Page 6

„Vjerujem u jednoga Boga“

U

tijeku pedeset godina, nakon Drugog vatikanskog koncila, u mnogim se krajevima svijeta, sve do naših dana, osjetila kriza svetoga i osjećaj za sveto, kao i nezainteresiranost za vjeru. Rezultat je to manjkavosti i gubitka žive vjere. Tu krizu svijeta, posebno kršćanstva, imao je u vidu papa Benedikt XVI kada je odlučio : 2012/2013. godinu proglasiti Godinom vjere. Papa je u svome pismu „Vrata vjere“ ukazao na smisao slavljenja godine vjere kao razdoblje razmišljanja i molitve za utvrđivanje i produbljenje vjere, da bi nam vjera postala djelotvornija u životu. Sada je ta „Godina vjere“ gotovo već pri kraju. Koji su rezultati? Vrijeme je da se trgnemo oda sna i da učestalo ispovijedanje i priznavanje vjere riječima, postane životnija djelotvornost vjere u djelima kroz životno svjedočenje. Neka stoga, slijedeće razmišljanje oživi i produbi našu vjeru. Prvi „ekumenski“ koncil kršćanskog svijeta , održao se u Niceji 325. godine poslije Krista po uzoru na Jeruzalemski koncil apostolskog vremena. Sazvao ga je i predsjedao car Konstantin I, zbog zabrinutosti rasprava koje su nastale među kršćanima. i koje su postajale sve žešće. Među najistaknutijim elementima „Nicejskog vjerovanja“ je tvrdnja, da je Bog samo jedan. Zatim oznaka, da je Krist „Bog od Boga, svjetlo od svjetla“ potvrđujući tako njegovo Božanstvo. Nadalje, potvrda da je Krist „rođen, ne stvoren“ kao izravno suprotstavljanje arijanizmu; i, konačno, definicija da je Isus Krist „istobitan (jednak) s Ocem“. „Vjerovanje“ koje se koristi u vrijeme nedjeljne mise sažimlje i izražava vjeru kršćanske zajednice. Bog nije „samačko biće“, nego je jedan Bog u tri Osobe; ili jasnije rečeno; Tri Božanske Osobe: Otac Sin i Duh Sveti su samo jedan jedini Bog. Kršćani „priznaju“ ili „ispovijedaju“ svoju vjeru i javno je izražavaju, uz pomoć nekoliko obrazaca ili oblika, formula. Njima se nude, na sažeti način, glavne istine koje treba vjerovati. Na primjer, najpoznatiji je tekst ili oblik Vjerovanja onaj, koji se koristi u nedjeljnoj svetoj misi. Ti oblici ili formule ispovijedanja ili izražavanja vjere imali su u pravilu za vjernike vrijednost, ukoliko su sadržavale odgovor crkvene zajednice za ono što su apostoli vidjeli 6

i svjedočili. I dosljedno tome posjeduju također vrijednost razlikovanja, da se oni koji to prihvaćaju, nalaze u zajedništvu s Crkvom, a tko to ne prihvaća nije u zajedništvu s Njom.

Vjera „priznanja“

U prvim stoljećima povijesti kršćanstva, bile su napisane (sastavljene) mnoge ispovijesti vjere. One su se međusobno razlikovale prema sredinama u kojima su nastale: tako krsni ili liturgijski oblici, potvrde vjere kakve su dali mučenici, svečane izjave koje su predložili Koncili. Naravno, već Novi Zavjet sadrži način izražavanja koja sažimlju vjeru prvih kršćana; od jednostavnih izjava kao što je: „Isus je Gospodin“(1 Kor 12,3) i „Isus je Sin Božji“ (1 Iv 4,15), do tvrdnja koje predstavljaju bitni sadržaj propovijedanog Evanđelja. „Ako svojim ustima budeš ispovijedao: “Isus je Gospodin!“ i kad srcem svojim budeš vjerovao da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9). Dolazeći iz liturgijske sredine, naprotiv, krsni je onaj oblik koji zaključuje pripovijedanje evanđeliste Mateja: „Pođite dakle, i učinite učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da vrše sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20). Među starim ispovijestima vjere važno mjesto zauzimaju one, koje su nastale iz rasprava protiv heretika. Nazvane su također „simboli“ (od grčke riječi koja znači „staviti zajedno, ujediniti, uspoređujući“). Radi se o naučnom tumačenju određene širine, koja izražavaju pravovjerje, što će reći ispravnost vjere. Najpoznatiji je „Simbol nicejsko-carigradski“, ili liturgijsko Vjerovanje. Tako je nazvano, jer donosi ispovijest vjere prvih dvaju ekumenskih koncila (Niceje 325. poslije Krista, i Carigradskog 381. poslije Krista), kojima se duguje, jasna i konačna, potvrda Božanstva Isusa iz Nazareta i Duha Svetoga. Prije, nego pobliže istražimo sadržaje Vjerovanja (takozvane „članke“), treba imati pred očima dva temeljna vida kršćanske vjere. Prije svega, Bog kršćana nije jednostavno „jedan“ Bog, ili neki Bog „bilo kakav“. Kolikogod naša vjera bila u očevidnoj povezanosti i u nastavljanju s vjerskim iskustvom hebrejskog naroda, kršćanski Bog ne može se jednostavno poistovjetiti s Bogom Staroga Zavjeta (kad

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement