Page 27

O patnji

P

atnja je konstanta koja prati čovjeka od trenutka njegova izgnanstva iz zemaljskog raja. Vjekovima stoji slika čovjekove muke kada ore brazde na teškoj i tvrdoj zemlji da bi se prehranio. Taj plod koji nastaje kao rezultat odlučuje o životu i smrti i ako je godina jalova to znači glad, očaj, bijedu, nasilje i najčešće smrt. Jedno od temeljnih obilježja ljudske prirode je težnja da se izbjegne ta sudbina i da se izdigne iz prašine, da se zadovolje uvjeti egzistencije. Čini se da je time sreća zagarantirana. Tada je moguće istinski živjeti; baviti se mislima, idejama, biti ravnopravan s drugima, družiti se, biti slobodan. O tome svjedoče misli grčkih filozofa. Epikur naizgled jednostavno zaključuje; ugoda je dobra, a bol je loša. Ova simplificirana misao navodi nas na pitanje da li je ugoda samo neprisutnost boli. Ugoda ne znači samo pasivno promatranje trajanja života i zapostavljanje kreativne dimenzije čovjeka. U shvaćanju starih Grka ona označava sve aktivnosti koje vesele ljudski duh, pri čemu je materijalni element posjedovanja predmeta najmanje zastupljen. Umjesto posjedovanja riječ je o davanju, kao što je ispravno postupanje u pravednosti, u solidarnosti s drugima, druženju, pomaganju itd. Bol je loša iz razloga što ometa čovjeka, odvodi ga od navedenih aktivnosti i usmjerava mu pažnju njega samoga. Stoga je istinski ljudski život težnja je da se boli oslobodimo kako bismo se posvetili aktivnostima koje oplemenjuju naš duh. Od grčkih spisa protekle su tisuće godina i čovječanstvo je uspjelo ostvariti napredak u tehnici, medicini, ljudskim pravima, što za mnoštvo ljudi znači bolje uvijete života. Znači li to da je patnje nestalo? Današnji prosječni građanin živi u uvjetima koje bi grčki robovi smatrali ostvarenjem raja. Pa ipak patnja je i dalje prisutna. Neposredno u vrijeme nakon kraja industrijske revolucije Arthur Schopenhauer nalazi pesimizam spram ljudskog roda. Uočava da ljudi nisu sretni, da im životi nisu ispunjeni i da čim ostvare neki cilj već teže nečem drugom što ih trenutno zaokuplja. Stoga osjećaju patnju kao nemogućnost da imaju ovo ili ono, da ostvare svoj san, da budu kao drugi. Kada ostvare nešto od toga ne osjećaju sreću jer

Eli, Eli, lama sabahtani?” („Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”) (Mt 27,46).

njihova volja ih već usmjeruje na druge stvari i tako se krug zatvara u neprestanom usmjerenju na ono čega nema. Suvremeni svijet je prepun šarenila koje zaokuplja našu pažnju. U ljudskoj je prirodi uspoređivati se s drugima, jer to formira našu sliku o sebi samima. Dok u zasićenju jedni tragaju za novim, drugi nemaju ni osnovno, neophodno potrebno za život. Noć prije nego će biti uhapšen, u samoći tame kad su i njegovi najbliži pozaspali, Isus je probdio u Getsemanskom vrtu. Znao je da mora biti uhapšen i razapet na križu. Znao je da je tako pisano. Tada izgovara riječi „Oče moj! Ako je moguće da me mine ovaj kalež, a da ga ne pijem, neka bude volja tvoja’’ (Mt 26,42) Mnogi danas bdiju kroz noć i osjećaju strah od sutrašnjeg dana. I sviće jutro kao što je svanulo i u Getsemaniji. Vojska korača kroz 27

Ljudima prijatelj 2 2013  

vjerski časopis

Ljudima prijatelj 2 2013  

vjerski časopis

Advertisement