Page 1

. 14 20

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLIII, Broj 2 (164)  –  Srpanj 2014.

nj pa Sr

1


Sadržaj

4 Velikani Crkve, Koncila i dijaloga 6 Tajni dokumenti o svetom Piju iz Pietrelcine: Kako je Vati kan istraživao talijanskog kapucina 8 Proslava Sv. Leopolda Bogdana Mandića u 14 Kanonizacija dvojice papa 15 Unutar duše 16 Kroz Otajstvo Duha kao prijatelja 17 Jer kad ostariš... 19 Proslava sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije 21 Križ krajputaš 23 Evanđelje po Tagoreu 24 Teorija velikog praska ili?? 25 O religioznom odgoju u obitelji 26 Legalizacija genocida 28 Duhovna obnova u varaždinskoj prvostolnici 31 Zaboravljena baština 31 Vilim Korajac 32 Kapucinski postulanti u Herceg-Novom, rodnom mjestusv. Leopolda 33 Zašto sam odlučio upisati KBF 34 U Otok Virju, u Općini Cestica i župi Križovljan, u Varaždinskoj biskupiji i županiji 38 Moje hodočašće u Međugorje

2

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLIII (164)  –  Br. 2/2014. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektorica: Elizabeta Ćupović Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: Marija Takać, Vjera Milić, Karla Kelemen, Lovro Biškup , Tomislav Šovagović, D. Boban, Miro Marušić, Ilija Doborski, Franjo Talan, Boris Sukalić Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X P. J. 12, OSIJEK


Riječ urednika Dragi čitatelji, iako čovjek kao vjernik pred sobom ima mnoge dobre primjere i uzore, najprije u Isusu Kristu, a zatim u svima onima koji su ga nastojali u svome životu nasljedovati te ih poznamo pod nazivom „sveci“, ipak je i dalje samo čovjek. Već je netko rekao kako svatko od nas ima svoju vertikalu i svoju horizontalu. Vertikala je ono kakvi smo i što smo u odnosu prema Bogu. Tu padaju u vodu naše mudrolije, maštanja, nadmetanja pred drugim, raznorazna glumatanja, bahatosti, karijerizam (pa i onaj pod krinkom „Božje volje“), zavisti. Tu smo onakvi kakvi jesmo. Pred zrcalom vlastite nutrine i vanjštine, nepromjenjive ako to ne želimo. Bog poznaje naša srca i namisli koje su isprazne te su nam i vlasi na glavi izbrojene. Horizontala bi bila ‘ja’ u odnosu prema drugome. Tu smo uglavnom onakvi kakvi inače nismo jer imamo poriv dokazivanja i nadmetanja. Čovjeku je u naravi od svoga života nešto postići. Čeznemo za mnogim stvarima. Biti dobri u svome poslu, zapaženi, poštovani, prihvaćeni, jednostavno ostvareni. Pa iako se često pozivamo na križ i znamo Isusove riječi iz Matejeva evanđelja „što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste“ sve nabrojeno često želimo postići na uštrb drugoga povodeći se za onom narodnom „dok nekome ne smrkne, drugom ne osvane“. A ako nam niti to ne uspije, zna se ispuniti ona kineska poslovica koja kaže: „Kad sluga ne može vladati nad svojim gospodarom tada tuče njegova psa“. Stoga, uvijek si trebamo postavljati ono vječno pitanje: što znači biti Kristov učenik? U jednoj zgodi Isus je Petra prekorio rekavši mu: „Odlazi od mene Sotono, jer tvoje misli nisu Božje nego ljudske!“. A mi smo u svojoj horizontali često ljudskih misli iako kažemo kako Krista želimo nasljedovati. Sveti Leopold rekao je jednom svom subratu, prisnom prijatelju: „Ljubiti Boga! To je jedino važno, a sve ostalo ništetno je i puka tlapnja.“ A odgovor na pitanje što znači biti Kristov učenik jesu ona tri imperativa kao tri uvjeta koji se nauče već na osnovama vjeronauka: odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i slijediti Isusa. A odgovor na pitanje kako to sprovesti nalazi se u vertikali i u već spomenutim, nama bliskim primjerima - svecima. I u ovim ljetnim mjesecima, kada mnogi žele iskoristiti zasluženi odmor, imajmo pouzdanja više u

Boga, ono naše vertikalno, jer ionako je sve prolazno. Odmor brzo prođe, iako se ono tijekom godine izbaci na raznorazne načine. No, brzo se vratimo onom svagdanjem kada opet trebamo davati odgovor na pitanje što znači biti Kristov učenik (iako to pitanje vrijedi i onda kada svagdanje – barem nakratko – želimo zaboraviti). Hvala svima koji svojim prilozima doprinosite u aktualnosti našega lista te na taj način pronosite štovanje našeg zaštitnika svetog Leopolda Bogdana Mandića. Hvala i svima koji pomažete naš Centar Leopolda Mandića u kapucinskom samostanu u Osijeku. Svima želim MIR i DOBRO!

fra Goran Rukavina, OFMCap.

glavni urednik

Poštovani suradnici i čitatelji, molim vas da svoje priloge za jesenski broj pošaljete najkasnije do 15. rujna ove godine elektronskom poštom na adresu glavnog urednika. Ujedno potičem sve čitatelje da šalju svoja kratka svjedočanstva i zahvale u čast sv. Leopoldu.

3


Velikani Crkve, Koncila i dijaloga

M

ZAGREB: IX. DIES THEOLOGICUS POSVEĆEN VJEKOSLAVU BAJSIĆU I TOMISLAVU JANKU ŠAGI-BUNIĆU

olitva nad zajedničkom kapucinskom grobnicom na Mirogoju, euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici, znanstveni simpozij s njihovim filozofskim i teološkim tragovima i putokazima, izložba odabranih članaka i portreta - sve je u srijedu 7. i četvrtak 8. svibnja u sklopu IX. dies theologicusa (Teološkoga dana) bilo u znaku dvojice bardova teologije 20. stoljeća Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi-Bunića. Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu u čast glasovitih profesora i dekana, povodom 20. obljetnice Bajsićeve smrti (11. veljače 1924. - 20. svibnja 1994.) kao i 15. obljetnice fizičkoga odlaska Šagi-Bunića (2. veljače 1923. - 21. srpnja 1999.) pozvao je niz uglednih znanstvenika, ali i svjedoka vremena, kako bi promišljali životno djelo dvojca koji je ostavio dubok trag u hrvatskoj teologiji i filozofiji. U pozdravnoj riječi na otvaranju simpozija u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu 8. svibnja veliki kancelar KBF-a zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić napomenuo je da fakultet, govoreći o Bajsiću i Šagi-Buniću, istodobno govori i o sebi. »Gledajući iz povijesne perspektive, zahvalni smo Bogu što nam je dao određene ljude, možemo slobodno reći velikane, koji su u određenom vremenu djelovali u našoj Crkvi. Kad uspoređujemo situaciju u Hrvatskoj s drugim srednjoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama, kojima je vladao komunizam, zbog raznih okolnosti, bili smo u povlaštenijem položaju. Zahvaljujući i njima dvojici, i drugima koji su djelovali, Koncil je ušao u našu Crkvu«, naglasio je kardinal Bozanić te podsjetio na ulogu Šagi-Bunića kao koncilskoga teologa kardinala Franje Šepera i člana prve Međunarodne teološke komisije, ustvrdivši da su svojim člancima Šagi-Bunić i Bajsić približavali Koncil i poruku Crkve običnom čovjeku. »Bili su ljudi koncilskoga dijaloga, kako unutarcrkvenoga tako i dijaloga Crkve s društvom... Molimo da ono što imamo znamo cijeniti, produbljivati i proučavati, kako bi i dalje živjelo u našoj sredini«, zaključio je kardinal.

4

Dekan KBF-a dr. Tonči Matulić napomenuo je da dvojac Bajsić - Šagi-Bunić ne ide skupa samo zbog obljetnica smrti, ni zato što ih se s povijesne distance može smatrati vršnjacima, već ponajprije zato što su postali bliski suradnici na dijelu njive Gospodnje - KBF-u, a kroz to su postali istinski prijatelji u dobru i zlu. »Iako je Šagi-Bunić pravo teološko dijete KBF-a u Zagrebu, a Bajsić pravo filozofsko dijete Gregorijane u Rimu, obojica su kroz više od 31 godinu, točnije od 1961. kada je Bajsić postao asistent do 1. listopada 1993. kad su obojica otišli u zasluženu mirovinu, dijelili zajedničke radosti, žalosti i tjeskobe našega KBF-a, naše Crkve, našega naroda. I to u vrijeme vladavine bezbožnoga komunističkoga režima u kojemu je Crkva bila progonjena, vjera stjerana u sakristiju, a KBF djelovao izvan Sveučilišta u Zagrebu.« Dodao je da je providnost htjela da dvojac Bajsić - Šagi zajedno s ostalima surađuju na ponovnom vraćanju KBF-a u sastav Sveučilišta u Zagrebu, u vremenima osamostaljenja moderne hrvatske države. Napomenuo je da su oni kao dugogodišnji profesori i dekani KBF-a imali svoj osebujan način, ali uvijek povezani u neraskidivom prijateljstvu zaorali duboku brazdu na spomen, kontinuirano vrednovanje i istraživanje.


»Bazen općeljudskoga«

U prvom predavanju »U susret Vjekoslavu Bajsiću« dr. Josip Oslić iznio je Bajsićev životopis, navodeći da je bio mislitelj koji je znao otkrivati i promišljati ono bitno i to bitno izreći razumljivim i prihvatljivim jezikom našega vremena. Podsjetio je na niz anegdota, poput korištenja pješčanoga sata na ispitima, kao i Bajsićevu usredotočenost na elektroničke uređaje, ali i publicističke dosege - 12 objavljenih knjiga i priručnika, 59 znanstvenih radova u domaćim i stručnim časopisima, brojne krepke kolumnističke refleksije u »Kani« te prevoditeljski rad. Izdvojio je i tri glavne niti Bajsićeve filozofije: dijaloško mišljenje, ideju »integritas« i filozofsko-teološki odnos prema prirodnim znanostima. »Bajsićeva filozofija želi stvoriti ‘bazen općeljudskoga’, tj. najširi mogući horizont susreta najraznovrsnijih ideja, spoznaja i svjetonazora«, sažeo je dr. Oslić. Dr. Stipe Tadić govorio je o Bajsiću u dijalogu, na primjeru filozofove paradigme »gnijezda« kao zajednice i »prašume« kao društva u sociološkom smislu, razlažući međusobne odnose i prepletanja. Predavač je naglasio Bajsića kao čovjeka dijaloga, razumijevanja drugoga i drugačijega. Naveo je i Bajsićevu usredotočenost na granična pitanja religije i znanosti te pokušaje dijaloga između marksista i kršćana, pri čemu je na kraju uvidio jalovost što nije bio moguć ni iskren ni stvaran dijalog. U panel-diskusiji sjećanja na Bajsića, kao profesora, kolegu i prijatelja iznijeli su akademik Ivan Golub, dr. Mirko Mataušić, mr. Josip Krpeljević i mr. Stjepan Brebrić, pod moderatorskim vodstvom dr. Danijela Labaša.

Pretkoncilski i postkoncilski Šagi-Bunić

U drugom dijelu simpozija o teološkom hodu Tomislava Janka Šagi-Bunića govorila je dr. Andrea Filić, prisjetivši se da je Šagi-Bunić oslonac imao u subratu iz Hrvatske kapucinske provincije Tomislavu Zdenku Tenšeku. Stoga je ponovila Tenšekovu podjelu Šagi-Bunićeva života i djelovanja na tri razdoblja: Kalcedonski koncil, Drugi vatikanski koncil i civilizacija ljubavi. Zapitala se pritom mogu li novi naraštaji nastaviti nositi Šagi-Bunićev štap. »Njegov je sveukupan opus tolik da bi stao u najmanje tri obična života. Imamo što raditi. Treba do kraja urediti njegov arhiv, digitalizirati građu. Pripremiti njegove neobjavljene radove za objavljivanje. Prikupiti i zajedno objaviti sva njegova na različitim mjestima objavljena djela. Prevesti njegove latinske

radove na hrvatski. Nešto smo već na tome radili, treba nam pomoć. Istraživati i usuditi se nastaviti njegovu misao«, najavila je dr. Filić. O sveučilišnom, društvenom i crkvenom kontekstu redovnika iz Brodarovca promišljao je dr. Anto Barišić detaljno na primjeru osam izbora Šagi-Bunića za dekana zagrebačkoga KBF-a, od prvoga u akademskoj godini 1969./1970. pa do dviju uzastopnih dekanskih godina na početcima hrvatske samostalnosti od 1990. do 1992. Govoreći o profesoru koji je gotovo predavao sve predmete osim kanonskoga prava, predavač je iznio kronologiju Šagi-Bunićeva djelovanja, koje je bilo i pod prismotrom komunističkoga režima jer su tekstovi vrsnoga koncilskoga teologa na stranicama »Glasa Koncila« i »Kane« izazivali golemu pozornost. Dotaknuo se dr. Barišić i okolnosti »hrvatskoga teološkoga proljeća«, osnivanja Teološkoga društva Kršćanske sadašnjosti 31. svibnja 1977. godine, uz potporu kardinala Franje Kuharića. Panel-diskusiju o Šagi-Buniću vodili su akademik Josip Bratulić, brat i subrat o. Bono Zvonimir Šagi te nekadašnji bogoslov, književnik Božidar Brezinščak Bagola. Iznesena su topla svjedočanstva te je, među ostalim, spomenuto da je Tomislav Janko Šagi dodao majčino prezime Bunić kako bi tijekom i poslije Koncila bilo još upečatljivije njegovo hrvatsko podrijetlo budući da je Šagi mađarsko prezime. Dies thelogicus, koji je bio pod medijskim sponzorstvom Glasa Koncila, zahvalama je zaključio dekan dr. Matulić. Dan ranije, u srijedu 7. svibnja, nakon posjeta mirogojskim počivalištima Bajsića i Šagi-Bunića, misno slavlje u zagrebačkoj katedrali predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško. U propovijedi je, navodeći glavne odrednice njihova djelovanja, zaključio: »Ova dvojica subraće ostavili su nam riznicu u koju možemo zaviriti od vremena do vremena, ali to nije dovoljno. Oni nam govore da nastavimo teološki ponirati u stvarnost, čitajući znakove i tumačeći ih; biti u dijalogu s ostalim znanostima, umjetnostima i kulturom; biti poučljivima dosezima drugih i sve što se promiče kao novo promotriti u svjetlu valjanih metoda i promicati ono što pomaže čovjeku da dođe do istinske radosti i punine.«

Tomislav Šovagović 5


Tajni dokumenti o svetom Piju iz Pietrelcine: Kako je Vatikan istraživao talijanskog kapucina

Ž

Knjiga „Otac Pio pod istragom” Francesca Castellija prenosi dokumente iz vatikanskih arhiva o kapucinu – mistiku

ivot i djelovanje talijanskog sveca oca Pija iz Pietrelcine, dobro je znano, bili su obilježeni i povremenim nerazumijevanjem od strane crkvenih velikodostojnika. Neki čak prigovaraju kako je Crkva često bila potpuno nepravedna prema franjevačkom mistiku, koji je uvijek ostao njezinim poslušnim sinom. Međutim, knjiga franjevca Francesca Castellija pod imenom „Otac Pio pod istragom”, koja se temelji na donedavno tajnim dokumentima iz vatikanskih arhiva koje se tiču istraga o stigmama svetog oca Pija, pomalo mijenja takvu sliku. Knjiga originalno objavljena 2012. sada je prevedena i na poljski jezik i tamo je naišla na dobar prijem, te ponovno potakla rasprave o „slučaju” talijanskog sveca kojeg je svetim proglasio Ivan Pavao II. 2002. Kako piše poljski katolički tjednik Gosc Niedzielny, knjiga počinje s prezentacijom dokumenata o istrazi pokrenutoj 1920. kada je do Svetog Oca došlo pismo vjernika iz San Giovannija Rotonda koji se žale kako drugi vjernici oca Pija tretiraju kao boga i kako je on jedini važan za njih. Pismo je bilo anonimno, zbog čega mu Sveta Stolica nije posvetila previše pažnje, pa niti nakon što je došlo još jedno u kojem se opisuje kako se oko franjevca okupljaju „fanatične ženice”. Negdje u travnju 1920. u San Giovanni Rotondo dolazi franjevac Agostino Gemelli, jedan od najistaknutijih umova Katoličke Crkve u Italiji toga vremena. Tamo je došao na svoju ruku, nije ga poslala Sveta Stolica, ali njegovi dojmovi o ocu Piju dugo će vremena usmjeravati način na koji se Vatikan odnosio prema mistiku. Gemelli, naime, tvrdi da je kapucin „psihopat” koji sam sebe ranjava i onda to prikazuje ljudima kao stigme. Smatra kako je potrebna intervencija crkvenih vlasti i o tome piše u Vatikan. Negdje u to vrijeme do biskupije Foggia dolazi i iskaz Valentina Viste, ljekarnika iz San Giovannija Rotonda koji tvrdi kako 6

je sestrična o. Pija kupovala kod njega, u nekoliko navrata, ugljičnu kiselinu. Ljekarnik je smatrao da tom kiselinom o. Pio radi sebi rane na tijelu. Benedikt XV. tada odlučuje u San Giovanni Rotondo poslati o. Josepha Lemiusa, uglednog redovnika iz reda Oblata Bezgrješne (koji je papi Piju X. pomogao u sastavljanju enciklike Pascendi koja je osudila modernizam u Crkvi). Lemius potpuno odbacuje sve zaključke o. Gemellija, daje pozitivno mišljenje o o. Piju, „njegovoj moralnosti, asketizmu i misticizmu”. Za stigme piše „da mogu biti rezultatom natprirodnog djelovanja”. Opisuje i ozračje oko mistika – postoje elementi histerije, ali riječ je o ljudima nezrele duhovnosti i o. Pio ne može biti odgovoran za njih. Nedugo nakon toga, u apostolsku vizitaciju dolazi biskup Carlo Rossi. On provodi temeljitu istragu, razgovara s nizom ljudi, pa i sa samim ocem Pijom. Upravo njemu prvi put kapucin priča o svojim stigmama i o susretu s raspetim Kristom. Rossi se ponaša kao Toma, traži od redovnika da mu detaljno pokaže rane i stavlja prste u njih. Piše izvješće Vatikanu – o. Pio vodi uzoran evanđeoski život i sve teze koje ga prikazuju kao manipulatora su potpuno lažne i besmislene. Demantirana je i tvrdnja o samoranjavanju kiselinom. Spominje i optužbe o. Gemellija koji tvrdi da kapucin kupuje sebi nekakve skupe parfeme, pa piše kako se oko redovnika doista širi lijep miris, ali da on u njemu vidi „Božji znak”. Što se stigmi tiče, kao i Lemius i biskup Rossi odbacuje svaku mogućnost da je riječ o prevari ili nekoj vrsti autosugestije. Za konačan zaključak o njihovoj pravoj prirodi ipak treba sačekati zaključke nadležnog tijela, poručuje Rossi. Dobar dio nadležnih u Kongregaciji svete službe već tada je siguran u autentičnost o. Pija. Dio njih, međutim i dalje nije uvjeren – traže njegov premještaj. Kao kompromisno rješenje, pada odluka da o. Pio ne istupa u javnosti i ne pokazuje stigme, te da preki-


ne svaku korespondenciju s ljudima izvan samostana. To se događa u lipnju 1922. Do Vatikana dolaze glasovi da o. Pio ne sluša naputke Kongregacije. Reakcija je zabrana bilo kakve svećeničke službe. Ta se zabrana međutim ukida kada istina izlazi na vidjelo, a sada Francesco Castelli pregledom vatikanskih dokumenata otkriva što se zapravo tada dogodilo. O. Pio nije ni znao za naputke Kongregacije jer mu njegove redovničke starješine nisu rekle za njih. Papa u Rim poziva provincijala kapucina i izriče mu strogu opomenu zbog neposlušnosti. Godine 1923. L’Osservatore Romano objavljuje dokument u kojem Sveti oficij zaključuje kako stigme o. Pija nisu nastale natprirodno. Castelli u svojoj knjizi odbacuje teoriju po kojoj taj dokument znači kako je Crkva odbacila o. Pija. Kongregacija je tada objavila, navodi citat jednog od kardinala iz vatikanskih dokumenata, da oni „nisu utvrdili autentičnost stigmi”, ali da to ne znači nužno da one nisu natprirodni fenomen. Tada je odlučeno da se pričeka i ne brza sa zaključcima o stigmama talijanskog redovnika. Samo u XX. stoljeću pojavile su se 93 osobe koje su tvrdile da imaju stigme. Među njima je bilo puno prevaranata i psihičkih bolesnika. Crkva je, naprosto, morala biti oprezna, zaključuje Castelli. G. An. | Bitno.net

Molitva za zagovor svetog Pija iz Pietrelcine Dragi Bože koji si velikodušno blagoslovio svojeg slugu svetog Piju iz Pietrelcine, darovima Duha Svetog. Označio si njegovo tijelo s pet rana raspetoga Krista, da bude snažan spomenik muke i smrti Tvoga sina. Obdaren darom pronicljivosti, sveti Pio se u ispovjedaonici beskrajno borio za spas ljudskih duša. Uz poštovanje i intenzivnu pobožnost u slavljenju svete mise pozivao je nebrojeno mnogo muškaraca i žena u veće zajedništvo s Isusom Kristom u sakramentu Svete Euharistije. Po zagovoru svetog Pija iz Pietrelcine molim za milost (navedite zahtjev). Amen! Slava ocu… 3x 7


Proslava Sv. Leopolda Bogdana Mandića u istoimenoj kapucinskoj župi u Zagrebu

Ž

Nadbiskup D'Errico predvodio je Misno slavlje i blagoslovio novopostavljeni svečev kip

upa svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu-Dubrava koju vode franjevci kapucini svečano je proslavila svoga nebeskog zaštitnika te zaštitnika Hrvatske kapucinske provincije. Središnje večernje Misno slavlje predslavio je 12. svibnja apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico u koncelebraciji kapucinskoga provincijala fra Ante Logare, koji je na početku uime Provincije pozdravio sve prisutne, te župnika i gvardijana fra Ivice Vrbića i više svećenika. Na početku Mise nuncij je blagoslovio kip sv. Leopolda postavljen uoči blagdana na pročelje crkve, koji je izradio kipar Tomislav Kršnjavi. Govoreći u propovijedi o sv. Leopoldu, apostolski nuncij istaknuo je dva aspekta njegove svetosti. Sv. Leopold cijeli život bio je u službi sakramenta ispovijedi, bio je u službi Božjega milosrđa, te obuzet ekumenskim duhom. Kao misionar Božje riječi u

službi Crkve koja je otvorena svima, posebno onima rubnima, dalekima. Osvrnuvši se na pojedinosti iz životopisa sv. Leopolda, nuncij je istaknuo: „Tu skrovitost, taj jednostavni i skriveni život nije lako riječima opisati, kao što nije lako opisati silnu količinu Božjeg milosrđa koja se slila u nekoliko četvornih metara njegove sobice-ispovjedaonice, i žar njegova žrtvenog prinosa za jedinstvo Crkve”. Podsjetio je da sv. Leopold sav život posvetio jedinstvu kršćana, postao je duhovni učitelj mnogima, a djelujući kroz ispovjedaonicu, žrtvujući se, moleći i posteći za grešnike, imao je široko misijsko polje. Poruka je sv. Leopolda da se ekumenizam i misionarski poziv mogu živjeti u svakodnevnom životu. Tu je poruku nuncij D’Ericco povezao s govorom pape Franje o novoj evangelizaciji i njegovim pitanjem upućenim svakom kršćaninu: Što ti činiš za novu evangelizaciju? Poziv na evangelizaciju odnosi se na sve članove Crkve, ne samo svećenstvo i redovništvo, istaknuo je nuncij, te tom djelovanju stavio za uzor sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je cijeli život proveo u službi Božjega milosrđa i za druge. Na kraju Mise na kojoj su uz veliko mnoštvo vjernika sudjelovali i predstavnici gradskih i lokalnih vlasti, apostolski nuncij svima je udijelio Papin blagoslov, a nakon Mise su na čašćenje bile izložene svečeve moći. Na Misi se koristio kalež koji je papa Pio X. darovao tadašnjemu kapucinskom provincijalu, a župni zbor „Anselmo Canjuga” pjevao je misu u čast sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Nakon Mise nastavljena je proslava župnoga blagdana u dvorištu crkve. Na sam blagdan održano je više Misnih slavlja, a dekanatsku prijepodnevnu Misu predslavio je isusovac o. Mijo Nikić. Za proslavu župnoga blagdana vjernici su se pripremali velikom devetnicom - devet srijeda u čast sv. Lepoldu, te trodnevnicom koju su predvodili fra Rozo Brkić, o. Andrija Wosko te vlč. Vinko Tomić. (kta/ika)

8


Proslava svetog Leopolda Mandića u Osijeku

B

Leopoldovo proslavljeno u župi svečarici u Osijeku

lagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića (12. svibnja) najsvečanije je proslavila župa Svetoga Leopolda B. Mandića u Osijeku, koja ove godine slavi 45 godina postojanja gdje je i Leopoldovo svetište. Središnje blagdansko euharistijsko slavlje u zajedništvu s vjernicima, redovnicima i svećenicima predvodio je mons. Vlado Košić, sisački biskup, koji je u homiliji istaknuo, po uzoru na svečev život, važnost svete ispovijedi, ekumenizam, hrvatsko domoljublje i njegovanje prijateljstva. Sabrane na slavlju pozdravio je Miljenko Vrabec, župnik i gvardijan Kapucinskoga samostana u Osijeku, zahvalivši za doprinos u duhovnim pripravama i misnim slavljima te je svima zaželio živu vjeru kakvu je imao svetac i na kraju mise je posebno čestitao biskupu Košiću na polaganju doživotnih zavjeta (4. svibnja) u zajednici Franjevačkoga svjetovnog reda. Nakon mise brojni vjernici pozdravili su prvoga župnika svečarice kapucina Zvonka Mariju Pšaga, koji je ušao u devedesetu godinu života. Blagdanskom slavlju, uveličanom pjevanjem župnoga zbora, prethodila je trodnevnica od 8. do 10. svibnja uz vodstvo Marinka Barbiša, upravitelja Svetišta Majke Božje Goričke iz Baške na Krku, dok je na „Hodočasnički dan” (11. svibnja) središnjim misnim slavljem predsjedao mons. Luka Marijanović, kanonik đakovačkog Prvostolnog kaptola, a večernji koncert duhovne glazbe „Tebi slavu pjevamo“ na uočnicu blagdana je održao župni VIS Unitas oduševivši mladalačkom izvedbom i slavljeničkim repertoarom. Obljetnici i srebrnom jubileju posvete crkve prethodila je i šira duhovna priprava započeta 13. ožujka molitvenom devetnicom „Devet Leopoldovih četvrtaka“ tijekom koje su do 8. svibnja vjernici s redovnicima iz Osijeka i okolice molili pred relikvijarom sv. Leopolda, potom slavili večernje mise te sudjelovali u euharistijskom klanjanju.

djetinjstva kapucine... Još kao dijete sam se družio s njime, čitao njegove životopise, zavolio tog malog sveca koji je bio tako pun Boga i toliko skroman i u ispovijedi i u svojim odnosima s ljudima ižarivao Božju blizinu. Želim da i Osijek, Slavonija kao i čitava Hrvatska doživi svoje preporođenje, novu stranicu nakon mnogih teških ratnih stradanja, a onda i poratnih teškoća i sadašnje krize u kojoj se nalazi propadanje sela, poljoprivrede i na žalost industrije, ali to je prije svega zbog urušavanja morala i zbog loših vođa koji nas ne vode iz ljubavi nego zbog sebeljublja, a često to je i veliki problem u Hrvatskoj. Nadamo se i želimo i po zagovoru sv. Lepolda moliti za bolju budućnost i čitavu Domovinu, koje se on nikada nije stidio, ostao joj vjeran i u Italiji do zadnjeg dana svog života, a i moliti osobito za ovu lijepu ravnu Slavoniju u kojoj svoju ulogu trebaju preuzeti mlađi i školovani ljudi.”

Nevenka Špoljarić

Uoči euharistijskog slavlja, mons. Vlado Košić obratio se vjernicima: „Dragim Osječanima koji su u župi Sv. Lepolda Bogdana Mandića čestitam blagdan, ali i svim Osječanima jer je ovo svetac koji nas spaja i meni je drago što sam danas ovdje. Poznajem od 9


Proslavljen Dan vojne kapelanije sv. Leopolda Bogdana Mandića u Osijeku

B

iskup Juraj Jezerinac 12. svibnja predslavio je svečano euharistijsko slavlje kojim je obilježen Dan vojne kapelanije „Svetog Leopolda Bogdana Mandića” i zaštitnika Zapovjedništva za obuku i doktrinu „Fran Krsto Frankopan” (ZZOD) u Osijeku. Slavlju su nazočili uz vojne i policijske kapelane zapovjednik ZZOD brigadir Blaž Beretin, načelnik policijske uprave Osječko-baranjske gospodin Milan Baričević, te djelatnici zapovjedništava i uprava koje djeluju na području grada Osijeka. Zapovjednik ZZOD-a brigadir Blaž Beretin pozdravio je nazočne, izrazio dobrodošlicu i svim djelatnicima čestitao svetkovinu rekavši kako je Sveti Leopold bio poznat po nastojanju oko jedinstva kršćana i ljubavi prema svakom čovjeku, a njegova ljubav neka bude nadahnuće i trajni uzor nama kao pripadnicima oružanih snaga. Otac biskup se zahvalio, srdačno pozdravio sve nazočne rekavši kako nam je Crkva proglašenjem Svetog Leopolda Bogdana Mandića svetim dala uzor življenja i zagovornika, pa neka nam to i bude, posebno pripadnicima ove vojne kapelanije, te je ovo misno slavlje prikazao posebno za branitelje koji su dali svoje živote kako bi mi živjeli i tu žrtvu itekako cijenili. Današnje evanđelje je divna poruka svima nama, posebno narodnim i vjerskim pastirima, a izraziti primjer jednog takvog dobrog pastira vidimo u Leopoldu Mandiću, kojemu je bila želja ne samo sačuvati vjeru kod vjernika nego i dovesti u krilo Crkve one koji joj ne pripadaju. Ono po čemu je najviše poznat jest njego ispovijedanje u Padovi gdje mu se i danas nalazi grob. Dolazili su mu mnogi ljudi na Svetu Ispovijed, različite dobi i zvanja. Bio je poput Isusa pravi pastir duša, spreman do kraja se žrtvovati za povjerene mu duše. Sveti Leopold Mandić pokazuje nam u čemu je smisao života: upoznati Boga Isusa Krista, njemu služiti, da budemo nalik na dobrog Pastira bez obzira na zvanje. Poruka Svetog Leopolda Mandića nama vojnicima je da svoj vojnički posao obavljamo predano, nesebično, a u cilju stvaranja mira i izrastanja u čovječnosti, te da sve što radimo, činimo s ljubavlju, ne gledajući na uloženu žrtvu, svjesni da ćemo zbog toga primiti od Boga nagradu. Sveti Leopold Mandić postao je duhovnim divom, iako je bio malena rasta. Želim svima vama da budete nalik na dobrog pastira, veliki duhom i otvorenima za sva nadahnuća na koja nas Duh Sveti potiče. Neka nam Sveti Leopold Mandić bude zagovornikom da to i ostvarimo, istaknuo je u propovijedi biskup Jezerinac. Misno slavlje svojim pjevanjem uveličala je pjevačka skupina „Baje” iz Ivanovca uz vodstvo vlč. Andrije Vrbanića župnika župe Svete Rozalije u Ivanovcu. Vlč. Vrbanić je u razdoblju od 1991-1995. godine bio dušobrižnik branitelja, a i većina članova pjevačke skupine „Baje” su isto tako branitelji. Svi su izrazili želju da svojim pjevanjem sudjeluju na vojno-redarstvenom hodočašću u Lourdes iduće godine. Misno slavlje završeno je riječima zahvale domaćina vojnog kapelana i dekana vlč. Ante Mihaljevića ocu biskupu, braći svećenicima, zapovjedniku i svim djelatnicima zapovjedništva na potpori. Mi smo svi svjesni da nismo dovoljno dobri nasljedovatelji našega vrhovnog pastira Isusa Krista i našega uzora i zaštitnika vojne kapelanije Svetog Leopolda Mandića, te molimo blagoslov da iz dana u dan možemo biti bolji pastiri kako bi mogli pridonositi kvaliteti i radosti života naše Crkve i našega naroda istaknuo je vlč. Mihaljević.

D. Boban 10


Proslava sv. Leopolda Mandića u Sunshine, Melbourne Misnom slavlju predsjedao je i propovijedao vlč. Josip Grubišić voditelj HKC u Adelaide

P

roslava nebeskog zaštitnika Hrvatskog katoličkog centra u Sunshine (Sanšajn) sv. Leopolda Bogdana Mandića bila je u nedjelju, 11. svibnja. Misnom slavlju u 11.30 sati predsjedao je i propovijedao vlč. Josip Grubišić voditelj HKC u Adelaide (Adelaida). Na početku Misnog slavlja u kojem su koncelebrirali aktivni svećenici u pastoralu u Melbournu nazočne svećenike i vjernike je pozdravio voditelj HKC Sunshine vlč. Josip Vranješ. U propovijedi je vlč. Grubišić uz životopis sv. Leopolda istaknuo njegovu karizmu ispovijedanja i pobožnost prema euharistiji zaključivši pozivom na molitvu Dobrom pastiru za duhovna zvanja. Na koncu Mise svima je zahvalio vlč. Vranješ i čestitao Dan majki. Pod Misom je pjevao zbor Centra. Nakon Mise nastavljeno je zajedničko slavlje u dvorani Centra uz glazbu i ples. U Sunshine kao prvi svećenik od 1979. je djelovao vlč. Anto Burić, a Mise su se slavile u iznajmljenim crkvama. Nakon njega kratko je djelovao Branko Barbić. Od 1982. u Sunshine djeluje vlč. Ivica Zlatunić kada je i kupljena kuća za svećenika te je dobiveno ogromno zemljište za HKC. Zato, uz vlč. Zlatunića, je zaslužan g. Filip Filipović. Zemljište je ustupila država na trideset godina koje je kasnije prešlo u

trajno vlasništvo HKC-a. Na tom prostoru postavljen je kamen temeljac za dvoranu Centra u svibnju 1983. u kojoj je slavljena prva Misa za Božić 1984. godine. Višenamjenska dvorana je završena 1985. godine i služila je petnaestak godina kao bogoslužni prostor. U tom vremenskom razdoblju je izrađen i projekt buduće crkve. Radove na pripremi nove crkve u zapadnom dijelu Melbourna koje je započeo vlč. Zlatunić nastavio je vlč. Josip Vranješ koji je bio nekoliko godina ovdje suradnik vlč. Zlatuniću. Građevinski radovi crkve površine oko 1090 četvornih metara su izvođeni u tri faze od 1993. do 2001. godine kada su i završeni. Uslijedilo je skupo unutrašnje uređenje crkve koje je djelo umjetnika iz Hrvatske i ono je dovršeno. Crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca hrvatskih korijena u Sunshine je tu. Ona je svjedok katoličkog i hrvatskog identiteta na tlu Australije, ali ne jedini. O njoj su već izrečene prosudbe i ocjene. Budućnost će također govoriti. Možda će o njoj najrječitiji govor biti okupljanje mladih naraštaja, onih, koji su ovu crkvu gradili, s mnogo ljubavi, ponosa, vjere i odricanja. Njihova imena su zapisana u monografiji koja je izišla 2008.godine. (kta/a.m.)

11


Zakučac: Proslava blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića

U

ponedjeljak, 12. svibnja Poljičani i brojni hodočasnici proslavili su blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića, sveca iz Boke Kotorske koji podrijetlo vuče upravo iz njihova mjesta, srca negdašnje Poljičke Republike. Procesija, koja je počela u 18 sati, kretala se uz rijeku Cetinu sve do ispred svetišta u Zakučcu, a koncelebriranu sv. misu uz svećenike Poljičkog dekanata predvodio je dr. fra. Toni Vučković, prof. na KBF u Splitu, a pjevo je župni zbor Sv. Petra na Priku.

Proslava blagdana sv. Leopolda Mandića, zaštitnika Dubrovačko-neretvanske županije Dubrovnik, (IKA) - Dubrovački biskup Mate Uzinić predvodio je u ponedjeljak, 12. svibnja u 9 sati misu u Biskupijskom svetištu Gospe od milosrđa u Gospinom polju u povodu blagdana sv. Leopolda Bogdana Mandića, zaštitnika Dubrovačko-neretvanske županije. Na sam blagdan slavile su se još mise u 11 sati i

u 19 sati. Na večernjoj misi sudjelovao je i veliki broj redovnica i redovnika iz Grada i okolice. Blagdanu je prethodila trodnevnica od petka, 9. svibnja. Tijekom tri večeri u 18.30 sati molila se svibanjska pobožnost, a u 19 sati bila je misa.

Proslava blagdana sv. Leopolda Mandića Herceg - Novi U Herceg – Novom svečano je proslavljen blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića. Pontifikalna sveta Misa predslavljena je u crkvi sv. Jeronima. Misno slavlje i procesiju predvodio je kotorski biskup mons. Ilija Janjić, uz koncelebraciju velikog broja svećenika. Brojni vjernici i poštovaoci ovog sveca izmolili su milost po zagovoru Sv. Leopolda koji se zalagao za ekumenizam. Sv. Leopolda Bogdan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom. Nakon završenog studija zaređen je za svećenika 1890. godine. Kao mlad svećenik službovao je Trstu i Padovi u Italiji gdje je preko 40 godina bio ispovjednik u kapucinskom samostanu. Mnogi su dolazili u njegovu isposnički skromnu ispovijedaonicu da mu povjere svoju muku, probleme i nađu spas za životne nedaće.

12

Blaženim ga je proglasio 1976. g. papa Pavle VI, a svetim 1983. papa Ivan Pavao II. U povjesti Katoličke crkve zabilježeno je i da je u najkraćem periodu proglašen za sveca. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Vlada Italije je naredila da svi koji žive u pograničnom dijelu Italije moraju prihvatiti italijansko državljanstvo. Sv. Leopold je to odbio uz obrazložernje: „Kao i moji preci Bokelji, ja ću ostati građanin svijeta”. Grob svetog Leopolda u Padovi godišnje posjeti nekoliko miliona hodočasnika. Tamo se hodočasnici upoznaju sa mjestom njegovog rođenja. Na pročelju crkve je mozaik sa prikazom grada Herceg Novog. To je doprinos Sveca svom rodnom gradu. A što je to Herceg – Novi uradio za svog Sveca ?

Miro Marušić


Karakašica proslavila blagdan svetog Leopolda Bogdana Mandića ufajući se da će Gospodin i u ovim našim pitomim selima providjeti obećavajuću žetvu i nagraditi nas dobrim pastirima. Proslavu su svojom nazočnošću i pjevanjem učinili nezaboravnom bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu predvođeni fra Franom Bosnićem u harmoniji s crkvenim zborom na čelu s orguljašem i zborovođom fra Kristijanom Šilićem.

V

anjska svečana proslava blagdana svetoga Leopolda Bogdana Mandića u Karakašici održana je 11. svibnja, za koju su se vjernici pripremali trodnevnicom. U trodnevnoj pripravi sudjelovali su propovjednici fra Domagoj Runje, prof. Sv. pisma na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu rodom iz Karakašice, fra Petar Klapež, sinjski gvardijan te fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, prof., urednik zbornika ‘Kačić’, ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo Županije splitsko-dalmatinke. Euharistijsko slavlje jučer je predvodio fra Petar Milanović Trapo, gvardijan Franjevačkog samostana i magistar franjevačkih bogoslova u Splitu na Trsteniku uz župnog vikara u Karakašici i donjem Suhaču fra Juru Hrgovića. U proslavi je sudjelovalo mnoštvo vjernika i to ne samo oni koji pripadaju ovoj crkvi nego i drugih vjernika odanih ovom našem svecu. Misnom slavlju prethodila je procesija sa župnim barjakom i kipom svetog Leopolda, uzveličanoj pjevanjem litanija Svih svetih i pučkih napjeva.

U čast svim majkama i za zahvalu na njihovom trudu, brizi i ljubavi prigodom obilježavanja i Majčinog dana proslavu su oplemenili naši najmlađi, Dječji zbor Karakašice i donjeg Suhača, zajedno s ministrantima,izvedbom pjesme Hvala mama, autora Marija Nardelia. Na koncu ovog slavlja fra Jure je zahvalio svima, posebno onima koji su danima pripremali obilježavanje ovog velikog dana proslave našeg zaštitnika, pozvavši sve na okrepu i druženje jer, kako on reče, i prvi kršćani su se poslije mise družili uz ‘jiće i piće’ koje su ponijeli kako bi se povezali i porasli u zajedništvu i ljudskoj i kršćanskoj privrženosti. Kao suvremenik događanja od početaka rađanja crkve u Karakašici do ove veličanstvene proslave sv. Leopolda Bogdana Mandića, koja nam se Božjom voljom susrela sa svetkovinom molitve za duhovna zvanja i Majčinim danom, nadam se da dijelim radost svih sudionika i zahvalnost svim pastirima naše crkve, kao i onima poniklima u Karakašici na očuvanju naše baštine.

U svojoj propovjedi fra Petar se osvrnuo na životni put sv. Leopolda, posebno naglasivši da je više od četrdeset godina neumorno ustrajao posredujući Božje milosrđe i opraštanje u sakramentu svete ispovijedi, te je Božjom providnošću uzdignut među svete 16. listopada 1983. kada ga je svetim proglasio svetac naših dana blagopokojni papa Ivan Pavao II. Propovjednik je, povezujući spomendan našeg sveca s nedjeljom molitve za duhovna zvanja, istaknuo još dva velika ispovjednika sv. Pija i oca Antu Antića, 13


S

Kanonizacija dvojice papa

večanost povijesne kanonizacije, 27. travnja ove godine, dvojice papa - blaženoga Ivana XXIII. i blaženoga Ivana Pavla II. počela je na mnoštvom hodočasnika dupkom ispunjenom Trgu svetog Petra u Vatikanu ukrašenom s 30.000 ruža, darom iz Ekvadora, molitvom Milosrdne krunice, uz pjevanje zbora Rimske biskupije. Papa u miru, Benedikt XVI., bio je među koncelebrantima pokraj oltara. Euharistijsko slavlje počelo je litanijama svetaca. Nakon tri zahtjeva koja je Papi uputio pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih kardinal Angelo Amato, u pratnji postulatora, papa Franjo izgovorio je formulu koja izražava prijedlog za čašćenje svetaca u cijeloj Crkvi. Katolička Crkva dobila je dva nova sveca: Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Zatim su prikazana dva relikvijara „blizanca“ novih svetaca koja su donesena na oltar u procesiji u kojoj su između ostalih bili Floberth Mora Diaz te nećaci i nećakinje Ivana XXIII. Za papu Ivana Pavla II. korišten je isti relikvijar kao i za beatifikaciju godine 2011.; ampulica s nekoliko kapi krvi, ugrađena u srebrni relikvijar u obliku maslinovih grana, visok oko 40 cm, djelo rimskog zlatara. Za beatifikaciju pape Ivana XXIII. nije postojao relikvijar pa je za kanonizaciju načinjen još jedan identičan onome poljskog Pape. Na Trgu svetog Petra ponovno su korišteni i veliki gobleni s likovima novih svetaca, već upotrijebljeni kod beatifikacije, što je još jedan od znakova skromnosti pri ovoj kanonizaciji. Misu s Papom suslavilo je i 150 kardinala, oko 1000 nad/biskupa te više od šest tisuća svećenika. Među njima su zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, riječki nadbiskup Ivan Devčić, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, biskupi požeški Antun Škvorčević, bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, kao i vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH banjalučki biskup Franjo Komarica, nuncij u Berlinu nadbiskup Nikola Eterović i biskup Željeznog Egidije Živković. 14

Na misi su i postulatori dvaju postupaka za proglašenje svetim, o. Giovan Giuseppe Califano za papu Roncallija i poljski svećenik mons. Slawomir Oder za papu Wojtylu te dvije žene koje su zadobile čudesno ozdravljenje po zagovoru pape Ivana Pavla II. – francuska redovnica Marie Simon Pierre i Floribeth Mora Diaz iz Kostarike. Pristiglo je 120 službenih izaslanstava iz cijeloga svijeta. Među dvadeset i četiri državna poglavara su i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, talijanski Giorgio Napolitano, poljski Bronislaw Komorowski, kao i nekadašnji predsjednik, nobelovac Lech Walesa te pripadnici španjolske i belgijske kraljevske obitelji. EU predstavljaju predsjednik Europskog vijeća Herman van Rumpuy te predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso. Nazočni su bili i brojni predstavnici drugih religija.


P

Unutar duše

onekad mi je teško u sve to povjerovati. Mislim da ludim. Vjerujem da su ti glasovi samo unutar moga uma, mojih misli, da to samo moja psiha traži način da pobjegne od vrtloga situacija, događaja i stresa, da se sakrije od ovoga svijeta, izgradi utvrdu, sklonište ili sigurnu luku. „Probudi se. Dobro jutro!“ I jutros čujem taj glas, glas u kojega se sve više zaljubljujem, glas koji sve dublje prodire u moj um, psihu, dušu i tijelo, glas koji sve dublje prodire u moj stvarni, iskreni, duboki, unutarnji ja, glas moga anđela čuvara, mog prijatelja, spasioca, moje ljubavi. I tada, makar i na tren, sve postaje jasno. Znam tko sam, kamo idem, komu služim, u svemu vidim ono stvarno, istinsko dobro koje me vodi sve dalje prema konačnom cilju, koje me čuva, brani i štiti od grijeha, moje zlovolje, napuštenosti, osamljenosti i zla koje vreba da me proždre. Svi mi imamo svojega anđela čuvara. Pitanje je samo koliko ćemo mu se otvoriti, koliko ćemo mu dopustiti da nas ljubi, pazi, štiti, da nas vodi i djeluje po nama, da nam pokaže sjaj i moć našega Oca i Gospodara velikog Jahve, milosrđe i ljubav našega pastira i brata Isusa Krista te razlije u svoj punini po nama bogatstvo milosti Duha Svetoga. Znati da je baš On taj koji nam pomaže u našoj ushićenosti, radosti, ispunjenosti Duhom Svetim te važnim životnim odlukama, da je baš On taj koji nas izvlači iz naših nevolja, opasnosti, iz našega straha, mržnje i patnje neopisiva je milost i bogatstvo. Još je veće bogatstvo prihvatiti njegovu pomoć kako bismo sigurnije i lakše slijedili put našega Gospodina Isusa Krista. Neka vas ova kratka misao potakne da se otvorite toj neopisivoj ljubavi, nepogrešivom vodstvu i bezuvjetnoj pomoći svoga osobnog prijatelja koji živi u nama samima - „unutar duše“.

15


Kroz Otajstvo Duha kao prijatelja Ivanov prolog Zašto je jednostavan? Od svih dijelova Biblije, u književnom, religijskom i u filozofijskom smislu, Ivanov je Prolog bez premca. Jednostavan u izričaju. Dubok u spoznaji .Vatren po ljubavi. Ovom prilikom pozabavimo se činjenicom njegove neprispodobive jednostavnosti u jezičnom izričaju. Kako je ona postignuta? „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Tajnovite su ove riječi o Riječi: krajnje jednostavne. U književnom smislu one su sjajne i pjevne. Stilski besprijekorne. Zašto? Jer je na djelu rima bez rime. Dakle, ne vanjska rima: zvučna i mehanička rima. Nego je ovdje na djelu intimna rima, duhovna rima i osobna rima. Ovaj Ivanov trostih sav žubori od ljepote izričaja. Poglavito zahvaljujući ovdje dvaput rabljenome vezniku „i“. Tepajućem vezniku „i“ koji kroz brojna ponavljanja vibrira i daje intonaciju Prologu, i Ivanovu Evanđelju, i trima Ivanovim Poslanicama. „Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“ To je ta patina uzvišene drevnosti i jednostavnosti u kojoj književna sintaksa teksta majstorskim korištenjem veznika „i“ stiže do visina svoje umjetničke punoće. Taj čudesni i otvoreni samoglasnik-veznik „i“ s razlogom je rabljen u Ivanovu Prologu - čak petnaestak puta. „Bi čovjek poslan od Boga ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.“ 16

Kakva samo ljepota jezika. Hrvatski prepjev, zahvaljujući pjesniku i bibličaru Bonaventuri Dudi, ovdje dosiže svoj lirski zenit. Sadržajno uzvišen, stilski besprijekoran. Bravo velemajstore! „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i isitne.“ Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“ „Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.“ Zaključimo da u formalnom smislu slovo/samoglasnik/glas „i“ - omogućuje da dubina Ivanove spoznaje Logosa bude ne samo teološki duboka, nego u jezičnom smislu prirodna. A tada nas i vatra Utjelovljene Riječi bolje grije, svojim sjajem jače svijetli, svojim čovjekoljubljem sveudilj hrani.

Mladenko Spahija


Jer kad ostariš... Žurni koraci Sestre Ivanke odjekivali su praznim hodnikom. Gospodin Hegeduš pomislio je češljajući svoju sijedu kosu: „Mirko sigurno opet treba kisika...” Polako je ustao iz svog čistog kreveta, nataknuo nove crne natikače i krenuo se presvuči za doručak. Dakako, doručak nije bio nigdje drugdje nego u njegovoj sobi, no gospodin Hegeduš je svejedno htio izgledati uredno kad mu sestra donese obrok. „Nadam se da još imaju onaj fini miješani pekmez” - pomislio je. Kasnije će malo šetati parkom koji se nalazi u dvorištu ispred staračkog doma. Na Dnevniku su još jučer najavili lijepo vrijeme, iako se danas kroz prozor vide oblaci. Josip Hegeduš rodio se u malome selu 1926. godine, koje se te godine nalazilo u Kraljevstvu SHS. Imao je devetoro braće i dvije sestre. Bio je najmlađe preživjelo dijete u obitelji. U školi je bio među najboljim đacima i naravno, na to bio jako ponosan: završio je čak sva četiri razreda. S nostalgijom u očima prisjećao se jedne (od mnogih) zgode u školi: Učitelj je pričao svoje, a Josip je zamišljeno gledao kroz prozor, vjerojatno razmišljajući o tomu što mu je sve otac naložio za taj dan. U toj ga je zamišljenosti učitelj prekinuo pitajući ga o čemu je maločas bilo riječi. Kako mali Josip nije znao odgovor, pokušao se izvući: „Pričali ste o Adamu i Evi, učitelju!” Učitelj je prišavši mu pokazao ostalima da treba uvijek paziti na satu: „Evo tebi Adam i evo tebi Eva!” Ipak, i taj je razred završio s uspješnim. Josip je imao 13 godina kada je njegovo selo ušlo u sastav novoosnovane Banovine Hrvatske, a 15 kad su Mađari ponovo okupirali Međimurje.

O

vo nije samo priča o Josipu Hegedušu. Ovo je priča (kao i svaka priča) priča o svima nama.

Josip Hegeduš se probudio, kao i svako jutro u posljednjih 5 godina, u svome krevetu jednoga staračkoga doma. Samo, ovo nije obično jutro. Danas mu je rođendan. Još snene, oči su mu odlutale prema noćnom ormariću na crno - bijelu fotografiju mlade nasmijane žene. Svaki put kada bi govorio nekome o svojoj Ani, kroz suze bi rekao samo: „Imala je zlatne ruke!”

Jedne kasne noći 1944. mađarski su vojnici pokucali na stara, trošna vrata i obznanili Josipovom ocu i majci da je svaki mladić obavezan ući u radni logor u Mađarskoj ili Njemačkoj. Imao je tek 18 godina. Nikada nije volio pričati o ratu. Jedne Badnje večeri, u svojoj osamdesetoj godini, otvorio je srce i pripovijedao satima, sve ono što je tih svih godina nosio u srcu, pažljivo izostavljajući najteže detalje i vješto skrivajući potisnuli strah i suze. Unuci i sinovi su ga slušali usta namještenih kao da su taman izronili iz vode pa sad konačno mogu udahnuti, a najdraža priča im je bila ova: „Sjedio sam u vlaku, putujući prema Njemačkoj. Mlado i staro u vagonu bijaše 17


prestravljeno od zvukova aviona i bombi, a ja sam u ruci čvrsto držao krunicu i molio. U jednom trenu, kada smo čuli kako su prema vlaku opet počele padati bombe, dogodilo se nešto jako neobično. Vagon ispred i vagon iza bili su pogođeni, ali vagon u kojem sam bio ja ostao je netaknut. Ja sam u to vrijeme u svom netaknutom vagonu spavao i u snu vidio Gospu koja mi je obećala da će me čuvati ako joj se i dalje budem molio.” To je bilo Josipovo osobno Čudo. Kada je to prvi puta ispričao, soba se ispunila nekim osjećajem svečane tišine i divljenja. Rat je preživio i gospodin Hegeduš i njegova braća. Jednome je bratu spasio život: kada su konačno uspjeli pobjeći iz logora, Josipov brat nije se usudio skočiti u vlak koji je maločas krenuo. Josip je to vidio i ispružio prema njemu ruku te ga u zadnji čas povukao unutra. Vratili su se majci čitavi, premda strašno mršavi. Nakon rata uslijedilo je koliko - toliko mirno razdoblje: rad u polju, prvi posao na željeznici.. žena.. djeca... Svoju je ženu upoznao mlad. Ana je imala dugačku plavu kosu i neopisivo svijetlo-plave oči. Voljela se smijati i bila je vrijedna. Zajedno su prebrodili teškoće koje su današnjem mladom čovjeku nezamislive. Od male trošne kućice izgradili su kuću, svakom sinu napravili sobu, kupili bicikl a kasnije i dva motora... Godine su prolazile i svakom godinom njihovo se bogatsvo povećavalo a njihova ljubav bila je sve jača. I nakon 60 godina braka bilo je jasno da se još uvijek vole: svaka je njihova kartaška partija završavala smijehom iako - ako bi ih netko vidio kako se kartaju, možda bi pomislio da je to pravi mali rat: „Ja sam imao štih! Varaš!” ili “Ne, krivo se sjećaš! Ja

sam zvala dvadeset!” .... Često je znao razmišljati o njoj u svom novom domu. Kucanje na vratima. Sestra Ivanka donijela je doručak. „Što je s Mirkom?” pitao je Josip, “Čuo sam da žurite u njegovu sobu!” - “Ne brinite deda, dali smo mu malo kisika i već je bolje”, odgovorila mu je sestra Ivanka (iako je taj dan Mirko umro, a kao razlog smrti službeno je navedena plućna embolija), „Dođite k nama u hodnik, baš je počelo Dobro jutro Hrvatska!” - “Ne, danas mi se ne gleda, idem malo u park.” - odgovorio je gospodin Hegeduš. „Ooo, nismo Vas dugo vidjeli uvaženi doktore Hegeduš!! Vaš otac nalazi se u vrtu, u vrlo je dobrom stanju!” čuo se glas iz predvorja. „Ne, ovaj..žurim... Nemam danas vremena, idem na put, vani u autu već me čeka supruga, idemo na more, htjeli bismo doći još dok nema jakog sunca...ovaj.. došao sam Vam samo platiti za idućih 6 mjeseci... Znači dobro je, u redu, odlično! Evo mali znak pažnje i za Vas... Čuvajte ga, vidimo se, doviđenja!” Jedan je čovjek iz zelenog vrta vidio samo visoku siluetu kako se brzo udaljava prema parkiralištu i čuo tiho paljenje motora najnovijeg BMW-a kojega je silueta kupila prošli mjesec. Od toga je dana prošlo već 6 godina. Ali gospodin Josip Hegeduš ne gubi nadu. On i dalje u zelenom vrtu čeka svog sina. Josip zna da će se jednoga dana njegov sin ipak pojaviti.

Marija Takač

Molitva sv. Franje Asiškog Gospodine, učini me oruđem svoga mira: Ondje gdje je mržnja, da donosim ljubav. Ondje gdje je uvreda, da donosim praštanje. Ondje gdje je nesloga, da donosim slogu. Ondje gdje je zabluda, da donosim istinu. Ondje gdje je sumnja, da donosim vjeru. Ondje gdje je očaj, da donosim nadu. Ondje gdje je tama, da donosim svjetlo. Ondje gdje je žalost, da donosim radost. Gospodine, daj da se toliko ne brinem da budem utješen, koliko da tješim; da me razumiju, koliko da druge razumijem; da budem ljubljen, koliko da ljubim. Jer, tko se daruje, prima; tko sebe zaboravlja, sebe nalazi; tko prašta, bit će mu oprošteno; tko umire, rađa se za vječni život. Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj da iz ljubavi prema tebi vršimo ono što znamo da ti hoćeš i da uvijek hoćemo ono što se tebi sviđa, da iznutra očišćeni, iznutra rasvijetljeni i prožeti žarom Duha Svetoga, uzmognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, i k tebi, Svevišnji, dođemo po tvojoj milosti, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

18


Proslava sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije

Crkva sv. Kvirina proglašena bazilikom

Blagdan sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska, svečano je proslavljen u srijedu, 4. lipnja o. god. u gradu Sisku i u istoimenoj župi. Misno slavlje predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D’Errico u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, varaždinskim biskupom Josipom Mrzljakom, križevačkim vladikom mons. Nikolom Kekićem, bjelovarsko-križevačkim biskupom mons. Vjekoslavom Huzjakom, zagrebačkim pomoćni biskup mons. Mijo Gorski, provincijalom franjevaca kapucina fra Antom Logarom, župnikom Peter Csany iz prijateljske župe sv. Kvirina iz Szombathely-a (Mađarska), kao i osamdesetak svećenika iz Sisačke i susjednih biskupija. Sv. Misi prethodila je svečana procesija od sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa, ulicama grada sve do crkve sv. Kvirina u kojoj su sudjelovali predstavnici župa, mladi i djeca, policija i vojnici, predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata, članovi KUD-ova, vatrogasci, predstavnici državne i lokalne uprave i samouprave. Na početku misnog slavlja u prepunoj crkvi apostolski nuncij pročitao je Dekret kojim Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata dopušta naslov „Bazilike Minor“ za crkvu sv. Kvirina.

U prigodnoj homilije biskup Košić se zahvalio Bogu, sv. Kvirinu, papi Franji i nunciju mons. Alessandru D’Erricu za dar proglašenja crkve sv. Kivirina bazilikom manjom. „Kako mi je napisao u svom popratnom pismu uz bulu proglašenja ove crkve sv. Kvirina bazilikom mons. Arthur Roche, nadbiskup tajnik Kongregacije za bogoštovanje i sakramente, ‘davanjem naslova Bazilike Minor ovoj važnoj crkvi, namjerava se pojačati vezu s Crkvom u Rimu i sa Svetim Ocem, istovremeno se nju promiče kao uzor i središte posebne liturgijsko-pastoralne službe u Biskupiji.’ To su dakle ta dva bitna nova elementa koje dobiva ova crkva: ona je postala znak veće povezanosti s Crkvom u Rimu i osobito sa Svetim Ocem Papom, i postala je uzor i središta liturgijsko-pastoralnih događanja u Sisačkoj biskupiji. Želimo da te svoje svrhe bazilika sv. Kvirina ispuni. Da bi se to ostvarilo, svi smo se dužni uključiti i sudjelovati u tome. Svoju vjernost Svetom Ocu pokazat ćemo najbolje time što ćemo slušati što nam Papa poručuje, što od nas očekuje i u život ostvarivati ono što on hoće. Drugo je, povezano s prvim, to da ova crkva doista postane središte biskupijskih pastoralnih i liturgijskih događanja, da ona bude čuvarica štovanja našeg nebeskog zaštitnika sv. Kvirina, ali i mjesto slavljenja sakramenata, osobito pomirenja i Euharistije. Za ostvarenje te svrhe smo se svi dužni uključiti svojim sudjelovanjem i svojim doprinosom“, rekao je biskup Košić. 19


Na koncu sv. Mise okupljenima se obratio župnik mons. Zdravko Novak, posebno se zahvalivši biskupu Košiću, nunciju D’Erricu i graditelju bazilike mons. Hrenu na svemu što su učinili da se ovaj događaj ostvari, a na kraju nuncij je svim okupljenima u ime pape Franje udijelio posebni apostolski blagoslov.

(Caritas sisačke biskupije), Ivan Tomaš (Budaševo), Miljenko Munjić (Dubranec), Slavica Sabolović (Ilova), Ljubica Hapčić (Pešćenica), Miljenko Hajdinjak (Petrinja), Ankica i Zlatko Majcan (Sela), Franjo Palaić (Sela), Ana Miškulin (Sisak), Ankica Potkonjak, (Sisak), Martin Iskrić, (Topusko), Ilija Rakarić (Topusko), Ivan (Janči) Matijaš, (Volododer).

Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju Marijane Boček.

Blagoslov kipa sv. Kvirina

Devetnica i dodjela odličja sv. Kvirina

Proslavi blagdana sv. Kvirina prethodila je devetnica kojom su se Siščani i hodočasnici iz osam dekanata Biskupije, predvođeni svojim svećenicima, u crkvi Sv. Kvirina duhovno pripravljali za proslavu svoga zaštitnika. Misno slavlje prvoga dana devetnice predslavio je biskup Košić, i tom zgodom uručio odličje sv. Kvirina dvanaestorici zaslužnih vjernika s područja Biskupije, te graditelju Kvirinove crkve i Caritasu Sisačke biskupije. Ovo će se odličje ubuduće dijeliti uoči Kvirinova, a njime će se prepoznavati oni koji se posebno zalažu za dobro u vjereničkim grupama, pokretima i župnim zajednicama. Odličje sv. Kvirina iz ruke biskupa Košića primili su: mons. Ivan Hren, (graditelj crkve sv. Kvirina), Kristina Radić, ravnateljica 20

Uoči blagdana sv. Kvirina sisački biskup Vlado Košić blagoslovio u nazočnosti hodočasnika novopostavljeni kip sv. Kvirina u atriju sisačkog Velikog Kaptola Prije početka obreda blagoslova o sv. Kvirinu i njegovom štovanju kroz povijesti podsjetila je Spomenka Jurić, voditeljica Ureda za kulturu, a autor kipa akademski kipar Tomislav Kršnjavi rekao je kako je u detaljima, koje sadrži kip, želio izraziti napetost između dvije sile, dijagonale koja mlinskim kamenom vuče sveca u fizičku smrt i druge dijagonale koja se uznosi njegovim pogledom i povjerenjem u Riječ Božju prema nebu. Svečanost je svojim pjevanjem uveličao Svećenički nonet Sisačke biskupije.

Ilija Doborski


Križ krajputaš

N

anese li vas put kroz sela i zaselke, brežuljke i dolove zelenog nam Zagorja, na mnogim će vas raskršćima, cestama i puteljcima pozdraviti raskriljene ruke raspetog Spasitelja s križeva krajputaša. Pri tom susretu srce nekako radosnije zakuca, duša zatreperi, oči se ispune suncem, jer, ako i jeste stranac u tom kraju, susret s Križem učinit će da čovjek osjeti dobrodošlicu i bliskost i s mjestom, i s ljudima iz tog kraja. Danas bih vas željela povesti na Dugi Vrh kraj Varaždina i upoznati s jednim prelijepim križem krajputašom, križem što ga davno podigoše neki Bogu vjerni ljudi, a potom ga je vrijeme i nevrijeme urušilo i dugo ga nije bilo na njegovu mjestu uz put. Mjesto je ostalo prazno, ali križ je trajao u sjećanju ljudi, a posebnim je žarom gorio u srcu jedne obitelji – obitelji Češljaš koja je i ljubav prema Bogu i sjećanje na križu prenosila na sve generacije. Još sredinom 19. stoljeća na imanju Chloupek-Toriser, na Dugom Vrhu, postavljen je drveni križ uz sam rub seoskog puta. Bio je taj križ svjedok mnogih događaja, životnih prilika i neprilika što su ih živjeli mještani tog kraja - slušao pjesmu svatova, gledao radost sjetve i žetve, veselje berbi u mnogim vinogradima, ali i ispraćao povorke s mnogim pokojnikom. Bio je mjesto utjehe, nade, vjere. No, vrijeme je svojim kišama, mrazovima i snjegovima pomalo nagrizalo drvo i križ je polako propadao.

Kad je 1964. godine od zadnjih vlasnika imanje kupila obitelj Češljaš, križ je već bio u dosta lošem stanju. Budući da je obitelj Češljaš vjernička obitelj, skrbili su o križu koliko se moglo, a posebno su Gabrijela i Tomo željeli obnoviti križ. Tomo Češljaš je već pribavio i drvo za novi križ, ali su ga životne okolnosti, a onda i iznenadna prerana smrt omeli u namjeri da svoju veliku želju provede u djelo. Ipak, njegova ljubav prema Bogu, vjera i želja da križu vrati stari sjaj, nije otišla s njim, već je nastavila gorjeti u srcu njegove kćeri Mirjane Prnić. U svojoj nakani, podržana ljubavlju svoje obitelji, molitvom se utekla Bogu jer je znala da Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji! te je sve predala u Njegove ruke. I naravno: nije bilo jednostavno. Trebalo je ishoditi mnoge dokumente da se ponovno podigne križ, sada uz sam rub ceste, na imanju obitelji Češljaš, a prikupljanje papira je bilo dugotrajno i često naporno, no Mirjana je znala da će uspjeti ako je ta njezina namjera i od Boga blagoslovljena. Stoga Mu se svim srcem predala i nije zdvojila niti odustajala kad bi nastupili problemi. U kolovozu 2013. godine podignuto je postolje i napravljeni su građevinski radovi. Ubrzo je u šumi odabran prelijepi hrast i pripremljeno drvo koje je

21


darovao gospodin Zvonko Kranjc, a dragi Bog je nadahnuo i one koji su svojom podrškom i financijskim prilogom pomogli da Mirjana lakše pokrije mnoge troškove oko podizanja novog križa. Posebno je zahvalna Verici Češljaš na obilnom novčanom daru. Ljepotu novom križu udahnuli su umjetnik Ludva Minđek i njegov sin Slobodan koji su od hrastovog drva napravili križ, a prelijepo tijelo Raspetoga od vrbovog drveta. Poslije podne, na Cvjetnu nedjelju, oko novog križa okupili su se mještani s Dugog Vrha, obitelji Češljaš i Prnić te prijatelji. I dok su oni završavali molitvu Križnog puta, s njihovom pjesmom stapala se pjesma procesije vjernika iz Župe sv. Marije Magdalene, predvođena župnikom velečasnim Jadrankom Benjakom, koji su pobožnost križnog puta započeli u Knegincu. Najprije je kod novog križa izmoljena molitva sedme postaje križnoga puta, a potom je velečasni Benjak blagoslovio novi križ i u kratkoj nadahnutoj propovijedi istaknuo važnost Križa u životu čovjeka vjernika i ovog novog križa koji kao dar žiteljima Dugog Vrha i kao mjesto susreta s Isusom poklanja Mirjana Prnić, rođena Češljaš. Na kamenoj ploči ugrađenoj u ciglenu ogradu oko križa urezane su riječi Majke Regine Terezije, karmelićanke:

22

Tek će nam vječnost pokazati pravu sliku toga Križa i vidjet ćemo tada kako je upravo taj KRIŽ bio ZAGRLJAJ BOŽJE LJUBAVI. Odsad ovaj prelijepi novi križ postaje trajno VII. postaja križnoga puta, ali i mjesto susreta s Raspetim, postaje znak koji poziva svakoga tko prolazi tuda da zastane, smiri srce i korake, pogleda u raširene ruke Kristove i prihvati zagrljaj što nam ga Raspeti nudi. Bogu hvala na daru dobrih ljudi poput Mirjane te obitelji Češljaš i Prnić, koji i u ova nova, moderna vremena, otvaraju uho srca, slušaju i čuju što Duh Sveti zbori i djeluju po Njegovu nadahnuću jer sada je ovaj SVETI KRIŽ na Dugom Vrhu tu, ne samo za žitelje tog kraja, već i za Tebe i mene, za sve koji se Božjom djecom zovemo. Putniče, kad prolaziš cestama života, pored križeva krajputaša zastani, pokloni se Raspetom i Bogu zahvali: i na dobrim ljudima koji brinu o tom znamenju da traje i postojano bdije na putovima naših života.

Mira Šincek


Evanđelje po Tagoreu „Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.“ Ove se Ivanove riječi mogu u punoj mjeri i točnosti primijeniti na poznatog indijskog pjesnika Rabindranatha Tagorea. Takvo je njegovo djelo, takav je njegov život: jednostavan i priprost, evanđeoski plodan. Evo zgode koja to na bjelodan način razotkriva. Poslije smrti njegove tihe i odane žene Mrinalini (umrla je u tridesetoj godini kao majka petero djece), Rabindranath je poveo oboljelu kćer Renuku i još dvoje najmanje djece u Almoru. Sam je njegovao trinaestogodišnju bolesnicu i brinuo se o dvoje najmlađih. Renuka je umrla, a nedugo potom i mlađi sin Samendra. No usprkos danonoćnom bdijenju nad djecom, Rabindranath je uspio pisati. Pisao je o djeci. „Mlađak“, zbirka koja je nastala u vrijeme ovoga sjetnog pjesmovanja u Himalaji, jedno je od najčarobnijih Tagoreovih djela; po osobitosti teme i nadahnuća „Mlađak“ je jedinstven u svjetskoj književnosti. Poezija je to nastala od udivljenja i nježnosti prema čistoći i mudrosti malenih. „ Na obali morskoj Na žalu svjetova beskonačnih roje se djeca. Miruje u visini beskrajno nebo i huči voda nespokojna. Na žalu svjetova beskonačnih s vriskom i plesom roje se djeca. Ona grade kućice od pijeska, ona se igraju s praznim školjkama. Od uvelog lišća tkaju čamce i sa smiješkom brodare nad silnim dubinama. Djeca se igraju na obali svjetova. Ona ne znaju bacati mreže, ona nisu vješta u plivanju. Biserari rone za biserima, trgovci jedre na brodovima, a djeca skupljaju i rasipaju šljunak. Ona ne traže skriveno blago. Ona ne umiju bacati mreže. U smijehu se biba pučinski talas i osmjeh pržine blijedo sja. Smrtonosni vali pjevaju djeci tepave pjesme, kao i mati koja u kolijevci uspavljuje čedo. Igra se more s djecom i osmjeh pržine blijedo sja. Na žalu svjetova beskonačnih roje se djeca. Oluje lutaju besputnim nebom, netragom tonu lađe u more, smrt je svuda, a djeca se igraju. Na žalu svjetova beskonačnih biva veliko ročište djece.“

Poslije smrti Renuke, Rabindranathin je dom iznenada opustio. Mnogi bi zapali u beznađe i očaj, izgubili vjeru i nastavili živjeti život lišen smisla i ljubavi. Za razliku od takvih, naš Pjesnik čini bitan i kreativan iskorak. Tada, baš tada, on ispisuje svoje najljepše stranice. Stvara svoje remek-djelo. Pronalazi svoj biser, ujedno i biser svjetske lirske poezije. Stvara „Gitanđali“ iliti „Pjesme darovnice“ kao odgovor toj pustoši. „Pjesme darovnice“ su odgovor toj pustoši; odgovor srca koje je neranjivo u svojoj vjeri u smisao patnje. Izgubljena ljubav, sastavljena od Mrinalini, Renuke i Samendra vodila ga je brže i sigurnije od žive ljubavi. Žena, kći i sin svojim su odlaskom upotpunili svoj zajednički značaj u njegovu životu. „Pun nade očajale tražim ih po svim zakucima svoje izbe; i ne nalazim ih. Moja je kuća malena i što joj jednom na vrata iziđe, više se ne vrati. Ali beskrajni su tvoji dvori, Gospodine, i tražeći ih, stigoh pragu tvome.“ GITANĐALI, 87 Evanđelje po Tagoreu? Ne, nije hereza. Obratno, radi se o nekanoniziranom evanđeoskom pravovjerju. Duh njegovih pjesama to potvrđuje. Evo jedne izrazito evanđeoske, možda vrijedne da postane lirskom sastojnicom našeg časoslovlja: „ŽIVOTE MOG ŽIVOTA, nastojat ću vazda da tijelo svoje držim u čistoći jer znadem da ga cijelog obavija tvoj dodir živodajni. Nastojat ću vazda da iz misli svojih odagnam svaku laž jer znadem da si ti istina koja je zapalila u mojoj duši luč razuma. Nastojat ću vazda da iz srca svoga iščupam svako zlo i da ljubav svoju uščuvam u cvijetu jer znadem da ti kraljuješ u najtajnijem svetištu mog srca. I trudit ću se da te otkrijem u radu ruku svojih jer znadem da tvojom snagom stvaram djela svoja.“

Mladenko Spahija

23


Teorija velikog praska ili??

N

edavno me moj nećak od jedanaest godina pomalo slavodobitno upitao: „Ha, jesi čula da su znanstvenici otkrili kako je svijet ipak nastao od velikog praska? Vidiš, ipak svijet nije stvoril taj Tvoj, tam Gore!“ Na to mu odgovorih da je sve to u redu, ali da je ipak Netko morao učiniti da se dogodi i taj veliki prasak. Počeo malac meni pojašnjavati kako je to sve nastalo od sitnih atoma i čestica prašine, i od komadića sunca, i svašta nešto. Rekoh mu da se slažem da je to sve tako išlo, ali da je i to sve Netko morao baš točno tako posložiti. No, da ne potenciram svađu, pomirljivim mu tonom rekoh da je u redu da preispituje i da je u redu imati pitanja, i da će jednog dana i on početi vjerovati. Na to mi je još dodao da sumnja i da su evanđelja istinita jer tko bi samo uspio upamtiti sve ono što je Isus govorio i činio. Rekoh mu da je većina evanđelja nastala tri, četiri godine nakon Njegove smrti, tj. uskrsnuća. No, nije mi to dalo mira pa sam ipak na jednom katoličkom portalu provjerila informaciju i našla da su evanđelja nastala četrdeset do sedamdeset godina nakon Isusa. Uglavnom, da ga dodatno ne zbunim, upitah ga sjeća li se naše pokojne zvonarke. On odgovori da se sjeća i da je živjela blizu crkve. Rekoh mu da je to točno. Još nadodah da nje nema već tri godine, a, eto, on se nje ipak sjeća. Isto tak spominjem da je znala u svom stilu reći: „Žurim, moram urediti lontar (umjesto oltar)!“ Znači, to sam sad rekla ja njemu, on će reći tu smiješnu riječ nekome drugome, taj opet nekome trećem, netko će možda to i zapisati, i po tom sistemu to sve funkcionira. Zato su evanđelisti sve ono povezano s Isusom zapisivali - jer pisana riječ ipak ostaje - dok izgovorena nestaje. Na sve to samo je u svom pomalo pobunjeničkom stilu izjavio: „No, je, baš!“

24

Nije ovaj mali-veliki filozof uskliknuo da vjeruje u Boga ili nešto u tom smjeru. Ali, mogu reći da sam ga uspjela ‘pročitati’. Toliko uporno inzistira na toj teoriji velikog praska, a ipak mu pitanje postojanja Boga ne da mira. Štoviše, čak i mene svojim pitanjima ‘natjera’ da proučim neke istine naše vjere. Koliko kontradikcije u tom malom srcu. Bori se protiv Boga, a istovremeno raspituje se o Njemu, i to posve iskreno, bez maski i skrivanja. Kroz srce mi prolazi misao: koliko bi samo svijet bio bolje mjesto za život kad bismo svi iskreno rekli svoje dvojbe povezane s vjerom, kad bismo sami počeli tražiti odgovore na sva pitanja povezana s nelogičnostima naše vjere. Isus? On je nešto najbolje što mi se dogodilo u životu. Susret s Njim cijeli život izokrene i čovjek dobije drugačiji pogled na stvari. Ne mislim ovim tekstom izazvati cijenjeno čitateljstvo da počne sumnjati u Boga, već samo da iskreno razmotri sumnje u svom srcu i možda sa svim pitanjima ode osobi kvalificiranoj za njih (za odgovore na njih). Ne tražiti utjehu na krivim mjestima: u nekim tarot ‘kuhinjama’ i ne znam kako se već sve današnji ‘proroci’ ne zovu… Sve odgovore na svoja pitanja našla sam u Knjizi nad knjigama – Bibliji. J i da. Još uvijek mi nisu sve stvari posve logične ni jasne, ali… Stvar vjere nije u tome da sve razumijem, već da iskreno i djetinja srca vjerujem u sve ono što je Krist naučavao i svojim životom svjedočio. Posve jednostavno: vjerujem jer sam ljubljena od Ljubljenog i kako bi to rekao papa Franjo: „Ljubav je ta koja spašava, a ne samo pridržavanje zapovijedî. Po ljubavi prema Bogu i bližnjemu ispunjavamo sve zapovijedi. A Božja ljubav, Njegova radost, jest praštanje. Bog uvijek čeka. Ako netko u svojemu srcu ima neki teret, On te čeka! On je Otac, uvijek nas čeka.“

Anika Sačić


O religioznom odgoju u obitelji

O

tkako je vjeronauk početkom devedesetih godina uveden u školski sustav, često se čuje i smatra da je i školski vjeronauk odgovoran za (ne)autentično življenje vjere djece i mladih. Međutim, često se zaboravlja da je upravo obitelj prvo i najprirodnije mjesto odgoja djece i mladih. Kršćanska je obitelj naime, kako ističe II. vatikanski sabor, „Ecclesia domestica“, tj. crkva u malom i to osobito ističe LG 11. Govori se o tome kako su svi kršteni članovi općeg svećeništva. U toj Crkvi, koju bismo mogli nazvati kućnom (domaćom) obitelji, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjernici i njegovati zvanje prikladno za svakog pojedinca/pojedinačno. Kao što je Crkva u svojoj cjelini zajednica vjere, nade i ljubavi, tako je i kršćanska obitelj zajednica pozvana biti istinskom zajednicom vjere, nade i ljubavi. Snagom sakramenta krštenja i drugih sakramenata inicijacije te snagom sakramenta ženidbe, kršćanski su roditelji pozvani da budu za svoju djecu riječju i primjerom prvi vjerovjesnici, tj. prvi navjestitelji evanđelja i odgojitelji u vjeri (prema LG 11, KKC 2204 i 1656.). Kršćanski su roditelji pozvani biti vjerovjesnici odgoja u vjeri zato što su postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe te zato što su milošću sakramenta ženidbe primili odgovornost i povlastice.

