Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XXXX, Broj 2 (153)  –  listopad 2011.

Glasnik svetog Leopolda Bogdana Mandića


GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

3 POŠTOVANI ČITATELJI 4 TEOLOGIJA SVEĆENIČKE SLUŽBE 6 VJEROVATI RAZUMOM 8 JEDAN A  TROJSTVEN 9 IZ NJEGOVE RUKE NITKO NAS UGRABITI NEĆE 10 DRAGOCJENI BISER 10 NEDJELJNA ČITANJA 11 U ONAJ DAN 12 KAKO DO KRALJEVSTVA? 13 „KRŠĆANSTVO POSTOJI, ALI KRŠĆANA NEMA“ 16 RAZGOVOR S KREŠIMIROM MILETIĆEM 20 „EKOLOGIJA ČOVJEČNOSTI“ 21 DIDACHE ILI UPUTE APOSTOLSKE 23 ISUS, VINO I ŽIVOTNA RADOST 24 UZ 20. OBLJETNICU POUČAVANJA VJERONAUKA U ŠKOLAMA 26 KAKO PRUŽITI PRST A NE OSTATI BEZ RUKE 27 ŠTO JE TO AUTIZAM ? 28 ORBIS SENSUALIUM PICTUS 30 PRIČAM TI PRIČU…. 31 PRVE RIJEČI KOJE JE BOG UPUTIO ADAMU I EVI DON 34 FRA NIKOLA STANISLAV NOVAK PROSLAVIO ZLATNI JUBILEJ 36 OVOGODIŠNJA PROSLAVA SVETOG LEOPOLDA U PADOVI 38 TOPUSKO - ODMOR ZA DUŠU I TIJELO 39 ŽUPA POHODA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U TOPUSKOM 40 BESKUĆNIK, BITI BEZ KUĆE? 41 MIRIS ŽIVOTA 44 UZ PAPU 45 GDJE SU NESTALE RIJEČI

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XXXX (153)  –  Br. 2/2011. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, Jelena Grabant, Dubravka Kalinić-Lebinec, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Kata Martinović Bevanda, Mladenko Spahija, Emica Juranko, Željka Čolović Rodik, Vesna Ivančević, Vinko Đotlo, Andrea Žigić Dolenec Vanjski suradnici: s. M. Petra od Presvete Euharistije, s. Danijela Anić, Sandra Rajković, Nevenka Špoljarić, Petar Jakopec, Štefica Pokorny, Ivana Hlapčić, Silvija Batoš, Vinko Juzbašić, Matija Maša Vekić, Anika Sačić Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel/fax 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2390001-1100362638; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, P. J. 12, OSIJEK


POŠTOVANI ČITATELJI

3

Nedavno sam primio mail nove voditeljice Centra Leopolda Mandića u Osijeku, gospođice Ružice Dumančić, u kojemu mi je između ostaloga napisano kako su brojni upiti pretplatnika za novi broj, ovaj kojega sada imate u rukama. Da, napokon je tiskan i vjerujem kako se radujete koliko i ja. Zašto broj do sada nije izišao, bilo bi ovaj čas nepotrebno opisivati, no u proteklom razdoblju dogodilo se nekoliko važnih promjena. Mi kapucini održali smo XV. provincijalni kapitul u mjesecu lipnju, izabrali novu provincijalnu upravu, a slijedom toga došlo je i do nekih promjena u samom Centru sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku. Dosadašnji voditelj Centra, fra Ante Kukavica, otišao je na novu njivu pastoralnog djelovanja u naš kapucinski samostan u Varaždin, a za voditeljicu Centra imenovana je gospođica Ružica Dumančić. Prije svega, ovim putem zahvaljujem dosadašnjem voditelju Centra na svem trudu kojega je godinama u Centar ulagao kao i za sve ono što je činio kako bi ovaj list izlazio, a gospođici Ružici želimo obilje strpljivosti i vodstva Duha Svetoga kako bi nastavila s radom u korist svih onih koji su iskreni štovatelji i zagovornici svetoga Leopolda. Ujedno zahvaljujem i vama, dragi pretplatnici i suradnici, na strpljivosti i na razumijevanju. Neka ovih par redova bude i isprika radi kašnjenja. Nadam se da će se nakon ovoga broja ponovno nastaviti tradicija lijepe suradnje, ali i da će to biti i novi početak kako bi ovaj list još više obogatili i približili svima onima koji do sada za njega nisu čuli ili su od njega odustali. Potičem sve suradnike i one koji to žele biti, na suradnju. List prvenstveno ovisi o vašim pisanim prilozima. Stoga, slobodno nam pišite, šaljite komentare i prijedloge. Žao mi je da

je postupno nestala rubrika „Glas uslišanih“. Sve milosti dobivene zagovorom svetoga Leopolda svakako pošaljite kako bi to svjedočanstvo Božje ljubavi preko vas i vašega iskustva i drugi mogli upoznati. Sveti Leopold Mandić bio je veliki zagovornik Blažene Djevice Marije i njegova pobožnost prema Gospi temeljila se na uistinu sinovskoj ljubavi i ta ljubav pratila ga je na njegovom teškom životnom putu. Sam je jednom rekao: „Već kao dijete bio sam posvećen Gospi i ona me je posebno podupirala u mom zvanju.“ Cijeloga svoga života štovao ju je na sve moguće načine. U sobici ispovjedaonici, gdje je imao njezinu sliku, svaki dan je nastojao mijenjati svježe cvijeće, svetu misu služio je gotovo uvijek na Gospinu oltaru. Često je naglašavao kako je potrebno obratiti se Presvetoj Djevici koja je, kako nam vjera govori, Velika Gospodarica kojoj se svi trebaju podložiti. I mi se nalazimo u mjesecu listopadu kada na poseban način štujemo Blaženu Djevicu Mariju. Neka nas Leopoldov, ali i Marijin primjer poniznosti i skromnosti potakne da sav svoj život usmjeravamo prema Kristu jer, samo je Bog važan.

glavni urednik

Molimo sve suradnike, stalne i vanjske – kao i sve naše čitatelje – da svoje potpisane priloge za božićni broj pošalju najkasnije do 20. studenog ove godine, bilo poštom ili e-mailom glavnom uredniku.

GDJE SU NESTALE RIJEČI Gdje Su Nestale Riječi Da Razbiju Tišinu Srca Gdje Je Ostalo Vrijeme, Gdje Čovjek Bez Stotinu Lica? Kud Iščeznu Zrno Dobrote Za Uvrede Slijepo? Gdje Sve Je Skromno, A Tako Lijepo? Ostaju Riječi Bolne K'o Mač, I Rane Što Tjeraju U Plač.

Dobro Se Valjda I Ne Pamti Više, I Liju Kiše, I Liju Kiše... Bujicom Uvreda Liječiš Svoje Rane, Nije Te Briga Tko S' Druge Je Strane, Ne Znaš Da Nemaju Samo Tvoje Boli Okus Gorčine I Okus Soli. Nestaju Priče. Nestaju Djeca. Nitko Se Ničega Više Ne Sjeća, Nestaju Igre, Prestaje Pjesma,

Ova Nam Koža Postaje Tijesna. Što Učinismo Od Čovjeka Mi Ljudi, Kad' Se U Znoju I Grču Budi? Više Se Čovjekom Biti I Ne Trudi. Jesmo Li Nesretni... Ili Smo Samo Ljudi...


TEOLOGIJA SVEĆENIČKE SLUŽBE

O

no što je svećenik snagom svoje službe, traži i osobno i ljudsko prinošenje. Službu treba živjeti na način koji odgovara zahtjevima službe, a istodobno, ispunja i označuje osobnost i njegov privatni ljudski život.

Krist - pravi svećenik Svećenik je - teološki promatrano - u prvom i vlastitom smislu Isus Krist. On je „Posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,25), njega je poslao Otac i s Duhom Svetim da izvrši djelo spasenja. Poslanica Hebrejima ga naziva „velikim svećenikom” (Hebr 2,17, 6) i tako razvija teologiju križa Kristova. Istodobno, taj pojam je pogodan da se označi cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu i njegovom odnosu prema Ocu i Duhu Svetom, o njegovom životu riječima i djelima, o njegovu odnosu prema Starom savezu i Novom Božjem narodu, o njemu kao temelju naše nade, kao predmetu naše vjere i kao izvoru ljubavi koji nas dovodi na vrhunac - „Isus Krist je Gospodin” (Fil 2,11) To znači, on je također jedini pravi svećenik. On nas „posvećuje po svom svećeništvu, kako to Crkva pjeva na Duhove.”

Svećenik u povijesti religije Povijest religije i Stari zavjet poznaju svećenike i svećeničke funkcije, prinošenje žrtava i davanje Bogu dužne počasti, simbolično - zamjeničko nastupanje pred Boga za narod, dijeljenje blagoslova i milosti, prenošenje Božjih pouka. Promatrati Isusa Krista,  kao svećenika ne znači na njega prenositi strana, čak poganska promatranja svećenika. Naprotiv: ako Krista uzmemo kao mjerilo svećeničkog, onda spoznajemo što je, u tim religioznim odnosima, „istinito, plemenito i pravedno” ( Fil 4,8), što se na njega može primijeniti i kako  shvatiti i živjeti u Crkvi svećeništvo  koje iz njega proizlazi.

Zajedničko svećeništvo i svećeništvo službe Po krštenju, vjernici spadaju u svećenički narod. Imaju snagu Duha Svetoga i snagu svog članstva na Tijelu Kristovu, a time i dio njegova svećeništva.  Oni ga vrše (ispunjavaju) kad žive i prakticiraju svoju vjeru. Od toga se razlikuje „po biti, a ne po stupnju” (II. vat.; Lumen Gentium 10), dakle ne po nekakvom jačem, nutarnjem,  intenzivnijem prakticiranju vjere, nego jednim posebnim pristupom Kristovom svećeništvu, svećeništvo službe ili službeno (ministerijalno) svećeništvo. Posvećeni svećenik nastupa u ime Krista Glave Crkve, on nije kao i svi kršteni dio Kristova tijela, nego je po svom

4

ređenju (posvećenju) predstavnik (reprezentant) Glave. I time on služi cjelokupnom svećeništvu. To se onda razvija u mnogovrsnim i različitim koristima u radu, a na poseban se način, nutarnje, ispunja u određenom smislu predanja i poniznosti. A najprije se to događa tako da on predstavlja ono neprolazno, nedostupno, vječno - što ostaje mjerodavni izvor i početak Crkvenog djelovanja - samog Isusa Krista. To je sakramentalna, temeljna struktura Crkve. Ono što Crkva radi, njezino djelovanje su znakovi - onoga što čini i djeluje  Isus Krist.

Svećeništvo i posveta (ređenje) Svećenikom se postaje polaganjem biskupovih ruku i molitvom u sakramentu ređenja. Kandidat se stavlja, cijelom osobom, na raspolaganje ovoj službi i cijela osoba postaje znakom i instrumentom Božjeg djelovanja u Crkvi. Latinska riječ „ordo” za sakrament Posvete, ređenje, ukazuje na to da sakramentalni red Crkve, svećenika i biskupa, njihovo učlanjenje, njihovo djelovanje proizlazi iz posvete. Posvećena služba poznaje tri stupnja: đakon, svećenik, biskup. Pri tom su svećenik i biskup posvećeni „ad sacerdotium” (za svećeništvo), znači da ih se treba promatrati svećenički dok je đakon posvećen „ad ministerium” za služenje. Svećeničko ređenje ostavlja na duši svećenika neizbrisiv pečat. To znači da Bog povezuje svoje djelovanje, dijeljenje milosti, preko zaređenih, neovisno o njihovoj pravednosti i dostojnosti. Vjernima Bog garantira svoju vjernost, naklonjenost i prihvaćanje. Za svećenika je to egzistencijalna napetost: on treba odgovarati onom što ga beskonačno nadvisuje.

Svećeništvo i poziv Svećenik je pozvan od Boga, prema uzoru na proroke i apostole. U duhovnom pozivu susreću se jedna subjektivna i jedna objektivna strana. Subjektivno se pozvani treba osjećati da je pozvan od Boga, on mora u to imati povjerenja i vjerovati da ga je Bog pozvao za tu službu i da će ga svojom milošću za to osposobiti. Crkva prihvaća ovaj poziv kao poseban dar Božji. Isto tako je Crkva dužna provjeriti sposobnosti i dobru volju kandidata za vršenje službe. Ona ima autoritet


pozvati kandidate k ređenju, već prema potrebama za svećenicima. Tek ovaj poziv Crkve čini ovo zvanje, s objektivne strane, potpunim. Prema staroj tradiciji koja ide još od Isusovih vremena, ređenje se podjeljuje samo muškarcima. U latinskoj tradiciji je dozvola za ređenje povezana s obećanjem da će svećenik živjeti u bezženstvu (celibat). Duhovna karizma celibata podjeljuje svećenicima užu povezanost s Kristom, za kojom on i čezne i daje mu veću slobodu u službi.

Djelovanje svećenika Svećenik vrši svoju službu tako što naviješta vjeru riječima i djelom (II. Vat.koncil : Presbyterorum ordinis nr.4).  Ovo naviještanje se posebno naglašava u riječima kad on, prema svojim ovlastima, podjeljuje sakramente. Različitost svećeničkih dužnosti može se tumačiti trima Kristovim službama: naučavanje, vodstvo i spasenje. Konkretan dio zadaća je, povijesno, prilično promjenjiv i ovisan je o biskupu. Biskup predaje svećeniku (župniku) ovlasti koje opet ovise o okolnostima i mjesta i vremena.(PO 4) A o svom djelovanju svaki će svećenik dati Bogu račun.

Svećenik i euharistija

službu treba, u prvom redu, odavde promatrati. Krist, pravi svećenik, je po svojoj muci i smrti na križu, jednom zauvijek, spasio svijet, tako da se tome ništa ne može dodati. No, ova žrtva je otvorena tome da vjernici k njoj idu i sudjeluju (LG 10) i konačno, se sami prinose Bogu kao „živa i sveta žrtva:” (Rim 12,1). Ova međuovisnost se, u euharistiji, slavi i posadašnjuje. Služba svećenika je da predsjeda Euharistiji. Tu on predstavlja (reprezentira Krista)  - to jest, po njegovom svećeničkom djelovanju, će biti prisutan Krist u svojoj ljubavi i predanju.

Duhovnost svećenika Ono što je svećenik snagom svoje službe, traži i osobno i ljudsko prinošenje. Službu treba živjeti na način koji odgovara zahtjevima službe, a istodobno, ispunja i označuje osobnost i njegov privatni ljudski život. Život svećenika se treba pretvoriti u određenu vrstu duhovnosti. Nazovimo to: osobni Kristovi prijatelji („biti kod njega” Mk 3,14), pastoralna ljubav „caritas pastoralis” (u smislu Dobrog pastira) i zajedništvo svećenika (prezbitera), povezanost s vjernicima, dušobrižnički žar, ljubav prema Svetom pismu, uzor svetaca, Majke Božje i još mnogo toga. 

               

Euharistija je vrhunac i izvor cijelog kršćanskog života (II. vatikanski koncil Sacrosantum Concilium 10) i svećeničku

5


VJEROVATI RAZUMOM

K

ada bi neku najočitiju specifikaciju trebali izreči o čovjeku koja ga odjeljuje od ostatka vidljivog stvorenja, onda bi to zacijelo bila njegova odlika da je razumno biće. Još je antički filozof i utemeljitelj organona – oruđa (logike) po kojem čovjek razumije stvari – Aristotel, naveo čovjekovu specifičnu razliku – definirajući ga kao animal rationale - razumnu životinju. I svim budućim istraživanjima i zaključcima, ukoliko im je u cilju da budu mislivi, razumno shvatljivi, nužno je da počivaju na logički dosljednim i neprotuslovnim principima i metodama (da budu logični). Iz snažnog misaonog napora nastaju stvaralačke ideje koje ne samo da čovjeku pomažu preživjeti, nego i oblikovati okoliš - prirodu po njegovim komotnim standardima u njegov „prirodni“ okoliš - civilizaciju. Razumijeti svijet i razumno se u njemu ponašati kao da je opća težnja ljudskoga roda kroz sva vremena. No zašto onda civilizacije nestaju? Zašto narodi izumiru? Gdje su oni pogriješili? Jesu li bili dovoljno dovitljivi i razumom obdareni za preživljavanje u raznim ekstremnim situacijama? U kojem smislu je izostala kod njih razumnost? Čini se da je čovjek u stanju istovremeno civilizacijski napredovat, i kulturno nazadovat. Povijesničari i danas raspravljaju kako je moguće da velike i napredne civilizacije u jednom trenutku povijesti nestanu. Po materijalnim dokazima koje nalazimo, čini se da su znali razumijevati svijet i prilagođavati ga svojim potrebama, no kao da se i sami nisu znali razumno ophoditi u njemu. Što znači biti nerazuman i nerazumno se ponašati? Nerazumno se ponašaju životinje, no ne i čovjek, budući da je on razumna životinja. Nerazumno je čini se ono ponašanje u kojem nema dosljednog, svrsishodnog ponašanja. Kažemo da je nerazuman onaj čovjek koji ne promišlja o posljedicama svojeg djelovanja. Odnosno njegova rasudna moć, iako je sposobna, kao da ne promatra dovoljno dalekosežnu posljedicu koja će imati nepovoljan utjecati na njegov život, možda ne u bliskoj, no zasigurno u dalekoj budućnosti. I ovdje kao da je najvidljivije čovjekovo ograničenje, budući da njegovo najmoćnije oružje – razum mnogo puta ne zna i/ili ne može otkloniti zlo u svijetu. Još je antički mudrac i utemeljitelj etike Sokrat promišljao o čovjeku kao o razumnom biću koje nikada namjerno ne čini zlo. Sva zla djela, po njemu, čak i ona najstrašnija kada se kreće u rat, kada se vrše genocidi, kada se želi zatomiti spomen na drugog i uništi njegov razum, rezultat su neznanja i zablude. Uistinu, krhko je znanje, no znanje je i moć! Kolika je zapravo moć čovjekovog razuma tajna je koja iz dana u dan biva sve jasnija kroz nažalost sve češće zlouporabljena tehnološka dostignuća. Stvaranje najrazornijeg oružja zaista izi-

6

skuje veliko znanje, no istovremeno je i u potupnosti nerazumno, budući da donosi umjesto napretka uništenje. Kao i mnoga pitanja koja čovjek pred sebe stavlja, tako mu je i pitanje o razumu, pitanje koje ne može do kraja spoznati. U enciklici Fides et ratio blaženi papa Ivan Pavao II. također ističe da je «razum prepun pitanja razvio ljudsku želju da sve više i više i što detaljnije spoznaje» te da «žudnja za spoznajom tako je velika i u sebi nosi takvu dinamičku snagu da ljudski duh, premda je svjestan granice koju nije kadar prijeći ipak teži


prema beskonačnom bogatstvu koje leži preko nje, jer opaža da se u njemu krije odgovor sukladan bilo kojem pitanju na koje dosad nije odgovoreno» (IVAN PAVAO II., Fides et ratio, KS, Zagreb 1999., str. 12; 31.). Dakle, težnja za spoznajnim bespućima ne zaustavlja ograničeni čovjekov duh, no istovremeno, posebice u današnje vrijeme, kao da je u tendenciji modernog razmišljanja zalog još prosvjetiteljske ideje da vjerovanje u Boga samo po sebi nije razuman čin i nema drugu svrhu doli oslabiti i onako čovjekovo nesavršeno rasuđivanje. Biti vjernikom u današnje vrijeme, čini se kao sasvim nerazuman i nepotreban stav, budući da čovjek ukoliko posjeduje potrebno znanje, sve može sam. I kontrolirati i kultivirati, i demonstrirati i dijagnosticirati. Akumulacijom znanja čovjek današnjice kao da je evoluirao u samodostatan organizam kojem ne treba više nitko i ništa za vlastitu egzistenciju. No što za čovjeka današnjice uopće znači egzistirati? Čini se da je to napor bivovanja da koristi svoja znanja najbolje što mogne u svoju korist. Iz toga pak proizlazi da je pragmatičnost i sve ono što ona podrazumjeva – korist, učinkovitost, sebičnost, ugodu i praktičnost su najrazumnije čovjekove filozofije. Današnja „progresivna“ politika želi pomoći čovjeku da se oslobodi „nerazumne“ težnje da vjeruje u Onostranost. Slab je po toj logici samo onaj razum koji se oslanja na vjeru, stoga nije niti začuđujuć protest ovih modernih samodostatnih pojedinaca, udruga i raznih „prosvjetljenih“ institucija protiv Crkve, svećenstva, školskog vjeronauka i uostalom svega što predstavlja religiozno i sakralno ozračje u svijetu praktičnog razuma. Jer čim nešto nerazumno poput vjere u Trojedinog Boga koji se je u datom trenutku u potpunosti očitovao čovjeku u Isusu Kristu, postoji tako dugo i ne propada, protivi se kulturi koja želi biti sagrađena isključivo na čovjekovim sposobnostima. Nažalost čovjek svojim naporima može doći samo do naravne spoznaje Boga kao Stvoritelja svega, kao Prvog Principa i Nepokrenutog pokretača, no nikada ne bi došao do nadnaravne spoznaje da je Bog jedna te ista božanska narav u tri božanske osobe koji je poslao k ljudima svoga Sina Jedinorođenca Gospodina Isusa Krista kako bi nam pokazao Put ljubavi i kako bi nas za Vječnost spasio. Stoga papa zaključuje da: „razum ne smije ostati sam već obasjan svjetlom vjere, oslobođen je slabosti i ograničenja koja proizlaze iz počinjenoga grijeha te nalazi neophodnu snagu kojom se uzdiže do spoznaje otajstva Jednoga i Trojedinoga Boga (IVAN PAVAO II., Fides et ratio, KS, Zagreb 1999., str. 63.).“ Još je anđeoski učitelj sv. Toma Akvinski u 13. st. predlagao ljudima da se drznu vjerom prihvatiti ono što ne mogu istražiti razumom, budući da samo vjerovanje čovjeku predlaže Bog. No jednako tako je razumno uvidjeti i na logičku dosljednost da se Boga ne može do kraja spoznati, jer kada bi ga se moglo samo putem uma spoznati onda bi i mi bili poput Njega, odnosno onda Bog ni po čemu više ne bi bio božanski transcendentno biće tj. biće koje nadilazi ono što čovjek može zamisliti (TOMA AKVINSKI, Suma protiv pogana, KS, Zagreb 1993., str. 23.). No iako je ovo razmišljanje logički dosljedno, mnogi kršćani, kao da i dalje ne razumiju u čemu se sastoji njihova prednost. Naš um ukoliko je rasvjetljen Božjom istinom, ne bi se trebao olako moći obmanuti. Vjerske istine baš kao i razumne ne bi trebale biti u suprotnosti,

već dapače trebale bi se spojiti u jednu Istinu da je Bog živ i da djeluje u svijetu. I iako se ponekada kod osjetilne spoznaje teško pronalazi Božji trag stvaranja i bivovanja u svijetu, samo zato što nešto nije do kraja spoznatljivo, ono nije zbog toga i nepostojeće. Dapače ako se misleni organizam liši Istine da Bog jest kao krajnjeg cilja kojem teži, onda nužno postaje oruđe nekih drugih ideoloških ciljeva koji ga više ne izazivaju da „promotri novost i radikalnost samoga ‘biti’ (IVAN PAVAO II., Fides et ratio, KS, Zagreb 1999., str. 70. i 71.)“. Ne samo da je vjeri potreban razum da ne postane prazna i bajkovita, nego je i razumu potrebna vjera da nesputano i slobodoumno istražuje i ono najnevjerojatnije te neprestano ulaže istraživački napor i u ono neshvatljivo i na taj se način beskonaćno približuje Otajstvu Života i Istine. Racionalistički filozof Francis Bacon zaključuje da „znanost nije ništa drugo, negoli slika istine.“ Mudro uviđa također kako nas „malo filozofije vodi nas u ateizam, ali duboka filozofija dovodi čovjeka ponovno do religije, jer u Boga ne vjeruju, po njemu, samo oni koji u njegovu nepostojanju nalaze interes“. Gospodin je, čini se, u samog čovjeka utkao težnju da racionalno dokazuje svoju vjeru, budući da je Istina cilj kojeg čovjek treba otkriti i do kojeg se dolazi putem razuma i vjere. Stoga će filozofi kada racionalno propitkuju bitak, doći do spoznaje da trebaju pomoć Objave da shvate da se Istina krije u biću čija je bit da jednostavno jest, čiji su bit i bitak poistovjećeni. Mi pak vjernici želimo također razumjeti svrhu svoje vjere i morali bismo ju moći razumno objasniti, ako ne želimo da se pitanje o Bogu tretira kao iracionalno pitanje kojeg se ne može racionalno opravdati. Sveti Augustin - otac kršćanke filozofije kaže: „Spoznajmo da bismo vjerovali i vjerujmo da bismo spoznali“, jer ako ćemo s vjerom živjeti, Gospodin nam je obećao da “tko Njega slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život“. Sine moj, kad ti je mudro srce, i ja se od srca veselim; i kliče sva moja nutrina kad ti usne govore što je pravo (Izr 23, 15 – 16).


JEDAN A  TROJSTVEN (Pokušaj tumačenja poznatog crkvenog himna: O Oče, skrajne blagosti...) O Oče, skrajne blagosti, Što upravljaš vasionom I jesi jedan jedini U osobama trima Bog: Ovo je kao neko svjetlo u tunelu! Odlučan prodor u „tamu“ Trojstva. Na pitanje kako razumijevati tu životnu trojstvenost Jednoga Boga- odgovor leži u početnom zanosnome pjevu ovog prekrasnog crkvenog himna: „O Oče, skrajne blagosti....“. Bog je dakle Jedan. Ime  mu je Otac. Ne samo da je dobar, već je skrajne dobar:Izvorno dobar! A kako takav  začetnik i tvorac svemira. U metafizičkom smislu On je jedan i jedini. A u zbilji: osoban! Osoban  na trojstven način: kao Otac kao Sin kao Duh!!! Čuj pjesme nam i vapaj naš I milostiv usliši nas, Od skvrna srce čisti nam, Da više tebe uživa. Kako ovdje povezati potrebu za pjesmom i istodobno potrebu za vapajem? Znamo, pjesma je izraz naše radosti:to posebno u slučaju kada se radujemo  sreći sretnoga . A naš je Bog ne samo sretan, već u punini sretan i Bog svake druge sreće.Stoga, radujući se njemu i njegovoj sreći,time i mi sami postajemo krajnje sretni-kao ljudi beskrajno sretni!Ali, nije li istina,kako je svaki vapaj  izraz nemoći,izraz nedovršenosti,izraz tuđih ili vlastitih propusta.Da, u prirodnome redu stvari tomu jest tako. Međutim, primivši dar milosti i uslišanja: tada, osobno kao patnik ili nečiji supatnik,ja od očajnika mogu rasti do  neslućenih visina nade i vječnog života. Lišen skvrni srca mogu osjetiti i zadržati čisti užitak Ljubavi! Sve želje zle i sav nam gnjev Sažezi svetim plamenom, Da ginu ruže požude A tijelo budno ostane. Tko je taj sveti plamen? Nitko drugi doli oganj Duha! On je jak, on je i jači, negoli sva  silina mojih strasti. Istina je , Duh može biti i često jest „blagi plamen“- poput novorođenčeta nevin i gibak-ali je isto tako istina,da taj Duh biva istodobno buran ko najburnije more i olujan kao najsnažniji tornado. Kako takav, ima zadaću da nas žeže , želje zle uništi,poput ognja sažeže. U dnevnom,redovitom  životu,čest je problem naše tijelo a ne duša.Nisu li, naše brige ,prvotno, tjelesne brige.Iz iskustva znamo,tijelo kao tijelo je hirovito i beskrajno hirovito:u pravilu željno sna i kada je budno. Umjesto da bdijemo, iščekujući siguran dolazak Duha- mi ponekad  do usijanja bivamo  rasklašeni, ne budni već b(l)udni. Treba biti budan i budimo

8

budni,uvijek pod nadzorom i pod majčinskom paskom vlastite duše. Daj svima, koji noćni mir Sad prekidamo pjevanjem, Zadobiti izobilje Dobara doma blaženog. Iz ovih prekrasnih stihova,izvire duboka čežnja srca: prekinuti svoje spavanje, svoj noćni mir,te pokušati uronuti u zajednički Mir, koji je prepun svemirskog,božanskog sklada:vrijedan našeg bdjenja i našeg pjevanja.Mi pitamo,zar postoji tek puki život,impersonalno kronološko  protjecanje, ili postoji drugi,bogatiji i osoban život –to izobilje života?Da bismo valjano odgovorili na  spomenuto pitanje, ovdje zatražimo pomoć  Lao-zea (kineski filozof) i njegovih ideograma,koji glase: Dosegni nebesku prazninu..i predaj se miru...pred vrvljenjem  tisuća bića..misli samo o njihovu uviru...bića različita sva..korijenu svome hrle.... Kao kršćani,umijemo i  znamo pronaći i otkriti svu punoći ovog prelijepa filozofijskog pjevanja:  punoću: Dobara doma blaženog. Tamo smo pozvani.Takva je naša zadaća. Podijeli, Oče milostiv, I Sine jednak Ocu svom, Što s njim i s Duhom Presvetim, U kraju vladaš vječitom. Amen. Kao svaki crkveni himan, i ovaj završava na sličan način: pod vidom pohvalnice  Svjetlu i (pobjeđenoj) Tami: Jedinstvu u Trojstvu!!!


IZ NJEGOVE RUKE NITKO NAS UGRABITI NEĆE

K

rštenjem smo svi mi postali djeca Božja, dio Božjeg stada koje pase Božanski Pastir – Isus Krist, a njemu nas je povjerio sam Otac nebeski. Ako idemo za njim, ako slušamo Njegov glas, on nam obećava da nas nitko neće ugrabiti iz Njegove ruke, a ni iz Očeve. Kako ćemo čuti njegov glas? Kako ćemo znati da je Njegov? Njegov glas ćeš čuti ako čitaš Njegovu riječ zapisanu u Evanđelju. Saznat ćeš kako se u svakoj svojoj životnoj situaciji moraš ponašati jer tu imaš odgovor za sve. Ako želimo biti slični Isusu, a to je naš ovozemni zadatak – da postanemo drugi Krist, težiti nam je da se tome idealu što više približimo. Uvijek je dobro pitati se u pojedinim situacijama: «Kako bi sada Isus reagirao da je na mom mjestu, kako bi On radio neki posao?» Takva i slična pitanja trebala bi nam često biti na umu. Čitajući evanđelje mi upijamo Isusove riječi, geste, postupke i učimo kako da ih u svom životu oživotvorimo. Govor Božji ili glas Božji jasan je također i u našoj savjesti. Naša savjest to je glas Božji u nama. Glas savjesti je naš bezvučni učitelj koji je uvijek s nama i kojeg možemo svakog trena pitati ga za savjet i ne ćemo ostati bez odgovora. Kad činimo nešto zlo, progovara

i potiče nas da promijenimo smjer jer ne idemo dobrim putem. Ako činimo dobro, savjest nas ohrabruje, bodri, a mi smo zbog toga sretni i zadovoljni. Slijediti glas savjesti znači biti slobodan od ljudskih obzira. To znači: ako svi čine zlo, a meni neugodno da ne budem drugačiji pa ću i ja kao i svi. Onaj koji slijedi svoju savjest ne će se povoditi za drugima nego će raditi onako kako ga savjest nuka. Prečesto zatomljivanje, tj. neposlušnost glasu savjesti dovodi do toga da ga više ne čujemo, a onda se događa da nam ono što je dobro postaje zlo, a ono što nije dobro postaje dobro. Zato danas u društvu imamo izokrenutu ljestvicu vrednota zbog povodljivost i neposlušnosti glasu savjesti. Ako ćemo slušati glas Isusov, tj. glas svoje savjesti nitko nas ne će istrgnuti iz njegove ruke. Dragi Bog nam može progovoriti i preko dobre propovijedi, nekog predavanja, seminara, duhovnog razgovora sa svećenikom, ili kojim drugim duhovnim čovjekom. Često znamo osjetiti da su neke izgovorene riječi drugih ljudi rečene upravo nama i osjećamo kao da nam preko tih ljudi sam Bog govori. I jednostavno nismo u stanju odoljeti tim riječima, nešto ili Netko nas nauka da postupimo upravo onako kako smo čuli. I to je Božji govor, njegov glas.

I promatrajući prirodu oko sebe, mi zamjećujemo Božji govor: «Pogledaj, dijete, sve sam ti to dao jer te volim, želim da ti dobro bude na zemlji i zato sam stvorio takve divote da ti vesele oči i srce. Dao sam ti sve potrebno za život i ujedno sam te pozvao da zajedno sa mnom izgrađuješ i uljepšavaš ovaj svijet. Čuvaj ravnotežu koju sam na zemlji uspostavio. Svaka biljka i svaka životinja imaju svoju ulogu i svrhu. Ne diži ruku ni na jedno moje stvorenje bez razloga. A ti, kao kruna stvorenja, dragocjeniji si mi od svega drugoga. Tako si mi dragocjen da sam i Sina svoga iz krila Presvetog Trojstva poslao na svijet da taj svijet još više k sebi privinem.» Takov govor Božji možemo prepoznati u svom srcu ako se malo dublje zamislimo i ako razmišljamo o životu i svemu stvorenom. Nakon svega nabrojenog: glas Evanđelja, glas savjesti, čovjekova riječ, govor prirode, nikako se ne možemo izgovarati kako dragog Boga ne čujemo. On progovara i u nama i oko nas. Slušajući i osluškujući Njegov glas i mi već sada primamo vječni život kako nam je obećao te ne ćemo propasti nikada i nitko nas neće ugrabiti iz Njegove ruke.

9


DRAGOCJENI BISER „Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago sakriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu. Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, proda sve što ima i kupi ga.“ (Mt13,44-46) Prispodoba o blagu i biseru potiče na razmišljanje o skrivenom i otkrivenom, o traženju i nalaženju, koje u sebi nosi radost zbog koje se javlja spremnost sve prodati kako bi se zadobilo tu radost. Zanimljivost je prispodobe i u tome što čovjek pronašavši blago uzima uz njega i zemlju. U zemlji je skriveno blago. Čovjek se nije odrekao zemlje. Već uz blago uzima i zemlju. Duboko dirnuta ovom prispodobom razmišljam o čovjeku koji je zemljan, Bog napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša. (Post2,7) Čovjek dragocjeni biser Božji. I ne bi taj Adam – adamah-zemljan- sam po sebi bio dragocjen da njegovo biće nije oživljeno životnim dahomruah- Duhom Boga živoga. Tako čovjek postaje vidljivo Božje kraljevstvo ovdje na zemlji. Čovjek slava Božja. Dragocjeni biser - Božjega stvaranja - čovjek u darovanoj slobodi zaboravlja na Stvoritelja i otkriva samo zemlju, a skriva blago ili ga zaboravlja. Tako se skriva istina o njemu samome. A istinu se treba tražiti. Mukotrpan je to put. Na taj put otkrivanja istine u susret čovjeku uputio se Bog u osobi Isusa Krista. U otkrivanju Istine popeo se na vrhunac križa gdje je zablistala Ljubav zali-

vena dragocjenom krvlju Istinitoga i otkrila čovjeku uskrsnu radost. Tako, Onaj koji je pošao u susret postaje suputnikom da bi čovjek, taj dragocjeni Božji biser, imao puninu radosti. Čovjek-zemljan- se vraća istini o samom sebi. Istini koju mu Bog otkriva u njemu samome, o svijetu i o Stvoritelju. Određen da bude nositelj dragocjene Božje ljubavi sve dok svjesno prihvaća i radosno svjedoči da se Bog u njemu nastanio. Ti Bože u meni i ja u tebi. Dobri Bože, Ti koji si stvorio čovjeka za vječnu radost budi nam milostiv u našim lutanjima. Oprosti nam što smo biser tvoje ljubavi i prisutnosti u našim životima zamijenili lažnim blagom ovoga svijeta. Utvrdi nas u molitvi srca, Ti u nama i mi u Tebi, koja vodi punini radosti. Po Kristu našem Gospodinu. Amen.

NEDJELJNA ČITANJA

N

edjeljna čitanja, koja su s oltara u sedmom i osmom mjesecu ove godine čitana, danima me prate i nisam mogla da ih ne doživim doista duboko. Ne samo da sam ih čula nego, mi se neprestano vraćaju i prisiljavaju na razmišljanje. Riječ Božja u njima toliko je sadržajna i traži od vjernika ne samo slušanje, nego tjera na razmišljanje i potrebu za djelovanjem. Pošto sam htjela nešto o njima napisati, a nisam točno znala o kojim se tekstovima iz Svetog pisma radi, zamolila sam župnika da mi omogući da si zabilježim čitanja iz Nedjeljnog misala, iz kojeg su čitanja na Svetoj Misi. Tom prigodom mi je rekao zašto si ne kupim mali priručni misal, ako me čitanja

10

posebno zanimaju. Imao je pravo. Nas većina vjernika premalo čita vjersku literaturu i zaista bi bilo potrebno da se povremeno obogaćujemo i usavršavamo čitajući vjerske tekstove. Čak mi se čini da se sve manje prodaje vjerski tisak, a o vjerskim knjigama da i ne govorim. Nažalost, i Biblija koji bi svaki kršćanin trebao imati, sve se manje doživljava kao knjiga Božje objave i kao Božja riječ, a koju bi kršćanin trebao svakoga dana čitati. Pa evo da vam o čitanjima nešto i napišem. To su misna čitanja iz godine A, za koje je župnik rekao da su posebno lijepa. Naime, ovo ljeto sam pratila na Misi čitanja od petnaeste do dvadeset i prve nedjelje kroz godinu. Prvo, da malo analizi-


ram dijelove Evanđelja koji su me se osobito dojmili. Naime Evanđelje po Mateju nas prati kroz sve te nedjelje. Prvih nekoliko nedjelja čita se gotovo po redu kako je u bibliji i napisano, Matejevo Evanđelje. Prve nedjelje govori se o Kraljevstvu Božjem, o sijaču i sjemenu koje pada na dobru zemlju i donosi čak i stostruki rod. Pošto je sijač sam Gospodin, da li smo čuli Božji poziv i da li donosimo rod? Sljedeća nedjelja govori i uspoređuje Kraljestvo Božje sa njivom na kojoj raste i dobro zrno i kukolj. Das li smo zaista dobro zrno, zrno dobrote, koje drugi oko nas vide? Ako nismo da li ćemo završiti kao kukolj u ognju sažgani. U sljedećoj nedjelji, sedamnaestoj kroz godinu, uspoređuje Božje kraljestvo sa dragocjenim biserom, pa s mrežom punom riba, iz koje će biti izbačeni i u ognju sažgani zli. Jesmo li sigurni da smo dobri ljudi i kršćani i da ćemo se spasiti? Osamnaesta nedjelja kroz godinu govori o čudu darivanja. Isus je nahranio veliko mnoštvo sa pet kruhova i dvije ribe. U propovijedi je izrečena jedna jako lijepa rečenica: „Nitko nije toliko siromašan da nešto ne bi mogao dati, ali ni bogat da ne može nešto primiti“. Darivamo li i mi druge? Možda je dovoljna i jedna topla riječ upućena našem bližnjemu?! Slijedećih nekoliko nedjelja govori se o vjeri u Krista. I Petar kada hoda po vodi po uzburkanom moru, a Isus ga kori da je malovjeran i Kanaanka koja nije iz odabranog naroda koja Isusa moli za pomoć, za ozdravljenje kćeri, i na kraju , Petar koji u dubokoj vjeri izriče riječi: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“. (Mt 16; 16) Je li i naša vjera tako duboka i iskrena? Slijede Prva čitanja i to iz Knjige proroka Izaije, Knjiga Mudrosti i Knjige Kraljeva. Izaija uspoređuje riječ Božju sa kišom i snijegom koji padaju s neba da bi omogućili da imamo kruh za jelo. I naglašava da se riječ Božja ne vraća Bogu bez ploda. U Knjizi Mudrosti naglašava se Božja mudrost i pravednost, ali i to da se Bog za nas brine i nitko nam ništa ne može. Bog nas sudi blago, ali i od nas se traži da budemo pravedni i čovječni. U Prvoj knjizi o Kraljevima čita se o tome kako se Bog u snu javlja Salomonu i pita ga što želi. Salomon mu zahvaljuje na

prijestolju koje je naslijedio od oca Davida, ali ga i moli da mu dade sposobnost da razlikuje „dobro od zla“, da može upravljati narodom. A Gospodin pošto je to čuo, jer nije tražio bogatstvo, dug život ili slavu, kaže mu. „Evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe“. (1Kr 3, 12). Iz iste knjige slijedeća nedjelja opisuje kako se Iliji javlja Gospodin. Ne javlja mu se Gospodin u olujnom vjetru, potresu ili ognju, već u šapatu i blagom lahoru. Koliko li se puta i nama u životu Gospodin tako javlja?! U slijedećim čitanjima knjige proroka Izaije Bog opet upozorava na to da je svima ponuđen spas, pa i tuđincu i da svi koji služe i poštuju Savez imaju pravo doći na svetu goru i u njegov Dom molitve. Ali preko proroka Izaije upozorava narod na savjesnot u službi, jer Bog sam odabire one koje želi i iskazuje im svoje povjerenje. Druga čitanja su kroz sve navedene nedjelje iz Poslanice svetog Pavla Rimljanima. Petnaesta nedjelja započinje sa obraćanjem Pavla braći i opisom Božje slave, koja očekuje sinove Božje, neraspadljivo i otkupljeno tijelo. Nadalje u poslanici govori o tome da nam Božji Duh pomaže kad nam je teško, da je Bog uvijek s nama ako smo ga uzljubili i idemo za njim. Jer Bog „ koje pak predodredi te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.“(Rim 8,30). Pavao i dalje govori o ljubavi Kristovoj i o tome da nas od nje ne mogu rastaviti niti nevolja,niti tjeskoba, niti progonstvo,niti glad,niti golotinja,niti pogibao i smrt. Isto tako Pavao je nesretan i tužan , jer se boji da li će se sva braća naći u Kristu.Za njega nema nevjernika , jer je svima upućen Božji poziv , ljubav , smilovanje i milosrđe. Pavao se divi Božjoj veličini, pa kaže: „Kako su nedokučivi sudovi i neistraživi putevi njegovi! Doista, tko je spoznao misao Gospodnju, , tko li mu bio savjetnikom!... Jer sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen. (Rim 11,33-36).

U ONAJ DAN U Onaj Dan Neću Te Više Ništa Pitati. Samo Ću Te Gledati. Ma,Neka Su Suze Isprale Mi Dušu. I Neka Je Tuga Bila Tako Duga. U Onaj Dan... Nemoj Mi Ništa Reći. Samo Me Gledaj Bez Riječi. Napiši Mi Neku Poruku U Pijesku... U Srcu Mi Probudi Dobrote Trag, Tako Poznat I Tako Drag. Tada Ću Znati. Duša Će Te Moja Prepoznati.

Jer Bez Tebe Jednostavno Nije. O, Isuse, Kolika Se Ljubav U Tebi Krije, Da Duša Plače Bez Prisutnosti Njene, I Sve Bude Mrak,Posvuda Sjene... U Onaj Dan... Isuse, Samo Me Čvrsto Drži Za Ruku... A Ja, Ja Neću Više Ništa Pitati.

11


KAKO DO KRALJEVSTVA?

I

sus iz Nazareta naučavao je samo jedno: dolazak Kraljevstva nebeskog, odnosno pripremu za njega. Nije dovoljno poznavati Pismo onako kako ga poznaju pismoznanci. Oni znaju navesti bilo koje mjesto iz Postanka ili Izlaska, ali ih Isus ipak naziva opakima i preljubnicima. Pismo treba izvršavati, valja živjeti po njemu. Čovjek treba dušu i tijelo dati za kraljevstvo Božje. Prodati sebe i sve svoje darove koje je primio od Boga da bi vršio Božju volju. Matej u svome evanđelju opisuje kako je mnoštvo, kome je Isus propovijedao, ostalo zaneseno njegovim riječima. Isus želi reći da one koji su pripravni za kraljevstvo Božje, neće otpuhnuti prve nedaće, niti će ih obeshrabriti prve tjeskobe koje će naići, kao što kuću sagrađenu na stijeni neće odnijeti bujica. Tko je bez vjere i samopouzdanja, doista je ruševina od čovjeka. Ne vrijedi samo kroz filozofske sustave govoriti o vječnosti i pripravi za nju, u središte pozornosti treba biti čovjek i njegovo vrijeme. U mašti se možemo nadati i sjećati, ali radi se o tome da pokušamo to doista živjeti. Umijeće je sve ostaviti, da bi se na kraju opet sve dobilo. Kada završimo krstarenje po životu, pokazat će se da li imamo hrabrosti da shvatimo kako je život ponavljanje, i zadovoljstvo da se tome radujemo. Prokrstariti životom znači baš to da se u svijesti uspnemo do krajnje točke s koje na naš život pada drugačija svjetlost, zbog koje nam sve izgleda ljepše i drugačije. Zaljubljeni čovjek, na primjedbu da bi u svojem usavršavanju trebao ići dalje i još dalje, može odgovoriti da on nema kamo dalje, jer mu je u ljubavi sav život. Isto tako i onaj koji vjeruje. Božje kraljevstvo je nezasluženi Božji dar koji se prima vjerom. Ono je već došlo i treba da se sve potpunije očituje u nama. Mi vjerujemo u sreću kraljevstva Božjega koju Bog priprema onima koji ga ljube. Oni koji u Boga vjeruju život ne završava, već se samo mijenja. One koji su slobodno odbili poziv da prihvate Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu čeka sudbina koja će ih zauvijek isključiti iz Božje ljubavi. Ljubav je jedini ključ koji odgovara vratima raja. Čovjek je smrtan i njegov će život svakako jednom stići svom kraju. Ali draž života ogleda se u tome što mi za granicu znademo, ali ipak ne znamo kada će nastupiti. Smrt će doći noću, kao lopov. Kaže se da se nitko od nje nije izbavio. Zato nas

12

Blagovjesnik poziva na bdijenje. Ne samo da spremni dočekamo kraj priče, nego da već sada u mislima otputujemo do te krajnje točke, te se iz nje vratimo u sadašnjost. Tad će na naš život pasti drugačije svjetlo, znat ćemo poštovati svaki trenutak. Svijest o smrti navikli smo potiskivati i čini nam se lakšim okrenuti glavu od nje, nego se suočiti s njom. Kad se čovjek jednom oslobodi zlog duha, ovaj luta naokolo bez spokoja i vreba priliku da ga opet opsjedne. Riječi su to koje upozoravaju da se oko izgradnje na temeljima Božjeg duha treba truditi svakodnevno, jer se čovjek lako prepusti starim navikama. Što je najvažnije u životu? Je li to zdravlje, moć, bogatstvo, užitak ili ima još nešto drugo, važnije, za što se isplati živjeti i što bi moglo našemu životu na zemlji dati smisao. Kad je Salomon postao kralj nakon smrti svoga oca Davida, molio je Boga za ono bitno, o čemu ovisi ne samo život jednoga kralja. I premda je Salomon sada imao osobitu vladarsku službu koja je njemu uistinu dopuštala sve što je želio, prepoznao je da bi bilo ludo i ispod svakog dostojanstva čovjeka i kralja, ako bi se jednostavno ponašao kao mnogi drugi vladari prije njega i oko njega. Ovi su se manje brinuli za dobro povjerenih im ljudi, a puno više za jačanje i učvršćenje vlastite vladarske pozicije a s time povezano i osobne zemaljske koristi. Salomon je molio Boga da bi mu dao bitno i ono što je potrebno da bi svoju službu mogao vršiti s punom odgovornošću. Sadržaj njegove molitve je glasio: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla” Dakle, Salomon u svojoj molitvi moli Gospodina   za „pronicavo srce”, za srce koje je spremno prihvatiti, promisliti i očuvati  Božju riječ i mudrost te da u životu donese plod. Nije molio Boga za dug život, ni za bogatstvo ili smrt svojih neprijatelja, kako bi se inače očekivalo od jednoga kralja, nego  mudrost i pronicavost, jer nije želio vladati prema samovolji nego po pravu suditi i činiti dobro. I mi, moleći to od Boga, poput Salomona, i živeći po pronicavom srcu, sigurno stižemo do kraljevstva. (V. S.)


„KRŠĆANSTVO POSTOJI, ALI KRŠĆANA NEMA“ razgovor josip blažević o duhovnom nomadizmu Josip Blažević, OFMConv., svrstan je među autoritete u poznavanju istočnjačke duhovnosti i novih religioznih pokreta u svijetu i Hrvatskoj. Dr. sc. Blažević je odgojitelj bogoslova u Zagrebu na Svetom Duhu, u upravi Hrvatske provincije sv. Jeronima, voditelj Instituta za međureligijski dijalog Hrvatski Areopag, doktoriraoje 2008. godine na Papinskom sveučilištu Gregorijana s temom: “Iskustvo ljudskog tijela u međukulturalnom kontekstuv”Iskustvo ljudskog tijela u međukulturalnom kontekstu. Kritičko sučeljavanje teorija o ‘energetskim centrima’ (čakrama) i filozofsko-teoloških spoznaja Maxa Schelera i Karola Wojtyłe”. Gostujući, u rodnoj Slavoniji, u Osijeku na Evanđeoskom teološkom fakultetu gdje je održao tribinu na poziv udruge Mir i dobro, Josip Blažević odazvao se razgovoru pod svježim utiscima povratka iz Indije, podjeljujući aktualna promišljanja o duhovnom nomadizmu, istočnjačkoj duhovnosti, newageovcima „Novog doba“, zabludama egolatrije, kulta tijela i diktaturi relativizma karakterističnu za vrijeme koje živimo.

New Age - duhovnost lišena svih religija i institucija, opasna ideologija Tisuće stranica znanstveno-teološkoga rada posvetili ste proučavanju zamki New Agea, koje ste razložili i u knjizi „Proroci novoga doba“, pojašnjavajkući kako je u njegovoj osnovi duhovnost bez morala na primjerima suvremenih proroka u književnosti i filmskoj industriji. Koje su zamke na putu duhovnog nomadizma, osobito mladih u potrazi za religioznim identitetom? U okviru duhovnog nomadima i traganja za identitetom možemo posebno govoriti o pripadnicima New Agea. Sjećam se kada sam prvi puta u Zagrebu tražio pokret Hare Krisna pitajući gdje su, nitko nije čuo za njih, no netko je odgovorio: To je onaj pokret za mlade! Mladi se u takvim pokretima više prepoznaju jer nemaju izgrađenu osobnost, identitet, nemaju dovoljno široko znanje da mogu kritički, s odstojanjem, pristupiti svemu što je novo, a obično novo je to što privlači, čemu mladi često puta nekritički prilaze. Navikli smo, čuli i vidjeli muslimana, židova, kršćanina, ali kad govorimo o New ageu, govorimo o nečemu što nismo vidjeli. Danas se ne mogu susresti takve osobe koje se deklariraju da su newageovci. Gdje su, dakle, newageovci? Riječ je o trima razinama New Agea. Na prvoj je najširi krug čitatelja literature New Agea, koji nema svoju Bibliju, ali ima svoje romane bilo da su to „Celestinska proročanstva“ Jamesa Redfielda, ili

je to Paulo Cuelho (Alkemičar, Hodočasničke ispovijesti, Priručnik za ratnika svjelosti...), razne privatne objave, „Univerzalni život“, nova knjiga „Tajna“... Oni svoje ideje putem romana distribuiraju. Publika koja to čita sebe ne smatra newageovcima, ali će iz znatiželje nešto pročitati, neki film pogledati i ostati na površnoj razini. Druga je komercijalna razina konzumenata u smislu da će pojedinci otići nekom iscjelitelju potražiti pomoć, astrologu ili vidovnjaku i, ako su zadovoljni uslugom, platit će, ili (ne)otići drugome. To je najsnažnija struja koja održava pokret živim jer je i izvor velike zarade. Mnogi u to upleteni, menadžeri imaju veliki profit, a sadržaj ih uopće ne zanima. Treća i najmalobrojnija skupina su pravi pripadnici New Agea koji žive u komunama, primjerice Damanhur u Italiji i Ezalem u Kaliforniji ili Multiverita u Švicarskoj, gdje prakticiraju i upravo eksperimentiraju primajući poruke od različitih nadnaravnih bića kojima služe, zatim izrađuju alternativne stilove života te ih putem radionica distribuiraju u javnost. Mnogi mladi danas susreću ponude tih radionica, ali nemaju uvid u laboratorije iz kojih niču poslane poruke bića niti imaju globalnu viziju kojoj teži, zapravo, cijeli pokret New Age. Riječ je uistinu o marionetama iza kojih postoji duhovna sila kakvu većina nije kadra i nema mogućnosti zapaziti. U tom smislu kada govorimo o globalnom pokretu, možemo uočiti da je on pokret koji zagovara duhovnost lišenu svih religija i institucija, uvijek se predstavlja mirotvoran, ekološki, zagovara povratak prirodi. Međutim, stručnjaci upozoravaju kako je riječ o ideologiji, možda, najvećoj u povijesti svijeta koja nije nipošto bezopasna nego prijeti da postane prava ideologija s karakterističnim terorom! Uzmemo li primjer iz Cuelhovog romana „Na obali rijeke Piedre“, mnogi mladi su čitali njegove romane autora hvaljenog u masonskim časopisima i prije nego je postao poznati pisac bio je poznati brazilski mag, vrač, Cuelho spominje sjemeništarca u razgovoru s djevojkom o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije tvrdeći da je ona samo na simboličan način bila bezgrješna, kao majka zemlja Gea ili koristeći druge slike, nakon čega njih dvoje imaju spolni odnos i spominje se da je to bilo 8. prosinca. Znamo da je tada blagdan Bezgrješne. Jednom riječju, takvi pokreti, takva učenja nisu samo književna, literarna forma, nego točno imaju aluzije na ono što je sveto u pojedinim religijama i oni to razaraju. Indirektno, mladi nesvjesno usvajaju takav mentalitet relativizma, pogubnog za onoga tko želi autentično živjeti svoju vjeru. Običavam reći, lijek je djelotvoran samo u pravoj dozi, a ako ga se razvodni, nije više djelotvoran. I kršćanstvo, ako se živi u

13


punoj dozi, punim plućima, onda je učinkovita snaga za preobrazbu pojedinca i svijeta! Ako se razvodni, relativizira, od njega nema ništa, postaje bljutavo, a sol kad obljutavi, onda se gazi, a toga smo danas mahom svjedoci. Nije li to u ovakvim „znakovima vremena“ ogromni izazov za Katoličku crkvu? To je definitivno i prije svega veliki izazov pred kojim stojimo jer New Age kao pokret mogao se javiti u kršćanskim i postkršćanskim zemljama u kojima se puno govori o ljudskoj slobodi. Zahvaljujući tome ostvaren je prostor da bi se mogao stvoriti pokret koji će misliti drukčije, a to je istovremeno i zlouporaba slobode. I papa Benedikt XVI. spominje i njegov dolazak u Hrvatsku je s tom porukom: Svijetu je potrebna nova evangelizacija. Svijetu je potrebno ponovo otkriti Kristovo lice i na nov način jer kršćanstvo postoji dvije tisuće godina, ali kršćana nema. Ovome svijetu kršćanstvo nije dosadilo jer još nikada nisu vidjeli kršćane. Mi smo suodgovorni, kaže 2. Vatikanski koncil, odgovornost za nastanak ateizma snosi samo kršćanstvo, Crkva jer svojim životom često puta Kristovo lice više skrivamo nego što ga otkrivamo. A pozvani smo otkrivati Krista današnjem društvu.

Traže Boga gdje ga neće naći – Mladi se vraćaju Crkvi Mlade zanima sveprisutniji reiki, sljedbenici Sai Babe koji iz Hrvatske putuju u Indiju, čak i intelektualci su zavedeni iscjeliteljima. Pojasnite taj fenomen kojeg ste naveli u primjerima Zdenka Domančića koji liječi „Božjim darom“, Bracu što „liječi pogledom“, Mekki Torabija koji je u Maroku poljoprivrednik, a u Hrvatskoj „liječi energijom planeta“! Bili smo u Indiji i (do sredine ožujka 2011.) i zaključili jednoglasno, ako se ikad živi kući vratimo, nikada se u Hrvatskoj nećemo tužiti da je išta loše, kad vidimo što je tamo. Oni za bolje ne znaju. Kad bi neki Indijac dobio vizu da može izići iz svoje zemlje, bio bi sretan da si može potražiti nešto bolje. U nas su gledali kao u zlatnu telad, proseći milostinju, nadajući se nečemu. Možemo razumjeti njihov mentalitet, imati suosjećanja za taj narod kao što su imali s nama tijesno povezani o. Ante Gabrić i bl. Majka Terezija koji su svoje živote posvetili oplemenjujući njih i podižući, a ono što je bolno ondje je vidjeti naš narod koji je otišao tražiti Boga tamo gdje ga neće naći. Dojmljiva mi je knjiga Rabindranat Maharadže „Smrt jednog gurua“ - indijskog gurua koji se obratio

14

na kršćanstvo, a bio je bog u Indiji. Kad je došao u Zagreb na trodnevni seminar poručivao je: „Vi dolazite u Indiju Boga tražiti, a ja vam kažem, i nama Indijcima i vama zapadnjacima samo Krist može biti Spasitelj. Ja sam jedan od bogova u Indiji i nisam imao ni sreću, a drugima sam je dijelio. Tek sada sam upoznao da sam grješnik i meni je potrebno spasenje.“ U tom smislu postoje mediji koji u javnosti, kad god se govori o kršćanstvu, uvijek ga predstavljaju u negativnom svjetlu, a kad god se govori o jogi, nečemu što je s Istoka i o različitim iscjeliteljima, uvijek ih se predstavlja u pozitivnom svjetlu. Mladi čovjek, koji još nema jasno izgrađen karakter i viziju, jasno, posrne, ravna se prema medijima i „zglajza“. Ali utješno je da su se mladi otrijeznili, vraćaju se Crkvi u Novo doba (New Age) koje i više nije novo jer traje cijelo stoljeće pa već govorimo o Next Ageu, Dobu iza ovoga. Vraćaju se Crkvi razočarani, postiđeni, ali sretni da se imaju gdje vratiti. Nekada je pojedincima pomoglo to njihovo traganje da dođe do povratka Crkvi, kao što je u slučaju Ratka Šipetina koji je bio u „Bruni Groeningu“ braneći ga iz petnih žila, a sada priznaje da je to bila zabluda i nespojivo s kršćanstvom. Bogu zahvaljujemo za takve primjere. Smatram da su to sveti Pavli našega vremena čija svjedočanstva zapravo mnogima mogu otvoriti oči da ne žive u utopiji da će izvan Krista naći svoju sreću, svoj mir i spasenje.

Reiki je okultna praksa, nespojiva s kršćanstvom! Postoje doktrinarne razlike između kršćanstva i reikija (Univerzalna Životna Energija), no pojasnite kako su reikisti izopćenici Katoličke crkve? Reikisti su se sami udaljili iz Crkve u koju se ulazi po sakramentima kršćanske inicijacije (krštenje, pričest, potvrda). Ali, kad je riječ o reikiju i tamo se stupa putem tri stupnja inicijacije, odnosno reikija. Prilikom stjecanja prvog stupnja dobiva se prvog reiki vodiča - duhovno inteligentno biće koje radi i pomaže pri ozdravljenju bez kojeg nema učinka. U drugom stupnju dobiva se cijelu legiju, a u trećem stupnju se postaje majstor da se može drugog inicirati. Zato jer je riječ o okultnoj praksi, o čemu su svjedočile osobe koje su istupile i došle tražiti pomoć u Crkvi jer osjećaju plaženje po tijelu i noću dok spavaju nečije hladne ruke, da čuju glasove, muči ih nesanica, ne mogu ljubiti, ne mogu moliti i toliko drugih simptoma koji ukazuju na prisutnost zlih sila. Te osobe su se udaljile od


Crkve, makar im je netko prodao da je reiki spojiv s kršćanstvom, ali to je definitivno nespojivo! I osnivač Mikao Usui niti je bio kršten, nije imao veze s Crkvom, bio je budistički biznismen koji je u kriznom trenutku pronašao svoj smisao u budizmu. Riječ je o dva različita pogleda koji su međusobno nespojivo proturječje i doista osoba koja je inicirana u reiki i u tome ustraje, ona je istupila iz Katoličke crkve, nema više prava na sakramente, dok se toga ne odrekne, zatraži povrat i pristupi Crkvi.

Duhovni nomadi među liječnicima Kako motrite intelektualce, među njima liječnike, koji prakticiraju reiki i, kako ste u primjeru psihijatra spomenutom u predavanju potvrdili, novače povodljive? To je točno jer te osobe spadaju u kategoriju „duhovnih nomada“ koji to često puta čine u dobroj namjeri. Nekad se čovjek iznenadi, i sam gledajući saibabovce, ove i one kako se humanitarno angažiraju ili to žele. Ima dobre želje, ali u krivim okvirima. I u tom smislu vrijedi pravilo sv. Augustina „Traži to što tražiš, ali ne tamo gdje tražiš.“ Liječnici uviđaju da im je mehanistička medicina koja se ograničava samo na tijelo nedostatna i tragaju za nečim višim. Mi imamo Hrvatsko katoličko liječničko društvo gdje se njeguju upravo te etičke i moralne vrijednosti, nastoji dodati i duhovnu dimenziju, ali zato nije potreban ni reiki, bioenergija, pranoterapija ili prakse kakve širi Bruno Groening i ostali. Svi oni stavljaju naglasak na duhovno i suvremena istraživanja, doduše, pokazuju da duhovna dimenzija jako puno utječe na tjelesno ozdravljenje. Ukoliko čovjek ima redovitu duhovnu higijenu, redovit duhovni život i redovito se ispovijeda, prakticira kršćansku meditaciju, sigurno će i na psihosomatskom području imati uredniji život, smireniji, bit će otporniji na mnoge bolesti. Znamo kad obrambeni mehanizmi popuste u organizmu, iskoči herpes, dođe ovo ili ono, no živimo li smirenim, sređenim životom, duhovno uravnoteženim, sigurno će naše zdravlje biti cjelovito. Zato liječnike radije potaknuti neka otkriju unutar vlastite tradicije i vjere blago koje ima Crkva nudi, a s druge strane trebaju se čuvati intelektualne oholosti, kako je to Papa nazvao, jer ta intelektualna oholost pojedinaca uvjerenih da su sa znanstvenim titulama meritorni govoriti i na duhovnom području, dovodi u zabludu. Kao što ni svećenik ma kakvu duhovnu teološku izobrazbu imao, ne može biti kompetentan za područje medicine. Svatko je za svoje područje kompetentan i to treba respektirati, ali i integrirati da bi bilo na dobro čovjeka.

Nova evangelizacija dobra, ako obraća i približava Bogu Svjedoci smo da vjernici žele susresti Boga na intimniji način na karizmatskim susretima, neki hrle na seminare fra Ive Pavića u BiH, brojnima je srce za Isusa otvorio na duhovnim obnovama vlč. Zlatko Sudac, a mnogi žeđ za duhovnom oazom nalaze s fra Zvjezdanom Linićem. Je li taj fenomen vjetar nove evangelizacije u Crkvi? Svakako, nova evangelizacija je nešto pozitivno što Crkva treba i što novi crkveni dokumenti podupiru. I u tom smislu

svaki svećenik je pozvan biti u službi nove evangelizacije koja pretpostavlja, prije svega, novi žar. Dakle, rad na samome sebi podrazimjeva da ja novim žarom, a ne mehanički, slavim sakramente, i drugo, novom metodom, tražeći kreativne metode u skladu sa otkrićima suvremene komunikologije i humanističkih znanosti, metodike kako bih što bolje uprizorio Božju riječ i učinio je razumljivijom današnjem čovjeku. Seminari koji privlače veliku pozornost, oni po sebi mogu biti dvosjekli mač. S jedne strane su dobri, ukoliko doprinose novoj evangelizaciji, ako se ljudi obraćaju i Bogu približavaju. Opasni su i prigovara im se i to s pravom kada na prvo mjesto stavljaju potragu za tjelesnim zdravljem. I kod zdravica imamo „Samo da nam Bog dade zdravlja, drugo nam ništa i ne treba“. Je li zdravlje apsolutna vrijednost i najvažnija? Je li točno da bolesnikov život nema smisla? Ili se i po bolesti čovjek može posvetiti. Svjesni smo velikih svetaca koji su bili patnici pa je Bog učinio velike stvari. Na takvim seminarima neke osobe ostanu razočarane jer nisu doživjele ozdravljenje pa si prigovaraju da im je slaba vjera ili je slab evangelizator. Najgore je kad se vraćaju u župnu zajednicu ne nailaze na razumijevanje pa osuđuju svećenika što ne podržava takve seminare, a to nije točno jer u svakoj zajednici pa i župnoj je temelj u kojemu čovjek treba rasti i stasati u vjeri od primanja sakramenata. Ako takvi seminari mogu pridonijeti vjeri kod ljudi, posebno distanciranih od vjere, da budu evangelizirani, oni imaju svoju svrhu, ali ako u prvi plan stavljaju čudesa, ozdravljenja i ono što je bilo kao manifestacije zloga pa se od toga rade spektakli, onda je to kontraproduktivno i narušava bit liturgijskoga slavlja.

Izvan Boga je ništavilo! Što sada radite, imate li kakvu poruku? Nisam gospodar svoga vremena i nastojim vrijeme iskoristiti stavljajući se u službu koliko je više moguće onima koji su u potrebi. Ono što moguće reći, nakon što sam tone literature prožvakao, samo jedno potvrđujem što sam znao od početka – nema izvan Boga ništa, sve je ništavilo. I kada bi se čovjek držao Svetog pisma, jako bi profitirao. I evo jedna pričica za kraj, volim ih jer puno govore. Bio jedan učenik koji je želio postati kamenorezac i otišao je k majstoru koji mu je prvi dan dao u ruku neka drži mramor. I cijeli dan je držao komad mramora. Kad je došao drugi dan očekivao je novi zadatak, a dobio je isti i tako tjedan, mjesec i godinu uvijek je imao isti zadatak držati komad mramora u ruci. I kad je opet došao na obuku majstor mu dade običan kamen i kad ga je primio u ruku, odmah je kriknuo, ali ovo je obični kamen. Onda mu je majstor rekao: „E sad si ispekao zanat, sad znaš što je mramor!“ Čovjek koji je zaljubljen u Boga, koji čita Sveto pismo, hrani se na sakramentima Crkve, neće imati problema kad se susretne s kojekakvim privatnim objavama, sumnjivom marginalnom duhovnošću i religioznošću, raspoznati i kazati ne to nije to. Ne mora to znati verbalizirati, ali znat će to nije to. Prije toga mora živjeti od toga i za to.

15


Razgovor s krešimirom miletićem Krešimir Miletić rođen je 1973. u Zagrebu. Oženjen, otac četvero djece.  Završio je Matematičko – informatički obrazovni centar ‘Vladimir Popović’ (MIOC) u Zagrebu. Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu, Pravni fakultet, smjer diplomirani socijalni radnik na temu: Aktualnost socijalnog nauka Katoličke crkve u Hrvatskoj. U postupku je izrade završnog pismenog rada na poslijediplomskom specijalističkom studiju ‘Management neprofitnih organizacija i socijalno zagovaranje’ Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od ranih studentskih dana intenzivno volonterski djeluje u nekoliko udruga, a na poseban način u Župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu kod franjevaca konventualaca. Predsjednik je Udruge za promicanje obiteljskih vrijednosti – Blaženi Alojzije Stepinac koju je i utemeljio 2002. te Hrvatskog bračnog i obiteljskog saveza CRO-BIOS koji okuplja 15 obiteljskih udruga s područja Republike Hrvatske. Osim redovnog obrazovanja završio je niz edukacija i nekoliko certifikata s područja građanskog odgoja, psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji, psihosocijalnog tretmana maloljetnih počinitelja nasilja, rada s djecom koja imaju rizično ponašanje i dr. Višegodišnji je vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb Zagreb u ulozi voditelja mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi. Poštovani g. Miletiću, proteklih ste tjedana i mjeseci bili često prisutni u hrvatskim medijima, ponajprije onim tiskanim, ali i elektronskim poput interneta i televizije. Osobito bih naglasio opsežni prilog o Vama i razgovor u Glasu Koncila (….). Kako se osjećate kao javna osoba? Je li i Vas to iznenadilo ili ste računali s tim, budući ste izuzetno aktivni, bilo kao predsjednik Udruge Blaženi Alojzije Stepinac ili kao član velikog vijeća političkog pokreta Hrast? Ovaj svojevrsni medijski izlazak vjernika laika u hrvatski medijski prostor vidim kao rezultat nekoliko važnih činjenica. Prva i najvažnija je ta da je politička elita u Hrvatskoj, a osobito ona koja se želi predstavljati kao demokršćanska, duboko i do temelja razočarala i izdala temeljna kršćanska načela i vrjednote hrvatskog naroda. Svjedoci smo činjenice da upravo u vrijeme kada su na vlasti ti tzv. demokršćani, u Hrvatskoj imamo snažnu pojavu kršćanofobije, diskriminacije i netolerancije prema vjernicima laicima koja je uz podršku upravo tih tzv. demokršćana dobila i zakonsku i institucionalnu podlogu. Svjedoci smo i nesmiljenih napada na Katoličku crkvu, svećenike, vjeronauk u školama. Napada se doslovno sve što čini kršćanski identitet; brak, obitelj, antropologija čovjeka, pravo na život, dostojanstvo ljudske osobe, spolnost, sloboda

16

vjeroispovjesti, sloboda mišljenja i javnog izražavanja vjerskih uvjerenja i dr. Napadnuta je i istina o Domovinskom ratu, suverenitet Hrvatske, a Hrvatska je sustavno ponižavana, pljačkana i gurana u red drugorazrednih i trećerazrednih država. Ta ista politička elita koja je zadužila slijedećih deset generacija svojom nesposobnošću upravljanja Hrvatskom, pretjeranim zaduživanjem i devastacijom doslovno svih temeljnih vrjednota – pokazuje kako pred sobom ima jedan jedini cilj – činiti sve kako bi se služilo ultimativnom cilju – opstanku na vlasti. Hrvatske građane se promatra tek kao na glasačku mašineriju koja od izbora do izbora omogućava i daje legitimitet novovjekim pljačkašima i političkim barbarima da pustoše ono za što su naši preci polagali svoj život. To sve hrvatski građani vide, a dio katoličkog civilnog društva kojem pripadam o tome neće više šutjeti. U tom smislu smo javno progovorili i pozvali hrvatske građane na temeljite promjene u hrvatskom društvu koje neće biti moguće bez aktivnog angažmana i buđenja upravo vjernika laika, ali i svih onih dijelova hrvatskog društva koje je sustavno marginalizirano iz društvenog i političkog života. Izlazak u medije je u tom smislu i dio poslanja vjernika laika koji su dužni progovarati o istinama i svjedočiti kršćanske vrijednosti u svim sastavnicama svakodnevnog života. Viknuti „Car je gol” samo je prvi korak dužnosti i poslanja koje kao vjernici laici imamo u društvu u kojem živimo. Kako spojiti udrugu koja promiče katoličke obiteljske vrijednosti s jednim novonastalim pokretom, koji je ipak i prije svega politički? Spoj je zapravo vrlo logičan. Ako okrenete pitanje i postavite ga na način da pitate kako je uopće moguće da postoji politika bez vrijednosti, društvo bez vrijednosti, obrazovanje bez vrijednosti, političari koji ne zagovaraju i štite vrijednosti – onda zapravo dolazite do vrlo jasne i logične činjenice: mi ne bismo doista bili autentični kao udruga, ali niti kao vjernici laici kada bismo promicanje obiteljskih, ali i svih drugih kršćanskih vrijednosti ograničili na prostore crkvenog pastorala, župa, kršćanskih kružoka. Katolički socijalni nauk jasno naglašava dužnost svjedočenja i zalaganja za kršćanske vrijednosti u svim sastavnicama društva. Mi smo prije svega kršćani, a kao građani imamo pravo sudjelovati i u svim područjima društvenog i političkog života. Država se jednostavno ne može sekularizirati od građana vjernika. U pokret smo zapravo ušli kao građani koji su okupljeni oko vrlo jasnih vrijednosti. Mi ne samo da smo okupljeni oko tih vrijednosti već smo vrlo odlučni u nakani da ih snažno zagovaramo u


hrvatskome društvu. Svi znamo da u djelatnosti udruga nije predviđeno izravno političko djelovanje, ali mi kao dio civilnog društva imamo potpuni legitimitet biti subjekt u prostoru u kojem se oblikuju i donose odluke koje se neposredno tiču našeg svakodnevnog života. Stoga ne izraziti javno podršku jednom pokretu koji se zasniva na kršćanskim temeljima, a u kontekstu i okruženju kojeg sam malo prije opisao, zapravo predstavlja grijeh propusta. Je li Hrast po Vama jedina ispravna opcija na sljedećim izborima ili je ovaj pokret samo jedan od mnogih „konzervativnih“ koji tvrde kako imaju pravo rješenje za naš narod i državu? U politici naravno postoji pluralizam i demokracija je utemeljena na platformi slobodnog zastupanja različitih stajališta, vrjednota, interesa. Parlamentarna demokracija pak pretpostavlja i to da građani povjeravaju ili daju mandat zastupnicima da zastupaju njihove interese, vrjednote, stavove u hrvatskom saboru. No, kada pogledamo situaciju u Hrvatskoj primjećujemo da kompletna politička elita služi isključivo stranačkim interesima i interesima različitih lobbya, a ne narodu. Sabor je postao tek puka glasačka mašinerija za već unaprijed dizajnirana zakonska rješenja i odluke koje su donesene u uskim interesnim kružocima. Tko sve ima neposredan utjecaj na te kružoke povremeno saznajemo iz brojnih afera koje su postale dio hrvatske političke svakodnevice. Sjednice Hrvatskog sabora tako nalikuju tek na loš performans u kojem se tek legaliziraju već donesene odluke onih koji često ostaju skriveni iza plašta demokracije. Što reći o državi u kojoj bivši premijer bježi iz zemlje, a ministri se redaju na optuženičkim klupama? U Hrvatskoj se već godinama događa prešutno, ali vrlo jasno kršenje Ustava, trodiobe vlasti. Zloporaba položaja koju možemo lakše prepoznati pod nazivom korupcija ustoličena je više kao krepost i poželjna osobina, negoli kao stvarni neprijatelj hrvatskog društva. I ovdje imate političke stranke koje su zapravo spomenici i generatori cijelog ovog nereda. One su partitokratski ustrojene, dizajnirane po volji trenutnog predsjednika koji uz nekolicinu odabranih i lojalnih odlučuje u ime i umjesto svih ostalih, a napredovanje na ljestvici se vrednuje tek po sposobnosti nekritičkog i slijepog usvajanja tih istih odluka te brzine pretvaranja mišljenja šefa stranke u vlastito. Takve stranke iz izbora u izbore nude biračima isto: birači zapravo ne biraju ništa, za njih je stranka već izvršila izbor. Birači zapravo tek potvrđuju izbor ljudi koje je šef stranke i tko zna koji lobby složio po svojoj mjeri. Ako pogledamo tjeralice i nedavna suđenja koja su u tijeku ili su u pripremi vidimo da su liste slagane upravo prema kriterijima dokazane sposobnosti služenja interesima stranačkih središnjica, a ukupan angažman građana na izborima se svodi na masovnu hipnozu predizborne kampanje i rezultate više ili manje uspješnih spin doktora koje neskriveno angažiraju oni koji su kako sami kažu ‘puni ko brod’. U situaciji u kojoj vi na izborima nudite stvarne vrijednosti ne treba vam spin doktor, ali kada trebate hrvatski narod uvjeriti u predivna nepostojeća tkanja koja ste za građane na tim izborima i za slijedeći mandat skrojili zajedno sa svojim javnosti nevidljivim krojačima, onda je potrebno uključiti ne samo stručnjake za masovne obmane, već i osigurati da glasuju čak i mrtvi kako biste osvojili uprav-

ljačku palicu nad državnim proračunom. Državni proračun pretvoren je u bankomat stranačkih središnjica, veliku nacionalnu tombolu na kojima odabrani imaju uvijek nepogrešivo dobitne listiće, dok drugi manje podobni doživljavaju reket i ucjene od onih koji naravno nikada nisu niti željeli štiti interese naroda, puka, već interese onih koji su im plaćali jumbo plakate iza kojih su se krila jumbo očekivanja povratnih oplođenih investicija. Interesantna je nedavna činjenica na koju su ukazali rezultati popisa stanovništva kako se birački popisi i popisi stanovništva razlikuju do rekordnih pola miliona glasača. U toj i takvoj strahoti, Hrvatskoj bi bila primjerenija revolucija i to nekakvog afričkog tipa, no čak i za tu posve normalnu, prirodnu, pa čak i logičnu reakciju opljačkanog puka pobrinuli su se opet ti isti majstori inflacijom dirigiranih svakodnevnih prosvjeda na kojima se građanima ciljano obezvrijedila čak i ova demokratska metoda izricanja nezadovoljstva i protestiranja protiv sveopće devalvacije svih hrvatskih sastavnica identiteta, prošlosti, sadašnjosti, pa čak i budućnosti. Hrvatski rast – Hrast je u takvom kontekstu zaista jedina opcija koja nudi istinski povratak suvereniteta, pogaženog dostojanstva, obnovu hrvatskog ponosa. Hrast zaista jedini nudi hrvatskome narodu da ponovno bude subjekt koji odlučuje o svojoj sudbini, za razliku od onih koji su hrvatski ponos i heroje predavali i prodavali za cijenu o(p)stanka na vlasti. To je možda i najgore što smo mogli vidjeti; da Hrvatska koja je stoljećima bila zaglavni kamen cjelokupne europske civilizacije, branik i predziđe kršćanstva, postane drugorazredni sluga i poslušnik onih koji Hrvatskoj doista ništa ne nude, a uzimaju praktično sve. Pretpristupni pregovori obilježeni su iznimno ponižavajućim procesom otuđenja Hrvatske od sebe same, od istine o svojoj povijesti, svojih korijena, prava na koje ima prema svim međunarodnim propisima. Primjer čiste ucjene i pristanka na arbitražu tamo gdje imamo čisto pravo ne samo na gospodarski pojas, već i na određivanje morskih granica sukladno međunarodnom pravu, predstavljeno je u hrvatskoj javnosti kao velika diplomatska pobjeda. Izdaja nacionalnih interesa i pogodovanje interesima ucjenjivačima prikazuje se kao velika pobjeda. Što reći o cjelokupnom sramotnom procesu kojim je Hrvatska najprije izdala, a potom i izručila svoje heroje na političko sudište kojemu je jedini cilj redefinirati povijest, uspostaviti temelje neo-kolonijalne i ranjive Hrvatske kojoj treba iz kolektivne svijesti izbrisati i ubiti i najmanju šansu da svoju krvlju i legitimnom obranom izborenu slobodu jasno izrekne u Europi koja je svoj utjecaj, razvoj i bogatstvo temeljila upravo na pljački i iskorištavanju kolonija diljem svijeta? Hrvatska se politička elita u ovom kontekstu stavlja u ulogu svodnika koji Hrvatsku i sva njezina bogatstva, ljepotu, kulturu i baštinu podvodi europskim moćnicima, a za odricanje od svoga dostojanstva i podvođenje tijela (zemlja, vode, poljoprivrednih dobara, identiteta, …) ima dobiti bogatu novčanu nagradu kojom kao opravdanje za neviđeno poniženje mašu nacionalni spasitelji i promicatelji nove euro-renesanse. Da, u ovakvom kontekstu hrvatski narod treba ustati kao i 1991., stati jedan uz drugoga i pomesti hrvatski sabor od anacionalnih, korumpiranih struktura i vratiti Hrvatskoj suverenitet, ponos i slobodu. Hrvatska definitivno traži izlaz iz talačke krize u koju je stavljena, a kreditno i kamatno ropstvo koje poput omče visi nad njom, ali

17


i većinom prosječnih hrvatskih obitelji, zahtjeva redefiniciju kompletnih odnosa koje otvoreno nazivam čistom agresijom na Hrvatsku s neokolonijalnim predznakom. Hrast u svojim nastupima djeluje autentično, dostojanstveno i uvjerljivo. Hoće li Hrast po Vama prijeći izborni prag i ako, hoće li ostati dostojanstven kada na red dođu pregovori o evt. sklapanju koalicije? Ili će Hrast sam sastavljati vladu? Temeljno pitanje je hoće li hrvatski narod prijeći iz pasivnosti u djelovanje. Pobjeda nije nikada bila bliža i dohvatljivija. Unatoč silnim nastojanjima političkih hipnotizera da neprestanim mantrama uvjere narod kako drugog puta od prokušanih partitokratskih preslagivanja figura na šahovnici nema, građani su sami shvatili kako postojeće duhovno i moralno sterilne strukture nisu u mogućnosti nadići same sebe i ponuditi konačno nešto za Hrvatsku. Hrvatski rast – Hrast nema problem prelaska praga; on je taj prag već prešao samom činjenicom aktiviranja brojnih skupina koje imaju prepoznatljivost i vjerodostojnost. Postavlja se pitanje prelaska praga one najniže razine tolerancije hrvatskog naroda koji na predstojećim parlamentarnim izborima ima šansu žurno ustati i uputiti se iz egipatskog ropstva u slobodu koja neće biti niti laka niti jednostavna, ali će biti natopljena blagoslovom; u slobodu koja će biti više kao zajednički hod obilježen unutarnjim čišćenjem srca. Da, hrvatskom narodu potrebno je čišćenje srca koje je kroz povijest opterećeno i izranjeno brojnim podjelama, stradanjima, lutanjima. Bez čišćenja srca nije moguće niti izići iz zatvorenog kruga lutanja u kojem se sve ono vlastito vidi kao slabost, a ono izvan kao put spasenja. To je čišćenje i od podaničkog mentaliteta u kojem se tako olako prihvaćaju različiti vanjski mentori, spasitelji i lažni proroci kao tobože jedina alternativa. Hrast je po ovom pitanju prvi i jedini ozbiljni iskorak političke svijesti o potrebi izlaska iz očitog ropstva, ali i onaj koji je svjestan da je riječ o dugotrajnom procesu kojem je pobjeda na parlamentarnim izborima tek prvi, ali nužan korak. Hrast će po pitanju eventualnog postizbornog koaliranja postavljati vrlo jasne i beskompromisne uvjete, promatrajući u svakom slučaju opće dobro iznad interesa bilo koje druge skupine koja se ne zove hrvatski narod. Hrast je znak ovog vremena i početak jednog potpuno drugačijeg promišljanja Hrvatske u kojem se Hrvatska ne treba bojati nikoga. U toj suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj će vjernici laici imati vrlo jasnu i snažnu ulogu, ali i odgovornost. Već ste uspostavili neka partnerstva s drugim strankama i pokretima. Koji su to pokreti i stranke i zašto baš s njima? Koje stranke ne žele s vama i zašto? Hrvatski rast – Hrast zagovara zajedništvo svih domoljubnih opcija kako bi se ostvarila izborna pobjeda i omogućile temeljite promjene u Hrvatskoj. Preduvjet za zajedništvo je prihvaćanje predizbora koji zamjenjuju dotadašnju lošu i neuspješnu praksu dogovaranja lista za stolovima. Ono što je građane i udaljilo od sudjelovanja u politici ili sudjelovanja na izborima jest upravo ta distanca koju partitokratski ustrojene organizacije grade između sebe i građana. Jaz između građana i postojećih stranaka nikada nije bio toliko velik kao danas. Građani kao da su suvišni na ovoj pozornici. Naravno da to nikoga ne motivira na izlazak na izbore, a već prosječno informirani glasač svjestan je da najčešće bira između ‘dva zla manje zlo’. U

18

čitavom mnoštvu dosadašnjih situacija u Hrvatskom saboru pokazalo se da su zastupnici slijedili ne interese naroda, već interese svojih stranaka i stranačkih lidera. Suradnja s građanima se događa isključivo u prostoru izborne kampanje, a nalikuje više manipulaciji negoli stvarnoj suradnji. Zato Hrast mijenja ovu paradigmu. Nitko u Hrastu nema zajamčeno mjesto na izbornom listiću. Svoje mjesto treba potvrditi pred građanima svoje izborne jedinice, izaći pred birače i pogledati ih u oči. Onaj koji ne uživa ugled niti poštovanje zajednice u kojoj živi – neće proći ovo prvo sito. Zapravo, jednostavno možemo reći kako će izvan Hrasta ostati oni koji ne žele zajedništvo i služenje interesima Hrvatske, već osobnim interesima. Hrast je ponudio platformu na kojoj je Hrvatska iznad svake stranke, skupine ili pojedinca. Oni koji se u tome ne nalaze, ne nalaze se iz vrlo jednostavnih razloga. Dio postojećih stranaka s domoljubnim predznakom očito još uvijek boluje od istog ovog sindroma egocentričnosti, sebičnosti i manjka želje da se interes Hrvatske stavi iznad interesa stranačkih vodstava stranaka. Oni koji traže sljedbenike teško se uklapaju u sustav koji traži mjerljive kriterije i stavljanje svih na jednu istu vagu – pred hrvatske građane. Dio političke scene stoga više nalikuje sektama, negoli ozbiljnim političkim organizacijama. Dovoljno je pogledati kakve je tko rezultate postizao do danas da bi se vidio sav besmisao postojanja pojedinih političkih stranaka. No, nije isključeno niti to da pojedine od njih možda upravo zato i postoje kako bi rasipale glasove i onemogućavale postizanje zajedništva. Hrast je do danas uspio ostvariti zajedništvo sa HSP – dr. Ante Starčević koji je jedini pristao na predizbore. Na putu prema zajedništvu je i HČSP s kojim je dogovor u završnoj fazi. Nedavno su Hrastu pristupile skupine generala Glasnovića, generala Tomića, skupina STOP progonu hrvatskih branitelja i dr. čime je Hrast dobio snažnu potporu braniteljske populacije. Uz Hrvatsko kulturno vijeće, GROZD i katoličke obiteljske udruge te Hrvatsku republikansku zajednicu i Obiteljsku stranku Hrast je postao vrlo snažna jezgra i potencijal za stvarne promjene u Hrvatskoj. Uz sve navedeno, Hrast ostaje do kraja otvoren za sve koji pripadaju istom političkom svjetonazoru, zagovaraju iste vrijednosti te pristaju na predizbore. Kako Hrast gleda na ulogu Katoličke Crkve u hrvatskom društvu? Kakvi su odnosi s Crkvom? Je li Hrast ujedno i katolički pokret, s obzirom na brojne katoličke udruge koje su mu se pridružile? Mislim da možemo reći da Hrast trenutno od svih političkih subjekata u hrvatskom političkom prostoru jedini autentično zagovara kršćanske i katoličke vrjednote. Dolazak sv. Oca u Zagreb i Hrvatsku razotkrio je svu licemjernost vladajuće stranke koja je preko tri najistaknutija predstavnika istog dana javno demantirala sve ključne zahtjeve izrečene u završnom pozdravnom govoru biskupa Valtera Župana. Oni nikada neće niti su ikada to htjeli – revidirati zakon koji omogućava ubijanje nedužne djece u Hrvatskoj; oni nikada neće niti su to ikada htjeli revidirati ili dokinuti apsurdan protudruštveni Zakon o suzbijanju diskriminacije koji se slobodno može preimenovati u Zakon o suzbijanju katolika, slobode vjeroispovjesti i slobode mišljenja u Hrvatskoj. Na temelju ovog zakona


za koji je Jadranka Kosor javno rekla kako je iznimno ponosna na njega i kako je to njezin osobni projekt, imamo prve progone katolika u Hrvatskoj, prvu vjeroučiteljicu na sudištu, bjesomučne napade na Katoličku crkvu, svećenike i vjernike. Na temelju istog tog zakona stvara se platforma i za desant na obrazovni sustav, kao i za tiho oduzimanje prava roditeljima da biraju odgoj za svoju djecu u skladu s njihovim pozitivnim uvjerenjima, a što je između ostalog i njihovo ustavom zajamčeno pravo. Na temelju ovog osobnog projekta gđe Kosor, uskoro će roditelji, ako se ova lakrdija ne zaustavi na parlamentarnim izborima, biti suočeni sa brisanjem prava da se nazivaju tata i mama, a trebat će se dogovoriti koji će od njih biti roditelj 1 i roditelj 2. Obzirom da jedini upozoravamo na ove činjenice i obzirom da je HDZ pored ponosa, identiteta, povijesti, teritorija i dostojanstva hrvatskom narodu pokušao ‘ukrasti’ i samog papu pokušavajući nasilno instrumentalizirati njegov posjet za jeftini spin o dolasku kojim sv. Otac podupire ulazak Hrvatske u EU; mogu potpuno mirno reći da smo jedini u Hrvatskoj koji namjeravamo unijeti i oživotvoriti katolički socijalni nauk u hrvatsko društvo, da smo jedini koji ćemo otvoreno zagovarati brak, obitelj, slobodu vjeroispovjesti i sve ono što ovaj narod živi stoljećima kao narod koji je i u najtežim trenucima sačuvao poklad vjere. Hrvatski rast - Hrast zagovara i priznaje odvojenost crkve i države, ali naglašava da nitko nema pravo isključivati Katoličku crkvu iz bilo kojeg oblika javnog i društvenog djelovanja, sudjelovanja u javnoj raspravi, izricanja svojih stavova, mišljenja i dr. Hrvatski biskupi imaju puni legitimitet i potpuno pravo javno govoriti o svim pitanjima koja se tiču općeg dobra, dobrobiti čovjeka i društva u cjelini. Država se ne može sekularizirati od svojih građana vjernika. Vjernici imaju svako pravo zalagati se za inkorporiranje kršćanskih vrjednota u sve sastavnice svakodnevnog života u Hrvatskoj. Obitelj je temelj svakoga društva. Kod nas su zdrave i tradicionalne obiteljske vrijednosti izvrgnute sve većim napadima od strane različitih ateističkih udruga i pokreta, ali i medija. Kako do Hrvatske po mjeri katoličke obitelji? Obitelj je prva i životna stanica ljudskoga društva, pa tako i Hrvatske. Svi ćemo se složiti da obitelj zaslužuje biti na prvome mjestu svakoga čovjeka, jer smo u obitelji proveli i provodimo najsretnije trenutke života, a obitelj je i prva škola društvenih kreposti bez kojih ljudsko društvo ne može opstati. Za očekivati je i da bi odnos države i svih politika, ali i cjelokupnog društva, prema toj prvoj i životnoj stanici ljudskog društva trebao biti posebno osjetljiv i zaštitnički, te da bi se obiteljske vrijednosti trebale promicati i štiti u svim sastavnicama svakodnevnog života. No, je li tome tako u Hrvatskoj? Kada pogledamo podatke, statistike, rezultate društvenih istraživanja, ali i jednostavno pogledamo oko sebe u našoj bližoj okolini, svjedočimo drugačijoj istini. Obitelj ne samo da je mnogostruko ugrožena i izložena brojnim vanjskim i unutarnjim razaračima, već u teškoj situaciji u kojoj se nalazi kao da ne dobiva podršku, zaštitu i pomoć. Hrvatska promatrajući demografski zapravo izumire, ponešto sporije negoli cjelokupna Europska civilizacija koja migracijom radno sposobnog stanovništva pokušava ispuniti sada već teško nadoknadive deficite. Obitelj, natalitet, programi

usmjereni obitelji ponovno postaju pitanje ‘par excellence’ za Europu koja je očito izgubila ono nešto najvažnije što drži i osigurava opstanak čitavog društva i civilizacije. Još je bl. Ivan Pavao II upozoravao na ‘kulturu smrti’ i pogubne posljedice sustava koji ne vrednuje obitelj, dostojanstvo ljudske osobe, obiteljske vrijednosti, vjeru. Rezultati su vidljivi. Svake godine u Hrvatskoj se rađa između 7 i 10 tisuća stanovnika manje negoli ih umire. Projekcije govore da će, ako se ovaj trend ne promijeni, Hrvatska do 2070. imati 500.000 stanovnika manje negoli danas. Imamo trend starenja populacije, sve kasnijeg ulaska u brak, sve kasnije dobi u kojoj žene rađaju prvo dijete itd. Po broju rastavljenih brakova još uvijek smo nešto iznad europskog prosjeka, što možemo zahvaliti jednim dijelom i kršćanskom nasljeđu koje se opet nesmiljeno napada kroz medije. U Hrvatskoj sve više govorimo i o pojavi ‘socijalnog steriliteta’ (samački život) koji zahvaća 20% muškaraca i 9% žena u dobi od 35 do 44 godine. Kada govorimo o obitelji u Hrvatskoj, potrebno je upozoriti na glavne razarače obitelji, koje možemo podijeliti na unutarnje i vanjske. Među najvažnije unutarnje razarače svakako možemo ubrojiti manjkavu pripravu za brak, probleme komunikacije među članovima obitelji, nedostatak bračne i obiteljske duhovnosti, osobne i obiteljske financije, neučinkovito upravljanje vremenom. Od vanjskih razarača obitelji ističem sustavno lošu i promašenu politiku prema obiteljima, donošenje protudruštvenih zakona među kojima izdvajam Zakon o suzbijanju diskriminacije, neusklađenost rada i obiteljskog života, financijske terete i dužničko ropstvo, utjecaj medija koji nameću protubračni i protuobiteljski mentalitet, marginalizaciju utjecaja obitelji u društvu te na poseban način pokušaje da se roditeljima oduzme pravo da biraju odgoj i obrazovanje u skladu sa svojim pozitivnim vrijednosnim sustavom. Istraživanja pokazuju da preko 80% građana smatra kako žene nemaju dosta poticaja za rađanje, mlađe ispitanice sklonije su tvrdnji da porodiljski dopust ima negativan utjecaj na njihov posao i karijeru. Ovo je tek dio zastrašujućih podataka koji upućuju da trenutna upravljačka elita dubinski ne razumije ovo pitanje i u kolikoj je mjeri zapravo čitava budućnost Hrvatske dovedena u pitanje. Hrvatska je zapravo u ratu, koji ima višestruko dalekosežnije i opasnije posljedice od svih dosadašnjih agresija kojima je bila izložena Hrvatska. Stoga su žurno potrebne temeljite društvene i političke promjene u Hrvatskoj. Hrast je „zasađen“, kako Vi volite reći. Koji su sljedeći koraci? Evo, uputite nekoliko riječi našim posjetiteljima. Završio bih sa rečenicom koju često koristimo na našim promotivnim materijalima; Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa. (Edmund Burke). Pridružite se Hrastu i pomozite nam da zajedno gradimo suverenu, slobodnu, ponosnu i snažnu Hrvatsku! Mir i dobro!  preuzeto iz www.raskrizje.com

19


„EKOLOGIJA ČOVJEČNOSTI“

U

silnom i glasnom govoru o ekologiji, zaštiti i očuvanju prirode, ugušen je svaki zvuk, svaki spomen o potrebi ekološkog, moralnog i duhovnog, očuvanja čistoće ljudskosti, iz koje zapravo izviru, i na kojoj rastu sve druge civilizacijske, kulturne, demokratske, slobodne, i dakako vjerske grane društva. Bez razvijanja i očuvanja „ekologije čovječnosti” uzaludno je govoriti i o bilo kojoj drugoj ekologiji, pa i o ekologiji prirode, kojoj  je temelje udario asiški siromašni bogataš, Sveti Franjo. Samo na Njegovoj teoriji ekologije, koja počinje u čovjeku, moguće je shvatiti i istinski graditi, razvijati i živjeti ekologiju okoliša. Čovjek u svom Božjem poslanju mora biti središte svih ekologija današnjeg, i sutrašnjeg svijeta. I ta „ekologija čovječnosti” ima temelje, u „ekologiji  začeća”, te se razvija i sazrijeva kroz „ekologiju rađanja” „ekologiju odrastanja”, „ekologiju vjerskog i duhovnog života”, „ekologiju braka”, „ekologija ljubavi”, „ekologija mira”, „ekologija tolerancije”, „ekologija suživota”, te dakako ništa manje važna „ekologija dostojnog umiranja”, koju uvelike prlja i zagađuje ljudska „ekologija eutanazije”. Sve su to kockice koje čine zdrav i čist mozaik, sliku života i egzistencije ljudskog roda. Za vjernike koji prirodu vide, i doživljavaju kao darovano nam Božje djelo, „ekologija vjere” je zapravo ekologija svih ekologija. Uništimo li vjeru, izbacimo li je iz našeg života, kroz zahuktali proces agresivne dekristijanizacije nestat će i potrebe za svakom drugom ekologijom. Dekristijanizacija je, stoga, proces uništenja svih stečeni i izgrađenih europskih i civilizacijskih  vrijednosti iz kojih i na kojima je izgrađena i izrasla i svijest o zaštiti ekologije okoliša. Teško je raditi na očuvanju prirode, ako se ne radi na očuvanju čovjeka, od njegova rođenja do prirodne smrti. Priroda se mora promatrati i čuvati za čovjeka, a ne čovjeka za prirodu. To su dvije sastavnice koje se ni u čemu ne isključuju. Niti može priroda bez čovjeka, niti čovjek bez prirode. I jedno i drugo su djelo Božje. I svatko onaj ko govori o zaštiti prirode a ne i o zaštiti čovjeka, ili obrnuto, nije istinski ekološki borac. Njegova borba je selektivna, i dakako protiv Božja. Uništenjem jednog ili drugog, uništenjem čovjeka ili prirode, uništava se Božje djelo.

20

Protivnici Boga upravo su se najagresivnije i usmjerili na uništenje i prirode i čovjeka. I jedno i drugo postali su im sredstva dokazivanja svoje svemoći, koju mjere upravo uništenjem i jednog i drugog. I stoga danas imamo nekontrolirano zagađenje i prirode i čovjeka. Zagađivanjem čovjeka, kroz abortus, kroz homoseksualnost i lezbijstvo, kroz eutanaziju, kroz nepravdu, najprljaviji je mogući način zagađivanja i prirode. Kako od prirode očekivati i tražiti čistoću kada se po njoj širi tolika prljavština. Prljavština u kojoj se čovječanstvo guši i nestaje. Zagađenje  čovjeka, a time i okoliša, započelo je brutalnom agresijom na obitelj. Naime, u vrlo agresivnom procesu negativiziranja svih dostignutih, stoljećima građeni i usavršavanih vrijednosti ljudske egzistencije u ovoj ograničenoj prolaznosti, najagresivnije se udara na obitelj. Ta mala zajednica ljudskog društva, taj rasadnik svih stečevina i bogatstava čovječanstva meta je negativista, i negativizma, pojava sa kojom se zagađuje i okoliš i čovjek, s ciljem izgradnje „modernog” društva bez obitelji. I da bi se svijet „modernizirao”, „kulturizirao”, po zamisli i planovima negativista, zagađivača svega oko sebe, potrebno je zahuktalom „modernizacijom”, i snagom „zdravog razuma” degradirati, obescijeniti i na kraju ne priznati upravo obitelj, kao „čistača” i „katalizatora” cijelog ljudskog života, kao čisto, i jedino, izvorište zdravog i čistog društva. Jer sama obitelj je zapravo egzistencijalna kockica ljudskog društva. To je najmanje, ali odlučujuće, i najodgovornije društvo u društvu. Najčišća, ali i najučinkovitija „ekološka organizacija” u borbi protiv svih zagađivanja i zagađivača ljudskog roda, i ljudske egzistencije. Obitelj je zajednica na kojoj poćiva cijela ljudska zajednica. Zato je i nastoje mnogi zagađivači zagaditi i uprljati, jer kada uprljaju obitelj uprljali su sve, uprljali su svijet. Stoga je potrebno razvijati, uz „ekologiju čovječnosti” i „ekologiju  obitelji”  na kojima se jedino mogu graditi sve druge potrebite ekologije.


Didache ili Upute apostolske Namjena Didache ili Uputa apostolskih

Utjecaj filozofskih sustava na Didache

Didache je spis sa apostolskim uputama, namijenjene kršćanima, u obliku katekizma. U prvim je stoljećima taj spis bio veoma cijenjen. Klement Aleksandrijski ga drži Svetim Pismom „zatim Origen; za njega zna Euzebije Cezarejski, a sv. Atanazije – u svojoj Epistula festalis 39. g – donoseći popis biblijskih kanonskih knjiga, ubraja tu knjigu (Didache kaloumene ton apostolon), zajedno sa, npr., Mudrošću Salomonovom i Mudrošću Sirahovom, među knjige koje – iako nisu kanonske – treba čitati katekumenima.”1 Glavna namjena spisa jest duhovno i pedagoško učenje kršćanskog načina života. Tekst je „namijenjen tome da ga apostol, odnosno utemeljitelj nove kršćanske zajednice, ostavi novoj zajednici kao praktično pomagalo za život njezinih članova i za njezine postupke.”2 U samome spisu nalazi se „sažetak” kršćanskog nauka pristupanja moralnim i sakramentalnim odredbama za kršćanski život. Stoga te upute imaju uloga upoznati puk o bogoštovnom životu. Upute apostolske nastoje potaknuti vjernike da žive po Istini. Taj se životni put povezuje s ljubavlju, a to je ljubav prema Bogu, koji je stvorio čovjeka, i ljubav prema drugima. Dakle taj put istine i života počiva na dvjema zapovijedi ljubavi. Također se zapovijeda ljubav prema neprijateljima, ali jednako tako i suzdržavanje od tjelesnih požuda. Svakome „tko od tebe ište podaj i ne traži da ti vrati jer Otac hoće da se njegovi darovi dijele svima. Blago onome tko prema zapovijedi daje, jer je besprijekoran.”3 Iz ovih socijalno osviještenih uputa prema svakome čovjeku, Didache su etičkog karaktera koje počivaju na činjenju dobra drugima, a izbjegavanju zla. Na vidjelo dolazi kršćanski moral, a on se „sažima u aktualiziranju nasljedovanja Isusa koje na neporeciv način zahtijeva unutarnje preobražavanje osobe i obvezu preobražavanja svijeta.”4 Primordijalna namjena Uputa apostolskih, jest poštivanje dostojanstva svake osobe, stoga te upute teže izgradnji zdravih odnosa. Primjerice zapovijedi: „Ne zaklinji se krivo, ne svjedoči lažno, ne proklinji, ne pamti primljene uvrijede. Ne budi dvoličan ni u misli ni u govoru jer dvoličan je govor zamka smrti. Tvoje riječi nek’ ne budu lažne ni isprazne već djelima potvrđene.”5, čvrsto svjedoče o težnji za kreposnim životom. S pravom se može ustvrditi da su Apostolske upute upućene svakome čovjeku, ali s posebnim odnosom prema Bogu.

U stoicizmu je „Logos predstavljao najviši božanski um, imanentan u svemiru i svedržitelj; kako je prilika više puta vidjeti, ta se riječ bila tumačila kao najviša Mudrost, a Sin je poistovjećivan s Mudrošću o kojoj je govorio starozavjetni tekst nastao također pod utjecajem stoicizma, Knjiga Mudrosti.”6 Pod utjecajem grčke filozofije, Starog zavjeta, a napose Evanđelja, kršćanski patristi su izgradili filozofski sustav, koji je ostavio duboki trag u svim kulturama. Prvotna je zadaća ranokršćanskih spisa briga za opće dobro, stoga Didache upućuje na tu humanu i dobrohotnu značajku prema svim bićima. Pouke koje naglašavaju: izbjegavanje zla, svadljivosti ili požudnosti, a posebno zapovijed: ne ubij, ali i odbijanje idolopoklonstva, upućuju na potpunu i bezgraničnu dobrohotnost. Prije svega lijepo ponašanje odnosi na se krotkost i velikodušnost: „Budi krotak jer krotki će baštiniti zemlju. Budi velikodušan, i milosrdan, i bezazlen, i miroljubiv, i dobar, i uvijek pun strahopoštovanja prema riječima (Gospodnjim) koje si čuo.”7 Stabilnom moralnom podlogom osoba ulazi u prisan i duhovan odnos s Bogom. Zbog toga je veoma bitno izgraditi i očuvati „zdravu” savjest, naime u savjesti osoba promišlja o vlastitom smislu, ali i svrsi života. Stoga Isus Krist u Propovijedi na gori (Mt 5-7) propovijeda etiku savjesti, pa se u Evanđelju za savjest koristi metafora srca. Pavlovo „shvaćanje savjesti pretpostavlja teonomnu moralnost jer konačni je prosuditelj moralnosti sam Bog”.8

1 Šagi-Bunić, Tomislav Janko, Povijest kršćanske literature, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998, 42. 2 Isto, 44. 3 Apostolski oci II., Verbum, Split, 2010, 17. 4 Vidal, Marciano, Kršćanska etika, Đakovo, 2001, 14. 5 Apostolski oci II., isti, 18.

Učenje o svjetlosti i tami Sastavni dio u Didache jest moralno učenje o dva puta. Dakle, autor u spregi svjetlost – tama, tj. dobro – zlo, gradi socijalnoetički pogled na svijet, a koji počiva na zlatnom pravilu: ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi učini. Za put života je „najosobitija značajka moralnog učenja njegovih „Uputa“ u tome, da u temelje kršćanskog moralnog ponašanja postavlja ljubav prema Bogu i bližnjemu, tako da to uključuje, kao neodvojiv elemenat, ljubav prema neprijatelju.”9 Dok drugi put, a to je put smrti, svoje ishodište posjeduje u prevari i oholosti. On negira istinu, zapostavlja kršćansku dobrohotnu ljubav i uništava Božja stvorenja. Nadalje didahist upućuje na bitan protokol, a to je krštenje, jer je ono ujedno inicijacijski proces ulaska u zajednicu. Međutim ovdje se također javljaju znakovi kršćanske svetosti u obre-

6 Moreschini, Claudio, Povijest patrističke filozofije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009, 16. 7 Apostolski oci II., isti, 19. 8 Talanga, Josip, Uvod u etiku, Zagreb, 1999, 124. 9 Isto, 53.

21


dima, a to je krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.10 Od većih socijalnih i duhovnih priprema bile su poduke za post i molitvu, ali i za euharistiju. U tim odrednicama autor Uputa traži iskrenost u molitvi i postu, a ne licemjerje poput farizeja. Stoga on ističe, a ujedno i zagovara, molitvu Gospodnju (Oče naš) jer je Isus tom molitvom podučio svoje apostole.

2.3. Euharistija kao središnji događaj zajednice Sljedeći bitan uvjet društvenog i mističnog sjedinjenja čovjeka s Bogom jest euharistija. Mističnim sjedinjenjem s Kristovim tijelom zajednica iskazuje hvalu i čast Bogu. Ipak, autor upozorava i na svakodnevno blagovanje hrane i pića, a tim više upućuje na njenu duhovnu razinu. Stoga sam autor tvrdi „vaše euharistije neka ne jede i ne pije nitko osim onih koji su kršteni u ime Isusovo. O tome je Gospodin rekao: Ne dajte svetinje psima.”11 U tome kontekstu na vidjelo dolazi visoki stupanj svijesti o važnosti zajednice. Budući da „euharistijski kruh, u stvari, ne samo simbolizira zajedništvo crkve, nego je očito da se u tekstu podrazumijeva da se Crkva kao zajednica proslavljivanjem ostvaruje, odnosno, da je zajednička euharistija svakako zalog konačnog ostvarenja Crkve u Kraljevstvu.”12 Blagovanjem svete hrane potvrđuje se međusobni primat vjere i ljubavi nad prolaznim zemaljskim dobrima. Uzajamnim poštovanjem, mirom, i povjerenjem učvršćuje se odnos u zajednici, pa se poglavito zahtijevaju ispovjeđeni odnosi u kojima se iznad svega postavlja međusobni mir. Stoga didahist tvrdi „Nitko tko se spori sa svojim drugom nek’ ne dolazi na vaš sastanak dok se ne pomire kako ne bi okaljali vašu žrtvu.”13 Na površinu tada izlaze oni koji malo mare do drugih, jer oni nisu čvrsti oslonac zajednice; a od svih se traži pouzdano razumijevanje te suosjećanje. Očigledno je da je to Kristovo učenje jer polazi od ljubavi i čistoće. Krist „razbija kazuistička prenemaganja, farizejsko moraliziranje, on otvara pogled u čistoću i iskrenost misli, presudni značaj daje osobnoj savjesti, čovjeku namjenjuje slobodu i odgovornu ulogu.”14 U čitavome spisu didahist upućuje na duhovnu sferu svakoga pojedinca i njegovu težnju za boljim te istinitijim životom. Logos (tj. Bog) svega bitka jest ujedno bitak koji sve nosi i obuhvaća, a najvažnija mu je značajka svijest, sloboda i ljubav, a one se odrazuju u svakome čovjeku, koji je stvoren na samu Božju sliku.

Poniznim i razboritim služenjem otvara se put prema istinskom životu u potpunoj predanosti Gospodinu. Upute apostolske zbog toga zagovaraju miroljubivi i velikodušan stil života; „Uzajamno se popravljajte, ne u srdžbi, već miroljubivo kao što vam je rečeno u evanđelju. Pa ako netko protiv drugoga pogriješi, neka s njim nitko ne razgovara niti od vas čuje riječi dok se ne obrati. Svoje molitve, milostinju i sve ostalo tako činite kako vam stoji u evanđelju našega Gospodina.“15 Odlučnim opredjeljenjem u Istini ostvaruju se životno važne odluke. U Sinu Božjemu čvrsto je utemeljena nada za prosperitet civilizacije koja počiva na ljubavi i srdačnoj otvorenosti drugima. Stoga je najviše čovjek onaj „koji je najviše razgraničen, koji Beskonačnoga beskonačno ne samo dotiče već je i jedno s njim: Isus Krist. Proces očovječenja u njemu je zaista postigao svoj cilj.”16 Budući da se u ranim spisima kršćanstva, a napose u Didache spominje poslušnost biskupu ili nadređenima, zagovara se čestiti hijerarhijski poredak. Zanimljivo je da tim procesom započinje uspostavljanje stalnih službi (proroci, učitelji, đakoni…). Isusovo objavljivanje čovječanstvu pruža svakoj osobi nadu u vršenju njenog poziva koje je usmjereno na vječnost. On je postao dobrovoljno poslušan i pokazuje se „kao onaj koji uistinu vlada, i onaj koji se snizio do potpunog „izlišenja” samoga sebe upravo je time postao vladarom svijeta.”17 Temelji kršćanske etike počivaju u nasljedovanju Kristova života, ali i u potpunom predanju u Božje ruke. Čistom i snažnom vjerom čovjek surađuje na Božjem planu spasenja. U crkvi kao iskonskoj zajednici svih kršćana počinju prvi koraci transformiranja vlastitog tijela prema Kristovom tijelu.

2.4. Upravljanje zajednicom Kršćanska vjera jest potraga za vlastitim identitetom te preobražavanje vlastitog života u život Krista; ona je čvrsto i hrabro opredjeljenje u kreiranju svijeta zajedno s apsolutnim Logosom. Autor nadalje upućuje na izabiranje starješine, odnosno biskupa i đakona. Upućuje zajednicu da bira mudro, pomno; da se ne povodi za trendovima i raznim vrstama pohlepa. 10 Apostolski oci II., isti, 22. 11 Isto, 24. 12 Šagi-Bunić, Tomislav Janko, isti, 59. 13 Apostolski oci II., isti, 28. 14 Rabar, Josip Sanko, Filozofija i kršćanstvo, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 2009, 36.

22

15 Apostolski oci II., isti, 28-29. 16 Ratzinger, Joseph, Uvod u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007, 234. 17 Ratzinger, Joseph, isti, 219.


ISUS, VINO I ŽIVOTNA RADOST Vino razveseljuje srce čovjekovo, a ulje liječi U prošlom je broju bilo uglavnom riječi o uzgajanju trsa i odnosu prema gožđu, što svoje biblijsko utemeljenje ima već u Starom zavjetu. O tome u ovom broju nastavljamo, time da navodimo i neke elemente Novog zavjeta. U Starom savezu Psalmist pjeva da vino razveseljuje srce čovjekovo (104,5), u knjizi Propovjednika kaže se da su gozbe radi zabave a vino uveseljava život (10,19), a Pavao savjetuje Timoteja: „Ne pij više samo vode, nego uzimaj malo vina poradi želuca i čestih svojih slabosti” (1 Tim 5,23). U prispodobi o Milosrdnom Samarijancu, vino uz ulje služi za liječenje rana: „Neki Samarijanac, putujući, dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i poveza rane, zalivši ih uljem i vinom“ (Lk 10, 33-34). U Prvoj poslanici Solunjanima Pavao opominje: „Koji spavaju, noću spavaju; i koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji smo od dana, budimo trijezni, obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenje!” (1 Sol 5, 7-9). Na dan Pedesetnice, kada su se svi napunili Duha Svetoga, Petar u svom govoru brani Židove i sve koji su boravili u Jeruzalemu: „Nisu ovi pijani, kako vi mislite – ta istom je treća ura dana” (Dj 2,15). Vrijedi na kraju reći: tko previše pije, zaboravlja na sve svoje udove, kojih ima 248. Iz izloženog vidimo da je vino bilo visoko cijenjeno u biblijskoj Antici. Tada su o nastanku trsa na osobit način bile očigledne rabinske i patrističke legende.

Prvi trs je bio plod suza U Knjizi Postanka, između ostalog, čitamo: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane živa duša. I Jahve, Bog, zasadi vrt

na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio. Tada Jahve, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla pogledu zamamljiva a dobra za hranu - i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla”. (Post 2, 8-10) Prema jednoj rabinskoj legendi, bio je jedan anđeo koji je iz raja potjerao Adama i Evu. Anđeo se sažalno naslonio na Adamov štap. Suze, koje je anđeo sažalno prolio zajedno s Adamom i Evom, pale su niz štap na zemlju. Štap je pustio korijenje, a plodovi su bili slatki poput anđelovih suza. To je bio prvi trs. Prema proširenoj legendi, znači da zabranjeni plod ili stablo spoznaje dobra i zla, sa kojega su jeli Adam i Eva, nije bila jabuka, ta kraljica voća, nego trs. Stoga je Noa, zemljoradnik, nakon Potopa zasadio vinograd.

I đavao želi od trsa imati svoju korist No Bog mu je saopćio: Kao što su praroditelji bili potjerani iz raja, tako će opet dospjeti u raj kada plod trsa postane krvlju Spasiteljevom. Tako sredstvo nesreće odgovara sredstvu spasenja. Kad je Noa otišao zasaditi vinograd, dođe sotona, stade pred njega i reče: Što zasađuješ? Noa odvrati: Jedan vinograd. Njegovi su plodovi slatki, također i kao sušeni su svježi, a od toga se pravi vino koje razveseljuje srce čovjekovo. Tada sotona reče: Dođi, budimo u ovom vinogradu partneri. Noa pristade: Zatim sotona donese jedno janje, ubije ga uzmeđu trsova, zatim jednog lava, jednu svinju i na kraju jednog majmuna, te dade da njihova krv kaplje na vinograd. To ima za posljedicu da je čovjek, prije negoli pije vino, sličan jednom krotkom janjetu; ako ga redovno pije, jednom junaku sličnom lavu; ako ga pije previše, jednoj svinji koja se prlja urinom ili nečim drugim, ili jednom majmunu koji pleše i zbija šale, u javnosti glupo govori i ne zna da je pijan. U tom se vidu kaže ovako: Jedan vrč čini čovjeka ovcom, dva vrča ga čine lavom, a tri i četiri vrča svinjom.

Vino jača Judino pleme U Jakovljevoj oporuci kaže se, između ostalog, o lozi i vinu: „Judo! Tvoja braća slavit će te; svagda ti je šaka na šiji dušmana, sinci oca tvoga tebi će se klanjat. Judo, laviću mali! Plijenom si se, sine, udebljao; poput lava, poput lavice legao potrbuške! Tko bi ga dražiti smio? Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada - kome će se narodi pokoriti. Svog magarca za lozu privezuje, mlado magarice svoje za čokot. U vinu on kupa svoju odjeću svoju halju u krvi od grožđa. Oči su mu od vina mutne, zubi bjelji od mlijeka“ (Post 49, 8-12).

23


Prema ovim riječima to će biti znak patrijarhalnog Jude. To znači: Tamo gdje vlada Juda, bit će puno vina, a crno će vino biti njegov znak prepoznavanja.

Mesija dolazi iz plemena Judina I Mesija dolazi, svakako prema promišljenom tumačenju, iz plemena Judina. Prema nauku Dvanestorice (Didahe) oko godine 60. zajednica moli: „Zahvaljujemo ti, naš Oče, za Mesiju. On je sveti trs iz roda kralja Davida. U Isusu, koji pripada tebi, žrtvovao si ga nama. Jer Tvoje je kraljevstvo uvijeke” (Pogl 9). Mesija Isus je ovdje sâm trs, a vino u vrču je stoga nešto, u čemu on daje samoga sebe. Riječ nad čašom ovdje je jača negoli inače u ranom kršćanstvu, što sadržajno i paralelno vrijedi za riječ nad kruhom: Isus samoga sebe daje učenicima i učenicama, on je tu za učenike i učenice. Već je židovstvo imalo obećanje o Mesiji prihvaćeno kao trs, bilo u pozitivnom ili ratnom smislu. Pozitivna se slika, prema Baruhu, uzima u vankanonskoj Apokalipsi, u kojoj se Mesija sâm naziva trsom. Budući da se od stabljike trsa ne može praviti nikakvo oružje, a potrebne su joj neprekidna pažnja i obazrivost, trs je već kod uzgajanja i njegovanja jedna slika mira. Tako se u ovom apokaliptičkom spisu radi o jednom posvema mirotvornom Mesiji.

Gospodine, hvala ti za kruh i vino, hvala ti za stol koji nam prostireš. Hvala ti što naš život nije stranputica nego put kući. Hvala ti što možemo živjeti a da nas strah ne proguta. Ti si domaćin a mi tvoja braća. Na tebe se oslanjamo.

UZ 20. OBLJETNICU POUČAVANJA VJERONAUKA U ŠKOLAMA «Tko odbaci pouku, prezire vlastitu dušu, a tko posluša ukor, stječe razboritost.” (Izr 15,32.) «Slušaj, sine moj i steći ćeš spoznaju: upravi srce svoje riječima mojim. Odmjereno ću ti objasniti stegu i pomno izložiti znanje.” (Sir 16,24-26.) «Obrati pouci srce svoje i uho svoje riječima mudrim.” (Izr 23,12.)

24

Navedeni nam citati mogu pomoći u promišljanju o važnosti i prijekoj potrebi za neprekidnim stjecanjem životnoga znanja i mudrosti, a također i o promišljanju da li, i u kojoj mjeri baš vjeronauk kao prioritetni školski predmet s obzirom na religioznu pozadinu, ostvaruje ciljeve spomenutih biblijskih tekstova. I upravo nas Biblija riječima « Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme.» (Prop 3,1.), potiče da se suočimo sa problemima današnjice i odgovorimo na zahtjeve suvremenog života, te ujedno razvijamo društvo znanja u našoj domovini u okviru zadanih okolnosti. S obzirom na zabrinjavajuće podatke iz 2009. godine da 11% stanovnika u Hrvatskoj nema nikakvu osnovnu školu, 21 % stanovnika ima nezavršenu osnovnu školu, 18% stanovnika ima završenu osnovnu školu, 39 % neku od srednjih škola, 3%


ima završenu višu školu, a 7% ima završeni fakultet ili akademiju (usp. Jutarnji list, 25. srpnja 2009., str. 64.), postavljam si pitanje, koje su to kompetencije potrebne da bi se uspješno moglo priključiti razvijenim zemljama EU ? Također se postavlja pitanje koje kompetencije može zadovoljiti vjeronauk u okviru odgojno-obrazovnog sustava, a u službi promicanja vrjednota Katoličke Crkve ? U svojoj srednjoškolskoj praksi, često pri ulascima u razred i pitajući učenike kakvog su raspoloženja, nailazim na odgovore poput ; «loše, teško, neki pak se osjećaju bolje nakon što su se «riješili straha», riješivši test prepun pitanja i obilnim podataka.» Kao produkt svega što su doživjeli na satu prije vjeronauka, učenici su se često pitali, što će sa mnoštvom podataka, gomilom godina, te su konstatirali da im trebaju «šalabahteri», budući da ne mogu popamtiti mnoštvo podataka. Želeći im pomoći, vraćam ih prema cilju i osvješćujem svrhu poučavanja i odgoja u školi. Zajednički dolazimo do zaključka : kako učimo da bi stekli znanje, osposobili se za određeno zanimanje, osamostalili se i izgrađivali svoj život neprekidno učeći. Nakon takvih susreta s učenicima, konstatiram kako je hrvatski školski sustav uvijek iznova moguće izgrađivati i obogađivati,te uvijek iznova otklanjati manjkavosti. Znanje, naime nije samo posjedovanje mnoštva podataka, vještina kojima čovjek raspolaže, nego umijeće da se podatcima i vještinama kojima raspolaže učenik, čovjek bez obzira na razvojnu dob ili intelektualni stupanj može služiti. Drugim riječima, važno je razvijati primjenjivo znanje. Djecu je potrebno učiti učenju prije svega, poučavati ih svrsi učenja svakog pojedinog školskog predmeta, te im pojasniti barem osnovne ciljeve učenja određene tematske cjeline. Pritom je potrebno pratiti kontinuirano rad učenika, koristiti se metodama, didaktičkim uputama koje djeca razumiju, vole i prihvaćaju. Znanje obuhvaća stjecanje intelektualnih, socijalnih i manualnih sposobnosti, umijeća i stavova, ukoliko su oni svrhoviti, smisleni, bez obzira na to gdje su i kako stečeni. Vjeronauk kao školski predmet pomaže učeniku prije svega da vjera postane «živa, svjesna i djelotvorna», odnosno vjeronauk treba utjecati na kvalitetan odnos učenika prema sebi, drugima i svemu što ga okružuje, tj. u svemu prepoznavati lice Božje i odgovorno djelovati. Služeći se riječima sv. Pavla, vjeronauk između ostaloga pomaže da živimo po pravoj vjeri; «Kao što primiste Krista Isusa Gospodina, tako u njemu živite : ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem. Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na

toga. Vjeronauk kao školski predmet u korelaciji sa župnim vjeronaukom i župnim aktivnostima, liturgijom, pomaže učeniku i mladom čovjeku da spozna istinu koja rasvjetljuje, prepozna opredjeljenje koje izvodi na čistac, sudjeluje u obredu kojim se slavi Božja veličina i iskazuje zahvalnost čovjeka, prepozna propis koji spasiteljski ravna ljudskim životom i vjeruje u zakon koji oslobađa od svakovrsnog robovanja. Vjera je veliko, neograničeno povjerenje s razumom i srcem u osobu Isusa Krista, potpuno predanje Bogu Ocu i Duhu Svetomu. Poučeni primjerom sv. Pavla, pozvani smo uzljubiti Boga kao prijatelja, jedino je tada moguće izgrađivati vjeru, ona se ne može iznuditi, ne može se nikoga na nju prisiliti. Sv. Pavao nam pokazuje što znači osjetiti poziv za Kristom – potpuno okrenuti ponašanje, stavove, riječi, čitavog sebe Kristu. Vjeronauk pomaže da shvatimo kako vjera nije tek neki običaj, pravna pripadnost nekome. Onaj tko želi vjerovati, pozvan je izgrađivati svoj odnos s Bogom, otvoriti Mu se, prekinuti staru nit, zahvatiti dublje u sebe, odmaknuti se od ispraznih teorija, naklapanja, mudrovanja, teorija ljudi koji nude brza i laka rješenja i gledaju čovjeka kroz novac, slavu, moć. Valja nam svima postajati drugačiji, biti sol i svjetlost drugima, reći istinu u zgodno i nezgodno vrijeme :»Riječ neka Vam je ljubazna, solju začinjena, znajte svakome odgovoriti kako treba.» (Kol 4,6). Vjeronauk u školi je u službi kvalitetnog i cjelovitog odgoja, u službi autentičnog svjedočenja vjere vjeroučitelja, te će kao takav u suodgovornoj angažiranosti i služenju, učenici steći «primjenjivo znanje», odnosno vjeroučenici će nadahnuti zajedništvom s Bogom, u društvu kojem pripadaju «pokazati», što su ostvarili na vjeronauku. Vjera koja se razvija i izgrađuje na vjeronaučnim satovima, unatoč mnogim kolebanjima svih proteklih godina kao i danas upozorava, potiče, vodi, krijepi, tješi, usmjerava, hrabri, jača sve koji žele ostati pricijepljeni Kristu. Vjeronauk je kao školski predmet uvelike obogatio cjelokupni školski sustav svih prethodnih godina, te je kroz angažman brojnih vjeroučiteljica i vjeroučitelja – svećenika, redovnika, laika omogućio stjecanje znanja, razvijanje vještina i, sposobnosti za uspostavljanje istinskih odnosa među ljudima. Milošću Božjom po sakramentima postajemo Kristovi, stoga smo pozvani da obilujemo zahvaljivanjem u nadi i iščekivanju novih vjeronaučnih izazova. Prisjećajući se mnogih mladih generacija, poput Marice Stanković tvrdim isto ;»Isus Krist je u svakoj generaciji u novoj ljepoti.»

«počela» svijeta, a ne na Krista.» (Kol 2,6-8). Dakle, vjera ne smije biti samo skup istina, koje treba prihvatiti, opredjeljenja koje treba prakticirati, propisa kojih se treba držati i zakona koje treba provoditi. Ona je i to i još više od

25


KAKO PRUŽITI PRST A NE OSTATI BEZ RUKE

Č

ovjek je socijalno biće. Treba druge ljude da bi živio i preživio. Mnogo toga ne može ostvariti sam pa to ostvaruje u suradnji s drugima. Surađujemo, radimo zajedno ili tražimo pomoć i pomažemo drugome da nešto ostvari. Vjerojatno svatko od nas ima iskustva s ljudima koji traže neku manju uslugu pa se potrudimo i da je pružimo. Pomognemo i drugi, pa i treći put. Većina ljudi vrati nekom protuuslugom pa to ostane u granicama dobrih odnosa i međusobne podrške. No ima i onih koji samo traže a ništa ili rijetko nešto daju. Ponašaju se kao da sami imaju prava na sve, a ostatak ljudskog roda služi samo tome da udovoljava njihovim potrebama i željama. S druge strane postoje ljudi koji pristaju na sve zahtjeve onih prvih. Riječ NE koriste samo u rečenicama koje počinju s: „Ne, naravno da mi nije teško… ”„Ma ne,nema problema….” Ovo su ekstremi, većina se nalazi negdje na tom kontinuumu – daje i dobiva, pa se uglavnom dobro osjeća i s jednim i s drugim. No kako se nositi s onima koji samo uzimaju? Ili onima koji stalno žele pomagati, čak i kad ih i ne tražimo? Zbog čega se ljudi ponašaju tako različito? Odgovor je zapravo jednostavan – svi se ponašamo u skladu s našim vjerovanjima o tome što je poželjno i prihvatljivo, u skladu s idejama o tome kakve osobe želimo biti. Kada pitamo ljude o osobinama koje cijene i kako ocjenjuju nečije postupke dobit ćemo i odgovore na prethodna pitanja. Neki ljudi vjeruju da je poželjno biti uslužan, udovoljavati drugima, brinuti za svakoga osim za sebe. Pa onda pričaju o tome koliko su kome pomogli, koliko su se naradili, kako im je naporno i pri tome očekuju da svi to cijene i da ih zbog toga vole. Ponašaju se kao da su im važni samo drugi, njihove želje i potrebe, a sami su nevažni. Lako ih je prepoznati, to su oni koji ne podnose nikakve sukobe, žele sve pomiriti, nemaju svoj stav ni o čemu, samo osluškuju što drugi govore i silno se trude ne oponirati. O svojim željama i potrebama progovore tek ponekad a i tada zvuče kao da se ispričavaju što postoje. Negdje u sebi očekuju da i drugi brinu o njima i osjećaju silnu nepravdu i tugu kada se to ne dogodi, no dignu glavu i hrane se mišlju kako su dobri i kako je to divna osobina biti uviđavan i susretljiv. Međutim drugi ljudi naravno to ne vide tako. Neki ih vide kao ljude bez vlastitog mišljenja i stava, kao nekoga tko ne zna iskreno izraziti svoje osjećaje i potrebe. Vidi ih se kao potencijalne žrtve, kao nekoga koga se može tlačiti bez posljedica. Pravi su izazov drugoj skupini koja ima sasvim druga vjerovanja i ideje. To su oni koji misle da su važna samo njihova prava, želje i osjećaji pa se i

26

ponašaju u skladu s tim. Smatraju da se kroz život može proći samo uz stalnu borbu s drugima pa ih lako prepoznajemo: govore glasno, zvuče kao da se stalno svađaju, njihova mora biti zadnja. Vjeruju da svatko mora brinuti za sebe pa zato oni ne moraju brinuti o drugima. Gaze druge ljude uvjereni da su si pregaženi sami krivi. Pri tome imaju visoko mišljenje o sebi a preziru ostale. Svaki uspjeh, pa bio on postignut i na štetu drugih, pripisuju svojim sposobnostima, vještinama i pameti. Imaju izgrađen sustav racionalizacija za sve svoje postupke. Okružuju se ljudima koji podupiru njihovu sliku o sebi, povlađuju im ili ih se boje pa ih time još više učvršćuju u njihovim vjerovanjima. Vidimo ih oko sebe kad se guraju preko reda, bezobzirno voze ili izražavaju svoje mišljenje, često s prijezirom ii cinizmom, ne želeći čuti ostale ljude. To su zapravo nasilnici, no često vrlo lijepo prikriveni u samouvjerene osobe koje postižu uspjeh. U društvu se cijeni pristojnost pa češće susrećemo one koji se neće boriti za svoja prava, koji se neće svađati u redovima niti reći bezobraznicima da ušute. Radije će sami ušutjeti kako bi izbjegli neugodnosti. Što ostavlja prostora onima drugima da se nametnu, da gaze i da napreduju. A nekada napreduju jako daleko, do vlasnika tvrtki koje ne brinu o radnicima već samo o svojoj dobiti, napreduju do visokih političkih funkcija pa vjeruju da su zaslužili i dalje ispunjavati samo svoje potrebe i želje. Već je rečeno da je većina ljudi negdje u sredini, no to je tiha većina koja svojom tišinom dozvoljava nasilnima da rade što žele. To je većina koja vojom popustljivošću i ljubaznošću šalje poruku da je u redu kad netko vikom i bezobzirnošću uzima što želi. To su oni koji rado pruže prst pa prešute kad im se uzmu i dva-tri. Možda reagira kad netko zgrabi cijelu ruku. A da ne bismo ostali bez ruku trebamo se znati postaviti za sebe na način da ne povrijedimo druge. To ne znači postati nasilan ali znači znati reći dosta. Znati jasno prepoznati svoje potrebe, zauzeti se za svoje želje i ostvariti ih ne ugrožavajući druge. Zdravi odnos s drugim ljudima znači uspostaviti ravnotežu između svojih i tuđih vrijednosti i očekivanja. Znači znati čuvati svoj prostor, fizički i psihološki, ne ugrožavajući prostor drugih.


ŠTO JE TO AUTIZAM ?

A

utizam (grč. authos - sam) jest težak razvojni poremećaj, koji se manifestira u ranom djetinjstvu i najkasnije do treće godine života. Težak je to cijeloživotni poremećaj, koji - s obzirom na probleme senzoričke integracije - ometa osobe s autizmom u razumijevanju onoga što čuju, vide i osjećaju. Moglo bi ga se opisati kao “stanje izrazite samoće”. Djeca s autizmom djeluju kao da su u svom svijetu, bolje rečeno skrovištu. Zamislite se u stanju izrazite podražljivosti: smeta vas i najmanji žamor; svjetlosni su podražaji bolni, a ponekad izazivaju i glavobolju; koža vam je preosjetljiva na tkaninu, dodire; mirise ili uopće ne doživljavate, ili ih pak doživljavate vrlo intenzivno; niste u mogućnosti komunicirati s okolinom jer ne razumijete jezik svoje okoline. Senzorički su podražaji toliko jaki i kaotični da od siline informacija iz okolnog svijeta ne možete stvoriti red te se osjećate neshvaćeno, uplašeno i nemoćno. Takva se istaknuta osjetljivost na senzoričke podražaje naziva hiperosenzibilnost, dok je u nekih pak pojedinaca izražena hiposenzibilnost, što znači da podražaje iz okoline jedva doživljavaju. Ono što je karakteristično u slučajevima i hiper i hiposenzibilnosti, jest neprimjerena reakcija na svijet koji okružuje autističnog pojedinca. Reakcije autističnog djeteta koje je hipersenzibilno, na neki nama blagi zvučni ili pak taktilni podražaj, mogu biti toliko burne da eskaliraju u agresiju ili pak autoagresiju, dok u hiposezibilne djece odgovora na podražaj ponekad ni nema. Vrlo su česti slučajevi da je osjetljivost na podražaje, pogotovo u mlađe djece, povremeno jače istaknuta. Nabrojane situacije samo su dio autističnog scenarija, stoga i nije čudno što se osobe s autizmom povlače na “sigurna „ mjesta. Nažalost, ta su mjesta vrlo usamljena, što se protivi osnovnoj ljudskoj potrebi, osjećaju pripadnosti i zajedništva. Ako se autizam javi u najranijoj životnoj dobi, dijete biva lišeno, za djetinjstvo najbitnije osobine, a to je istraživački duh, koji nam je svima temelj za daljnji fizički, kognitivni i duhovni razvoj. Valja napomenuti da postoji visoko i niskofunkcionirajući autizam, što je pak određeno jače ili manje naglašenim elementima autizma. Neki pojedinci mogu donekle kvalitetno sudjelovati u svakidašnjim situacijama, te su u njih elementi autizma u manjem intenzitetu izraženi. No, ono što je jedna od glavnih karakteristika autizma, jest uvijek prisutan problem u društvenim odnosima, komunikaciji i ponašanju. Dijagnozu utvrđuje stručnjak, specijalist za dječju psihijatriju, a sumnja na autizam se može postaviti ako dijete: -otklanja tjelesni kontakt -suzdržano je prema drugima

-ne govori, a želje izražava neverbalno, a ako je govor i razvijen, on se upotrebljava na neadekvatan način (ponavlja riječi, pogrešno koristi zamjenice) -ne uspostavlja kontakt pogledom -ne igra se s drugom djecom -naglašeno je nemirno/mirno -ne pokazuje strah od realnih opasnosti, ili ga pokazuje previše -smije se bez vidljivog razloga -djeluje kao gluho -igra se čudnovatih igara i ponavlja čudne i neobične pokrete -fiksira se na predmete kojima se neobično igra (ponavljajuće i stereotipne igre) -opire se poučavanju -ustraje na poštivanju određenog reda koje je samo zamislilo, a koji za okolinu nema smisla Prvi se simptomi javljaju najčešće prije tridesetog mjeseca života, a razvoj autističnog djeteta do pojave simptoma može biti sasvim uredan. Ukratko, radi se o složenom neurološkom poremećaju, koji utječe na funkcioniranje mozga. Simptomi autizma mogu biti prisutni u različitim kombinacijama i popraćeni ostalim nesposobnostima. Neke osobe s autizmom imaju normalne razine inteligencije, dok većina njih ima određeni stupanj intelektualne nesposobnosti koja se pak proteže od blagog do izrazitog zaostajanja. Taj stupanj zaostajanja često se naziva, kako je već gore spomenuto, visokofunkcionirajući ili pak niskofunkcionirajući autizam. Pitanje koje se nameće je, koji je uzrok takvog izrazitog stanja? No, i tu smo uskraćeni konkretnih informacija. Znanost nema na što točno uperiti prst. Dvije su osnovne skupine teorija koje naznake traže u psihološkim ili organskim činiteljima, no najvjerojatnije je da više čimbenika utječe na nastanak autizma. Pitanja vezana uz autizam gomilaju se iz dana u dan, a odgovori su u velikoj mjeri i nažalost samo djelomični, nepotpuni. Unatoč ogromnom napretku na polju medicine, mozak i njegove tajne uvelike su još neistražene. Iako osobe s autizmom imaju neke zajedničke osobine, ne postoje dva ista autistična pojedinca. Povrh toga, njihovo sazrijevanje može dovesti do promjene oblika i stupnja teškoća. Zajedničke karakteristike osoba s autizmom pomažu nam u razumijevanju općih potreba koje prate autizam, no izuzetno je važno da se te spoznaje kombiniraju sa poznavanjem specifičnih interesa, sposobnosti i osobnosti svake pojedine osobe s autizmom.

27


ORBIS SENSUALIUM PICTUS I KAKO PREPOZNATI KVALITETNU SLIKOVNICU Orbis sensualium pictus (Oslikani osjetilni svijet), naslov je djela pedagoškog reformatora, teologa i filozofa Jana Amosa Komenskog koji je tvrdio da poučavanje mora polaziti od osjetilnih zapažanja. Upravo tim djelom započeo je i razvoj dječje književnosti ali i shvaćanje djeteta kao konzumenta kojemu se mora pristupiti drugačije nego odraslom čitatelju. Orbis sensualium pictus je nešto između slikovnog rječnika i slikovnice i kao takav se smatra pretečom slikovnice. Komenski je sliku uvidio kao univerzalni jezik i uz njenu pomoć opismenjavao i djecu i odrasle držeći se načela da slikovnica mora biti psihološki, lingvistički i pedagoški ispravna. Iako su prošla više od tri i pol stoljeća od objavljivanja ovog latinskog djela, sa zadanim bi se načelima složile i suvremena pedagogija, psihologija, književnost, ali i likovna umjetnost. Slika, crtež, ilustracija ne zahtijevaju prijevod, pa slikovnica kao zasebna vrsta dječje književnosti ima otvorene granice. Danas se slikovnice množe u najraznovrsnijim oblicima. Tako ćemo naići na slikovnice-igračke, reljefne slikovnice, harmonika slikovnice, strip slikovnice, platnene i spužvaste slikovnice za krevet, plastične slikovnice za kadu, ozvučene slikovnice, multimedijske slikovnice, digitalizirane slikovnice, pop-up slikovnice... Već uočavamo da te otvorene granice, različite vrste i šaroliki materijali za izradu slikovnica postaju dvosjekli mač obzirom na ranije navedena načela važeća od Komenskog do danas. Ako uz to spomenemo da bi slikovnica trebala biti sklad dviju umjetnosti; slikarstva i književnosti, da ona prema namjeni može biti umjetnička i/ili spoznajna, da se u novije vrijeme pojavila i tzv. problemska slikovnica koja nema zabranjenih tema i ako smo svjesni da su roditelji, odgajatelji, učitelji tj. odrasli odgovorni za razvoj dobrog ukusa i za sigurno i zdravo odrastanje onda vidimo da slikovnicu nije lako odabrati. Slikovnica je uvelike postala tržišna roba preko koje se nerijetko zarađuje na šundu (lošem tekstu) i kiču (lošoj slici) koji omogućavaju nižu cijenu. Takva ćemo izdanja jednostavno i „jeftino“ kupiti u svakom iole opremljenom trgovačkom centru istovremeno kad kupujemo set kuhinjskih noževa i sve za roštiljadu. Ako pritom ne zaboravimo radler od grejpa, užitak je zajamčen. Da ne podcijenimo aktualnu reklamu koja nas uči da je planiranje roštilja ozbiljan posao pokušajmo biranje slikovnica ipak staviti u drugo vrijeme i drugi kontekst.

Dakle, kako odabrati kvalitetnu slikovnicu? Prije svega slikovnice valja kupovati u knjižarama. Za biranje treba izdvojiti vrijeme, posebice ako u knjižaru vodimo dijete

28

(što je svakako najbolja opcija). Nije naodmet poslušati preporuku odgajatelja, učitelja ili roditelja s iskustvom. Za malo hrvatsko tržište autorska prava i kvalitetni prijevodi su skupi i stoga je često jedan od kriterija za odabir valjane slikovnice njena visoka cijena. Loša i jeftina slikovnica može dijete naviknuti na bezrezervnu sklonost kiču i šundu, može ga emocionalno ostaviti indiferentnim, jezično ga može zbuniti, svojom neprimjerenošću i dosadom ga može odbiti od svijeta knjige, a takove posljedice su u konačnici najskuplje. Kvalitetna slikovnica ima jasno istaknuta imena autora i stoga slikovnicu bez imena autora nemojte ni kupovati. Slikovnicu koja „viče“ s polica i zove nas blještavim prodornim bojama obogaćenim zlatnim i srebrnastim šljokicama najbolje je ostaviti na polici da i dalje viče. Ima likovno vrlo ukusno opremljenih slikovnica koje doista zaslužuju pažnju našeg djeteta ali ne valja žuriti. Treba zastati i pročitati slikovnicu jer loši prijevodi su u stanju i najkvalitetniji tekst pretvoriti u šund. Velika zamka u koju roditelji često upadaju su prerade poznatih bajki. Tu izdavači nude najrazličitije oblike skraćivanja i unakaživanja Crvenkapica, Snjeguljica, Mačaka u čizmama. Takve priče su najčešće pune nelogičnosti, predaleko su od originala i nerijetko prepune stilskih i pravopisnih pogrešaka. Ako se prerada priče radi da bi se prilagodila spoznajnim mogućnostima djece mlađe dobi onda takova prerada ima smisla jedino kad ju radi vrlo stručna osoba po mogućnosti književnik. Što raditi sa slikovnicama koje na margini imaju tipke za mukanje, kokodakanje, trubljenje, bubnjanje? Važno ih zovu zvukovne slikovnice i one bi vjerojatno trebale djecu naučiti razlikovati glasanja životinja i svirku pojedinih glazbala. Srećom da se baterije brzo istroše pa je i tovrsna edukacija kratkog vijeka. Najčešće nastave zavijati izuzetno snažnim bojama i neprilično bogatim crtežom, ali to već lakše riješimo jednostavnim okretanjem glave na drugu stranu. Pri odabiru slikovnice valja voditi računa o odnosu teksta i slike vezano uz dob djeteta. Najmlađoj djeci nude se slikovnice bez teksta s podlogom čistih i ugodnih boja i s jednostavnim i jasnim slikama bez zbunjujućih detalja. Slikovnica za tu dob je nešto između igračke i knjige, može biti zanimljivog nepravilnog oblika, lepezasta, na rasklapanje, od tkanine ili spužvasta. Ti materijali i oblici vrlo lako prelaze u kič i stoga se ne smije zaboraviti na sklad i jednostavnost boja i crteža.


Djeca između druge i četvrte godine i dalje vole slikovnice bez teksta u kojima niz slika čini priču ili s vrlo malo teksta u ritmičkim stihovima i brojalicama. Tu je važno pripaziti da se ne nudi „silovana“ rima t.j. rima u kojoj riječi nemaju poetsku vrijednost već im se samo slogovi podudaraju - rima radi rime. Za djecu od četvrte do šeste godine slikovnica ima nešto više teksta, al je slika još uvijek dominantna. U tekst su uključene basne, bajke, priče, pjesme. Ilustracije su do sada bile u svrhu tumačenja (životinja, osoba, predmet), a sada imaju izrazito estetsku funkciju koja obogaćuje doživljaj.

Djeca starijeg predškolskog i mlađeg školskog uzrasta vole slikovnice sa složenijom radnjom i nedorečenim ilustracijama na osnovu kojih sami stvaraju predodžbe. Ovdje ne smijemo zaboraviti da veličinu i jasnoću slova jer je to dob u kojoj djeca postaju čitači. Slikovnica u kojoj se boja, slika i tekst preklapaju do ruba čitljivosti nije dobra slikovnica. Na kraju valja spomenuti da se slikovnice pažljivo biraju kad ih kupujemo bilo svojem djetetu, bilo kao poklon. Kupljena kvalitetna slikovnica obogaćuje kućnu biblioteku vašeg djeteta i stvara budućeg kritičnog čitatelja. No, nikako ne smijemo zaboraviti biti pažljivi u odabiru slikovnice pri posudbi, u knjižnici. Dakako, poželjno je dijete upisati u knjižnicu u što ranijoj dobi, već oko druge godine. U knjižnici će dijete naučiti kako se čuva knjiga koja je u ovom slučaju zajednička imovina. Naučit će što znači pravodobno vratiti posuđeno, kako se ponašati u knjižnici i koje nam sve mogućnosti ona pruža. Knjižničar je osoba koja nama i našem djetetu uvelike može pomoći oko pravilnog izbora slikovnice . Popis nekih od slikovnica za koje držim da zadovoljavaju opisane kriterije: 1. Baronian, J. B. – Kinder, M.: Figaro mačak koji je hrkao, Golden marke-

ting, Zagreb, 2001. 2. Bruna, Nick: Miffy u bolnici, Profil, Zagreb , 2001. 3. Bruna, Nick: Miffy u gostima, Profil, Zagreb , 2007. 4. Bruna, Nick: Miffy plače, Profil, Zagreb , 2004. 5. Bruna, Nick: Pričaj, Profil, Zagreb , 2003. 6. Boljahn, U. - Deinert, S. - Krieg T.: Obiteljski album, Golden marketingTehnička knjiga, Zagreb, 2004. 7. Bloom ,Becky: Gospodin Ku-Ku, Školska knjiga, Zagreb, 2005. 8. Bloom B. - Biet P.: Uljuđeni vuk, Školska knjiga, Zagreb, 2003. 9. Ćopić, Branko : Ježeva kućica, Naša djeca, Zagreb, 1983. 10. Donaldson, J. – Scheffer, A.: Grubzon, Ibis grafika, Zagreb, 2004.

11. Donaldson, J. – Scheffer, A.: Grubzonovo dijete, Ibis grafika, Zagreb, 2005. 12. Donaldson, J. – Scheffer, A.: Mjesta ima na metli svima, Ibis grafika, Zagreb, 2002. 13. Donaldson, J. – Scheffer, A.: Najotmjeniji div u gradu, Ibis grafika, Zagreb, 2004. 14. Falconer, Ian: Olivia, Profil, Zagreb, 2000. 15. Guljašević, Ivana: Kako je krokodil Marko pronašao svoj dom, Školska knjiga, Zagreb, 2004. 16. Hill, Eric: Piko na plaži, Mladinska knjiga, , Ljubljana-Zagreb ,1991. 17. Hill, Eric: Piko na selu, Mladinska knjiga, Ljubljana-Zagreb ,1991. 18. Hill, Eric: Piko na zabavi s maskama, Mladinska knjiga , Zagreb ,1994. 19. Kulot, D. - Ullrich, H.: Gospodin Nosko nalazi prijatelja, Golden marketing,Zagreb, 2002. 20. Moore-Mallinos, J.-Fabrega, M.: Moj brat je autist, Profil, Zagreb, 2009.

21. Pfister, Marcus: Riba duginih boja,EPTA – Najljepše slikovnice svijeta, Ljubljana, 1996. 22. Schreiber-Wicke, Edith: Nećko, Golden marketing, Zagreb, 2003. 23. Silverstein, Shel: Čiji sam ja komadić, Izvori, Zagreb, 2001. 24. Silverstein, Shel: Dobro stablo, Profil, Zagreb, 1998. 25. Silverstein, Shel: Komadić koji nedostaje, Izvori, Zagreb, 2002. 26. Silverstein, Shel: Tko želi jeftinog nosoroga?, Izvori, Zagreb, 2000. 27. Weninger, B. – Tharlet, E. : Pauli, ti zločesti Pauli!, EPTA - Najljepše slikovnice svijeta, Ljubljana, 1997. 28. Vladić-Maštruko, Manuela: Pustolovina pauka Ota, Naklada Haid, Zagreb 2005.

29


PRIČAM TI PRIČU….

B

aka, još samo jednu priču…. To je moje najranije sjećanje na priče. Baka me je čuvala i da bi me zabavila, a ujedno bila sigurna da neću biti nestašna, pričala mi je priče….. o životima ljudi, smirujuće, tužne, vesele, prepune ljubavi, strahova, opraštanja, nade, prijateljstva….a ja bih ostajala uz nju i slušala i čim bi završila jednu htjela sam drugu. Bilo je tako zabavno biti u svijetu mašte i uzbuđenja, zamišljati slike i događaje. I danas uživam u dobroj priči, knjizi. Kada pročitam dobru knjigu kao da sam bila na godišnjem odmoru u mislima. Ponekad me razvesele i nasmiju do suza, a isto tako rastuže, proživljavam i učim mnoga iskustva kroz riječi.. Čitanje priča djeci neprocjenjivo je obostrano iskustvo. Čitajući priču naglas vodimo dijete u tajanstvenu pustolovinu tijekom koje se susreće s različitim likovima i mjestima, iskustvima… Iz dobre priče možemo izvući dublje značenje. Učimo pojmove kao što su brižnost, dobrota, poštovanje, sigurnost, kao i stidljivost, razdvojenost i usamljenost, oprezno usađujemo kvalitete kao što su povjerenje, ljubav, dijeljenje, hrabrost i strpljenje. Usmjeravamo dijete da istražuje i razumije situacije koje se mogu pojaviti u njegovom životu. Za malo dijete nešto novo dolazi iza svakog ugla, iza svakih zatvorenih vrata, na vrhu svakih stepenica. Zato priče koje čitamo maloj djeci moraju nekako uskladiti to uzbuđenje i bliskost. Važno je da sadržavaju dio poznatog, svakodnevnog svijeta, ali i otvaraju prozore prema iznenađenjima nepoznatog. Djeca doživljavaju pun raspon vlastitih osjećaja, otkrivaju više o vlastitim snagama i slabostima, o tome što vole i što ne vole. Uče o drugim ljudima, o različitim odnosima, o načinima međusobnog razgovora i izražavanja, a isto tako o pomaganju i podršci. Upoznaju nove riječi i upoznaju sebe. Svako ljudsko stvaranje počinje maštom, a malo što potiče kreativni razvoj djeteta bolje nego kada im čitamo priče, a ujedno im pomažemo da poslije, kad budu veći razviju naviku čitanja sami. Priče dopuštaju djeci da maštovito reagiraju. Omogućuju im da razvijaju slobodno i neovisno razmišljanje.

30

Umirujući ton priča opušta dječji um i pomaže im da se opuste. Volimo svoju djecu, trudimo se da razviju slobodu samoizražavanja, ali zabrane i pravila koja im namećemo zbog njihove fizičke sigurnosti i društvenog odgoja, često im teško padaju i izvor su stresa. Zbog toga su zbunjena i nesretna, pa često neprimjereno reagiraju. Kroz priču dijete uči, da kao i likovi iz priče može prevladati teškoće. Uči da može drukčije reagirati, biti samostalno, hrabro, brižno, darežljivo, kako pomagati i pronaći prijateljstvo i ljubav u odnosima s drugima. Što više djeci čitamo ili ona čitaju sama, uče više novih riječi i njihov rječnik postaje bogatiji. To puno olakšava učenje i pisanje školskih zadaća, a daje im i sigurnost u razgovoru s drugima. Razgovarajte i čitajte svojem djetetu – to je najbolji način da potaknete jezični napredak. Priče potiču razgovor između vas i djeteta. Razgovarajte tako da vas razumiju, ne pokroviteljskim tonom, nego gledajući svijet dječjim očima. Postavljajte pitanja „što“ i „zašto“. Razvijajte dječju maštu. Kada kao odrasli čitamo djeci, ponovno otkrivamo dio čarobnog i čudesnog osjećaja iz svojeg djetinjstva. Tonom, ritmom govora i izrazom lica pokazujemo da sa svojim djetetom dijelimo sva iznenađenja i uzbuđenja koja donosi priča. Djeca vole čitanje prije spavanja, jer to odgađa odlazak na spavanje, a to jaaako vole i poklonit će vam svu svoju pozornost. Stvorite sigurnu i opuštajuću atmosferu, dijete će naučiti kako je moguće biti aktivan u mislima, a opušten u tijelu. Kako razmišljamo, takvi smo. Učimo ih da na sebe i na život gledaju pozitivno, da imaju naviku pozitivnog razmišljanja. Svaka priča nosi pouku, naglasimo što nam je to priča dobroga rekla. Prihvatimo njihova razmišljanja, djeca uživaju u tome da znaju više od nas i kad vjeruju da nam njihova razmišljanja doista pomažu. Sada sam mama, navečer me moje cure čekaju da čitamo priče, vesele se tome, a i ja s njima. Uživamo zajedno, smijemo se, iznenađujemo, rastužimo se… Veseli me kad znaju dijelove priča, iako smo ih samo jednom, ili dvaput pročitali, kad upotrijebe novu riječ, „nezaboravno“ u svakodnevnom govoru… Ponekad zaspim pa me bude, a ako sam umorna pričam jer mi je teško čitati, pa promijenim tijek priče – ispravljaju me, ili one pričaju meni.. I sada znam kako je nekad bilo baki, još, još….. lijepo nam je.


PRVE RIJEČI KOJE JE BOG UPUTIO ADAMU I EVI DON DAMIR STOJIĆ

Prve riječi koje Bog upućuje Adamu i Evi Sada ću vas šokirati. I sam sam bio šokiran kad sam ovo prvi put čuo na svom poslijediplomskom studiju, jer to nisam nikad čuo na bogosloviji. Prve riječi koje Bog upućuje Adamu i Evi nisu Vjerujte u mene, nisu Činite dobra djela, nisu Budite dobri, nego: „Plodite se i množite!” Zašto je on to rekao? Jer su oni stvoreni na njegovu sliku i priliku. A što Presveto Trojstvo radi? Stvara i ljubi! Vidite što Bog radi na početku. On stvara na svoju sliku i priliku i želi da mi, dok smo na Zemlji, budemo kao on. A kakav je on? (Meni je žao što moram koristiti zamjenicu on jer Bog zapravo nema spola. To je zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga.) I ako smo mi stvoreni na njegovu sliku i priliku, ako želimo biti njegova vjerna slika, moramo se ploditi i množiti. Prilikom sklapanja sakramentalnog braka muž i žena na nevidljiv način postaju ikona Presvetog Trojstva. Jeste li primijetili da u svakom sakramentu ima nešto vidljivo i nevidljivo? Na primjer, u euharistiji imamo kruh. Ali ono što ne vidimo u tom kruhu jest živi Isus za kojeg vjerujemo da je u njemu prisutan. Postavlja se pitanje što je to u braku vidljivo, a što je nevidljivo? A Isus je u svakom sakramentu. Znate u čemu? Upravo u mužu i ženi. Ono što je vidljivo je muško i žensko. Ono što je nevidljivo je da su muž i žena jedno tijelo i time živa slika Presvetog Trojstva. A Presveto se Trojstvo ne može razdvojiti na dva dijela. I zato mi u našoj Katoličkoj crkvi kažemo da je razvod braka nemoguć. A sad opet nešto šokantno. Kada dođe do toga da djevojka i mladić pristupe oltaru za obred vjenčanja, svećenik im postavlja tri pitanja: 1. Ulazite li slobodno u ovaj odnos? 2. Hoćete li se međusobno trajno ljubiti? i 3. Jeste li otvoreni prema životu? Zašto baš ta tri pitanja? Jer ako su muž i žena slika i prilika Presvetog Trojstva, to znači da i njihova ljubav mora biti takva. A ljubav Presvetog Trojstva - Oca, Sina i Duha Svetoga - jest

odnos koji je slobodan, i koji je trajan jer nemoguće je da Otac i Sin Duhu Svetom kažu: E, sad nam je dosta tvoga puhanja! Presveto Trojstvo stalno stvara i zato su muž i žena pozvani stvarati. Samo, koja je razlika između Boga te muža i žene? Bog stvara i ljubi u punini. A zna se dogoditi da kod muža i žene ponekad zbog fizioloških razloga to ne ide, ali bitno je da su otvoreni prema životu. Kod oltara oni razmjenjuju riječi: Hoću! Hoću! Da. Da. Obećajem. Obećajem. Ali imamo onaj prekrasan redak iz Ivanova evanđelja: „I Riječ je tijelom postala!” (Iv 1,14). I za vas koji ne znate, evo objašnjenja kad ustvari katolički brak postaje nerazrješiv. Ne kad mladenci razmjene privolu i nakon toga izađu iz crkve pa uslijedi slikanje gdje im se svi dive: O, kako ste lijepi! Obred katoličkog braka tada još nije dovršen. On će biti dovršen kada Riječ postane tijelom. Vidite koliko Katolička crkva vrednuje spolni odnos, toliko da brak postane nerazrješiv tek kada muž i žena konzumiraju brak! A znate li što meni smeta? Žuti tisak koji donosi članke o tome kako Crkva drži da je seks prljav te cijela rasprava o spolnom odgoju. To je laž koja dolazi s dna pakla. Nijedna crkva, nijedna institucija ne uzdiže spolnost kao Katolička crkva do te mjere da sklapanje vašega braka nije još potpuno dok se ne dogodi prvi bračni čin. U tom trenutku - doslovce - kad muž uđe u („prione uz”) svoju ženu, tad njihov brak postaje nerazrješiv, jer Riječ, koju su razmijenili kod oltara, tada tijelom postaje. Što je za Katoličku crkvu spolni odnos? Ovo je šokantno! Ako su muž i žena slika i prilika Božja, i ako su prve riječi koje je Jahve izgovorio mužu i ženi bile: «Plodite se i množite!» - što se događa u bračnom činu? Kad muž i žena obnavljaju i konzumiraju svoj brak, u tom trenutku oni u stvari, na najbliži mogući način dok su na zemlji jednom nogom zakoraknu u nebo i u tom trenutku postaju ikona

31


(slika) Presvetog Trojstva. Zašto? Zato što Presveto Trojstvo stvara i ljubi. Muž i žena u bračnom činu stvaraju i ljube. Drugim riječima, što je bračni čin, odnosno spolni odnos između muža i žene za Katoličku crkvu? Jeste li spremni ovo čuti? Oponašanje ljubavi i stvaranja Presvetog Trojstva. Zar to nije lijepo? To je naša teologija. Dakle, kad netko kaže da Crkva ima nešto protiv spolnosti, to je velika laž koja dolazi s dna pakla. Seks je za nas nešto sveto. Zašto? Zato jer na taj način mi imamo udio u životu Presvetog Trojstva, jer Trojstvo stvara i ljubi, muž i žena stvaraju i ljube - i Riječ je tijelom postala. I zato je to fantastično u 5. poglavlju knjige Karola Wojtyle «Ljubav i odgovornost» (Verbum, 2009.) pročitati kad on govori o tome. Nevjerojatno! Za njega kao mladog biskupa i za vrijeme u koje je govorio, to je bilo revolucionarno. Sve se bojim da je pisao na nekom jeziku u široj uporabi, a ne na poljskom, da bi bio završio na nekom popisu nepodobnih kao mnogi od njegovih kolega, ali su kasnije ipak bili rehabilitirani. Karol Woytila 1960. godine napisao je: «Muž i žena bi trebali što češće konzumirati svoj brak. Zašto? Jer u tom trenutku na najbliži način imaju udio u životu Presvetog Trojstva po stvaranju i ljubavi! Prisjetite se prvih riječi: Plodite se i množite se! Radi se o sadržaju koji je vrlo duboko prožet spolnošću.» Pojmovi „muško i žensko» Sada ćemo govoriti o biblijskom poimanju pojmova «muško i žensko». Pojam muškarac i žena danas se jako miješaju. Nešto sam jako ružno čitao neki dan, što ću izreći da si posvijestite stanje koje vlada u kršćanskoj Europi. Jedna je feministkinja rekla: «Razlika između muškarca i žene više je između ušiju nego između nogu.» Jako ružno. Otkud to proizlazi? Danas Europski program za spolni odgoj (Nizozemska, skandinavske zemlje), pa i u nas Forum za slobodu odgoja nastoje izbrisati razlike između muškog i ženskog. S ovog mjesta tvrdim da je to dijabolički pristup koji proizlazi iz one Descartesove izreke: «Mislim, dakle jesam! « Radi se o čistoj idolatriji. Dakle, to što ja mislim, ja jesam. Je li? To je oholo. To znači da sam ja Bog te da je središte morala u mojim mislima i u mojim teorijama. I dokle to ide? Do toga da je sloboda misli tako snažna da ja mogu odlučiti hoću li biti muško ili žensko. Dapače, to

32

što ja imam muške spolne organe, biološka je slučajnost i to je meni nametnuto! Ja ću odlučiti jesam li muško ili žensko, jer, na taj način dolazim do vrhunca svoje slobode, jer čak nadilazim svoju biologiju. Mi kršćani pak vjerujemo da je Bog rekao: «Neka bude! « I zato ja mogu i misliti. A što Biblija govori? Pogledajmo armenske riječi. Za muža, za Adama koristi se izvorna riječ Zakar, a za Evu Negeba. Puno toga se krije u tim riječima. Zakar doslovce znači - onaj koji se sjeća. Ako se zakar koristi kao glagol znači sjećati se, a negeba znači doslovce biti otvorena. Muškarac je onaj koji se sjeća, a žena je ona koja je otvorena. Čega se mora sjetiti Adam? Mora se sjetiti ljubavi Božje i mora prisjetiti Negebu da je ona ljubljena. Muškarac je onaj koji se sjeća i spominje, a Negeba je otvorena. Za što je otvorena? Za njegovo sjećanje. Zašto je ovo bitno? Kad su Židovi slavili Pashu, muškarac muž bi se prisjećao i prepričavao cijelu povijest Božjeg djela. I zato Isus kao novi Adam izriče ove riječi na Posljednjoj večeri: Ovo činite meni na spomen. Isus je savršeni muškarac, on nas uči kako se sjećati. I zato mi svećenici na svakoj misi izgovaramo: Ovo činite meni na spomen! On je pravi Zakar. Što da činimo njemu na spomen? Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje! Isus je savršeni zaručnik, a što zaručnik mora reći svojoj zaručnici? Ovo je moje tijelo, uzmi! Inače, ovo je iz onih kateheza koje Ivan Pavao II. nije čitao na generalnim audijencijama srijedom, jer su preosjetljive za javno čitanje. Radi se o biblijskoj erotici. «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!» Što Isus ovdje radi? On obnavlja ono što je Adam narušio, a nova Eva, savršena žena Marija, koje je riječi ona izrekla? «Neka mi bude po tvojoj riječi!» To pokazuje da prava Negeba. Ona je otvorena. Čemu? Riječi koja je tijelom postala. Kada muškarac u današnje vrijeme nije pravi muškarac? Onda kad ne izlazi iz sebe i gdje ne daje svoje tijelo kao što je Isus Krist dao za svoju Zaručnicu. A kada žena nije žena? Kad je zatvorena za Božju ljubav. Dakle, vidite kako je Marija, koja je bila otvorena, izrekla: «Neka mi bude po riječi tvojoj!» A Isus Krist: «Ovo činite meni na spomen!» To je pravi muškarac koji daje svoje tijelo za svoju zaručnicu, prolijeva svoju krv doslovce i daje, a žena prima: «Neka mi bude po riječi tvojoj!» Što Isus ovdje radi? Obnavlja ono što je Adam narušio. A savršena žena Marija otvorena je za Božju ljubav. Brak je svet jer upućuje na sveto mjesto - nebo Vratimo se braku - ono što je vidljivo su muškarac i žena - ono što je nevidljivo je Presveto Trojstvo. Ono ima savršen odnos ljubavi i stvaranja koji mi ne možemo pojmiti ni opisati, ali u ljudskom životu može se postaviti analogija s brakom i bračnim činom jer tada muž i žena stvaraju i međusobno se ljube! Tako je Bog zamislio, tako bi trebalo biti - da je ostalo onako savršeno kako je zamišljeno i stvoreno. Kad iz Zagreba idete prema Splitu pratite znakove. Ali kad dođete do Svetog Duje - znak je nepotreban jer ste stigli na cilj. Tako, dok putujemo prema nebu brak je svet jer


upućuje na sveto mjesto. Kad dođemo u nebo, nema braka, nije više potreban. I zato - kad su pitali kojemu će od sedmero muževa žena pripasti po uskrsnuću jer su je sedmorica imala za ženu - Isus kaže: Nemate pojma o nebu. U nebu nema braka. Zato kad ugledam bračni par, trebao bih stati i reći: Aaa, to je znak koji usmjerava prema nebu - jer ste vi slika Presvetog Trojstva. Pogledajmo što je Pavao rekao Efežanima. Kad vjenčavam mladence, muškarci jako vole čitanje iz poslanice Efežanima 5, 21-32: «Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve - On Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!» Tu ću se malo zaustaviti. Malo nam je neugodno u 21. stoljeću reći ženi da bude mužu podložna u svemu. K tome još feministkinje mašu zastavom: Pogledajte žene što vaša crkva govori! Ali, proanalizirajmo što je sveti Pavao ovdje rekao? Ponavljam da je ovo napisano grčkim jezikom. I ono što jako zaboravljamo jest da prije Efežanima 5 dolazi Efežanima 4, a prije tog Efežanima 3 - a mi uzimamo samo tu rečenicu... Što se događa u Efezu? U Efezu su kršćani bili manjina, pa su se mučili pitanjem kako će biti prepoznatljivi u svijetu u kojemu su živjeli. Tamo su se štovali poganski bogovi Jupiter, Venera, itd... Poganski je hram bio mjesto sakralne prostitucije. Kako su kršćani bila manjina u Efezu, nisu znali kako biti drugačiji. I Pavao im piše poslanicu. I u Ef 4 on im kaže: „Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive - u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću.” Vi pak ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu; da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine..! Što Pavao govori? Ako želite biti drugačiji od pogana i biti prepoznatljivi, morate obući Isusa Krista, a ja ću vam za to pružiti najbolji način. I onda dođe Efežanima 5. Kršćani su radili dobra djela - sjajno, kršćani su imali osmjeh na licu - sjajno, ali to nije bilo dovoljno. Ako baš zaista želite biti prepoznatljivi, Pavao govori, činite ono što piše u Efežanima 5: Muževi i žene... Kakav je bio brak u Grka i Rimljana? Vrlo jednostavan. Muž je mogao ubiti svoju ženu iz bilo kojeg razloga. Žena se nije smatrala ljudskim bićem. I on ju je mogao ubiti ili otpustiti. Židovi su bili humaniji pa su morali napisati otpusnicu. Rimljani su kao pogani gazili svoje žene i doslovce su im one bile podložne. Što sada Pavao radi? Uzima tu grčku riječ podložnost hupotuso ili latinski submision. Sub znači ispod, a misio znači misija, uloga. Što Pavao govori ovdje: Žene, podložite se,

odnosno prepustite se misiji koju muž ima izvršiti nad vama. Budite prave negebe. Budite otvorene za njegovu misiju. Kod Grka je ta misija bila vrlo jednostavna: Zgazi je! I Pavao koristi grčki žargon i kaže: Muž ima misiju nad ženom i ulogu koju treba izvršiti. Žene, budite dobre i podložite se njihovoj misiji nad vama. Koja je ta misija? «Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nj» (Ef 5,25). Zbog te rečenice htjeli su kamenovati Pavla. Što on tu govori? Žene, muž ima misiju nad vama. U Grka je ta misija bila: Zgazi ženu!, a u nas kršćana: Ljubi ženu onako kako je Krist ljubio Crkvu. A kako je Krist ljubio Crkvu? Kad je Crkva bila nevjerna - kad ga je Petar zatajio, kad je Toma sumnjao, kad ga je Juda izdao i kad su svi pobjegli tada Krist polaže život za nevjernu Crkvu. Uvijek nastane muk kad ovo kažem. Drugim riječima, Pavao govori: ako želite biti prepoznatljivi, činite suprotno od pogana. Umjesto da gazite svoje žene, položite život za njih. Ne kad su dobre, nego kad su nevjerne. I netko nama govori da ugrožavamo žene! Zaista, zaista, u povijesti čovječanstva ovo je prva emancipacija žena. I zato su Pavla htjeli ubiti. Nisu to mogli shvatiti. Ali, nemojte misliti da je ovo samo muževljeva misija. Jer prva rečenica glasi: «Budite podložni jedni drugima u strahu Kristovu!» A zašto Pavao daje naglasak na muževe? Zato što su do tada muževi gazili svoje žene. Ali ne zaboravite, prva je rečenica bila «Budite podložni jedni drugima u strahu Kristovu!» To znači da i žena ima izvršiti svoju misiju - ljubiti svog muža kao što je Krist ljubio Crkvu, a isto tako i muž ljubiti svoju ženu kao što je Krist ljubio svoju Crkvu. Jedina novina ovdje jest da muževi moraju izvršiti ono isto što mora i žena - ljubiti jedni druge onako kako je Krist ljubio. I zato u katoličkom braku nema razvoda, to je ontološki nemoguće. Ali kako je lijepo kad se muž i žena natječu u ljubavi jedno prema drugome kao što je Krist ljubio Crkvu. Ovako samo raste ljubav. Nažalost, u nas to obično bude jednostrano - ljubi ili muž ili žena. I na kraju ovog biblijskog teksta Pavao kaže: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” Za otajstvo se ovdje koristi latinska riječ sacramentum. Drugim riječima, kad se muž i žena vjenčaju, oni postaju prava slika Kristove ljubavi prema Crkvi, Božje ljubavi i to je sakrament. Ono nevidljivo. preuzeto od Josipa Abramović www.facebook.com

33


fra Nikola Stanislav Novak proslavio zlatni jubilej

R

edovnik Kapucinskog samostana i svetišta Gospe od Milosrđa u Dubrovniku fra Nikola Stanislav Novak, OFM Cap. proslavio je svoj zlatni jubilej pedesete obljetnice svećeništva, u nedjelju 10. srpnja 2011. u prepunoj, nedavno obnovljenoj župnoj crkvi sv. Jurja na Bregu, svoje rodne župe u Međimurju, gdje je služio prvu misu 1961. U ozračju ljubavi i poštovanja prema svećeničkom pozivu, osobito prema slavljeniku ‘’zlatomešniku’’, u slapovima cvijeća i zelenila, narodnih nošnji i misnoga ruha, preko živoga lokalnoga narječja, pretočenoga u stihove, navirala su sjećanja, probuđena starim međimurskim napjevima iz Slavekova djetinjstva, u izvedbi župnog muškog i mješovitog zbora, predvođenoga orguljašem Milovanom Horvatom. Nije bilo očiju koje su mogle prikriti suze, u kojima se zrcalila radost zajedništva u Isusu Kristu. Međimurje, kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni ograjeno! Tu me moja draga majka rodila, tu me ona prva v’ cirkvu vodila! Boga molit, bližnjeg ljubit vučila, Boga molit, bližnjeg ljubit navčila! Vu tebi je sveti Juraj na Bregu Rodno mjesto od našega Nikole! Vu Lopatincu je v školu hodil S roditeljima se Bogu molil! Da bi svećenik i redovnik postal Da bi uvijek Bogu vjeran ostal! Ve nam se kak ti zlatomešnik vrnul Da se radujemo i veselimo! Tijekom trodnevnice koju je predvodio fra Goran Rukavina, uz suradnju župnika vlč. Ivice Puškadije i časnih sestara uršulinki iz Varaždina, kroz nadahnute propovijedi, razmatranja i molitve predstavljeni su karakter i uloga duhovnih zvanja u današnjem svijetu. Bio je to izvrstan uvod u radosno nedjeljno slavlje koje je slavljenik obilježio u duhu sv. Leopolda, kojemu je posvetio najveći dio svoga života. Zajedništvo je podijelio sa svojom subraćom redovnicima i svećenicima, redovnicama, suradnicima, rodbinom i vjernicima, a oni su se uz domaćine skupili iz svih krajeva lijepe naše, gdje je fra Nikola boravio i djelovao, od sjevera do krajnjega juga: iz Varaždina, Zagreba, Osijeka, Rijeke, Karlobaga, kao i iz Dubrovnika kojemu je poklonio polovicu svoga svećeničkoga života. Uz domaće

34

svećenike vlč. Ivicu Puškadiju i vlč. Ivana Novaka, u koncelebraciji sa zlatnomisnikom su bili braća kapucini iz Hrvatske provincije: fra Ivica Petanjak iz Zagreba, dosadašnji provincijal i propovjednik zlatne mise, fra Goran Rukavina iz Topuskog, propovjednik trodnevnice, fra Bonaventura Šagi iz Varaždina, fra Zlatko Šafarić iz Karlobaga, fra Krsto Hrženjak iz Zagreba, fra Željko Cestar iz Varaždina. Slavlju su doprinjeli i vlč. Leonard Logožar, dekan iz Štrigove, vlč. Vlado Kolarić iz Šenkovca, fra Ante Pervan iz Rijeke, fra Andrija Melnjak, brat laik iz Varaždina, kao i vlč. Franjo Šprajc iz Kanade, koji je propovijedao tijekom mise zahvalnice, iduće nedjelje, 17. srpnja, te citirao Knjigu mudrosti po kojoj se Duh sveti zauzima za nas, a Bog nas vodi, što dokazuje i ovaj fra Nikolin jubilej, sakupivši plodove njegovoga neiscrpnoga pedesetogodišnjega rada, koji se dalje nastavlja. Iako je njegova djelatnost u Osijeku vrlo značajna, jer je uz pastoralni rad, bio profesor predmeta prirodno-matematičkih znanosti i ravnatelj ugledne kapucinske Serafske gimnazije, te pokrenuo Centar tada blaženoga Leopolda Mandića i list ‘’Sluga Božji otac Leopold Mandić’’, današnji ‘’Ljudima prijatelj’’, neumorni rad fra Nikole S. Novaka u Dubrovniku je neprocjenjiv s duhovnoga i ljudskoga stajališta, poglavito stoga jer se odvijao tijekom i nakon Domovinskoga rata, jednoga od najtežih razdoblja koje je stanovništvo dubrovač-


koga kraja ikada doživjelo. Fra Nikola je tada postao omiljeni dušobrižnik i duhovnik. Liječio je rane ne samo braniteljima, obiteljima, ljudima iz Grada, nego i onima iz šire okolice: s Pelješca, dubrovačkih otoka, Primorja, Župe, Konavala, sve do Boke, zaljeva svetaca, iz kojega je potekao njegov voljeni svetac i zaštitnik Leopold Bogdan Mandić, čije je riječi zapisane na oltaru crkve Gospe od Milosrđa često kazivao, i u svojoj zahvali na slavljeničkom misnom zajedništvu ponovio: ...Bog je liječnik i lijek...ili pak one koje je i fra Ivica Petanjak u svojoj propovijedi istaknuo...Ni u jednom ljudskom srcu nema toliko blata, a da se ne pronađe trun zlata...’’Nikola Novak je najbolji poznavatelj života sv. Leopolda u našoj provinciji,’’ rekao je Petanjak. ‘’Koliko li hektara, ili jutara zlata ima u Nikolinom srcu?’’, pitao se i zaključio: ‘’Nikola nije samo obilato sijao riječ Božju drugima, nego je dopustio da ona urodi plodom u njegovom srcu, jer da nije, mi danas ne bismo

dijeleći materijalnu i duhovnu pomoć kako bismo dostojanstveno održali svoju egzistenciju i svoj duh. Stoga mu jedno veliko HVALA, jer je čovjek koji ne posustaje u vjernosti i ustrajnosti, jer je po njemu vječnost vremenu dala zavjet podudarnosti. I mada su čovjekovi dani prah koji se lako rasipa, svi stanu u istu posudu. U posudu blaženstava. Život je za nas zahvalnost što smo te susreli i upoznali, što si dopustio da te pratimo na ovoj Kalvariji.

BLAGOSLOVLJEN POKLONAC SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

bili ovdje, da nije to dopustio, mi ne bismo slavili njegovih 50. godina misništva.’’ Fra Nikola nije znao za granice koje postavljaju ljudi, štoviše on ih je uklanjao, vodeći se Božjim zakonima. Nije samo kazivao riječi sv. Leopolda, nego im se utjecao i u životu ih provodio. Stoga je to gorljivo promicanje štovanja sv. Leopolda u Dubrovniku urodilo plodom, kada je ‘’ljudima prijatelj’’ proglašen zaštitnikom Dubrovačko-neretvanske županije, te se svečev rođendan počeo slaviti kao Dan županije. Fra Nikola je stvarao hrvatske katoličke medije još od 1960.tih, te je opet bio pozvan širiti radosnu vijest kroz eter Hrvatskoga radia, radio postaje Dubrovnik, u najtežem vremenu 1990.-tih. Kako je on to radio potvrđuju brojni vjernici koji ga i danas često znaju zaustaviti na dubrovačkim ulicama, govoreći: ‘’Vi ste padre Nikola tada nama više značili nego oni koji su nas branili puškama. Doista je tako, jer je ‘’padre Nikola’’, zajedno s biskupom našim Želimirom, tješio, hrabrio i poticao na ostanak u Gradu, na zajedništvo, strpljenje, molitvu i mir,

U Bošnjacima je dana 6. Lipnja ove godine mjesni župnik Vladimir Mikrut blagoslovio poklonac sv. Leopolda Bogdana Mandića kod vikendice/stana obitelji Roze i Adama Domaćinovića. Poklonac je sagradio njihov sin Luka, a po Rozinoj želji koja je osobita štovateljica ovoga sveca i koja tvrdi da je njegovim zagovorom zadobila neke duhovne i tjelesne milosti. Poklonac ima jednu ustakljenu nišu sa svečevim kipom, a sagrađen je od cigle, ožbukan i obojan te s krovom od crijepa na dvije vode. Ovo je dosad dvadeset i sedmi zavjetni poklonac i križ u župi Bošnjaci (Đalovačko – osječka nadbiskupija), a prvi posvećen ovom najpoznatijem hrvatskom franjevcu kapucinu.

35


OVOGODIŠNJA PROSLAVA SVETOG LEOPOLDA U PADOVI

U

Padovi svakodnevno posjećuje grob svetog Leopolda veliki broj vjernika. Nisu to samo Padovanci, nego i vjernici iz svih krajeva Italije i svijeta. Sveti Leopold stalno privlači k sebi bezbrojne svoje štovatelje svakog dana, posebno nedjeljom, a i kroz cijeli tjedan dolaze organizirana hodočašća iz udaljenih krajeva i drugih država. Osobito su zapažene u Padovi hodočasničke skupine vjernika iz Hrvatske. Gotovo sva hodočašća koja iz Hrvatske odlaze preko Padove u Zapadnu Europu: Rim, Lurd, Fatimu ili druga mjesta, bilo u odlasku ili u povratku svraćaju u Padovu na grob svetog Leopolda i tu se osjećaju kao kod kuće. Na blagdan svetog Leopolda, 12. svibnja 2011. u Padovi je bilo osobito veliko mnoštvo vjernika iz svih krajeva Italije. Proslava je bila veličanstvena. Glavnu koncelebriranu misu je predvodio u 19 sati i propovijedao kardinal Valter Kasper, istaknuti Tajnik papinskog vijeća za ekumenizam i dijalog iz Vatikana. U toj prilici izgovorio je ovu homiliju na temu Čitanja : 1. Iv 4, 7-17; i Evanđelja: Iv 10, 11-16. „Draga braćo i sestre, sabrani smo na proslavi jednog od najvećih svetaca Padove, svetog Leopolda Mandića!” Dvije riječi u biblijskim čitanjima ove svečanosti utisnule su se u moju dušu: riječ Ivanove Poslanice. „Ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga” i druga riječ iz evanđelja po Ivanu: „Ja sam Pastir dobri”. „Dobri Pastir daje svoj život za ovce”. Dvije su riječi, koje su karakteristične za život sveca kojega danas slavimo i koje obuhvaćaju njegov život, dvije riječi koje su njegova poruka za nas. I. Ljubav, kakve li riječi! Tko je ne traži? Tko je ne želi? Tko o njoj ne sanja? Ali kolika razočaranja i kolike nam suze nanosi? Kad bi se željelo biti skeptik moglo bi se reći: Ljubav je predivan san u proljeću života, ali za ostatak života najviše cvatnje ostaju nažalost često lažan san. Ipak ovdje Ivanova poslanica nam to poriče. Kaže nam: „Mi smo povjerovali u ljubav”. Jer ljubav nije samo stvarnost ovoga svijeta. Sam Bog je ljubav i svaka prava ljubav je refleks i iskra ove Božje ljubavi. Bog nas je iz čiste ljubavi stvorio za ljubav. Bog je išao i dalje. Ivan kaže: „U ovome je ljubav: Nismo bili mi koji smo ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše”. Bog je ulio svoga Duha u naše srca, te bismo također i mi trebali, i možemo ljubiti jedni druge. I sveti Pavao dodaje: Na kraju sve prolazi, samo ljubav ostaje i zato samo djela ljubavi ostaju. Na koncu jedino ono što smo učinili iz ljubavi zadržava svoju vrijednost. Tako, draga braćo i sestre, ljubav je vrhunac cijele radosne vijesti Evanđelja i sažetak svega kršćanskog življenja.

36

Dati svoj život, sve do potpunog predanja svoga života za Boga i za druge, to je bio život svetog Leopolda. Došao je iz Dalmacije, zemlje mnogih sukoba kroz povijest, zemlje mnogih trzavica između kršćana i muslimana, zemlje sukoba također između kršćanske braće, između pravoslavaca i katolika, između zapadnog i istočnog kršćanstva. On je snažno osjećao svoje zvanje posve osobno da dadne svoj život za ovu pravoslavnu braću, koja su odijeljena od nas već više od tisuću godina, odijeljeni – kako reče Drugi vatikanski koncil – zbog pomanjkanja ljubavi s obje strane. Sveti Leopold je htio iscijeliti ovu duboku ranu na tijelu Kristovu; htio je postati misionar i apostol za ovu braću. Ali njegovo slabašno zdravlje, htjenje njegovih poglavara i prije svega želja samih Padovanaca nije mu to dopustila. Bio je ponizan i poslušan čovjek, izručio se Božjoj volji, postao je apostol Padovanaca, apostol ispovjedaonice. Duše iz naroda ovoga grada postadoše njegov Istok, gdje se žrtvovao i istrošio za druge. „Nitko nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za prijatelje svoje”. To je primjer koji je dao Isus, to je bilo njegovo nasljedovanje Krista. II. Tako dolazimo do druge riječi, koja mi je pala na srce i koja me je zanijela dok sam čitao tekstove današnje liturgije. Isus kaže: „Ja sam Dobri Pastir. Dobri pastir daje svoj život za ovce”. Ovom Riječju Isus koristi dobro poznatu sliku njegovim slušateljima. Patrijarsi izraelskog naroda bili su pastiri, i sam Bog za njih je bio pastir svojega naroda, pastir koji želi skupiti raspršeno stado, pastir koji želi štititi malene ovce, liječiti rane bolesnih ovaca, braniti sve od otimača i lopova, koji želi voditi sve na zelene i sigurne pašnjake. S Isusom je Leopold bio dobri pastir. On poznaje svoje ovce i one poznaju njega. Isus poznaje svakoga od nas po imenu i želi skupiti sve u samo jedan ovčinjak i pod jednim pastirom. Isus želi jedinstvo Crkve koja je narod Božji. Zato, kako je rekao blaženi papa Ivan Pavao II, vjerovati u Isusa znači također vjerovati u jedinstvo Crkve; vjerovati u njega znači htjeti jedinstvo Crkve. U predvečerje njegove muke On je molio i ostavio nam je kao svoje svjedočanstvo, da svi budu samo jedno. Podijeljenost kršćana, kako je potvrdio Drugi vatikanski koncil, otvoreno se protivi Kristovoj želji, i sablazan je za svijet te donosi veliku štetu najsvetijoj stvari propovijedanja Evanđelja svakome stvorenju. Stoga zalaganje za jedinstvo svih kršćana nije neki dodatak životu i poslanju Crkve, nije luksuzan predmet ili neka čista želja pojedinaca; ekumensko zalaganje je dužnost i sveta obaveza cijele Crkve i svakoga kršća-


nina. Ekumenski izbor je – kako je rekao novi blaženik papa Ivan Pavao – neopozivi odabir i ekumenski put, nepovratni put katoličke Crkve. Sveti Leopold je živio mnogo godina prije Koncila u vremenu kada je riječ ekumenizam bila neuhodana a ipak osporavana u katoličkom rječniku. Uza sve to papa Pavao VI nazvao je Leopolda prigodom proglašenja blaženim „ekumenistom prije ekumenizma” to jest prije nego se govorilo i pisalo o ekumenizmu. On nije poznavao tekstove Koncila i ekumenski rječnik, ali je poznavao Krista i želio ga je slijediti, i tako je osjećao hitnost pomirenja između odijeljenih kršćana, da bi se uspostavilo samo jedno stado i jedan Pastir. Zato spisi njegova proglašenja blaženim govore, da je bio „pionir i misionar sadašnjeg pokreta jedinstva među kršćanima”. Uza sve to što sveti Leopold nije poznavao riječ ekumenizam i još manje je ikada išao na ekumenske susrete, ali je ipak postao zaštitnik ekumenizma. Također sveta Terezija iz Lisieuxa, poslije svoga ulaska u Karmel u Lisieuxu nikada nije pošla u misije a ipak je postala zaštitnica misija. Ista stvar je s blaženom Gabrijelom (Sagheddu), redovnica trapistkinja iz Vitorchiana, koja je umrla 1939. u dobi od samo 25 godina bez da je sudjelovala na ekumenskim sastancima proglašena je od pape Ivana Pavla zaštitnicom ekumenizma, jer je prikazala svoj život za jedinstvo. Sveci imaju svoj način upravljanja stvarima. Ne djeluju prema pravilima ovoga svijeta, nego se izručuju moći molitve i žrtve, izručuju se Bogu, čija se svemoć otkriva i ostvaruje u blagosti ljubavi, u praštanju i pomirenju. Tako srce ekumenizma nije crkvena diplomacija nego duhovni ekumenizam, koji po svetom Leopoldu označava ekumenizam molitve, obraćenja, pokore i žrtve, to jest u izručenju i žrtvovanju sama sebe za prijatelje. Za takav duhovni ekumenizam svatko od nas može doprinositi. Ljubav pobjeđuje sve. III. Tako sveti Leopold danas ima ponovno svoje poslanje. Službeni ekumenizam, koji je u katoličkoj Crkvi započeo velikim oduševljenjem prije svojih pedeset godina nakon Drugog vatikanskog koncila, zatekao se u međuvremenu ne baš u lakom stanju. Uz pomoć milosti Božje postigli smo mnogo, prije svega u odnosima s istočnim Crkvama. Bili smo u stanju izdići se iznad mnogih nerazumijevanja i nepovjerenja i uspjeli smo izgraditi mostove povjerenja i prijateljstva. Shvatili smo, da u dramama današnjice kršćani ne mogu više biti

jedni protiv drugih, ne mogu više ostati nezainteresirani jedni za druge. Nego moramo ići jedni uz druge i moramo zajedno dati svjedočanstvo svoje vjere u Krista i u njegovo Evanđelje ljubavi, moramo surađivati i zajedno se boriti za kršćanske vrijednosti Europe, za život svake ljudske osobe, moramo se zalagati za pravednost i mir u svijetu. Treba biti zahvalan na tom napretku. Ipak još nismo postigli konačni cilj; ekumenski put još nije stigao svom kraju. Raskol od tisuću godina ne nadvladava se u nekoliko godina. Nakon dugog procesa otuđivanja potreban je proces novog zbližavanja, koji će po ljudskoj računici potrajati mnogo duže nego smo zamislili u prvotnom oduševljenju. Moramo naučiti, da nismo mi ti koji činimo jedinstvo s našim ljudskim snagama. U predvečerje svoje muke Isus nam nije zapovjedio „činite jedinstvo”, on je molio, „da svi budu samo jedno”. Jedinstvo se ne može činiti ili organizirati, jedinstvo se stvara ujedinjujući se s molitvom Isusovom čineći je našom molitvom. Jedinstvo se ostvaruje hodajući s Kristom putem križa i žrtvujući se za druge i za sve. Tako za svetog Leopolda slavljenje Euharistije, gdje Kristova žrtva postaje ponazočena, i sakrament pomirenja koji je dijelio s tolikim žarom, bili su za njega bitni koraci za promicanje jedinstva. Malo je po malo shvaćao da njegovo ponizno služenje u ispovjedaonici ima biti njegov način ekumenskog apostolata. Jer ne postoji ekumenizam bez obraćenja, a to će reći ne samo obraćenje drugih kršćana, nego prije svega našega obraćenja. Draga braćo i sestre, ponavljam ono što sam već rekao: Duhovni ekumenizam u našoj situaciji je od velike važnosti. Postoji jedno veliko vrlo rašireno shvaćanje, koje vjeruje, da onaj tko djeluje ekumenski postaje manje katolikom. Istina je baš protivno. Ne stvara se jedinstvo napuštajući vlastitu vjeru, nego dapače proživljavajući je u molitvi, u obraćenju i pokori, u žrtvovanju sebe za druge u povezanosti s Kristom u Euharistiji. Ona je sakrament jedinstva, kao sakrament pokore sakrament je pomirenja. Osrednjost ne ujedinjuje nego samo svetost. Samo ljubav može nadvisiti sve. Vjerujmo dakle u ljubav Božju, koja želi da bude jedan Ovčinjak i jedan Pastir. Amen.

37


TOPUSKO - ODMOR ZA DUŠU I TIJELO

Č

ovjek se u Topuskom uistinu može dobro odmoriti. Gosti iz zemlje i inozemstva dolaze u liječilište TOP - Terme Topusko na višednevno liječenje ili oporavak a mnogi i na dnevno kupanje. Na raspolaganju su im dva hotela (Toplica i Petrova Gora), privatni smještaj, više restorana, natkriveni bazen i više otvorenih bazena različite veličine, dubine i topline. Tko želi može se tijekom cijeloga dana navratiti u prostorijukapelicu u hotelu i u tišini se pomoliti. Tu se služe sv. mise nedjeljom i prvim petkom u 17 sati, kada je prigoda i za sv. ispovijed. Usred mjesta lijepa je župna crkva Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti. U njoj su svakim danom sv. mise navečer u 19 sati osim subotom kada se sv. mise služe naizmjenično u filijalnim crkvama: jedne subote u Velikoj Vranovini a druge subote u Hrvatskom selu. Nedjeljom su u župnoj crkvi još dvije mise izjutra, u 8,00 i u 10,00 sati. Početkom travnja ove godine po biskupovoj zamolbi, kao njegovi pomoćnici, u župu su stigli i sada djeluju franjevci kapucini Hrvatske Provincije svetoga Leopolda Bogdana Mandića. Župnik je fra Goran Rukavina a kapelan fra Josip Patrčević koji je u kolovozu zamijenio dosadašnjeg kapelana fra Josipa Grivića, koji je otišao na novu dužnost u Karlobag. Nastojeći obnoviti duhovni život župljana župnik je u kolovozu uveo Euharistijsko klanjanje, koje se održava petkom iza sv. mise od 19,30 do 20,00 sati, kao pripravu za duhovnu obnovu koja će biti u mjesecu listopadu. Topusko se prvi put spominje 1102. godine kao naselje Toplica u dolini rijeke Gline. Godine 1205. hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. pozvao je crkveni red cistercita u Hrvatsku, te im dodijelio županiju Gora, koja okvirno pokriva prostor današnje Banovine gdje se Topusko nalazi. U cistercitskom samostanu u čijem sklopu je bila gotička crkva Blažene Djevice Marije u Topuskom 1245. godine boravio je kralj Bela IV., a 1530. godine tu je održan Hrvatski sabor na kojem se raspravljalo o obrani od Turaka. Posjed topuske opatije opu-

38

stio je između 1540. do 1699. godine zbog turskih provala te je ponovno naseljen Vlasima, Uskocima, Srbima i Hrvatima iz drugih krajeva. Topusko je pod upravom vojnih zapovjednika u Banovini od 1784. do 1882. godine. Pod francuskom upravom su bili od 1809. do 1813. godine. Topusko je poznato po ljekovitim toplim izvorima vode. Car Franjo Josip II. sa suprugom Karolinom posjetio je Topusko 1818. nakon čega je počela izgradnja modernih toplica. Sredinom 19. stoljeća hrvatski ban Josip Jelačić sa suprugom Sofijom u više je navrata posjećivao Topusko. On je bio zapovjednik I. banske pukovnije u Glini od 1831. do 1848. Banica Sofija je prvi put boravila u lječilištu Topusko u srpnju 1853. o čemu svjedoči njezin potpis i potpis bana Josipa Jelačića u Spomenici Lječilišta Topusko. Ivan Trnski je u Spomenici iz 1889. na kraju 1. knjige napisao tekst u kojem se među najznačajnijim trenutcima za Topusko ističe Sofijin boravak i oporavak: «U hvalu toplica imam i to spomenuti, da je banica Sofija barunica Jelačićka rođena grofica Štokavska u ponjavi s kočije snimljena te tako i u vodu nošena, pak je za nekoliko nedjelja prohodala i još u Topuskom plesala!» Bal u čast banici Sofiji priredili su časnici Prve banske i slunjske graničarske pukovnije, a održan je zadnjeg dana Sofijina boravka u toplicama. Bilo je to na Gospu od Karmela, 16. srpnja 1853. godine. Taj Sofijin bal najljepše nam je opisala u svom Dnevniku spisateljica koja je bila nazočna na njemu - Dragojla Jarnević iz Karlovca. Banica Sofija bila je na liječenju drugi put u Topuskom u srpnju 1857. te nakon banove smrti u lipnju 1862. godine. Topusko je 1885. i 1896. priznato kao najbolje kupališno mjesto u Europi. I danas ono privlači svojom urednošću. Ima više lijepo uređenih parkova od kojih je najpoznatiji Opatovina, na mjestu nekadašnje opatije i cictercitskog samostana. Topusko je dobilo priznanje Drugo mjesto za najuređeniji park u kontinentalnoj Hrvatskoj za 2006. godinu.


ŽUPA POHODA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U TOPUSKOM

N

a prvu nedjelju travnja ove godine pastoralno vodstvo ove župe povjereno je kapucinima. Misno slavlje je predvodio sisački biskup mons. Vlado Košić sa svećenicima: fra Ivica Petanjak kao provincijal, fra Anto Barišić – definitor i profesor na KBF-u u Zagrebu, zatim fra Goran Rukavina novi župnik i fra Josip Grivić – župni vikar i bolnički kapelan. Crkva je bila ispunjena do kraja, domaćim vjernicima i gostiju koji su došli vidjeti nove upravitelje župe, kao i rodbinom koja je došla počastiti svoju braću kapucine. Na početku misnog slavlja biskup Košić je pozdravio provincijala fra Ivicu, a nakon toga je fra Anto pročitao biskupove dekrete imenovanja za službe novim upraviteljima župe. Biskup je u svojoj propovijedi istaknuo zadovoljstvo da u svojoj biskupiji ima i franjevce kapucine s kojima je dijelio prijateljstvo već od dječačkih dana, a na poseban način s pokojnim fra Ilijom Borakom. U molitvi je pozvao vjernike da mole za svog novog župnika i vikara kako bi što uspješnije vršili svoje poslanje u novoj sredini i vjerničkoj zajednici. Na kraju mise fra Ivica se zahvalio na ukazanom povjerenje da župu vode braća kapucini koji će svojom prisutnošću ne samo vršiti pastoralnu službu već i svojom prisutnošću biti svijetli primjer Franjine karizme siromaštva i ljubavi. SADAŠNJA ŽUPNA CRKVA I FILIJALNE CRKVE Župa Topusko nosi naslov Pohod Blažene Djevice Marije Elizabeti. Osnovana je 1768. godine uz staru crkvu Gospina Navještenja. Današnja crkva građena od 1830. do 1835. godine. U više navrata je uređivana, a tik pred Domovinski rat detaljno je obnovljena. Do temelja je srušena u Domovinskom ratu od 24. do 25. rujna 1991. Nakon rata od 1997. do 2000. obnovljena i produžena. Posvetio ju je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Župom unatrag tri mandata upravljali su: vlč. Vladoje Viktor Lončarek (5. 9. 1904. – 2. 5. 1955.), koji je pokopan na katoličkom mjesnom groblju u zajedničkoj grobnici s prethodnim župnikom Josipom Brežnjakom. Nakon smrti vlč. Vladoje Lončareka župu je preuzeo 21. svibnja 1955. vlč. Đuro Golubić, koji je došao ovamo iz župe Gora. Nakon njega 15. veljače 1961. godine za župnika je došao vlč. Franjo Horvat iz Koprivnice te ostao u župi sve do 3. travnja 2011. kada je umirovljen. Zasigurno im nije bilo lako trebalo je prebroditi Prvi i Drugi svjetski te Domovinski rat koji su u

župi ostavili mnogo zla, mnogo ucviljenih majki i udovica pa i praznih kuća Preuzimanjem župe Topusko mnogo je još trebalo poraditi na svim područjima: počevši od uređenja župne kuće, zatim na pastoralnom području, najprije oko okupljanja ministranata, crkvenog zbora, pastoralnog i ekonomskog vijeća itd. U početku je bilo teško župniku fra Goranu Rukavini animirati mlade, ali uz njegovo zauzimanje i poticanje lijep broj se odazvao. Što se tiče crkvenog pjevanja, našla se jedna orguljašica koja svira gotovo svake nedjelje. Župljani nemaju tradiciju dolaziti na svetu misu radnim danom jer su zauzeti svojim poslovima, dok na nedjeljna i blagdanska slavlja sv. mise sve više se okupljaju i to u lijepom broju. Rado se svi župljani odazivaju na hodočašća bilo stari ili mladi. Primjerice u Osijek za blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, zatim u Krasno i na Mariju Bistricu (čak dva autobusa). U lječilištu Top Terme Topusko uređena je jedna prostorija za kapelu. Pastoralni rad u Lječilištu, kojeg je vodio bolnički kapelan fra Josip Grivić, a sada fra Josip Patrčević, nije u punom opsegu kao u drugim bolnicama jer mnogi koji dolaze na liječenje zauzeti su raznim terapijama - vježbama, ali zato svake nedjelje i prvog petka u mjesecu ispune kapelicu, a po potrebi i ispovjedi. Kapelica je otvorena tijekom cijeloga dana tako da se može navratiti i pomoliti. U korizmi su redovito održavane pobožnosti križnoga puta, zatim u svibnju Marijina pobožnost (molitva krunice i litanije). U župi se izdaje „Župni listić Pohoda Blažene Djevice Marije Topusko“, kojeg su zajedno pokrenuli sadašnji župnik i kapelan. Vjernici ga rado uzimaju i čitaju. Uz župnu crkvu u Topuskom postoje i dvije filijalne kapele: u Velikoj Vranovini i u Hrvatskom Selu, gdje se slave svete mise naizmjenično svake druge subote. Nakon provincijalnog kapitula došlo je i do personalnih promjena u župi te je dosadašnji župni vikar i bolnički kapelan premješten u naš kapucinski samostan u Karlobag, a na njegovo je mjesto iz Varaždina došao fra Josip Patrčević koji se odmah dobro snašao te, uz redovite obveze koje ima po odredbi našega provincijala i biskupovog dekreta, redovito svira nedjeljama u crkvi te vodi župni zbor.

39


BESKUĆNIK, BITI BEZ KUĆE?

N

a ovo razmišljanje naveo me susret sa dvoje beskućnika u jednu prohladnu, jesensku večer. Čekaonica autobusnog kolodvora, poluprazna. Večer je, bolje rečeno, noć oko 22h. Vraćam se doma nakon nekog radnog sastanka. Vani je prilično hladno i odlučujem da ću prijevoz pričekati u čekaoni u kojoj su bili muškarac i žena, po svoj prilici beskućnici i neka mlada djevojka. Pomalo umorna, u svom svijetu, otvaram vrata čekaone, a u nos ‘udara’ miris beskućnika. No, nedam se smesti. Odrasla sam na selu, pa sam upoznata i sa ‘težim’ mirisima. Djevojku priupitam je li mjesto do nje slobodno. Prijateljskim pogledom i kimanjem glave mi daje do znanja da jeste. Sjedam do djevojke i kao da se čekalo samo mene, počinje ‘predstava’. Redatelj je naravno naš Gospodin, sa meni dragim licem „Boga koji se igra” Da ne zaspim, vadim knjigu sa ozbiljnom namjerom da je čitam i tako odagnam umor. Otvarajući stranice, slušam razgovor dvoje beskućnika. Zapravo, to i nije bio razgovor, beskućnica je nešto dobacivala svom prijatelju i u jednom ga trenu upita: „Gdje je stari? Već ga dugo nema.” Prijatelj nezainteresirano kaže kako ne zna, al ipak pogleda prema vratima. Žena nezaustavljivo priča kako si mora kupiti druge vrećice, jer su ove potrgane i filozofski citira riječi poznate pjesme: „Tko te ima, taj te nema; tko te nema taj te sanja” uz dodatak: „Aha, čuješ ti to?” Čovjek ništa, zamišljeno gleda ispred sebe, a ja se nasmijah. Nisam glasno jer sam htjela vidjeti što će se dalje zbivati. Žena me pogleda te shvati da se ne smijem tekstu u knjizi već njenoj prostodušnosti. No, ipak „čitam” dalje uz veću pozornost na zbivanja u čekaoni. Žena priča bez da je čovjek do nje išta upita i još se mu slavodobitno pohvali kako joj je jučer bilo lijepo jer je „njemu” kupila kavu. Nije imenovala, al sam shvatila da se radi o nekome tko joj se sviđa. Konačno, odložih knjigu, ionako nisam koncentrirano čitala i nasmijah joj se. Ona uzvrati osmijeh i kaže: „Gle ti malu”. Iako sam prošla već i tridesete, nisam joj zamjerila tu izjavu, osmijehom joj dadoh do znanja da smo svi samo ljudi. Na to me upitala za otvorenje nekog novog dućana, kako nisam znala o kojoj je trgovini riječ, djevojka do mene joj sve ljubazno objasni. Dalje utonusmo svaki u svoje misli i čekaonom zavlada tišina. Tada ulazi mlada žena od nekih 30-ak godina i pri samom ulasku na nos stavlja ruku dajući do znanja kako u čekaoni 'vladaju' čudni mirisi. Ipak, i ona sjeda do djevojke prijatelj-

40

skog pogleda i šaku upotrebljava kao lepezu. Umirila se brzo, a predstava se nastavlja. Ulazi cura od 20-ak godina i odmah pri ulasku do očiju navlači šal dajući do znanja što misli o 'mirisima čekaone'. Sama pak prasnuh u smijeh, djevojka do mene također. A blago se nasmije i naša beskućnica koja sada već sjedi preko puta nas. Razmijenismo još par pogleda i počeh se spremati za polazak. Priupita me tek da li i meni ide sada bus, rekoh da ide u to vrijeme, ali da do mene dolazi sestra. Rekoh još „Laku noć” i zatvorih vrata čekaone za sobom. Vani me zapuhnuo svjež, hladan, jesenki vjetar. Stojim čekajući prijevoz, a u glavi roj misli. Razmišljam kako beskućnici uopće nisi opterećeni tko je i kakve je stručne spreme osoba naspram njih. Njima nije važno da li su naši prijatelji medijski eksponirane osobe ili ne. Oni će se upustiti u razgovor sa svima kojima je stalo do toga. U svakome će vidjeti čovjeka; ne njegov stalež, rasu, vjeru, bankovni račun… Beskućnici se ne žale što nemaju krova nad glavom i itekako vode brigu o svom krugu prijatelja. Oni možda nisu uredni, isfrizirani ili obučeni po zadnjoj modi, ali imaju nešto na što je ovaj ultramoderan i napredan svijet zaboravio. A to je ona dječja jednostavnost i sloboda da se svakome obrate, nešto priupitaju ili pak zapodjenu razgovor. Imaju srce koje ne osuđuje. Možda i jesu bez kuće i bez udobnosti,ali nipošto nisu bez srca. Mi, koji Bogu hvala, imamo krov nad glavom, topli krevet, čistu odjeću, redovitu ishranu, ipak smo tako često mrgudni i nezadovoljni. Svemu prigovaramo i nitko nije dovoljno dobar za nas. Kao što reče netko mudar; u pustoj jurnjavi da nam bude bolje-izgubismo srce. Uzmimo si malo vremena za sebe i za one oko nas, pogledajmo kako živimo i pokušajmo si dati odgovor na pitanje: „Što je važnije – biti bez kuće, ili pak imati sve, a nemati srca?” Dragi moji, ako je ovaj istiniti događaj u vama izazvao razmišljanje i neku pozitivnu reakciju, onda vas tek molim da pri svom idućem susretu sa beskućnicima, na svoje lice stavite samo blagi osmijeh, umjesto strogog pogleda osude. Njima će to sigurno biti drago i vjerujem da će barem to kratko vrijeme imati osjećaj kako smo ipak svi braća i sestre, te djeca istog Nebeskog Oca.


MIRIS ŽIVOTA

M

irisi su mi uvijek bili važni. Majčin miris sigurnosti i topline, miris bakinog zelenog kredenca, koji me zapahnuo dok bih tražio domaće kekse, miris rijeke, koja je zapljuskivala obale mog djetinjstva, u kojoj sam se kupao, uz koju sam bacao oblutke u daljinu i na kojoj sam pecao smuđeve. Miris mog prvog motora, miris prve zapaljene cigarete i jeftinog vina, koje smo pili u dvorištu iza škole, miris prvog pijanstva, mirisi mog odrastanja.

