Page 28

U Rim, sine! To je vučja jazbina, majko! Ne smiješ onamo! – odgovori joj Konstantin, prestrašen. Ne boj se, sine! Došlo je naše vrijeme,- a zatim prekine razgovor jer je očito ugledala ono što je tražila. Što je to, majko? Bez riječi Jelena ispruži lijevi dlan kao pliticu i na njemu zasja blještavi križ jednakih krakova. Na majčinu dlanu križ je sjao postojanim zlatnim bljeskom. Križ zatim poskoči, zavrti se i zaustavi na promjernicama, stojeći na krakovima poput slova X. Posve usredotočena na križ na dlanu, Jelena desnicom na sjecište promjernica usadi još jedno blještavo slovo. Konstantin u njemu prepozna početno slovo rimske riječi pax, što znači mir. Gledao je Konstantin kako na dlanu njegova majke blista jedinstveni znak sastavljen od križa Kristova i slova, Kristov monogram. Očaran njime, Konstantin mu priđe i sastavi dlanove da ga primi. Ali iz udubine njegovih dlanova provri crvena tekućina. Strašne bitke u kojima je pobjeđivao, sa stotinama mrtvih i ranjenih, naučile su Konstantina da tako gusta i tamna može biti samo krv. Užasnut, obriše ruke o košulju na prsima i osjeti se ukaljanim. Dok je drhtao pognute glave, svjetlo u prostoriji ojača: Zasinulo je to majčino lice koje se preobrazilo u neko novo, strašno i milo u isti čas, i uzdiglo se na dvije visine čovjeka. Nad tim licem nadviše se golema krila moćnoga anđela.Visoko ponad glave uzvisi anđeo krug sjajniji od Sunca. S obožavanjem držao je svjetlosni križ, monogram Kristov,i pustio da silan njegov sjaj obuzme Konstantina. Od njega izbijeli se Konstantinova odjeća i nestade krvi s Konstantinovih ruku. Anđeo ga pogleda strašnim očima, a onda mu reče blago, glasom Konstantinove majke: U ovom ćeš znaku pobijediti. Jedva je na nebu iznad rimskoga tabora izišla zvijezda zornica, a Konstatin Veliki već je sazivao svoje generale. Čim svane, krećemo! S ove i ove strane vi – pokazivao je na zemljovidu prijelaze preko Tibra. Ja ću s glavninom na Milvijev most. Rim danas mora pasti. Stisnutih usta i blijedi, generali kimnuše. Konstantin potom dohvati pisaljku i na karti nariše znak što ga je noćas vidio. Naredite svim stjegonošama da ovaj znak stave na naše zastave! Ali, preuzvišeni, to izgleda kao križ, znak onih smutljivaca koje tvoj suvladar Licinije progoni diljem cijelog Carstva… - usudio se progovoriti najstariji general. -Tarkvinije, učinite kako rekoh. Ako nam ne pomogne bog, pa bio i kršćanski, do noći nas neće 28

biti! – otresao se Konstantin i izišao da pregleda postrojbe. U znaku križa, noseći na zastavama ime Kristovo, Konstantin je zaista pobijedio u toj bitki. Desetak godina nakon nje postao je jedinim carem Rimskoga Carstva, a njegova majka, Jelena Križarica, prva rimska carica koja se poklonila križu Kristovu. Njihovom odlukom, znamenitim Milanskim ediktom iz 3013. godine su kršćani, ta dotad progonjena i zlostavljana manjina, postali priznatim građanima Carstva. Sam Konstantin Veliki, svjestan da na rukama nosi krvave tragove Marsa, boga rata, do zadnjega svoga dana odgađao je krštenje. Kad mu je na smrtnoj postelji na čelo potekla krsna voda i učinila ga kršćaninom, stari je ratnik i lukavi državnik opet ugledao onaj znak u kojem je pobijedio. Bijaše to znak sjajniji od Sunca, sastavljen od križa Kristova u riječ pax, pobjedonosni monogram Kristov koji danas zovemo Konstantinovim znakom.

Dubravka Rovičanac

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement