Page 10

U europskom zajedništvu

Z

ajedništvo, čini se, nije lagan zadatak, no po svojoj prirodi čovjek je od najranijih dana upućen na druge te mu je nemoguće ostvariti se i uopće opstati bez drugih. Ovakva bi nas biološka datost, po meni, trebala ipak umiriti jer upućuje na jednu važniju istinu – zajedništvo je moguće! Kad razmišljamo o zajedništvu na koje smo pozvani bilo kao bračni partneri i članovi obitelji, ili pak kao pripadnici lokalne i narodne, a sada i međunarodne zajednice često se pitamo „a što ja imam od tog zajedništva?“ ili „po čemu je vidljivo to naše zajedništvo“? Nečije zajedništvo iliti zajednicu u njenom totalitetu, čini se, ne možemo direktno iskusiti. Ne možemo vidjeti cijelu zajednicu Hrvata, Europljana ili kršćana, a frustrirajuće je i to da nam u svakodnevici, čini se, često promače vlastito raspoloženje za zajedništvo i/ ili dojam o tuđem angažmanu za isto. Kao da nam i samima vrlo često nedostaje poticaj za zajedničkim značenjem, djelovanjem, čuvanjem vrednota, očekivanjem ili vjerovanjem. Svim ovim navedenim pojmovima, čini se, tek indirektno možemo pokušati opisati zajedništvo. Značaj, djelovanje, čuvanje vrednota, očekivanje i vjerovanje su, čini se, akcidentalne oznake neke obuhvatnije duhovne stvarnosti. Ukoliko su zajedništvo i duhovnost u tako isprepletenom i uskom odnosu, tada ih ne bismo mogli, čini se, odvojeno iskusiti. Zapitajmo se da li je moguće istinsko zajedništvo između osoba koje nisu duhovne ili obratno koliko je opravdan sud kada se netko tko nije u pravom zajedništvu s drugima smatra duhovnim? Kao vodič za ovako brzinsku autorefleksiju mogu nam poslužiti naše „najočitije“ svakodnevne zajednice bilo obitelj, bilo škola, poduzeće ili župa... Pokušajmo iskreno proniknuti jesmo li i u kojoj mjeri smo s njima u pravom zajedništvu i ako nismo, što ga priječi? Zacijelo bi pitanja zašto obitelji, škole i poduzeća sve teže opstaju imala isti odgovor kao i pitanja koja bi nam pomogla shvatiti kako nastaje i što je uzrok deficita zajedništva. Čini se kako opravdano strepimo pred pitanjem održivosti zajedništva jer primjećujemo da je s njime uvelike determinirana i kvaliteta naše budućnosti, ako ne čak i sam naš opstanak. No kako poučiti djecu i mlade zajedništvu? Sjećam se profesora koji nam je studij antropologije – znanosti koja proučava kulturnu i biološku raznolikost ljudi sliko10

vito pokušao opisati kao proces koji bi u svojem apstrahiranju čovjeka trebao krenuti od malenih i mirnih potočića, preko rječica i rijeka do prevrtljivih mora i oceanskih dubina čovjekovog bića. Isto se, čini se, može primijeniti kada učimo o čovjekovom zajedništvu. Najranije pouke o zajedništvu dobivamo iz obitelji, zatim iz pomoćnih odgojnih zajednica poput vrtića, škola i župa, a sve, čini se, kako bi se pripremili na sve kompleksnija zajedništva i dijalog jednog dana čak i sa onima koje još ne poznajemo. I danas se čudim apsurdnoj modi u kojoj nas državni dužnosnici poučavaju o „oceanskim“ oblicima zajedništva poput jačanja nacionalnog, ali i europskog integriteta iako su sami neuspješni čak i u ovim primarnim oblicima zajedništva poput braka i obitelji u kojima većina nas ipak uspješno pliva. Istinsko domoljublje kao vrlina, čini se, raste i razvija se samo kod onih odgajanika u čijem su socijalizacijskom procesu sudjelovali oni koji su životnom požrtvovnošću svjedočili za takva zajedništva. Ne želim nikoga osuđivati jer mi zdrav razum govori da bi svatko od nas poželio imati mirnu i sigurnu luku barem u vlastitoj obiteljskoj zajednici, no danas, čini se, sve lakše prihvaćamo premnoge izvanjske faktore koji utječu na sve veću i sveopću disfunkcionalnost zajedništva kako na obiteljskoj tako i na široj razini. Naše hrvatsko društvo vrvi, čini se, i dobrim i lošim odgojnim primjerima za zajedništvo. Povijest hrvatskog naroda prepuna je junačkih djela koja su nerijetko utjecala na razvoj europskih pa čak i svjetskih prilika. Sjetimo se samo časnog naziva „Predziđe kršćanstva“ kojeg su hrvatski junaci stekli viteškom vještinom, ali i vjerom u zajedništvo s Bogom i ljudima od pape Lava X. davne 1519. godine i na taj način zaustavili daljnji muslimanski prodor u Europu. Vrlina zajedništva nije nas napustila, čini se, ni u vrijeme najpodmuklijih tortura kojima smo kao narod bili neprestano izlagani. Tako su i Domovinskim ratom naše generacije ponovno dobile svježe svjedočanstvo da u Hrvatskoj opstoje istinski zajedničari u vjeri i ljubavi prema zemaljskoj i nebeskoj domovini.

Ljudima prijatelj 3 2013  

vjerski časopis leopold bogdan mandić sv. franjo asiški kapucini

Advertisement