Vlažni miris kore drveta poslije ljetne kiše podsjeća me na šumska tumaranja sa Sonjom. Miris njezine kose i danas je isti. No, najčudesniji od svih, miris je novorođenog djeteta, koje sam nespretno držao u rukama, bojeći se da ga ne ispustim.To je miris tek započetog života. A kakav je miris smrti? Ne znam je li bolnički miris bliži mirisu smrti ili života. Razmišljam o tome dok ležim u bijeloj, sterilnoj sobi. Bijeli zidovi, bijele zavjese, bijela posteljina, liječnici u bijelom. Bjelina mi pritišće očne duplje. Zatvaram oči. Za nekoliko trenutaka pojavljuju se slike pune boje. Na poslu sam. Otvaram prozor. Zagušljivo je. Mučnina mi se penje iz želuca u jednjak. S njom i tjeskoba. Kuca mi u grlu. Oblijeva me znoj. Dolazi slabost, za njom pritisak u grudima. Duboko dišem, hvatam zrak, ali sve ga je manje. Pridržavam se za stol. Na njemu ostaje mokar trag mojih dlanova. Zidovi se približavaju, pod se diže; sad mi je već sasvim blizu licu, toliko blizu da vidim vlakna u tepisonu asfaltne boje i sitne čestice prašine među njima. Možda bi bilo najbolje prileći. I prije nego sam se spustio na pod, ispružio sam se, mimo svoje volje, zagledan u svjetiljku na stropu. Svjetlo se polako gasi,

nestaje, gledam ga između trepavica. Trepćem teškom mukom i širim oči, ali one uranjaju u mrak. Nema me. Ne znam koliko sam vremena na podu. Prije no što otvaram oči, čujem glasove iz daljine, koji mi postaju sve bliži. „Pozlilo mu je.” „Da zovem hitnu?” „Da, brzo.” „Možda mu mi možemo nekako pomoći.” „Bolje ne, ne znamo što mu je.” „Meni izgleda kao infarkt. Vidio sam to kod susjeda.” Dobro je da sam živ. Vidim lica i prepoznajem ih. Znam da sam u redakciji. Ako ne ustanem, propada mi dogovor oko kojeg sam se natezao tjednima. S njim i novinska priča, koja mi je važna. Pokušavam se pomaknuti. Ne ide, baš kao što niti glas ne silazi s glasnica. Koliko sam blizu smrti? Dan, sat, minutu ili godinu? Svakako prekratko vrijeme da bih svog sedmogodišnjeg sina stigao naučiti svemu što bih htio. A mislio sam da još nisam niti na polovici života. . . . „Srce vam je jako oštećeno”, govori mi liječnik bezizražajnog pogleda i glasa. U nosnicama mi je njegov miris, kojim zalijeva lice poslije brijanja. Ne volim te slatkaste parfeme, a ni likove koji ih koriste, obilato i bez mjere. Krajnji je neukus i pomanjkanje pristojnosti ostavljati za sobom oblak teškog mirisa, smrada ili parfema, svejedno. Jednako je s onima koji slušaju preglasnu glazbu, ponosni na svoj dobar glazbeni ukus. Dao bih se kladiti da ovaj tip sluša sladunjavi pop

41


osamdesetih, onaj njegov sintetski, šuplji, metalni zvuk, koji para uši. „Morat ćete jako paziti na sebe. Možda biste trebali razmisliti o promjeni posla, o nečem mirnijem. Osim toga, morat ćete na operaciju”, kaže naparfimirani, onako usput, kao da se radi o rutinskom pregledu. „Kad bi to moglo biti” pitam. „Ovisi.” „O čemu?” „O mnogo toga, najviše o vama. O tome u kojoj ste mjeri spremni...” „Dobro, kakav je plan?” „Da sve pripremimo.” „Koliko će dugo trajati ta priprema?” „Koliko bude potrebno.” Daljnji razgovor mi se čini suvišnim, pa se zahvaljujem i izlazim. Smještaju me u sobu sa starijim muškarcem. Žena mu je umrla prije nekoliko godina. Jedva preživljava sam od invalidske mirovine. Tu je već tri tjedna. Čeka operaciju. Barem će uštedjeti na hrani i režijama. Za razliku od njega, ja sam na gubitku jer ću dobiti manju plaću i još ću izgubiti stimulaciju. Trudim se smisliti čime ću se baviti ubuduće, ali ne pada mi ništa na pamet. Znam samo da ne želim biti bolesni novinar. Vrijeme u bolnici prolazi sporo. Kao da je netko stavio utege na kazaljke. Promatram onu veliku kako ide u krug. Čini se da joj treba dvostruko više vremena nego inače. Dan se udvostručio, a noć se utrostručila. Veći njezin dio sam budan. Uglavnom je tiho. Čujem čak i vlastito srce. Nekad mi to smeta. Toliko, da mi postaje neizdrživo. Krv pod pritiskom šišti u žile. Mlazovi zapljuskuju arterije i prelijevaju se u sitne kapilare. Ustajem i odlazim do zahoda. Pa se vratim. Pa se trudim da ga ne čujem. Pustim glazbu u slušalice. Ali ono uporno zaglušujuće kuca. Ovo je doslovce pitnje života i smrti, koliko god to bilo otrcano.

42

Dani i noći u nizu. Mjerenje temperature i vizita. Premještanje s kreveta na stolac i obrnuto. Šetnja po hodniku i gledanje televizije. Čekanje i opet čekanje. Ne mogu dočekati dan kad će mi rasporiti prsni koš i ugledati izdajničko srce? Uzeti ga u ruke, dok pulsira. Sonja se trudi doći svaki dan. Klinac je bio jučer. Čini mi se kao da je u nekoliko dana sazrio za godinu. I dalje je zaigran, ali u očima mu vidim ozbiljnost, koju prije nisam primjećivao. Sonja se blago smješka, a u sebi vjerojatno kroti oluje. Volio bih sad s njom otići na more. Izležavati se na pustoj plaži, gledati gnjurce i slušati galebove. More bi mi dodirivalo vrškove prstiju i ne bih mislio ni o čemu. Da, godišnji mi je propao. Kakvi su mi izgledi da ga nadoknadim iduće godine? „Što ti je danas rekao doktor, kad će operacija”, pita Sonja. „Nije govorio o danu, kaže da ne ide to tako brzo i jednostavno.” „Zašto?” „Ne znam. Kaže da sam tvrd orah.” „Što bi to trebalo značiti?” „Nemam pojma.” „Mislim da čeka lovu.” „Ne bih rekao, ne izgleda mi tako, iako mi nije simpatičan.” „A kako bi trebao izgledati, kao kriminalac?” „Gospođa je u pravu”, javi se glas sa susjednog kreveta. „Ako imate novac, najbolje vam je platiti. Vi ste još mladi. Imate malo dijete. Za mene više nije važno. A i nemam novca.” „Ne dolazi u obzir da im plaćam”, uznemirim se. „Nije to ništa neobično, većina to radi. Još otkako su seljaci počeli doktorima nositi cekere s kokošima, sirom i jajima. Gledajte na to kao na zahvalnost za poklonjene godine života.” „Još mi recite da sam nepristojan, ako im ne dam mito.” „Ali, ako je to jedini način da ostaneš živ, onda nemamo izbora”, kaže Sonja potpuno smireno. „Razgovarat ću s doktorom i sutra ću mu donijeti novac.”


„Nemoj, molim te”. Utiskuje mi poljubac u obraz i izlazi. Vraća se ubrzo i kaže da je sve dogovorila. Jedan liječnik uzima novac prije operacije, a drugi poslije. Kakve li obzirnosti. Dolazi noć bez sna. Ovaj put me u potpunosti zaobilazi. Razmišljam što učiniti. Platiti ili ne. Koliko bi ljudi imalo tu dilemu? Ako i platim, tko mi garantira da ću preživjeti? Ako ne platim, imam velike izglede da ne dočekam niti prve magle, one što se vuku po poljima, vješaju po granama, upijaju ulična svjetla i obavijaju te kao meki kućni ogrtač. Htio bih barem još jednom šetati u maglenoj noći. Ako platim, mogu li i dalje biti vjerodostojan u poslu koji radim? Ako ne platim, neću više imati priliku Sonji nadoknaditi izgubljeni godišnji odmor. Kolika je kazna, ako platim? A kolika ako ne platim? Mogu li se izvući s uvjetnom? Uključim svjetlo kako bih pronašao bocu s vodom. Pogledam susjedni krevet. Deda leži na leđima, otvorenih očiju. Nepomičan. Ustanem i dodirnem ga. Hladan je. Sestra, nimalo uznemirena, pokriva ga plahtom preko glave i ostavlja ga tu do jutra jer nemaju kamo s njim. Niti za mene nema drugog kreveta jer je bolnica pretrpana. Nije ni čudno, kad toliki pacijenti čekaju operacije. Miris smrti je neizdrživ. Ne mogu ostati u sobi. Hodam hodnicima, stojim kraj prozora i čekam da svane. Odluku o plaćanju svoje operacije donio sam iste sekunde kad sam shvatio da je deda mrtav. Sonju u to ne želim uvlačiti, pa sljedećeg jutra sam odlazim do kardiokirurga. „Doktore, htio bih s vama razgovarati. Imam nešto...” Istog trenutka zaključava vrata prostorije. Sjedamo za stol i nastavljamo razgovor u četiri oka. „Kad bi mogla biti operacija”, pitam. „Vidjet ću što mogu učiniti.” Gurnem mu omotnicu s novcem. Sklizne do njega po glatkoj površini. On otvara ladicu i omotnica završava u utrobi stola. Nema dokaza. „Sve će biti u redu. Sutra bismo vas možda mogli operirati”, kaže on najednom srdačno, čak uz smješak. Skup vam je osmijeh, doktore. „Tako brzo?” „Pa, rekao sam vam. Sve ćemo riješiti na vrijeme. Ne brinite, anesteziolog je vrhunski. Samo budite smireni. Da vam ne poraste tlak.” Sutradan me vode u operacijsku dvoranu. Ne mogu pohvatati misli. Gađaju me sa svih strana: djetinjstvo uz rijeku, pecanje, kvartovsko odrastanje, posao, ženidba, privikavanje na očinstvo, opet posao, nemoć na podu redakcije. Vidim samog sebe kako ležim na operacijskom stolu. Lice mi je drugačije, izduženo i pepljasto, usne stanjene. Kao da je netko drugi zauzeo moje mjesto. Kao da se sve događa nekom neznancu. A ja sam samo promatrač.

Zadnja misao koja mi prolazi kroz glavu, prije nego što me vrhunski anesteziolog uspava, je: „Želim živjeti.” Nagon za životom jači je od svakog morala i etike, pa i zakona. Zato je korupcija u bolnici tako prihvatljiva. Nemoćni, u očaju, slabi i bolesni, na rubu života, i sami pristajemo biti sudionici gadnih priča. Poput onih koje pune novinske stupce. S druge strane, moj bi posao trebao biti istina, pravda i poštenje, mada to, općenito gledajući, odavno nije tako. Onda bih se, valjda, u skladu sa svojim profesionalnim načelima, ali i osobnim uvjerenjem, koje mi je usadio otac, trebao ponašati drugačije od onih koji su spremni platiti za liječničku uslugu. Ipak, između zdravlja i profesionalno obavljenog novinarskog posla, biram ono prvo. Tješi me da su i zdraviji pokleknuli. Pritom su imali nemalu pomoć onih kojima je teško odoljeti mirisu novca. Zavodi poput profesionalne zavodnice, a potom stvara ovisnost. Ako mu pustiš da te zavede, odvest će te tamo gdje još nisi bio, a kad se vratiš, shvatit ćeš da si izgubio sebe. No, većini to ionako nije važno. Bitno im je da se nosi, da se vozi, da se gradi i da se putuje.

. . . Budan sam nakon operacije, sam u sobi. Sunce se probija kroz spuštene rolete. Mami me van. Sad bih najradije bos hodao parkom. Vlati trave bi me golicale između prstiju, dok bi mi maćuhice namigivale, a crvenrepke me pozdravljale s grana. Osjećam se začuđujuće dobro. Malo iscrpljeno, ali smireno. Nemam grižnju savjesti. Dilema je bila lažna. Zapravo, ne postoji. Udahnem s olakšanjem. Osjećam kako mi kisik ispunjava pluća, ulazi u krv i dalje u stanice, svaku pojedinačno.

. . . Nakon desetak dana izlazim iz bolnice. Na ulici sunce blješti, po usijanom asfaltu teku rijeke automobila. Buka, vreva, život. Umjesto gradskog smrada, osjećam u nosnicama miris mora, borovine i kadulje.

Priča je objavljena u knjizi „Ispod stola – najljepše antikorupcijske priče”, koju su u sklopu projekta „Knjigom po korupciji”, u svibnju ove godine, zajedno objavili Transparency International Hrvatska i izdavačka kuća V.B.Z. U knjizi su objavljene priče o korupciji ili inspirirane korupcijom, koje su napisale poznate književnice i književnici: Vlado Bulić, Ivica Đikić, Zoran Ferić, Julijana Matanović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Ivana Simić-Bodrožić, Olja Savičević-Ivančević, Tena Štivičić i Ivan Vidić. Također, objavljeno je i pet najboljih priča, koje su na natječaj poslali autori bez katalogizacije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Među 57 pristiglih, žiri je odabrao priče Andreje Žigić-Dolenec iz Varaždina, Jadranka Pušića iz Sesveta, Nenada Dragaša i Ksenije Kušec iz Zagreba te Darka Šeparovića iz Vela Luke.

43


UZ PAPU

K

ad se Sveti Otac uputi u neku zemlju, sile zla se namršte. Znaju dobro da će sveta bijela pojava načiniti mnogo štete njihovoj strani. Crne ruke Gospodara Tame vezane su tih dana snagom Petrova nasljednika i križa koji Papa nosi pred sobom. Gospodar Tame mora ostati dolje, u svojim dubinama, ali ipak čini što može. I ovoga puta na zemlju je za Papina posjeta poslao malenog bjesića Neredića. - Ti si dovoljno malen da se provučeš ispod odnog odurnog znaka koji nosi taj starac. Naređujem ti da radiš nered i nemir gdje god možeš! - Da, gospodaru! – ciknuo je Neredić, oholo siguran da će za svoju rabotu imati milijun povoljnih prilika. Dobro se zatrčao i sjeo na grumen užarene lave u obližnjem vulkanu. On ga je uz gromoglasnu buku izbacio kilometrima u zrak. Cičeći i vrišteći, skočio je Neredić u nebesima na jedan crni oblačak. - Ho, ho, napravit ću iznad zemlje Papiha pohoda kišicu, kišu, kišurinu, prolom oblaka, da se svatko tko bi htio doći na taj susret dobro prestraši i odustane! – smiljuljio se Neredić. Tek što je to rekao, oblačić mu se počne smanjivati, kao zračni jastuk koji je netko na jednome kraju probušio. - Što? – ciknuo je Neredić i uzvrpoljio se. Nije čuo ni vidio ništa, tek je oblačić postajao sve manji i manji. Kad se smanjio na veličinu dvije sjedalice, primijeti Neredić kraj sebe malu tihu priliku. - Što? Tko si ti? Tko te ovamo zvao? Silazi! – zaleti se Neredić da izbaci uljeza sa oblačnog jastučića. - Hihi! – tiho se nasmijala prilika, uzletjela iznad oblačka i šapnula Nerediću koji je pocrvenio od bijesa: - Ja sam Tihica, anđelak koji uvijek slijedi Papu! - Goni se! Odlazi! Ovdje nema mjesta za nas obojicu! – vrištao je Neredić i koprcao se po oblaku. Tihica je zasjao kratko znad oblačka, zamahnuo zlatnim krilcima i rekao samo: - Papin pohod proći će odlično. - Kako znaš? Ti glupa nebeska kokoško! Evo ti na, na, na! – zaletio se Neredić da udara Tihicu. Onome tko je to gledao sa zemlje učinilo se da Sunce zadnjim zrakama miluje jedan tamni oblačić, koji se miče i proteže nošen vjetrom. No anđelak se samo tiho izmaknuo, ne mijenjajući pri tom miran izraz lica. - Znamo tko te šalje i zašto. Reći ću ti samo: Tvoj trud bit će uzalud! Cijelu noć Neredić je po nebu skupljao oblake i dan Papina pohoda osvanuo je zastrt oblacima.

44

- He, he, na ovaj lijepi skup mladih i Pape sasut ćemo litre kiše, kišice, vodice! Neće im pomoći te smiješne tanke kabanice! – cvrčao je zadovoljno Neredić, sjedeći na najvišem neboderu iznad trga. Skočio je zatim do televizijskih kola, ugledao reportera koji se spremao javiti se s trga, po užetu mikrofona popeo mu se u rukav i poškakljao ga. Reporter je čuo sama sebe kako tisućama gledalaca pred malim ekranima govori: - Trg je poluprazan, čini se da mnogi odustali zbog loše vremenske prognoze... Neredić je zatim skočio na nosić kamere i uperio ga tamo gdje je trg bio najprazniji. Televizija je svojim gledaocima tako poslala slike pustog trga, s tek nekoliko mokrih i promrzlih hodočasnika. - O, o, o, super, super, moj posao ide dobro, nagradit će me moj Gospodar! – veselio se Neredić i odskakutao na glavnu ulicu.Tu se malo ozlovoljio jer je četa kršnih momaka u plavim odorama odlično čuvala red, a rubovi ulice bijahu načičkani ljudima koji su usprkos kiši čekali dragoga gosta. Nerediću se učini da je na jednoj od ogradica vidio i Tihicu. Ili je to bila samo bijelo-žuta zastavica koja se brzo micala amo-tamo? No Neredić je imao važnijeg posla nego tragati za Tihicom. Starac u bijelom već je izišao iz svoga vozila, a rijeka ljudi koja je za njime napunila trg ljuljala se kao more nošeno vjetrom. - Vičimo, vičimo, tralalalala! – bučio je Neredić ne bi li nadglasao poklik a “aleluja” koji se poput vala širio krcatim trgom. Zatim je skočio do televizijskih kola i iščupao nekoliko vodiča za mirofone. Bijeli mikrofon koji se upravo našao u Papinoj ruci zakrčao je i odbio poslušnost. Umjesto papinih riječi mikrofon je širio šuškanje, a zatim i tišinu. Cijeli je trg kratko zastao, svi su osjetili malu neugodu, ali najneugodnije bijaše Nerediću. Znao je on tko stoji iza tog kratkog trenutka tišine. Sad je bio siguran da je Tihica tu da mu pokvari posao. I zbi-


lja, Papa se nasmiješio, mikrofon proradio, a sabrane molitve i Papine riječi od uzavreloga skupa mladih načinili su pobožnu crkvu na otvorenom. Kad je čitav trg zašutio i ostao u molitvenoj tišini sedam dugih minuta, tako da su se nad glavama u molitvi čule jedino ptičice, Neredić je znao da je ovu bitku izgubio. Sakrio se u najdublji kutak najmračnijeg podruma u gradu jer se bojao gnjeva svojeg Gospodara. Imao se Neredić zašto i bojati. Gospodar Tame je poludio, skupio sve bijesove, poslao ih na nebesa i nagomilao brda crnih oblaka nad gradom. Čitavu noć po gradu je lijevala monsunska kiša. Gromovi su lupali kao da žele probiti sve zidove kuća. Iz jednog oblaka bljesnula je žestoka munja, uletjela u zgradu na glavnome trgu, odbila se od zida i uletjela u podrum. U njegovu najmračnijem kutu, drhetći od straha, čučao je Neredić i pokrivao svoje čupavo lice rukama. Munja ga pronađe i udari svom silinom. Iz nje se začuje grub glas: - Što si se sakrio ovdje? Marš van, na posao! Imaš još jednu šansu, na hipodromu! Kad je Neredić stigao na mračan, blatan prostor ograđen takama i dobrano namočen kišom, laknulo mu je. - Tko bi uopće izišao van po ovom vremenu? Tko i iziđe, psovat će što je mokar, pa će moj posao biti obavljen! – veselio se Neredić i bockao hodočasnike koji su svoje kišobrane morali ostaviti na ulazu zbog osiguranja. U svoju potpunu pobjedu Neredić nije posumnjao niti kad je upaljena velika svijeća koja je gorjela unatoč kiši. Skakutao je oko obitelji s malom djecom i štipao mališane za promrzle nosiće. Kad je svanulo sunce, Neredić ih je vukao za ručice, ne bi li sunčeva jara opalila nježnu dječju kožicu. No, zadovoljni što su s mamom i tatom na tom velikom izletu, djeca su bila tiha, tiha kao anđelak Tihica.

A Tihica je zadovoljno sjeo u žuto-bijeli buket ruža do nogu crnoga kipa Majke Božje Bistiričke. Slušao je što papa u propovijedi govori. Posebno se veselio govoru o najdubljim vrijednostima skrivenim u hramu tišine, koja je mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i ljudskom obitelji. I hipodrom je, usprkos Neredićevim nastojanjima, uspio postati i ostati mjestom reda i tišine. Nebo je sjalo kao ogledalo, a pjesmi zbora kao da se pridružila vojska anđela nebeskih. Kad je Neredić neobavljena posla dospio pred svojeg crnog gospodara, ovaj ga je tako izlupao da je Neredić plakao i cičao, obećavajući da će se na kraju, pred sam odlazak Pape, iskupiti za sve. Braća bjesovi su mu pomogli i složili pravu ljetnu oluju nad avionom kojim je Papa odlazio. - Hehehehe, poremetili smo im protokol! – veselio se Neredić bockajući mladiće i djevojke u narodnim nošnjama, koji su, umjesto da zapjevaju i zaplešu, ometeni sjedili u autobusima u zračnoj luci. Sve dok Papa nije sjeo na svoje mjesto u zrakoplovu činilo se da će Neredić ipak imati zadnju riječ. I baš kad se ovaj popeo do okrugla prozorčića aviona da se naruga starcu u bijelom, Neredić je imao što vidjeti: Tihica je, sjedeći na Papinu desnom ramenu, kroz prozorčić aviona radosno mahao dragoj zemlji. Zano je da je, usprkos svemu, Papin pohod protekao odlično. Najviše radosti, jače od svih bijesova svijeta, donijela je Tihici spoznaja: Tihi Papa jasno je progovorio dragoj zemlji - kroz svetu tišinu.

Hrvatskoj pošti uručena specijalna filatelistička nagrada „San Gabriele” Zagreb, (IKA) - Hrvatskoj pošti uručena je u nedjelju 25. rujna u talijanskom gradu Legnagu, specijalna nagrada na 29. međunarodnom natjecanju za sakralnu umjetnost na poštanskim markama pod nazivom „San Gabriele”. Dobitnike nagrada koja se svake godine dodjeljuju poštanskim markama na svjetskoj razini izabire međunarodni žiri sastavljen od jedanaest filatelista. Hrvatska pošta primila je specijalnu nagradu za poštansku marku „400 godina kapucina u Hrvatskoj” autorice Ariane Noršić, u kategoriji specijalne nagrade s objašnjenjem da su hrvatske poštanske marke svojim sakralnim temama i dizajnom među najboljima u svjetskoj produkciji maraka te da joj se stoga dodjeljuje specijalnu nagrada izvan konkurencije. Danilo Bogoni, glavni organizator i koordinator te međunarodne filatelističke nagrade, ukazao je na iznimnu kvalitetu hrvatskih poštanskih maraka u vizualnoj komunikaciji i kreiranju poruka upućenih javnosti i filatelistima. Prema mišljenju žirija, ta religiozna marka objedinila je sve potrebne poruke važne za komuniciranje i informiranje o kapucinskom redu kao i važnosti i ulozi Leopolda Mandića u Crkvi – velikog ispovjednika i svećenika, priopćeno je iz Hrvatske pošte.

Za poštansku marku „400 godina kapucina u Hrvatskoj” autorice Ariane Noršić

45


NOGOMETAŠ VJERAN GRABANT (32) PREKINUO JE NOGOMETNU KARIJERU I OKRENUO SE VJERI I UMJETNOSTI Bivši prvoligaš kopačke i loptu zamijenio slikarskim kistom – Prevrtanja u meni počela su na seminaru fra Zvjezdana Linića, ali tada još nisam imao snage osloboditi se razuzdanog života. Godinu dana kasnije s djevojkom Jelenom, današnjom suprugom, otišao sam u Međugorje. Tamo smo osjetili unutarnji mir koji smo održavali raznim zavjetima i odlukama. Fascinirala me spoznaja da sam ponovo počeo uviđati ljepotu prirode i riješio sam se sitnih problema koji su se prije u mom životu redali kao na traci – otkriva Vjeran Grabant (32), bivši hrvatski prvoligaš, sa zapaženom nogometnom karijerom u NK Međimurju, Varteksu i austrijskim klubovima. Nakon što je prije nekoliko godina doživio duhovno obraćenje, posvetio se grafičkom dizajnu i – slikarstvu. – Oduvijek sam volio slike i slikanje. Još 1999. za Božić sam od roditelja dobio platno i akrilne boje. U početku su to uglavnom bile apstraktne slike jer sam se znao izražavati samo bojom. Motivi su mi bili varijacije na temu glazbe Jefferson Airplanea, Pink Floyda i Quicksilver Messenger Servicea – kaže mladi umjetnik koji radi kao grafički dizajner u tvrtki Fotex u Nedeljancu. Grafički uređuje i kapucinski časopis "Ljudima prijatelj". Rodom je iz Čehovca. Nakon srednje trgovačke škole, upisao je školu grafičkog dizajna. Živi u Varaždinu sa suprugom Jelenom, vjeroučiteljicom. Ovih dana izlagao je u Cirkovljanu, gdje je predstavio tridesetak ulja

46

na platnu. Slikarski uzori su mu francuski impresionist Claude Monet te kanadski slikar i pisac Michael O' Brien. Često slika svece. – Vjera mi je više od života i bez vjere osjećao bih se kao bez zraka. Daje mi snagu i otvara mi vrata pred svim problemima na koje nailazim. Ispunjava me mirom. Obično počinjem sliku povlačenjem kista po praznom platnu, a dalje se sve razvije samo od sebe. Volio bih još malo usavršiti tehniku i upoznati čim više ljudi sa slikama i porukama koje šaljem u njima – otkriva. One koji ga poznaju s nogometnih travnjaka rastužit će vijest da je kopačke objesio o klin. Još kao klinac počeo je trenirati nogomet u NK Varteksu, a kao senior igrao je za razne klubove u hrvatskoj te austrijskoj ligi. – Počeo sam na posudbi u Varaždinu i Budućnosti iz Hodošana, a kasnije igrao za Varteks, Omladinac, Međimurje, TSV Hartberg, TSV Pöllau, Čakovec i Nedeljanec. Iz tih vremena ostale su mi lijepe uspomene i poznanstva s dobrim ljudima. Loše sam stvari zaboravio – kaže. Uz dizajn i slikarstvo, bavi se i glazbom u župnom zboru. Svira gitaru. preuzeto iz: večernji.hr


Sv. Franjo svetac našega vremena i Kristova slika u nama Govorio je iz srca, da bi taknuo srca, propovijeda o blaženstvu siromaštva, o ljubavi prema bratstvu. Boga može pokazati samo onaj koji ga nosi. Križ mu je doslovno bio sve, u njemu je vidio otajstvo ljubavi”, naglasio je, među ostalim Vrbanić u homiliji podsjećajući na uzoriti svečev životopis aktualan i danas. „Što bi sv. Franjo, čovjek molitve, samoće, razmatranja u pokori, kazao o vremenu u kojemu živimo? Bio bi zadivljen postignućima, ali dijagnoza našeg vremena bila bi paradoks vremena: imate šire puteve, ali uže gledište, kupujete više – uživate manje, više je znanja – manje rasuđivanja... Svladali smo atom, ali ne i svoje predrasude. Previše se ljutimo, prekasno liježemo, čitamo premalo, previše gledamo TV, govorimo previše, a volimo prerijetko. Naučili smo žuriti, ali ne i čekati, Probudimo se i provodimo više vremena sa voljenima. Recite koju ljubaznu riječ onome tko vas gleda s poštovanjem jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a da ne košta. Dajte vremena ljubavi”, poručuje Vrbanić.

Michelangelo Merisi da Caravaggio

OSIJEK – Spomendan sv. Franje Asiškog (4. listopada) svečano je proslavljen u osječkoj kapucinskoj crkvi sv. Jakova euharistijskim slavljem koje je predvodio preč. Andrija Vrbanić, dekan Čepinskog dekanata, u koncelebraciji s brojnim redovnicima i svećenicima. Srdačnu dobrodošlicu okupljenima na dan zaštitnika Franjevačkog reda uputio je novopostavljeni gvardijan Kapucinskog samostana sv. Jakova fra Miljenko Vrabec. „Čitajući i slušajući o sv. Franji Asiškom, zadivljeni smo svecem našega vremena, istodobno poniznom osobom iz 12./13. stoljeća čiji jednostavan život i ugled izaziva poštovanje. Danas slavimo izuzetnog sveca koji ne pripada samo Crkvi, a još manje samo franjevcima, već svima. On je, suobličen Kristu, Kristova slika u nama koja žarko žudi da nas sve preobrazi u životu ispunjenim Bogom, da se uzdignemo i budemo braća... Pretjerujemo li kada o njemu govorimo na ovako povlašten način? Nipošto. Njegova ljubav prema Bogu bila je tako snažna da nije bilo tog poniženja koje njegovo srce ne bi prihvatilo, živeći u siromaštvu i predanju. Otac ga je razbaštinio, doživljavao je uspone i poraze.


Ljudima prijatelj 2011/2  

katolički magazin