Page 11

No 22. siječnja 2012. godine s nešto manje od milijun i tristo tisuća građana Republike Hrvatske koji su se izjasnili spremnim za još jedno zajedništvo – zajedništvo Hrvatske s Europskom unijom, analitičari su uočili jedan novi fenomen, pomalo, čini se, neuobičajen za hrvatski duh. Zapravo, na prvi pogled činilo se da je velik dio hrvatskih građana (čak 66,3% onih koji su glasali) dao podršku pridruženju naše domovine Europskoj uniji. U stvarnosti pak, stručnjaci procjenjuju da se ovim referendumom pokazalo da je većinski dio hrvatskog biračkog tijela (p)ostao euroravnodušan (Jović, D., Hrvatski referendum o članstvu u Europskoj uniji i njegove posljedice za smanjeni Zapadni Balkan, u: Anali Hrvatskog politološkog društva 9, 1; 2013.). Nema ni pretjeranog euroentuzijazma ni euroskeptičnosti, već rezignacije za zajedništvo sa zemljama Europe kod Hrvata - procjenjuju isti. Novo – staro pitanje koje se pojavilo među nama - živoj Crkvi kao da iziskuje ponovno razjašnjenje načelnog pitanja; Imamo li kao vjernici pravo poticati ili ne odobravati nečije zajedništvo? Nismo li mi „katholikos“ – sveopća i univerzalna zajednica? Vrlo je jednostavno iščitati iz evanđelja da bi kao zajednica Kristovih učenika zasigurno trebali poput Gospodina neprestano moliti da svi budemo Jedno. Stoga, čini se kako je zajedničarenje u neprestanom kršćanskom projektu. No što je sa neodobravanjem političkog zajedništva, imamo li pravo na to? Političke zajednice kao krovne zajednice koje „prekrivaju i obuhvaćaju jače“, čini se, nose u sebi zastrašujuću moć da svojom vlašću i autoritetom anuliraju sve njima nepoželjne oblike ponašanja. Ipak ih društva, čini se, oduvijek namjerno konstruiraju jer sugeriraju i zaštitu jasno utvrđenim poretkom i hijerarhijom vrijednosti te pravnom regulacijom koja će znati vladati ekonomskim i raznim drugim ineteresima. U smisao opstojanja političkih zajednica, čini se, kako su nužno uključena i legitimna prihvaćanja pluralizma tj. u političkim zajednicama kao da se podrazumijeva odavanje jednakopravnog statusa svim članovima. Ova legitimna komponenta političkog zajedništva, iako strogo formalna, čini se, omogućuje članovima jače zajedničko pripadanje razlikujući osjećaj proste pripadnosti naciji od osjećaja aktivnog građanstva koje ima pravo odo-

bravati ili ne odobravati pojedine političke odluke. Znači li to da je hrvatsko društvo pokazanim stavom eurorezignacije degradiralo od aktivnog građanstva spremnog na političko (ne)odobravanje na obično državljanstvo nezainteresirano za pitanja zajedništva? Može li se uopće s istrošenim društvenim identitetom zaustaviti slijed recesije – depresije – i krize? Rezignacija se, čini se, kao i kod drugih naroda pojavila i kod nas u obliku obrambenog mehanizma „poricanja“ koji odgađa konfrontaciju s nastalom krizom zbog nedostatka vjere u institucije. Bez vjere u vrijednosti gubi se, čini se, nužno i moralna koherentnost društva. Društvo se rastače jer ne može opstati gdje se nepravda i socijalne razlike pojačavaju. No imamo li mi kao zajedničari hrvatskog ili još većeg europskog društva pravo kontrolirati i smijeniti onu vlast za koju vjerujemo da nas je obezvrijedila? Ne odaje li upravo ovo demokratsko načelo obavljanja javne funkcije vjeru i iskustvo da su građani dobri, a institucije i političari pokvarljivi? Test političkog zajedništva je, čini se, za sve nas test neprestane odgovornosti, poštenja i predanosti službi za zajednicu, a kamoli za imenovane službenike i predstavnike vlasti. Opetovani izostanak pravodobnih mjera i nedostatak političke volje rezultirao je, čini se ovim konfliktnim stanjem da se upravo izborima i referendumima još dodatno oslabljuje legitimitet vlasti i povjerenje u institucije (Kregar, J., Etika i politika u vremenu recesije). Rezigniran narod je hladan i prvenstveno neosjetljiv narod koji, čini se sve dalje ostaje bez vlasti baš kao što i vlast ostaje bez naroda. S ovakvom nezdravom apolitičnom dušom, čini se, niti ne možemo pridonijeti europskom integritetu. Stoga, ako su Hrvatska i Europa demokratske zemlje i ako je politika zadaća svih građana demokracije, onda budimo budni i podignimo svoj glas barem na dan izbora i potičimo promjene. Krist nas je važnosti promjene, čini se, poučio u najtežem času života kada je u agoniji Kalvarije kliknuvši požalio se Majci; „Gledaj me, činim sve novo“. Ustrajmo, braćo, poput Kristovog križa kao neosporno jasan znak Europi i molimo da makar i svojom rezignacijom mognemo joj u Duhu Svetomu ukazati na Duha koji joj nedostaje. Netko je upravo lijepo primjetio da su baš maleni narodi začin svijetu, baš kao što je još ljepše ustvrdio Sin Čovječji da su kršćani sol zemlje. No što ako sol obljutavi?

Jelena Grabant 11

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement