Page 20

mu priznaje vlast nad cijelom njegovom »zemaljskom kneževinom«, a 880. ozakonjuje i crkvenoslavensko bogoslužje te u Hrvatsku iz Velikomoravske kneževine dolaze od Franaka prognani Metodovi učenici koji šire slavensko bogoslužje i pismenost na posebnom slavenskom pismu (glagoljica). Prvi kraljevski naslov, prema tradicionalnoj historiografiji, u Hrvatskoj je ponio 925. Tomislav, a podijelio mu ga je papa Ivan X., koji ga oslovljava »kraljem Hrvata« (rex Croatorum). Tomislavu se pripisuje ujedinjenje hrvatskih zemalja »od Jadrana do Drave«, suzbijanje prodora Mađara, a potvrđena je i moćna pobjeda Hrvata nad vojskom bugarskog cara Simeona (927); Tomislavovim imenom obilježene su i danas mnoge gradske ulice i trgovi u Hrvatskoj. Od Svete stolice priznate kraljevske titule nose i kasniji tzv. narodni vladari, od kojih je najznačajniji Petar Krešimir IV. (1058–74). U ispravi kojom utemeljuje benediktinski samostan na Rabu (1059) Hrvatska se naziva kraljevstvom (Croatiae Dalmatieque regnum), a za Jadransko se more kaže »u našem dalmatinskom moru« (in nostro dalmatico mari). Posljednji jaki hrvatski kralj iz narodne dinastije Dmitar Zvonimir (1075–89), ratuje i s Francima (Nijemcima) u Istri, okrunjen je od pape Grgura VII., koji mu po legatu Gebizonu šalje i kraljevsku krunu. Njegova je čvrsta veza sa Svetom stolicom potvrđena i papinskom izjavom da će se svaki neprijateljski čin protiv Hrvatske držati i napadom na Apostolsku stolicu sv. Petra, a Hrvatskoj (s Dalmacijom) potvrđuje se status kraljevine (regnum Dalmatiae et Chroatiae). Nakon smrti kralja Zvonimira, koji je vladao i Slavonijom, a čija je supruga Jelena Lijepa bila sestra ugarskoga kralja Ladislava iz dinastije Arpadovića, dolazi do promjene statusa Hrvatske kao samostalnoga državnog čimbenika u europskim političkim odnosima. Ugarska dinastija Arpadovića, dijelom i po nasljednoj liniji Zvonimirove supruge, polaže pravo i na hrvatsku krunu, te je i stječe u trenutku dinastičkog rasula i prijestolnoga rata u Hrvatskoj. Odnosi između Hrvatske i Ugarske česta su tema političkih i historiografskih prijepora. Dokument Pacta conventa (Zaključeni sporazumi iz 1102), u kojem se ugarski kralj Koloman priznaje za kralja Hrvatske i reguliraju prava hrvatskog plemstva, sačuvao se tek u prijepisu iz 14. st. Pacta dugo nisu bila osporavana. Tek u doba jačanja nacionalizma sredinom 19. st. osporavaju se s mađarske strane, dok hrvatska strana na njima gradi državnu samosvojnost Hrvatske. Činjenično je, međutim, da se po tom ili nekom 20

drugom onodobnom dogovoru ugarski kralj posebno krunio za hrvatskoga kralja, da su potvrđene institucije Hrvatskoga sabora i hrvatskoga bana, pa je hrvatsko-ugarska zajednica bila izvorno utemeljena kao personalna unija. Državna samostalnost Hrvatske unutar unije dolazi do punog izražaja u ključnom trenutku opstanka samoga Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva nakon teškog poraza hrvatsko-ugarske vojske od osmanske sile u bitki na Mohačkom polju 1526. i smrti kralja Ludovika II., tadašnjega hrvatskog i ugarskog (i češkog) kralja iz dinastije Jagelovića. Hrvatski sabor na zasjedanju u Cetingradu (Cetinski sabor, 1527) za hrvatskoga kralja samostalno izabire Habsburga, austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I. (1503–64). Ugarski se sabor, naprotiv, opredjeljuje za Ivana Zapolju, koji je zapravo pod pokroviteljstvom osmanskog vladara Sulejmana I. Ferdinand tada jamči Hrvatskoj poštovanje svih njezinih prijašnjih sloboda, prava, zakona i običaja, što je ubilježeno i u povelju s pečatom Kraljevine Hrvatske. S Ferdinandom se Hrvatska našla u sastavu dugovječne Habsburške Monarhije. Iako je ujedinjenje zemlje provedeno kao ujedinjenje pojedinih kraljevina, s Habsburzima započinje centralizacija Monarhije, a središtem političkog odlučivanja sve više postaje Beč. Tisućljetni odnosi Hrvatske i Venecije kao pomorske velesile iznimno su složeni, pa imaju razdoblja oštrih pomorskih i kopnenih sukoba te razdoblja suradnje i zajedničke obrane. U venecijanskom se govoru i zapisima gotovo do u moderno doba za Hrvate najčešće rabi naziv Slavi (Schiavi, Schiavoni), a za kasnije »vlaško« stanovništvo u zaleđu Dalmacije Mlečani rabe naziv Morlaci (Morlacchi). Domagoj, od 864. hrvatski knez, prema venecijanskomu kroničaru Ivanu Đakonu »najgori knez Slavena« (pessimus Sclavorum dux), plijeni venecijansko brodovlje. Knez Branimir u savezu s Neretljanima, nakon pobjede u pomorskoj bitki kraj Makarske 887, u kojoj pogiba i mletački dužd Petar I. Candiano, nameće Veneciji danak za neometanu plovidbu, koji Venecija plaća više od stotine godina. Ipak, »Kraljica mora« postupno odnosi prevagu. Mletački dužd Petar II. Orseolo od 1000. stječe kontrolu nad većim dijelom dalmatinske obale, te se i proziva dux Dalmatiae. Međutim, stoljeće poslije, pa sve do 1409. dalmatinski su gradovi ipak pretežno pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva, ali se vode i stalni hrvatsko-mletački ratovi s promjenljivom srećom. Tako Venecija 1202. osvaja Zadar, uz pomoć križarske vojske pod cijenu njihova prijevoza do Carigrada. I istarski i dalmatin-

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement