„EKOLOGIJA ČOVJEČNOSTI“
U
silnom i glasnom govoru o ekologiji, zaštiti i očuvanju prirode, ugušen je svaki zvuk, svaki spomen o potrebi ekološkog, moralnog i duhovnog, očuvanja čistoće ljudskosti, iz koje zapravo izviru, i na kojoj rastu sve druge civilizacijske, kulturne, demokratske, slobodne, i dakako vjerske grane društva. Bez razvijanja i očuvanja „ekologije čovječnosti” uzaludno je govoriti i o bilo kojoj drugoj ekologiji, pa i o ekologiji prirode, kojoj je temelje udario asiški siromašni bogataš, Sveti Franjo. Samo na Njegovoj teoriji ekologije, koja počinje u čovjeku, moguće je shvatiti i istinski graditi, razvijati i živjeti ekologiju okoliša. Čovjek u svom Božjem poslanju mora biti središte svih ekologija današnjeg, i sutrašnjeg svijeta. I ta „ekologija čovječnosti” ima temelje, u „ekologiji začeća”, te se razvija i sazrijeva kroz „ekologiju rađanja” „ekologiju odrastanja”, „ekologiju vjerskog i duhovnog života”, „ekologiju braka”, „ekologija ljubavi”, „ekologija mira”, „ekologija tolerancije”, „ekologija suživota”, te dakako ništa manje važna „ekologija dostojnog umiranja”, koju uvelike prlja i zagađuje ljudska „ekologija eutanazije”. Sve su to kockice koje čine zdrav i čist mozaik, sliku života i egzistencije ljudskog roda. Za vjernike koji prirodu vide, i doživljavaju kao darovano nam Božje djelo, „ekologija vjere” je zapravo ekologija svih ekologija. Uništimo li vjeru, izbacimo li je iz našeg života, kroz zahuktali proces agresivne dekristijanizacije nestat će i potrebe za svakom drugom ekologijom. Dekristijanizacija je, stoga, proces uništenja svih stečeni i izgrađenih europskih i civilizacijskih vrijednosti iz kojih i na kojima je izgrađena i izrasla i svijest o zaštiti ekologije okoliša. Teško je raditi na očuvanju prirode, ako se ne radi na očuvanju čovjeka, od njegova rođenja do prirodne smrti. Priroda se mora promatrati i čuvati za čovjeka, a ne čovjeka za prirodu. To su dvije sastavnice koje se ni u čemu ne isključuju. Niti može priroda bez čovjeka, niti čovjek bez prirode. I jedno i drugo su djelo Božje. I svatko onaj ko govori o zaštiti prirode a ne i o zaštiti čovjeka, ili obrnuto, nije istinski ekološki borac. Njegova borba je selektivna, i dakako protiv Božja. Uništenjem jednog ili drugog, uništenjem čovjeka ili prirode, uništava se Božje djelo.
20
Protivnici Boga upravo su se najagresivnije i usmjerili na uništenje i prirode i čovjeka. I jedno i drugo postali su im sredstva dokazivanja svoje svemoći, koju mjere upravo uništenjem i jednog i drugog. I stoga danas imamo nekontrolirano zagađenje i prirode i čovjeka. Zagađivanjem čovjeka, kroz abortus, kroz homoseksualnost i lezbijstvo, kroz eutanaziju, kroz nepravdu, najprljaviji je mogući način zagađivanja i prirode. Kako od prirode očekivati i tražiti čistoću kada se po njoj širi tolika prljavština. Prljavština u kojoj se čovječanstvo guši i nestaje. Zagađenje čovjeka, a time i okoliša, započelo je brutalnom agresijom na obitelj. Naime, u vrlo agresivnom procesu negativiziranja svih dostignutih, stoljećima građeni i usavršavanih vrijednosti ljudske egzistencije u ovoj ograničenoj prolaznosti, najagresivnije se udara na obitelj. Ta mala zajednica ljudskog društva, taj rasadnik svih stečevina i bogatstava čovječanstva meta je negativista, i negativizma, pojava sa kojom se zagađuje i okoliš i čovjek, s ciljem izgradnje „modernog” društva bez obitelji. I da bi se svijet „modernizirao”, „kulturizirao”, po zamisli i planovima negativista, zagađivača svega oko sebe, potrebno je zahuktalom „modernizacijom”, i snagom „zdravog razuma” degradirati, obescijeniti i na kraju ne priznati upravo obitelj, kao „čistača” i „katalizatora” cijelog ljudskog života, kao čisto, i jedino, izvorište zdravog i čistog društva. Jer sama obitelj je zapravo egzistencijalna kockica ljudskog društva. To je najmanje, ali odlučujuće, i najodgovornije društvo u društvu. Najčišća, ali i najučinkovitija „ekološka organizacija” u borbi protiv svih zagađivanja i zagađivača ljudskog roda, i ljudske egzistencije. Obitelj je zajednica na kojoj poćiva cijela ljudska zajednica. Zato je i nastoje mnogi zagađivači zagaditi i uprljati, jer kada uprljaju obitelj uprljali su sve, uprljali su svijet. Stoga je potrebno razvijati, uz „ekologiju čovječnosti” i „ekologiju obitelji” na kojima se jedino mogu graditi sve druge potrebite ekologije.