razum. Prema rezultatima njihova istraživanja, vjeronauk dovodi učenike bliže Crkvi pa se tumači da je upravo vjeronauk u školi jedan od čimbenika povećanja udjela mlađih u populaciji vjernika. Postotak onih koji se upisuju na vjeronauk, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, iznimno je visok pa se u Zagrebačkoj nadbiskupiji za srednje škole kreće od 82 u Karlovačkoj do 66 posto u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.  – Ipak, motivacija učenika za sudjelovanje u toj nastavi različita je. Iako se često spominje da je razlog velikog postotka onih koji se upisuju na vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi uvjetovanost primanja sakramenata (s čime se slaže 23,8% učenika), iznenađujuće je da se 61,6% učenika uopće ne slaže s tom tvrdnjom – kaže dr. Mandarić.  Čak ih se 79% slaže s tvrdnjom da se na vjeronauk upisuju kako bi popravili prosjek ocjena, što upućuje na praksu


blažeg ocjenjivanja, ali se iz tih podataka bez dodatnih istraživanja ne mogu donositi zaključci, ističe dr. Mandarić. Velik postotak ispitanih vjeroučitelja (88,9%) slaže se da vjeronauk pridonosi stvaranju pozitivnoga radnog ozračja u školi.

Sakramenti i ocjene Učenici su malo skeptičniji, pa njih 57,9 posto osjeća pozitivno radno ozračje. Poznavanje sadržaja drugih religija 67,3% anketiranih ocijenilo je dobrim,

16,6% vrlo dobrim, a 15,6% lošim. Apsolutna većina anketiranih, čak 92,1%, procijenila je poznavanje vjeronaučnih sadržaja iz liturgije i sakramenata: 46,7 posto dobrim, a 45,4 posto vrlo dobrim.

Više vjeroučitelja nego vjeroučiteljica Gotovo 80% ispitanih učenika potpuno se slaže ili se slaže s tvrdnjom da je uvođenje vjeronauka u škole legitimno pravo Crkve da svoju vjeru naviješta svojim vjernicima. Taj je podatak

očekivan i govori o postojanju određene napetosti između medijski posredovane stvarnosti i mišljenja građana, tvrde istraživači. U Zagrebačkoj nadbiskupiji u srednjim školama radi više vjeroučitelja nego vjeroučiteljica. Od ukupnog broja vjeroučitelja 57,4% je muškaraca, a 42,6% žena. Taj je podatak zanimljiv kao raritetan s obzirom na proces feminizacije škole, kaže se u rezultatima istraživanja. www.kuvb.com

IŠČEKIVANJE

C

ijela šira i uža obitelj je u iščekivanju. Svi smo napeti. Kojega dana će se roditi? Hoće li biti dječak ili djevojčica?. Ginekologinja je rekla da će biti dječak. To se vidjelo na ultrazvuku. Komu će biti nalik! Na kćer ili na zeta? Ili možda na bake i djedove? Kakav će biti dječak? Živ ili nestašan, živahan kao ovo dvoje unučadi koje imamo! Kakav će biti čovjek? Sve su to pitanja i razmišljanja koja mi ovih dana katkad naviru u mislima. Svakoj mladoj majci uvijek želimo da joj dijete bude zdravo, pametno i lijepo. A što bi mu mogla zaželjeti baka? Želim da se rodi živo i zdravo, želim da bude dobar čovjek! Da kroz život prolazi promatrajući let leptira, pupanje cvijeća i drveća, na plavom nebu šetnju bijelih oblaka, slušajući pjev ptica, da u rano proljeće ne gazi travnjakom, a da ne zamijeti nicanje zelene trave. Da zavoli životinje. Da se odmalena igra sa psom Tošekom kojega imaju. Da ga naš mačak Nando ne ogrebe kad ga bude gladio po dugoj dlaci. Da osobito voli ljude s kojima se susreće. Da voli svoju majku. Da ju nikada ne žalosti. Da joj uzvraća ljubav i nježnost. Da joj bude dobro i odgovorno dijete. Da cijeni ljubav i požrtvovnost oca. „Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji ....” ( Izl 20, 12). Da ima mnogo prijatelja i da cijeni prijateljstvo kao dar. Da kao dijete spozna da su Bog i njegova ljubav smisao i cilj čovjekov. Da je ljubav i držanje Božjih zapovjedi naš životni put. Da su naša dobra djela odgovor i odaziv našemu Bogu. Da molitva bude svakodnevna komunikacija s Bogom. Da bude sretan što je rođen u kršćanskoj obitelji i zato što mu je navještena Božja ljubav i spasenje po njegovu Sinu. Bog nas je stvorio i mi smo narod paše njegove. Za sebe nas stvori. On je štit života našega. Koga da se u životu bojimo

kad je Bog uvijek s nama. Bog je sve na zemlji mudro sazdao. On je naš stvoritelj i spasitelj. „Kliči nebesa, veseli se, zemljo, podvikujte planine, od veselja; jer Jahve tješi narod svoj, On je milosrdan nevoljnima,... ako žena i zaboravi dojenče, On ga neće zaboraviti, jer gle, u dlanove sam te svoje urezao” ( prema Iz.49, 13-16.) Božje je kraljevstvo, kraljevstvo vječno. Da živi i poštuje Gospodina kao Azarja u svojoj molitvi iz knjige proroka Danijela: „Blagoslovljen i hvaljen budi Gospodine otaca naših i neka ime tvoje bude slavljeno,... kad sagriješimo postupaj s nama po blagosti svojoj, ...sveti i ponizni srcem blagoslivljajte Gospodina.., svi štovatelji Gospodnji, blagoslivljajte Boga nad Bogovima, hvalite i zahvaljujte, jer vječna je ljubav njegova” (prema Dan 3, 26 - 90.) Da ima osjećaj za bol i patnju drugoga, ljubi bližnjega kao sebe samoga. Da plače sa žalosnima i veseli se s radosnima. Da ne sudi, da ne bude osuđen. Da moli, jer će mu se dati, da kuca jer će mu se otvoriti. Ujedno me ovo vrijeme posebno podsjeća na velik događaj koji mi kršćani iščekujemo. Kao što neprestano naše čovječanstvo iščekuje dolazak i rođenje novih ljudi, tako se i mi kršćani u ovom vremenu radujemo Vazmenom otajstvu. Drugi naš, vječni život kojemu se nadamo, u koji nas Krist po svome otajstvu uvodi nakon ovozemnog života, važno je i vrijedno. Znamo da će tamo biti lijepo, jer prijašnji će život uminuti, ni jauka, ni boli neće biti, a naša će sreća biti život s Gospodinom.

43


Zlatni jubilej: topuski župnik Franjo Horvat otišao u mirovinu

Pola stoljeća za oltarom crkve Bl. Djevice Marije od Pohoda TOPUSKO – Kada je davne 1961. u veljači mladi kapelan Franjo Horvat premješten iz Koprivnice u Topusko, nije mogao niti sanjati da će ovdje provesti ni manje ni više, već 50 godina i da će u ovom gradiću burne prošlosti, pola stoljeća graditi novu, itekako prepoznatljivu, dimenziju. - Kardinal Franjo Šeper pozvao me k sebi nakon Božića 1961. i izrazio želju da odem na službu u Topusko. Rekao je da se u Topuskom još osjećaju posljedice Drugog svj. rata, da su ljudi siromašni i da im je, uz materijalnu, itekako potrebna duhovna pomoć. Kako sam oduvijek želio biti misionar, prijedlog mi se učinio prilično blizak mojoj želji, s radošću sam prihvatio izazov, i evo, 50 godina je proletjelo u trenu ! - kaže Franjo Horvat. Ako itko poznaje pola stoljeća dugu povijest ovog turističkog gradića, onda je to župnik Franjo Horvat. Smjenjivali su se ovdje predsjednici Komiteta, Općine, direktori i ravnatelji, mali i veliki, podobni i nepodobni, a on je ostajao ispred svog Oltara i sa svojim narodom. - Kada sam došao za župnika u Topusko, nisam imao niti gdje spavati pa sam prije svega uredio župni stan, a potom i crkvu jer sve je bilo jako demolirano još od rata. Taman sam to nekako uredio, a onda se u studenom 1966. dogodio potres koji je dobro uzdrmao ionako staru kuću, pa sam godinu dana kasnije započeo graditi novi župni stan. Pedeset godina topuski župnik bio je svjedokom radosnih i tužnih događaja, a najteže mu je bilo kada se 1995. vratio iz

1.

44

izbjeglištva, odmah iza Oluje te zatekao srušenu crkvu i zapaljen župni stan. - Do mene su doprle vijesti o razaranjima u Topuskom i o tome što će me dočekati na crkvenom prostoru pa sam na neki način bio pripremljen. Ipak, kada sam sve vidio, srce mi je zalupalo, ali nešto kasnije sam malo odahnuo jer sam utvrdio da ništa nije otuđeno. Netko me je tada slikao ispred crkve i tu fotografiju čuvam još i danas. Ima još jedna zanimljivost koju moram spomenuti. Lik Isusa izrađen u drvetu, kojega smo uvijek na Veliki Petak stavljali u improvizirani grob, a nalazio se u sakristiji u ormaru, nađen je nagoren kraj razrušenog oltara. Nutrina skulpture potpuno je izgorjela, no lik Isusa ostao je netaknut, što je pravo čudo koje nitko tko je to vidio, ne može objasniti - objašnjava Franjo Horvat. Zahvaljujući agilnom župniku, i crkva Blažene Djevice Marije od Pohoda, a i župni dvor, danas su potpuno obnovljeni i ponos su Topuskog. Svečanom misom topuski župnik je 20. Veljače 2011. obilježio 50 godina neprekidnog službovanja u Topuskom, a crkva je bila premala da primi sve one koji su došli pozdraviti i oprostiti se od omiljenog župnika, bez kojeg Topusko nikada više neće biti kao prije.

2.

3.


4.

5.

1. Pred ruševinama crkve i pred novim iskušenjem, 2. Lik Isusa u drvetu neobjašnjivo je preživio razaranje i dao snažan poticaj župniku, 3. Franjo Horvat, 4. Buket cvijeća i pokoja suza za oproštaj, 5. Pedeset godina budno je pazio na topusku mladost

Par crtica iz povijesti župe Prva lokacija crkve u Topuskom bila je na tzv. Nikolinom brdu – crkva Sv. Nikole i spominje se već 1334. Druga lokacija je pored Bistrih izvora, gdje je postojala drvena kapelica, a danas na tom mjestu stoji zgrada bivšeg župnog dvora sagrađena 1890. godine. Na današnjoj lokaciji crkva se gradi u vremenu od 1830. do 1835. U domovinskom ratu cijelo mjesto je bilo spaljeno, a župljani protjerani. No, 3. rujna 1995. mještani se, zajedno sa svojim župnikom, vraćaju na svoja vjekovna ognjišta. Poslije rata pristupa se nanovo izgradnji crkve (1997.2000.) i to po slikama i sjećanjima na onu staru. Po završetku gradnje Crkva je nanovo posvećena 28. 5. 2000. Cjelokupnu brigu oko gradnje vodio je župnik F. Horvat (župnik u Topuskom od 15. 2. 1961. do 28. 3. 2011.). Novoizgrađenu Crkvu iznutra je oslikao Ivan Vlašić iz Velike Gorice. Osim župne crkve Pohoda BDM na teritoriju ove župe nalaze se još i kapelice u Hrvatskom selu, Velikoj Vranovini, Ponikvarima, te na ulazu u samo mjesto Topusko kapela posvećena Isusu Kristu Knezu mira. Na groblju u Topuskom sagrađena je mrtvačnica i mala kapelica usred samog groblja, na mjestu stare kepelice. U kompleksu lječilišta Toplice uređena je, također, jedna kapelica u kojoj se nedjeljom i blagdanima služi sv. Misa za bolesnike i druge korisnike ovoga lječilišta. Prema želji i odluci sisačkog biskupa V. Košića od proljeća 2011. župom upravljaju franjevci kapucini. Primopredaja župe izvršena je 28. ožujka 2011., a prve sv. Mise braća kapucini slave na IV. nedjelju korizme, 3. travnja 2011. godine

45


SPOMEN OBILJEŽJA FRA ALOJZIJA IMBRE NOVAKA

U

z proslavu 400. obljetnice dolaska kapucina u Hrvatsku, naša je Provincija htjela također obilježiti 100. godišnjicu rođenja i 10. godišnjicu smrti našeg najzaslužnijeg, i od svih voljenog, člana hrvatskih kapucina fra Alojzija Imbru Novaka. U tu svrhu je fra Zlatko Josip Šafarić potrudivši se velikim marom istraživanja podataka o Alojziju, napisao knjigu koja je naslovljena: „Fra Alojzije Novak – osvrt na jedan velikodušan život”. Knjiga nije samo njegov životopis, nego i neka vrsta povijesnog presjeka hrvatskih kapucina dvadesetog stoljeća jer je Alojzije u susretu s braćom i općenito u svim svojim odnosima s ljudima ugrađivao kršćansku, redovničku i ljudsku vedrinu. Zahvaljujući fra Zlatku Šafariću što je otrgnuo zaboravu jedan lik naše Hrvatske kapucinske provincije, poželjeli smo također da se njegova knjiga na osobito svečan način predstavi vjernicima Alojzijeve rodne župe Svetog Jurja na Bregu, u Gornjem Međimurju. Na našu ponudu, sadašnji župnik, vlč. Ivica Puškadija je s velikim oduševljenjem prihvatio ovu inicijativu i svesrdno je organizirao promidžbu knjige 3. rujna 2010. godine u rodnoj župi. Za promociju knjige Župnik je pozvao i angažirao najbolje poznavaoce lika fra Alojzija: autora knjige fra Zlatka Josipa Šafarića, sadašnjeg kapucinskog provincijala fra Ivicu Petanjaka, fra Nikolu Stanislava Novaka koji je posljednjih petnaest godina živio s Alojzijem u kapucinskom samostanu i svetištu Gospe od Milosrđa u Dubrovniku, gospođu profesoricu Silvanu Batoš iz Dubrovnika kao svjedokinju životnih iskustava s fra Alojzijem i mr. sc. Ines Virč, domaću župljanku i dijaletologinju koja je govorila o jezičnoj vrijednosti knjige. Dakako, u tome je sudjelovao i domaći župnik, vlč. Ivica Puškadija koji je naglasio da je ova promocija knjige o domaćem sinu velik događaj za župu Sveti Juraj na Bregu. Ujedno je, odmah u toj zgodi najavio postavljanje spomen ploče Alojziju potkraj godine o desetoj obljetnici njegove smrti. Ono što je župnik najavio u zanosu svoga nauma s postavljanjem spomen ploče fra Alojziju Imbri Novaku, ostvareno je prema predviđanju. Budući da je Alojzije umro na Badnjak navečer 2000., vlč. Ivica Puškadija je predvidio i organizirao otkrivanje spomen ploče na dan svetog Ivana Evanđeliste, 27. prosinca 2010. O tome je obavijestio i pozvao župljane na misu u 10 sati prije podne. U toj prigodi organizirao je i blagoslovio novi kip svetog Leopolda koji se u njegovoj župi posebno štuje. U obilježavanju 10. obljetnice smrti fra Alojzija Imbre Novaka, ipak najvažnije je bilo otkrivanje spomen ploče za trajno sjećanje, sadašnjih i budućih generacija na sina i župljanina u njegovoj i njihovoj rodnoj župi. Premda je bio običan radni dan u tjednu, okupilo se preko 150 župljana koji

46

su s velikom pobožnošću i privrženošću pratili euharistijsko slavlje i sve obrede. Svetu misu je predvodio i propovijedao mnogo poštovani fra Ivica Petanjak, provincijal Hrvatske kapucinske provincije iz Zagreba. S njim su bili u koncelebraciji domaći sin fra Nikola Stanislav Novak iz Dubrovnika, župnik vlč. Ivica Puškadija i fra Ivo Brković, župnik crkve svetog Leopolda Mandića u Zagrebu. Na početku je domaći Župnik izrazio svoju radost zbog obilježavanja obljetnica rođenja i smrti fra Alojzija, zbog nazočnosti kapucina u njegovoj župi, i drugih sudionika slavlja. Provincijal je u svojoj propovijedi, u duhu božićnog vremena, na temu Evanđelja koje se čita na blagdan svetoga Ivana, o Uskrsnuću Gospodinovu, povezao otajstvo Božića i Uskrsnuća. Kroz tu prizmu je gledao spomen obljetnicu rođenja i smrti fra Alojzija Novaka. Među ostalim je rekao: „Bog je postao čovjekom iz ljubavi prema čovjeku… A u tom duhu je i Alojzije živio svoj život… volio je čovjeka, volio je ljude. Uvijek im je bio na raspolaganju, kad je bio na oltaru ili u ispovjedaonici, u poučavanju mladih, dok je bio mlađi. Volio je ljude i živio je za ljude. Bio je neumoran djelatnik u dušobrižništvu, ali i u svakom fizičkom poslu u vrtu i samostanu. Ipak, ono što je najvažnije, bio je čovjek molitve… Dok čovjek može moliti koristan je ovom svijetu. Na prvom mjestu mora biti naša povezanost s Bogom. Jer ako smo povezani s Bogom, onda ćemo imati razumijevanja i za bolesnoga, za starca i siromašnoga, za beskućnika, za svakog potrebnika naše ljubavi i pomoći. Vjerujem da je u tome bila velika karakteristika našega patra Alojzija koji je bio čovjek molitve …“ Slijedila je prigodna molitva vjernika i nastavak euharistijskog slavlja pod kojim je domaći crkveni zbor pjevao božićne pjesme, među kojima, za prikazanje, staru međimursku pjesmu: „Kakva je to svjetlost kojom Betlem gori“. S radošću je primijećeno također, da su gotovo svi vjernici pristupili svetoj pričesti. Na kraju mise domaći je župnik po mjesnom običaju uz blagdan svetog Ivana blagoslovio vino. A onda je zamolio Provincijala da blagoslovi novo nabavljeni kip svetog Leopolda jer se ovaj svetac u njihovoj crkvi posebno štuje. Prije nego su se službenici oltara uputili prema kipu predvoditelj slavlja progovorio je vjernicima rekavši: „Majka Crkva vjernicima izlaže likove svetaca za javno štovanje zato da imamo pred očima one koji su Krista vjerno slijedili te da i mi slijedimo njihove primjere i stupamo putom kojim ćemo najsigurnije doći do savršena jedinstva s Kristom“. U molitvi blagoslova posebno je istaknuo da svi oni koji se pred ovim kipom budu molili, zadobiju zdravlje duše i tijela, a kad se vrate svojim kućama da budu sretniji, bolji i svetiji.


Nakon blagoslova Leopoldova kipa, svi su se vjernici predvođeni službenicima oltara uputili u procesiji do mjesta gdje je postavljena spomen ploča fra Alojziju da se izvrši njezino otkrivanje i blagoslov, čin koji je predstavljao za sve župljane župe Svetog Juraja na Bregu najradosniji trenutak i vrhunac slavlja toga dana. Na želju domaćeg župnika, spomen ploču je otkrio Alojzijev nećak, fra Nikola Stanislav Novak, a blagoslov je izvršio provincijal Hrvatske kapucinske provincije fra Ivica Petanjak. Uz tekst molitve blagoslova posebno je istaknuo da mi danas otkrivamo spomen obilježje župljaninu ove župe fra Alojziju Imbri Novaku da bude podsjetnik onima koji će doći u ovu crkvu, kako je moguće i u današnje vrijeme Boga ljubiti, Bogu služiti, čovjeka voljeti i za njega živjeti. Nakon toga je župnik pročitao u cijelosti sadržaj teksta koji je na spomen ploči, a glasi: SVOME ŽUPLJANINU, KAPUCINU, SVEĆENIKU OMILJENOM DUŠOBRIŽNIKU I SVETOM ČOVJEKU KRŠTENOM U OVOJ CRKVI; PRIGODOM OBLJETNICA 100. GOD. ROĐENJA I 10. GOD. SMRTI;

FRA ALOJZIJE IMBRA NOVAK * 14. X. 1910. U LOPATINCU + 24. XII. 2000. U DUBROVNIKU U KAPUCINSKI RED STUPIO 1927. U VARAŽDINU; TEOLOGIJU STUDIRAO U SPLITU I RIMU; ZA SVEĆENIKA ZAREĐEN 1934. U ŠIBENIKU; PROFESOR TEOLOGIJE – ODGOJITELJ KAPUCINSKIH STUDENATA; POGLAVAR U SVIM MJESTIMA KAPUCINSKE PROVINCIJE; TRIPUT IZABRAN PROVINCIJAL; OTAC PROVINCIJE. OVU SPOMEN PLOČU PODIŽU ŽUPLJANI I RODBINA ŽUPE SV. JURAJ NA BREGU

Nikolom iz Dubrovnika. Tamo počivaju zemaljski ostaci našeg župljanina fra Alojzija. Vijenac je simbol tijesne povezanosti Dubrovnika i Alojzijeve rodne župe Svetog Jurja na Bregu. A sada zapjevajmo svi s našim muškim zborom omiljenu i vrlo dragu pjesmu patru Alojziju koja glasi: Međimurje, kak si lepo zeleno cvetićem si ti meni ograjeno! Međimurje, kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni ograjeno! Tu me moja draga majka rodila, tu me ona prva v’ cirkvu vodila! Boga molit, bližnjeg ljubit vučila, Boga molit, bližnjeg ljubit navčila! Kinčiju te Dravica i Murica, se do kraja maloga Međimurja! Kinčiju te Dravica i Murica, se do kraja maloga Međimurja! I na kraju, završavajući sve obrede slavlja današnjeg dana župnik reče: Molimo te, Gospodine, udostoj se dušu službenika svoga fra Alojzija Novaka, pridružiti svecima i odabranicima svojim i orosi ga trajnom rosom milosti svoje, po Kristu Gospodinu. Uslijedio je potom razlaz vjernika, sudionika, koji će se trajno sjećati ovog nezaboravnoga slavlja. A kapucine je župnik zadržao na zajedničkom objedu i druženju te upisu događaja u župsku kroniku.

I ŽUPNIK VLČ. IVICA PUŠKADIJA, 27. XII. 2010.

Mario Šarić

Nakon pročitanog teksta Župnik je nadodao: Postavljamo iznad ove ploče lovorov vijenac koji je danas došao s patrom

47


U pretisku objavljene prve hrvatske novine u stihu

Gregur Kapucin – prvi hrvatski novinar

J

avnosti je gotovo nepoznato da se početkom hrvatskog novinarstva može smatrati ep jednog kapucina iz 18. stoljeća. Njegovo je redovničko ime Gregur Kapucin, odnosno, svjetovno Juraj Maljevec i autor je „Epske trilogije”, prvih hrvatskih novina. Pretisak knjige, koju je priredio izvrstan poznavatelj starije kajkavske književnosti dr. Alojz Jembrih, objavila je Hrvatska kapucinska provincija Svetog Lepolda Bogdana Mandića, uz 400. obljetnicu dolaska kapucina u Hrvatsku. „Epska trilogija ili nestrančno vezdašnjega tabora – ispisivanje za leto: 1788., 1789., 1790”. vjerno opisuje austrijsko-ruski rat protiv Turaka. Bio je to rat u koji je car Josip II. ušao protiv svoje volje, kao saveznik ruske carice Katarine II. Zajedno su namjeravali potjerati Turke iz Europe, no iako je car okupio veliku vojsku od 245.000 pješaka, 36.000 konjanika i 900 topova, vojna nije bila uspješna. Spjev je u tri dijela objavljivan na kraju svake od tri ratne godine. Autor je u dvanaestercu, odnosno hrvatskom aleksandrincu, plastično i živo opisao ratna događanja kao da je u njima i sam sudjelovao. No, Gregur Kapucin bojište nije vidio, ali je koristio izvorna izvješća koja su generali s bojišnice slali u Beč. Podatke o tome koliko je mrtvih na obje strane, koliko je zarobljenog oružja i municije, a koliko hrane, autor podastire kao bilješke ispod stihova u rimi, pozivajući se na bečke dvorske novine „Hofbericht”. Vu varašu našli smo praha 2000 centov, globušev za štuke 90 000, bomb 10 000, krampov železneh 9000, sabljah 500, musket 600, granatov 8200, žakljev iz sin 1000, lopat 10 000.

Novine u stihu Kako je u Hrvatskoj bilo malo onih koji su razumjeli njemački, a puno onih koji su bili željni informacija s ratišta, Gregur Kapucin odlučio je izvorne novinske vijesti prenijeti na kajkavskom, u stihu i u rimi, jer takav je tekst svima razumljiv, ima dinamiku i lako se čita. Pri Belgradu. General Mitrovski z svojemi soldati Počne ognja ovde, i onde davati. Pri Gradiške ladje, ke´ beše na Save Požgu; druge pako pod svu´ oblast sprave. Metemtoga drugi štuke naravnaju Na Gradišku, v zide jako vudiraju. Hiže se vužgale! padaju zidine, Od ognja, i štukov dost´ ljudi pogine.

48

Gregur spominje neke od glasovitih austrijskih vojskovođa, primjerice maršala Gideona Ernsta baruna Laudona koji je za Marije Terezije slovio kao najpopularniji general. Njegovo posljednje sudjelovanje na bojišnici bilo je u dobi od sedamdeset godina, upravo u ratu kojeg opisuje Kapucin. Po završetku vojne, Laudon je umro kao junak na svom malom imanju pokraj Beča. Maršal Franz Moriz grof Lacy bio je sin engleskog političkog emigranta. Kao predsjednik Dvorskog ratnog vijeća zdušno se zalagao za reorganizaciju vojske te ju je uspio podići na visoku razinu uspješnosti. Obojica su se istaknula u Sedmogodišnjem ratu, kao i još neki vojskovođe austrijske vojske, o kojima piše Kapucin: Paul barun Papilla, Joseph Nikolaus barun De Vins i Joseph Anton barun Mitrowsky.

Početak hrvatskog novinarstva Kapucinov spjev, svojevrsni godišnjak ili kronika ratnih zbivanja, zbog načina objavljivanja te zbog težnje da se vjerno i istinito izvješćuje o ratnim događajima, smatra se začetkom hrvatskog novinarstva. O tome je pisao i August Šenoa, koji je prvi ovo djelo nazvao hrvatskim novinama u stihovima. Nije, međutim, znao da inicijali P.G.C. na naslovnici pripadaju pateru Greguru Kapucinu, već ga je smatrao „nepoznatim hrvatskim žurnalistom”. O njegovom stilu Šenoa piše: Poezije u tih stihovih ne smije dakako nitko tražiti, sve je to u stihove složena proza, prikazanje je dosta naivno. Nu ta „novljančica” odlikuje se opet svojim popularnim jezikom. Pisana je čistom kajkavskom Hrvaštinom, izprepletena je popularnimi frazami, da ju je u ono doba zaista svatko razumjeti mogao. Dakle, lirskog poetskog izažaja u Kapucinovim stihovima nema. On događaje prikazuje realistično, s kroničarskom preciznošću i s nizom egzaktnih podataka. Pritom i nije baš sasvim objektivan, što niti danas nije rijedak slučaj u novinarstvu. Šenoa piše da je „nestrančno spisavanje” puno austrijskog hiperlojaliteta, a tome se ne treba čuditi, ako se zna da su upravo privolom bečkog dvora kapucini došli u Hrvatsku. Gregurova epska trilogije tiskana je u Kočevoj tiskari u Zagrebu, u vijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a pretisak je priređen prema primjerku iz Gradske knjižnice u Zagrebu. Tragajući za bečkim novinama, kojima se koristio Gregur Kapucin, priređivač dr. Alojz Jembrih zaputio se u Beč, te ih je pronašao u Državnom arhivu. Uvjerio se da podaci i imena doista odgovaraju onima o kojima je pisao Gregur Kapucin. Tako je vrlo konkretnim dokazima potvrdio spoznaju o tome da je Kapucin napisao prve novine u


Hrvatskoj. Ta bi se činjenica trebala u povijesti našeg novinarstva udomaćiti, a Maljevčevo djelo iznova vrednovati, misli Jembrih.

Tko je bio P.G.C.? Pater Gregur Kapucin rođen je 2. ožujka 1734. godine kao Juraj Maljevec u Perudini kod Vinice u Beloj Kranjskoj, u Sloveniji. Isusovačku gimnaziju pohađao je u Zagrebu, a sa 23 godine stupio je u kapucinski red i uzeo redovničko ima Gregur. Za svećenika je zaređen 1760. godine. Najveći dio života proveo je u Zagrebu, gdje je bio gvardijan kapucinskog samo-

stana. Kad je Josip II., radi vojnih potreba, ukinuo samostan u Zagrebu, Gregur Kapucin je došao u Varaždin, gdje je bio gvardijan u dva navrata. U Varaždinu je i umro 29. siječnja 1812. godine. Pater Bono Zvonimir Šagi misli da je „Epska trilogija” napisana upravo u varaždinskom samostanu. Osim ovog kajkavskog epa, u pretisku su objavljena još dva Kapucinova djela: „Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče” i „Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija”.

