Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLIII, Broj 1 (163)  –  Uskrs 2014.

4. 01 s2 kr Us

1


Sadržaj

4 I put u Emaus je glupost ako Isus nije gost 5 Opet vijećanje, i opet osuda na smrt 7 Crkveni himan: „Ex more docti mystico“ U svjetlu kantove filozofije 9 Prigodom Uskrsa 10 Uskrs je Isus u našoj duši 11 Žene na Isusovu grobu 13 Već zora sunce iznosi 14 Što je stvarno(st)? 16 Otac Leopold i njegovo djelo ispovjednika 20 Glava kapucina 21 Susret u snu 23 Velika milost uslišanja 24 Završetak kauze fra Ante Josipa Tomičića 25 Kapucini i štovanje Gospe Lurdske 26 Župa Zrin – 70 godina bez župljana 28 Župa Rovišće 29 Oproštaj od župnika Lovre Hadrovića 30 Četvrta obljetnica proglašenja Sisačke biskupije 31 Živjeti vjeru i razmišljati o svojoj vjeri… 32 Papa Ivan Pavao II. htio je ići u Međugorje 35 Trebamo li mi uopće privatnost? 36 Tragično sprečavanje duhovnog poziva 37 Susret kapucinskih postulanata u Assizu 39 Sve što imamo 40 Mladi i vjera 41 Nije mislila na sebe 42 „Ljubi bližnjega svoga!“; Nemoguća misija?? 43 Darovan život 44 Predstavljena knjiga fra Bone Zvonimira Šagi 45 Predstavljena prva knjiga o palijativnoj skrbi u Hrvatskoj 46 Oproštaj od kapucina fra Jerka Jereca 48 Preminuo fra Andrija Melnjak 49 Korizmeni križni put u Donjoj Voći 49 Veliki sveče našeg roda

2

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLIII (163)  –  Br. 1/2014. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Lektorica: Elizabeta Ćupović Stalni suradnici: braća kapucini, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo, Štefica Pokorny, Anika Sačić, Nevenka Špoljarić Vanjski suradnici: Željko Paša, Marija Takać, Vjera Milić, Radenka Skorup, Andrija Lukinović, Ilija Doborski, Zdenka Štogl, Dejan Lecić, Leon Žganec-Brajša, Danijela Blažeka, Katarina Ralbovski, Danijela Fiala, Ana Vrček Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK


Riječ urednika Dragi čitatelji,

ovih dana i mi smo, kao Marija Magdalena, Petar i Ivan, pred praznim grobom. Vjera u uskrsnuće oslobađa nas žalosti i unaprijed nas pripravlja na slavlje. Svjetlo vječnog kralja pobijedilo je tamu svijeta. Sveti Pavao već je razgovarao s prvim kršćanima o suprotnoj pretpostavci: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je naše propovijedanje, i isprazna je vaša vjera. Mi se zatim očitujemo lažnim svjedocima Božjim… Za oplakivati smo više od ostalih ljudi…“ (1Kor 15,14-15.19). Isus je u više navrata najavljivao svoje uskrsnuće. Na odvažan način to je učinio poslije tjeranja trgovaca iz Jeruzalemskog hrama. Spočitavali su mu: „koji znak ćeš nam pokazati, da činiš te stvari?“, a on je, aludirajući na svoje tijelo, rekao: „Razvalite taj hram i ja ću ga nakon tri dana podići“. Ivan evanđelista je također precizirao: „kad bude uskrsnuo od mrtvih, njegovi učenici sjetit će se da je to rekao, i povjerovaše Pismu i riječi koju je Isus rekao“ (Iv 2,18-19.22). Isus se je od samoga početka očitovao kao gospodar života i smrti te je i za njega samoga uskrsnuće bilo jedini znak: „Ovaj naraštaj traži znak, ali mu se neće dati drugi znak, osim znaka proroka Jone“. Vjera u Isusovo uskrsnuće, i to živa vjera, jest temelj apostolskog propovijedanja. Kada govorimo Vjerovanje, objavljujemo svoju vjeru u uskrsnuće. Činimo to svake nedjelje. No, ponekada se čini da nam upravo nedostaje te „žive vjere“. Kakva je to vjera? Netko je rekao da je to takva vjera koja na časove sadašnjeg života može djelovati onako kao što bi djelovao događaj u koji istinski vjerujemo. Često puta naša vjera po sadržaju ostaje prazna. Iako govorimo kako u uskrsnuće vjerujemo, kršćani se utječu raznim magijama, vjerovanju manipulatora naših televizijskih ekrana bez obzira na cijenu impulsa, raznim zapisima pojedinih vračarica i vračara. Sve to pokazuje koliko smo ustvari duhovno prazni, a vjera nam je daleko od „žive vjere“. I nakon riječi u svetoj misi „tajna vjere“ govorimo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“, ali kao da ne razumijemo, kao da nam je nestvarno. Mi Isusa čekamo. Naći ćemo ga odmah nakon svoje

smrti i to na način koji sada ne možemo zamisliti. A onaj savršeni i definitivni život između njega i nas dogodit će se tek nakon uskrsnuća, jer tek kada uskrsnemo, bit ćemo opet uz Isusa kao čovjeka. Sjetimo se što molimo u Vjerovanju: „I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.“ Vjerujemo li to „živom vjerom“? Molimo stoga s cijelom Crkvom: „On je pravi Jaganjac… koji je umirući uništio smrt, a uskrsnuvši nama je ponovno dao život“. Sveti Pavao je lijepo zapazio: «Bog, kao što je uskrisio Gospodina Isusa, uskrisit će i nas snagom njegovom“ (1Kor 6,14). Zato, „Braćo, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi s desna Bogu, mislite na ono što je gore…“ (Kol 3,1). Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

fra Goran

Rukavina, ofmCap.

glavni urednik

Poštovani suradnici i čitatelji, molim vas da svoje priloge za lipanjski broj pošaljete najkasnije do 1. lipnja ove godine elektronskom poštom na adresu glavnog urednika. Ujedno potičem sve čitatelje da šalju svoja kratka svjedočanstva i zahvale u čast sv. Leopoldu. 3


P

I put u Emaus je glupost ako Isus nije gost

oštovani čitatelju, mir ti i dobro želim od uskrslog Isusa. Htio bih s tobom razmišljati o događaju koji možemo nazvati „događaj Emaus“. Poznato je, naime, da su ona dva učenika krenula iz Jeruzalema prema Emausu i da im se pridružio jedan neznanac na tom njihovom putu i tako… Počeo je razgovor koji je isprva bio dosta mučan jer je bio obilježen negativnim iskustvom razočaranja nad osobom i ulogom Isusa iz Nazareta, dakle Spasitelja svijeta, o kojem su oni poimali da nije smio završiti onako kako je završio, a to znači užasnom mukom, smrću i pokopom. I tim su pokopom, čini se, bile pokopane i sve njihove nade o tome da će oni biti njegovi učenici, i da će za Njega nešto učiniti na ovoj zemlji. Tako utučenima i razočaranima pridružuje im se netko tko im pokušava otvoriti oči za neke druge stvarnosti kojih nisu bili svjesni. Pokušava im ipak u njihove predrasude, koliko se god činilo da su te predrasude opravdane, da ne kažem svete i nedodirljive, uliti neko novo svjetlo. Tumačeći im ispravno i cjelovito sveta Pisma otkriva im da se to ipak tako trebalo dogoditi. Razbijeno je bilo beznađe u njima, ali još nije bila ulivena nada. Kada su već došli nadomak svoga cilja, on je navodno htio produžiti dalje, ali ga oni počeše zaustavljati i on pristade. Svratio je k njima, blagovali su. Kad je blagoslivljao kruh i podijelio im, oni ga u toj gesti prepoznaše na što im on iščeznu s očiju. Mogli bismo reći da je temelj svakog razočaranja utemeljen u rečenici tih učenika koja glasi: „A mi smo se nadali…“ Dvoje hodaju, uđu u brak, dođu poteškoće, ona primijeti za njega: „A ja sam mislila da je on takav i takav, a evo…“ Možda iz zaljubljenosti još nisu prešli u ljubav, a to se ne događa automatski, a onda bi zaljubljenost htjela mnogo očekivati od drugih, a od sebe i ne baš toliko. Roditelji dobiju djecu, odgajaju ih i nakon nekog vremena na vlastito razočaranje spoznaju da im se kći ili sin drogira. „A mi smo mislili da su naša djeca uzorna djeca…“ Djeca imaju idealan pojam o roditeljima, a oni nakon nekog vremena ne mogu više izdržati zajedno na što djeca primijete: „A mi smo mislili da imamo najbolje roditelje na svijetu.“ Na svim razinama i u svim sredinama moguće je 4

očekivati previše od drugih, i nerealno od drugih, moguće je očekivati i previše od sebe, i nerealno od sebe. Međutim, postoji realnost koja se zove Bog i postoji stvarnost koja se zove čovjek, postoji i stvarnost koja se zove grijeh i nesavršenost ljudska. Zato, koliko god mi imali dobre planove za sebe, koliko god drugi imali dobre planove za nas, koliko god mi imali dobre planove za druge i za sebe, Njegov je plan ipak najbolji: i za nas, i za druge. Kao što mi možemo o Bogu misliti u stilu: „A mi smo se nadali…“ Da ćeš ti, Bože, stati na kraj svim poteškoćama naše Domovine kad je završila borba za nju u Domovinskom ratu. I kad je dobivena njezina sloboda, mi smo mislili da će sada sve ići kao po loju i automatski. Nismo očekivali da će se nepoštenje očitovati toliko jako i silno, nismo mislili da smo tolikima tolika meta, da ovaj pedalj zemlje toliki sebi žele prisvojiti, ali nas je održala povezanost s Tobom kroz toliki niz stoljeća, kad se uvijek ta naša Domovina kao ptica feniks dizala iz pepela. A uvijek se dizala kad je ponovno i svim srcem zavapila Tebi. Tada su prestajali svi nasrtaji na nju i ona je ponovno postajala ono što jest. Zahvaljujući Tebi za ono što ona jest, zahvaljujući Tvome utjecaju, želimo ponovno objediniti sve snage za njezinu duhovnu izgradnju i preporod, za jedinstvo njezino u ljubavi i poštivanju različitosti. Zato Ti predajemo sva svoja razočaranja u sebe i druge, u nju i njezinu okolinu. Želimo da Ti budeš onaj koji nas ujedinjuje u jednu veliku obitelj, da znamo na tom mostu između istoka i zapada, koji se zove Hrvatska, biti tvoji svjedoci, Oče, i svjedoci uskrslog Gospodina, svjedoci onoga što si Ti proživio. A proživio si rane, proživio si patnje i boli. I tvoj Uskrs nije izbrisao rane na tvojim rukama, nogama i boku, nego ih je samo preobrazio. Neka tako bude s nama u cjelini našeg bića i u pojedinostima svakodnevlja. Neka tako bude s našim narodom i sa svakom osobom unutar njega.

fra Stje pan Novoselec


Opet vijećanje, i opet osuda na smrt

M

aterijalističko potrošačkom parolom „vrijeme je novac“ suvremeni čovjek je sam sebe, svoj život, svoje vrijeme prolaska kroz ovu ograničenost, što je zapravo povratak Onome koji ga i poslao ovamo, spustio na prolaznu vrijednost  novca. Kao da je htio reći, a time i vjerovati, da je  novac  sve, novac je cilj i smisao ljudskog  života, čovjek je slika novca, a ne Onoga koji ga poslao da mu se vrati. Povratak čovjeka Bogu moguć je ne kroz vrijeme kao novac, već kroz vrijeme kao vlastitu korizmu koja vodi do osobne kalvarije, a preko kalvarije do Uskrsa. Ne penje se čovjek na svoju kalvariju, koja je vrata ulaska u vječnost, kroz novac, već kroz križni put, ispunjen pripremom u samoći sa sobom i sa Onim kojem nas i vodi naš križni put. Ničim  je usporediv jednoputni godišnji  četrdesetodnevni ljudski boravak u šutnji korizmene samoće, koja omogućava najbliži susret sa Onim koji nam jedino i može darovati to bogatstvo tišine, upoznavanja samog sebe, i Onog koji nas je i pozvao, i dočekao u toj korizmenoj šutnji. Korizmena samoća je, stoga, najveće druženje u kojem  se jedino gradi put u Vječnost, što i jest  smisao i Cilj života. Cilj kojem se dolazi ne kroz novac i kušnju „ovdje nam je lijepo“, već kroz daljnji hod i prolaz kroz Veliki petak. Sve do Uskrsa. Doći do Velikog petka, i ući u trodnevno crnilo groba, može se jedino kroz korizmenu šutnju, u kojoj odjekuje očinsko sinovljev, i materinsko kćerin, razgovor. To je razgovor koji otkriva ništavilo prolaznosti groba, i blještavilo vječnosti, bezvrijednost novca naspram neprocjenjive vrijednosti korizmene glasne šutnje u pobožnosti Križnog puta. 5


Tišinu Križnog puta razbija  ljudska osuda Boga. Stvoreni osuđuje svoga Stvoritelja, ne na kaznu zatvora, već na kaznu smrti, čime želi pokazati da je veći i od Onog koji ga je  stvorio. Svjetina je zadovoljna, kolona se formira, Osuđenik uzima križ na se, i s križem  kreče  na Kalvariju. I dalje čovjek ne da da zavlada šutnja. Boji se tišine  jer bi ga mogla potaknuti na razmišljanje o povlačenju  svoje osude. Zato i potiče galamu da razbije tišinu, da ne da svjetini da razmišlja o strahoti osude. Osuđenik prvi put pada pod križem, ne zbog tereta darovanog križa, već zbog svjetine koja ga još više želi poniziti, koja ga ometa da Božjom svemoći, uspravno nosi križ. U uspravnosti koju nikakav teret ni ljudska osuda  ne može oboriti na zemlju, Sin susreće Majku, i Majka susreće Sina. Susret koji olakšava sinovljevu kaznu, i umanjuje majčinu bol. U svijetini koja se, i nesvjesno s križem penje na Kalvariju, primjećuje se neko komešanje, čovjek u šutnji traži prolaz. Sklanjaju mu se, jer mu ne  znaju pravu namjeru. Za njim se provlači i jedna žena. Svi gledaju, i ne svojom voljom već Božjim planom, oslobađaju im prolaz. I kad se čovjek primaknu Osuđeniku sagnu se i nakratko mu pomože nositi teški križ. Žena dok je Osuđenik dignutog pogleda gledao i blagoslivljao svjetinu dade mu rubac da barem malo obriše svoje krvavo i znojavo lice. I gle čuda, na rupcu osta preslika tog blagog lica. Kada svjetina ugleda sve to, ali ne povjerova u poruke te pomoći i traga koju ostavi na rupcu, natjeraše Osuđenika da kreče brže. Noć se bliži i osuda mora biti izvršena tijekom dana. Krenu novom snagom koja se ne sviđa svjetini, i neko ga po drugi put  obori na zemlju. Križ osta na leđima, jer to je križ te svjetine, i cijeloga svijeta. Tišinu koja zavlada prekida plač žena. Jecaju i hoće da stanu. Ne mogu ovo gledati, i misle da neće izdržati do Kalvarije. Htjele bi ga barem utješiti, kao znak pomoći. I dok u plaču smišljaju šta mu kao utjehu reći, On tješi njih, “Kćeri jeruzalemske. Ne oplakujte mene, nego oplakujte sebe i djecu svoju!” . Svjetina se zgleda i tiho međusobno pita, kakve su to riječi, otkud tolika snaga u tako već iznemoglom tijelu. Pobojaše se. Pa Ovaj će i smrt  pobijediti. Opet navališe snagom ljudske zloće, zbog koje Isus pade treći put pod križem koji mu svijet napravio i na leđa natovario. Ne htjede ostati stojeći,  jer je znao da mu je tri puta pasti kako bi na križu umro.

6

U pobjedničkom slavlju brzo ga svukoše, i tako još više poniženog prikovaše na križ. Kroz tišinu spuštanja Neba na Zemlju ćuju se zvuci čekića koji udaraju ćavle kroz ruke živog Čovjeka. Žuri im se kako bi zaustavili silazak Neba na Zemlju. Hoće da ostanu dosljedni onoj svojoj prvoj osudi kad su Mu rekli „nema mjesta“. Na križu, spomeniku svoje nepravedne osude Pravednoga, umire Onaj koji smrt pobjeđuje, i moli Oca „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine!”. Oko tri sata spusti se tama, i zemlja zadrhta. Svjetina se prepade, i poće bježati. Ne će da ćuje govor iz Neba. Dok je još na križu, blagoslivlja barabe kraj sebe. Nagrađuje ih još na zemlji. I kad umrije, da bi oživio, žurno ga skidaju sa križa, i mrtvo tijelo daju Majci u krilo. Subota je blizu. Mora se pokopati. Gdje, „ne zna se“ kao što se „nije znalo“ ni gdje će se roditi. U svjetini ima dobri ljudi. Jedan od njih daje mu svoju novu grobnicu. Čak i ne zna što će se dogoditi u njoj. Dao ju je u trajno vlasništvo ukopanog, a ona je već treći dan, u nedjelju, prazna. Mrtav je ustao, uskrsnuo i u nebo uzašao. Svjetina ne vjeruje. Zbog toga bi mu opet sudili i kaznili ga. Boje se Njegova uskrsnuća, koje nije samo Njegovo, već svih ljudi, pa i onih koji su ga nepravedno osudili. Te i takve poruke  iz Korizmene šutnje boji se i suvremeni čovjek. Zato i danas traje vijećanje i suđenje. Okupljaju se građani globalnog sela, što se zove svijet, i traže nepostojeće razloge za ponovnu  osudu  uskrslog  Čovjeka. Ne na vremensku kaznu, već opet  na kaznu smrti.  Ljuti su i kivni zbog Njegove nedužnosti, zbog Njegova uskrsnuća, i  još više što nije poslušao njihovu odbijenicu kada su Mu pred Rođenje rekli „nema mjesta“, i što je  poslije Velikog petka oživio, uskrsnuo. Opet među njima, i za njih. Usprkos njihovoj osudi na smrt,  On im je opet  došao, i čak gotovo dvijetisuće godina  živi među njima, sa njima, i za njih. Za svijet i čovječanstvo. To je još veća zagonetka Njegova dolaska, uskrsnuća,  i života za njih. Stoga i dalje vijećaju o Njegovoj ponovnoj smrti i osuđuju ga. Korizmena šutnja u tišini križnog Puta, nakon kojeg dolazi, po Njemu, i  naš Uskrs, otkriva tu veliki tajnu.

                                                                                  Vinko Đotlo


Crkveni himan: „Ex more docti mystico“ U svjetlu kantove filozofije

K

orizmeni himan: „Ex more docti mystico“ – „Tajanstven vršeć običaj“ : kako ga razumjeti u svjetlu Kantove filozofije? Citirajmo prvu i drugu strofu; predmet filozofova interesa: Tajanstven vršeć običaj Obdržavajmo ovaj post, Što četrdeset dana se Već od starine postio. Njim najprije su počeli Židovski zakon, proroci, Tad Isus ga posvetio, Vremena Kralj i Stvoritelj. Zašto „tajanstven“ vršeć običaj? Čemu uopće post i taj četrdesetodnevni isječak vremena, tradicijom posvećen? Kako Biblija odgovara na ova pitanja? Što o svemu ima reći kraljica znanosti - filozofija? Kao baštinica Objave, predmnijevajući vjeru, na spomenuta pitanja Biblija daje spreman odgovor koji je uvijek osoban, egzistencijalan i životan, a nipošto tek diskurzivan što je svojstveno baš filozofiji. Biblija živi tajnu vjere, a filozofija tajnu razuma. No, vjeri je potrebno svjetlo razuma i obratno: razumu je potrebna luč vjere. Vjerom prateći ovaj himan znamo što se je događalo Izabranom Božjem Narodu tijekom njegove duge povijesti od izlaska iz Egipta do pojave Isusa - Spasitelja iz Nazareta. Taj je Narod ( a u njemu i svi ljudi ) postao baštinikom Zakona i Proroka, s krajnjim usmjerenjem prema konačnoj pobjedi u Osobi Isusa – Krista Nazarećanina i Njegove Crkve. Sve to na zbiljskoj, osobnoj razini svakog vjernika - kao pojedinca! Ali što bi za ljudski razum značilo to: Vremena Kralj i Stvoritelj?

7


ISUS - Vremena Kralj i Stvoritelj!

Kako treba razumjeti taj izraz pomoću filozofije? Vratimo se načas Kantu. Immanuel Kant, slavni njemački filozof, propitkuje što je čovjek, propitkuje spoznajnu moć čovjekovu i zaključuje: „Naša se spoznaja ne ravna prema predmetima, nego se predmeti ravnaju prema spoznaji.“ Ljudska spoznaja, ona je tako sačinjena da cjelokupno čovjekovo iskustvo smješta u vremenski i prostorni okvir. Vrijeme i Prostor dva su filtera koja prethode iskustvu, kroz njih se ono cijedi i osmišlja. Ali što jest u biti taj osjetilni prostorno-vremenski idealitet? Još točnije: Tko je On? Tko je taj Vječnik u vremenu i Kralj u prostoru: tvorac vremena, gospodar prostora? Znamo i svjedočimo, kao kršćani, kao filozofi, kao pojedinci, kao osobe: u toj svemirskoj igri na djelu je Isus iz Nazareta. Na djelu je njegova osobnost iz koje se rađaju i vrijeme bivanja i prostor širenja.

Isus – Krist - Kiryos! Vremena Kralj i Stvoritelj.

Ne samo vremena, nego i vremena i prostora što Njegovo su Tijelo! Stoga je sveti Pavao poticao Efežane „da ne klonu u nevoljama i da budu u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni te mognu shvatiti sa svim svetima koja je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspozatljivu ljubav Kristovu da se ispune sve punine Božje.“ O tome u zanosu pjeva i poznati adventski Himan:

Otvori širom plavi svod, Pohrli među ljudski rod, Nek otvore se dveri sve I tebe k nama propuste. Gle, rosa s neba otječe A Isus kroz nju protječe I kiša iz oblaka tih Sad njegov ima sveti lik. Nek zemlja prene se iz sna Zeleni nek se dolina, A gdje procvate rumen cvijet Tu Kristov niknut lik će svet. Ta gdje si tako dugo već, Zar cilj svoj nada neće steć? Napusti, Kriste, Božji stol I siđi u naš suzni dol. Ti, zvijezdo jasna, sunašce, Da’l ikad ćemo vidjet te? Pokaži, sunce, bljesak jak, Progutat će nas crni mrak. Jer pun je patnje zemni vrt, Pred oči naše stala smrt, Stog moćnu ti nam ruku daj, Povedi nas u zavičaj. Zahvalit ćemo tebi svi I hvaliti u vječnosti, Jer ti si naš otkupitelj, Sin Božji, svijeta spasitelj. Ovaj adventski himan, tako nježan, kao da skida veo vjekovne tajne s lica svemira i svjedoči da je cijeli kozmos Kristom prožet i biva poosobljen. Iza ovih divnih pjesničkih slika skriva se dublja i najdublja istina, ona o Bogo–Čovještvu: ne samo naše povijesti, nego i našeg svemira. Isus je istinski kralj svemira, ne samo u figurativnom već u zbiljskom smislu. Osim što je stvoritelj On je i spasitelj - poeta svijeta! Kakve li spoznaje, kakve li samo radosti!! Nakon što smo otkupljeni - Čovjek i Svemir -postadosmo i jesmo: Božje Duhov(n)o Tijelo!!!

Mladenko Spahija 8


U

Prigodom Uskrsa

skrsni blagdani potiču nas na razmišljanja o cikličkoj obnovi prirode i života pri čemu smo svjesni da takve obnove ne može biti bez smrti i propadanja. To dvoje neraskidivo je povezano. Kaže se da je kršćanstvo vjera paradoksa, a upravo u ovo doba godine, kada slavimo Kristovo uskrsnuće, imamo se prilike suočiti s jednim od njih, onim po kojem se rađamo i živimo da bismo umrli, a umiremo da bismo živjeli. Život i smrt samo su dva lica na novčiću postojanja... Poznato je da je kršćanstvo preuzelo neke poganske običaje, one fragmente koji se podudaraju s kršćanskim izričitim opredjeljenjem za život. Srž uskrsne svetkovine sigurno nije u čokoladnim zečićima, cvijeću i šarenim pisanicama, ali nam i te pomalo djetinjaste popratne pojave uskrsnog misterija pomažu okrenuti se u pravom smjeru, što je itekako dobrodošlo u suvremenoj kulturi smrti kojom smo okruženi. Uskrsnuće je jedna od omiljenih tema svih umjetnosti - pa tako i likovne. Među svim se prikazima ističe slika Williama Blakea „Angels Rolling away the Stone from the Sepulchre“ iz godine 1805. Možemo je vidjeti ako u internetsku tražilicu upišemo: „famous paintings of the Resurrection“. Slika je posebna po tome što prikazuje uskrsnulog Krista još uvijek unutar groba, a ne izvan njega, kao što je uobičajeno. Uz Spasitelja stoje dva anđela, a treći je zakoračio kako bi odmaknuo kamenu ploču s grobnih vrata. Gotovo da vani možemo naslutiti skori dolazak žena s pomastima, onih koje će se prve od svih smrtnih stvorenja suočiti s činjenicom uskrsnuća. To žensko prvenstvo također je jedna od činjenica koje se vole zaboraviti. Apostoli su se bojali, čekali su razvoj situacije, a žene nisu čekale, nego su djelovale u skladu s pravilima i običajima svoje vjere. Ili se nisu bojale, ili je ljubav prema Učitelju nadjačala strah. Bit će ovo drugo. Katkad smo skloni poimati Uskrs samo kao prigodu za oživljavanje lijepih običaja naslijeđenih od naših starih. Međutim, u njemu se isto tako krije neiscrpno vrelo za razmišljanje o Božjoj veličini i ljubavi iskazanoj nama pozemljarima. U tome prednjače obredi vazmenog trodnevlja, koji nas suočavaju s velikim istinama naše vjere, s darovima primljenim preko Isusa Krista, Sina Božjega i njegove muke, smrti i

uskrsnuća. Naša crkvena tradicija čvrsto povezuje život i smrt, rijetko promišlja jedno bez drugoga. Kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., svojedobno je napisao tekst duhovnih vježbi za tadašnjeg papu Ivana Pavla II. i članove Rimske kurije. Na temelju tog teksta nastala je knjiga „Hod prema Uskrsu“. U njoj je jedno poglavlje naslovljeno „Vazmeno otajstvo“ i u njemu se razmatra značenje svetog trodnevlja - od Posljednje večere koja pada na židovski blagdan Pashe, Isusova muka i smrt, sve do njegova uskrsnuća. Saznajemo da se Pasha slavila kao obiteljski blagdan, u kući, pri čemu se dom doživljavao kao utočište od kaosa i pustoši vanjskog svijeta. Židovska Pasha nasljeđe je njihove nomadske prošlosti - tada se obilježavala kao proljetna svečanost nove seobe sa stadima. U judaizmu su zato pashalni blagdani podsjetnik na vrijeme u kojem su Židovi bili narod bez stalne domovine. „Prva je Crkva prevela ovu riječ Pasha kao ‘prijelaz’ te je na taj način izrazila hod Isusa Krista preko smrti sve do novog života - Uskrsnuća. Stoga je Pasha i za nas postala i ostala hodočasničko slavlje. I nama ona kaže: samo smo gosti na zemlji, svi smo Božji gosti. “ Joseph Ratzinger u navedenoj knjizi također govori i o tijesnoj povezanosti između Isusove Posljednje večere, njegova Križa i Uskrsnuća. Događaj Posljednje večere, kaže nam spisatelj, sastoji se u činjenici da Isus dijeli svoje Tijelo i svoju Krv, odnosno svoju zemaljsku egzistenciju, darujući samoga sebe nama ljudima. Drugim riječima, Krist već tada navješćuje žrtvu svoje smrti i preobrazbu umiranja u djelo ljubavi koje se dovršava veličanstvenom obnovom života u uskrsnuću. „U Uskrsu Bog objavljuje sebe samoga, svoju snagu - jaču od snage smrti - snagu trojstvene ljubavi. Tako nam uskrsna objava daje pravo da pjevamo ‘Aleluja’ u svijetu kojemu prijeti oblak smrti.” Tako je o Uskrsu razmišljao naš današnji papa u miru, a nama njegova promišljanja mogu biti poticaj za dublje pronicanje u tajne naše vjere, posebice prigodom najvećeg kršćanskog blagdana.

Vjera Milić 9


Uskrs je Isus u našoj duši

U

skrsni blagdani u ljudima rađaju radost i nepobjedivu nadu. Kad je Isus Krist svojom smrću na križu otkupio naše grijehe, tada je ljubav definitivno pobijedila zlo. Uskrsnuvši i ustavši iz groba, Isus se preselio u Kraljevstvo nebesko što je bila pobjeda života nad smrću čime su našim dušama poklonjeni spas i vječnost. Vođeni Isusovim primjerom oprosta, ovom uskršnjom prigodom nećemo govoriti o onima koji su ga optužili, osudili i raspeli, nego o onima koji vjeruju u Spasitelja i svemogućeg Boga kao i o onima koje razdire sumnja u njegovo postojanje ili nemaju stav o Bogu (agnostik) ili uopće ne vjeruju u Boga, nego ga negiraju (ateist). Ako Bog ne postoji, onda osim materije ne postoji ni čovjekova duhovnost. A ona ipak postoji u svakom našem djelu. I to u vidljivoj ili nevidljivoj formi. Jer ljudski duh ne poznaje granice, niti obitava u samo jednom obliku. Postojanje ovog svijeta i nas u njemu dokazuje da postoji netko neizmjerno veći i od svemira, i od nas. Svijet ima svoj početak nastanka. A, ako postoji početak, onda sigurno postoji i netko tko je vječan bez početka i svršetka. Netko koga mi ljudi zovemo svemogući Bog. I dok vjernik svojim vjerovanjem slavi Sveto Trojstvo (Oca, Sina i Duha svetoga), ateisti imaju negaciju Boga. Iako nemaju razlog, a ni dokaz za tu negaciju. Pri tome im ne pomaže ni to što navodno nepostojanje Boga dokazuju naučnim metodama jer pri tome zaboravljaju: naučne metode su nedorasle Bogu i zato ga ne mogu ni dokazati, ni negirati. Zamislite rođendansko slavlje s bogatom trpezom, a onaj čiji je rođendan uopće nije tu prisutan niti je pozvan?! Možemo li u tom slučaju govoriti o radosti namijenjenoj u čast slavljenika?! Isto tako nije Uskrs bogata trpeza, okupljanje i pjesma ako na uskršnje slavlje nismo u svoju dušu pozvali i prisustvo slavljenika Isusa. Pozovite ga k sebi i Spasitelj će sigurno doći.

Radenka Skorup 10


Žene na Isusovu grobu

D

ok na Cvijetnicu i Veliki petak slušamo evanđeoski izvještaj o Isusovoj muci, razapinjanju i smrti na križu, čovjeka nekako uvijek dirne jedan detalj tog izvještaja: vjernost kojom su Kristu do kraja bili vjerni oni malobrojni, uglavnom žene o kojima gotovo ništa drugo i nije zapisano u evanđelju. Isusovi učenici su – kako izvještava evanđelje – napustili svojega Učitelja i razbježali se. Petar ga se tri puta odrekao. Juda ga je izdao. Za vrijeme Isusovog javnog djelovanja silno je mnoštvo išlo za njim. Dakako, svatko je od njega nešto očekivao: jedni su očekivali pomoć, drugi čudo ozdravljenja, treći opet oslobođenje od teškog rimskog jarma, a bilo je i takvih koji su se nadali dobrim pozicijama i položajima u budućoj vlasti koju je – navodno – Isus trebao preuzeti. Sve to mnoštvo kao da uopće nikad nije čulo ono što je Isus toliko puta ponavljao, a bilo je temelj Isusova naučavanja: ljubav prema bližnjemu - pa čak i prema neprijatelju, svakodnevno prihvaćanje svog životnog križa, lišavanje navezanosti, praštanje, poniznost, biti kao dijete, biti pogrđen, prognan i lažno optužen zbog njega! No, unatoč pogrešnom shvaćanju i motivaciji ljudi koji su se okupljali i išli za njim, Isus je pomagao ljudima, liječio ih, činio čuda, a oni su opet i iznova dolazili k njemu u sve većem broju. Kulminacija svih praznih i iskrivljenih očekivanja ljudi oko Isusa bio je svečani ulazak u Jeruzalem. Sav grad i sva okolica strčaše se da ga dočeka i pozdravi kao kralja: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen

Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!“ (Mt 21, 9). No ovo oduševljenje nije dugo trajalo. Sve je to vrlo brzo utihnulo. Svjetlost trijumfa brzo je utrnula i nastupila je tama, osamljenost i beznadna žalost velikog tjedna. A najstrašnije od svega bilo je to što su ga u te posljednje dane izdali oni jedini koji su mu bili najviše bliski, učenici, oni kojima je samoga sebe predao. U Getsemanskom vrtu čak ni trojica Isusovih najbliskijih prijatelja nisu izdržali biti uz njega: zaspali su dok je on patio strah samrtne borbe, obliven krvavim znojem, iščekujući okrutnu smrt. Znamo vrlo dobro da ga je Juda izdao za bezvrijednu cijenu od trideset srebrnika, a Petar – koji se prethodno tako svečano zakleo i obećavao da će umrijeti s Isusom – u posljednjem se trenutku pokolebao, zatajio ga i odrekao ga se. „Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.“ (Mt 26, 56). Međutim, ipak nisu svi pobjegli. Pod križem se događa čudo zemaljske vjernosti i zemaljske ljubavi. Oni koji su u vrijeme Kristove zemaljske „slave“ bili tako daleko, koje gotovo nismo ni sreli na stranicama evanđelja, oni kojima – kako vidimo iz evanđelja – Isus nije ni govorio o svom uskrsnuću i za koje je, stoga, pod križem njegovim zaista sve bilo gotovo i svemu bio kraj – upravo su se oni pokazali kao najvjerniji i najustrajniji u nepokolebivoj naravnoj ljubavi. U Ivanovom evanđelju stoji zapisano: „Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.“ (Iv 19, 25) 11


A zatim, kad je Isus već umro dođe „Josip iz Arimateje,… zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. … Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem … i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. A bijahu ondje Marija Magdalena i druga Marija: sjedile su nasuprot grobu.“ Kada je minula subota u praskozorje trećega dana po raspeću, te vjerne žene dolaze grob Isusov da bi – po običaju tog vremena – pomazale mrtvo tijelo mirom, tj. mirisnim uljima. I upravo se njima prvima javlja uskrsli Krist. One su ga prve srele i prve su čule pozdrav uskrslog Krista: „Radujte se!“ Postale su prvi glasnici radosne vijesti Kristova uskrsnuća. Josipu iz Arimateje, Nikodemu i ovim ženama Isus tijekom svoga javnog djelovanja nije objavio otajstvo Kraljevstva Nebeskoga na način kao što je to učinio dvanaestorici izabranih apostola. Ova dvojica i te žene stoga nisu znali otajstveni smisao Isusove smrti ni tajnu dolazeće pobjede, dolazećeg uskrsnuća. Za njih je smrt njihovog Učitelja i prijatelja bila uistinu stvarna smrt i završetak svega. A ta smrt je, osim toga, bila još tako okrutna i sramotna. Strašan kraj i završetak svega. Oni su stajali pod Križem samo zato što su ga voljeli i što su, iz ljubavi prema njemu, suosjećali patnju s njim. Oni nisu ostavili njegovo mrtvo i izmučeno tijelo, već su izvršili sve ono što oduvijek čini ljubav pri posljednjem rastanku s voljenima. Oni koje je Krist molio da bdiju s njim u trenucima strašne borbe u Getsemanskom vrtu – kada mu je po riječima evanđelja, duša bila na smrt žalosna – odrekli su ga se, napustili su ga, razbježali su se; dok su mu oni od kojih on ništa nije tražio ostali vjerni po svojoj prostodušnoj naravnoj ljubavi. „A Marija je stajala vani kod groba i plakala“ (Iv 20, 11). Tako kroz sve vjekove plače ljubav. Tako je i sam Krist plakao pored groba svoga prijatelja Lazara. I, gle, ta je ljubav prva saznala za Kristovu pobjedu. Toj ljubavi, toj vjernosti je prvoj bilo dano da sazna da ne treba više plakati, da je „pobjeda progutala smrt“ i da više nema, i da više nikada neće biti tog beznadnog rastanka. Eto, to je poruka tihih žena koje su nosile miomirise u rano nedjeljno jutro „još za mraka“ na Isusov grob. Taj pohod nas neprestano podsjeća da su jedino njihova ljubav i vjernost sjale u beznadnoj tami Sve12

toga trodnevlja. Taj pohod nas neprestano podsjeća da u ovom svijetu nisu umrle i iščezle ni vjernost, ni ljubav. Taj njihov pohod sudi našem malodušju, našem strahu, našem neprestanom samo-opravdanju. Tajanstvenom Josipu, Nikodemu i tim ženama – miro-nositeljicama, koje su prije svitanja krenule na grob Isusov, posvećeno je tako malo mjesta u evanđelju, a upravo se tu, u njihovoj vjernosti, zrcali slika svakoga od nas. Upravo u ove naše dane posebno je potrebno prisjetiti se ljubavi i te jednostavne ljudske vjernosti jer živimo u vremenu u kome svijetom vlada iskrivljeni stav o čovjeku i smislu njegova života, stav koji neprestano pokušava obezvrijediti i tu iskrenu ljubav, i tu prijateljsku vjernost. Već stoljećima istina u svijetu – slabo, ali neprestano – svjetluca i prosijava svjetlost vjernosti, ljubavi i suosjećanje žena miro-nositeljica koje šutljivo promatraju patnju odbačenog čovjeka i pristupaju mu onda kada ga svi ostave. Još uvijek ima takvih koje su ovom miro-nositeljice miomirisne pomasti ljubavi. Ljubav ne pita čovjeka za teorije i ideologije, već se obraća njegovom srcu i njegovoj duši. Kroz tutnjavu čovjekove povijesti ustajala su i padala carstva i kulture, bjesnili su krvavi ratovi, no za sve to vrijeme, neprestano nad zemljom, nad tom mutnom i tragičnom poviješću čovjeka svijetli lik tihih žena miro-nositeljica: lik njihove brige, samopožrtvovne vjernosti, ljubavi i supatnje. I da u povijesti nije bilo prisutnosti i svjetlosti tog njihovog lika, naš svijet bi – bez obzira na sve njegove uspjehe i dostignuća – bio samo jadan okrutan svijet. Može se bez ikakvog pretjerivanja reći da je upravo žena ta koja je spašavala i spašava ljudskost čovjeka. Žena ga spašava! Ali ne riječima. I ne idejama. Već tom svojom šutljivom i brižnom prisutnošću prepunom ljubavi. Žena je najzaslužnija za to što – bez obzira na sve zlo koje gospodari svijetom – u svijetu nikada ne prestaje taj tajanstveni blagdan života, što se taj blagdan slavi i u sirotinjskoj kući za siromašnim stolom jednako radosno kao i u palači za obilnim stolom; jer je izvor radosti i svjetlosti tog blagdana u ženi, u njenoj ljubavi i vjernosti koja nikada ne presahnjuje. „Vina nemaju.“ Ali, dok je ona tu – majka, žena, nevjesta – bit će dovoljno vina, dovoljno ljubavi i dovoljno svjetla radosti za sve.

Željko Paša


Već zora sunce iznosi ( kratka meditacija o Duhu Svetome)

„Već zora sunce iznosi, Sa suncem ti nam dođi sav U Ocu, Sine vječiti, U Riječi, Oče, cio ti.“

Gdje je u ovoj kitici Duh Sveti? Privid je da se o Njemu šuti. Njega se kao ne spominje. Premda je Duh Sveti stvarni autor ovih stihova, a crkveni otac Ambrozije njihov je (su)tvoritelj. Duh Sveti! -ta dovršena osobnost!! Osobnost u punoći svoje zbiljnosti!!! Ambrozije je osobnost, samo po mogućnosti. Duhom darovanih mu mogućnosti. Duh je vječni Trenutak u prolaznom vremenu. Čista stvarnost. Jedna i jedinstvena stvarnost . Onaj je, koji nas vječno rađa, nanovo nas rađa: Nove; Osobne; Preobražavajuće... U filozofskom smislu ne postoji dvostruka stvarnost: ovozemna stvarnost i onozemna stvarnost. Stvarnost iliti Bitak, ono što uistinu jest, jedna je stvarnost i jedinstvena je stvarnost.Ne cijepa se niti dijeli. Tu stvarnost, tu zbilju, mi kršćani zovemo lijepim imenom: Duh Sveti! Jutrom, kada se probudim, ja je vidim. U nju se zagledam. Još prije izlaska sunca. I pjevam: „Već zora sunce iznosi, Sa suncem ti nam dođi sav...U Ocu,Sine vječiti, U Riječi Oče,cio ti...“ Kroz ove stihove zrcale se( pra)simboli naše duše: to su priroda, religija, filozofija i umjetnost. R e l i g i j a. Otac koji rađa Sina - svoju vječnu Riječ. Riječ koja je identična s Ocem. P r i r o d a. Zora pa izlazak sunca... Sve je to tajnovito i predmet našeg divljenja...Radi se o organskoj, a ne mehaničkoj vezi između prirode i njezina Tvorca. F i l o z o f i j a. Prema Platonu („Timej“) svemir je živo biće i ima dušu... I sva bića u njemu imaju dušu... Svemir je bog koji bijaše biti... Svo stvorenje žudi za preobrazbom i proslavom sinova božjih... „Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u

porođajnim bolovima sve do sada...“ kliče Pavao... Pismo veli: „Tisuću tisuća služahu njemu, milijarde stajahu pred njim i klicahu: „Svet, svet, svet Gospodin Sabaot, sve je stvorenje puno slave njegove.“ U m j e t n o s t. Ovi su stihovi jezično i glazbeno savršenstvo... Rima bez rime... MI LJUDI ne možemo reći da smo Otac niti da smo Riječ... Ali smo sinovi (i kćeri) u Sinu... „A besmrtnost vodi u blizinu Božju...“(Knjiga Mudrosti) To je naš kršćanski specifikum u odnosu na druge svjetonazore. Život bez topline bližnjih, besmrtnost bez Božje ljubavi - to bi bio pravi pakao. Trajna odijeljenost od svojeg Izvora. Ništavilo ropstva. Zato Tagore , pun ushita, pjeva: „Stvorio si me beskrajnim, tako je tebi volja.Ti uvijek iznova prazniš krhki taj sasud, ti ga neprestano puniš svježim životom. Tu malu svirajku trskovu, ti nosiš brdom i dolom i dušeš u nju vječno nove pjesme. Na tvoj besmrtni dodir, moje maleno srce širi se u veselju i muca riječ nejasnu. Darovi tvoji bez broja, pritječu k meni samo kroza ove malene ruke. Vjekovi idu, i ti još uvijek točiš, i jošuvijek ima mjesta.“ A Pavao nastavlja: „BRAĆO, VIŠE NISTE TUĐINCI NI PRIDOŠLICE, NEGO SUGRAĐANI STE SVETIH I UKUĆANI BOŽJI,NAZIDANI NA TEMELJU APOSTOLA I PROROKA, A ZAGLAVNI JE KAMEN SAM KRIST ISUS. U NJEMU JE SVA GRAĐEVINA POVEZANA I RASTE U HRAM SVET U GOSPODINU. U NJEMU STE I VI UGRAĐENI U PREBIVALIŠTE BOŽJE U D U H U!“ Nije li DUH ... Nama je znano... On... Taj vječni preobrazitelj naših malih „ja“ u naše Vlastitosti.

Mladenko Spahija 13


Što je stvarno(st)?

N

aša nam svijest govori da imamo različite osjete koji nam izriču različite kvalitete. No, istovremeno, čini se kako razum često i s nevjericom propitkuje da li ta zamijećena svojstva stvarno odgovaraju realnom izvanjskom svijetu, budući da se kao pojedinci gotovo svakodnevno razilazimo u prosudbi zamijećenih kvaliteta. Primjerice treba li juhu dodatno osoliti ili ne? Razumjeti stvarnost - praktično prisutne pojave i probleme zadatak je, čini se, svake osobe koja se smatra realnom. Takvi će umjetnici nastojati što vjernije sa što više detalja prikazivati likove i situacije, mjesta i svakodnevicu. Sentimentalno uljepšavanje ili bilo kakvo udaljavanje od „viđene“ istine neprihvatljivo je ideji realista. No ta stvarnost koju mi primjećujemo – postoji li ona sama po sebi te ima svoje značenje ili joj to značenje pridaje tek neko svjesno biće? Mogli bismo reći da je ova rasprava začeta u antičkoj Grčkoj između dvojice Sokratovih učenika. Idealist Platon i cinik Antisten iz Atene zauzeli su oprečne stavove u konceptualnoj raspravi. Platon je zastupao mišljenje da ideja (pojam) prethodi pojedinačnim stvarima iako je držao da do ove spoznaje čovjek može doći samo napornim obrazovanjem u filozofiji (Bošnjak, Branko: Filozofija od Aristotela do renesanse i odabrani tekstovi filozofa, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1978. (2. izdanje; prvo izdanje 1957), str. 97-103)). Stoga će platonizam biti poznati kao objektivni idealizam budući da je po njihovom tumačenju svijet ideja najviša stvarnost i uzrok ove stvarnosti koju opažamo osjetilima. Ideje, dakle objektivno postoje. Antisten je s druge strane zastupao gledište koje će kasnije u srednjem vijeku biti poznato kao nominalizam. Kazao je da kad gleda vidi „konja“, a ne „konjstvo“ (Usp. Idem.). Stoga je po njemu „konj“ samo ime (lat. nomen) za pojedinačni predmet. Prema nominalizmu onda samo pojedinačne stvari posjeduju stvarnost dok su pojmovi tek puki znakovi tj. imena ili u radikalnijoj varijanti koju je zastupao heretično osuđeni srednjovjekovni filozof Roscelin pojmovi su tek „prazni zvukovi“. Rasprava o realizmu svoju ponovnu oštrinu doživjela je s ranom skolastikom. Najznačajniji predstavnik realizma, u polemici s ranije spomenutim Roscelinom, bio je i otac skolastike Anselmo od Can14

terburyja. Njihova rasprava vezana je uz karakter općih pojmova, a poznatija je kao problem univerzalija. Glavno pitanje filozofa 11. i 12. stoljeća bilo je, čini se, postoje li opći pojmovi realno, tj. imaju li pojmovi poput „cvijeta“, „kružnice“, „mačke“ svoju supstancijalnost. Postoje li pojmovi stvarno i izvan pojedinačnih stvari? Ako postoje, jesu li oni materijalni ili nematerijalni? Realisti su tvrdili da pojmovi postoje neovisno o pojedinačnim stvarima i bez njih nije moguće čovjekovo razumijevanje, dok su nominalisti smatrali da stvarno postoje samo pojedinačne stvari koje možemo neposredno osjetilima spoznati, a pojmove koje o njima izričemo su nebitni. Najznačajniji predstavnik njemačkog idealizma Imanuel Kant ponudit će svoj doprinos epistemološkoj raspravi idejom tzv. transcendentalnog realizma tvrdeći kako se naša spoznaja ne prilagođava predmetima nego predmeti našoj spoznaji. ‘’O stvarima a priori spoznajemo samo ono što sami stavljamo u njih (http://www.scribd.com/doc/59225476/ KANT-Immanuel-KRITIKA-%C4%8CISTOG-UMA).’’ Ograničenost našeg uma utječe na zorove naše percepcije, na naše osjećanje i razumijevanje. Jedino što možemo spoznati jesu fenomeni. Pojmovi prostora i vremena kao i razumijevanje pojmova mogu se a priori tj. bez prethodnog iskustva spoznati jer su oni intuitivno prisutni u našoj svijesti, iako nas nadilaze i ne možemo ih spoznati kakvi uistinu jesu, nego samo kako nam se pojavljuju (grč. fainomenon – pojava).


Iako su ove srednjovjekovne rasprave najviše bile u službi metafizike i kršćanske teologije iz kojih se rodio u umu crkvenog naučitelja i sveca realista Anselma Canterburyskog kao najveći plod, čini se, ontološki dokaz Božje opstojnosti, primjećujemo da i danas postoje oprečna stajališta o statusu općih pojmova. S pojavom nacionalsocijalističkih ideologija izniknule su neke nove rasprave poput postoji li nacija kao pojam realno i izvan predodžbe koju o tome imaju pojedinci? Postoji li hrvatstvo samo dok postoje Hrvati ili postoji li jugoslavenstvo unatoč raspadu Jugoslavije? Kao još jedan takav primjer može nam poslužiti i nedavni dijalektički napor o kojem smo ovih dana diskutirali zbog uvođenja Zdravstvenog odgoja, točnije njegovog četvrtog modula u naš školski sustav. Postoji li rod neovisno o spolu kao nositelju? Do dekonstrukcije pojma spol došlo je, upozorava udruga Grozd, čini se, uslijed feminističkog nastojanja da se nezadovoljne žene (i muškarci) udalje od tradicionalnih spolnih uloga koje im društvo nameće. Prema rodnoj ideologiji „muškost“ i „ženskost“ su, čini se, nominalno shvaćeni kao pojmovi nepotrebne konfuzije i u svakom slučaju kao preuski i neodgovarajući onom stvarnom postojećem kontekstu, a taj je, čini se, da postoje mnogi ljudi koji se osjećaju zarobljeno u vlastitom spolu. Uvođenje ovakve pomutnje u valjanost i postojanost pojmova kao bića koja imaju vlastitu supstancijalnost, čini se, nije problem koji bi trebao samo filozofe dijalektičare interesirati. Ona, po meni, ima razornu relativizacijsku snagu koja u svom ekstremu može navesti čovjeka da misli kako riječi kao takve nemaju nikakvu vrijednost i odgovornost te da se može služiti njima u kojekakve svrhe. Od četiri načina na koja čovjek može sagriješiti – mišlju, riječju, djelom i propustom, Crkva nas uči da čak dva spadaju na na našu odgovornost prema idejama tj. riječima bilo izrečenim ili ne. Pojmovi, riječi, ideje su prema tome, čini se, itekako važni i stvarni i nužno je uključena u njih i moralna konotacija. Da nam grešne misli mogu naštetiti to danas već dokazuju i neurološke znanosti tvrdeći da sa svakom negativnom misli, primjerice ispunjene mržnjom i / ili gorčinom nepovratno uništavaju dragocjene živčane stanice, dok suprotno tome blagoslovne misli (molitva) potiču rast u području mozga koji je odgovoran za integraciju misli i osjećaja. Pojačavaju se takozvani alfa valovi koji su pokazatelji opuštanja koje dovodi čovjekov organizam u homeostazu. „ Dr. Andrew Newberg, radiolog na Sveučilištu Pennsylvania, i njegov suradnik Eugene D’Aquili slikali su

mozgove budističkih redovnika za vrijeme meditacije i klarisa za vrijeme molitve. Otkrili su značajne promjene u mozgu za vrijeme te duhovne djelatnosti. Najvažnije, otkrili su inhibiranost dijela mozga koji vas smješta u vrijeme i prostor i koji određuje vašu uobičajenu ličnost (http://www.dvostrukaduga.hr/proitajte/predavanja/298-put-do-emocionalne-slobode.html).“ Što znači da su budistički meditanti zaista mogli slobodno doživjeti blaženo „jedinstvo sa svemirom“, a sestre klarise „Božju prisutnost“. U knjizi Poruke skrivene u vodi dr. Masarua Emotoa pronalazimo još jedan eksperimentalni dokaz koliko su pojmovi tj. poruke važni i stvarni. Kada se iskazi poput „Volim te“ ili „Divna si“ upute vodi, u njoj se oblikuju prekrasne simetrične kristalne strukture koje možete mikroskopirati, dok se od negativnih poruka poput „Mrzim te“ ili „Od tebe mi je zlo“ stvaraju amorfni, izlomljeni, nezgrapni oblici s pomućenim bojama. Razumjeti stvarnost ono što zbilja postoji i u ono što smo izvjesno sigurni naš je svakodnevni posao. Vidjeli smo da kod duhovnih ljudi, kao što su ranije spomenute sestre klarise ili budistički redovnici, prava zbilja otkriva se tek u dubokoj meditaciji. Kod manje duhovnih ljudi to su, čini se, neke trivijalne površne stvari koje im se same nameću kao najizvjesnije. Problem kojeg implicira takav stil života sastoji se u tome što se čini da takvi ljudi nemaju slobodu u stvaranju svojih koncepata već su neprestano vođeni raznim „izvanjskim“ utjecajima tj. potrebama. Kršćani bi s druge strane u ovom odmaku od gole „izvanjske stvarnosti“ trebali biti potpomognuti misleći i djelujući u skladu sa svojom primarnom vjerskom istinom da je Isus – Krist. Ako vjerujemo da je Krist Isus Utjelovljena Božja Riječ po kojoj smo primili život, po kojoj sve nastaje, bez koje ništa ne nestaje onda vjerujemo u Njegovu apsolutnu suverenost nad životom i smrću, nad zbiljskim i potencijalnim svijetom. Ako vjerujemo u Krista onda vjerujemo da ga ni smrt ni grob nisu mogli zarobiti baš kao što ni nas ne mogu svakodnevne dijalektičke opsjene i opipljivo – partikularni predmeti do vijeka držati u svojoj zabludi. Naša je blažena nada u Riječi Božjoj. Pa „ako ustima svojim priznaješ Isusa Gospodina i srcem svojim vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen (Rim 10, 9).

Jelena Grabant 15


Otac Leopold i njegovo djelo ispovjednika Život proživljavan u vjeri „Mnogi se pitaju kako protumačiti činjenicu da su oni koji su dolazili ocu Leopoldu ostajali potreseni i tako duboko zadivljeni njime. I zaista su pred njim svi iskusili nešto što ni sami nisu znali protumačiti: osjećali su da njegove riječi tajanstveno ulaze u njih i prožimaju njihovu dušu. Osjećali su se privučeni k njemu kao nekim jakim magnetom i više ga nisu napuštali. O čemu je sve to ovisilo? Koji je bio njegov način da se probude takvi osjećaji u onima koji su k njemu dolazili? Odgovor na ovo pitanje je malo teži. Imao sam najveću sreću što sam živio s njim posljednjih petnaest godina njegova života. Bio mi je najdraži subrat, ljubljeni otac, a iznad svega iskreni prijatelj: prijatelj koji je davao, iako to nisam od njega tražio, sve što je mogao, također i neke povjerljive tajne koje su mi mogle biti korisne. Zbog svega toga čini mi se da bih mogao dati poneki odgovor na pitanje koje mi mnogi postavljaju o načinu ispovijedanja oca Leopolda. Prije svega čini mi se da nije na mjestu govoriti o njegovu načinu ispovijedanja. Otac Leopold nije nikada kanio biti učitelj poučavajući druge što treba činiti da se dobro ispovijeda. Njegov način, ako baš želimo upotrijebiti tu riječ, bio je njegov život prosvijetljen vjerom i proživljavan u vjeri.

Spominjući se dvadesete obljetnice smrti patra Pietra iz Valdiporra, najavili smo čitateljima da je on uz nadaleko poznati životopis svetog oca Leopolda, napisao i drugu knjižicu: “Kako je živio svoj život“ – crtice iz života oca Leopolda, koja nije nikada i nigdje objavljena. Ovdje sada donosimo prvo poglavlje te knjižice da otkrijemo tajnu njegove službe kao ispovjednika i žrtve kojima je platio svoju dosljednost po vjeri i svetošću u životnom poslanju. 16

On je imao jasne i duboke misli o tajni pomirenja duša s Bogom. Teološke pojmove crpio je iz svetog Tome dok je pojam širine i širokogrudnosti po Božjem planu u spasenju duša crpio iz svetog Augustina. Sveti Pavao ga je prosvjetljavao o tajni otkupljenja izvršenoga po Kristu na križu te primijenjenu na duše, posredovanjem njegovih službenika i svećenika. Pojam svetog Pavla o Božjoj volji, po kojoj također ljudi surađuju gdje je god moguće, da se nadopune patnje Kristove, duboko ga je pogađao. Učinio je svoj program najvišim ciljem svoga života. Isus je mnogo prepatio za spasenje duša, dakle, i ja trebam trpjeti s istim ciljem, sjedinjujući svoje male patnje s njegovima tako velikima. Evo, njegove misli:„Ja sam službenik Kristov: dapače, sam Krist sam,


kada vršim svoju službu u ispovjedaonici: dakle, trebam činiti kao on: spašavati duše patnjom“. Bila je milost koju je sa žarom molio od Gospodina: trpjeti s Kristom za spasenje duša.

Sve za spasenje duša „Bog je, u svojim nacrtima milosrđa, pridružio doista ovo slabašno stvorenje patnjama Kristovim, da bude pred njim živa slika njegova ljubljenog Sina. Zato je život oca Leopolda bio trajno mučeništvo. Trpio je moralno. Njegova fizička građa, tako slabašna i jadna, bila mu je uzrokom neprestanih fizičkih i moralnih patnji. Iznad svega, život mu je zagorčavala mana u izgovoru. Imao je teško „zamuckivanje“. Riječi su mu, drobeći se (mrskajući) neumoljivo izmicale koliko bi se god trudio da ih ispravno izgovori. Bila je to muka za onoga tko je slušao i još neizmjerno veća muka za njega. Nije mogao nikada propovijedati niti javno čitati. Njegova ga je služba obvezivala da bude uvijek u druženju sa svim slojevima ljudi! Pokoji subrat mu je govorio da se mora ispravljati jer je pobuđivao sažaljenje i tko zna koliko se on trudio i što je sve činio i poduzimao da bi uspio jasnije govoriti. Poneki je osjećao njegovu muku i glumio je kao da to ne zapaža, ali drugi su ga ismijavali. I on je to shvaćao.Kolika muka potom u slavljenju svete mise! Za nju se pripremao velikom zauzetošću i ljubavlju, a zatim se ondje, na oltaru, nalazio u muci s izgovorom onih blagoslovljenih riječi! Osjećao se jako poniženim i kada mu je netko po prvi puta posluživao kod mise, po povratku u sakristiju, znao bi ga moliti za oproštenje, kao da je to njegova krivnja, ako nije dobro izgovarao riječi. Ipak, Gospodin mu je dao da je mogao najjasnije izgovarati formulu posvećenja kod mise i odrješenja u ispovijedi“.

Neprepoznat među svojima „Mnoga od njegove subraće, gledajući u njemu samo fizičke nedostatke, stavljali su ga na stup sramote. Ponekad, kada je on prilazio skupini subraće, netko je, oštroumnom ironijom, znao glasno reći: „Evo, stiže sažetak od čovjeka!“ Njima se činilo nemogućim da bi jedno stvorenje, fizički tako jadno, moglo štogod vrijediti i izražavali su omalovažavanje prema njemu također pred svjetovnjacima - da ih odvrate od iskaza poštovanja prema njemu. A svjetovnjaci su ostajali zbunjeni i rastuženi.

Evo primjera! Sluga Božji, don Ivan Kalabrija, sada već proglašen blaženim, imao je veliko poštovanje prema ocu Leopoldu (poštovanje je bilo uzajamno i bili su bliski prijatelji). Jednoga dana, don Kalabrija se nalazio u razgovoru s nekolicinom gospode. Bio je nazočan i jedan kapucin. Nastao je razgovor o ocu Leopoldu. Kapucin je govorio bez imalo poštovanja prema ocu tvrdeći da je ono što se govori dobro o njemu čista izmišljotina. Don Kalabrija je ostao jako rastužen, načas je zastao u šutnji, a zatim je glasno, tako da su svi mogli čuti, rekao: „Jadni kapucini! Gospodnje svjetlo se pojavilo među njima i oni ga ne vide!“ Pokoji put se s našim svecem loše postupalo. Samo jedan primjer, jako tužan. On je uvijek trpio na oči, često su suzile. Svake je večeri, prije odlaska na spavanje, odlazio u kuhinju da si uzme malo tople vode za pranje očiju. Jedne večeri ušao je u kuhinju s malom šalicom u ruci i zamolio je kuhara za ljubav, da mu da te vode. Tu je bila nazočna nekolicina braće laika i jedan od njih, još mlad, približio se k njemu i s prijekornim tonom mu reče: „ Umjesto da si opereš oči, čas je da si opereš mozak i neka te bude sram!“ Rekavši tako, da mu dva jaka udarca po glavi, tako da je, onako malen i slabunjav, otac Leopold zateturao i samo što nije pao. On nije reagirao, ali je zavapio: „Imate pravo, brate: nastojat ću to učiniti“. Hodajući s mukom, izašao je iz kuhinje bez tople vode. Nitko od prisutnih nije prekorio spomenutog brata za tako necivilizirani čin nad ocem Leopoldom, već tako starim i toliko trpećim. Onomu tko mu je očitovao vlastito negodovanje, vidjevši da su s njim tako postupili, odgovara:„Isus je, za spasenje naših duša, pretrpio mnogo okrutnija ismijavanja i ruganja. Mi, njegovi službenici, moramo ga nasljedovati također i u tome. Sve za duše, sve!“.

Samo reži, doktore, samo reži! „Trpio je fizički. Uvijek je patio od zubobolje i morali su mu izvaditi sve zube, ali je nastavio trpjeti jer mu je slabost čeljusnih mišića sprječavala prilagodbu na protezu. Uvijek je bio uznemiravan od postojane stipse (upale kože i sluznice) koja mu je uzrokovala mnoge smetnje. Zatim, želudac je predstavljao njegovo mučeništvo. Probava, vrlo teška, zadavala mu je jake bolove. Kostobolja mu je izobličila noge i ruke. 17


Zbog loše cirkulacije krvi, bio je sklon čirevima i vrlo bolnim prištevima na ruci. U jednoj zgodi, liječnik na bolničkom odjelu u samostanu se pripremao da mu odreže veliki prišt koji nije prihvaćao nikakvo liječenje. Otac Leopold je pozvao fra Gaudencija, brata velike fizičke snage, da bi ga pridržavao, da se ne miče prigodom operacije. Reče mu: „Drži me čvrsto jer tijelo ne podnosi boli, ali duh je spreman patiti za duše“. A liječniku, koji se pokazivao neodlučnim, znajući kakvu će bol prouzročiti ocu izvršenjem tog zahvata bez ikakve anastezije, reče: „Samo reži, doktore, samo reži! Za spasenje naših duša Isus je pretrpio mnogo više! Trebamo trpjeti štogod također i mi. Ne smijemo se pomiriti samo s onim što je pretrpio Gospodin, za spasenje duša“. Posljednja patnja bila je rak na jednjaku koji mu je priječio primanje bilo kakve hrane, također tekuće. Umro je zapravo od gladi i žeđi. Ali na njegovim usnama je neprestano bila riječ: „Sve za spasenje duša, sve!“ A križ ispovjedaonice? Nešto da poludiš, samo kad pomisliš na to. Tolike godine, uvijek zatvoren u onoj jadnoj sobici koja je bila zimi studena, a ljeti zagušljiva. Uvijek ondje, po deset, a koji puta također i više sati dnevno. I nikada ni jedan dan izbivanja i odmora. A uvijek sa svojim fizičkim patnjama koje su ga mučile bez prekida, uvijek s tjeskobnim srcem u neprekidnom slušanju tolikih uvreda koje se čine Gospodinu. Katkada je osjećao da ne može više i činilo mu se da njegove slabe snage nisu više dovoljne za podnošenje tolikog tereta. Salijetao ga je osjećaj malodušnosti, želja da pobjegne. Tada bi, u svojoj tjeskobi, podizao pogled na raspeće koje je visjelo na zidu ispovjedaonice, upravo iznad njegove glave. Na taj pogled bi se uzbudio i govorio: „On je umro na križu za spasenje duša, ja još nisam stigao do tog stupnja“. Ponižavao se i dodaje: „Oprosti, Gospodine, moju slabost. Pomozi mi da te nasljedujem!“. I iznova je započeo s obnovljenim žarom svoju službu“.

Prebacite sve na moja leđa „I sve ovo još mu nije bilo dosta. Govorio bi često: „Gospodin je sam sebe natovario svim našim krivnjama i svim fizičkim bolima koje mu je prouzročio grijeh u nama. Dakle, da budem njegov istinski službenik, moram se potruditi da činim jednako tako“. Zato je pokojem svojem pokorniku, koji se bojao Božjega suda zbog svojih grijeha, često govorio: „Budite mirni! Prebacite sve na moja leđa. Ja ću dati zadovoljštinu za vas“. 18

Kojiput, duboko potresen zbog fizičkih i moralnih patnji svojih pokornika, koje je on, po Kristovu primjeru, nazivao prijateljima, i spominjući se što je govorio Isus – da biste bili istinski prijatelji, treba imati udjela u mukama prijatelja i, ako to slučaj traži, znati dati čak i život za njega, kao što je to učinio sam Krist – govorio je: „Gospodine, prebaci na mene patnje ovoga moga prijatelja, neka budu one bilo kazna ili kušnja“. I Gospodin je prihvaćao ovu razmjenu. Ali tada bi otac Leopold, pritisnut i gotovo zgnječen od tolikih patnji, noću, kada je vladala šutnja i njegova su subraća mirno počivala u svojim sobicama, odlazio sam u crkvu, pred svetohranište i u svojoj najživljoj vjeri bi govorio: „Gospodine Isuse, ti znaš da ja vjerujem u tvoju riječ. Ti si rekao da svi koji su opterećeni bolju dođu k Tebi i Ti ćeš ih utješiti. Pa dobro, ja vjerujem u sve to i držim Te za riječ. Pogledaj, dobri Isuse, moje patnje za onog moga prijatelja koji pati, za onu dušu koja nema dovoljno snage da prekine s grijehom. Dođi mi u pomoć i utješi me. Neću otići odavde prije nego me utješiš. I nije prestajao moliti, također mnoge sate, dok ne bi osjetio u duši svojoj da je Isus održao svoju riječ i utješio ga. Katkada također s pravim čudima. Evo načina života oca Leopolda i to ne kratko vrijeme, nego mnogo godina, uvijek. Nije Crkva bez razloga proglasila herojski stupanj njegovih krjeposti. Zbog svega toga otac Leopold je postao drag Gospodinu na posve osobit način. I Gospodin, koji nikada ne dopušta da ga netko pobijedi u velikodušnosti, je ispunio svoga vjernoga slugu darovima Duha Svetoga i po njemu je u preobilju pretakao u duše svoju milost spasenja. Evo razloga zašto su toliki, koji su dolazili k ocu Leopoldu, ostajali duboko zadivljeni, osjećajući da je njegova riječ prodirala u njihove duše, pobuđivala u njima neopisivi osjećaj nježnosti i radosti, želju za mirom sa svima i bivala novi poticaj za dobro. Bila je to Božja milost priopćavana po vjernom Kristovom sluzi. Ovo je, ako želimo to tako nazvati, bio način ispovijedanja koji je upotrebljavao otac Leopold. Lijep način, ali ne možda svima tako drag da bi ga poželjeli učiniti svojim. Predstavljajući drukčiji način ili kako se danas uobičava reći, poruka oca Leopolda, stvar je koja ne odgovara istini. Kardinal Franjo Šeper, nekoć zagrebački nadbiskup, i mnogo godina pročelnik Kongregacije za obranu vjere, na kraju svoje propovijedi koju je održao u


Herceg-Novom na svečanoj koncelebraciji 1977. godine u prigodi proslave zahvalnosti za proglašenje blaženim oca Leopolda reče: „Ako mi svećenici ne naučimo od oca Leopolda biti pravi Kristovi službenici u spašavanju duša, i da se moramo za njih žrtvovati, to će značiti da uopće nismo shvatili ništa, niti išta naučili od oca Leopolda i da mu uzalud iskazujemo tolike počasti“. Otac Leopold se nije ograničavao na spasenje duša dovodeći ih ponovno po ispovijedi Božjoj milosti, nego je htio biti također njihov učitelj, poučavajući svoje pokornike o temeljnim istinama vjere i u provođenju pravog kršćanskog života. Poučavao je vrlo jednostavnim riječima i jednako tako uvjerljivim“.

Upute za praktičan život „Evo nekoliko njegovih pouka: Bog je naš Otac i raspoređuje s očinskom ljubavlju sve što se događa u nama i oko nas, u radostima i u tugama, u zdravlju i u bolesti, u životu i u smrti. Stoga trebamo primati sve, ne na silu, nego s ljubavlju, znajući da je sve namijenjeno od Gospodina za naše dobro, premda to zasada ne shvaćamo. Svi smo braća. Sinovi istoga oca, Boga, i zato se moramo ljubiti, podnositi se i pomagati uzajamno bez ikakve razlike prema dobrima i zlima. Biti, kako kaže Isus u Evanđelju, istinski svjedoci Krista, svatko u svojoj sredini u kojoj živi, tako da svi mogu gledati što znači biti kršćanin. Imati živu vjeru u Papu, zamjenika Kristova, kojega nam je dao Gospodin da nam bude siguran vodič na putu spasenja. Slušati i provoditi njegovo učenje.

hvaćali i oblikovale su od njih istinske kršćane, prave Kristove svjedoke u društvu. Spominjem, između mnogih koji bi se mogli navesti, nekoliko imena: Slugu Božjega Gvida Negrija, profesora Encija Franceschinija (mnogo godina velikog kancelara (rektora) katoličkog Sveučilišta Presvetog Srca u Milanu), profesora Henrika Rubaltellija (poznatog otorinolaringologa u Padovi), gospodina Anđela Marzottija iz Padove. Otac Leopold tako nije bio samo onaj koji je na laku ruku dijelio odrješenje, nego pravi svećenik koji je pomirivao duše s Bogom, i učitelj, siguran vodič, koji je vodio svoje pokornike na siguran put dobra. Eto, to je bio otac Leopold!“. ***** Bilješka: - Podnaslove je pridodao priređivač ovog priloga. Ovaj spis ne želi pokazati oca Leopolda u svim vidovima njegove službe ispovijedanja, nego samo osvijetliti temeljni povod djelotvornosti njegova apostolata. Predmet je opširnije obrađen u njegovom životopisu.

Nikola Stanislav Novak

Surađivati, svatko u svojoj sredini i u vlastitim mogućnostima, sa svećenicima na proširenju i obrani vjere. Imati u svijesti da imamo na nebu srce Majke, Bogorodice, koja se brine za nas, i živjeti na način da uvijek zaslužujemo tako veliku majčinsku ljubav. Imati u najvišem stupnju poštovanje prema sakramentu ispovijedi za oproštenje, ako bude potrebno, da duša naša bude u miru s Gospodinom i da se umnoži njegova milost u nama. Ove istine vjere, ove pouke za praktičan život, koje nam predstavlja s jednostavnošću otac Leopold i, popraćene Božjom milošću, bile su uvijek prihvaćane s radošću, prodirale su u duše onih koji su ih pri-

19


Glava kapucina

Ponedjeljak, 10. III. (1958.) U razgovoru s g. Kljakovićem sam saznao da je g. 1938. (na ponuku dr. Ritiga) pohodio o. Leopolda Mandića u Padovi i da ga je tom zgodom nacrtao, a kasnije načinio sliku njegove glave. Učinio je to zato što mu se glava pričinila vrlo interesantnom. Sliku je kupio (pod nazivom «Glava kapucina») g. Tomašić u Pittsburghu.” Doslovni je prijepis kratkog zapisa mons. Pavla Jesiha u osobnom dnevniku, svezak XVI. neoznačenih stranica, a tiče se sv. Leopolda Mandića. Zapis je u svakom slučaju ne samo zanimljiv, nego i dragocjen; ne samo zbog o. Leopolda nego i zbog aktera koji se ovdje spominju. Mons. Pavao Jesih (Zagreb, 1890. – Rim, 1963.) bio je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, župnik pa prebendar prvostolne crkve. Bio je osoba od povjerenja nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca koji ga je imenovao duhovnikom Katoličke akcije i voditeljem ustanove „NADASVE” (Naša draga svetišta) za obnovu svetišta Majke Božje bistričke. Iz Jugoslavije je pobjegao 1946. te je živio u Zavodu sv. Jeronima u Rimu do svoje smrti 1963. Pokopan je na Mirogoju u prebendarskoj grobnici. Jesih je bio prvi voditelj emisije na hrvatskom jeziku Radio Vatikana 1947-1954. On je napisao prvi romansirani životopis tada zatočenog nadbiskupa Alojzija Stepinca pod naslovom „Crvena ruža na oltaru”. Tiskao ga je HSS-ov Hrvatski glas u Kanadi 1951. g. U politici je Jesih bio aktivni član HSS-a u kontaktima s predsjednikom Vlatkom Mačekom, a u Rimu je vodio stranački odbor kojem je pripadao i Jozo Kljaković, s kojim se je mnogo družio. Jesih je 1946.-1963. vodio osobni dnevnik te je u nekih devetnaest nevelikih svezaka zabilježio mnoštvo podataka o ljudima i događajima svoga vremena. U njegovoj se ostavštini čuva i jedan svežanj spisa koji se odnose na o. Leopolda Mandića. Mons.Jesih je, kao i skoro svi hrvatski svećenici u emigraciji, bio veliki štovalac o. Leopolda čiji je kult nakon Drugog svjetskog rata bio u velikom zamahu. Slikar Jozo Kljaković je (Solin, 1889. – Zagreb, 1969.) dvadeset godina prije nego je ovo ispripovijedao mons. Jesihu radio na oslikavanju crkve i krstioni20

ce sv. Marka u Zagrebu po narudžbi tadašnjega župnika mons. Svetozara Ritiga. Ritig je bio taj koji je rektoru Zavoda, mons. Jurju Magjercu, preporučio Jozu Kljakovića za oslikavanje nove palače Zavoda koju je podigao rektor Magjerec. Jesih u Dnevniku često bilježi svoje susrete s Kljakovićem, piše kako zapravo bijedno živi, moli predsjednika Mačeka da mu materijalno pomogne, nagovara rektora mons. Kokšu da Kljakoviću povjeri neki posao, što je ovaj i učinio davši nu da postavi dva mozaika na sjevernom pročelju Zavoda. Jesih nije doživio Kljakovićev povratak u domovinu 1968. gdje je umro već 1969. godine. Ovo što je Kljaković ispričao, a Jesih zapisao, dragocjeno je svjedočanstvo da se glas o svetosti o. Leopolda najmanje četiri godine prije smrti već bio čuo u domovini. Mons. Ritig bio je tada jedan od najistaknutijih svećenika intelektualaca u Zagrebu i slovio je kao inače vrlo dobro obaviješten čovjek. Kako je on doznao za o. Leopolda, i je li ga i on osobno posjetio, nije moguće iz ovoga saznati. U svakom slučaju, o. Leopold mu je bio autoritet jer je «ponukao» - kako to ovdje doslovno piše – Jozu Kljakovića da pođe u Padovu «vidjeti sveca». O ovoj Kljakovićevoj slici - portretu o. Leopolda još za života - zna se jako malo, gotovo ništa. Bilo bi vrlo dobro kad bi se za nju raspitalo među Hrvatima u Pittsburghu. Spomenuti Tomašić ili njegova obitelj možda još uvijek posjeduju ovu dragocjenu sliku, kako zbog sv. Leopolda tako i zbog Joze Kljakovića, čiji je slikarski opus jedan od najvećih opusa hrvatskih slikara dvadesetoga stoljeća.

Andrija Lukinović


Susret u snu

Z

nate li onaj neugodni osjećaj da su svi otišli na neko zanimljivo i poželjno mjesto, a vas su ostavili doma, da čuvate kuću? Time su nas ponekad znali zadirkivati roditelji kad smo se spremali na more. „Tko će ostati čuvati kuću?“ – smijali su se, a mi smo razmjenjivali poglede sigurni da to ne smije biti netko od nas, djece. A ne daj Bože da su zbilja svi otišli, pa se vratili istoga dana očekujući da ćete im otvoriti vrata baš vi, kojeg su ostavili da „čuvate kuću“! Jasno, prvo ih pustite da zvone do besvijesti. Neka se zvono dobro čuje. Onda ih pustite da malo čekaju pred vratima. Zatim, iako znate tko je, pitate nedužno: - Tko je? Izvana se čuje odgovor: - Ama, mi, ne gnjavi! - Tko to „mi“? Rekli su mi da ne otvaram vrata nepoznatima! - Otvaraj! – viču nestrpljivo. - A gdje je lijepa riječ „molim“? - Hoćeš li već otvoriti ta vrata ili nećeš? – sad već debelim, ljutitim glasom gudi tata.

Okreneš ključ u bravi pa se okreneš na peti i važno, visoko dignuta nosa, odeš na svoje mjesto, na kojem si. Neka vide oni koji su upravo došli iz vanjskoga svijeta: uživao sam do mile volje. Jasno, ne pitaš ih kako im je bilo, nego čekaš da ti se mama obrati umilno: - Jel’ sve bilo u redu dok nas nije bilo? - Pa normalno. Baš mi je bilo super. A zamislite da čitave dane, više od trideset godina, provodite vrijeme kao vratar! Otvarate vrata ljudima koji dolaze s puta ili s kakvom tričavom molbom upravo u vrijeme kad ste vi planirali nešto drugo. Koliko prilike za ljutnju i nestrpljenje! Još ako je to netko poznat ili netko koga ste očekivali, hajde-de. Ali kad vam na vrata pozvoni prosjak ili pijanac kojem ste već jučer dali nešto, a njega evo opet, to je prilika da kratko, s visoka, odrežete: „Danas nema ništa!“ ili da budete i neugodni: „Mladi ste, mogli biste i raditi, a ne prositi okolo!“ Silno sam željela posjetiti proslavu posvećenu upravo čovjeku koji je svoju svetost živio kao vratar, 21


uvijek strpljiv, nasmiješen i uslužan svakome tko je došao na vrata crkve Majke Božje Lurdske u Rijeci. Zadnji put sam ga vidjela davno, još kao srednjoškolka. Naš poduzetni župnik poveo je nas, čitače i ministrante, na ljetovanje u Kapucinski samostan u Rijeci. Kako je među nama bilo dosta djevojčica, gostoljubivi kapucini otvorili su jedan dio svoga samostana za ženske stanovnike. Na staroga fra Antu, kako su ga svi zvali, upozorili su nas odmah kao na svetog , Božjeg čovjeka. I onda se dogodi da se, jer je bilo ljeto, a kupaonica na samom kraju hodnika, jedna od nas nađe oskudno odjevena ispred sluge Božjega fra Ante Tomičića, koji bijaše došao nešto očistiti. Joj, strahote i sramote! Sitni, isposnički mršav fratar, u smeđem habitu, s desnom rukom na prsima kao da i pri radu sabrano moli, i mlada djevojka u potkošulji, oči u oči! Prava prilika da se prigovori nadređenima, koji dopuštaju da se po samostanu vrzu nekakve ženske, bučne i nepristojno odjevene! Nasuprot lakoumnoj djevojčici Božji čovjek na glasu svetosti! Možda bi tkogod u toj prilici podlegao napasti da prevrne očima prema nebu i pokaže zgražanje, ističući svoju svetost, ali to nije bio fra Ante. Primijetio je stari brat vratar da je djevojci neugodno, pa se, iako su mu leđa pogrbljena, a brada sijeda, nasmije veselo i reče: „Neka vas je, neka, mladosti!“ Sa slike koja mi je ostala za uspomenu na to ljeto blago gleda star i pogrbljen, ali radostan lik fra Ante. Moj se plan da pođem na svečanost zatvaranja biskupijske kauze za proglašenje blaženim fra Ante Tomičića izjalovi, moji župljani napunili autobus za Rijeku, a ja ostadoh doma, baš kao da su me ostavili da čuvam kuću. Oprala sam suđe poslije ručka i čitam knjižicu o fra Anti. Negdje u ovo vrijeme svečano misno slavlje u Rijeci već je završilo. Nakon obilna objeda biskup i važni uzvanici razišli se, kuharice lupaju loncima u kuhinji, a samostan se sprema na popodnevni počinak nakon velike fešte. U sobici kraj reflektorija četiri velike zapečaćene kutije: to su pisani materijali, iskazi svjedoka i sjećanja suvremenika na fra Antu. Tu je i njegov dnevnik, napisan prije 35 godina na izričit zahtjev oca provincijala. Rastreseno i kao da nešto traži vrzma se po sobici omanji, trbušasti redovnik u smeđem habitu. Bezbrado lice nezdravo je crveno, oči vodenaste, žućkastih bjeloočnica, a pogled zastrt staračkom mrenom. Usporio je fratar kojega poznajem već odavno, stigle i njega godine. Čini se da me ne vidi. Prevrće u rukama skromnu, tanku knjižicu sa svojim imenom na 22

naslovnici. Korice su joj smeđe, nešto svjetlije od kapucinskog habita. Na naslovnici knjižice fotografija fratra s desnom rukom na prsima. Na pogrbljenom mu je vratu sitna glava sa sijedom bradom. Začuđuju na tom starom čeljadetu vesele oči. S bijelog cingula, siromaškoga užeta koje služi kao pojas, visi krunica s jedne, a svežanj ključeva s druge strane. Odjednom s naslovnice iskorači među nas, glavom i bradom – fra Ante Tomičić! - Eto, fra Ante, vidite, ovo sutra putuje za Vatikan! - šali se fratar pokazujući zapečaćene kutije. - Fra Kukavica dobro je odradio posao kao postulator tvoje kauze! - Dušo draga, čemu to...- u neprilici se ziba fra Ante. - Ja sam uvjeren da nisam vrijedan da itko za mene zna ili što čuje o meni... - Nemoj tako, ti si svoju svetost zaslužio na vratima Gospe Lurdske! Cijela Rijeka smatrala te čovjekom Božjim! A prosio si priloge i za izgradnju crkve Gospe od Pojišana i kapucinskoga samostana u Dubrovniku! - A i naše crkve svetoga Mihaela u Dubravi! – dodajem ja. - Gradnje koje su izvedene nisu sve plod milodara što sam ih ja sakupio, nego ja sam sa svoje strane učinio sve što sam god mogao na slavu Boga, Blažene Gospe i u korist majke provincije koju sam svim srcem ljubio! – izrekne fra Ante, inače škrt na riječima. - Tako govori svetac! Sad nam još samo treba čudo pa da te i Papa proglasi blaženim! – veselo uzvikne fra Zlatko. Fra Ante ponizno klimne glavom i odgovori uputom o poslu koji je najviše volio dok je bio s nama: - Dušo draga, treba puno moliti! Uto se sobica zanjiše, knjižica proguta dragi lik – i udari me po nosu. Eto, tako sam u snu ponovno srela tihog i vedrog svjedoka vjere, Božjeg čovjeka - fra Antu Tomičića.

Dubravka Rovičanac


Velika milost uslišanja

P

po zagovoru Sluge Božjega fra Ante Tomičića

otkraj mjeseca prosinca 2012. godine stigla mi je telefonska obavijest da se teško razbolio moj dalji rođak, Kruno Petričević. On živi u selu Vučetinec, u Župi sveti Juraj na Bregu u Međimurju. Vijest me teško pogodila i rastužila. Budući da mi je došla uvečer, cijelu noć sam proveo bez sna. Neprestano me progonila misao na tešku tragediju za njegovu obitelj. Naime, Kruno je otac mlade obitelji s tri maloljetne djevojčice. Bolest je Krunu zatekla iznenada. Osjetio je nesigurnost u održavanju ravnoteže, vrtoglavicu i poremećaj vida uz pojavu dviju razmaknutih, podvojenih slika, razrogačenih očiju. Tako nemoćan, nepokretan i tjelesno ovisan u svakom pomaku i kretanju, hitno je odvezen u Čakovečku bolnicu na pregled. Izvršeni su svi mogući i potrebni pregledi, ispitivanja i analize. Nije se mogao ustanoviti nikakav uzrok niti posljedica takvog nemoćnog stanja. Otpušten je iz bolnice na kućnu njegu uz upozorenje na bezuvjetno mirovanje. Tada sam bio obaviješten o njegovom oboljenju. Razmišljajući, zaključio sam da tu može samo Bog pomoći. U toj tjeskobnoj situaciji odlučio sam se obratiti Bogu za pomoć i moliti za Krunino ozdravljenje, preporučujući ga u zagovor Sluge Božjega fra Ante Tomičića. Odmah sam izmolio molitvu za dobivanje milosti ozdravljenja po zagovoru Sluge Božjega i nastavio sam svakodnevno moliti i za Krunino zdravlje, i za fra Antinu proslavu blaženim. Nekoliko dana kasnije dobio sam telefonsku obavijest da je Kruni malo bolje, da može ustati iz kreveta i da se uz pridržavanje i pomoć drugih može kretati po kući. Nakon kraćeg vremena, na ponovnom pregledu u bolnici, određuju nužnost snimanja cijelog

organizma pomoću elektro-magnetske rezonancije. Budući da bolnica nije mogla organizirati hitno snimanje, nego tek nakon dugog roka, njegova obitelj je požurivala što brže snimanje te se obratila za pregled jednoj privatnoj klinici u Zagrebu gdje se u kraćem vremenu obavio pregled bolesnika pomoću elektro-magnetske rezonancije. Tu je utvrđeno da je Kruno dobio izljev krvi u mozak - i to pri dnu velikog mozga u neposrednoj blizini maloga mozga. Taj izljev krvi nalazi se na mjestu na kojem nije moguć nikakav kirurški zahvat. Ostalo je sve samo na utvrđivanju uzroka zdravstvenog stanja. Ništa se nije moglo učiniti. Pacijentu je preporučena kućna njega, apsolutno mirovanje uz neznatnu terapiju i povremenu liječničku kontrolu zdravstvenog stanja. U toj nedorečenosti slučaj je prepušten neizvjesnoj budućnosti. Obitelj Krune Petričevića i svi koji su bili pogođeni takvim ishodom prepustili su se vjerom Božjoj volji, a ja i zagovoru Sluge Božjega fra Ante Tomičića. Krunino se zdravstveno stanje neprestano, premda sporo, poboljšavalo. Nakon nekoliko mjeseci Kruno je mogao sam hodati i na veće udaljenosti. A potom je počeo voziti auto samostalno upravljajući vozilom. Sada se osjeća dobro, iako povremeno osjeća manje smetnje s vidom. Ali vjeruje da će i to proći. I dalje kontrolira zdravstveno stanje, i ponaša se prema uputama liječnika. Čvrsto sam uvjeren da je Kruno dobio Božju milost i pomoć potpomognutu zagovorom fra Ante Tomičića te neizmjerno zahvaljujem Bogu na toj velikoj milosti uslišanja. Gajim postojanu nadu da će Božja ruka i u budućnosti voditi Krunu do potpunog fizičkog ozdravljenja na dobrobit njega i njegove obitelji. Dok izražavam zahvalnost za ovu milost, rekao bih čudesnog ozdravljenja, preporučam svim vjernicima da se utječu Bogu po zagovoru Sluge Božjega fra Ante Tomičića u svojim tjeskobama i potrebama. Ni najmanje ne sumnjam da će i njima fra Ante biti blizak i spremno ih zagovarati kod Boga.

fra Nikola Stanislav Novak 23


S

Završetak kauze fra Ante Josipa Tomičića

večanim misnim slavljem i sjednicom u Samostanskoj i Župnoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci 9. veljače 2014. svečano je završen tzv. dijecezanski proces za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega te časnog brata Ante Josipa Tomičića (1901. -1981.). Svečanu euharistiju tom je prigodom predvodio mjesni nadbiskup Ivan Devčić, a u koncelebraciji su još bili Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, te Valter Župan, biskup krčki, a za tu je prigodu došlo još i drugih tridesetak svećenika i redovnika iz naše Provincije. Crkva Gospe Lurdske toga je dana bila ispunjena do posljednjega mjesta brojnim vjernicima pristiglima s raznih strana: iz Riječke nadbiskupije, Krčke biskupije, Zagreba (vjernici iz Župa sv. Mihaela i sv. Leopolda) i rodne fra Antine Like. Zaključujući svečanost, riječki nadbiskup je rekao da je sluga Božji fra Ante Tomičić bio za svoga života duhovni most koji je povezivao vjernike iz svih biskupija današnje Riječke metropolije. Naime, riječki Autobusni kolodvor nalazi se ispred kapucinske crkve Gospe Lurdske u koju su brojni vjernici, dolazeći u Rijeku po raznim poslovima, navraćali, a fra Ante ih je tamo dočekivao, s njima ljubazno razgovarao, slušao o njihovim problemima, tješio ih i savjetovao. U završnoj riječi nadbiskup je još istaknuo: „Lika je rodila još jednog junaka, ovaj put junaka kršćanske vjere, kojom je on obasjao cijelu našu domovinu, a posebno našu Riječku metropoliju. Zato ga se s pravom može nazvati duhovnim cvijetom ovokrajevne Crkve”. Osvrćući se na evanđelje u kojemu Isus svojim učenicima poručuje ‘Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta!’, nadbiskup je istaknuo da razna značenja Isusovih prispodoba o ‘soli’ i ‘svjetlosti’ dobro znaju tumačiti mnogi egzegete i teolozi, ali još bolje i uvjerljivije od njih to čine sveci jer oni svojim životom svjedoče ono što drugi teoretski tumače. Oni su, istaknuo je nadbiskup citirajući sv. Pavla, ‘svjetla u svijetu’, (Fil 2, 15), koja zrakama Kristove ljubavi svijet obasjavaju. Mnogi posjetitelji crkve Gospe Lurdske na riječkoj Žabici osjetili su da takvo posebno svjetlo isijava skromni i ponizni kapucinski brat fra Ante Josip Tomičić. 24

U propovijedi je nadbiskup naveo i neka svjedočanstva svjedoka koji su složni u uvjerenju da je fra Ante živio svetačkim životom. Jedan od njegove subraće, koji ga je poznavao od 1931., posvjedočio je da se fra Ante trudio cijeli život živjeti svetačkim životom. Drugi se prisjetio da je fra Ante jednom zgodom objasnio da je sve što on posjeduje u samoj crkvi: “Nemam ništa u sobi, sve su moje stvari u crkvi!”, želeći time reći kako su njegovo jedino bogatstvo Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu i Gospa. Naveo je svjedočanstvo nekih svećenika koji su primijetili kako su fra Antini pokloni pred Svetohraništem bili takvi da se osjećalo kako kontaktira sa živim Isusom. Fra Ante je sa siromaštvom prigrlio jednostavnost i poniznost i po tome ga svi posebno pamte. Ali također pamte i njegovu vedru i radosnu uslužnost koja je svojstvena samo osobama koje žive u dubokom odnosu s Bogom. Njegova pobožnost prema Gospi dolazila je posebno do izražaja u njegovoj ljubavi prema Njezinoj krunici. S tim u vezi postoji i jedna zgoda. Naime, jednog je dana fra Ante pred ispovjedaonicom ugledao neku ženu smrknuta lica. Zapitao ju je treba li ispovjednika, a ona je, ugledavši u njegovoj ruci krunicu, osorno odgovorila protupitanjem: „Što ti je to?“ A on joj je blago i sa smiješkom odgovorio: „To je lijek za Vaše tužno lice!“ Znakovite su i riječi jednog svećenika koji je često posjećivao fra Antu: „Ne znam protumačiti svoj stav, ali oduvijek smatram fra Antu svecem, bez obzira na ovaj proces”. Nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim službeno je pokrenut 12. srpnja 2005. godine, a inicijativu su 2001. pokrenuli vjernici koji su fra Antu svakodnevno susretali u Kapucinskoj crkvi u Rijeci, a kasnije dolazili na njegov grob. Oni su tražili od kapucina da se postupak pokrene, otkrio je vicepostulator postupka Stanko Dodig u svojoj zahvali svima koji su pridonijeli da dijecezanski postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića, oca kapucina, bude priveden kraju. Događaju su, uz biskupe Riječke metropolije, nazočili fra Stanko Dodig, vicepostulator, dr. Slavko Zec, promicatelj pravde, gosp. Donat Košćak, pridodani bilježnik, fra Jure Šarčević,  prevoditelj do-


kumenata na talijanski jezik te mons. Milan Simčić, sudac i nadbiskupov delegat, koji je prema riječima riječkog nadbiskup obavio veliki dio posla unatoč svojoj visokoj životnoj dobi. Nakon ovog svečanog čina svi zapečaćeni dokumenti bit će dostavljeni u Kongregaciju za proglašenje svetih u Vatikanu na nastavak procesa.

Dokumentacija o fra Anti Tomičiću dostavljena u Vatikan U pratnji mons. Milana Simčića, dvojica hrvatskih kapucina: fra Jure Šarčević te fra Stanko Dodig, vicepostulator u kauzi za proglašenje blaženim i svetim fra Ante Josipa Tomičića, 25. veljače 2014. posjetili

su Kongregraciju za proglašenje blaženim i svetim u gradu Vatikanu, te su - nakon uspješnog višegodišnjeg tijeka i završetka biskupskog procesa u Rijeci 9. veljače ove godine - svečano uručili potrebitu dokumentaciju u procesu za fra Antino proglašenje blaženim i svetim. Tim činom kauza službeno prelazi u nadležnost spomenute rimske Kongregacije kao i Generalne postulature Kapucinskog reda na čelu s fra Carlom Callonijem koji je, također, bio nazočan pri predaji dokumentacije vezane uz našeg novog kandidata za oltar.

fra Juro Šimić

Kapucini i štovanje Gospe Lurdske

F

ranjevci kapucini na Rijeci, predvođeni fra Bernardinom Škrivanićem, sagradili su prvo svetište Gospe Lurdske (1904.-1923.). Fra Bernardin Škrivanić čitav svoj svećenički i redovnički život posvećuje širenju lurdske misli i pobožnosti u našim krajevima. U tu svrhu pokreće i izdaje mjesečnik Naša Gospa Lurdska, godišnjak Almanah Gospe Lurdske, Vjenčić Gospe Lurdske. Bio je čovjek žive vjere, nepokolebive ljubavi i vjernosti Crkvi i Redu. Godine 1908. fra Bernardin Škrivanić organizira „Prvo narodno hodočašće u Lurd” s 410 hodočasnika. Tada su Svetištu u Lurdu darovali srebreno i pozlaćeno srce s natpisom: „XV. augusti 1858. Antemurale christianitatis Virgini Immaculatae, filiae primogenitae Ecclesiae, certae spei et saluti cor ad cor” - 15. VIII. 1858. Predziđe kršćanstva Bezgrješnoj Djevici, prvorođenoj kćeri Crkve, sigurnoj nadi i spasu (posvećuje) srce srcu 15. VIII. 1908. Blagdan Gospe Lurdske slavi se u cijelomu svijetu 11. veljače, na dan prvoga ukazanja. Sluga Božji papa Ivan Pavao II. proglasio je taj blagdan „Danom bolesnika”. Majka Božja Marija ukazala u špilji Massabielle, u Lurdu, djevojci Bernardici Soubirous 11. veljače 1858. Godine. Toga dana išla je s nekoliko djevojaka skupljati drva za ogrjev, u blizini maloga francuskog gradića Lourdes, na podnožju Pirinejskoga gorja, uz malu rijeku Gavu. Kad su druge prešle preko rijeke, Bernardica Soubirous u špilji Massabielle ugledala je „Bijelu Gospođu”, obučenu u bijelu haljinu s plavim pojasom i s krunicom u ruci. Bernardica je više puta vidjela tu Gospođu, koja joj je rekla da svećenici na

tome mjestu sagrade kapelicu, da vjernici tu dolaze i mole krunicu. Vijest o ukazanju „Bijele Gospođe” brzo se je širila ne samo Lurdom, nego i po svoj okolici pa su se vjernici počeli okupljati ispred te špilje. Nakon dugoga ispitivanja Crkva je priznala vjerodostojnost lurdskih ukazanja i uvela blagdan „Blažene Djevice Marije Lurdske” koji se slavi 11. veljače. U međuvremenu je u Lurdu sagrađeno nekoliko velikih crkava (Bazilika Bezgrješnoga Začeća, Sv. Krunice, Sv. pape Pija X. i Sv. Bernardice). Lurdsko svetište je najveće Gospino svetište na svijetu, svake godine pohodi ga oko 5 milijuna hodočasnika. Ono obavlja svoju prvotnu svrhu - dovodi duše k Bogu, omogućuje susret s Bogom, hrani intenzivni duhovni život, daje pravi smisao kršćanskom životu i djelovanju. To potvrđuju Gospine poruke izrečene u Lurdu: 1. „Ja sam Bezgrješno Začeće.” 2. „Molite za obraćenje grješnika” (tri stvarnosti: milost, grijeh i obraćenje). 3. „Pokora” (stvarnost križa i trpljenja). Tim je porukama Majka Božja htjela upozoriti na osnovne kršćanske istine (milost, grijeh, slobodna volja, obraćenje). Prihvatiti i ostvariti te poruke može svaka kršćanska duša, a u njihovu će joj ostvarenju pomoći sama Majka Marija. Tako se izvršava stara kršćanska istina, izražena u poznatoj rečenici: „Per Mariam ad Jesum - Po Mariji (se dolazi) k Isusu!” 25


Župa Zrin – 70 godina bez župljana

Z

rin je naselje u Banovini, u općini Dvor, na jugoistočnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore, udaljeno desetak kilometara od rijeke Une. Mjesto je danas obraslo šumom, grmljem i korovom iz kojih se tek ponegdje naziru poneki ostaci uništenih hrvatskih kuća. Pored glavnog seoskog puta uzdižu se oronule seoske kuće što ih sagradiše novi doseljenici nakon 2. svjetskog rata. Na staru slavu Zrina podsjećaju još samo tvrdi zidovi srednjovjekovne utvrde Zrin i ruševni ostaci crkve svete Margarete. Od 1347. godine istoimena utvrda iznad naselja bila je sjedište hrvatskih plemića i banova Šubića, po kojoj su si nadjenuli novo prezime Zrinski. Prije Šubića (Zrinskih) utvrđeni grad, sagrađen najkasnije krajem 13. stoljeća (prvi pisani zapis o gradu je iz 1295. godine), i okolno imanje bili su u posjedu hrvatskih plemića Babonića i drugih vlasnika. Pod upravom Zrinskih, a posebice od polovice 15. stoljeća, kraj gospodarski jača. U podnožju utvrde Zrin nastalo je naselje u kojem su živjeli seljaci - kmetovi i slobodnjaci, plemići, obrtnici i trgovci.

Zrin – stara župa

Srednjovjekovna katolička Župa Zrin prvi puta se

spominje u popisu župa Ivana Arhiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovima s Osmanlijama u 16. stoljeću. Godine 1504. podignut je u blizini utvrde Zrin franjevački Samostan svete Margarete, kojeg su godine 1577. srušili Osmanlijski osvajači. U južnom dijelu naselja sagrađena je krajem 15. ili početkom 16. stoljeća nova crkva Našašća svetog Križa u gotičkom stilu, koja je obnovljena 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena Župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737. godine te opet obnovljena.

26

Zločini nad Zrinjanima u rujnu 1943. Na Malu Gospu 1943. godine crkvena zvona u slavnom Zrinu zadnji su puta zvonila. Sljedeća dva dana mrzitelji Kristova Križa i svega hrvatskoga osvojili su, opljačkali i razrušili kuće i crkvu, spalili Zrin i pobili trećinu njegovih žitelja. U borbama za Zrin poginulo je ili su partizani i vlast nove države pobili 213 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Kotarski sud u Dvoru donio je 1946. godine presudu „u ime naroda“ o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su „svi stanovnici mjesta Zrina za borbu sposobni vodili borbu protiv NOV-a, a zatim su, ukoliko nisu strijeljani, ubijeni i poginuli, pobjegli tijekom rata!“ Zbog toga je sud donio rješenje da se „oduzme cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svim stanovnicima mjesta Zrina i to bez obzira gdje se takva imovina nalazi.“ Svim preživjelim stanovnicima je zabranjen povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (koje su također ubili partizani) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci. U pismu OZN-e za Baniju od 20. prosinca 1944. godine upućenom Vladimiru Bakariću stoji: „Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizani.“ Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem odobrio je uništenje Zrina. <<< Tako je stara župa u Zrinu, koja je tada imala oko 850 duša u 143 obitelji, ostala bez ijednog živućeg katolika do današnjega dana.


70 godina poslije komunističkog genocida

Od 1996. godine preživjeli Zrinjani, njihovi potomci i prijatelji okupljaju se svake godine u Zrinu, u prvoj polovici mjeseca rujna, na misnom slavlju za sve pokojne i žive Zrinjane i na molitvu za skori povratak na djedovska ognjišta. Prošlogodišnjim hodočašćem, 15. rujna 2013. godine, obilježena je sedamdeseta obljetnica uništenja Zrina i genocida nad njegovim žiteljima. Prvo je podno Starog grada Zrina blagoslovljen novopostavljeni križ, a onda su se hodočasnici u procesiji, s pjesmom i molitvom na usnama, uputili do mjesta srušene župne crkve Našašća svetog Križa. Misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s desetak svećenika koji su došli s raznih strana Lijepe naše. Ova obljetnica okupila je više od tisuću hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske, a ponajviše prognanih Zrinjana i njihovih potomaka. Na početku je biskup Košić blagoslovio gradilište na kojem je bila crkva koju su 1943. godine srušili partizani i gdje je prilikom prethodnih arheoloških istraživanja za ponovnu gradnju župne crkve Našašća svetog Križa otkrivena monumentalna jednobrodna gotička crkva iz 14. stoljeća. U prigodnoj homiliji biskup je obznanio da je nakon dugih pravnih borbi RH vratila župi, odnosno Sisačkoj biskupiji, zemljište gdje je vjekovima bila župna crkva, te da je Župa Zrin prva osoba, doduše pravna - ne i fizička - kojoj je nakon Drugog svjetskog rata vraćena oteta nekretnina u Zrinu. Biskup je potom istaknuo da je Zrin opustošen, ali nije uništen. Još je tu Stari grad grofova Zrinskih, još je tu kapela sv. Marije Magdalene, sad selo ima i križ kao nekad, a započet će i gradnja župne crkve. Jesmo li mi svjesni da je sve to baština koja obvezuje? Ne samo nas koji smo se danas ovdje okupili, nego je to sveta baština koja obvezuje sve Hrvate katolike, ma gdje bili. „Stoga bih želio da se oko Zrina okupi čitava naša domovina Hrvatska, i to kako vjernici u našoj zemlji, tako i svi domoljubni Hrvati koji žive

diljem čitavoga svijeta. Potrebno je sanjati da će ovo povijesno mjesto oživjeti, da će Zrin zadobiti ponovno veće značenje, jer Zrin to zaslužuje, zaslužuje da postane čak jedan duhovni i nacionalni centar...“

Knjiga o uništenju Zrina Povodom 70. obljetnice stradanja Zrina Sisačka biskupija izdala je knjigu Damira Borovčaka: „Zrin 70 godina poslije komunističkog genocida“. Na prvim stranicama knjige objavljeno je Pismo iz Zrina upućeno crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini koje je potomak prognanih Zrinjana fra Ivica Petanjak pročitao u Zrinu 7. rujna 2008. godine, a sadrži najvažnije podatke o tome banskom gradu. O godišnjim hodočašćima u Zrin svjedoče medijska izvješća iz godine 2009., 2010., 2011. i 2012. kao i tri propovijedi biskupa Vlade Košića koje je izrekao u Zrinu 2009., 2011. i 2012. godine. Prilog mr. Ante Milinovića sadrži pregled svih žrtava srpskog genocida u Zrinu s imenima, prezimenima, starosnom dobi i podacima o mjestu i načinu stradanja. Ukupni broj žrtava je 291, uključujući i vrijeme Križnog puta te komunističku odmazdu poslije toga. Knjiga donosi svjedočanstva Stjepana Petanjka i Andrije Feketića o stradanju Zrina koje su oni kao dječaci proživjeli. Stjepan svjedoči o napadu na Zrin i da su cijelu noć slušali pucnjavu, viku i galamu iz koje su dobro čuli glasne povike partizana: „Hvataj žive i kolji!“ Kao desetogodišnjak pamti pogled na selo koji je bio stravičan – plamen se širio nad selom kao da je nebo gorjelo. Također opisuje nailazak na svog mrtvog oca koji je ubijen u vrijeme napada. „Nažalost, ni danas, nakon 70 godina, ne znam gdje je pokopan i je li uopće negdje pokopan.“ Andrija Feketić u svom iskazu tvrdi da se stanovnici Zrina nisu bavili politikom, ali su na kraju politički osuđeni i protjerani iz svog rodnog mjesta, samo zato što su bili Hrvati. Andrijin otac Matija završio je na Križnom putu. Bio je u logoru u Kikindi pa u nekoliko zatvora, a potom su ga objesili u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Na kraju knjige zapisano je izvješće o Zakladi za gradnju crkve u Zrinu koju je na Blagdan sv. Josipa prošle godine ustanovio biskup Košić. Zadaća je Zaklade vraćanje sakralnog identiteta Zrinu, tj. gradnja crkve na istom mjestu na kojem je bila stoljećima. Tu je i izvješće o proslavi Blagdana našašća svetog Križa u Zrinu, 3. svibnja prošle godine.

Ilija Doborski 27


Z

Župa Rovišće

a one čitatelje koji ne znaju, župa Presvetoga Trojstva Rovišće nalazi se desetak kilometara od Bjelovara, na glavnoj prometnici prema Zagrebu. Obnovljena je 1789. tako da se Rovišće sa selima Breza, Prgomelj, Rajić, Tuk i Žabjak odvojilo od župe Cirkvena. Župa Presvetoga Trojstva u Rovišću prvi se put spominje u popisu župa goričkog arhiđakona Ivana g. 1334. Prema povijesnim izvorima, g. 1706. crkva se nalazi u sredini sela, a g. 1743. navodi se da je crkva zidana s drvenim zvonikom. Crkva je obnovljena izvana i iznutra g. 1828. i 1829. U vrijeme Prvoga svjetskog rata, 1916, crkva je ostala bez zvona. Današnja zvona su nabavljena g. 1920. U Predavcu je jednobrodna kapela iz g. 1842. Današnja kapela građena je od 1847. do 1850. Kapelica je 1893. godine temeljito obnovljena, a g. 1896. dobiva novi crijep. Danas je kapelica sv. Vida spomenik kulture. Posljednji put obnovljena je g. 1997. U toj župi, kroz 48 godina, djelovao je velečasni Lovro Hadrović, rođen 29. svibnja 1932. godine u Presečnom, župa Visoko. U župu je došao odmah nakon ređenja, iza župnika Grge Stojanova sada već davne 1958. godine, pa je nužno morao osjetiti staro rimsko iskustvo da je svaki početak težak. Međutim, on se brzo snalazi u duhovnom poslu i postiže dobre uspjehe. Što je sve za župu učinio, mogu svjedočiti prije svega sami župljani. Bio je pravi duhovni otac, a svećenicima

28

koji su imali mlade mise u vrijeme njegove službe (karmelićanin fra Srećko Rimac, kapucin fra Goran Rukavina, dvojica dijecezanskih svećenika vlč. Josip Vavrik i vlč. dr. Željko Tanjić) i više od toga. I to je duhovni plod njegova rada. Bilo bi čudno da je jedan svećenik tolike godine u jednoj župi, a da iza sebe nije ostavio niti jedno duhovno zvanje. Uvijek gostoljubiv, druželjubiv, pun dobrih savjeta „stare škole“ i životne mudrosti koja nam je svima dobro došla. Bio je jedan od onih osoba koji su ušli u naš život i ostat će trajno prisutan. Hvala i gospođi Jeleni koja je sav svoj trud ulagala kako bi župna kuća bila pravi dom te koja je svojom jednostavnošću i nenametljivošću bila uzor. Često premalo cijenimo napor te niti ne mislimo koliko je truda potrebno uložiti kako bi svećenik mogao služiti Bogu preko povjerenih mu ljudi, a da mu u tome moraju i trebaju pomagati suradnici. Briga o kući i domaćinstvu tu je itekako važna jer svećenik nije vuk samotnjak, iako ga mnogi kao takvoga vide i misle da živi samo od neizmjerne pobožnosti i čistoga zraka. Nakon umirovljenja, i dalje je redovito pomagao u pastoralu župe. Niti vrata novoga doma nisu bila zatvorena te je tako bilo do teške bolesti. Nakon što ga je Otac nebeski pozvao u dom u nedjelju 16. veljače ove godine, pokopan je 19. veljače na mjesnom groblju župe koju je toliko volio i gdje je i utrošio svoj život.


Oproštaj od župnika Lovre Hadrovića „Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme ... vrijeme rađanja i vrijeme umiranja ...“(Biblija, Knjiga Propovjednikova, 3. poglavlje) Bog je odredio doba i događaje u našem životu. Ta doba i vremena nekad su bolna i tužna, a najčešće teška. Završilo je jedno životno putovanje i svećeničko poslanje. Došlo je vrijeme posljednjeg ispraćaja dugogodišnjeg župnika, koji je 48 godina proveo u našoj Župi, Župi Presvetog Trojstva u Rovišću. Oprostili smo se od svećenika, župnika, ali čovjeka i istinskog prijatelja. Župnik Lovro bio je čovjek otvorena i blaga srca, uvijek zainteresiran za nova saznanja i spoznaje. Volio je pomagati, posavjetovati i strpljivo saslušati svakog tko mu se obratio. Njegove tople, mudre riječi uzvišene blagoslovom ostavile su traga na mnoge župljane i ostale dobronamjerne ljude. I nakon svog aktivnog službovanja u Župi Presvetog Trojstva u Rovišću bio je prisutan u svim važnijim događanjima Župe i Općine Rovišće. Teško je iskazati zahvalnost za sve dobro i utkanu. lijepu riječ. Volio je ljude i oni njega, a njegova jednostavnost je kao baklja na nebu zračila ljubav i svjetlost. Upoznala sam župnika Lovru radeći kao učiteljica u OŠ

Rovišće u čijoj blizini se nalazi i Župna Crkva Presvetog Trojstva. Bilo je i puteva koji su katkada bili teški za nas učitelje No, susreti s njim kroz mudre, promišljene razgovore obogatili su moj život. Rado sam surađivala i pomagala u crkvenim aktivnostima kroz liturgijska slavlja i kroz neke školske aktivnosti koje su postale dio našeg zajedničkog rada. Osjećala sam se radosno, a danas ponosno jer sam surađivala sa Župnikom Lovrom. Cecilie Meireles je rekla: „Ima ljudi koji nam govore, ali ih mi ne slušamo ima ljudi koji nas povrijede, a ipak ih zaboravimo, ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u našem životu i zauvijek ostave trag.“ Sjećat ćemo se župnika Lovre Hadrovića i od srca mu hvala za sve što je učinio za nas.

Zdenka Štogl

29


U

Četvrta obljetnica proglašenja Sisačke biskupije

četvrtak, 6. veljače 2014., obilježen je u Sisku Svećenički dan kada je proslavljena četvrta obljetnica proglašenja Biskupije i petnaesta obljetnica biskupskog ređenja biskupa Vlade Košića. Misno slavlje u katedrali predslavio je biskup Vlado u zajedništvu sa šezdesetak svećenika i vjerničkim pukom grada Siska. Na početku misnog slavlja biskup je pozvao sve nazočne na molitvu zahvale za primljene darove koje je Gospodin udijelio sisačkoj Crkvi, za sve radosti i žalosti, nadu i klonulost koje su je pratile tijekom protekle četiri godine. Poslije svete mise svećenici su čestitali biskupu Vladi obljetnicu biskupskog ređenja i preuzimanja vodstva Biskupije i zahvalili mu na njegovom nesebičnom zauzimanju za evanđeoska načela kao i za brojna dobra ostvarenja u Biskupiji: Caritas, pučku kuhinju, studentske stipendije, posjećivanje i hrabrenje potrebitih, izgradnju i obnovu sakralnih objekata, osnivanje novih župa, zauzimanje za ugrožene i obespravljene, bratsku bliskost čovjeku, ljubav prema domovini i čuvanje dostojanstva branitelja, izdavačku djelatnost, mnoge tribine te konačno: Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisku.Susret je nastavljen u Dvorani bl. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu gdje je okupljenima govorio prof. Slavko Slišković s KBF-a u Zagrebu o temi „Crkveni nauk i komunistička ideologija: teorija i praksa.“ Govoreći, između ostalog, o nasilju koje je počinjeno nad Crkvom u vrijeme komunističkog režima, prof. Slišković je istaknuo da se nerijetko zaključuje kako se radilo o pojedinačnim slučajevima ili spontanim incidentima; međutim, podrobnijom analizom marksističkog učenja lako se uočava sustavna i represivna borba protiv Crkve jer u svome „Manifestu“ komunisti izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. „Taj su dokument kao podlogu za razvoj budućeg komunističkog društva sastavili Karl Marx i Friedrich Engels. U rastućem broju obespravljenoga radništva 19. stoljeća marksizam je nalazio svoju bazu pa im nije odgovarala djelatnost Crkve na praktičnom polju: organizacija raznih katoličkih udruženja i socijalni pothvati, a još veću prijetnju vidjeli su u njezinu socijalnom nauku. Komunizmu je bio cilj uništavanje dotadašnjeg druš30

tvenoga poretka: obitelji, obrazovanja, nacije i prava na privatno vlasništvo koje je Crkva zagovarala i čuvala pa je morao ući u otvoreni sukob s katoličanstvom“, rekao je predavač te podsjetio kako je papa Pio XI. odgovorio na ove napade enciklikom „Divini Redemptoris“ 1937. godine jasno osuđujući komunizam. „Ova je osuda nastupila nakon gotovo čitavog stoljeća tijekom kojeg je Crkva trpjela komunističke napade na teorijskom i praktičnom polju. Papa je imao pred očima bolna iskustva komunističkog terora nad Crkvom kao ustanovom, njezinim zaređenim službenicima i vjernicima laicima u Meksiku i Španjolskoj, ali i odnos komunista prema pravoslavnim kršćanima u Rusiji.“ Prikazavši povijesni pregled komunističkog progona Crkve u svijetu, prof. Slišković je posebno istaknuo Meksiko gdje su progoni trajali još od dvadesetih godina 19. stoljeća i odnijeli su desetke tisuća života, a meksički su katolici morali i oružano braniti svoje pravo na vjerovanje. Ništa manje okrutan nije bio ni republikanski režim u Španjolskoj, o čemu svjedoči činjenica da je Crkva do sada službeno mučenicima proglasila oko tisuću španjolskih kršćana. Ruska pravoslavna crkva doživjela je također užasnu represiju. Govoreći o komunizmu u Jugoslaviji, prof. Slišković je rekao da su, dolazeći na vlast, komunisti imali iskustvo već desetljećima razrađivanih represivnih metoda prema Crkvi iz drugih zemalja, ali i iskustvo da će im Crkva biti najsnažniji oponent u izgradnji društva po mjeri njihove ideologije. Stoga su od prvih dana započeli sustavan progon Crkve i na sve su je načine nastojali podrediti svojoj kontroli. S.V/I.D


S

Živjeti vjeru i razmišljati o svojoj vjeri…

veta liturgijska vremena uvijek su poziv da se zaustavimo i propitamo o vlastitom smislu života i njegovu cilju. Stoga je jučerašnji poziv biskupa Josipa Mrzljaka, na Pepelnicu, da razmišljamo o svojoj vjeri i kako je živimo, dobra aktualizacijska nadopuna tekstova – životnih uputa sv. Pavla i korizmeni imperativ za kršćane. Sv. Pavao nas tako često srdačno i ispunjen žarom upućuje da živimo pravu vjeru: „Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite: ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem. Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na ‘počela’ svijeta, a ne na Krista.“(Kol 2, 6-8) Obasjan svjetlom obraćenja, sv. je Pavao, po uzoru na Krista htio dovesti svakog čovjeka živoj vjeri jer je, poput poslanja drugih apostola, to bilo i njegovo poslanje. Apostoli su svjedočili, bili su nesalomljivi dok su ih proganjali, prvi kršćani su bili spremni podnositi svo zlo i patnju ovoga svijeta i mučeničku smrt jer su istinito vjerovali u Boga Trojedinoga. Progonjena je Crkva svoju snagu i hrabrost crpila iz svetih sakramenata i bez obzira jesu li bili „mučenici mira, kršćanske ljubavi, istine ili pravednosti“, svojim su činom mučeništva svjedočili ljubav pre-

ma drugome i za drugoga. Prvi su kršćani vjerovali i smatrali da se njihovom žrtvom zajedništvo Crkve učvršćuje i jača. Budući da je mučeništvo čin koji uključuje prihvaćanje žrtve iz ljubavi prema osobi, narodu ili domovini, u tome se prepoznaje veličina i vrijednost žrtve. Stoga za nas kršćane suvremenog doba, iako se u principu ne zahtijeva mučeništvo, vjera ne smije biti skup istina koje treba prihvatiti, opredjeljenja kojima se treba podvrći, obreda koje treba prakticirati, propisa kojih se treba držati, zakona ili običaja koje treba provoditi. Vjera je istina koja rasvjetljuje , obred kojim se slavi Božja veličina i iskazuje zahvalnost. Vjera se doživljava razumom i srcem – ona je veliko i neograničeno povjerenje u Trojedinog Boga. Upravo je sv. Pavao primjer koji nam potvrđuje što znači osjetiti Kristov poziv. Potrebno je okrenuti ponašanje, riječi i djela, čitavog sebe Kristu. Važno je i ove korizme otvoriti se Bogu, prekinuti staru nit, postajati drugačiji i biti sol i svjetlost drugima. „Riječ neka Vam je ljubazna, solju začinjena, znajte svakome odgovoriti kako treba.“ (Kol 4,6)

Štefica Pokorny

31


Papa Ivan Pavao II. htio je ići u Međugorje je promijenio povijest u svome revolucionarnom pontifikatu koji je posijao toliko dobrog sjemenja i donio tolike plodove koji su vidljivi i djelatni i danas u Crkvi i u svijetu. Odakle provire tajna njegove snage, njegove vjere, njegove svetosti? Ona proistječe iz njegovog intimnog odnosa s Bogom, odnosa koji se ostvarivao u neprekidnoj molitvi, tako da se mnogo puta dogodilo da je Blaženik ostavljao krevet neraspremljen, jer je radije provodio noći u molitvi. To potvrđuje postulator postupka za njegovo proglašenje svetim, mons. Slawomir Oder u razgovoru s novinarom redakcije Zenit iz Rima koji donosimo u nastavku. O Ivanu Pavlu II je rečeno i napisano gotovo sve. Ma je li uistinu izrečena posljednja riječ o tome „velikanu vjere“?

Postulator Slawomir Oder progovara o svetosti pape Wojtile u njegovom prisnom odnosu prema Bogu i Blaženoj Djevici Mariji, o njegovoj povezanosti sa sv. Pijom iz Pietrelcine, o njegovoj dubokoj duhovnosti zbog koje često noćima nije legao na krevet. Na Bijelu nedjelju 27. Travnja 2014. Oko 5 milijuna hodočasnika koji će se okupiti iz cijeloga svijeta u Rimu i ganuto promatrati kako se sa svečanog balkona blagoslova bazilike sv. Petra spušta platno s likom pape Ivana Pavla II. Želja mnoštva vjernika izražena prigodom njegova sprovoda kada su uzvikivali: „Svetac – odmah“ je napokon uslišana: papa Wojtila bit će proglašen svetim zajedno s papom Ivanom XXIII. Kao i papa Roncalli, poljski papa 32

Mons. Oder: Sam Ivan Pavao II je naznačio koji je ključ po kojemu ga možemo upoznati: „Mnogi se trude da me upoznaju gledajući me izvana, ali me mogu upoznati samo iznutra, to jest „iz srca“. Sigurno je da nam je najprije proces za njegovo proglašenje blaženim a zatim i svetim, omogućio da se još više približimo srcu te osobe. Svako iskustvo i svako svjedočanstvo bilo je novi kamenčić koji je upotpunjavao mozaik ovog izvanrednog pape. Dakako, da doprijeti u potpunosti do srca osobe kao što je bio papa Wojtila ostaje i dalje tajna. Može se sa sigurnošću reći da je u srcu ovoga pape bila ljubav prema Bogu i prema braći, ljubav koja je uvijek bivala sve većom i koja nema završetak u ovome (zemaljskom) životu. Što ste novoga ili malo poznatoga o Wojtili otkrili kroz svoja istraživanja? Mons. Oder: Različiti povijesni vidovi njegova života koji su prije bili malo poznati izašli su na vidjelo za vrijeme postupka za proglašenje blaženim i svetim. Jedan od tih vidova svakako je njegov odnos sa ocem Pijom kojega je često susretao i s kojim se dugo vremena dopisivao. Osim nekih pisama koja su već poznata, kao na primjer ono u kojemu je tražio molitve za prof. Poltawsku, svoju prijateljicu i suradnicu, na vidjelo su izašla mnogobrojna pisma u kojima naš


apostolskog žara, ljubavi prema Crkvi, ljubavi prema Mističnom tijelu Kristovom. To je tajna svetosti Ivana Pavla II. Dakle, iza velikih putovanja i govora stoji njegov duhovni lik kao srce pontifikata Ivana Pavla II? Mons. Oder: Apsolutno. Ima jedan dirljiv događaj koji to najbolje potvrđuje. Papa je bio bolestan, na kraju jednoga od svojih brojnih apostolskih putovanja, tako da su ga njegovi suradnici morali praktički odnijeti u njegovu spavaću sobu. Ti isti suradnici su ujutro nakon toga našli njegov krevet netaknut, jer je Ivan Pavao II proveo čitavu noć na koljenima u molitvi. Za njega je sabranost u molitvi bila bitna. To je bilo toliko važno da je u posljednjim mjesecima svoga života tražio da se u njegovoj spavaćoj sobi nađe mjesta za Presveti oltarski sakrament. Njegov odnos prema Gospodinu bio je uistinu izvanredan. Papa je također gajio posebnu pobožnost prema Djevici Mariji? Mons. Oder: Da, Postupak za proglašenje svetim pomogao nam je približiti i ovaj vid njegova života. Istraživali smo ovaj veoma duboki donos pape Wojtile sa Blaženom Djevicom Marijom. Bio je to odnos koji su samo ljudi koji bili u njegovoj blizini mogli shvatiti a koji je bio i te kako iznenađujući. Ponekad je izgledalo da papa za vrijeme marijanske molitve zapada u stanje ekstaze, udaljavao bi se od svega što ga je okruživalo, a to je izgledalo kao neka šetnja , kao neka vrsta susreta. Živio je duboki osobni odnos prema Blaženoj Djevici. Dakle, može li se reći da postoji i mistički aspekt Ivana Pavla II?

Blaženik Ivan Pavao II traži od svetog kapucina zagovorne molitve za ozdravljenje pojedinih vjernika. Tražio je od njega da moli za njega samoga u vrijeme kada je vršio službu kapitularnog vikara krakovske biskupije, u očekivanju da se odredi novi nadbiskup, a to će biti upravo on. I što još? Otkrili smo puno toga o duhovnosti Ivana Pavla II. To je bila više – manje, potvrda onoga što se moglo shvatiti i vidjeti u njegovom odnosu prema Bogu. Intimni odnos sa Kristom živim, osobito u Euharistiji iz kojega je izviralo sve ono što smo mi vjernici mogli vidjeti u njemu kao plod izvanredne ljubavi,

Mons. Oder: To mogu odlučno potvrditi. Ne mogu potvrditi viđenja, elevacije ili alokucije, kao nešto po čemu se identificira mistički život, ali kod Ivana Pavla II prisutan je vid autentičnog misticizma i on se manifestirao njegovom načinu na koji je živio u prisutnosti Božjoj. Doista, istinski mistik je onaj koji ima svijest da prebiva u Božjoj prisutnosti, i sve živi od toga dubokog susreta s Gospodinom. Već puno godina živite s likom ovoga čovjeka kojega su već za života ljudi smatrali svecem. Kako se osjećate sada kada znadete da će biti proglašen svetim i uzdignut na čast oltara? Mons. Oder: Postupak za proglašenje svetim bila je jedna izvanredna avantura. Ona će sigurno obilježiti moj svećenički život. Neizmjerno sam zahvalan Bogu koji me postavio pred ovako velikog učitelja 33


života i vjere. Za mene je ovih 9 godina postupka za proglašenje blaženim i svetim jedna ljudska avantura i izvanredan ciklus duhovnih vježbi koje je on indirektno „propovijedao“ svojim životom, svojim spisima, sa svim onim što je izašlo na vidjelo iz ovih istraživanja. Imate li Vi neka osobna sjećanja? Mons. Oder: Nikada nisam pripadao krugu najbližih suradnika pape Wojtile, ali u srcu čuvam mnogobrojne slučajeve kada sam mogao udahnuti svetost ovoga pape. Jedan od takvih događaja zbio se na početku moga svećeništva, na Veliki četvrtak 1993, a te je godine on zaželio oprati noge svećenicima koji su bili zaduženi za odgoj sjemeništaraca. Među tim svećenicima sam bio i ja. Osim simboličkog značaja ovoga obreda, za mene je to bio prvi kontakt s osobom koja mi je u ovoj poniznoj gesti prenijela svoju ljubav prema Kristu i prema samom svećeništvu. Druga prilika se ukazala u posljednjim mjesecima njegova života: bio je bolestan i nepredviđeno sam se našao na večeri s njime, zajedno sa njegovim tajnicima, suradnicima i nekoliko drugih svećenika. I tada sam upamtio njegovu jednostavnost i veliki osjećaj za prihvaćanje drugoga, njegovu ljudskost koja je proizlazila iz jednostavnosti njegovih gesta. Benedikt XVI je nedavno izjavio u jednom intervju da je uvijek bio svjestan da živi pokraj jednoga Sveca. Uostalom, poznata je njegova izreka: „Učinite odmah, ali učinite to dobro“, kada je kao papa odobrio početak Procesa za njegovo proglašenje blaženim…. Mons. Oder: S velikim zadovoljstvom sam čitao ovo svjedočenje umirovljenoga pape. To je bila potvrda onoga što je bilo vidljivo u njegovom pontifikatu: svaki puta kada mu je to bilo moguće, progovarao bi o svome ljubljenom predšasniku, bilo privatno bilo javno, u svojim propovijedima i govorima. Uvijek je snažno svjedočio svoje osjećaje prema Ivanu Pavlu II. Sa svoje strane, mogu izraziti veliku zahvalnost papi Benediktu za njegov stav kojim je svjedočio onih godina. Uvijek sam ga doživljavao kao nekoga tko mu je bio jako blizak i mogu potvrditi da je on bio ključna osoba koja je omogućila da se započne postupak za proglašenje blaženim odmah nakon smrti pape Ivana Pavla II. Promatrajući nedavne događaje, mogu kazati da je Božanska providnost načinila od ovog postupka jedan prekrasan kraljevski dvor. Vidite li nastavak svega toga i sa papom Franjom? Mons. Oder: Učiteljstvo se nastavlja, Petrova karizma jednako ide dalje. Svaki papa daje čvrstoću i 34

određenu povijesnu formu vlastitog života i svoje osobnosti. Ne može se ne vidjeti da se sve nastavlja. Gledajući malo izbliže, postoje različiti vidovi po kojima papa Franjo podsjeća na Ivana Pavla II: to je duboka želja da bude blizak osobama, njegova hrabrost da ide izvan zacrtanih okvira, ljubav prema Kristu prisutnom u njegovom Mističnome tijelu, u dijalogu sa svijetom i drugim religijama. Velika želja pape Wojtile koja se nije ispunila bila je da posjeti Kinu i Rusiju. Izgleda da papa Franjo otvara pomalo putove i u tom pogledu… Mons. Oder: Ivan Pavao II se jako zalagao da bi se otvorili putovi prema Istoku kako bi ih mogli ostvariti njegovi nasljednici. Put koji je otvorio papa Wojtila naišao je na plodno tlo u mislima pape Benedikta, a sada, zahvaljujući povijesnim okolnostima koje prate pontifikat pape Franje mogu se i konkretno ostvariti. Tu je uvijek na djelu dijalektika o kojoj smo prije govorili, a to je ujedno i logika Crkve: nitko ne počinje ispočetka, temelj je Krist koji djeluje u sv. Petru i njegovim nasljednicima. Danas živimo i pripremamo ono što će se u Crkvi ostvariti u budućnosti. Kazali ste da je Ivan Pavao II želio posjetiti Međugorje. Potvrdite nam je li to istina? Mons. Oder: Govoreći privatno sa svojim prijateljima, više puta papa je rekao: „Kad bi to bilo moguće, želio bih poći tamo“. Ove njegove riječi ne treba tumačiti kao službenu potvrdu događaja koji se događaju u tom hercegovačkom mjestu. Papa je uvijek bio oprezan u svome djelovanju i bio je svjestan važnosti svoje službe. Ali, bez je svake sumnje činjenica da se u Međugorju mijenjaju srca ljudi, osobito preko sakramenta sveta ispovijedi. Dakle, papinu želju treba tumačiti u okvirima njegove svećeničke zauzetosti, a to znači da je htio biti prisutan na mjestu gdje duše traže Krista i nalaze ga zahvaljujući svećeniku, preko sakramenta Pomirenja i Euharistije. I zašto onda nije otišao tamo? Mons. Oder: Zato jer nije sve moguće ostvariti u ovome životu…. (Intervju koji je vodio novinar Salvatore Cernuzio s mons. Slawomirom Oder, Postulatorom u postupku za proglašenje blaženim i svetim pape Ivana Pavla II, a objavio ga je na svojim internetskim stranicama časopis ZENIT – Rim). priredio

fra Mirko Kemiveš


Trebamo li mi uopće privatnost?

S

tvarnost je tek nedavno i gotovo neprimjetno premještena iz naše neposredne blizine u svijet brojeva. Taj svijet od beskonačno mnogo kombinacija jedinica i nula kao da je izbrisao vrijeme, mjesto, a ponekad i samu stvarnost. Ispunjeni su snovi mnogih znanstvenika, čitav svijet stane na jedan monitor. Nalazimo se istovremeno na desetak različitih mjesta samo ako to poželimo jer našoj se znatiželji ne nazire kraj. Opet, sve smo dalje jedni od drugih. Postoje aplikacije na mobitelima koje temeljem običnog selfija (autoportret koji osoba napravi mobitelom ili fotoaparatom i stavi na društvenu mrežu) mogu otkriti povjerljive informacije o osobi. Reklamna industrija već dugo ovisi o preferencijama potrošača - da bi otkrila te preferencije i u nastojanju da ih sama proizvede, ona uzurpira našu privatnost i nerijetko nama manipulira. Naše se fotografije i intimni trenuci sa obitelji često nalaze na globalnom plakatu različitih portala. Treba li zaista svima tih pet minuta slave? Ima li u ovakvom orvelijanskom svijetu mjesta za privatnost? Trebamo li mi uopće privatnost? Iako je teško objasniti što je to privatnost, duboko u sebi svi osjećamo da za privatnost imamo potrebu i da na to imamo pravo. Privatnost je područje života koje je unutarnje, osobno i povjerljivo. To je potreba i duboki osjećaj da se ima neko svoje područje življenja, ono koje imamo za sebe, osjećaj da imamo pravo na sebe samog. Latinska riječ privatio znači lišavanje, odricanje, oslobođenje, dok privatus znači osobni, lični, poseban. Mogli bismo privatnost shvatiti kao vrstu intimnosti (lat. intimus najunutarniji, najjači, najpouzdaniji, najiskreniji) ili slobode biti za sebe kojoj pristup ima isključivo osoba (ili osobe) koja u njoj sudjeluje; oslobađanje ili sloboda od vanjskoga, najjednostavnije - potreba za osamom, mirom. Dakle privatno je ono što je iskreno, unutarnje, oslobođeno od vanjskoga. U privatnosti se događa bliskost i susret sa Bogom, sa sobom i sa drugima.

U posljednje vrijeme često čitamo o ugrožavanju prava na privatnost. Takve se povrede najčešće događaju na internetu kao što kaže doc.dr.sc. Marija Boban (http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=38&s=360): „Sam termin informacijska privatnost objedinjuje pravne vrijednosti zaštite prava pojedinca pod zajednički nazivnik pod paskom razvoja informacijskih tehnologija. . Dakle, označava onaj aspekt privatnosti koji se odnosi na prikupljanje podataka o osobi, upravljanje tim podacima i njihovo korištenje . Jednom riječju, odnosi se na osobne podatke koji zahtijevaju privolu osobe za njihovo korištenje od strane trećih osoba . Sam čin povrede osobnih podataka ulazak je u domenu privatnosti, ali šteta koja je nanesena tiče se osobe i stoga je vrijednost koju treba zaštititi privatnost.“ Početkom borbe za kontrolu osobnih podataka počela je borba za zaštitu privatnosti čovjeka. Ono što je prvi korak kod zaštite od povrede prava na privatnost jest razumijevanje onoga što se događa oko nas. Privatnost je usko povezana sa osobom i čini dio cjeline, a povreda prava na privatnost jest zapravo povreda integriteta osobe, nepoštovanje osobe i dostojanstva osobe. Ako pogledamo široku sliku to je jedna od posljedica sveopće objektivizacije i eksploatacije čovjeka. Privatnost ne može postojati bez javnosti. Čovjek je društveno biće po samoj svojoj biti i on ne postoji sam za sebe već je uvijek pozvan postojati za druge. Čak se naše poimanje samoga sebe ostvaruje u potpunosti tek u odnosu prema drugima. Trebamo uvijek biti svjesni da smo mi, iako će programi uvijek biti sofisticiraniji a tehnologije naprednije, kao osobe i braća pozvani uvijek u poštovanju biti bliže jedni drugima.

Marija Takač 35


Tragično sprečavanje duhovnog poziva

U

jednoj župi živjela je jedna majka koja je svake prve subote u mjesecu davala slaviti misu nakane za duhovna zvanja te je i sama rado na njoj sudjelovala. Mjesni župnik  se radovao što ima tako dobrih župljana koji prepoznaju i podržavaju veliku potrebu Crkve za duhovnim zvanjima. Ta ga je njihova zauzetost i molitva hrabrila u njegovu vlastitom svakodnevnom životu i zvanju. Toj majci su s vremenom brojna djeca već podosta odrasla, tj. postala punoljetna. Jednog dana došao joj je jedan sin koji je odlučio poći u bogosloviju. Tu svoju želju i odluku mladić je, kao revni ministrant i suradnik u župi, najprije povjerio svojemu župniku. Župnik se silno obradovao što je molitva njegove pobožne majke prvi plod donijela baš u njezinoj obitelji. Svjestan važnosti odluke, župnik je savjetovao mladiću da o ovoj svojoj odluci stupanja u duhovni poziv razgovara s roditeljima.   I doista, jednog dana mladić povjeri svojoj majci odluku da želi poći u bogosloviju. No, ono što ga je zbunilo i iznenadilo bila je majčina reakcija: „Ma ni govora! Nisam ja davala mise i molila da Bog pozove moje dijete, nego nekoga drugoga.“ Tada mladić pokuša majci ukazati da ona ne može Bogu odrediti koga će pozvati k sebi u duhovni poziv. Na te njegove  riječi majka se naruga rekavši: „Da! Baš je tebe pozvao!“ Nakon početne zbunjenosti mladić se malo pribere i smiri te odgovori majci riječima: „Mama, ne mogu ti ja to sve objasniti, ali ja jednostavno ne vidim sebe nigdje drugdje, nego u duhovnom pozivu. To je moja želja koja me iznutra ispunja i čini sretnim.“ Na te njegove riječi majka je ponovno energično uzvratila: „Ne! Ma ni govora!“ Jednog lijepog proljetnog jutra roditelji ustanu te uvide da mladića nema u njegovoj sobi, ali niti igdje drugdje u kući i dvorištu. Budući da je mladić sada već bio punoljetan, odmah su shvatili da je sin odlučio svoju odluku provesti u djelo unatoč majčinu 36

žestokom protivljenju. Otac je, iako i sam dobar i pobožan, oko mladićeva životnog izbora bio suzdržan pa je mladića to dodatno ohrabrilo da ‘umakne’ u bogosloviju. Majka se odmah spremila i krenula ga tražiti s nakanom da ga vrati kući. Stigavši u obližnji grad, odmah je otišla do sjedišta bogoslovije. Susrevši u vratarnici jednog od vice-rektora, odmah ga je upitala nalazi li se tu njezin sin. Vice-rektor i vratar su, ne znajući o čemu se točno radi, odmah bezazleno rekli da je rano jutros u bogosloviju stigao jedan stasiti mladić. Na te njihove riječi mladićeva majka je odmah počela vikati i tražiti da joj se sin mora odmah vratiti kući. Nije vrijedilo nikakvo uvjeravanje da odgovorni u bogosloviji u svemu nemaju nikakvu odgovornost, nego da je to isključivo mladićeva slobodna odluka. Kada je mladić čuo silnu strku i galamu, odlučio je zbog svega ne praviti veliki problem te se s majkom mirno vratio kući. Došavši natrag u obiteljski dom, danima je šutio ne progovorivši ni s kim od ukućana niti jedne riječi. Njegovu ocu sve je to teško palo pa je inače veselog sina pokušao na razne račine oraspoložiti i utješiti. No, kada je na svoje oči to vidjela i na svoje uši to čula supruga, nastala je među roditeljima teška prepirka. Takvi narušeni obiteljski odnosi trajali su nekoliko tjedana sve dok mladić, duboko pativši i zatvorivši se u sebe, nije psihički i fizički obolio.   Nakon gotovo godinu dana majka dolazi istom župniku s molbom da služi misu za mladićevo zdravlje uz riječi: „Strašno sam pogriješila jer sam Bogu stala na put do zvanja i sreće svoga dragog sina“. Dvije godine poslije toga župnik je, nažalost, vodio sprovod tog istog mladića. Roditeljskom plaču pri tome nije bilo kraja. Župnik nije mogao moliti od majčinog plakanja i kukanja. No, smirenim joj je glasom tada rekao: „Sada više nema nikakve koristi od kukanja i plakanja, nego je bolje početi činiti pokoru i moliti za dušu ovog plemenitog mladića. No, možda je još više potrebno moliti za dušu ove sebične majke!“


Susret kapucinskih postulanata u Assizu

K

rajem mjeseca siječnja (27. - 31.1.) u Assizu gradu sv. Franje i sv. Klare - održao se susret kapucinskih postulanata svih talijanskih provincija na kojemu smo sudjelovali i mi Hrvati koji se nalazimo na formaciji u Italiji. Ukupno je nazočilo trideset i dvoje postulanata te nisu došli samo postulanti sa Sardinije . Ovom prilikom susreli su se i voditelji formacije koji su međusobno razmijenili iskustva te dogovorili nove smjernice za dalji rad. Osim međusobnog upoznavanja, ovo nam je svima bila prilika da se duhovno obogatimo jer su mnogi od nas prvi puta posjetili Assiz. Iako je veći dio vremena provedenog u Assizu padala kiša, uspjeli smo vidjeti sve ono što je bitno za nas, buduće franjevce. Nakon dolaska i smještaja u našem samostanu u Assizu (Domus Laetitia), razbježali smo se kao «rakova djeca» na sve strane, istražujući i razgledavajući gradske znamenitosti. Unatoč ružnom vremenu, radosno smo obilazili crkve dok su nam u mislima odzvanjale riječi našeg Gospodina: «Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.» (Mt 11, 28). Uistinu je bila prava okrepa moliti ispred raspela sv. Damjana ili pak na grobu našeg utemeljitelja sv. Franje. Lijepo je bilo vidjeti lica sve subraće koja su sjajila nekom posebnom radošću i mirom. Večer smo proveli u prepričavanju dojmova i zamišljajući što nas sve čeka u danima koji slijede. Sljedećeg dana (utorak), nakon jutarnje molitve i mise, imali smo sastanak na kojem se svatko ukratko predstavio i na kojem smo saznali što nas sve očekuje. Fra Fabio Furiasse iz provincije Marche obznanio nam je da je svrha našeg posjeta vidjeti sva važna mjesta koja se tiču sv. Franje i sv. Klare te naučiti nešto o njima. Naravno da smo bili oduševljeni tom informacijom, a fra Fabio se pokazao kao odličan vodič i učitelj koji je na svakom posjećenom mjestu održao kratko izlaganje o njegovoj važnosti za sv. Franju i franjevački red. Razgledavanje Assiza započeli smo posjetom kući u kojoj se rodio sv. Franjo (San Francesco Piccolino). Kuću je u oratorij pretvorio Svečev nećak Piccardo 1250. Odavde smo krenuli prema mjestu na kojem se prema tradiciji nalazila kuća Franjinog oca Petra Bernadonea. Danas se na ovome mjestu nalazi Nova Crkva (Chiesa

Nuova) nazvana tako zbog činjenice da je posljednja crkva izgrađena u Assizu (1615.). Istoga dana posjetili smo još katedralu sv. Rufina u kojoj su, osim sv. Franje i sv. Klare, kršteni i mnogi drugi odličnici onoga vremena te crkvu sv. Marije Velike (S. Maria Maggiore) i crkvu sv. Stjepana (San Stefano). Zvona potonje su prema predaji čudesno počela zvoniti dok je sv. Franjo umirao. Budući da smo samo prvu noć proveli u samostanu, nakon razgledavanja smo se uputili prema našoj kući-hostelu (Centro Tau) u Rivotortu gdje smo noćili i objedovali ostala tri dana našeg boravka u Assizu. Sljedećeg dana (srijeda) konačno je prestala padati kiša te se čak na trenutke pokazalo i sunce tako da se odmah i raspoloženje podiglo na višu razinu. Razgledavanje smo započeli posjetom eremitoriju Le Carceri. Eremitorij dolazi od grč. riječi eremos (έρημος) što znači osamljen, pust. Na ovo mjesto se sv. Franjo povlačio sa svojom braćom na molitvu i kontemplaciju. Tu smo se uvjerili da ovo mjesto i danas zrači spokojem te poziva na razmišljanje i molitvu. Nakon kratkog predavanja o povijesti i važnosti ovog mjesta za franjevački red, dobili smo nešto vremena za osobnu molitvu u spiljama koje su koristili sv. Franjo i njegovi sljedbenici kada su se povlačili u osamu. Nakon eremitorija spustili smo se u Rivotorto gdje smo najprije posjetili malu crkvicu sv. Marije Magdalene koja je značajna po tome što je podignuta na mjestu gdje su u Franjino doba boravili gubavci koji su imali veliku ulogu u Franjinom obraćenju. I sam sv. Franjo o tome govori u svojoj oporuci: «Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da započnem činiti pokoru. Dok sam bio u Grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I sam Gospodin dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.» Nažalost, crkva je bila zatvorena pa se nismo previše zadržavali, već smo se uputili prema svetištu u Rivotortu (Sacro Tugurio) gdje se u unutrašnjosti crkve nalazi jednostavna kolibica u kojoj je sv. Franjo obi37


tavao sa svojom braćom. «Legenda trojice drugova» o ovom mjestu govori: „Dotad su sretni otac i sinovi boravili u jednom mjestu nedaleko od Assiza koje se zove Rivotorto. Ondje se nalazila neka napuštena koliba. To mjesto bijaše toliko tijesno da su ondje jedva mogli sjediti ili počivati.“ Na ovome mjestu sastavljeno je i prvo pravilo 1209. koje je papa Inocent III. usmeno potvrdio. Iako smo stigli u podne – doba kada se zatvara crkva – gospodin koji je zadužen za zadužen za otvaranje i zatvaranje crkve – čuvši da smo kapucinski postulanti – ljubazno nas je pustio da sve razgledamo. Nakon ručka u samostanu (svakodnevno smo ručali u asiškom samostanu) i kratkog odmora uputili smo se prema tvrđavi nad gradom (Rocca Maggiore). Ovdje je jedan dio postulanata odlučio posjetiti muzej koji se nalazi unutar tvrđave, a ostali su krenuli, šećući uskim asiškim uličicama, prema Bazilici sv. Franje koja je određena za naš sljedeći cilj. Došavši pred Baziliku sv. Franje, odlučili smo pričekati ostatak postulanata pa smo to vrijeme proveli u ugodnom razgovoru s ostalim talijanskim postulantima. Nakon pristizanja ostatka grupe – koji je bio oduševljen viđenim u tvrđavi – krenuli smo u razgledavanje ove grandiozne bazilike, uz, naravno, nezaobilaznu molitvu kod groba našeg utemeljitelja. Nakon izlaska iz crkve opet nas je dočekala kiša, ali i jedan fratar konventualac koji nas je poveo u razgledavanje samostana (Sacro Convento). U nekih pola sata vidjeli smo ono najvažnije u ovom samostanu i usput saznali da će se u petak održati misa na grobu sv. Franje za sve postulante i voditelje formacije. Novo ugodno iznenađenje i nova radost za nas koja se najbolje može opisati riječima psalmiste koji kaže: «Kako su mili stanovi tvoji, Jahve nad Vojskama! Blaženi koji prebivaju u Domu tvome slaveć te bez prestanka! Blažen komu je pomoć u tebi, dok se sprema na svete putove.» (Ps 84: 1a. 4. 5 ) Umorni od cjelodnevnog hodanja, ali ispunjeni zadovoljstvom, vratili smo se u Centro Tau nagađajući što možemo očekivati od sljedećeg dana. U četvrtak smo započeli obilazak s mjestom gdje je sv. Franji progovorio sam Krist s križa, a to je, naravno, crkva sv. Damjana. Odavde potječe i molitva koju je Franjo tada izgovorio, a glasi: «Svevišnji, preslavni Bože, rasvijetli tminu moga srca i daj mi pravu vjeru, pouzdano ufanje i savršenu ljubav. Podaj mi, Gospodine, prave osjećaje i spoznaju da ispunim tvoju svetu zapovijed koju si mi dao u istini. Amen.» Naše dobro raspoloženje i zadovoljstvo što se nalazimo na jednom od najvažnijih mjesta za franjevačku obitelj nije mogla pomutiti kiša koja je opet neumorno padala. Ova crkva i samostan u koju je sv. 38

Franjo smjestio sv. Klaru i prve klarise bila je odličan uvod za ono što nas je očekivalo, a to je Bazilika sv. Klare. U ovoj bazilici nalazi se kripta u kojoj je grob sv. Klare, ali i kapelica u kojoj se nalazi raspelo sv. Damjana. Naravno da smo iskoristili priliku i uputili svoje molitve našem nebeskom Ocu i s ovih svetih mjesta. Nakon ručka konačno smo posjetili «majku i glavu» svih franjevačkih crkvi – kako ju je proglasio papa Pio X. – Baziliku sv. Marije Anđeoske (S. Maria degli Angeli) unutar koje se nalazi sveta kapelica Porcijunkula. Pričajući kasnije sa ostalom braćom o utiscima iz Assiza, stekao sam dojam da se je većini najviše svidjela ova malena kapelica. S obzirom da smo imali mnogo vremena na raspolaganju, osim razgledavanja i molitve, mnogi su iskoristili priliku i ispovijedili se na ovom svetom mjestu. Odavde smo se zaputili prema Bazilici sv. Klare u kojoj smo molili večernju molitvu časova s klarisama i time smo zaključili još jedan nevjerojatan dan. Posljednjeg dana našeg boravka u Assizu padala je kiša jače nego svih prethodnih dana. Međutim, nije mogla pomutiti zadovoljstvo što imamo misu kod groba sv. Franje. Ovo je za sve nas bilo jedno posebno iskustvo za koje sam siguran da ćemo ga se sjećati cijeloga života. Nakon mise kiša je i dalje padala nesmiljenom žestinom tako da je fra Fabio odlučio pozvati jednog fratra konventualca da nas povede u obilazak donje i gornje bazilike. Svi smo dobili slušalice pa smo u detalje mogli čuti objašnjenja svake pojedine freske, kapelice ili bilo čega bitnog unutar crkve. Završivši s razgledavanjem, uputili smo se na ručak u samostan poslije kojeg je slijedio povratak u Lendinaru. Povratak kući protekao je većim dijelom u tišni jer smo svi prebirali dojmove u mislima i duši pa se činilo kao da tom šutnjom želimo zadržati i dio onoga mira koji smo osjećali proteklih dana. Draga braćo i sestre u domovini! Iskreno se nadam da vas zbog dužine članak nije previše umorio. Preporučamo se u vaše molitve, a za kraj Vas sve pozdravljamo te Vam želimo sretan Uskrs uz blagoslov našeg svetog oca Franje koji kaže: „Neka vas Gospodin blagoslovi i neka vas čuva! Neka vas licem svojim obasja, milostiv vam bude! Neka pogled svoj svrne na vas i dade vam mir!“ Mir i dobro!

Dejan Lecić


Sve što imamo „Netko bi mogao doći i ukrasti nam sve što nemamo” – kaže jedan lik iz stripa Alan Ford. Premda zvuči paradoksalno, ova rečenica itekako ima smisla. Istodobno i oštra, i šaljiva, čvrsto je utemeljena u našoj stvarnosti. Iza sveprisutne opsjednutosti utrkom za materijalnim stvarima velikog broja pripadnika zapadne civilizacije krije se pomno prikrivena istina o tome da je zapravo malo toga što je doista moguće i m a t i. Znamo da Božja perspektiva uvijek podrazumijeva imovinu povezanu s nematerijalnim, duhovnim vrijednostima. Ne kaže li Isus u svojoj prispodobi o darovanim minama da će se „svakom tko ima dati, a onom tko nema oduzet će se i ono što ima”? Isusova valuta nije od metala niti od papira, oni koji imaju nisu ovozemaljski bogataši, nego oni koji rastu i usavršavaju dodijeljene im darove. Promišljajući o Isusu kao o Dobrom pastiru, papa u miru Benedikt XVI je rekao i ovo: - Pravi pastir ne “posjeduje” ovce kao neku stvar koja se rabi i troši. One mu “pripadaju” upravo u poznavanju, a ovo “poznavanje” je nutarnje prihvaćanje. Ono označava nutarnju pripadnost koja je mnogo dublja od posjedovanja stvari. Katkad i mi vjernici znamo pogriješiti pa uzaludno pokušavamo od Boga nešto silom “izvući”, nešto što smo si u određenom trenutku zamislili kao iznimno potrebno. Drugim riječima, pokušavamo posjedovati Boga kao da je nekakva zlatna ribica iz bajke koja ispunjava tri želje. Međutim, potrebno je u sebi produbljivati uvid u nevidljivu stvarnost u kojoj se susrećemo s Bogom i pokušati doći do iskrenog pouzdanja u njegovu Providnost, predati se njegovoj volji. To nam je svima teško jer nam se često čini da ćemo time izgubiti kontrolu nad svojim životom, da ćemo biti bespomoćni i izgubljeni. Zapravo je istina posve suprotna. Sve što zadržimo sigurno ćemo izgubiti - to nam i sam Isus govori. Sveti Ivan od Križa u svom je spisu „Uzlazak na brdo Karmel“ zapisao: „Da bi došao do onoga u čemu sada ne uživaš, moraš proći onuda gdje ne uživaš. Da bi stigao do onoga što ne znaš, moraš proći ono što ne znaš. Da bi posjedovao ono što nemaš, moraš ništa nemati.” Dakle, do istinskog posjedovanja nije baš lako doći.

Ne tako davno vodila se bitka među pristašama dvaju tabora: imati ili biti. Postupno je prvi nadvladao čak i samu raspravu o sebi pa nam sada valja biti samo da bismo mogli imati, točnije – kupovati. Kao da više ne vrijedi ona stara: „Mislim, dakle jesam.” Aktualna je nova: „Kupujem, dakle postojim.” Možda je došao čas da se barem mi kršćani, zajedno sa svim razumnim ljudima oko sebe, zapitamo što je u životu doista bitno, koja je njegova prava svrha i postoji li put kojim se nekamo može i stići, umjesto da se vrtimo u krug. Sveti Pavao je u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima izvrsno opisao lik vjerodostojnog svjedoka Radosne vijesti, čije blago nema zemaljske korijene: „...čini se da smo žalosni, a zapravo smo uvijek veseli; čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjeduju sve.”

Vjera Milić 39


Mladi i vjera Zamoljen da napišem članak ovakvog naslova, kao što bi i svi, bez obzira na godine, iskustvo ili spisateljski talent učinili, zastajem. Zastajem jer ne znam otkud početi, a ni kako uklopiti sve misli koje nastaju, povezane s ovom temom, u zadani okvir od dvije kartice teksta. No, potrebno je odnekud početi, pokušati dati mislima priliku, ispitati ih i, konačno, uobličiti ih u smislenu cjelinu, poštujući ograničenja forme u kojoj se trebaju naći. Počeo bih, dakle, upravo od tih, ali ne samo tih, misli. Razmišljanja, promišljanja, preispitivanja, refleksivne aktivnosti, koja, nažalost, najčešće izostaje. U svakodnevici, čineći svakodnevne, a često i one manje svakodnevne, ali ipak rutinske stvari, ukidamo misli. Ne promišljamo. Ne trudimo se. Lakše je, svakako, jednostavno uljuljkati se u rutinu, u društveno predviđene ili samostalno zadane aktivnosti, ispunjavajući njima cijeli svoj dan. Tada, kada smo, samoinicijativno, ukinuli misao, ukinuli promišljanje, prepustili se pukoj rutini jer nam je tako lakše, izgubili smo neslućene mogućnosti. Jer, zaista, onaj tko sluti kakve je mogućnosti izgubio zaustavljajući promišljanje, ostavljajući pitanja zatvorenima samo zato što mu je tako lakše, sigurno ne bi tako postupio, nego bi nastavio promišljati, misliti i otkrivati mislima pitanja na koja, bez njih, ne može naći odgovor. Potencijal misli je golem, one mogu biti, kako nam pokazuje povijest, kreatorice strašnih nedaća, ali i golemih svjetova ljepote, koja leži u otkrivanju pitanja i traženju odgovora na njih. Nismo, bez razloga svi, na nastavi vjeronauka još u počecima obrazovanja, osnovnoj školi, učili o temeljnim pitanjima, koja zaokupljaju svakog čovjeka, a posebice onog koji se, na način na koji samo opisao, odbija odreći misli i iskorištava njihov golem potencijal. „Tko sam? Zašto postojim? Kamo idem?“ Kako smo naučili, ali i bezbrojne varijacije tih pitanja roje se, postavljaju i pokušavaju odgovoriti u mislima ljudi. Pa i u mojim mislima. Nadam se i vjerujem da tu nisam izuzetak, da i mnogobrojni drugi ljudi, koji daju priliku tako divnom potencijalu kao što su misli, postavljaju sebi ta i takva pitanja, traže odgovore i neprestano se nalaze negdje između tih krajnosti, tako velikog i značajnog pitanja i zadovoljavajućeg odgovora na njega. Od velikih Crkvenih otaca i naučitelja, preko mnogobrojnih filozofa i mislilaca, 40

književnika, pa sve do onih čije ime u povijesti nije ostalo zapisano, dijele sa svima nama, današnjim umnim bićima, tu potragu. Zaista, takvo razmišljanje predstavlja i podrazumijeva neprestanu potragu za odgovorima koji će oblikovati prihvatljivu istinu svakom onome tko odgovore traži. Upravo u današnjem svijetu, a tako je bilo i tijekom cijele povijesti, takvo razmišljanje može voditi do pravih istina, istina vjere, istine Boga i vjere u Njega koja se ne postiže kroz slijepi slijed običaja i rituala, već promišljanjem, prihvaćanjem punine Božje istine do koje smo došli upravo promišljanjem, postavljanjem temeljnih pitanja i pokušajem odgovaranja na njih. U tom pokušaju, vidimo, uvijek, ma s koje strane krenuli u razmišljanje, kako bi to filozofi rekli, misaoni eksperiment, vidjet ćemo da svi odgovri, ma kako raznorodni bili, a oni to svakako jesu, ipak imaju nešto zajedničko. To zajedničko je mogućnost preispitivanja, iz koje izlazi nemogućnost razuma da u potpunosti odgovori na takva pitanja, što dokazuje mogućnošću da ih sam, uvijek iznova, preispituje. Dok ih tako preispituje, može jedino shvatiti da sam na njih ne može dati konačan odgovor. Tada mu preostaje vjera, mogućnost da vjeruje, da se s istinitim i istinskim odgovorima na ta pitanja upozna i, kroz vjeru, na njih sam sebi da odgovore. Jednostavno, da vjeruje. Gdje su ovdje mladi, postavlja se, s pravom, pitanje i traži definicija. Traži se smisao mladenaštva u formiranju takvih odgovora, u promalaženju istine sadržane u vjeri. Na tom stalnom putu nalaze se i mladi, baš kao i svi ostali, no često i više, jer je upravo mladost, u kojoj sa sada i ja nalazim, vrijeme kada ovakve misli bujaju, kada se traži mogućnost odgovora na svako pitanje, kada su mogućnosti, barem naizgled, neograničene. Produkt mojih razmišljanja je ovaj tekst, u koji sam, vjerujem, uspio sažeti barem dio misli o toj, tako složenoj i važnoj temi, možda i najvažnijoj svima koji su se našli u ljudskoj situaciji postavljati si takva pitanja.

Leon Žganec-Brajša


Nije mislila na sebe „ - Trebali ste više misliti na sebe - , rekao je liječnik prije samo nekoliko mjeseci nasmrt bolesnoj ženi. Kazao je to dobronamjerno ne znajući, valjda, ni sam što bi rekao u susretu s osobom koja se već dijelila od ovoga svijeta. Ali njoj je to zvučalo loše: Što to znači: da sam si sama kriva što sam bolesna? - upitala je.“ Odgovor na to pitanje nije dobila. I neće ga nikada više na ovom svijetu imati priliku dobiti. Preminula je u međuvremenu. No, u meni je ostalo pitanje. I muči me od tada. Ne toliko zbog same izjave tog liječnika u neprilici, nego zato što poruku koju je njome izrekao često čujem u posljednje vrijeme, izrečenu na razne načine. „Tko ne voli sebe, ne može voljeti ni Boga, a niti druge ljude“, jedna je od izjava kojom se šalje ta ista poruka. I na prvi pogled djeluje u redu, ispravno. No, kao što je ona žena izjavu, u osnovi dobro mišljenju, prozrela kao negativnu, tako i u meni ova druga tvrdnja ostavlja iznimno gorak okus. Žena o kojoj govorim imala je vrlo težak život. Udala se mlada za čovjeka koji se ubrzo zatim teško razbolio i koji se u svojoj bolesti ponekad znao i grubo ponijeti prema njoj. Ne zbog svoje loše naravi, kako bi se odmah pomislilo, nego iz vlastita jada, straha, nemoći i izgubljenosti teško trpećeg ljudskog bića. Teška bolest i siromaštvo išli su u toj obitelji ‘ruku pod ruku’. Ljudi su joj znali reći da bi ga trebala ostaviti i otići s njihovo dvoje djece. No što bi od toga čovjeka, koji nije bio kriv za svoju bolest, nakon toga bilo? Ostala je s njim i život provela u vrlo skromnim uvjetima: teško radeći u kući, na polju i oko blaga. Da bi popunila skromni kući proračun (suprug joj je primao vrlo malu invalidsku mirovinu), našla je jednostavno zaposlenje čistačice u jednoj velikoj, danas ugasloj tvornici tekstila. Dok su se drugi i njihovu selu polako kućili, gradile se vikendice na moru i kupovali automobili, ona je svakoga radnog dana išla na posao nekoliko kilometara biciklom, po kiši, vjetru, snijegu i suncu. A po povratku s posla čekao ju je rad u kući bez tekuće vode i s grijanjem „na šporet“, briga o zemlji, bolesnu mužu i djeci. Siromašna i skromna ostala je socijalno izolirana, pa i od najbližih rođaka. Na kraju se i sama razboljela. I umirući čula onu istu poruku koju su joj tko zna koliko puta drugi rekli: „Trebali ste više misliti na sebe!“ Možda je, doista, i ‘trebala više misliti na sebe’. Možda je trebala ostaviti bolesna supruga, otići s djecom, zasnovati negdje drugi život, možda i naći ne-

kog drugog muža. Većina bi žena danas bez sumnje upravo tako napravila. Ali ona to nije mogla. Ostala je. Pomogla je teško bolesnu suprugu, pružila mu obitelj, djeci omogućila da rastu uz čovjeka koji im je bio otac, uredno držala kuću i zemlju. Je li otišla s ovog svijeta kao ne baš pametna osoba koja je mogla i bolje proći, i koja bi, u tom slučaju, možda i danas bila živa? Ili je otišla kao jedna od onih tihih, trpećih, malih ljudi koji su se odrekli sebe radi drugih i koji su stradali pritom? Za mene je nedvojbeno jedini istinit odgovor ovaj drugi. I u njezinu izmučenu liku, kad god ga se sjetim, vidim izmučeni lik Krista na križu. Krista koji nije „mislio na sebe“, nego je sebe dao za naš spas. Je li ona voljela sebe? Je li uživala u sebi, imala visoko mišljenje o sebi? Je li bila samouvjerena? Jesu li ju voljeli drugi, je li visoko kotirala u svojem okružju? Nije i nisu. Bila je posljednja među sestrama kod vlastita oca i majke, brat joj se uopće nije javljao, a i sestre koje su živjele bliže nisu rado gledale kad bi im dolazila s mlađim djetetom. Posljednje godine života, nakon smrti majke zbog koje su sestre još ipak održavale neki privid odnosa s njom, ostala je posve izolirana. I plakala je zbog toga često pitajući se zašto i čime je to skrivila, a nije skrivila ničim. Kažu da je rak tjelesni simptom patnje duše. Ne vrijedi to možda za sve, ali za nju je vrijedilo. Umrla je barem petnaest godina ‘prije svojega vremena’. Ne, nije voljela sebe jer ju obitelj iz koje je došla nije voljela. No, upravo zato što je trpjela zbog toga, upravo iz tog trpljenja i žeđi za ljubavlju koju od svojih nije nikada dobila, upravo iz svoje poniženosti i iskustva odbačenosti, znala je koliko to boli. I znala je vlastitu ljubav pružiti drugima. I ne odbaciti bolesna supruga. A Bogu se svake večeri molila. Ne pred drugima, ne da pokaže svoju vjeru i podiči se njome u krugu drugih ljudi, nego bi u tišini i polumraku, navečer, na koljenima pored svojega kreveta izmolila cijelu krunicu. Doznala sam za to sasvim slučajno nakon što se već razboljela. Bez mnogo priče i velikih riječi, bez velikih izjava, žrtvovala je sebe i pružala cijelog života nesebično svu svoju ljubav drugima. I pri tome nimalo nije mislila na sebe. Hvala joj na tome!

Danijela Blažeka 41


Ž

„Ljubi bližnjega svoga!“; Nemoguća misija??

ivimo u vremenima kad riječ ljubav postaje možda najčešće korištena riječ, još k tome najčešće pogrešno tumačena i shvaćena riječ… Čini mi se da je ljubav doista ‘moćna stvar’ kad je o toj temi ispjevano toliko pjesama, napisano toliko romantičnih priča i snimljeno mnoštvo filmova. A opet, živimo u svijetu koji kao da je zaboravio na pravo značenje ljubavi. U vrijeme kad se podrazumijeva da svatko gleda samo svoj posao i svoj život te da ne brine ni o čemu drugom osim o sebi, imala sam privilegiju zaviriti u malo drugačiji svijet – svijet djece. Otvaranjem vrata vrtića shvatila sam da za ljubav ne treba puno znanja ni umješnosti izražavanja - pa čak ni teologije. Dječica, ta mala stvorenja, ne znaju da je zapovijed ljubavi Isus naznačio kao najvažniju zapovijed. Većina njih ne zna ni kako se piše riječ ljubav, no zato

jako dobro znaju ljubiti – iskreno i bezuvjetno. Naučila sam od njih koliko obogaćuje kad iskreno i s radošću dočekaš prijatelja kojeg nisi vidio pet dana jer je bio bolestan. Znate što ovi mali ljudi naprave kad dođe prijatelj koji je bio bolestan? Najprije se glasno obraduju uzvikujući prijateljevo ime, zatim se okupe oko njega i pitaju gdje je bio i što mu je bilo kad je bio bolestan, što ga je boljelo i zašto, itd. A njihov prijatelj ili prijateljica pomalo sramežljivo, polako i strpljivo odgovara na sva njihova pitanja i onda se odlaze zajedno igrati. Mi, odrasli, koji imamo sva znanja na dohvat ruke i koji tako dobro znamo pričati o ljubavi i teoretizirati o njoj… Možemo tek ostati posramljeni nad jačinom i veličinom ljubavi djece. TO je ljubav kojom ljubi Krist. Onaj koji širi ruke na križu da bi cijeli svijet mogao zagrliti i pokazati kako se ljubi bližnjeg - do kraja. Do smrti. A onda i do uskrsnuća i do na kraj svijeta. Ta to nam je i sam obećao: „I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 20). I dok razmišljamo o otajstvu Uskrsa, pozivam sebe i vas: otvorimo srca Kristu - učitelju Ljubavi. I otvorimo konačno srca jedni drugima, baš onako kako je to lijepo znala i sv. Mala Terezija, čijim mislima želim završiti ovo naše promišljanje. „Ljubav mi je dala ključ moga zvanja. Shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljuje udove Crkve i kad bi se ljubav ugasila apostoli ne bi više navješćivali Evanđelja, mučenici ne bi više htjeli prolijevati svoju krv… Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva znanja, da je ljubav sve, da ona obuhvaća sva vremena i sva mjesta… jednom riječju, da je ona vječna!“

Anika Sačić

42


Darovan život

N

a Dan posvećenog života, 2. veljače 2014., susrela sam se u Sisačkoj katedrali s osobama koje su svoj život posvetile Bogu. Bio je to dio Neba! Posvećene osobe zajedno slave Euharistiju, zajedno oko Onoga kojemu su posvetili svoj život! Prije i poslije Euharistije bilo je druženje u Velikom Kaptolu. Redovnici, redovnice i ove godine među njima i ja - LAIK - koja već dvadeset godina živim svoje posvećenje Bogu kroz privatne zavjete.

Kako sam se na to odlučila? Iako sam oduvijek željela ozbiljno živjeti svoju vjeru, kad sam došla na studij u Zagreb shvatila sam da baš i nemam nekog istinskog iskustva svoje vjere. Jest da sam odrasla u obitelji u kojoj se prakticirala živa vjera, koja mi je dala temelje za moje duhovno traženje i rast… Ali vjera iz djetinjstva nije dovoljna za čovjekov život. Tako sam u zajednici u Frankopanskoj krenula u svoje „obraćenje“ ili istinsko dolaženje do iskustva žive vjere tj. susreta sa živim Bogom. Jednostavno sam naučila živo s Isusom prijateljevati. Ta iskustva su me mijenjala, oslobađala od mojih strahova, nesigurnosti, osjećaja manje vrijednosti, tereta povrijeđenosti i nemoći oprostiti i zavoljeti sebe i voljeti druge. Moj se život od tugaljivosti počeo pretvarati u radost i tad sam shvatila i doživjela da je Isus uistinu donio Radosnu, a ne žalosnu vijest. Da sve u našem životu, ako mu to dopustimo, okreće na dobro i u svakoj situaciji, ma koliko ona teška bila, može doći blagoslov. Samo je pitanje kamo gledam. U Isusa ili u probleme? Dok sam gledala u sebe, svoje slabosti i nemoći i slabosti drugih, bila sam tužna, ozbiljna i zabrinuta kršćanka. Kad sam s vjerom naučila gledati Isusa, prijateljevati s njim, povjeravati njemu svoje probleme i gledati njegovim očima, sve je počinjalo biti drugačije. Svjetlije! Radosnije! Već sam tada radila kao odgajatelj u vrtiću u Dubravi. Sve više sam doživljavala kako me Isus mijenja, zahvaća i kako mi daje dubokih iskustava koja nisam mogla držati samo za sebe. Mislila sam se udati, imala sam ozbiljnu vezu, no ja nisam doživljavala da je to ono pravo… I tako sam na jednoj duhovnoj obnovi u Opatiji koja je trajala tri tjedna odlučila

potpuno predati svoj život Isusu! Živjeti s Njim, za njega i darivati se drugima, svima. Tako je to krenulo. Budući da se nisam vidjela u samostanu ( iako imam rođenu sestru s. Rastislavu u samostanu ) jednostavno sam živjela tu svoju odluku. Nakon pet godina položila sam privatne zavjete pred svećenikom. Radosno živim svoje zaručništvo s Isusom već dvadest godina, avantura koliko hoćete… I mogu vam samo reći SILAN JE! LJUBOMORAN JE! Ne da me zlu! Uvijek nađe načina kako me iz njega izbaviti! Isuse, HVALA TI! Kako to moje predanje izgleda konkretno? Nakon deset godina rada u vrtiću, vlč. Tomislav Ivančić poziva me u Centar za duhovnu pomoć gdje mogu sva svoja iskustva dijeliti s drugima i pomagati ljudima na duhovnom području. Tu ostajem do 2010. godine, zatim u Vojvodini jedno vrijeme djelujem u Subotičkoj biskupiji. Moj duhovni hod, predanje i življenje mojih zavjeta nastavlja se iz dana u dan. Nastojim svakodnevno obnoviti svoju prvu Ljubav i predanje, biti otvorena za sve što Isus stavi pred mene i služiti mu pomoću Njegova Duha onako kako On želi. Na poziv vlč. Krešimira Bulića, kojega je biskup Vlado Košić pozvao u Sisačku biskupiju, dolazim u Župu bl. Alojzija Stepinca u Budaševu kao pastoralna suradnica. Vjerujem da će i ovdje zaživjeti Pastoralni centar u kojem će jedni moći radosno svjedočiti svoju vjeru, a drugi nalaziti izgubljeni mir, izvor, sebe, smisao života… Onoga koji nas ljubi, podiže, oživljava, prihvaća i sve okreće na dobro! A ja se, evo, i dalje radosno stavljam u tu službu…

Katarina Ralbovski 43


Predstavljena knjiga fra Bone Zvonimira Šagi

T

radicionalne Korizmene tribine srijedom, u Kapucinskom samostanu u Varaždinu, započele su u srijedu 12. ožujka predstavljanjem knjige "Svaki dan u zrcalu Božje riječi" autora fra Bone Zvonimira Šagi. Riječ je o pozamašnoj knjizi od gotovo 800 stranica u kojoj je sabran izbor svagdanjih homilija koje je autor, fra Bono Zvonimir Šagi kao župnik župe sv. Vida, kroz više od 50 godina propovijedao u kapucinskoj crkvi u Varaždinu. Knjigu su predstavili varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, dr. Anton Šuljić, pomoćnik direktora izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost iz Zagreba i sam autor knjige. Biskup Mrzljak izrazio je svoje zadovoljstvo da je jedna takva knjiga na raspolaganju vjernicima, svećenicima i svima zainteresiranima koji žele produbiti svoju vjeru i svjedočiti svojim životom vrednote koje otkriva Božja riječ navještena u svakodnevnoj liturgiji. Biskup je pohvalio autora što je tijekom mnogih godina bio ustrajan u svakodnevnom tumačenju Božje riječi i sada to blago želi podijeliti sa svima drugima. Takav stav fra Bone dobiva svoju 44

važnost u novije vrijeme, osobito sada kada i papa Franjo svaki dan propovijeda i tumači Božju riječ u Domu svete Marte u Vatikanu. Vlč. Antun Šuljić analizirao je sadržaj Šaginih homilija za koje je ustvrdio da su one školski primjer na koji način treba naviještati i aktualizirati poruku Božje riječi u ovo naše vrijeme. Primijetio je da svaka od ovih homilija nosi u sebi pečat okolnosti vremena u kojima su izrečene i na taj način su dragocjeno svjedočanstvo vremena u kojemu je autor živio i djelovao. Primijetio je i da su ove homilije zahtijevale temeljitu pripremu, jer samo na taj način moguće je u jednom tako kratkom tekstu iznijeti i aktualizirati srž Božje poruke današnjem čovjeku. Autor knjige sabranih homilija koje je sam propovijedao, snimao i prepisivao i na kraju uredio za izdavanje, fra Bono Zvonimir Šagi zahvalio je predstavnicima izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost koja je objavila ovu knjigu, kao i svim suradnicima koji su pridonijeli njezinom objavljivanju. Na kraju je skromno zahvalio i svim vjernicima koji su ga kroz tolike godine strpljivo slušali.


Predstavljena prva knjiga o palijativnoj skrbi u Hrvatskoj

OSIJEK - Prva knjiga u Hrvatskoj nastala iz prvih koraka palijativne prakse liječnika, volontera i udruga s iskustvima do 2012. godine naslovljena „Palijativna skrb – mostovi nade i čovječnosti“ predstavljena je 14. siječnja 2014. u dvorani Kapucinskoga samostana sv. Jakova u Osijeku. Uz dobrodošlicu osječkih kapucina i trećoredca Đure Žiroša te moderiranje novinarke Nevenke Špoljarić o knjizi su govorili urednici prof. dr. Veljko Đurđević, direktor CEPAMET- a, doc. dr. Marijana Braš, predsjednica Povjerenstva za palijativnu skrb Ministarstva zdravstva, i prof. dr. Lovorka Brajković. Okupljene je u ime Grada Osijeka pozdravio mr. Drago Šerić. Sadržaj na 227 stranica otvoren je poglavljem o praktičnim primjerima u Hrvatskoj, nastavljen „Bijelom knjigom“ o standardima i normativima za hospicijsku i palijativnu skrb u Europi te naposljetku, u trećemu poglavlju, zaokružen tekstovima „Od nade do stvarnosti“ podnaslovljenim „Od rata do raka“ s nizom dragocjenih svjedočenja teško oboljelih osoba te, umjesto zaključka, priloženim tekstom „Molitva bl. Majke Terezije“. Posebnu pozornost brojne publike zaokupila je knjiga u kojoj su zastupljeni primjeri dobre prakse s tekstovima o radu osječkih volontera i liječnika uključujući Katoličku udrugu „Veronikin rubac“, Družbu Marijinih sestara, udrugu Palia, poticaje neuorologa mr. Darka Šimuna Vukašinovića Soljačića i liječnice obiteljske medicine mr. Lidije Šturman Prlić, te primjer uzornoga služenja drugima svećeničkim životom pokojnog mons. Ivana Šeše. Iznimna vrijednost knjige su i prilozi pacijenata iz Osijeka - uglavnom hrvatskih branitelja

te duhovni tekstovi među kojima neki tekstovi pape Ivana Pavla II. i jedan od posljednjih koje je napisao fra Zvjezdana Linić: „Gospodine, nikoga nemam!“ čije je djelovanje zabilježeno i u osječkom franjevačkom samostanu u Tvrđi. „Palijativna skrb i palijativna medicina podrazumijevaju prihvaćanje i brigu o dostojanstvu osobe, ljudskosti, bića koje odlazi i onih koji ostaju... Svijest o tome da pomažući drugima pomažemo i sebi, da se samo čineći dobro možemo dobro i osjećati zaživjet će, ma što neki mislili, jer govor ljubavi i srca uvijek pobjeđuje emocionalnu hladnoću i bešćutnost“, zaključuju urednici, a to je potvrđeno i u razgovoru predstavljača i Osječana. U drugom dijelu susreta na tribini o palijativi u legislativi govorile su Marijana Braš i dr.Branka Kandić-Splavski, voditeljica osječko-baranjskog Centra za koordinaciju palijativne skrbi, ističući nužnu provedbu tek usvojenog Strateškog plana razvoja palijativne skrbi u RH od 2014. do 2016. godine koji je dio Nacionalne strategije za zdravstvo. Projekt „Hospicij“ predstavile su Brankica Juranić, mag. med.techn., i Štefica Mikšić, mag.med.techn., a ponudu proizvoda za korištenje u palijativnoj medicini i skrbi predstavila je Željka Getoš iz osječke tvrtke Otos. Organizatori dvoipolsatnog predstavljanja knjige i upoznavanja s palijativom su župni volonteri u Osijeku, katoličke udruge te udruge civilnoga društva.

Nevenka Špoljarić 45


Oproštaj od kapucina fra Jerka Jereca OSIJEK – Đakovačko-osječka nadbiskupija s nadbiskupom mons. Đurom Hranićem i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića u zajednici svećenika, redovnika, redovnica i mnoštva vjernika u Osijeku 18. siječnja 2014. oprostili su se od fra Jerka (Đure) Jereca, franjevca kapucina Kapucinskoga samostana sv. Jakova i župnoga vikara Župe svetog Leopolda Bogdana Mandića, koji je okrijepljen sv. otajstvima preminuo 16. siječnja 2014. u Osijeku, u 67. godini života, 49. godini redovništva i 40 godini svećeništva. Uz pokojnikov odar urešen cijećem, misu zadušnicu u kapucinskoj crkvi u 11 sati je predmolio nadbiskup Đuro Hranić, kazavši kako se u vjeri u Krista opraštamo od našega brata, svećenika, oca kapucina Jerka Jereca, krsnoga imena Đuro, koji nas je neočekivano i brzo napustio te, slaveći euharistiju, zahvaljujemo za njegov svećenički i redovnički život, kao i za sva dobra. „Euharistija je spomen, slavlje Kristova prelaska u život te pokojnika spominjemo u vjeri da je i on prešao u puninu života“, rekao je nadbiskup Hranić te, uvodeći u euharistijsko slavlje, izrazio sućut osobno i u ime odsutnoga umirovljenoga nadbiskupa mons. Marina Srakića svima sabranima, ožalošćenoj pokojnikovoj obitelji (braći Stjepanu, Lovri i Valentu, sestri Dorotei), provincijalu fra Anti Logari, gvardijanu fra Miljenku Vrabecu, subraći kapucinima te vjernicima iz Jerecove rodne Župe Sra-

46

činec koji su došli na ispraćaj. „Brat Jerko bio je običar fratar, ponizno lice Crkve“ „ Brat Jerko je bio jednostavan čovjek, redovnik i drag svećenik. Bio je baš mali, manji brat i to ne samo fizičkim izgledom, nego stvarno, životom. I to je, bez pretjerivanja, temeljna odrednica čitavog njegovog života. On je uvijek bio samo običan fratar. Istina, bio je i poglavar, i obnašao druge važne službe u Provinciji, ali uvijek blizak svojoj redovničkoj braći i ljudima. Biti brat - i to manji, to je privilegirana kategorija onih koji žele biti nasljedovatelji sv. Franje u kapucinskom redu. Ne prva mjesta, ne čast ili položaj, nego, po Isusovom i Franjinom primjeru, posljednje mjesto. Biti u svemu manji i biti blizu manjima i poniznima. Biti „ponizno lice Crkve“, biti blizu narodu, biti blizu običnom čovjeku kroz svakodnevno vjerno služenje“, kazao je u homiliji fra Ante Logara, provincijal Hrvatske kapucinske provincije, podsjećajući u oproštajnoj riječi: „Još kao mladić, naš se pokojni brat Jerko odazvao na Kristov poziv i postao svećenik u našem Redu. S njime je usko povezan ne samo krštenjem, nego i redovničkim zavjetima, živom vjerom i konkretnim svećeničkim životom. Zato je sada posve normalno i dostojno da ga Gospodin Bog pozove k sebi: „Dođi,


slugo dobri i vjerni, uđi u veselje gospodara svoga, koje je pripravljeno za te od postanka svijeta.“ Na kraju zadušnice fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku i župnik Župe sv. L.B. Mandića, zahvalio je mnoštvu za sudjelovanje u ispraćaju „predanog, vrlo poniznog brata i suradnika“ i na izrazima sućuti, a potom je nadbiskup Hranić predmolio završnu molitvu. Tijekom zadušnice i ukopnih obreda liturgijsko pjevanje animirao je zbor Župe sv. L.B. Mandića uz ravnanje Mire Leko-Ćurčić te orguljsku pratnju s. Justine Lacković. Pjesmom „Krist na žalu“ vjernici i redovnice Družbe Marijinih sestara ispratili su povorku i zemne ostatke pokojnika na putu do groblja.

Oproštaj na Groblju sv. Ane u Osijeku

Sprovodne obrede na Groblju svete Ane u Osijeku je predvodio provincijal Ante Logara, a gvardijan Miljenko Vrabec u oproštajnom govoru podsjetio je na pokojnikov životopis. Fra Jerko, Jeronim (redovničko ime) Đuro (krsno ime) Jerec rođen 9. travnja 1947. u Sračincu (blizu Varaždina), od oca Josipa i majke Katarine. Kapucinski habit obukao je 14. kolovoza 1964. u novicijatu u Vipavskom Križu u Sloveniji, gdje polaže i prve zavjete 15. kolovoza 1965. Svečane (doživotne) zavjete položio je 4. listopada 1973. u Varaždinu. Za đakona je zaređen 16. prosinca 1973. u Zagrebu, gdje je zaređen i za svećenika 29. lipnja 1974. godine. Svećeničku je službu započeo u varaždinskoj Župi sv. Vida gdje je od 1975. bio kateheta, a od 1976. i kapelan. Svećeničko služenje Bogu i braći ljudima nastavlja u Zagrebu u Župi sv. Mihaela Arkanđela gdje je župni vikar od 1986. do 1988. , a potom u Varaždinu u službi kapelana i ekonoma do

2002., u Rijeci i od 2007. u Osijeku gdje je 2008. imenovan župnim vikarom Župe sv. L.B. Mandića. Službu je predano obavljao sve do nedjelje Krštenja Gospodinovog, 12. siječnja, kada je, nakon proslavljene mise u župnoj filijali u Briješću, završio u bolnici. U oproštaju je Miljenko Vrabec dirljivo spomenuo molitve, pohode tijekom četiri dana i povratke iz bolnice s „gorkim osjećajem kako život brzo bježi iz ruku“, poručujući: „Fra Jerko, pamtit ćemo te prije svega kao čovjeka u svim svojim krepostima i slabostima, ali kao potpunog čovjeka; kao dobrog i poniznog brata, svećenika, prijatelja... Uvijek vedrog i nasmijanog lica, spremnog pomoći svakome. Mi, župljani Župe sv. L. B. Mandića u Osijeku, ćemo te pamtiti kao svećenika koji je uvijek spremno, rado, točno i pedantno obavljao svoje svećeničke dužnosti. Župljani naše Župe, a posebice oni u Briješću, pamtit će te kao onoga koji je uvijek predano i radosno obilazio bolesnike i donosio im Krista i potrebnu utjehu. Dragi brate Jerko, braća i ja u Samostanu pamtit ćemo te kao predanog i vrlo poniznog brata i suradnika. U svojem pastoralnom radu u Župi i Samostanu nikada se nisi štedio, često bi samoga sebe zanemarivao... Sada se nalaziš na posljednjem putu povratka u očinski, Božji dom, konačno oslobođen zakona smrtnosti. Preporođen za život vječnosti. Na dolasku tvome primili te mučenici, a anđeli neka ti zapjevaju: „Dobro mi došel, prijatelj, vu stari očinski dom! Budi kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu si svom.“ Sretan ti povratak u kuću Očevu!“

Nevenka Špoljarić

47


Preminuo fra Andrija Melnjak Dana 23. siječnja 2014., poslije podne, u 82. godini života preminuo je naš brat fra Andrija Melnjak. Oproštaj od fra Andrije bio je 24. siječnja, a sprovod pokojnog fra Andrije u ponedjeljak, 27. siječnja, u 12,30 na varaždinskom gradskom groblju. Fra Andrija rođen je 1. srpnja 1932. godine u Gojancu, 7. svibnja 1947. godine napušta svoje rodno mjesto Gojanec i sa 14 i pol godina odlazi u Zagreb u samostan sv. Mihaela gdje boravi godinu i pol, sljedeću godinu i pol boravi u Rijeci. Godinu novicijata počinje 1950. godine u samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu gdje nakon godine dana, 15. kolovoza 1951. godine, polaže prve redovničke zavjete, u istoimenom samostanu ostaje idućih 10 godina, gdje i 1956. godine polaže doživotne zavjete. U svom redovničkom životu vršio je razne službe: vratar, kuhar, sakristan, vrtlar. Od ukupno 62 godine redovništva prvih 10 godina proveo je u Varaždi-

nu, zatim slijedi 6 godina u Karlobagu, 29 godina u Zagrebu i 17 u Varaždinu, gdje ga je 23. siječnja 2014. pohodila sestrica smrt. Blagi Kriste, podaj mu život vječni!

Cvijet do cvijeta Nebo krasi Ljepotom ga svojom kiti Sitni cvijetak i ja želim u tom Vrtu jednom biti.

Neven poput sunca sija, ljubičica Mirno sniva, zvončić vječnu pjesmu svira Dok jorgovan njiše grane a mačuhica od Radosti dugu širi na sve strane.

Usred vrta ruža krasna Do nje bijeli ljiljan cvate Tulipani divnih boja mirisom ih svojim prate.

Mali cvijetak želim biti u tom vrtu Nebeskome, tiho šaptat laticama Lijepu pjesmu Kralju svome.

Danijela Fiala

48


Je li Isus doista ostavio za sobom materijalne tragove ili su sve to samo pobožne maštarije? Možemo li zahvaljujući najtajnovitijemu portretu na svijetu, skrivenu u gorama Abruzza, otkriti kakvu je boju očiju imao Isus? Govore li nam platna na kojima se nalazi njegova zgrušana krv nešto o njegovoj muci? Može li se nešto saznati iz komada drveta svetoga križa? Autori ove knjige obišli su svijet da bi to otkrili. Górny i Rosikoń dvije su godine putovali, istraživali i surađivali s povjesničarima i znanstvenicima, koristeći pri tome najsuvremeniju tehnologiju, u pokušaju da potvrde autentičnost Kristovih relikvija. Istražili su i fotografirali za ovo impozantno djelo sveti križ, čavle, trnovu krunu, stup bičevanja, Kristovu tuniku, rubac iz Manoppella, sudarij iz Ovieda, sveto ruho iz Triera, slavno Torinsko platno i mnoge druge.

Veliki sveče našeg roda U Herceg Novom se rodio Nezamjenjiv u sakramentu pokore, U Rijecu, Kopru i Zadru si bio! Svoje poslanje završio u Padovi! Čeznuo si za svoju Domovinu, Da bijedne tvoje kosti kući da se vinu! Mnogo se molio i prosio svoju ljubljenu Gospodaricu, Za sve uslišane prošnje i molitve Te za svoje nevoljnike i patnike, Imao si srce za svakog čovjeka!

Rekao si svima: Imajte vjeru! Imajte vjeru! Bog je lijek i liječnik! Dragi naš slavni Sveti Leopolde Bogdane Mandiću.

Ana Vrček

49


Animus gaudens aetatem floridam facit, spiritus tristis exsiccat ossa. Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti. IZR 17, 22

A N U R

K A V O N R

J

T

E

O

L

O

G

I

A O

B

I

T

R

J

D

G

E

A

I

U O

I

J

T H

V V

A A N O

J

E

E LJ B

Z

U

E

Š

L

A O

T

B

S M E

R U

L

S

R

I

A O

T

A

A D

S

T U O

V T H

S

K

O A

R

G

L

S

O

P

R

T

G

O

K N O

A

I

V A U K

B

A A

I

K

R

I

Ž

N

I

P

I

A U

P

A U

Č

L

H T

E

C

E

U D

I

V A N

Đ

E

N A

N

I

N U V

A

E Lj A

B R

J

L

J R

E

E

Z

N N

J

A

L

R

U T

K V V

L

O

I

I

O

E

E

A

E

T M

A V B

L

Č

R

Z M S LJ

S

I

LJ A A U O A

O N B

C

A

Š

V

Z

P

N

J

E

Z

I

R

A

F

L

A

I

A

S

P

E

L

O N G

I

Šeta redovnik pustinjom, kad mu u susret dolazi lav. Pomisli redovnik:„Pojest će me, moram nešto učiniti!” Redovnik klekne, sklopi ruke i zatvori oči i počne moliti: „Bože, probudi barem nešto kršćanskog u ovom lavu!” Otvori oči i ima što vidjeti. I lav je kleknuo i počeo moliti: „Bože moj! Blagoslovi ovaj obrok koji ću sada objedovati”.

Nazvao Marko telefonom zračnu luku u Zagrebu: „Molim vas, ko50

I

N

ANĐELI APOSTOL BIČEVANJE BOGOSLOV ČAVLI DIVAN SI DUHOVI EUHARISTIJA FARIZEJ GOLGOTA GOSPA JERUZALEM KALVARIJA KAPUCINI KATOLICI KRIŽNI PUT KRUNA LONGIN

LJUBAV MATEJ MIRNE DUŠE NAUČAVANJE NAZARET NEBESA OBITELJ OBNOVA RABUNI RASPELO RAZBOJNIK REVNOST RIMLJANIN TABOR TEOLOGIJA TRNOVA KRUNA VJERA ZAVJET

Pronađite ovih 36 pojmova u osmosmjerci i rješenje će vam otkriti što trebamo osjećati N u ovim vremenima.

liko dugo leti avion od Zagreba do Frankfurta?” „Samo trenutak...” „Hvala”, odgovori Marko.

Liječniku predvečer zazvoni telefon. Prijatelji ga zovu na kartanje i on im odgovara: „Evo, dolazim odmah!” „Što, zar je tako hitno?” upita ga žena. „Još kako! Već su tri doktora tamo!”

„E, Mario, nema spavanja u školi!” strogo će učiteljica. „Kako bih mogao spavati kad stalno tako galamite?“

Došla plavuša s vozačkog ispita i upita drugu plavušu: „Ne kužim kako sam pala na vozačkom. Došla sam do kružnog toka, na znaku je pisalo 30 i ja sam 30 puta kružila oko znaka. Instruktor mi je rekao da sam pala.” Na to će druga plavuša: „Možda si krivo brojila.”


Oglas za prijem u samostan Ako razmišljaš o pozivu za svećenika i/ili redovnika: Dob, podrijetlo i stručna sprema: nevažni! Neophodno: sposobnost za rad prema Mt 25, 35-36

kao i prema Kor 12, 4-6.

Radno vrijeme: neograničeno! Plaća: sve prema Mt 25, 34 te Mt 25, 40. Potrebne kvalitete: srce veće od svijeta; svakodnevno spremno i velikodušno predavanje u Božje ruke; bezgranična vjera i nada te isključiva želja za služenjem Kristu i braći ljudima po primjeru sv. Franje Asiškog. * Ovaj svojevrsni „oglas - natječaj’’ namijenjen je, dakle, osobama zainteresiranima za duhovni poziv! Mladići koji u srcu osjećaju poziv da Gospodina izbliza slijede kao svećenici i/ili redovnici pozvani su pismenu molbu za prijem u zajednicu dostaviti na: Provincijalat kapucina  Sv. Leopolda Mandića 41 HR - 10040 Zagreb MIR I DOBRO! 51


Ljudima prijatelj 1 2014  

vjerska revija