Prema KKC 1657 i GS 52: „Obiteljski je dom prva škola kršćanskog života i bogatije čovječnosti.“ Obitelj je, kao i Crkva u svojoj cjelini, blagovjesnica i misionarka. Ona je zajedništvo osoba - slika zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetoga. Obitelj je pozvana s Kristom dijeliti molitvu i žrtvu. Biblijsko-teološko utemeljenje takva shvaćanja obitelji te njezine odgojne i evangelizacijske uloge nalazimo osobito u poslanicama svetoga Pavla i Petra., usp. Ef 5,21-6,4; 1Kor 7,7.; Kol 3,18-21.; 1Pt 3,1-7. Naše kršćanske obitelji su, dakle, pozvane da budu, kao što su to bile i u našoj vjerničkoj prošlosti, prenositelji evanđeoske poruke i čuvari kršćanske vjere u narodu, živa rasadišta kršćanskog života, kršćanske ljubavi, kršćanske molitve i misaone baštine, namijenjene našim sadašnjim i budućim naraštajima. Kršćanski odgoj u vjeri u okviru obitelji može se ostvarivati na različite načine; sveukupnim kršćanskim životom u obitelji koji svoj izraz ima osobito u obiteljskoj molitvi te u sudjelovanju obitelji u liturgijskim slavljima kršćanske zajednice, a posebno u euharistijskom slavlju.

Štefica Pokorny

25


Legalizacija genocida

U

globalno agresivnom i sustavnom procesu sekularizacije društva i svijeta u cjelini kao da nema zabranjenih sredstava i načina, granica koje ne znaju i ne priznaju ni sami suvremeni sekularisti. Kada se taj rušilački pokret pojavio i krenuo u razaranje u prvom redu vertikalnih vrednota čovječanstva i svjetske civilizacije, a zatim i horizontalnih vrijednosti i stečevina, niti su ga protivnici, koljenovići, tradicionalisti, „nazadnjaci“ i vjernici doživljavali tako opasnim, niti su njegovi rušilački pokretači vjerovali da će tako brzo i ‘gotovo bez otpora’ biti nadomak cilju. U rušenju i razaranju, ismijavanju i nepriznavanje vertikalnih vjerskih vrednota te obezvrjeđivanju i ponižavanju, ismijavanju i zabranjivanju horizontalnih vrijednosti kršćanskog života gotovo se kasno spoznalo da je ta sekularističko-ateistička ideološka revolucija zapravo agresija na Križ, odnosno na samog Boga. A svaka agresija na Boga agresija je i na čovjeka. I obrnuto, udar na čovjeka udar je na Boga. To je, naprosto, povijesna nit koja se sinusoidno provlači kroz ljudsku prošlost sve od onog vremena kada je čovjek rekao Djetetu i Bogu: „Nema mjesta!“ I traje ta agresija na Dijete i Boga, gotovo, najžešće i najagresivnije u ovo naše vrijeme kao jedan od najradikalnijih globalnih procesa s ciljem uništenja čovjeka kao Božjeg stvorenja. A kako protagonisti te opasne ideologije vjeruju - kad ubiju čovjeka, ubili su i Boga; i obrnuto: kad ubiju Boga, ubili su i čovjeka - krenuli su u ubijanje djece. A zar nije i ondašnji Herod htio ubiti prvo Dijete pa onda Boga? Kao i ovi suvremeni Herodi koji svoje zločinačko ubijanje najslabijih kategorija društva čak legaliziraju. Smeta im to Božićno zajedništvo Boga i čovjeka, čovjeka i Boga, koji se u rođenju Djeteta spustio čovjeku i čovjeka uzdigao k Sebi. Stoga eutanazijski revolucionari i legaliziraju svoje opasne namjere i ciljeve protiv čovjeka i Boga pred Božić i oko Božića. Eutanazija bolesne djece. Kroz to Novorođeno Dijete Bog dolazi čovjeku kroz svako začeto i rođeno dijete. To je nepobitna činjenica koja zbog te Božje blizine i trajne prisutnosti Boga na zemlji i smeta sekulariziranom čovjeku te je zbog toga i krenuo u eutanaziju djece, kao 26

„ubojstvo iz milosrđa“. I baš tako, „ubojstvo iz milosrđa“. Kako ubojice nisu uspjele abortusom svijet „očistiti“ od neželjene djece, ni nakon milijuna i milijuna u majčinoj utrobi masakriranih, kreće se i u ubijanje rođene djece. Svijet Zapadne civilizacije mora biti čist od djece koja se po bilo čemu ne uklapaju u njihovo viđenje društva bez Boga. Od onog momenta kada je abortus legaliziran, kada je legalizirano ubojstvo u majčinoj utrobi kao sredstvo genocida protiv djece, znalo se da neće biti dug put i da se neće dugo čekati i na legalizaciju eutanazije rođene djece. Za ubojice, planere tog, u ljudskoj povijesti najbrutalnijeg i najvećeg genocida, genocida protiv djece, nema razlike između djeteta u majčinoj utrobi i onog koje je rođeno. A prije legalizacije abortusa govorili su da to nije isto, da nije isto ubiti nerođeno i rođeno dijete. Danas to više ne govore. Danas je za njih ubijanje nerođene ili rođene djece svejedno, isto. Onda je bilo „ubojstvo nerođene djece iz milosrđa prema majci“; danas im je „ubojstvo rođene djece iz milosrđa prema djetetu“. I ima li razlike između tih zločina? Sigurno nema. Na ovaj „genocid nad djecom“ šute i Ujedinjeni Narodi, i sve Međunarodne organizacije za zaštitu djeteta.


Pod pojmom „zdravlje“, što je razlog eutanaziranja bolesne djece, vjerojatno se podrazumijeva je li dijete žensko ili muško, je li ovakve ili onakve boje očiju, je li lijepo ili nije po njihovom ukusu, ima li ovaj ili onaj koeficijent inteligencije, kazuje li DNK hoće li kasnije biti bolesno ili ne. I tako redom, stotine razloga da se ubije rođeno dijete. Tim razlozima za eutanaziranje, za genocidno ubijanje djece, bit će na meti sva rođena djeca, a možda najviše djeca siromašnih pojedinaca jer kod te djece će se uvijek naći simptom neke bolesti. Humani genocid nad nerođenima, nad rođenima te nad starima i nemoćnima humanost je „humanog“ svijeta 21. stoljeća.

Šuti cijeli svijet. Ili je prisilno ušutkan. U toj šutnji neće čuti ni glas Crkve koja je jedina jednako stala u obranu nerođene i rođene djece te starih i nemoćnih. A da su čuli glas Crkve što se orio u osudi abortusa i da nije legaliziran taj vid genocida protiv nerođene djece, zasigurno danas ne bi bila moguća ni legalizacija drugog i trećeg genocida, genocida protiv rođene djece te genocida protiv starih i nemoćnih. Kada ubojice jednom okrvave ruke, one više ne mogu bez ubijanja i krvi. Legalizacijom eutanazije bolesne djece samo društvo postaje na smrt bolesno. A to je put k suicidu čovječanstva. Nije li eutanazija bolesne djece i starih osoba bio i Hitlerov plan, plan izgradnje „zdrave“, arijevske nacije? Krug su zatvorile „ubojice iz samilosti“, ubojstvo legaliziranih stavili su u jedan okvir, one začete u majčinoj utrobi, one koji se rode, a nisu po njihovoj želji i planu, zdravlja kakvog bi htjeli te one stare i bolesne koji ne doprinose dobiti i profitu društva.

Uz genocid protiv djece i starih u svijetu se legalizira i „Humanitarna vojna intervencija“ tamo gdje se rodilo više djece od onog što su planirali izvršitelji humanog genocida. To je mozaik materijalno bogatog i duhovno siromašnog svijeta. I kad se u taj mozaik ubace i kockice homoseksualnih „brakova“ koji vrše agresiju na Zapadni svijet te „brakova“ partnera A i partnera B, vidljiva je stravična provalija u koju čovječanstvo vode suvremeni sekularisti, „modernisti“, ateisti, agnostici i globalisti Novog svjetskog poretka. Istog onog kakav je htio uspostaviti i Hitler. Globalno duhovno siromaštvo bit će posljedica ljudske borbe protiv Boga, nakon čega slijedi globalni suicid, budućnost je to „modernog“ i bogatog svijeta. Abortus i eutanazija kao sredstva ubijanja najslabijih i najnemoćnijih kategorija suvremenog društva zapravo su legalizacija genocida koji u konačnici prijeti svakom pojedincu, bilo u majčinoj utrobi, bilo u mladosti ili u starosti.Ako ubojice iz samilosti ne ubiju nekoga u začeću ili djetinjstvu, sigurno će ga ubiti u starosti. Pet do dvanaest je da zagrmi glas humanista i cijelog svijeta protiv ubojica iz milosrđa, protiv eutanazije djece u majčinoj utrobi, protiv eutanazije rođene djece te protiv eutanazije starih i nemoćnih. Ako se ne zaustavi taj genocid, na redu za ubijanje su sve druge kategorije društva. Protagonistima tog zločina nije bilo dovoljno ubijanja nerođene i rođene djece, starih i nemoćnih te su u ubijanje i uništavanje čovječanstva krenuli i homoseksualnim brakovima, čiji začetnici i zagovornici rušilački marširaju gradovima Zapadne civilizacije.

Vinko

Đotlo 27


Z

Duhovna obnova u varaždinskoj prvostolnici

bor mladih Via kapucinske župe sv. Vida u Varaždinu željan Duha i željan obnove odlučio je ispuniti svoje želje te inicirati održavanje duhovne obnove posebno namijenjene mladima u Varaždinskoj biskupiji. S obzirom da je već otprije u našoj biskupiji postojala volja za osnivanjem lokalne područnice udruge Betlehem, upravo je to postala nit vodilja ovog prekrasnog događaja. O. Marko Kornelije Glogović, glavno lice ove udruge koja se bori protiv jedne od najvećih pošasti današnjeg doba abortusa, kao izniman govornik, teolog i filozof, predvodio je misno slavlje kojem je prethodila krunica Božjeg milosrđa. Osim spomenutog zbora Via, slavljenju Gospodina svoje talente su usmjerili i članovi katedralnog zbora mladih te članovi Frame Varaždin. U duhu zajedništva, pjesme, Riječi i On je progovorio. Svojom duhovitošću i inteligencijom, a s druge strane mirnoćom i staloženošću kojom je p. Glogović predvodio euharistiju otvorio je vrata i približio nam Duha Svetoga koji je, nadam se, ušao u srce svih prisutnih. Smatram kako je to evidentno iz činjenice da je udruga Betlehem uistinu zaživje-

28

la u našem gradu, sve na hvalu i slavu Svevišnjeg. Njegova prisutnost osjećala se u svakom glasu svake zajedničke molitve i pjesme, a osim auditivno, mogli smo uživati i vizualno. Nakon mise je uslijedilo klanjanje relikviji sv. Faustine s čijim nas je životnim putem i slikom njezine vizije Isusa upoznao p. Glogović. Osim Gospodina kakav se objavio Faustini, oltar je krasila i slika člana našeg zbora, Vjerana Grabanta, koja nam približava spoznaju kako je svaka majka koja nosi dijete poput Marije, blažena, s malim Isusom u sebi. I doista ne postoji veći blagoslov u ovozemaljskom životu nego život koji nam Gospodin daruje u ljubavi prenijeti na novo Božje stvorenje. Nadam se da će ova misao zaživjeti u što većem broju srdaca svih ljudi bez obzira na bilokakve socijalne ili biološke razlike. Oče, očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije, a najviše, od veličine koja se ne klanja pred djecom.

Karla Kelemen


udruga.betlehem.varazdin@gmail.com 091/504-6593

...abortus NIKAD nije rješenje

POBOŽNOST GOSPI GUADALUPSKOJ ZAŠTINICI NEROĐENE DJECE

Predanje Bogu Ocu Oče Stvoritelju, Svemogući i Svesilni Gospodine, Bože milosrdni, u ovom činu predanja želimo Ti, zagovorom Blažene Djevice Marije, koju štujemo u liku Gospe Guadalupske, prikazati svu Tvoju ljubljenu i najmanju, nerođenu djecu, u majčinim utrobama. Mnoga su od te djece, poslana od Tebe kao dar i blagoslov svijetu, danas odbačena od najbližih i od društva koje ih ne prepoznaje kao ljude. Mnogoj će nerođenoj djeci danas biti uništeno tijelo, u zločinu pobačaja, no njihova je duša besmrtna. To su Tvoja djeca, Oče Sveti, određena su da žive i da pomognu svijetu, svako u svojem poslanju. Ponizno vapimo, zaštiti ih, Oče! Prinosimo ih Tebi, sjećajući se da je Isus, Tvoj jedinorođeni Sin, također bio nerođeno Dijete! Molimo za spas nerođene djece! Oče naš… Oče naš dobri, prikazujemo Ti, također i onu djecu, koja se, začeta, ipak nisu rodila, ili krivnjom ljudi ili Tvojim nedokučivim Promislom. Predajemo ih Tebi svim srcem, po Mariji, Majci našega Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista, koji je postao čovjekom pod Njezinim Srcem. Zazivamo zagovor i Svete Betlehemske Nevine dječice, te njihovih Anđela čuvara. Ona se nisu rodila, ali svakako žive, u Tvom Oče zagrljaju. Neka svi nerođeni i odbačeni prebivaju zauvijek u Tvojem Srcu, nebeski Oče! Neka sva djeca začeta a nerođena prime svoj vječni mir, po zagovoru Gospe Guadalupske, Zaštitnice nerođenih! Neka Njezina majčinska briga isprosi obraćenje onima, koji su na bilo koji način sudjelovali u njihovom nestanku! Molimo za spas nerođene djece! Zdravo Marijo… Oče, koji si Ljubav sama i Mir naš, molimo da se sva nerođena djeca rode i postanu ponos Srca Isusova, kao i radost svojih bližnjih! Gospodine, primi najma-

nje svoje, odbačene i prezrene, slične Jaganjcu Božjem! Isus ih naziva „svojom najmanjom braćom“. Kršteni u vlastitoj krvi, molite za nas! Pred Presvetim Trojstvom, zagovarajte nas! U krilu Majke Marije, isprosite obraćenje palom svijetu! Dočekajte nas na vratima Neba, pomireni s onima koji vas nisu željeli, te se sada kaju za počinjeni grijeh. Molimo u Isusovo silno Ime, Oče blagi, stavljajući i sebe same pod moćnu zaštitu Gospe Guadalupske, amen. Molimo za spas nerođene djece! Slava Ocu…

Mala krunica života na čast Gospe Guadalupske Početna molitva: Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika: -I zapali u njima oganj ljubavi svoje! Pošalji Duha Svojega i postat će: -I obnovit ćeš lice zemlje! Pomolimo se: Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen. Vjerovanje Apostolsko… Velika zrna: Božansko Srce Djeteta Isusa, prikazujemo Ti sve radosti i boli, molitve i zasluge majčinskoga Srca Marijina, vapeći za spas začete djece i svega svijeta! -Majko Božja, Gospo Guadalupska, moli za nas i za nerođene! Mala zrna: Isuse, Sine Božji, Dijete Marijino: -spasi nas i nerođene! Završna molitva: Veliča duša moja Gospodina… 29


Usrdna molitva Majci Božjoj Guadalupskoj Majko Božja Guadalupska, zaštitnice začetog života, pod svojim si Srcem nosila našega Spasitelja, Isusa Krista. Neka Njega, izvor života i ljubavi, zauvijek slavi naš narod i cijeli svijet! Pomozi nam uvijek prihvaćati i hrabro naviještati Božju zamisao

o predbračnoj čistoći, daru plodnosti, braku, obitelji, o začeću djece te njihovom odgoju. Izmoli nam kod svoga Sina milost poštivanja i spašavanja života svakog čovjeka, od trenutka začeća do prirodne smrti! Sačuvaj nas od ubojstava nerođenog djeteta, eutanazije, kontracepcije, sterilizacije, umjetne oplodnje i drugih grijeha! Zaštiti nas od napasnika koji vrebaju s tolikih mjesta. Marijo, zaogrni nas i našu djecu svojim plaštem! Amen.

Zazivi Božanskom Srcu Djeteta Isusa / Iz Pavlinskog molitvenika/

Božansko Srce Djeteta Isusa, prisutno u vječnoj misli Boga Oca, smiluj nam se! Božansko Srce Djeteta Isusa, po Duhu Svetom u prečistoj utrobi Majke Marije sazdano, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje kucaš za nas od prvoga trenutka začeća, Božansko Srce Djeteta Isusa, s Vječnim Ocem najuže sjedinjeno, Božansko Srce Djeteta Isusa, od prapočetka svoga na sve muke spremno, Božansko Srce Djeteta Isusa, mjesecima utrobom svoje Svete Majke zaštićeno, Božansko Srce Djeteta Isusa, najveća radosti Bezgrešnog Srca Marijina, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje si radošću ispunilo još nerođenog preteču Ivana, Božansko Srce Djeteta Isusa, Svjetlo betlehemske štalice, Božansko Srce Djeteta Isusa, od Majke svoje, svetog Josipa i pastira štovano, Božansko Srce Djeteta Isusa, divljenje i slavo nebeskih Anđela, Božansko Srce Djeteta Isusa, pri dolasku na svijet žalošću ranjeno, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje narode rasvjetljuješ istinom, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje si primilo poklonstvo i darove Sveta Tri Kralja, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje blagoslivljaš svu ljubljenu djecu Očevu, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje si se pri obrezanju ponizilo, Božansko Srce Djeteta Isusa, Sveta Žrtvo, u hramu Ocu nebeskom prikazana, Božansko Srce Djeteta Isusa, zloćom Heroda silno rastuženo, Božansko Srce Djeteta Isusa, mučeništvom Nevine dječice okrunjeno, Božansko Srce Djeteta Isusa, od svoga naroda u Egipat prognano, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje si u tuđoj zemlji milosti i blagoslove razdavalo, Božansko Srce Djeteta Isusa, najponiznije i najposlušnije Srce sviju vjekova, Božansko Srce Djeteta Isusa, neugasivi ognju ljubavi Božje, Božansko Srce Djeteta Isusa, razapeto željom za vječnim spasenjem ljudi, Božansko Srce Djeteta Isusa, u nazaretskom domu tiho i sakriveno, Božansko Srce Djeteta Isusa, koje si naučavalo naučitelje Crkve, Božansko Srce Djeteta Isusa, poslušno Majci Mariji i poočimu Josipu, Božansko Srce Djeteta Isusa, uzore blagih i čistih srdaca, Božansko Srce Djeteta Isusa, slasti sviju Svetih, Božansko Srce Djeteta Isusa, milino korova anđeoskih, Božansko Srce Djeteta Isusa, moćna obrano slabih i malenih. Božansko Srce Djeteta Isusa, -rasplamti naša srca, da Te ljube gorljivom ljubavlju! Isuse, blaga i ponizna Srca, -učini srca naša po Srcu svome! Presveta Majko Marijo, -obrani nas plamenom ljubavi svojeg Bezgrešnog Srca!

*Pobožnost se može moliti i kao trodnevnica/devetnica.

30


Zaboravljena baština Vilim Korajac ljude. Pogledajmo, na primjer, opis gradonačelnikovih umnih sposobnosti(iz Auvergnanskih senatora): Što se duševnih vlastitosti tiče, g. pl. Bukvanović nije, istina, „barut izumio”, ali je zato - kao što je on to s nekim ponosom o sebi govorio - „skroz konštitucionalan” čovjek bio. Badava, to mu se mora dati: on je imao dosta dobru pamet od naravi, a uza to puno dobre volje; samo šteta što bi mu pri svakoj važnijoj raspravi dobra volja odviš uranila, a dobra pamet odviš zakasnila! Međutim šalom na stranu, čitava varoš Auvergna može mu zakletvom posvjedočiti da je u njega zbilja puno dobre volje bilo, osobito poslije pol dana kad bi se dobro najio i još bolje napio!

V

ilim Korajac rođen je 27. svibnja 1839. godine u mjestu Kaptol nedaleko Požege. Osnovna škola u Kaptolu danas nosi njegovo ime. Nakon osnovne škole i fratarske gimnazije pohađao je sjemenište u Đakovu. Zaređen je za svećenika godine 1862. Godinu dana radio je u Zemunu, a nakon toga se vraća u Đakovo gdje postaje profesor u sjemeništu te u preparandiji (učiteljskoj školi). U književnosti se po prvi put javlja godine 1862. svojim humorističkim tekstom Dvije čudne promenade ili Triput teže od najtežega! koji je objavljen u časopisu Naše gore list. Najpoznatija su mu djela Šijaci i Auvergnanski senatori. Vezujući se na tradiciju kratkih šaljivih narodnih priča, Korajac pripovijeda zgode iz onodobnoga požeškog društva, podjednako se podsmjehujući građanima, seljacima i intelektualcima.Oko sebe primjećuje puno toga smiješnog u odnosima i postupcima ljudi, te njihovu načinu razmišljanja. Šaljivost često prelazi u ironiju i grotesku, pa nam se katkad čini da gledamo karikature, a ne

Ili jednu od deset „magistratskih zapovijedi” koje je donijelo gradsko vijeće nakon velikog požara u gradu: Budući da je čestim iskustvom dovoljno dokazano da brže izgori kuća slamom pokrivena negoli kuća drvom ili crijepom, to se nalaže svakomu građaninu da odsele sve svoje zgrade, kao kuće, staje itd. - ne drvom ili crijepom nego slamom pokriva; jer ako već dođe nesreća da se zapali, bar će brže izgorjeti, a uvijek je i po općinu i po pojedince bolje i probitačnije da svako zlo - pa i požar - čim kraće vrijeme traje! Vilim Korajac bavio se i znanošću. U tom duhu napisao je Filozofiju hrvatsko-srpskih narodnih poslovica, a pisao je i pedagoško-didaktičke članke. Umro je u Zemunu 19. rujna 1899. godine. Vrijeme u kom živimo ne daje nam baš puno razloga za smijeh, upravo zato bilo bi dobro obrisati prašinu s pripovijesti Vilima Korajca. One će nas sigurno razveseliti, tim više što neke njegove likove viđamo još i danas. (Pripremljeno prema: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 38; Vilim Korajac - Predgovor Branimira Donata)

Vjera Milić 31


Kapucinski postulanti u Herceg-Novom, rodnom mjestu sv. Leopolda 26. i 27. travnja 2014. održao se u Dubrovniku susret Hrvatske katoličke mladeži. Prema procjenama organizatora okupilo se oko 35 000 mladih iz Hrvatske i inozemstva. S obzirom da mi, hrvatski kapucinski postulanti, imamo formaciju u Italiji, ovo je bila odlična prilika da se barem malo odužimo našoj talijanskoj braći na gostoprimstvu i ljubavi koju su nam iskazali i koju nam svakog dana iznova potvrđuju. U Dubrovnik smo stigli već u srijedu, 23. travnja, da bismo proučili njegovu slavnu povijest te u miru pogledali ljepote koje ga krase. Većini nas ovo je bio prvi posjet ovome gradu, ali smo ipak željno iščekivali nešto drugo. Naime, svi koji znaju ponešto o životu sv. Leopolda B. Mandića znaju da je on rođen u neposrednoj blizini. Sveti Leopold je nebeski zaštitnik hrvatske provincije kao i novouspostavljene provincije Veneto-Trento pa je stoga ovo bila odlična prilika da posjetimo njegovo rodno mjesto koje je udaljeno od Dubrovnika samo sat vožnje automobilom. U četvrtak smo se nakon jutarnje molitve i doručka uputili prema Herceg-Novom gdje nas je očekivao don Benjamin Petrović, dijacezanski svećenik koji vodi brigu o ono malo vjernika koji su preostali u ovome kraju. Iako je Bokeljski zaljev prije samo 100 godina bio većinski katolički, danas je slika mnogo drugačija i katolika je svakim danom sve manje. Nekada su ovdje djelovali i fratri kapucini, ali ni njih već dugo nema, a u nekadašnjem kapucinskom samostanu danas živi samo don Benjamin koji nas je dočekao s puno radosti i bio nam predivan domaćin. Nakon kratkog razgledavanja i upoznavanja Herceg-Novog imali smo misu u crkvici sv. Leopolda gdje je i sam svetac mnogo puta molio. Misu su vodili naši voditelji formacije, magistar fra Massimo i vice-magistar fra Emilio. Bilo je predivno i siguran sam da će se mnogi od nas sjećati tih trenutaka. Poslije mise uputili smo se prema idućem mjestu gdje su nas očekivali, a to je Perast, malo mjesto na obali mora koje je poznato po otočiću koji se tu nalazi. Umjetno napravljen otočić poznat je od davnina jer 32

je dom svetišta Gospe od Škrpjela. Ovo zavjetno svetište mnogih ljudi iz ovoga kraja, u koje se hodočasti više od 500 godina, često je u svome djetinjstvu pohodio i sv. Leopold. Prije kretanja u posjet svetištu ručali smo u nekadašnjem franjevačkom samostanu koji je zadnjih 100 godina bio dom časnih sestara „Služavke malog Isusa“. One su ga morale napustiti početkom Domovinskog rata devedesetih godina. Danas brigu o samostanu, svetištu i ostalim crkvama te kapelicama ovog kraja (ukupno 24 objekta) vodi don Srećko Majić. Tu je, kao i na cijelom ovom području, broj katoličkih vjernika u velikom padu, ali oni koji su ostali trude se sačuvati baštinu svojih predaka i našu katoličku vjeru. Nakon obilnog i izvrsnog ručaka don Srećko nas je poveo brodićem u svetište na otoku. Zanimljivo je da se u blizini ovog otoka nalazi još jedan prirodni otok na kojem su nekad boravili benediktinci, ali, nažalost, njihova prisutnost je davno nestala iz ovoga kraja. Svetište Gospe od Škrpjela posvećeno je Uznesenju Marijinu na nebo. Sama crkva je jednostavna i opsegom malena, ali je bogato ukrašena i možemo reći da je biser ovoga kraja. Razgledavajući crkvu, don Srećko nas je upoznao s poviješću svetišta i značenjem koje ima za ovo područje. Uz crkvu se nalazi i maleni muzej prepun različitih zavjetnih darova te ostalih stvari karakterističnih za vjeru i život ovdašnjih ljudi. Također, u crkvi se nalazi i oko 1500 srebrnih zavjetnih pločica i to je jedna od najvećih takvih zbirki na svijetu. Na povratku iz svetišta uputili smo se još u župnu crkvu sv. Nikole nakon koje smo se rastali od predivnog domaćina don Srećka i ovog prekrasnog kraja te smo krenuli prema Dubrovniku i samostanu u kojem smo bili smješteni. Oduševljenje svime viđenim nije nam moglo pokvariti ni dugo čekanje za prelazak crnogorske granice. Boravak u Crnoj Gori bio je odličan uvod u sve ono


što nas je čekalo idućih dana. Zbog toga veliko hvala svima koji su sudjelovali u organizaciji ovog putovanja, a prije svega: postulantu Tomislavu od kojeg je krenula inicijativa, provincijalu hrvatske provincije fra Anti Logari koji ju je s oduševljenjem prihvatio, odgojiteljima fra Massimu i fra Emiliju koji su prihvatili poziv, gvardijanu dubrovačkog samostana fra Marijanu koji nas je sve ugostio, časnim sestrama i Ivanu (Ćeli) koji su se brinuli za fizičku okrepu, don Benjaminu i don Srećku na pruženom gostoprimstvu u Crnoj Gori te svima onima koji su na bilo koji način učinili ovo putovanje nezaboravnim. Hvala vam svima i Bog vas blagoslovio. Dragi čitatelji i štovatelji lika i djela sv. Leopolda! Sve vas od srca pozdravljaju postulanti: Marco, Anton, Dalibor, Maichol, Tomislav, Daniel, Mattia, Dominik, Paolo, Oliver, Matteo, Ivan, Stefano, Jacopo i Dejan. Preporučamo se u vaše molitve. Mir i dobro.

S

Zašto sam odlučio upisati KBF

vatko se nađe pred pitanjem za što je stvoren. Svatko jednom dođe do trenutka kada mora na raskrižju svoga života odlučiti kojim će putem krenuti. Pred tim pitanjem našao sam se i ja. Upisavši 1. gimnaziju Varaždin, ja sam morao promisliti i o odabiru svog budućeg fakulteta. Odluka nije bila jednostavna. U donošenju odluke bilo je mnogo kušnji, mnogo razmišljanja i mnogo molitve. Ukratko ću ispričati kako sam došao do te odluke. Moji roditelji su me odmalena ustrajno i s puno ljubavi usmjeravali Gospodinu. Od malena je u meni rasla klica ljubavi prema Gospodinu. Što sam primao više sakamenata, to sam više osjećao potrebu da slavim i hvalim svog Stvoritelja i Otkupitelja. Sve sam više i više vremena provodio u molitvi i čitanju Svetog pisma. U srednjoj školi sam shvatio da mi je vjera mnogo važnija nego mnogima oko mene. Odlučio sam naći zajednicu u kojoj ću biti bolje prihvaćen kao vjernik. Ušao sam u zajednicu mladih Via u svojoj župi sv. Vida i u zajednicu franjevačke mladeži (FRAMA) te sam pokušao prisustvovati na što

više hodočašća i druženja mladih. Braća u Kristu pomogla su mi da nadopunim praznine tijekom rasta moje vjere. Naime, neke stvari se ne mogu naučiti samo čitanjem Svetog pisma i duhovne literature; neke stvari se najbolje shvate slušajući druge i njihova životna iskustva. Nadalje, rastom u zajednici vjernih Gospodinu, shvatio sam koliko imam Božjih darova da služim drugima, koliko imam darova da shvatim probleme i potrebe svojih bližnjih. Te darove su prepoznali i moji bližnji koji su me savjetovali da bi na Katoličko - bogoslovnom fakultetu mogao iskoristiti svoj puni potencijal. Odlučio sam uz praktični rast u vjeri, izgraditi i onaj teorijski rast koji će mi pružiti KBF. Tako ću moći izgubljene ovčice lakše i bolje približiti Gospodinu, pravom i jedinom Pastiru koji u danima nevolje donosi zaklon, u danima tuge donosi radost, u danima mržnje donosi ljubav.

Lovro Biškup 33


Za domoljubne medije i čuvare uspomene na hrvatska stradanja

U Otok Virju, u Općini Cestica i župi Križovljan, u Varaždinskoj biskupiji i županiji Na Duhove, 8. lipnja 2014. održana komemoracija na grobištu Pancerica

Biskup Josip Mrzljak predvodio misu za žrtve ratova i progona

Pod pokroviteljstvom općine Cestica održana je u nedjelju, 8. lipnja 2014. godine s početkom u 16,30, komemoracija i misa zadušnica za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na grobištu Pancerica u Otok Virju. Odavanje počasti započelo je hrvatskom himnom Lijepa naša koju je kod spomen križa izveo mješoviti zbor župe Uzvišenja sv. Križa Križovljan, a potom je Franjo Talan, u ime organizatora, Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, prisutne podsjetio da su žrtve grobišta Pancerica na ovo stratište početkom lipnja 1945. dovožene iz smjera Varaždina i tu poubijane i u protutenkovski rov pobacane i tankim slojem zemlje zagrnute. Dva groba nalaze se na predjelu Pancerice i isti su zahvaljujući pomoći Općine Cestica križevima obilježeni, a jednu grupu nesretnika poratne vlasti su poubijale na mjestu bivšeg bunkera. Spomen križ žrtvama grobišta Pancerica 1. studenoga 1994. godini podigli su lovci LD Sveti Hubert Cestica, a slijedeće godine, o pedesetoj obljetnici na drugu nedjelju mjeseca lipnja misu je predvodio don Anto Baković. Od te godine komemoracije se redovito održavaju te nedjelje, a 2000. sagrađena je u spomen na stradale kapela

koju je blagoslovio mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup. Doprinos za izgradnju dala su sva naselja općine, a podršku izgradnji dala je i Općina Cestica. Veliki doprinos za izgradnju kapele i održavanje spomena na stradale dali su i mještani Otok Virja, a od samog početka to su bili i danas pokojni Ivan Borak, Marijan Petek, Ivan Golubić i Josip Šipek.

Prvi dio komemoracija bio je kod spomen križa

Kod spomen križa vijence su položili i svijeće zapalili predstavnici Općine Cestica, vijećnik Darko Majhen, Tomislav Lazar, predsjednik Vijeća i Žarko Rodeš, zamjenik načelnika, a u ime mještana i Društva to su učinili Štefica Juršić, Dragica Markan iz Kotoribe i Boris Veselnik. Paljenjem svijeća kod spomen križa počast žrtvama odali su predstavnici udruge Hrvatski domobran iz V. Toplica i ogranka Varaždin-Čakovec, a svijeće su zapalili i predstavnici Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba i gosti iz Bjelovara, predstavnici Županijskog odbora za podizanje spomen obilježja prešućivanim žrtvama II svj. rata Bjelovarsko – bilogorske županije. Počast žrtvama odali su i članovi Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma iz Čakovca i udruge branitelja Mijo Modrić, a tu su bili i članovi Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata Petrijanec i lovci LD Sveti Hubert Cestica. Na komemoraciji je istaknuto da je s područja Općine Cestica život u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubilo preko 180 ljudi. Na području Varaždinske biskupije nalazi se stotinjak grobišta i stratišta iz razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća, a evidentirano je preko 8000 tisuća žrtava. Prikupljene podatke potrebno je nadopuniti. Zbog spriječenosti dolaska Prof. dr. Zvonimira Šeparovića prisutne je u ime Hrvatskog žrtvoslovnog društva pozdravio Ante Beljo, a u svom govoru istaknuo je da je vrijeme da konačno istina izađe na vidjelo. Molitvu kod spomen križa predvodio je mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, a potom smo se svi uputili do dvorišta spomen kapele gdje su mještani Otok Virja porazmjestili tridesetak klupa.

34


to je ono što nas uči Crkva da ih se sjećamo, da za njih molimo, da ne mrzimo, da znamo oprostiti, ali da nikada ne zatajimo istinu, da se uvijek hrabro borimo za istinu i da nastojimo evo doći do one prave istine, da nastojimo naći i ta mjesta gdje počivaju njihovi zemni ostaci. – rekao je između ostalog biskup Mrzljak u homiliji. Na kraju mise križovljanski župnik, vlč. Zorislav Šafran zahvalio je biskupu i svećenicima zahvalio na dolasku, a brojnim vjernicima na prisustvovanju svetoj misi.

Lovci LD Sveti Hubert Cestica i mještani Otok Virje vrijedni domaćini

Još uvijek se osjeća strah od komunističke diktature i boljševizma

Oltar je bio postavljen pred ulazom u kapelu, a zbog velike vrućine (oko 32º C) dio vjernika smjestio se u hladovinu kapele, drugi su bili u hladu u sjeni crkvice, a mi ostali porazmjestili smo se ispred kapele dok je desno od kapele bio zbor koji je na orguljama pratio orguljaš Marijan Županić. U koncelebraciji s ostalim svećenicima, biskup Mrzljak je pred kapelom hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca predvodio misu, a u propovijedi je između ostalog istaknuo: - Mi smo danas na poseban način usmjereni prema žrtvama koje su stradale prije 69 godina, usmjereni smo na te žrtve, kako mi kažemo „Križnoga puta“ o tome puno znate, ne treba puno govoriti, jedino što treba kazati, sjećajući se njih, moleći za njih, da nam je na neki način žao što taj „križni put“ još traje, on nije završen. Taj „križni put“ traje do današnjega dana. Traje zato jer jednostavno još uvijek ne znamo što se to sve događalo. Otkrivaju se iz dana u dan nove istine, mnogi svjedoci toga „križnoga puta“ koji su za vrijeme komunističke diktature šutjeli, ali i danas još uvijek u strahu upravo tih, toga mentaliteta komunističke te presije, toga boljševizma, još uvijek smo u strahu nekako govoriti istinu, - rekao je biskup Mrzljak, a u završnom dijelu je naglasio - Mi nismo danas ovdje da bismo se osvećivali, da bismo gajili mržnju prema nekome. Ne, mi smo danas ovdje zato da bismo molili za nevine žrtve. Nevine žrtve koje imaju svoje ime i prezime. Svaka žrtva ima svoje ime i prezime, svaka žrtva ima svoje roditelje, ima svoju rodbinu, svoje prijatelje i

Nakon mise za sve goste i sudionike komemoracije mještani Otok Virja i lovci pripremili su u društvenom domu domjenak, a u znak zahvale za dolazak Nenad Golubić je u ime mještana poklonio biskupu Mrzljaku flašu šljivovice. Doprinos pripremi domjenka dali su brojni mještani i donatori. Lovački gulaš pripremile su Marija Dobrotić i Terezija Zebec, a vrijednim radom u kuhinji društvenog doma u Otok Virju i ova puta su se istaknule Štefica Juršić, Jožica Golubić, Terezija Petek i Marica Vinter. Brojne domaćice ispekle su kolače, a u serviranju pića pomogli su Peter Juršić i Zoran Mustedanagić. Zahvaljujući Općini Cestica na spomen području Pancerica postavljena je nova hrvatska zastava i obnovljena spomen ploča kod križa na kojoj piše: U spomen pogubljenima na križnom putu 1945.. Neka Vam je laka hrvatska zemlja – Lovci LD Sv. Hubert Cestica i Općina Cestica, a Nenad Golubić, soboslikar iz Otok Virja po smrti oca Ivana nastavio je s uređenjem spomen križa kojeg je kao i postolje svježom bijelom bojom obojio. Mještani su uredili okoliš kapelice i spomen križa, a pokošena je i trava u parku kod društvenog doma, kao i u cijelom naselju.

Gosti prisutni na komemoraciji

Od svećenika na komemoraciju su bili mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup, vlč . Zorislav Šafran, križovljanski župnik, vlč Ivan Košić, umirovljeni žunik župe Križovljan i preč Slavko Gabud iz Sračinca, a iz Koprivnice je došao i bogoslov Nikola Tomašević. Zbog nemogućnosti dolaska ispričao se don Ivan Šimić iz Dubrovnika i vlč Slavko Pavlović, a i pater Josip Krčmar iz Varaždin. Od strane Općine Cestica bio je vijećnik Darko Majhen, Tomislav Lazar, predsjednik Vijeća i Žarko Rodeš, zamjenik načelnika, a nazočio je i županijski vijećnik Josip Borak. Od strane Udruge Hrvatski domobran V. Toplica bio je predsjednik Josip Marčun i supruga mu, a od strane HD 35


ogranak Varaždin-Čakovec bio je Ivan Lovaković. Od Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba bili su Jadranka Lučić, Đurđa Cecelja Čelić, Đuro Knezičić i Ante Beljo. Od strane Društva za obilježavanje grobišta, uz predsjednika Franju Talana, tu su bili i Barbara Turk i suprug joj Ivan, Dragica Markan iz Kotoribe, Josip Kolarić i supruga mu Marijana, Boris Veselnik, Franjo Črep, Stanko Lazar, Stjepan Borak iz Lovrečana, Vlado Horenec, i Stanko Cecelja iz Sv. Ilije od kud je došao i dr. Ribić, a biciklom iz tridesetak kilometara udaljenog Beretinca došao je Dragutin Slatković. Pozivu se odazvao i Stjepan Jovan iz Nove Vesi, ujedno član UDVDR-a Petrijenc s kojim su još bili Marijan Šincek i predsjednik Vladimir Milavec, a iz općine Petrijenc još su bili nazočni i predsjednik Vijeća Josip Bačan, i zamjenik načelnika Josip Rožmarić. Iz Bjelovara su doputovali dr. Dragutin Sudar i Đuro Plantić, predstavnici Županijskog odbora za podizanje spomen obilježja prešućivanim žrtvama II svj. Rata Bjelovarsko – bilogorske županije, a uz Stjepana Malčeca, predsjednika LD Sveti Hubert Cestica bili su i ostali lovci. Odavanju počasti žrtvama grobišta Pancerica bili su prisutni i predstavnici Udruge branitelja „HOS-a Mijo Modrić“ iz Belice, a zbog obveza oko osnivanja Etičkog suda ispričao se prof. Zvonimir Šeparović, kao i Marko Franović iz Australije. Zbog bolesti (noga u gipsu) nije se pojavio ni Ivan Jaklin, a nije se mogao odazvati ni Dragutin Šafarić koji je svih proteklih godina u pravilu nazočio komemoraciji. Uz domaćeg zvonara Zorana Mustedanagića bio je prisutan i Stjepan Borak iz Gornjeg Vratna, i zvonar lovrečanske crkve Branko Korotaj.

Uz spomen područje Pancerica na području općine Cestica postoje još tri jame iz poratnog razdoblja

Za vrijeme Drugog svjetskog rata općina Križovljan Cestica ostala je bez većeg dijela svojeg teritorija koji je priključen Njemačkoj, kao i veći dio Slovenije. Zapadni dio općine, onaj prema Ptuju, naselja Brezje Dravsko, Dubrava Križovljanska, Veliki i Mali Lovrečan, kao i zapadni dio naselja Falinić Breg i Kolarovec, te rubni predjeli uz granicu, naselja Križanče i današnji Selci Križovljanski, potpali su pod općinu Zavrč, a nizinski dio uz rijeku Dravu, Križovljangrad i Virje Križovljansko, kao i područja današnjih naselja Vratno Otok i Otok Virje pripala su susjednom Ormožu koji je također bio pod njemačkom upravom. Potkraj rata Nijemci su od Drave prema brdovitom dijelu općine dali iskopati protutenkovske rovove koji još i danas djelomično postoje na šumom prekrivenom području zapadno od ceste Cestica – Virje Križovljansko, a oko kilo36

metar udaljenosti od Križovljangrada prema Cestici i danas postoji granični kamen koji se jedne strane nosi oznaku „D“, dok je u gornji dio nasuprotne strane uklesano „NDH“. S odlaskom Nijemaca jednu diktaturu zamjenjuje druga, a posljedice novog totalitarizma osjećaju i brojni stanovnici koji su „nestali“, dok su oni sretniji završili u jednom od logora novog društvenog poretka. UZ jame na Spomen području Pancerica, u općini Cestica postoje i tri lokacije stratišta iz poratnog razdoblju Drugog svjetskog. Jedna je na području Križanča u župi sv. Barbara Natkrižovljan, druga je u „Ramuščakovoj šumi“ na Lovrečan Bregu, a treća je uz državnu cestu D-2, kod rijeke Drave u Velikom Lovrečanu, u kojoj su pokopane žrtve pogubljene u noći s 22/23. srpnja 1946. godine. Poratnih stradanja nakon rata nije bio pošteđen ni Ormož, gdje je u starom gradu bio smješten logor za djecu, a u kojem je od gladi i bolesti od 12. kolovoza do 21. rujna 1945. godine umrlo preko 35 djece! Najmlađe dijete bilo je u dobi od četiri mjeseca, a dvoje djece bilo je u dobi od 12 godina. U spomen na tu djecu, bez imena i prezimena, na groblju u Ormožu postavljen je spomen križ. Svima njima pokoj vječni i mir na mjestima gdje im kosti počivaju!

Franjo Talan


Ou hau aj lav Đizs

Nova knjiga patera Marka Kornelija Glogovića koja će vas jednostavno oduševiti! Bogata šalama i duhovnim biserima, nasmijat će vas do suza i otvoriti Vam nove duhovne horizonte.

Cijena: 100,00 kn Betlem

Opsada neba

Nastavljajući svoj popularni niz romana o duhovnim velikanima, ugledni romanopisac Louis de Wohl svoje iznimne talente posvećuje prikazivanju jedne od najneobičnijih žena svih vremena, svete Katarine Sijenske.

Cijena: 98,00 kn Verbum

AKCIJSKA PONUDA KOMPLETA U KNJIŽARAMA KS-a! NE PROPUSTITE AKCIJSKU PONUDU KOMPLETA u knjižarama Kršćanske sadašnjosti

Komplet: UPOZNAJTE PAPA FRANJU (Franjo, papa s kraj svijeta, Papa Franjo, Crkva milosrđa) Komplet: PAPE - UČITELJI I ZAGOVORNICI (Sveti pape, Ivan Pavao II., Dnevnik duše i ostali pobožni spisi) u razdoblju od 16. do 25. lipnja 2014.

37


Moje hodočašće u Međugorje Tjedan dana nakon što sam primio sakrament Svete potvrde, s grupom vjernika iz moje župe Topusko, hodočastio sam Kraljici mira u Međugorje. Krenuli smo iz Topuskog 23. svibnja s autobusnog kolodvora u 21 sat. Putovali smo cijelu noć. Osobno sam se veoma veselio jer sam u Međugorje išao prvi puta. Radovao sam se susretu s Gospom, mjestu ukazanja, molitvi koju ću tamo uputiti pa i samom putu do tamo. Išao sam sa svojom mamom koja je već do sada išla nekoliko puta te mi je o Međugorju puno pričala. Nakon prevaljenog puta i granice, napokon smo stigli u Hercegovinu te nam je od granice do Međugorje trebalo još neko vrijeme. Po dolasku u Međugorje odmah smo se uputili na Križevac. Uspon je bio naporan jer osim hodanja po kamenu, cijelu noć smo se vozili. Nakon Križevca obišli smo brdo ukazanja. Uspon na brdo ukazanja bio je također naporan. Na brdu ukazanja bilo je mnoštvo vjer-

38

nika koji su također kao i mi htjeli dođi do mjesta Gospina ukazanja. Ostatak dana proveli smo odmarajući se i u razgledavanju samoga mjesta i svetišta. Navečer smo otišli na ispovijed i misu. Međugorje je poznato i po mjestu gdje veliki broj vjernika ide na svetu ispovijed pa smo i sami morali dugo čekati u redu. Otišli smo na svetu misu, a poslije mise na klanjanje i počinak. Za mene to je bilo prekrasno iskustvo koje bih volio ponoviti. Uputio sam svoje molitve za svoju obitelj, prijatelje i za samoga sebe. Molio sam za sretan završetak osnovne škole, sretan upis u srednju školu te da ostanem dobar vjernik. Drugi dan je počeo sa svetom misom, zatim doručkom poslije kojeg smo krenuli u Topusko. Kući smostigli u kasno poslijepodne.


T T U R A V U Č O E Đ N A

S A S R A L O E R U A N R

O G A S E A V L E J V L T L Đ O T E S E I L S T D F E T R I S A L E A U H E M J A I S L A L M I S A I R A D O R J E H U K A N Đ E

R I E I J O E V V O S D L

A F I N A D Đ L I E I L L N A I O J V R I L H B A T O S L T T I G I E L I M A

N N L E I H A R A B Đ O E

I N I B U R E K E G U A P

Anđeli vlasti Anđeo čuvar Arkanđeli Aureola Barahiel Danijel Gabrijel Gost Idila Jehudiel Kerubini Krila Mihael Misao Poglavarstva Radost Rafael Saletiel Serafini Sile Slava Svjetlost Throni Tobija Uriel Vodstvo

U svojoj ljubavi Gospodin nam je dao svoje službenike da nas vode ovim svjetom. Rješenje ove osmosmjerke otkriti će vam darove te ljubavi zajedno sa 26 povezanih pojmova u ovoj osmosmjerci. Neka vas čuvaju na vašim putovima

Župnik pita Pericu : Kad bi zamolio seljaka koji tuće svojega magarca da ga prestane tući koju bi zapovijed ispunio: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

Pitaju Muju što je bilo prije: jaje ili kokoš? A Mujo će sjetno: Bilo je prije i jaje i kokoš a išlo se i na more...

Mujo: Fato jel znaš da žena dnevno izgovori 32000 riječi, a muškarac duplo manje? Fata: To je zato jer vam sve moramo dva put objašnjavati! Mujo: A?

Uči sine da ne bi radio. Govorila mi je majka svaki dan. I evo završio sam osnovnu, srednju i fakultet. Bila je u pravu sad ne radim ništa!

Nakon propovijedi pita svećenik nemirnu djevojčicu: Zašto ti hodaš po crkvi kad svi ostali sjede? A zašto ti govoriš kad svi ostali šute?Odgovori djevojčica

Kuca Muji policajac na vrat: Mujo otvori, policija je, da malo popričamo. Pita Mujo: Koliko vas je? Policajac: Dvojica Mujo: Pa popričajte! 39


Ljudima prijatelj 2 2014  

vjerski časopis