SLUGA BOŽJI: FRA ANTE JOSIP TOMIČIĆ OSVRT – PRIGODOM 110. OBLJETNICE ROĐENJA

R

ođen je 23. ožujka 1901. godine u ličkom malom zaseoku Razbojine u župi sv. Marije Magdalene u Ričicama. Rođen je u dobroj katoličkoj obitelji od roditelja Ivana Tomičića i Ane Skorup, kao deveto dijete od ukupno dvanaestero djece. Roditelji su njegovi bili imućni i vrlo dobri gospodari. Spadali su među najimućnije i najuglednije obitelji u selu i okolici. Otac Ivan je svakome pomagao u čemu je što kome trebalo. Posjedovali su polja i brojnu stoku. Sam fra Ante, kasnije je, ocijenio vjerski život u svojoj obitelji kao dobar i solidan. Ali taj život za Josipa (fra Antu) nije bio dovoljno produbljen, prosvijetljen i gorljiv. Njegova je pobožnost, po osobnom priznanju, u mladim godinama bila prilično površna, više tradicionalna. Iako je redovito i radosno išao na svetu misu, ipak je osjećao da mu nešto nedostaje. Dok je još bio pastir, vrlo rado je čitao. Najviše su ga zanimali životopisi svetaca i svetica. Divio se je njihovim herojskim pokorama i djelima. U njemu se sve više rađala želja da i sam bude takav. U svojoj sedamnaestoj godini života doživio je snažan Božji zahvat u svoju dušu, koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života u vjeri. U Kapucinskom Redu je položio jednostavne redovničke zavjete 21. studenog 1921. godine i tako se posvetio Bogu i dobio redovničko ime fra Ante po velikom svecu sv. Antunu Padovanskom, a osobito se posvetio i predao Bogu, Gospi i svome Kapucinskom Redu kada je 1925. godine položio svečane doživotne zavjete. Iza toga, kao siromašni sin sv. Franje Asiškoga, punih dvadeset i dvije godine putovao je cijelom Hrvatskom i šire, sakupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta sv. Josipa u Varaždinu i grad­nju crkve i samostana sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. Tolike godine redovničkog života većinom na putu, u tuđim kućama, nikada nije propustio molitvu ili popustio u redovničkoj strogosti. Sam je govorio da mu je molitva najradosniji posao. Fra Ante je u riječki kapucinski samostan i crkvu Gospe Lurdske došao 1947. godine gdje ostaje pune 34 godine, sve do svoje blažene smrti 25. studenog 1981. godine. U crkvi i samostanu Gospe Lurdske vršio je dvije vrlo zahtjevne i osjetljive službe: sakristansku i vratarsku. Zbog toga su svi ljudi koji su radi bilo kojeg razloga dolazili u samostan ili crkv, morali susresti blage oči fra Ante. Njegov rad bio je težak i uvijek napet, ali fra Ante nika­da nije izgubio strpljenje ili popustio u brzoj i spremnoj uslužnosti. Svi se i danas sjećaju njegove susretljivosti. Nikada ni za što nikoga nije odbijao, svima je htio biti uslužan koliko je najviše mogao. Gotovo je nevjerojatno, ali istinito da se sve godine svoje sakristanske i vratarske službe kretao po crkvi, sakristiji i samostanu bez predaha po 15 sati na dan - od pet ujutro do osam sati navečer, kao sat koji nema vremena stajati. Ljudi su ga uvijek doživljavali kao izvanredno susretljivog i uslužnog čovjeka - redovnika. Njegovo veselje i razonoda bilo je bogoslužje i molitva. Volio je i trudio se da crkva bude što ljepše uređena. Vrlo rado je vršio ministrantsku službu u bogoslužju. Svetu pričest je primao s takvim izrazom poštovanja da mu je čovjek morao zavidjeti na pobožnosti. Bio je oso­biti štovatelj Blažene Djevice Marije. Koliko je štovao Majku Božju najbolje nam govori to da se osjećao silno počašćenim time što je bio određen za sakristana u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci. On je to smatrao najvećom časti što mu se mogla podariti. Smatrao se čuvarom svoje nebeske Kraljice i Majke. I sav njegov neshvatljivo požrtvovan život imao je svoj oslonac u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema Majci Božjoj kojoj se sav dao u službu i u toj ljubavi je crpio ljubav i razumijevanje prema svim ljudima.

49


Tko bi doista mogao zaboraviti ovoga skromnog kapucina, ovoga žilavoga suhonjavoga lika čije su blage oči odisale jednom mirnom vedrinom, te oči koje su odavale čovjeka puna Duha Svetoga, čovjeka koji je radio neprekidno cijeli dan, čovjeka čiji se život sastojao od molitve, rada, reda i pokore. Njegovi tjelesni ostaci su 3. travnja 1997. godine preneseni iz kapucinske grobnice groblja Kozala u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske. Mnogi su ga za života smatrali svecem. Mnogi se preporučuju u njegov zagovor. Neki tvrde da su po njegovu zagovoru od Boga zadobili milost. Dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega u riječkoj nadbiskupiji, započeo je 12. srpnja 2005. ustanovljenjem crkvenog sudišta po dekretu nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića. To sudište je započelo s radom 26. srpnja 2005. usmenim ispitom svjedoka pod prisegom koje je završilo s radom 25. lipnja 2007. Fra Antin nas život potiče sve, da svi mi svoje živote usmjeravamo prema onome što ima trajnu vrijednost.

MOLITVA Oče nebeski, ti si slugu svoga fra Antu Tomičića, franjevca kapucina, uresio poniznom dobrotom, požrtvovnom susretljivošću, iskrenom pobožnošću, a nadasve, mudrošću koju Bog otkriva malenima. Daj da se poput njega natječemo u ljubavi prema Tvome Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu i njegovoj presvetoj Majci Mariji. Daj da svi mi budemo njegova braća i sestre, kao što je on htio biti brat svih nas. Molim te, da mi po zagovoru sluge svoga, udijeliš milost ..... A njega, slugu svoga fra Antu, udostoj se proslaviti slavom svojih blaženika. Po Kristu Gospodinu našemu. AMEN. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu. Predragi, molite često ovu molitvu, osobito s preporukom za bolesnike i bolesnice s teškim bolestima. U svezi s mogućim uslišanjima molim da uz pripadajuću dokumentaciju obavijestite niže potpisanog vicepostulatora na adresu: Kapucinske Stube 5, 51000 Rijeka ili na fax: (051) 334-911 ili na mobitel: 091-975-2243.

50

N

aša kapucinska crkva Gospe Lurdske u Rijeci nalazi se uz more. Stoga, kada su prije češće brodovi raznih kompanija i država uplovljavali u riječku luku, a i danas kada uplovljavaju, posade su katolici i nekatolici. Prvo što u Rijeci na kopnu zapaze jest kapucinska velebna crkva s kriptom. Svi ti pomorci su pojedinačno i kao grupice dolazili u crkvu, ako i nisu katolici, dolazili su i dolaze s kolegama katolicima da barem razgledaju crkvu iznutra i izvana te da se fotografiraju za uspomenu. To su pomorci raznih jezika, kultura i boje kože. Sluga Božji fra Ante se prema njima odnosio s puno poštovanja i razumijevanja, što je svakome bilo vidljivo, a to su i sami pomorci osjećali. Pojedinci i grupice pomoraca su se s njime fotografirali za uspomenu na dobrog redovnika, čovjeka molitve i snage vjere. Razumijevajući njihov pomorački život, fra Ante je nama mladima govorio o njihovom životu s kruhom od tvrdih sedam kora te o njihovoj odvojenosti od obitelji (od supruga, djevojaka, djece i prijatelja, itd.). Govorio je: „Dušo draga, pomorci su u velikim opasnostima i napastima, zato trebamo za njih i njihove obitelji puno moliti.” Da bi ih dobro razumio, kao i njihove poteškoće, samouko je učio jezike, barem malo da se može sporazumijevati i da bi osobno mogao s njima razgovarati, da bi im tumačio o našoj crkvi ono što ih je zanimalo, zatim ih je u raznim zgodama i nezgodama savjetovao. Propagirao bi im katolički tisak, molitvenike i Sveto pismo, a nešto bi im od toga i poklonio na jezicima kojima su ga razumjeli. S njima je prema potrebi molio i obećavao im je


Sluga Božji fra Ante Tomičić i pomorci uključivati ih u svoje osobne molitve. Tješio ih je i hrabrio. Pomagao im je ako su neki bili gladni, pa ako bi poneki došao i pripit, javno je za njih imao razumijevanja, a osobno bi ih savjetovao da to ne čine. Od gvardijana je molio za neke i novčanu pomoć, ako bi im brod isplovio pa su na njegovu zamolbu poneki i prespavali u samostanu. Po ovome znači: da je sluga Božji fra Ante bio posrednik za pomorce kako ih je osobno nazivao „moreplovce”, pred Bogom molitvom, i pred poglavarima konkretnom i potrebitom materijalnom pomoći. On koji je u Duhu i po Duhu Svetom sve radio i živio, po istom Duhu je bio i prepoznatljiv „kao Božji čovjek i redovnik” koji je proživljavao evanđelje ljubavi. Njemu je bio važan čovjek koji ima potrebe i probleme. Nikoga nije vratio otresito niti ožalošćena. Svi pomorci koji su navraćali u njegovo vrijeme su mu veoma zahvalni, a pozitivan i svijetli fra Antin lik im se duboko urezao u sjećanje. Kada u današnje vrijeme dođu isti pomorci, dobro su dočekani, ali po osobnom kazivanju nedostaje im svijetli lik fra Antin. Kako osobno još govore koji su se s njim ovdje susretali, da im je to bila čast i iskazana velika milost s njime se upoznati i barem kratko družiti. On je, kažu za njih, svetački svijetli i nezaboravni lik koji im je otvarao duhovne vidike i svjetonazore. Dao Bog da sluga Božji fra Ante Tomičić i nama mnogima bude poticaj, uzor i primjer u življenju evanđelja ljubavi, kao što je bio pomorcima i mnogim drugima. Bogu hvala na daru takve osobe!

J

UČITELJEVA RUKA

osipa je te večeri mrak zatekao na mjestu na koje nikada u životu nogom nije kročio. Jer, otkad je u Jeruzalem došao iz Arimateje, malenog mjestašca sjeveroistočno od glavnoga grada, budno je pazio da se u Grad Hrama uklopi uglađenošću, radom i poštenjem. Obogatio se, postao ugledan vijećnik, oženio Esteru, djecu podigao, ostario, a u zatvoru nikada nije bio. Večeras sjeđaše potišteno na prostoj drvenoj klupi, uz sklepani drveni stolić, jedini namještaj u niskoj sobici s grubo tesanim vratima. Uspravio se, pogledao u strop i pri zadnjim tracima sunca pratio dvije stjenice kako plaze točno iznad mjesta gdje je sjedio.Skide sandalu pa njome udari krvopije. Sandala ostavi dvije mrlje na stropu i pljesne na pod. Potom se starac zgrbi, sjede, laktove nasloni na bedra, obujmi lice rukama i stade potišteno razmišljati što će mu donijeti jutro. - Rimljanima je svejedno, oni su me i tako pustili da mirno odem s Učiteljeva groba...Ali naši, Veliko vijeće. Onako kako su prisilili Pilata da Isusa nedužna dade razapeti, lako će i sa mnom... Zanjihao se Josip naprijed-natrag kao da moli, uzdahne, pogleda uvis, i u duhu proleti dan koji je prošao: Sjeti se kako je stisnuta srca zatražio od Pilata Isusovo tijelo, obavio sve žalosne pojedinosti Učiteljeva ukopa, kupio platno, njime zavio izmučeno tijelo, položio ga u grob i navalio na vrata

grobnice kamen. Nakon ukopa krenuo je kući, ali članovi Velikoga vijeća pozvahu ga na hitno vijećanje. Kolege vijećnici okružiše ga, optužiše kao Nazarećaninova suučesnika i odvukoše uz viku do vijećnice. Zguraše ga u njen podrum, i eto ga ovdje. Do jutra. Josip puhne u dimljivo svjetlo uljanice, ispruži se na tvrdoj klupi i stade prizivati san. U neko doba noći začuje Josip škripu koraka po pješčanome podu. Bilo mu je kao da ne može otvoriti oteščale kapke, pa samo čuje kako oko njegove postelje sitnim koracima hoda lagana osoba. - Hoda kao Estera- pomislila je Josipova duša u trenu kraćem od trzaja oka ispod spuštenih vjeđa. Zaustavi na kratko dah i osjeti na licu malu žensku ruku. Nije se usuđivao otvoriti oči da ne prekine taj dragi posjet. Nježni dlan punašne ruke počinuo je časak na njegovu obrazu, s palcem kraj nosa, prstenjakom dodirujući Josipovu ušnu resicu. Josip protrnu jer je znao kamo će sada prst koji mu milovaše uho. Dlan se odignu, preko brade mu prstenjak skliznu ispod donje usne, na ono mjesto gdje Josipova koža bijaše gola i glatka kao na ženskom licu, na tajni otočić u inače gustoj sijedoj bradi. Taj dodir nije osjetio već dugo, otkako je njegova voljena žena oboljela od gube. Morao ju je odvesti u Dolinu gubavaca i tamo ostaviti. Zakon i svećenici bili su neumoljivi i jasni. Sljedeće dvije godine prošle su u dubokoj žalosti: Josip joj je

51


nosio hranu na rub Doline, sve do onog dana kad se Estera nije pojavila. Spodobe zastrta lica koje su došle umjesto nje po hranu, samo su šutke odmahnule glavom kad ih bijaše za nju upitao toga, zadnjega dana. Otada živi kao udovac kod svojih sinova, Bogu se moli i radi koliko može, ali ga nitko više ne dodiruje, baš kao da je i njega sama guba razorila i pretvorila u nešto neljudsko. Dodir prestade i Josip se probudi. Sjede u mraku, rukama pokri lice i teško uzdahne: - Estera, draga…- pa nastavi govoriti s njome naglas, predajući se navici koja mu je omogućavala da se koliko-toliko osjeća čitavim: - Nadam se da se ne ljutiš. Ti znaš da sam grobnicu u živoj stijeni dao izdubiti za nas. Tebe više nema, nisam te mogao u njoj pokopati, a moje je srce mrtvo. Baš mi je svejedno kamo će na kraju zakopati ovo moje staro tijelo. A Učitelju je hitno zatrebao grob u koji će ga položiti. Pa sam mu grobnicu dao. Nov grob, u koji nismo stigli tebe položiti… Kroz prozor zatvora proviri trak mjesečine i u tom svjetlu živne Josip Arimatejac i spusti noge s postelje. - Uvijek si govorila da nisam dovoljno odvažan prema žiteljima Jeruzalema, i Židovima i Rimljanima, jer sam stranac… Trebala si me vidjeti dok sam tražio Isusovo tijelo od Pilata!Ovaj se čudom čudio. I što je već umro, i što se jedan ugledan Židov usuđuje samo tako ući k njemu pred samu Pashu. Oholi Rimljanin, još povrijeđen što mu članovi Velikoga vijeća bijahu prijetili tužbom Cezaru, dade mi Učiteljevo tijelo bez okolišanja. Tako smo Isusa pokopali već prije početka subote.U našem grobu blizu Golgote počiva sada Svetac Božji, nada naša, za koga se nadasmo da je Mesija. Učenici se njegovi razbježaše, on trune u našem grobu, a ti si daleko od mene, Estera, Estera…- tužio je Josip naglas i pokrio lice rukama. Kad ih maknu s očiju, vidje pred sobom čovjeka u bijelu odijelu i začudi se jer nije čuo otvaranje vrata. - Tko zna koliko dugo ovako jadikujem - pomisli Josip jer je čovjek na bijednom stoliću prostro večeru: kruh i nešto ribe. - Jedi, Josipe – reče čovjek i sam uzme nešto kruha. - Da ne jedete, pomislio bih da ste duh! Kako ste ušli? Nisam vas čuo. - Grobne zapreke i zidovi ne znače ništa Sinu Čovječjem – reče čovjek i dohvati kruh. Josipu se odgovor učini čudnim, još čudnijim da netko sa zatvorenikom u njegovoj samici večeru dijeli, ali ne reče ništa. - Zašto su te zatvorili? – upita čovjek. - Zar si ti jedini stranac u gradu pa ne znaš što se dogodilo s Isusom Nazarećaninom, kojega smatrasmo Mesijom? Ubili su ga

52

objesivši ga na križ, a ja sam svoju grobnicu dao za njegov ukop. - To se moralo dogoditi da se ispune pisma. I ono: „Ukop mu odrediše među zločincima, a grob njegov bi s bogatima.” A tvoja velikodušnost to je omogućila, Josipe. Jedi sada žurno, čeka te dalek put. Čovjek tada razlomi kruh i i u tom času prepozna Josip Učitelja kojeg je slušao nebrojeno puta, i kruh iz njegovih ruku jeo nakon govora na Maslinskoj gori. - Učitelju – potreseno krene Josip i klone Kristu na grudi. Ovaj mu nježno poduhvati obraz, palcem uza nos, prstenjakom kraj uha, i Josip stavi obje ruke na njegov topao dlan položen na svome licu. - Učitelju, ti si! – šapne Josip, udahnu duboko, odigne ramena i ostane tako par trenutaka, kao da u sebe zauvijek želi upiti dodir Učiteljeve ruke. A zatim spusti svoje dlanove kao da u njima drži neprocjenjivo blago. Učitelj ostavi svoj dlan u zdjelici njegovih šaka, a Josip se trgne: strašna rana, biljeg čavla, bijaše još uvijek tu. - Nema sumnje, ti si! Umro i ustao od mrtvih! - Da, Josipe! Smrt je zauvijek pobijeđena! A jer si za moj ukop poklonio svoj grob u kojem nitko još ne bijaše položen, kako i dolikuje Sinu Čovječjem, ni ja tebe neću ostaviti u tvome zatvoru! - Kamo ćemo, Učitelju? I kako? - Josipe, grobne zapreke i zidovi ne znače ništa Sinu Čovječjem! Za ruku ću te odvesti u Arimateju, mjesto tvoga djetinjstva, da tamo u miru provedeš godine svoje starosti! - Evo me, Učitelju - sagne se Josip da priveže sandale, a onda zastane. - A moji sinovi ?- prošapta. - Tvoji sinovi žive svoj život, valjano kao što si ih naučio. Radosna vijest samo što nije doprla do njih pa će i oni biti spašeni. - A Estera, moja pokojna? Krist na te riječi pođe dlanom prema Josipovoj bradi, zaustavi se kažiprstom na njegovim usnama u znak da valja šutjeti pa spusti kažiprst ispod donje usne, na ono mjesto gdje Josipova koža bijaše gola i glatka kao na ženskom licu, na tajni otočić u inače gustoj sijedoj bradi. - Estera te pozdravlja i čeka da joj se pridružiš u nebeskim stanovima, koje sam pripravio za one koji me ljube! Taj dodir i smiješak Učiteljeva lica koje još uvijek nosijaše tragove Velikoga Petka, uvjeri i utješi Josipa iz Arimateje do dna duše. - Onda hajdemo! - odgovori spremno, polazeći na nevjerojatno putovanje, kroza zidove što se rastvarahu pred njima, držeći Učiteljevu toplu uskrsnulu ruku.


Žene nositeljice i navjestiteljice Života

U

lazak Drugoga u moj život i doživljaj njegove ljubavi ne ostavlja me u mom malom uskom svijetu. Naprotiv, izazvana sam i potaknuta nositi je i živjeti sa svima do kojih mi je moguće doći. Taj izazov nuka me na promatranje drugih koji su prije mene prošli sličnim putovima. U tom promatranju susrela sam mnoge, ali s Marijom iz Nazareta, Marijom iz Magdale i Marijom iz Vallecorse našla sam i nešto zajedničko. One su me svojim svjedočanskim životom ohrabrile i, ne samo to, sa mnom su danas na putu. Prijateljski i hodočasnički odnos s njima potaknuo me na ovo meditativno izlaganje. Žene nositeljice i navjestiteljice Života ujedinjene u Imenu i na putu ljubavi ujedno su i prve klanjateljice ujedinjene u jednom svetom biti do nogu Raspetoga i Uskrsloga. Znati biti do nogu Raspetoga i Uskrsloga poziv je i zadatak svih kršćana, a prvenstveno Klanjateljica. Zajedno sa svetim ženama, nije preuzetno reći, prve smo pozvane biti nositeljice i navjestiteljice Života. Misionarskim korakom s njima pjevati himan ljubavi.

Žene nositeljice i navjestiteljice Života Svatko tko primi ispruženu prijateljsku ruku Boga, ima priliku upoznati i živjeti puninu Života. To je izazov koji traži troje: slobodu, ljubav i vjernost. Sudjelovanje u njemu osposobljava za savršenog ljubitelja. Među mnogim zavidnim primjerima ističu se na osobit, originalan i jedinstven način tri žene. Žene koje s jedne strane imaju mnogo toga zajedničkog, a s druge su strane u svojoj osobnosti jedinstvene i originalne. Prošavši hodočasnički ovom zemljom ostavile su svijetli trag i primjer ostvarenog života. Misionarska pjesma ljubavi koju su pjevale i danas odjekuje našom Dolinom pozivajući sve narode svijeta na prijateljstvo s onim koji je rekao da je Put, Istina i Život.1 Kada postoji iskreni život s Bogom, tada stupnju dubine njegova prijateljstva odgovara i pojavljuje se stupanj međusobnog predanja među ljudima. Sam Bog vodi svoje prijatelje k dužnostima prema bližnjemu, a što je očito u primjeru ovih svetih žena. Tko su te svete žene? Tri protagonistice jedne, možda daleke povijesti, ali zato ništa manje istinite.

Povezane i ujedinjene u Imenu „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.”2

1 2

Usp. Iv 14,6 1Kor 2,9

Marija iz Nazareta, Marija iz Magdale i Marija iz Vallecorse.3 Sretne Božje prijateljice. Ljubljene izabranice i ljubiteljice Života. Svaka je u svom mjestu zatečena iznenadnim susretom poziva na sudjelovanje u Vazmenom otajstvu. Marija iz Nazareta majka Raspetog i Uskrslog, žena u kojoj su druge dvije prepoznale iskrenu i dobronamjernu suputnicu. Žena Presvetog Trojstva, zaručnica Duha Svetoga. Žena koju anđeo pozdravlja i oslovljava kao onu koja je puna milosti tj. zamilovana.4 Sam izraz u grčkom SZ znači u prvom redu kraljevu naklonost, a zatim ljubav ljubljenog.5 Marija iz Magdale žena koja jako ljubi, žena Novog Života. Poznato je to u Ivanovom uskrsnom izvještaju koji podsjeća na pjesmu iz Pjesme nad pjesmama: „ Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla. Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja; tražila sam ga, ali ga nisam našla. Sretoše me čuvari koji grad obilaze: ‚Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja? Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti…”(Pj 3,1-4) Pjesma nad pjesmama u židovskoj liturgiji čita se na blagdan Pashe. Uskrs je pobjeda ljubavi nad smrću. Marija iz Magdale ljubila je Isusa te po njemu i njegovoj ljubavi shvatila što je život i otkrila svoje dostojanstvo. Treća je protagonistica vrlo bliska prvim dvijema, Marija iz Vallecorse, koju papa Ivan Pavao II. naziva gorljivom mističarkom i zanosnom ženom akcije. Ugoditi Bogu i dati život za dragog bližnjega bilo je životno nastojanje kojim je htjela uzvratiti ljubav za ljubav. Žena je Vazmenog Jaganjaca. Već u ranim danima mladosti susret s pripovijedanjem o Vazmenom Jaganjcu ostavio je neizbrisivi trag.6 Pogled ljubavi koja se očitovala u darivanju života po prolijevanju Krvi našao je plodno tlo u nježnom i osjetljivom srcu Marije iz Vallecorse. Prolaz Svetoga kroz život ovih žena nije ostao ne zamijećen. Svaka na sebi svojstven i autentičan način životom pokazuje intenzitet napora da uzvrati ljubav za ljubav. Obilježene prolaskom Ljubljenog nisu mogle mirovati, jer ljubav ne može mirovati. Ona mora prijeći u djelovanje, a to je služenje. To djelovanje ljubav je prema drugome.

3 Usp. Lk1,26-27; Mt 27,56.61; G. Merlini, Kratki životopis Marije De Mattias, CIS-ASC,Rim, 1994. 4 Vidi komentar Lk 1,28, bilješka a) 5 Usp. Pj 8,10 6 Usp. Ivan Pavao II, Poruka Klanjateljicama Krvi Kristove, Direzione Generale ASC, Roma, 1999.

53


Povezane i ujedinjene na putu ljubavi Oduvijek je put označavao povijest onih koji su željeli izići iz mase osrednjih i osvajati više životne vrednote. Ulaskom u prijateljski odnos s Bogom, čak što više zaručnički, ove svete žene otvorile su se ujedinjenju s braćom i sestrama svoga vremena. Međutim, njihov život nije bio turistička „turneja”. Bile su putnice. Prošle su našim putovima i u njihovom hodu bile su značajne vlastitosti jednog hodočašća: zaprepaštenje i divljenje, smutnja i jasnoća, zbunjenost i radost, bol i ljubav, grubost i nježnost, iznenađenja – Što je ovo? Je li to istina? A što ćemo sada? Ne vidim ništa. Sve je tamno. No, njihova je veličina u hrabrom srcu koje se nije predavalo ni u teškim trenutcima. Budnim okom i senzibilnim srcem žene bile su na usluzi drugima s ciljem da i drugi upozna Život kao što su ga one upoznale. Vidimo to u više slučajeva. Marija iz Nazareta proživjevši velika ganuća navještenja, nije ostala uživajući duhovne slasti. Naprotiv, ona snaga koja se pojavila u dodiru s Bogom, daje joj snagu, daje joj krila za let „da prokrstari judejska brda” žureći Elizabetinoj kući. „Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. …Oni ne razumješe riječi koju im reče.”7 Marija majka Života poput nas svih pomalo je otkrivala otajstvo Isusa Krista onim tipičnim stavom Božjih siromaha: predanošću, poniznim traženjem, pouzdanom raspoloživošću. Svadba u Kani pokazuje budno oko Žene i Majke koja svoje povjerenje u Ljubav svjedoči i onda kad ne razumije, pomalo, težak odgovor Sina.8 Vjernost i povjerenje oznaka su autentične ljubavi Marije iz Nazareta koja je pod križem Života svjedočila da je i bol put kojim ljubav prolazi. Marija iz Magdale u susretu s Uskrslim postaje navjestiteljicom radosne poruke. Ona žena novog života postaje navjestiteljicom uskrsnuća. Odlučno i bez straha kuca na vrata, u strahu, zatvorenih učenika donoseći im radost uskrsnog jutra. Bio je to još veći izazov za Crkvu muškaraca, koja je kasnije u Mariji vidjela sliku mnogih žena koje su u svjedočenju za Ime imale važnu ulogu. Marija iz Magdale ne naviješta apostolima samo ono što joj je Isus rekao. Pridodaje i svoje vlastito svjedočanstvo: „Vidjela sam Gospodina”9. Susret s Isusom otkrio joj je tajnu vlastitog života. Zato i može prenositi ono što je i sama doživjela. Osobnim svjedočanstvom poziva sve na susret s onim koji je Ljubav i smisao života. Marija iz Vallecorse zahvaćena pogledom Raspetoga. Njezino srce ranjeno strijelama ljubavi žuri na put u Acuto ne samo da drži školu već i da otvori institut za žene, koje će biti vođene snagom Predragocjene Krvi Kristove. Ona putuje, nastoji se susresti s osobama svih kategorija, piše pisma, jer želi svima, do kojih joj je moguće doći, navijestiti poruku otkupljenja. „Ne

7 Vidi Giovanni Merlini, Kratki životopis Marije De Mattias, CIS-ASC,Rim, 1994. 8 Lk 2, 33.50 9 Usp. Lk 1,39; Iv 2,1-6

54

gubimo vrijeme, draga moja kćeri; blago nama ako umremo ulažući svoj život za spasenje duša!”10 To je uzvišeni zadatak pred kojim je stajala radosna i zadivljena, ali koji joj je donio muku i strepnju, jer je bila svjesna svoje krhkosti, nepripremljenosti, a uz to i zbunjujuće novosti kojoj je krčila putove. Pisala je: „Mi? Mi se truditi za Isusa? Mi umrijeti za Isusa? Mi? Tko smo mi? O velike li naklonosti Boga!”. „U strahu je, jer treba govoriti o Bogu ženama, muževima, svećenicima, redovnicima…” „Ne želim drugo osim propovijedati Isusa Raspetog cijelom svijetu…želim biti uništena za Isusa Raspetoga.”11 „Osjećam zadovoljstvo da svoj život istrošim iz ljubavi prema njemu.”12 Osim imena koje nose ove žene povezuje ih i ujedinjuje jedno zajedničko biti. Jednostavno su znale biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. One kao da se natječu u ljubavi, u djelotvornoj ljubavi. Sigurno je da su situacije i socio-kulturni kontekst različiti, ali događaj ide paralelnim stazama. Ista ženska osoba: imenom Marija. Ista polazna točka: Kristova osoba. Autentična i osobna dinamika ponašanja s dodirnim točkama: slušaju, gledaju, traže, žure, ljube, svjedoče. Identičan cilj: poslušnost Kristovu poslanju, odnijeti navještaj drugima, bližnjima i cijelom čovječanstvu.13 Međutim, najbolnija, ali i najintimnija točka koja ih povezuje i ujedinjuje boravak je do nogu Raspetoga i Uskrsloga. Potaknute oduševljenjem za Život kojega su susrele i dotaknule osjećaju poslanje po kojemu treba nastaviti širiti navještaj svim ljudima iz svakog plemena, jezika, puka i naroda. Djelo otkupljenja koje je započelo utjelovljenjem Riječi, a dovršeno na križu potpunim prolijevanjem Krvi, ne može i nesmije ostati nepoznato. Zato preuzimaju ulogu navjestiteljice, jer apostolska i misionarska hrabrost ne vidi opasnost kad je srce puno vjere i zahvaćeno od Gospodina koji daje život.14 Vođene Kristovim Duhom hrabro su iščitavale i odgovarale na znakove svoga vremena. Sloboda u ljubavi i vjernost do smrti u Navjestiteljicama Života plod su ljubavi koja je građena na: iskrenosti, povjerenju, dobronamjernosti i poniznosti. Sveti Pavao uči nas da je „ljubav Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan“.15 Spomenute četiri kreposti, odnosno temelja na kojima se gradi autentična ljubav prije svega djelo su Duha Svetoga. On ih ostvaruje u duši koja iskreno traži Boga, koja ga ponizno moli i otvara svoju dušu da mogne primiti milost Božju tj. naklonost ljubljenog. Svete Marije ne da su tražile Živoga nego je On prvi susreo njih u običnoj svakodnevici. Živeći povijesni prolaz Svetoga u svojoj sadašnjosti ove su svete žene, Marija iz Nazareta, Marija iz Magdale i Marija iz Vallecorse, na svjedočanski jedinstven i originalan način ženstvene osobnosti darovale Život našoj sadašnjosti, a 10 Iv 20,18 11 Usp. Pismo, br. 253 12 Pismo, br. 1340 13 Pismo, br. 26 14 Usp. Angela De Spirito, Lacrime e fretta, CIS,Roma, 2002. 15 Usp. A.M. Vissani, E. Salvi, M. Piccotti, Pod svaku cijenu, Poruke uspjelog života, Centar duhovnosti ASC, Zagreb, 2002, str.14


svojoj budućnosti. Na nama, ženama trećeg tisućljeća, ista je zadaća da nježnom djelotvornom ljubavlju, autentičnim, slobodnim i vjernim stavom života nastavimo njihovim stopama prenositi Život. Nije li to, po svojoj naravi, i uloga svake žene, udovice i djevice, majke i redovnice, drvarice i znanstvenice, vidarice, bosonoge hodočasnice i isposnice? Činiti sve da svi život imaju. Danas više nego ikad potrebna je žena poput one opjevane u pjesmi o vrsnoj ženi, a u kojoj Marija iz Nazareta, Marija iz Magdale i Marija iz Vallecorse mogu naći svoje mjesto, jer su živjele i svjedočile puninu života s Ljubljenim. „Tko će naći ženu vrsnu? Više vrijedi ona nego biserje. Muževljevo se srce uzda u nju, i blagom neće oskudijevati. Ona mu čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojega. Pribavlja vunu i lan, i vješto radi rukama marnim. Ona je kao lađa trgovačka: izdaleka donosi kruh svoj. Još za noći ona ustaje, hrani svoje ukućane i određuje posao sluškinjama svojim. Opazili polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd. Opasuje snagom bedra svoja, i živo miče rukama. Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka. Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno. Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima. Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine. Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom. Muž joj je slavan na Vratima, gdje sjedi sa starješinama zemaljskim. Platno tka i prodaje ga, i pojase daje trgovcu. Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem. Svoja usta mudro otvara, i pobožan joj je nauk na jeziku. Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice. Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju,

i muž njezin hvali je: ‚Mnoge su žene bile vrsne, ali ti ih sve nadmašuješ.‘ Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu. Plod joj dajte ruku njezinih, i neka je na Vratima hvale djela njezina!”16 Danas kad je sve očitije da svijet čezne za kvalitetnijim, iskrenijim i ljubavlju prožetim životom mi nasljednice Života pozvane smo biti znak na putu do Njega. Čitajući znakove vremena vidimo i osjećamo da je veoma zahtjevan. Međutim, na tom putu nismo same. Prije nas prošle su one koje su doživjele i živjele stvarlačku moć Ljubavi koja je svakidašnjem životu vratila radost i veselje. Pjevajući pjesmu ljubavi nisu se dale zbuniti ni u vrijeme boli, svjesne da je bol dio puta kojim prava, čista, sveta i životvorna Ljubav mora proći. U kratkoj, ali snažnoj himni ljubavi - „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin, žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti.“(Pj 8, 6-7) - gdje se ljubav pokazuje jačom od smrti, želi se istaknuti kako ljubav ima snagu buditi život i održavati život, kako ljubav znači život. Tri svete žene svojim životnim stavom pjevale su taj himan. U ovom kratkom izlaganju želja mi je bila meditativno dotaknuti one polove koji ujedinjuju ove žene. Njihova povezanost i ujedinjenost može biti od velike pomoći i nama koje smo na putu prema željenoj Domovini. Njihov primjer i trajna želja ugoditi Bogu i dragom bližnjem, rekla bi Marija iz Vallcorse, jest nama i onima s kojima mi danas putujemo svjedočanstvo uspjelog, kvalitetnog i ispunjenog života za kojim svijet današnjice traga ne rijetko i na krivim mjestima. Udružene s njima i vođene Kristovim Duhom možemo našoj svakodnevici darovati Ljubav i Život očitovan po prolivenoj Krvi na drvu Križa, a vječni život plod je svim naraštajima i svim stvorenjima na nebu i na zemlji. LITERATURA Angela De Spirito, Lacrime e fretta, CIS,Roma, 2002. A.M. Vissani, E. Salvi, M. Piccotti, Pod svaku cijenu, Poruke uspjelog života, Centar duhovnosti ASC, Zagreb, 2002, str.14 G. Merlini, Kratki životopis Marije De Mattias, CIS-ASC,Rim, 1994. Ivan Pavao II, Poruka Klanjateljicama Krvi Kristove, Direzione Generale ASC, Roma, 1999. Giovanni Merlini, Kratki životopis Marije De Mattias, CIS-ASC,Rim, 1994. Pisma Marije De Mattias, brojevi: 26, 253, 1340 Biblija

16

Rim 5,5

55


Stotnik Longin

S

totnik Longin sjahao je sa svoga konja i oko njega su se strčale sluge da gospodara umorna od puta što prije posluže. U klaustar kuće rimskoga časnika ubrzo se spusti i njegova supruga Lidija, opazi da je Longin smrknut i reče mu: - Sretno nam stigao, Longine! Kako je Lukrecije Gaj? - Zdravo, draga! Potpuno je poludio! Tako smo se žestoko posvađali da mislim da više nikada neću ići k njemu u Kafarnaum... - Posvađali? Pa vi ste stari ratni drugovi. Proći će te pa ćeš i dalje rado odlaziti tamo na odmor. Uostalom, obala Genezaretskog jezera predivna je. Zrak je potpuno drukčiji nego ovdje u Jeruzalemu! - Samo da mali Marcel nije bio bolestan, bila bih i ja išla s tobom. - Kako mu je sada? - Dobro. Groznica mu je prestala već onoga dana kad si otišao. - Jedva čeka da te vidi. Longin je ušao u kuću, pozdravio djecu, oprao se od puta i obukao čiste haljine. Za večerom Lidija ga upita: - A oko čega ste se to posvađali ti i Lukrecije? On je zaista drag, čudim se tvojoj odluci da prekineš prijateljstvo... - Ma znaš koliko je široka srca. I više no što bi jedan rimski časnik trebao biti, posebno prema Židovima. Kad im je dao sagraditi sinagogu u Kafarnaumu, morao sam to objašnjavati generalima ovdje, skoro ga je koštalo službe... - Da, tada si ga izvukao... No ako njegova snošljivost pomaže da Židove svoga grada lakše drži u miru, ne vidim zašto bi to bilo loše... - I ja sam tako mislio, pa time sam ga i branio pred Vojnim vijećem...Ali sad je potpuno poludio, kažem ti. - Pa što se dogodilo? - Znaš njegova grčkog roba Aristosa, učitelja njegove djece? Doveli smo ga još kao mladića, Lukrecijev ratni plijen iz bitke kod Filipa. - Znam, kad smo zadnji put ljetovali u Kafarnaumu, Marcel se nije odvajao od njega. Stari je naučio maloga naizust nekoliko najpoznatijih Vergilijevih stihova. Zamisli, petogodišnjak koji recitira Vergilija i Kvinta Horacija Flaka, i to ovdje, u zabiti židovske provincije! Taj rob je pravi umjetnik u poučavanju. Djeca su luda za njim, a i moram priznati, za slugu je više nego ugodan. Što je bilo s njime? - Kad sam stigao, našao sam Lukrecija potištena i zabrinuta. Aristos je ležao u ognjici već drugi

56

dan, a kad sam došao na vrata njegove sobice, odmah mi je bilo jasno ono što Lukrecije nije htio priznati ni sebi ni drugima: Na Aristosovu obrazu pojavila se bijela mrlja, koja je mogla značiti samo jedno – gubu! - Bogovi olimpski! Strašno! Zaraženog roba držati u svojoj kući?! - To sam i ja rekao Lukreciju. Uostalom, lokalni propisi su oko toga vrlo jasni. Trebao je narediti da ga odvedu u Dolinu gubavaca i tamo ostaviti bez razmišljanja. - To je i učinio, zar ne? - Ne! Pa rekao sam ti, poludio je potpuno! Ostavio je mene, svoga gosta i prijatelja, i pošao potražiti židovske starješine da zamole nekakvog Isusa Nazarećanina, navodnog čudotvorca što ozdravlja bolesne, ne bi li spasio njegova roba. Potpuno blesavo! - Točno, ali u toj situaciji, i ti bi možda tako postupio... - Ne kažem ništa, ako je to bila zadnja mogućnost za Aristosovo ozdravljenje, to bih i shvatio, ali da si vidjela kako se to razvilo dalje... - Kako? - Lukrecije je po Židovima poručio Nazarećaninu: „ Nisam dostojan da uđeš pod moj krov. Samo reci riječ i moj sluga će ozdraviti!” - Imaš pravo, poludio je. Rimljanin pa da tako sa Židovom razgovara! A Aristos? Je li stvarno ozdravio? - Zamisli, jest! - Ma nemoj? Možda ipak nije bila guba? - Bila je, sigurno, utvrdili su to židovski starješine i liječnik! A utvrdili su i da je potpuno ozdravio. I to baš u vrijeme kad je Lukrecije poslao prijatelje k Isusu! - Pa dobro, čudotvorac mu je pomogao, Aristos ozdravio, ne vidim razloga za svađu! - Lidija, ne shvaćaš! Trebala si vidjeti kako je Lukrecije istoga dana kad je Aristos ozdravio pobacao iz kuće sve naše kućne bogove i upalio uljanicu na čast Nazarećaninu! Kao da je ovaj Bog! A čudotvorac je, navodno, rekao: „ Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izrelu. Neka bude kako stotnik traži.” I Aristos je ozdravio, a Lukrecije potpuno skrenuo u sektu koja vjeruje da je nekakav siromašan Židov iz Galileje Sin Božji! Još je i mene pokušao u to uvjeriti! Na to nisam mogao ostati miran. Izjahao sam iz kuće bez pozdrava. Da nismo tako dobri prijatelji, još bih ga i prijavio... - Zbog čega? Pa brojni naši časnici slave tuđe bogove!


- Taj Nazarećanin je opasan tip. Gdje god se pojavi, oko njega se zgrne masa. Već sam od farizeja u Jeruzalemu čuo za njega. Govore da buni narod. A samo nam još to treba! I k tomu moj prijatelj, rimski časnik koji vjeruje da je taj židovski pobunjenik – Sin Božji! - Imaš pravo. Lukrecije je poludio. Najbolje da ga više ne posjećuješ. To bi moglo biti pogubno po tvoje napredovanje u vojsci. - Osim što imaš lijepu glavicu, još je i pametna...- rekao je Longin mazno svojoj supruzi i nakon nekoliko poljubaca zaboravio ljutnju koja ga je žestoko protresla posljednjih dana. No za Longina slijedili su dani nemira i daljnje ljutnje. Kad je stiglo proljeće, dođe u Jeruzalem glas da se Isus sa svojim sljedbenicima sprema u Gradu proslaviti Pashu. Longinova zadaća bijaše da osigurava pripravnost postrojbe od stotinu vojnika koja je održavala mir i red kad se u Hram zgrne rijeka hodočasnika. Stoga je osobno zapovijedao postrojbom kad je Isus, tjedan dana prije Pashe, u Jeruzalem ulazio praćen poklicima naroda. Pozdravljali su Isusa kao kralja, mašući palminim granama, a kako većega nereda pravili nisu, Longin je odlučio da ne primijeni silu. Kasnije se uspostavilo da je to bila pogrešna odluka jer su ga njegovi protivnici u Vojnom vijeću potvorili Pilatu. Rekli su carskome namjesniku da i on, Longin, poput svoga prijatelja Lukrecija, simpatizira pobunjenika iz Galileje. A kad su Isusa Nazarećanina uhvatili i razapeli na Golgoti, poslaše tamo stotnika Longina. - Nije čudno da baš mene šalju na ovo odvratno mjesto da dovršim prljav posao! Smicalica mojih neprijatelja! - pucala je od bijesa Longinova glava pod šljemom sa crvenom perjanicom dok se jašući približavao brdu s kojeg su stršala tri križa. - Pilatu je, odjednom, kao «stalo» do židovske Pashe pa je naredio da se tijela razapetih skinu s križeva prije subote. A razapeli su ih tek prije tri sata... Još nisu mrtvi, sigurno... Ubijati borce u ratu, da, ali dovršiti razapete razbojnike i osuđenike... Odvratno, to nije posao za stotnika... – bjesnio je Longin u sebi i stigao na Golgotu. Srditim je pogledom odmjerio u kakvom su stanju razapeti. Na srednjemu križu spazi natpis „Ovo je kralj židovski” pa se usredotoči na krvlju obliveno lice pod trnovom krunom. Bijaše izmučeno kao i mršavo, izbičevano tijelo Nazarećanina. Čovjek na križu uto otvori oči, odgurne se probijenim stopalima od drveta križa da udahne, krikne nešto na aramejskom – i ispusti dušu. - Već je umro, čudno – pomisli Longin, a onda postade svjestan da se nebo sasvim smrklo, i to u po bijela dana. Podigne glavu prema nebu tražeći oblake i s užasom ustanovi da je sjajni krug sunca potamnio i da umjesto njega na nebu zjapi crna rupa oko koje se sunčevi zraci s teškom mukom probijahu. Nasta tama u kojoj je Longin jedva vidio prestrašena lica vojnika pod križem. Podbočili su se na svoja koplja i pridržavali se da ne padnu od užasa. A prava strahota tek je uslijedila: Longin prvo pomisli da su vojnici od straha popadali na zemlju kad osjeti da se i njemu trese tlo pod nogama. Kamena ploča na kojoj stajaše Longin zaškripi, iz dubine zemlje izvi se tutnjava i prasak, a debela stijena raspuknu se u nadvoje, baš između njegovih nogu. Longin izgubi ravnotežu i pade. Činilo mu se, zemlja će ga živa progutati! Sledio se kad je vidio kako

kosti davno pokopanih skaču u kamenim spiljama u dubini i uspravljaju se uslijed jakog potresa. Iz pukotine odskoči jedna prastara, gola lubanja i otkotura se pred njegovim licem do Isusova križa. Kad je potres prestao, pridigao se i Longin, ali ostade na koljenima. Skine kacigu, stavi je u počasni položaj na bok, desnu ruku položi na srce koje je udaralo snažno i brzo, duboko udahne i jakim glasom reče: - Zaista, ovaj bijaše Sin Božji! Poslije toga događaja Longinu se gubi svaki trag. Jedan stotnik, nevažan kotačić rimskog osvajačkog imperija, ne spominje se više niti u ljetopisima Rimskoga Carstva niti u zapisima Isusovih prijatelja. No predaja govori kako se skupa s obitelji preselio u Kafarnaum, ljubljeni Kristov grad i primio krštenje od apostola. Skupa s prijateljem Lukrecijem do mučeničke smrti širio je vjeru u to da je Bog Stvoritelj, vječni Logos, odabrao roditi se u zabiti Galileje, proživjeti ljudski život i umrijeti na križu za spas ljudskoga roda. A prijatelju Lukreciju znao je često reći: - Zaista, mislio sam da si potpuno poludio kad si častio Krista. Oprosti mi! Grcima i Rimljanima to je ludost, Židovima sablazan, a meni, nedostojnom, vječni spas!

57


1. samostalna izložba slika

C

ijenjeni čitatelji drago nam je obavijestiti vas o prvoj samostalnoj izložbi našeg grafičkog urednika Vjerana Grabanta u trajanju od 19. ožujka do 9. travnja u galeriji „Artek“ u Varaždinu. Vjeran je izložio 31 sliku pretežno pejzažnih i sakralnih motiva izrazito kolorističkog sadržaja tehnikom ulja na platnu. Posjetitelji su mogli vidjeti i jednu od najdražih Vjeranovih inspiracija, sliku našeg zajedničkog zaštitnika sv. Leopolda Bogdana Mandića.


KRŠČANSKA SADAŠNJOST nova izdanja

Biblioteka: Volumina theologica ISBN broj: 978-953-11-0624-5 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: I. izdanje, Zagreb, 2011. Format, br.str: 17 x 24,5 cm; 469 str. Uvez: Tvrdi + omot Cijena: 190 kn

POSEBNA PONUDA!!! Komplet knjiga od osam svezaka „VELIKE POVIJESTI CRKVE“ autora Huberta Jedina od sada u prodaji po cijeni od 800,00 kn prije: 1.600,00 kn

Jörg Zink Kako danas moliti Biblioteka: Metanoja ISBN broj: 978-953-11-0488-3 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: V. izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2011. Format, br.str: 12 x 22 cm; 248 str. Uvez: Tvrdi Cijena: 90 kn

J. R. Porter Izgubljena Biblija. Otkriveni zaboravljeni spisi Biblioteka: Monografije ISBN broj: 978-953-11-0590-3 UDK broj: Mjesto i godina izdanja: I. izdanje, Zagreb, 2011. Format, br.str: 18 x 23,5 cm; 256 str. Uvez: Meki Cijena: 220 kn

Vasili Nesterenko

Josip Turčinović Misao vjere. Izabrani spisi 1

59


Srećko Lebinec

Ljudima prijatelj 1/2011.  

List sv. Leopolda Bogdana Mandića