Page 13

riti bez čovjekove otvorenosti za zajedništvo. To zajedništvo je istovremeno i vidljivo i duhovno – ono se živi u društvu i traži duhovnu snagu koja usmjerava prema odnosima solidarnosti, komunikacije i suradnje. Isto tako, socijalni nauk Crkve uči da opće dobro ovisi o »zdravome društvenom pluralizmu« (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 151). Znademo da je Europa izgrađena u kontekstu kulturnog i vjerskog pluralizma; znademo da se po demokratskim promjenama i Hrvatska suočila s istom pluralističkom situacijom. Vjernicima je dan privilegij da po duhovnoj snazi mogu pomoći razvoju suvremene kulture, kao i izgradnji zdravoga društvenoga pluralizma. Iako razmišljanju o »kršćanskim korijenima Europe«, o »preživljenom kršćanski orijentiranom čovjeku u Europi«, o »netolerantnom laicizmu« ne bi nedostajalo ozbiljnosti, ipak je u duhu Godine vjere važnije misliti kako »živjeti zajedno« kad znamo da Božji narod – Crkva, nema svrhu u samome sebi. Otajstvo Božjega saveza prisutno je po Crkvi čitavom čovječanstvu, i ta ista Crkva koja se sastoji od vjernika – članova istoga zemaljskoga grada, zajedno sa čitavim čovječanstvom putuje naprijed, proživljavajući istu zemaljsku sudbinu, bivajući prisutna u svijetu »kao kvasac i takoreći duša ljudskog društva« (Gaudium et spes, br. 40). Željko Mardešić (1933.–2006.), svjedok koncilskog kršćanstva i istaknuti hrvatski znanstvenik – sociolog religije, isticao je kako odnos svijeta prema kršćanstvu ovisi od odnosa vjernika prema svijetu, te je na liniji evanđeoskih prispodobi naglašavao sljedeće: »Nije sol da jakošću ubije zemlju, nego da joj zapriječi bljutavost; nije kvasac da kruh splasne, nego da poraste; nije svjetlo na vrhu brda da zamrači svijet, nego da mu pokaže put. Drugim riječima, sudbina je svijeta u rukama vjernika, a ne njihovih protivnika« (Željko Mardešić, Rascjep u svetome, 886). Hrvatska je jedna od europskih zemalja, poput Malte, Irske i Poljske, u kojoj je religija snažno povezana s kulturom. No, to ne znači da se vjera podrazumijeva; ona se ne može pretpostavljati. U hrvatskom društvu, u zajednici europskih naroda, kršćanin svoju vjeru potvrđuje po svojem izboru i odlukama koje donosi. Autentični, kršćanski i moralni izbori i odluke bit će mogući jedino unutar ponovnog osobnog otkrivanja puta vjere koji zahtijeva autentično i obnovljeno obraćanje Gospodinu, te unutar napornog rada oko cjelovitog razvoja ljudske osobe. Naj-

veća zadaća koja pod tim vidom stoji pred Crkvom – njezinim vjerničkim zajednicama, župama, crkvenim vodstvom i pred svakim muškarcem i svakom ženom koje Duh Božji, milost Duha Kristova, poziva da nadvladaju samu izvanjsku pripadnost nutarnjom pripadnošću crkvenoj zajednici – označena je potrebom za novom evangelizacijom. A nova evangelizacija započinje otkrivanjem puta vjere, ulaskom u prostor jedne dublje »duhovne aktivnosti« koja ide za takvim duhovnim razumijevanjem koje čovjeku pruža ono što mu najviše treba: »osobno posvećivanje prožeto ljubavlju« (Deus caritas est, br. 28), prema svakom čovjeku, u službi očovječenja svijeta. Tu će uslijediti i konkretne implikacije koje će se očitovati u hrabrom svjedočenju vjere, bratskom zajedništvu i molitvi, opredjeljenju za siromašne i isključene, ljubavi prema mladim generacijama i njihovom rastu, u moralno dosljednoj društvenoj zauzetosti, u opravdanoj ljubavi prema domovini, u traženju načina kako pridonijeti onome »živjeti zajedno« u Europi danas. Kao što niti sama kršćanska vjera nije uniformirana i jednolična, već se očituje u bogatstvu dinamika i različitosti stupnjeva, tako se niti život u jednome društvu niti u Europi ne može svesti na jednoličnost, već se živi u različitosti. Pitanje je koliko kršćanstvo i životi vjernika pridonose zajedništvu, spajajući ljude i narode, što je ujedno i pitanje upućenosti na Božju dimenziju u našem životu koja je jedina kadra produbljivati i dinamizirati ljudski ovozemaljski život. Misao na Godinu vjere, posebice na njezin završetak, vraća nas na prvu rečenicu kojom je papa Benedikt XVI. obilježio njezino proglašavanje: »‘Vrata vjere’ (...) uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava« (Porta fidei, br. 1). I upravo u Godini vjere koju je proglasio Benedikt XVI. Katolička crkva dobila je novoga papu – papu Franju. Kako za Crkvu i njezine vjernike, tako i za Europu, obojica pape znak su nade i poziv da budemo svjedoci žive vjere u životu zajednice, Crkve. Po završetku Godine vjere ‘Vrata vjere’ će i dalje ostati otvorena. Nemojmo nikome, sebi niti drugima, priječiti pristupa.

Slivije Migles

13

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement