Page 1

ISSN 1331- 6354 Cijena: 10 kn GODINA XLII, Broj 1 (159)  –  Uskrs 2013.

1


Sadržaj 3 5 6 8 9 12 17 20 22 23 24 26 30 32 35 36 38 40 42 43 45 46 46 47 48 49 52 54 56 57 58

2

Riječ urednika Habemus Papam! Izabranima – koji kao tuđinci borave u rasprše nosti Uskrslom Isusu Vjerujem u Boga: stvoritelja neba i zemlje, stvo ritelja ljudskog bića Marija u pashalnom otajstvu: iskustvo prvih kršćana O lurdska pećino Jedno nam nedostaje Poruka vjere, nade i ljubavi sv. Marije De Mattias Soteriologija Muka, smrt i uskrsnuće Štovanje Euharistijskog otajstva izvan mise Intervju s kancelarom Sisačke biskupije, monsinjorom Markom Cvitkušićem Korizma i Uskrs u životu vjernika Molim te, pomoli se... Sv. Leopold Bogdan Mandić Obitelj Petra i Dragice Mandić u kojoj se rodio sveti Leopold Bhagavad - Gita ili hinduistička filozofija osobnosti Svjetlo svijeta Doživjeti radost Uskrsnuća! - kroz korizmenu pripravu Promišljanje maturantice... Divim se poniznosti pape Benedikta Biskup Bogović posjetio Karlobag Korizmeni koncert u Topuskom Putovanje svetog Leopolda Umreženi Osječka pretpremijera dokumentarnog filma o Tomislavu Janku Šagi-Buniću Veliki jubilej – 40. Obljetnica Liturgijsko-pastoralnog centra u Varaždinu Korizmeni križni put po Voći Blagdan Gospe Lurdske u Osijeku proslavljen s nadbiskupom Marinom Mladićima koji razmišljaju o duhovnom zvanju

GLASNIK SVETOG LEOPOLDA MANDIĆA

Časopis za vjersku kulturu i informaciju God. XLII (159)  –  Br. 1/2013. ISSN 1331- 6354 List sv. Leopolda B. Mandića izlazi dopuštenjem kapucinskog provincijalata u Zagrebu i Biskupskog ordinarijata u Đakovu od 1. veljače 1971. Izdavač: HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA Centar za promicanje i štovanje svetog Leopolda Mandića Glavni urednik: fra Goran Rukavina Školska 39, 44415 Topusko tel: 044/885 951 goran.rukavina@zg.t-com.hr, fr.goran.rukavina@gmail.com Grafički urednik: Vjeran Grabant vjerangrabant@gmail.com Stalni suradnici: fra Ante Kukavica, fra Juro Šimić, fra Mirko Kemiveš, fra Bono Zvonimir Šagi, fra Nedjeljko Golubar, fra Nikola Bašnec, fra Stanko Dodik, fra Nikola Stanislav Novak, fra Stjepan Novoselec, fra Josip Grivić, fra Josip Patrčević ,fra Ivan Markanović, fra Anto Barišić, Jelena Grabant, Dubravka Rovičanac, Mira Šincek, Mladenko Spahija, Vinko Đotlo Vanjski suradnici: Anika Sačić, Izabela Müller, Marko Damiš, Marija Takać, s. Vesna Abramović, Srećka Cestarić, Barica Ivanović, Štefica Pokorny, Snježana Trdina, Nevenka Špoljarić Administraciju vodi: Ružica Dumančić, 31000 Osijek, Kapucinska 41 mob. 091/ 601 3802 tel 031/ 20 11 83 e-mail: centarleopold@gmail.com Tisak: „MIT studio” OSIJEK Godišnja pretplata 40 kn; za države Europe 13 eura; za Kanadu i USA: 15 USD; za Australiju 20 AUD NAZIV: Centar „Leopold Mandić”, 31000 Osijek, Kapucinska 41; žiro račun 2340009-1100209229; devizni račun 703000-1282800-760985 putem Privredne banke Zagreb, SWIFT (BIC): PBZGHR2X IBAN: HR71 2340 0091 1002 0922 9 P. J. 12, OSIJEK


Riječ urednika Dragi čitatelji,

pred vama je prvi ovogodišnji broj Glasnika Ljudima prijatelj u malo drukčijem izdanju. I dalje se svojim prilozima trudimo biti suvremeni te pratiti razna događanja vezana uz život Crkve. Svakako, jedan od važnijih događaja proteklih tjedana bio je i izbor novog Pape koji je – između ostaloga – nas franjevce posebno obradovao uzevši si ime po našem utemeljitelju, sv. Franji Asiškom. Hvala i vama, dragi suradnici, čitatelji, koji podupirete naš Glasnik, sudjelujete svojim pisanim prilozima i materijalno pomažete naš Centar sv. Leopolda Mandića u Osijeku. U današnje vrijeme itekako su nam potrebni zagovori naših svetaca i blaženika, a nas kapucine – vjerujem i vas, naše čitatelje i suradnike – posebno raduje kada se možemo zagovarati našem sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. U vazmenom smo vremenu. Svečano proslavljujemo svetkovinu Uskrsa i još jednom si posvješćujemo tu veliku nadu našega života, naš konačni cilj. Po vjeri u uskrsnuće razlikujemo se od pogana i po njoj i jesmo sljedbenici Kristovi. Kada bi se ova vjera uklonila, razbila bi se sva kršćanska nauka. I upravo, i u današnje vrijeme ponovno je protiv te vjere otpor sve žešći, a protivnici sve glasniji. Nalazeći se u Godini vjere, na poseban način mi kršćani trebamo biti svjedoci Kristova uskrsnuća. Stoga, molimo se za dar vjere. Po tome daru spoznat ćemo i pravu istinu, a ona je – kako kaže sveti Pavao u poslanici Filipljanima - da je “naša pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“. Neka u toj nadi Krist živi u našim srcima kroz slavljenje Euharistije. Ta nada

ujedno će nas i iz dana u dan mijenjati te nas činiti sposobnima u poniznosti, malenosti – a sadašnji papa Franjo nam je u tome primjer – u svakom bratu čovjeku prepoznati samoga Isusa Krista.

Svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

fra Goran Rukavina, ofmCap.

glavni urednik

Poštovani suradnici i čitatelji, molim vas da svoje priloge za lipanjski broj pošaljete najkasnije do 1. lipnja ove godine elektronskom poštom na adresu glavnog urednika. Ujedno potičem sve čitatelje da šalju svoja kratka svjedočanstva i zahvale u čast sv. Leopoldu.

Imao bih vam mnogo toga reći, ali nemam dovoljno riječi, jedino vam mogu reći da se otkucaji srca, dok sam sjedinjen s Isusom u Euharistiji, vrlo snažni. Katkada mi se čini da želi upravo izaći iz prsiju. Kod oltara katkada osjećam takvo sagorijevanje u čitavom biću, da vam to ne mogu opisati.“ (sv. o. Pio, zbirka pisama I 234)

3


4


Habemus Papam! Biografija pape Franje

N

ovi, 266. papa, isusovac je, Argentinac, Jorge Mario Bergoglio, sedamdesetšestogodišnji dosadašnji nadbiskup Buenos Airesa. Novi papa izabrao je ime Franjo. To je prvi puta u povijesti Crkve da je jedan rimski biskup uzeo to ime, a i prvi puta da je jedan isusovac izabran za papu, te da papa dolazi iz Latinske Amerike. Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, u obitelji s petero djece, a otac mu je bio talijanski imigrant, te novi papa ima i argentinsko i talijansko državljanstvo. Diplomirao je kemijsku tehnologiju, no poslije se odlučio za svećenički poziv te stupio u bogosloviju. U novicijat Družbe Isusove stupio je 11. ožujka 1958. godine. Humanističke studije završio je u Čileu, a 1963., po povratku u Buenos Aires, završio je filozofiju na Filozofskom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Sljedeće dvije godine predavao je književnosti i psihologiju na kolegiju “Immacolata” u Santa Feu, a 1966. predavao je iste predmete na kolegiju “Salvatore” u Buenos Airesu. Od 1967. do 1970. studirao je teologiju na Teološkom fakultetu kolegija “San Jose” u San Miguelu. Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. godine, a unutar Družbe Isusove proveo je svoj treći probandat 1970. – 1971. u Alcali de Henares u Španjolskoj, te je 22. travnja 1973. položio svoje doživotne zavjete.Bio je magister novaka u Villa Barilari u San Miguelu (1972. – 1973.), profesor na Teološkom fakultetu, konzultor u svojoj Provinciji te rektor kolegija. Za provincijala Argentine izabran je 31. srpnja 1973. i tu je službu obnašao šest godina. Između 1980. i 1986. godine bio je rektor kolegija i Filozofskoga i teološkog fakulteta u istoj kući, te župnik u biskupiji San Miguel. U ožujku 1986.

pošao je u Njemačku kako bi ondje dovršio rad na svojoj doktorskoj disertaciji, nakon čega su ga poglavari smjestili u kolegij “Salvatore” odakle je premješten u crkvu Družbe Isusove u gradu Cordobi, gdje je obnašao službu duhovnika i ispovjednika. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je 20. svibnja 1992. pomoćnim biskupom Buenos Airesa, a 27. lipnja iste godine primio je u katedrali u Buenos Airesu biskupski red po rukama kardinala Antonija Quarracina. Suzareditelji su bili apostolski nuncij Ubaldo Calabresi i biskup Mercedes-Lujana Emilio Ognjenović. Nadbiskupom koadjutorom Buenos Airesa imenovan je 3. lipnja 1997., a 28. veljače 1998., nakon smrti kardinala Qarracina, naslijedio ga je u nadbiskupskoj službi. Kao nadbiskup putovao je javnim prijevoznim sredstvima, a umjesto biskupske palače, stanovao je u iznajmljenom stanu, te si je zaslužio nadimak “kardinal siromašnih”. Govori španjolski, talijanski, a služi se i njemačkim jezikom. Poznat je i kao dobar kuhar, ljubitelj opere, prijatelj grčke klasike, Shakespearea i Dostojevskoga te kao dobar plivač, premda od djetinjstva ima poteškoća s plućima. Napisao je knjige: “Meditationes para religiosos” (Razmatranja za redovnike) 1982., “Reflexiones sobre la vida apostolica” (Razmišljanja o apostolskom životu) 1986., i “Reflexiones de esperanza” (Razmišljanja o nadi) 1992. Bio je ordinarij i za vjernike istočnoga obreda koji prebivaju u Argentini, a nemaju ordinarija vlastitoga obreda. Usto je bio i Veliki kancelar Argentinskog katoličkog sveučilišta. Na 10. redovitoj općoj skupštini Sinode biskupa u listopadu 2001. bio je generalni relator. Od studenoga 2005. do studenoga 2011. bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije. Blaženi Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom na konzistoriju 21. veljače 2001., a naslovna mu je crkva bila crkva Sv. Roberta Bellarmina. Bio je član Komisije za Latinsku Ameriku, Vijeća za obitelj, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, te Kongregacije za ustanove posvećenog života. (ika/bitno.net)

5


Izabranima – koji kao tuđinci borave u raspršenosti Dana, 8.veljače o.g papa Benedikt XVI. posjetio je papinsko Veliko sjemenište u Rimu i tom prigodom studentima održao predavanje „lectio divina“. Komentirajući početak Prve Petrove poslanice (1,3-5) govorio je najprije o sv. Petru i njegovoj službi, a onda o onima kojima je upućena ta poslanica. U nastavku donosimo u cijelosti drugi dio njegova izlaganja. Već sam rekao da sv. Petar definira one kojima piše riječima “eklektois parepidemois”, „izabranima - koji kao tuđinci borave u raspršenosti“ (1 Pt 1,1). Ponovno imamo paradoks križa i slave: izabrani, ali raspršeni i tuđinci. Izabrani: to je bio naslov Izraela – mi smo izabrani, Bog je izabrao ovaj mali narod ne zato što smo mi veliki – kaže knjiga Ponovljenog zakonika – nego zato što nas ljubi (usp. 7,7-8). Izabrani smo: ovo sada sv. Petar prenosi na sve krštenike; i vlastiti je sadržaj prvih poglavlja Prve Petrove poslanice da svi krštenici ulaze u privilegije Izraela, oni su novi Izrael. Izabrani: čini mi se, da stvarno vrijedi razmišljati o ovoj riječi. Izabrani smo. Bog nas odvijeka poznaje, prije našeg rođenja, prije našeg začeća; Bog me je htio kao kršćanina, kao katolika, htio me je kao svećenika. Bog je mislio na me, tražio me među milijunima, među tolikima, vidio me je i izabrao me, ne zbog mojih zasluga kojih nije bilo, nego zbog svoje dobrote; htio je da ja budem nositelj njegova izabranja, koje je uvijek i poslanje, nadasve poslanje (misija), i odgovornost za druge. Izabrani: moramo biti zahvalni i radosni za ovaj čin. Bog je mislio na me, izabrao me kao katolika, mene kao donositelja njegova Evanđelja, kao svećenika. O ovome valja razmišljati puno puta i vratiti se na ovu činjenicu njegova izabranja: izabra me je, htio me je; sada ja odgovaram. Možda smo danas u napasti da kažemo: ne želimo biti radosni što smo izabrani, bio bi to trijumfalizam. Trijumfalizam bi bio kad bih ja mislio da me je Bog izabrao zato što sam velik. To bi stvarno bio trijumfalizam. Ali biti radostan zato što me Bog izabrao nije trijumfalizam, nego zahvalnost, i mislim da moramo ponovo steći ovu radost: Bog je htio da se ja ovako rodim, u jednoj katoličkoj obitelji, da od početka upoznam Isusa. Kakvog li dara biti od Boga voljen, tako da sam mogao upoznati njegovo lice, da sam mogao upoznati Isusa Krista, ljudsko lice Božje, ljudsku povijest Boga u ovome svijetu! Biti radosni što me je izabrao da budem katolik, da budem u ovoj njegovoj Crkvi, u kojoj postoji jedina Crkva; moram biti radostan jer mi je Bog dao tu milost, tu ljepotu da upoznam puninu Božje istine i radost njegove ljubavi. Izabrani: riječ povlastice i poniznosti u istom trenutku. Ali „izabrani“ – kako sam rekao – 6


znači biti raspršeni i tuđinci (“parapidemois”). Kao kršćani mi smo raspršeni i tuđinci: vidimo danas da su kršćani u svijetu najprogonjenija skupina, jer nije suobličena (svijetu), jer je poticaj, jer je protiv težnji egoizma, materijalizma i svih tih stvari. Zacijelo kršćani su ne samo tuđinci; mi smo i kršćanski narodi, ponosni da smo doprinijeli oblikovanju kulture; postoji zdrav patriotizam, zdrava radost pripadnosti narodu koji ima veliku kulturnu povijest, vjeru. Ali ipak smo, kao kršćani, uvijek i tuđinci – dio Abrahamove sudbine, opisane u Poslanici Hebrejima. Kao kršćani smo, baš danas, i uvijek stranci. Na radnim mjestima kršćani su manjina, nalaze se u stanju tuđinaca; čudno je da netko danas može još vjerovati i živjeti tako. To pripada i našem životu: to je oblik života s raspetim Kristom; to biti tuđincima, ne živeći na način kako svi žive, nego živeći – ili barem nastojeći živjeti - po njegovoj Riječi, u velikoj različitosti u odnosu na ono što svi kažu. I upravo je to karakteristično za kršćane. Svi kažu: „ Svi čine tako, zašto ne bi i ja“? Ne, ja ne, jer ja želim živjeti kao kršćanin. Sveti je Augustin jedanput rekao: „Kršćani su oni koji nemaju korijene dolje (u zemlji), nego gore (na nebu) i prirodno ne gravitiraju prema dolje“. Molimo Gospodina, da nam pomogne da prihvatimo ovo poslanje i živimo kao raspršeni, kao manjina na neki način; da živimo kao tuđinci, ali ipak odgovorni za druge, i baš tako dajući snagu za dobro našega svijeta. Dolazimo konačno do tri današnja retka. Želio bih naglasiti i protumačiti, koliko mogu, tri riječi: riječ - nanovo rođeni; riječ - baština i riječ - vjerom čuvani. Nanovo rođeni – hoće reći: biti kršćanin nije jednostavno odluka volje, samo jedna ideja; vidim neku grupu koja mi se sviđa, postajem član te grupe, dijelim njezine ciljeve, itd. Ne: biti kršćanin ne znači postati dio neke grupe da bi nešto radio, nije samo čin moje volje, ne prvenstveno moje volje, moga razuma, nego je čin Božji. Nanovo rođen ne odnosi se samo na područje volje, na razmišljanje, nego na područje bića. Nanovo rođen: to hoće reći da je - postati kršćaninom prvenstveno pasiv; ja ne mogu samog sebe učiniti kršćaninom, nego se nanovo rađam, Gospodin me ponovo stvara u dubini moga bića. A ja ulazim u taj proces novog rađanja, dopuštam da se preobrazim, obnovim, ponovno rodim. Ovo mi se čini jako važnim: kao kršćanin ne stvaram samo svoju ideju koju dijelim s nekim drugim, i ako mi se više ne sviđa mogu otići. Ne, tiče se baš dubine moga bića, tj. postajanje kršćaninom započinje s Božjim činom, nadasve njegovim činom, a ja dopuštam da

me On oblikuje i preobrazi. Čini mi se da je, upravo u godini u kojoj razmišljamo o sakramentima kršćanske inicijacije, korisno razmatrati: ovaj pasiv i duboki aktiv bića nanovo rođena, tj. postajanja čitavog kršćanskoga života, dopuštanja preobrazbe njegovom Riječju, za zajedništvo s Crkvom, za život Crkve, po znakovima preko kojih Gospodin radi u meni, sa mnom i za me. Ponovo se roditi, biti preporođeni, pokazuje da tako ulazim u jednu novu obitelj: obitelj Boga, Oca moga, Crkve, Majke moje, drugih kršćana, moje braće i sestara. Biti preporođeni, dopustiti preporođenje uključuje, dakle, i ovo namjerno pristajanje da se uključim u ovu obitelj, znači živjeti za Boga Oca i od Boga Oca, znači živjeti od zajedništva s Kristom njegovim Sinom, koji me preporađa svojim Uskrsnućem, kako kaže Poslanica (usp. 1 Pt 1,3), živjeti s Crkvom dopuštajući da me ona oblikuje u svakom smislu, puno puta, i znači biti otvoreni mojoj braći, priznati druge stvarno svojom braćom, koji sa mnom bivaju preporođeni, preobraženi, nanovo rođeni; jedan je odgovoran za drugoga. To je dakle odgovornost krštenja, koja je proces čitavoga života. Druga riječ: baština. Ta je riječ jako važna u Starom Zavjetu, gdje je rečeno da će njegovo sjeme biti baština zemlje, i ovo je bilo stalno obećanje njegovima: Vi ćete imati zemlju, bit ćete baštinici zemlje. U Novom Zavjetu ta riječ postaje riječ za nas: mi smo baštinici, ne neke određene zemlje, nego Božje zemlje, budućnosti Božje. Baština je stvar budućnosti, i tako ova riječ kaže nadasve da kao kršćani imamo budućnost: budućnost je naša, budućnost je Božja. I tako, budući da smo kršćani, znamo da je budućnost naša, i da drvo Crkve nije umiruće drvo, nego drvo koje uvijek nanovo raste. Dakle, imamo razloga da se ne dopustimo impresionirati – kako je rekao Papa Ivan – prorocima propasti, koji kažu: „Crkva je drvo izniklo iz gorušičina zrna, koje je raslo kroz dva tisućljeća, sada ima vrijeme iza sebe, ali sada je vrijeme u kojem umire“. Ne, Crkva se uvijek obnavlja, uvijek se ponovo rađa. Budućnost je naša. Naravno, postoji lažni optimizam i lažni pesimizam. Lažni pesimizam kaže: Vrijeme kršćanstva je završeno. Ne, ono ponovo počinje! Lažni je optimizam bio onaj koncilski kad su zatvarali samostane, sjemeništa, i govorili: ništa zato, sve ide dobro… Ne! Sve ne ide dobro. Ima i teških, opasnih padova, i moramo priznati zdravim realizmom da tako ne ide, ne ide tamo gdje se rade pogrešne stvari. Ali, i biti sigurni, u isto vrijeme, da, ako Crkva ovdje ili ondje umre zbog grijeha ljudi, zbog njihove nevjere, u isto vrijeme ponovo se rađa. 7


Stvarno, budućnost je Božja: ovo je velika sigurnost našega života, veliki, pravi optimizam kojega poznajemo. Crkva je (drvo) biljka Božja, koja zauvijek živi i u sebi nosi vječnost i ovo je prava baština: život vječni. I na kraju: vjerom čuvani. Tekst Novoga zavjeta iz Pisma sv. Petra, koristi ovdje jednu rijetku riječ phrouroumenoi, koja hoće reći, postoje „čuvari“, i vjera je kao „čuvar“ koji čuva integritet mojega bića, moje vjere. Ova se riječ, prije svega, odnosi na „čuvare“ vrata nekoga grada, kao one koji stoje i štite grad, da ga ne osvoje razorne moći. Tako je vjera „čuvar“ moga bića, moga života, moje baštine. Moramo biti zahvalni za ovo čuvanje vjere koja nas štiti, pomaže nam, vodi nas, daje nam sigurnost: Bog ne dopušta da padnem iz njegovih ruku. Vjerom čuvani: tako zaključujem. Govoreći o vjeri uvijek moram misliti na onu ženu koja, usred mnoštva, nalazi pristup k Isusu, dodiruje ga da ozdravi, i stvarno ozdravlja. Gospodin reče: „Tko me se dotaknu“? Rekoše mu: „Ali

Gospodine, svi te dodiruju, kako možeš pitati: tko me dotaknu“? (usp. Mt, 9, 320-22). Ali Gospodin zna: postoji način da ga se dotakne, površan, koji stvarno nema ništa s jednim pravim susretom s Njime. I postoji način da ga se duboko dotakne. I ova ga se žena uistinu dotakla: dotakla ga se ne samo rukom, nego i svojim srcem i tako je primila ozdraviteljsku snagu Kristovu, dodirujući ga stvarno iznutra, vjerom. Ovo je vjera: dodirnuti rukom vjere, svojim srcem dotaknuti Krista i tako ući u snagu njegova života, u ozdraviteljsku snagu Gospodina. Molimo Gospodina, da ga uvijek možemo doticati tako, da budemo ozdravljeni. Molimo ga, da ne dopusti da padnemo, da nas vjera uvijek za ruku drži i tako nas čuva za pravi život.

fra Jure Šarčević

Uskrslom Isusu Isuse, ja čvrsto vjerujem u tvoju riječ, u tvoje uskrsnuće.

Hvala ti što si mi pokazao da je bol prolazna.

Isuse, hvala ti što si mi pokazao da je zlo prolazno.

Hvala ti što si pretrpio zbog nas ljudi svu onu bol na križu.

Hvala ti što si me naučio vjerovati, preboljeti, praštati.

Hvala ti što si mi dao nadu da ću jednom i ja ugledati tvoju svjetlost, beskrajnu ljepotu tvojeg kraljevstva.

Isuse, ti si trpio, prebolio i na kraju uspio, zlo si pobijedio - obasjao si svijet svjetlošću svog Uskrsa. Željela bih biti hrabra poput tebe, željela bih uspjeti zlo pobijediti. Ti me potičeš, ti si moj pobjednik, ti si Isuse moj junak.

8

Izabela Müller


Vjerujem u Boga: stvoritelja neba i zemlje, stvoritelja ljudskog bića

V

jerovanje, u kojem se na početku Boga naziva “Ocem svemogućim”, dodaje da je on “Stvoritelj neba i zemlje”, ponavljajući time tvrdnju kojom započinje Biblija. U prvom retku Svetog pisma, naime, čitamo: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1, 1): Bog je začetnik svega i u ljepoti stvorenja se očituje njegova svemoć Oca koji ljubi. Bog se očituje kao Otac u stvaranju, jer je izvor života i, u stvaranju, pokazuje svoju svemoć. Slike koje se koriste u Svetom pismu s tim u vezi su vrlo sugestivne (usp. Iz 40, 12; 45, 18; 48, 13; Ps 104, 2.5; 135, 7; Izr 8, 27-29; Job 38–39). On, kao dobri i moćni Otac, brine se za ono što je stvorio s ljubavlju i vjernošću koji neće nikada minuti, opetovano nam poručuju psalmi (usp. Ps 57, 11; 108, 5; 36, 6). Tako, stvaranje postaje mjesto u kojem se treba priznati i prepoznati Gospodinovu svemoć i njegovu dobrotu, i postaje poziv na vjeru nama vjernicima da naviještamo Boga kao Stvoritelja. “Vjerom”, piše autor Poslanice Hebrejima, “spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga” (11, 3). Vjera podrazumijeva dakle da znamo prepoznati ono nevidljivo razaznavanjem njegovih tragova u vidljivom svijetu. Vjernik može čitati veliku knjigu prirode i shvatiti njezin jezik (usp. Ps 19, 2-5); svemir nam govori o Bogu (usp. Rim 1, 19-20), ali je nužna Riječ objave, koja pobuđuje vjeru, da čovjek može prispjeti punoj svijesti o stvarnosti Boga kao Stvoritelja i Oca. U knjizi Svetog pisma ljudska inteligencija može pronaći, u svjetlu vjere, interpretacijski ključ za razumijevanje svijeta. Posebno mjesto u tome smislu zauzima prvo poglavlje Postanka, sa svečanim predstavljanjem Božjeg djela stvaranja koje se odvija tijekom sedam dana: u šest dana Bog dovršava stvaranje a sedmoga dana, u subotu, prekida svaki rad i počiva. To je dan slobode za sve, dan zajedništva s Bogom. I tako, tom slikom, knjiga Postanka nam kazuje da je prva misao o Bogu naći ljubav koja

9


odgovara na njegovu ljubav. Druga misao je potom stvoriti materijalni svijet gdje će smjestiti tu ljubav, ta stvorenja koja mu slobodno odgovaraju. Zbog te strukture tekst je dakle obilježen nekim značajnim refrenima. Šest puta se, primjerice, ponavlja rečenica: “I vidje Bog da je dobro” (rr. 4.10.12.18.21.25), a sedmi put, nakon stvaranja čovjeka, zaključuje: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (r. 31). Sve što Bog stvara je lijepo i dobro, protkano mudrošću i ljubavlju; Božje djelo stvaranja unosi red, uvodi sklad, daje ljepotu. U izvješću iz Postanka pokazuje se zatim da Gospodin stvara svojom riječju: deset se puta u tekstu susreće izraz “Bog reče” (rr. 3.6.9.11.14.20.24.26.28.29), ističući djelotvornu moć Božje riječi. Kao što pjeva psalmist: “Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva

vojska njihova… Jer on reče - i sve postade, naredi - i sve se stvori” (33, 6.9). Život se rađa, svijet postoji, jer sve se pokorava Božjoj riječi. Ali pitanje koje danas postavljamo jeste sljedeće: ima li smisla u dobu znanosti i tehnologije još uvijek govoriti o stvaranju? Kako moramo shvatiti opise iz Postanka? Najprije treba reći da Biblija ne želi biti priručnik iz prirodnih znanosti; ona želi naprotiv pomoći ljudima da shvate autentičnu i duboku istinu o stvarima. Temeljna istina koju nam izvješća iz Postanka otkrivaju jest da svijet nije niz međusobno suprotstavljenih sila, već ima svoj izvor i svoju postojanost u Logosu, u Božjem vječnom Razumu, koji nastavlja držati svijet. Postoji neki naum o svijetu koji izvire iz toga Razuma, iz Duha stvoritelja. Vjerovati da na tome sve počiva, prosvjetljuje svaki vidik posto-

Imaj vjeru i život će biti lijep, bit će vedar i kršćanski. Imaj vjeru i naći ćeš iscrpan odgovor na svaki zašto, i sva će iskušenja biti snošljiva, i bol će se zaodjenuti svjetlošću.”

janja i daje čovjeku hrabrosti da se s pouzdanjem i nadom upusti u pustolovinu života. Dakle, Sveto pismo nam kaže da je ishodište bića, svijeta, naš početak nije iracionalan i nužnost, već razum i ljubav i sloboda. Otud proizlazi alternativa: ili prioritet iracionalnog, nužnosti, ili prioritet razuma, slobode, ljubavi. Mi zastupamo ovo drugo mišljenje. Ali želim reći još nešto o onome što je vrhunac čitavog stvaranja: muškarac i žena, ljudsko biće, jedino je “sposobno spoznati i ljubiti svojega Stvoritelja” (Past. konst. Gaudium et spes, 12y). Psalmist, dok gleda nebo, pita se: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (8, 4-5). Ljudsko biće, koje je Bog s ljubavlju stvorio, je sićušno i neznatno u odnosu na beskrajni svemir; ponekad, dok zadivljeni promatramo nepregledna nebeska prostranstva, i mi opažamo svoju ograničenost. U ljudskom biću postoji paradoks sraslosti njegove neznatnosti i prolaznosti s veličinom onoga što je Božja vječna ljubav htjela za njega. Izvješća o stvaranju u Knjizi Postanka uvode nas također u taj tajanstveni ambijent, pomažući nam da spoznamo Božji naum o čovjeku. Prije svega tvrdimo da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha (usp. Post 2, 7). To znači da mi nismo Bog, mi nismo sami sebe stvorili, mi smo prah; ali to također znači da potječemo od dobre zemlje, da smo izašli iz Stvo10

(Sv. Leopold Mandić)

riteljevih ruku. Tome se pridodaje jedna druga temeljna stvarnost: svi su ljudi prah, neovisno o tome kojoj kulturi pripadali ili u kojem povijesnom razdoblju živjeli; mi smo jedna jedincata ljudska obitelj oblikovana jednim Božjim tlom. Tu je zatim drugi element: čovjek nastaje tako što Bog udahnjuje dah života u tijelo oblikovano prahom (usp. Post 2, 7). Ljudsko biće je stvoreno na Božju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27). Svi dakle nosimo u sebi Božji životni dah i svaki ljudski život – kaže nam Biblija – je pod posebnom Božjom zaštitom. To je najdublji razlog nepovredivosti ljudskog dostojanstva nasuprot svakoj napasti da se osobu vrednuje prema kriterijima korisnosti i moći. Biti na Božju sliku i priliku pokazuje zatim da čovjek nije zatvoren u samoga sebe, već da je duboko usidren u Boga. U prvim poglavljima Knjige Postanka nalazimo dvije značajne slike: vrt sa stablom spoznaje dobra i zla i zmiju (usp. 2, 15-17; 3, 1-5). Vrt nam kazuje da stvarnost u koju je Bog postavio čovjeka nije neka neprohodna prašuma, već mjesto koje štiti, hrani i uzdržava; a čovjek mora prepoznati svijet ne kao vlasništvo koje treba opustošiti i iskorištavati, već kao Stvoriteljev dar, znak njegove spasenjske volje, dar koji treba njegovati i čuvati, pomoći mu da raste i razvija se u poštovanju, u skladu, slijedeći njegove ritmove i logiku, prema Božjem naumu (usp. Post 2, 8-15). Zmija je pak lik koji potječe iz istočnjačkih kultova


plodnosti, koji su očaravali Izraelce i neprestano ih dovodili u napast da napuste tajanstveni savez s Bogom. U svjetlu toga Sveto pismo prikazuje napast kojoj su podvrgnuti Adam i Eva kao jezgru napasti i grijeha. Što naime kaže zmija? Ona ne niječe Boga, već insinuira podmuklo pitanje: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Post 3, 1). Na taj način zmija pobuđuje sumnju da je savez s Bogom poput nekog lanca koji sputava, koji oduzima slobodu i ono najljepše i najdragocjenije u životu. Napast se dakle sastoji u tome da sami izgrađujemo svijet u kojem ćemo živjeti, da ne prihvaćamo ograničenja ljudskog stvorenja, granice dobra i zla, moralnosti; ovisnost o Božjoj ljubavi se promatra kao teret kojeg se treba osloboditi. Ali kada se iskrivi odnos s Bogom, kada se čovjek postavi na njegovo mjesto, svi ostali odnosi bivaju promijenjeni. Tada drugi postaje suparnik, prijetnja: nakon što je podlegao napasti, Adam odmah optužuje Evu (usp. Post. 3, 12); njih dvoje se skrivaju od pogleda onoga Boga s kojim su se prijateljski ophodili (usp. 3, 8-10); svijet nije više vrt u kojem se živi u skladu, nego mjesto koje treba iskorištavati i u kojem se kriju zamke (usp. 3, 14-19); zavist i mržnja prema drugome ulaze u čovjekovo srce: primjer za to je Kajin koji ubija svoga brata Abela (usp. 4, 3-9). Okrećući se protiv Stvoritelja, čovjek se zapravo okreće protiv sebe, niječe svoje porijeklo i dakle istinu o sebi; i zlo, sa svojim bolnim lancima patnje i smrti, ulazi u svijet. Iz izvješća o stvaranju želim istaknuti posljednje učenje: grijeh rađa grijeh i svi su grijesi u povijesti međusobno povezani. Taj aspekt nas potiče govoriti o onom što se naziva “istočni grijeh”. Koje je značenje te stvarnosti koju je teško shvatiti? Želim reći samo nešto kratko o tome. Prije svega moramo shvatiti da nijedan čovjek nije zatvoren u samoga sebe, nitko ne može živjeti sam od sebe i za sebe; primamo život od drugoga i to ne samo u času rođenja, već svakoga dana. Ljudsko biće je odnos: ja sam to što jesam samo u tebi i po tebi, u odnosu ljubavi s Božjim Ti i s “ti” drugih. Ipak, grijeh remeti i uništava odnos s Bogom to je njegova bît: uništiti odnos s Bogom, temeljni odnos, postaviti se na Božje mjesto. Katekizmu Katoličke Crkve se kaže da je s prvim grijehom čovjek “izabrao sebe nasuprot Bogu, protiv zahtjeva svoga položaja stvorenja, a otud i protiv vlastitog dobra” (br. 398). Pošto je narušen taj temeljni odnos, ugroženi su ili uništeni također ostali polovi odnosa, grijeh razara odnose, tako uništava sve, jer mi smo odnos. Ako je pak ta relacijska struktura narušena od samoga početka, svaki čovjek ulazi u svijet označen tom poremećenošću odnosa, ulazi

u svijet pomućen grijehom, kojim biva osobno označen; prvi grijehe nanosi povrjeđuje i ranjava ljudsku narav (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 404-406). A čovjek vlastitim silama ne može izaći iz toga stanja, ne može samoga sebe otkupiti; jedino Stvoritelj može povratiti ispravne odnose. Samo ako Onaj od kojeg smo se udaljili dođe nam i pruža nam ruku s ljubavlju, pravi se odnosi mogu ponovno uspostaviti. To se događa u Isusu Kristu, koji čini upravo suprotno od onoga što je učinio Adam, kao što opisuje himan u drugom poglavlju Poslanice svetoga Pavla Filipljanima (2, 5-11): dok Adam ne priznaje stanje ograničenog stvorenja i želi se postaviti na Božje mjesto, Isus, Sin Božji, je u savršenom sinovskom odnosu s Ocem, silazi na zemlju, postaje sluga, prolazi putom ljubavi ponižavajući se sve do smrti na križu, da bi ponovno uspostavio red u odnosima s Bogom. Kristov križ postaje tako novo stablo života. Živjeti od vjere znači prepoznati Božju veličinu i prihvatiti svoju malenost, svoj položaj stvorenja puštajući da ga Gospodin ispuni svojom ljubavlju i tako raste naša prava veličina. Zlo, svojim nabojem patnje i trpljenja, je misterij koji biva rasvijetljen svjetlom vjere, koje nam daje jednu sigurnost da možemo biti od njega oslobođeni: sigurnost da je dobro biti čovjek. Jedna od kateheza pape Benedikta XVI. Priredio fra Stjepan Novoselec

11


Marija u pashalnom otajstvu: iskustvo prvih kršćana

P

Uvod

ashalno otajstvo ili vazmeni misterij sadržava središnji dio naše vjere, njezinu jezgru, srž, njezinu bît. U to otajstvo spadaju Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Pashalno otajstvo je središnji pojam naše vjere koji se odnosi na povijest spasenja.

Izvor i korijen svakog marijanskog nauka i pobožnosti koji proizlaze iz njezine uloge u toj povijesti spasenja je otajstvo Božje milosti i sjedinjenje Boga i čovjeka u Mariji. Polazeći od ove evanđeoske činjenice, tj. apsolutne Božje milosti, Crkva je razvijala i razvija marijanski nauk. Na temelju te konstatacije možemo također reći i to da je temeljni kriterij svake marijanske pobožnosti i nauka o Mariji njezino majčinstvo: u svom povijesno-spasenjskom bogatstvu, to je veza Marije s Isusom. Od majčinstva se razvija dalje Theotokos ili Bogorodica, zatim Marijino trajno djevičanstvo i svetost. Od njezina majčinstva se razvija dalje nauk o Mariji kao onoj koja je bez grijeha začeta [immakulata] i njezina Uznesenja na nebo.

Novozavjetna svjedočanstva o Mariji

Marija je puna milosti, ona koja je „našla milost kod Boga“ [Lk 1, 28-30]. Ta milost je zapravo Božje držanje prema čovjeku, prema čovječanstvu i stvorenju. Ta milost je Božji dar. Marija je živa ikon te Božje nezaslužene milosti i dara. Intervent anđela postavlja Marijinu osobnu povijest na viši, širi plan, otkrivajući joj povijesno-spasenjski smisao njezina života. Strogo uzevši taj Božji plan spasenja oslanja se isključivo na Božju moć i nema potrebe ni za kakvim čovjekom, ni za Marijom. I ovdje moramo paziti, dakle, samo Bog spašava. Sadržaj milosti kojom je Marija ispunjena jest začeće sina [Lk 1, 31] koje se događa pomoću Duha Svetoga [Mt 1, 18.20; Lk 1, 35]. To će biti Sin Svevišnjega, svetac i Sin Božji [Lk 1,32.35] I tu se kao vjernici nalazimo pred dubokim otajstvom koje se odnosi na jedinstveno Marijino majčinstvo. Nije Marija ta 12


koja Krista čini svojim sinom, nego je Krist onaj koji Mariju čini svojom majkom. Scena s kojom završava navještaj predstavlja najviši stupanj Marijine vjere: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi.“ [Lk 1, 38] U tim njezinim riječima, koje uvijek ostaju valjane – nalazi se čitavo čovječanstvo, čitavo stvorenje koje Bogu daje pristanak. Marija se vjerom posve predaje Bogu. A vjerovati, kako uči II. vatikanski [Dei Verbum 5], znači upravo to: predati se slobodno Bogu i otvoriti se njegovoj Riječi, kao što je to učinila Marija. Iz ovih nekoliko svetopisamskih navoda vidimo zapravo da je i Marija vjernica. Elizabeta joj govori: „Blažena ti što povjerova“ [Lk 1,45]. Osim toga, Marija je i moliteljica: kao model vjere, ona je model moliteljice. Jedinu molitvu koju Pismo pripisuje Mariji je njezin Veliča koji nalazimo kod Luke 1, 46-55. Ovaj Marijin Veliča koji pronalazimo zabilježen samo kod sv. Luke evanđeliste sigurno ne bi bio unesen u evanđelje da u kršćanskoj zajednici nije već postojao neki početni kult i štovanje koje se iskazivalo prema Mariji. Ona je i proročica, svetište Duha Svetoga, majka otkupljenih, slika Crkve. Sva novozavjetna mjesta koja govore o Mariji povezuju je s konkretnom poviješću s njezinim Sinom i ta povezanost s njime postaje paradigmatska, postaje primjerom za svakog vjernika i za čitavu Crkvu. Zanimljivo je primijetiti da sveti Pavao ni u jednoj svojoj poslanici, čak ni jedanput, ne spominje Mariju. Ali neki teolozi njegov tekst iz poslanice Galaćanima 4, 1-7 [napisana oko 50. godine] smatraju najznačajnijim mariološkim tekstom u Novom zavjetu. Pavao naznačava povijesnu konkretnost kad kaže „rođen od žene“. Tako se govor o Mariji nalazi unutar govora o Kristu, unutar univerzalne solidarnosti koju otkupitelj uspostavlja sa svakim čovjekom preko utjelovljenja.

Marija u prvom kršćanskom kultu

Među svjedočanstva koja su tijekom stoljeća svoju marijansku pobožnost znali izraziti različitim pohvalama, pobožnostima, ljubavi prema Bogorodici, te vjerničkim povjerenjem u njezinu majčinsku dobrotu i zaštitu, svakako ubrajamo molitve i zazive upućene Mariji. Najstarije formule ispovijesti vjere u kojima se Kristovo božansko očinstvo povezuje s majčinstvom Djevice Marije, te najstariji prikazi kršćanskog sprovoda, među kojima se pored Krista spasitelja, pojavljuju i slike Djevice s Djetetom pokazuju već duboko ukorijenjeno i raširenu pobožnost među prvim kršćanima koji vjeruju u Marijino otaj-

stvo te ispovijedaju i veličaju njezinu djevičanstvo uz njezino božansko majčinstvo. Osim toga, isti kršćanski osjećaj i uvjerenje, koji su bili ukorijenjeni duboko u kršćanskom životu, od samih početaka je bio svjestan, što se vidi i po različitim oblicima govora i umjetničkog izričaja, sržne točke otajstva Krista spasitelja: s jedne strane njegovo vječno podrijetlo iz krila Očeva i njegovo podrijetlo u vremenu iz krila Djevice što za je za prve kršćane činilo poveznicu koju je bilo nemoguće odvajati. Sve teme koje prožimaju marijansku pobožnost, molitvu i zazive su bibilijske. To su teme o Marijinoj svetosti, djevičanstvu, majčinstvu i posredništvu. „Sub tuum praesidium“: Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi Djevice slavna i blagoslovljena Najstarija marijanska molitva iz 250. godine, nepoznatog autora. Ova dosad poznata kao najstarija marijanska molitva, otkrivena 1917. godine u jednom papirusu u Egiptu, svakako nam je dragocjeno svjedočanstvo o postojanju i rastu marijanske pobožnosti i doktrinarne svijesti koju Marija ima u vjeri i životu kršćana već početkom III. stoljeća. Bez obzira što je molitva vrlo kratka, ona sadrži sve ono bitno što je potrebno za marijanski kult. Najvažniji element ove molitve je njezin zagovor. Zagovor je ključni element ove molitve koji povezuje sve ostale. Taj zagovor upućen Mariji i vjera u njegovu učinkovitost proizlazi iz dva motiva: vjera u Marijino milosrđe kao izraz njezine velike dobrote i visokog dostojanstva da je Bogorodica. Iz ove molitve su vidljive tri temeljne linije koji sačinjavaju strukturu, srž, ove molitve, a koje se odnose na Marijinu osobu i na njezino poslanje sudjelovanja na sacramentum salutis. Prvo, ona ulazi u Božji plan kao Bogorodica i kao posrednica; drugo za vjernike je utočište i sklonište koje prima njihove molbe i za njih zagovara kod svog Sina u nevoljama i opasnostima; treće, puna je milosti. U ovoj molitvi nekako imamo dokaz najprije življene vjere [lex vivendi], zatim vjere koja moli [lex orandi] i vjere koja se vjeruje [lex credendi]. Izvor ovoj molitvi sigurno treba tražiti u osobnoj pobožnosti i potrebi pojedinca, a kasnije se počeo koristiti i u liturgiji, i zajednički. Međunarodni mariološki kongres koji je bio 1967. godine u Lisabonu imao je za cilj istraživanje kulta 13


prema Mariji kakav je bio u prvim stoljećima. Drugi, kasniji, međunarodni kongresi imali su za cilj utvrđivanje toga štovanja ali u drugim povijesnim epohama sve do današnjeg dana. Arheološkim iskapanjima koja su izvršena u Nazaretu utvrđeno je da je u trećem stoljeću bio sagrađen sakralni objekt posvećen Mariji. Pronađene su dva paleografska natpisa na grčkom jeziku. Na jednom je pisalo: „Raduj se Marijo“; a na drugom: “Na svetom mjestu sam častio njezinu sliku“. U Egiptu osim ove najstarije molitve upućene Mariji pronalazimo krajem 3. stoljeća prvu crkvu koja je bila posvećena Bogorodici, a dao ju je sagraditi patrijarh Teona [280. – 300.], a osim crkve i jedan amulet iz istog vremena koji nam prenosi pučku molitvu Mariji toga vremena: „Bogorodice, čista, bezgrešna, bez mrlje, majko Kristova: spomeni se da si rekla te stvari. Ozdravi onoga tko bude nosio ovaj

se odnosi na Mariju kao Spasiteljevu majku najprije je bilo nošeno usmenom predajom, nakon toga pismenim tragom što imamo u Evanđeljima a i jedno i drugo je onda sačinjavalo dio kršćanske tradicije koja se kao takva počela oblikovati u mladoj i nastajućoj crkvi što će kasnije biti predmet naviještanja, propovijedanja i poučavanja. Apokrifna, nekanonska, literatura preuzimaju i prema vlastitim narativnim šablonama obogaćuju marijanski nauk. Teologija toga vremena, iako je to početno razdoblje, pokazuje da se kreće u potrazi za jednim teološkim načelom koji će Mariju postaviti u okvir jedinstva i suvislosti spasenjskog Božjeg plana. To će učiniti preko tipologije Eva-Marija što će tako postati, ne samo neka jednostavna usporedba, nego ključ za precizno shvaćanje ekonomije spasenja, napor da se otkrije biblijski smisao i logika Božjeg plana.

Marija u pashalnom otajstvu: iskustvo prvih kršćana naređuje ljubiti sve ljude, ali na osobit način one s kojima smo vezani posebnim vezama. U Mariji, slavnoj Majci Božjoj, imamo svu puninu pravednosti i izvorne svetosti; i sve to za našu korist. Upitana od voljene Bernardice Soubirous za ime u ukazanjima u Lurdskoj špilji, Marija je odgovorila s neizrecivim naglaskom: Ja sam Bezgrešno Začeće.“ (Sv. Leopold Mandić)

amulet. Amen.“ Osim Egipta i Nazareta, imamo i u drugim zonama Rimskog carstva pojavu marijanskog kulta kao što je sam Rim, već u II. stoljeću što se zna prema različitim epigrafima uklesanima ili naslikanima na nekim predmetima. U Kapadociji, današnja pokrajina u Turskoj, imamo zabilježeno prvo ukazanje Marije koja se ukazala Grguru Čudotvorcu [umro oko 270. godine], kojeg Crkva časti kao sveca.

Oblikovanje marijanskog nauka

Temelj za oblikovanje marijanskog nauka je pozivanje na apostolsku tradiciju i na njezinu kristološku ispovijest. U prva tri stoljeća nemamo nikakvog sustavnog razvoja glede nauka o Mariji. Ali se u tom vremenu postepeno počinju oblikovati obrisi unutar koji će se razvijati marijanska vjera Crkve. I ova prva tri, a osobito prva dva stoljeća predstavljaju prekretnicu u razvoju kasnijeg marijanskog nauka i dogme, i prije svega pobožnosti prema Mariji. U ovom razdoblju rađa se uvjerenje i vjera kod prvih kršćana u njezinu povijesno-spasenjsku važnost. Tu su udareni temelji marijanskom nauku kad se istovremeno morala razvijati i apologetika tj. obrana ispravnog gledanja na Marijin lik od apokrifnih spisa i različitih heterodosknih pokreta. Sve ono što 14

U Evi grešnici i Mariji, koja je nevina replika Eve i Crkve, treba tražiti duboku logiku spasenja i obnovu, pomirenje, i zajedništvo stvorenja s Riječju, Logosom, koji stvara i spašava. Ova se usporedba prvi puta spominje kod sv. Justina [oko + 164. godine], filozofa i mučenika, [Dijalog s Trifonom, 100, 4-6]. Čuvši riječ zmije, Eva je rodila neposlušnost i smrt, a Marija, čuvši riječ anđela, rodila je vjeru i radost. Sveti Irenej Lionski [130. – 202. god.]. Mariju smješta u kristološku perspektivu unutar svoga pojma rekapitulacije. Nije Marija ta koja je rekapitulirala, ili obnovila sve, nego je to Krist. Marija nije samo nova Eva što preko njezina majčinstva počinje novi život, novo stvaranje, nego i zato što time vrši i duhovno majčinstvo među kršćanima, nalazeći se tako uz bok novom Adamu, tj. Kristu. Prema tome, pobožnost prema Mariji i nauk o Mariji izviru iz kristologije i iz njezine soteriološke važnosti, važnosti za spasenja. I odavde razumijevamo zašto marijanski interes na svoj način odražava one probleme koji su vlastiti kristologiji i soteriologiji. Treba imati u vidu pojavu heterodoksnih, krivovjernih, pokreta koji su Kristovu otajstvu pristupali redukcionistički, kao što su to činili ebioniti i adopcionisti, za koje je Krist bio običan čovjek. Nijekanje Isusova božanstva od strane


različitih heretičkih pokreta dalo je poticaj marijanskoj pobožnosti da se još više naglasi izvrsnost lika Marije kao djevice-majke što je bio čudesni i transcendentalni znak božanske inicijative. I ovaj naglasak je služio tome da se zagarantira pripadnost Sina božanskom svijetu, svijetu božanstva. S druge strane, gnostici i adopcionisti, jedna druga heretička struja unutar koje su izrasli različiti heretički pokreti, nijekali su Isusovo čovještvo, nijekali su činjenicu da je Isus bio doista čovjek u pravom smislu riječi. Jer Bog se, prema njihovu nauku, nije mogao pomiješati sa materijom, s tijelom, koje je za njih bilo zlo. Naravno da je ovaj drugi ekstrem zahtijevao da se donese povijest Marije, Isusove majke, i to tako da se utvrdi ozbiljnost čovještva Gospodina Isusa. I u jednom i u drugom slučaju vjernost Isusovoj osobi i sintezi saveza između Božjeg svijeta i svijeta čovjeka predstavlja izvor i srž svake marijanske teme. Tako se kristologija i mariologija pojavljuju kao dva lica s jedinstvenim problemom vjere. Asketske i enkratitske tendencije koje se također pojavljuju u ovom razdoblju pripremaju put novoj interpretaciji Marijina lika. Njihovo polazište je, kao i uvijek, majčinski odnos Marije prema Isusu. Ali to njezino majčinstvo je čitano – ne bez maštovitih elemenata kakvih pronalazimo i u apokrifima – kao jednostavno izlijevanje, prelijevanje, svetosti sa sina na majku. Tako je u tim krugovima djevica Marija predstavljena kao idealizirani lik svetačka i čista života posvećena Gospodinu, života u kojem se posve odražava Božja volja. Ovakvi tekstovi se, na žalost, često puta zadovoljavaju da u njima svojstvenoj narativnoj i čudesnoj formi naglase božansku veličinu Sina i izvrsnu svetost majke ne pitajući se o njihovom međusobnom odnosu. Tekstovi koji dolazi iz ovih krugova, kako vidimo, ne brinu se o tome da daju jedno povijesno produbljenje misli koje iznose nego se zadovoljavaju kontekstom alegorije i tipologije. Susret asketskih i enkratitskih grupa s temom djevičanstva je također važno u kontekstu govora o Marijinu liku u ovom provom razdoblju. Različite askete i pripadnici enkratitskih skupina bili su obdržavatelji čistoće, tj. nisu se ženili niti udavali, između ostalog. Djevičansko majčinstvo, koje je u evanđeljima predstavljeno kao ono koje ima snažnu kristološku vrijednost, postepeno se razvija od djevičanskog začeća prema stanju djevičanskog života. Tako je djevičanstvo postalo izraz za Marijin moralni lik, tj. za njezinu svetost. Ona je djevica u smislu svetice, bez grijeha. Razvoj ove tematike koja polazi od djevičanskog majčinstva pretvorit će djevičan-

stvo u tjelesni, vidljivi, znak koji služi kao trajni posjednik transcendencije Sina i jedinstvenog stanja biti mu majka.

Interes prvih teologa: sv. Ignacije i sv. Justin

Interes nije prvenstveno marijanski, nego kristološki i ekleziološki. Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, s početka II. stoljeća, svjedok je unošenja marijanskih tema u ispovijedanje kristološke vjere. Njegov cilj je da sačuva Isusovo pravo čovještvo i njegovu pravu povijest protiv svakog oblika gnostičkog doketizma koji je u Isusu gledao neku netjelesnu fantazmu. Ignacije naprotiv naglašava da je Isus osoba koja je rođena, živjela i umrla među nama. Marijino majčinstvo je pravo majčinstvo. Isusova majka Marija, budući da tijelo dolazi od nje, s punim pravom ulazi u simbol vjere. Štoviše, teandričko otajstvo njegove osobe, otajstvo bogočovještva, Isusa će uvijek vezati uz njegovu majku koja će uvijek igrati važnu i nezamjenjivu ulogu za sve članove Crkve. Marijino majčinstvo i djevičanstvo nisu samo instrument za pripremanje Isusova tijela, nego su sudjelovanje, participacija – s ljudske strane, na djelu spasenja. Sveti Irenej će u kontekstu ove misli reći da je Marija „uzrok spasenja za sebe i za čitav ljudski rod“ [Protiv hereza, III, 22,4]. On ovime ne želi dovesti u pitanje jedinstvenost Krista spasitelja, nego istaknuti da se Kristovo spasenjsko djelo ne ostvaruje bez sudjelovanja, po milosti, samog čovještva u liku Marije. On je jedan od najoriginalnijih autora autora rane Crkve koji nam je u jednoj svojoj poslanici ostavio vrlo značajan, najznačajniji kristološki tekst ranog kršćanstva u kojem pronalazimo i njegovu novost i originalnost ispovijesti o Mariji. U poslanici Efežanima 7,2 piše kako postoji samo jedan jedini liječnik: tjelesan i duhovan, rođen i nerođen, utjelovljen i Bog, smrtan i život, od Marije i od Boga, trpljiv i netrpljiv. Taj liječnik je Gospodin naš Isus Krist. Ignacijeve ove riječi upućuje vjernicima koji žive u Efezu koje upozorava protiv krivih učitelja koje uspoređuje sa divljim zvijerima, sa bijesnim psima čiji ugrizi teško zacjeljuju. Za mučenika Ignacija Marija je ona koja je rodila Isusa, koja mu je dala pravo i realno tijelo čime je Krist kasnije moga trpjeti i umrijeti. Prema tome, Krist je u rađanju, u trpljenju, u smrti, jednom riječju u svim povijesno-spasenjskim događajima od Marije. Marija je garancija povijesne i konkretne realnosti Kristova tijela protiv bilo kakve moguće negacije te stvarnosti koja je dolazila od heretika doketa. I u tom smislu 15


za Ignacija je Isus u prvom redu od Marije a onda od Boga. Nebeski krist doketa, fantazma koja se rodila unutar tog pokreta i njihove spiritualističkog krivovjerja, nije trebao nikakvu ženu, nikakvu majku od koje bi imao pravo tijelo. Ovaj Ignacijev realizam je postavljen kao suprotnost upravo tom doketističkom spiritualizmu. Drugo što Ignacije želi naglasiti kad govori o Mariji je njezino djevičansko začeće Krista u svojoj utrobi [Efežanima, 19,1]. „Marijino djevičanstvo“ prema sv. Ignaciju ne znači općenitu naznaku da je Marija u djevičanskom stanju, da ima status djevice nego nego preciznije i konkretnije izražava djevičansko začeće Krista u njezinoj utrobi. Od statike, biti djevica, ide se prema dinamici, prema začeću na djevičanski način. Novost je Ignacijeva ovdje u tome što „Marijino djevičanstvo“ premješta s jednog njezinog vlastitog i ekskluzivnog stanja na otajstvo Krista. Zato za Ignacija Marijino djevičanstvo nije nešto apsolutno što pripada samo Mariji, nego je ono funkcionalno, u službi povijesti spasenja. U tom smislu „Marijino djevičanstvo“ za Ignacija pripada bitno Kristu, ono je otajstvo Krista i tek kasnije, ono se tiče i Marije. Ignacije nadalje naglašava da je Krist uvijek „od Marije“. Tijelo koje je dobio od nje ostaje uvijek „od nje“, a ne samo kad je bio rođen, nego i kasnije kad je živio, kad je umro, kad je uskrsnuo. Sva otajstva Krista, u njihovoj teandričkoj, bogočovječnoj, i povijesno-spasenjskoj dimenziji neodvojivo su vezani uz Mariju, jer Krist je uvijek „od Marije“ u svim povijesno-spasenjskim događajima svoga zemaljskog života. I ne samo zemaljskoga nego i kasnije kad je uskrsnuo svojim tijelom, to je tijelo od Marije. Na taj način Marija za mučenika Ignacija čini sastavni dio kristološkog simbola vjere jer je Krist od svojih ljudskih početaka pa sve do uskrsnuća uvijek „od Marije“. I zato tko niječe Mariju, niječe Krista jer Krist je neodvojivo vezan uz Mariju a Marija uz Krista. Sveti Ignacije nam je svjedok koji nam prenosi najstarije ispovijesti kršćanske vjere koje su se koristile kod liturgije, a osobito kod sakramenta krštenja. Sveti Justin, filozof i mučenik [umro oko 164.]: u neprestanom sučeljavanju i polemici s poganima i židovima oko istina kršćanske vjere koju je upoznao i na koju se kao odrasli obratio. Između ostaloga Justin je morao braniti i Marijino djevičansko majčinstvo protiv poganskih i židovskih optužbi koje su išle dotle da su optuživali Mariju da je preljubnica i da je Isus nezakonito dijete. Polemizirajući s poganima i njihovim grčkim mitologijama Justin se osvrće i na činjenicu kako i u tim mitologijama postoje pri16

če o djevičanskom začeću nekih grčkih bogova i junaka kao što su Zeusovi sinovi [1 Ap 21, 1] ili priča o djevičanskom začeću Perzeja [1 Ap. 24,1]. Perzej kao i Krist nema za oca čovjeka nego je direktno proistekao od Zeusa i od neke djevice. Nabrajajući još neke slučajeve i sličnosti Justin proglašava poganske mitologije običnim izmišljotinama dok je djevičansko rođenje Krista za njega otajstvo [Dialog s Trifonom, 43,3], kao što je to već prije njega učinio Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik [Efežanima 19,1]. Justin je prvi koji je upotrijebio paralelizam Eva-Marija. Ovaj će paralelizam upotrijebiti i još više razviti sveti Irenej Lionski u svojoj teologiji rekapitulacije ili obnove svega u Kristu. Eva, djevica, je svojom neposlušnošću rodila smrt, a Marija, djevica, svojim posluhom je rodila Život.

Zaključak

Povijesno gledajući u razvojnim etapama kulta prema Mariji možemo reći da postoje tri etape. Prvo, na Mariju se, na temelju paralelizma Eva-Marija, gleda kao na onu koja je vrijedna udivljenja pomiješanog sa zahvalnošću jer je uključena u dinamizam spasenja. Nakon toga se počinje pojavljivati pouzdana molitva, ne kao plod teoloških rasprava i debata, nego kao spontani odgovor osjećaja vjere Božjeg naroda. I na kraju, treća etapa dolazi čašćenje koje se iskazuje Mariji u crkvama, preko mozaika i različitih umjetničkih izričaja. Mariju treba uvijek, kako uči II. vatikanski sabor, promatrati u svjetlu Božje riječi [Lumen Gentium 55-59]; Gal 4, 4-6; Dj 12 i Post 3,15. Jer Božja riječ je jedini izvor vjere i ona osvjetljava Marijino mjesto u povijesti spasenja.

fra Anto Barišić


P

O lurdska pećino

jesnik je u zanosu zapjevao:

Lurde, maleni grade, među gradovima Francuske najslavniji, jer tebi grnu narodi – narodi Izraela! Lurde, sveti grade Zapada! Lurde, blagoslovljeno mjesto, gdje Bog preko Marije sipa svoje milosti na čitav svijet! Lurde, Bernardičin grade, preko koje Marija pokazuje sebe i svoga Sina svijetu!

O lurdska pećino, postala si središte grada Euharistije, svećenika i bolesnika i to pod zagovorničkim pokroviteljstvom Bezgrešne Djevice Marije. Tu se dogodio susret neba i zemlje /četvrtak 11. 2. 1858. - prvo ukazanje/ po svojim predstavnicima: Bezgrešne Djevice Marije – predstavnice Neba i Bernardette Soubirous (č.: Bernardica Subiru) kći mlinara Francois i Louse r. Castérot (č.: Franjo i Lujza r. Kastero) rođena 7. 1. 1844. u Lourdesu (č.: Lurdu) i odmah 9. siječnja krštena na prvoj godišnjici vjenčanja roditelja – predstavnice zemlje. Zanimljivo, obje su žene. Možemo reći „Žena“ velikim slovom i „žena“ malim slovom. Je li to neka suprotnost radi češće umišljenosti muškaraca? No, neće biti o tome, nego štoviše primjera radi: sveti Josip aktivno šuti kako bi što dublje spoznao Božju volju i ispunjavao je, te je zato i bio zaručnik Žene Bezgrešne s kojom je zajedno vjerovao da je Isus – koji je na zemlji njima poslušan – i Sin Božji. No, još zanimljivije: Žena Bezgrešna, koja se ukazuje u liku „mlade lijepe Gospođice“ „aqueros“ (č.: akero) nasmijane skoro pa istih godina samo malo niža od Bernardice – slična kipu Majke Božje u župnoj crkvi u Lourdesu - razgovara sa ženom Bernardicom na jeziku kojim govori Bernardica i koji je jezik toga područja (slično Baskim), a ne francuskim jezikom. Naime, u školi i na vjeronauku trebalo se govoriti francuskim. Bernardica, zbog bolesti i velikog siromaštva ni to nije mogla redovito pohađati – osim što je s roditeljima bila redovito na svakoj nedjeljnoj misi – te još nije bila ni na prvoj pričesti. Svakako, važno je zapaziti da redovita večernja molitva krunice Bernardičene obitelji – gdje je svaki član obitelji imao svoju kruni-

cu koju nije samo gledao nego s punom pobožnošću molio – učinila je Bernardicu iskrenom i odlučnom vjernicom u svoj svojoj skromnosti, jednostavnosti i poslušnosti. U tim susretima Bernardica od prvog do šesnaestog ukazanja ne zna tko je ta „mlada lijepa Gospođica“ „aqueros“ (prikaza) koja ju prati u molitvi krunice u svim susretima i koja ju poučava na njezinom jeziku te joj je bila i prva vjeroučiteljica. Naime, istom u šesnaestom ukazanju – bio je to četvrtak, 25. ožujka na blagdan Blagovijesti – na četvrtu zamolbu Bernardice: Biste li mi htjeli reći svoje ime? A „mlada lijepa Gospođica“ „aqueros“ sklopivši ruke i usmjerivši oči prema nebu te sireći ih prema Bernardici, progovara: Ja sam Bezgrešno Začeće („Que soy era Imaculada Councepciou“) i nestane. Bernardica čuvši te izgovorene riječi, uputi se trčeći k župniku i ponavljajući te riječi – kako ih ne bi zaboravila – te bez pozdrava upadne pred župnika izgovarajući: „Ja sam Bezgrešno Začeće!“ Naime, kad je Bernardica (2.3.) došla s porukom župniku: “Recite svećenicima, da ovdje sagrade crkvu i da se ovamo dolazi u procesijama”, župnik je Bernardicu uputio da od „mlade lijepe Gospođice“ „aqueros“ traži ime i da procvjeta divlja ruža u veljači mjesecu, no, bile su dosta samo te riječi na koje je župnik pao na koljena pošto je lijepo ispratio Bernardicu, jednostavno se od uzbuđenja isplakao da bi potom sve u potankosti opisao svu zapaženu dotadašnje događanje i poslao biskupu Laurence u biskupiju u Tarbes. Zašto li takve uzbuđenosti ako ne zbog toga što ga je podsjetilo na Papu Pia IX. koji je bulom „Ineffabilis“ 8. prosinca 1854. proglasio kako je od Boga objavljena istina da je Blažena Djevica Marija očuvana od istočnog grijeha u prvom času Začeća zbog predviđenih zasluga Isusa Krista. Jednako tako nije li to Žena Bezgrešna koja je stajala pod križem Isusovim i njegova je Majka? Da, Njegova je Majka koja je u srcu pre17


birala i riječi kada je govorio: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?“ da bi nakon toga čula riječi: „Ženo, evo ti sina!“ i potom izrečene Ivanu: Sinko, evo ti Majke!“ Upravo ta Žena-Bezgrešna otkriva ime: „Ja sam Bezgrešno Začeće!“ Bernardici-ženi da se rado odaziva na to ime kada ju bude dozivala i da to Ime ne straši zbog toga što smo grešni, nego ohrabruje da je posrednica milosti koje i nas mogu učiniti, a i čine nas, bezgrešnima te nas osposobljuje za bezgrešan jednom potpuni život s Bogom. To ime otkriva da ipak grijeh postoji, kao velika opasnost i akutna je bolest svijeta koja je ipak izlječiva u prihvaćanju obraćenja jer nas poziva Ona koja je „Bezgrešno Začeće“. Još su uslijedila ukazanja sedamnaesto /7. 4. Vaz. srijeda/ i osamnaesto /petak, 16.7. Gospa Karmelska/. Za Bernardicu je to samo jedan susret koji se u nizu osamnaest ukazanja događao, ali koji je nju kroz život u svoj svojoj vjerničkoj osmišljenosti vodio te konačno uveo 16. 4. 1879. na uskrsnu srijedu u puninu vječnog susreta s Onom koja joj se na zemlji ukazivala. Ovdje je važno dozvati si u svijest Jubilej sto pedesete obljetnice, koji je bio od velike koristi. Približio nam je 1908. godinu kao apologetski usmjerenu; godinu 1958. povijesno arhitektonski; najzad godinu 2008. koja je bila koncentrirana na dušobrižništvo i usmjerenu na budućnost. Ne radi se samo o doslovnom kretanju od Lurda u budućnost, nego je za svakog čovjeka vjerničko polazište u budućnost iz mjesta gdje živi i iz života kojega živi. Stoga je potrebno ponovno i ponovno postavljati si pitanje: Za koju crkvenu misiju Lurd ima za sigurnu kompetenciju? U čemu Lurd može poslužiti u duhu prilika našega vremena? Za to nam mogu posebno poslužiti razdoblje od petnaest uzastopnih dana dolaženja Bernardice k Špilji. Naime, važan je treći susret (18.2.), dan po pepelnici – korizmeno vrijeme – kada se Bernardica obraća Gospođi tintom, perom i papirom, da joj napiše tko je i što želi. Gospođa progovara uz smiješak: „Nije potrebno“. Zatim ozbiljnim glasom iznosi zamolbu: „Da li biste bili tako ljubazni pa dolazili ovamo kroz petnaest dana?“ potom što je Bernardica izrekla obećanje, Gospođa progovara: „Ne obećajem da ću vas učiniti sretnom na ovom nego na drugom svijetu“. Svakako da je Gospođino obraćanje Bernardici sa „Vi“, kako ju dotad nije nitko oslovljavao, uz njezinu jednostavnost i skromnost bila još više probuđena poslušnost kojom je doslovno sve ispunjavala kako onih petnaest dana tako i sav život pun svakojake boleštine počevši od kronične asme pa nadalje pa tako do smrti – čime se obistinilo „Ne obećajem da ću vas učiniti sretnom na ovom … svijetu“. Za to je dio rečenice: „ … nego 18

na drugom svijetu“, Crkva otkrila prilikom eshumacije Bernardičina tijela iz groba, kada je proglašavana blaženom, te je nađeno njezino tijelo potpuno netaknuto truleži, što više, tijelo kao da spava mirnim snom. Tada je to njezino tijelo stavljeno u stakleni sarkofag i trajno izloženo u samostanskoj crkvi sestara čija je članica bila u Neversu u sjevernom dijelu Francuske. Kroz četrnaest dana uzastopnog dolaženja Bernardice k špilji, od velike je važnosti. Naime, Gospođa joj je davala razne preporuke koje je neke sama izvršavala kao znak pokore za obraćenje grešnika i slično, a koje je trebalo prenijeti, da ih je prenijela vjerodostojnoj osobi župniku. Te poruke se svode na niže navedene rečenice sa naznakama kad su izrečene: „Molite se Bogu za grešnike”: Pokora! Pokora! Pokora! (24.2.). „Pijte ovu novoproteklu vodu i umivajte se u njoj” (25.2.). „Jedite onu travu što se tamo nalazi” (24.2.). „Poljubite zemlju u znak pokore za grešnike” (24.2.). „Recite svećenicima, da ovdje sagrade crkvu” (2.3.). „Želim, da se ovamo dolazi u procesijama”(2.3.). Bernardica je doista u tih četrnaest dana dolaska pred špilju bila u molitvi postojana u pokori odlučna te u prenošenju poruka odlučna i svim iskušenjima kako od strane crkvenih i državnih institucija tako i znatiželnjih i izazivalačkih pitanja ljudi. Jednako tako treba uzeti u obzir da je kronično asmatičarska bolesnica, te da je još tome nepismena, ali je jednostavno, skromno i poslušno sve ispunila. Gospođa je naučila Bernardicu i jednu posebnu molitvu i povjerila joj tri tajne koje su vrijedile za nju te ih nije smjela reći. Nadalje, poruke se mogu sažeti u: poziv na molitvu; poziv na pokoru; i molba da se gradi crkva i da se tamo dolazi u procesijama. Poziv na molitvu pokazuje da je Gospa prava odgajateljica koja moli zajedno s Bernardicom bez velikih izjava i znanstvenih razglabanja što više Bernardica ni ne zna do šesnaestog ukazanja tko je Ona. Odmah kod prvog ukazanja uči je kako se treba lijepo prekrižiti, moli s njom krunicu i tako čini kod svakog ukazanja. Osobno molitvu, koju je Bernardicu naučila te ju je za se uvijek molila, bila način osobnog molitvenog predanja. No, naglašava i molitvu riječima: „Molite! Molite za obraćenje grešnika!” Zašto se zadržava tako uporno na tome? Zato jer mi, koji


smo tako rastreseni, obuzeti tolikim brigama, trebamo tišine i sabranosti; trebamo, da se stavimo pred Gospodina, da mu se poklonimo, no i da mu, siromasi kakvi jesmo, iznesemo svoje potrebe. Molitva nije laka, jer tu treba ostaviti svoj svakodnevni posao i prepustiti se vodstvu vjere, a onda poslušati uporne Gospine preporuke: „Molite! Molite, za obraćenje grešnika!” postavimo si u toj Gospinoj preporuci pitanje: „Tko je od nas bez grijeha?“ i „Ne molimo li u toj preporuci i za sebe?“

Poziv na pokoru

Djevica poziva Bernardicu da čini pokoru: „Pokora! Pokora! Pokora!” Čak joj je naznačila neke vrlo jednostavne načine pokore kao: ljubiti zemlju; piti muljavu vodu. Zašto baš ovo? Jer mrtvenje, pokora, potrebe su koje mi moramo sami sebi nametati, da bi sačuvali uravnoteženost, da bi što bolje ispunjavali svakodnevne dužnosti. U tome nas pomaže sam Gospodin, koji je u tu svrhu ustanovio sakramenat, koji se zove Sakramenat Pokore. Preko svećenika on nam otpušta grijehe dajući nam istovremenu snagu i odlučnost da nastavimo put života nastojeći da budemo što sličniji njemu, svome uzoru. Naime, dobro obavili hodočašće, ne znači samo dobro se ispovjediti i pobožno pričestiti, nego to znači upraviti naše oči Bogu, nastojati se njemu približiti, kako bismo iskorijenili iz svoga života sve ono što nas priječi u ljubavi prema njemu. Treba nastojati ostvarivati u svome životu ideale, koje nam je Krist sam stavio pred oči i koje je on sam ostvario u svom životu, jer samo tako će onda ono što se zove obraćenje biti doista naše obraćenje. Time se otkriva da je Lurd grad bolesnika i to duhovnih, duševnih i tjelesnih bolesnika te im nuđa za hranu svoga Sina Isusa Krista za izlječenje za kraljevstvo nebesko. Gospa želi gradnju crkve i dolazak u procesijama jer reče: „Recite svećenicima, da se ovdje sagradi crkva. Želim da se ovamo dolazi u procesijama!” Svakako, crkva je mjesto gdje se skuplja Narod Božji, sluša riječ Božju i hrani tijelom i napaja krvlju Kristovom cjelokupno svoje vjerničko suudioništvo u Isusovu vazmenom otajstvu. Župnik Lurda reče jednom Bernardici: „Ta tvoja crkva će biti sagrađena i bit će velika”. Doista, crkve su građene u Lurdu u sukladosti rastu broja hodočasnika te dragovoljnim radom ljudi, a ono što je trebalo novčana sredstva, zaista, su milodari hodoćasnika, ali i onih koji nisu mogli hodoćastiti radi daljine, ipak su u duhu izražavali svoju blizinu i dio-

ništvovanje u svojim milodarima. Slijed gradnje crkava je ovaj: kripta kao prvi crkveni prostor posvećen 1866.g. od biskupa Laurencea te nad njom izgrađena bazilika Bezgrešnog Začeća posvećene 1876.g. , zatim je odmah počela izgradnja bazilike Kraljice svete krunice posvećene 1901. godine. za stotu obljetnicu je izgrađena podzemna bazilika Pia X. koju je posvetio kardinal Angelo Roncalli, koji je kasnije postao papa Ivan XXIII, a sada već blaženim. Napokon, za stotrideset obljetnicu sagrađena je crkva na čast svet Bernardice sa svim prostorijama pastoralne djelatnosti nazvan „Bernardičin centar“. U ovim crkvama, koje svaki dan okupljaju mnoštvo naroda, koji dolaze na hodočašće u procesijama, prikazuje se sveta Euharistija. Stoga, istinita je činjenica, da je Lurd s mnogobrojnim svakodnevnim misama te s procesijama kod kojih se nosi Presveti Sakramenat, postao u pravom smislu grad svete Euharistije i svećenikâ te ga već sveti Pio X Papa naziva „najslavnijim euharistijskim prijestoljem svemira”. Kao zaključak ovog lurdskog doživljajnog opisivanja neka bude stavljen u ove okvire: svjetskog dana bolesnika i godina vjere. Svjetski dan bolesnika obilježava se svake godine u Katoličkoj Crkvi 11. veljače utemeljen od pape Ivan Pavao II. 13. svibnja 1992. godine a godina vjere, koja je u tijeku, potrebno nam je ove godine posebno misliti i koristiti sva sredstva koja će nam omogućiti da rastemo u vjeri. Uostalom, svi skupa nije da nismo bolesni-griješni i nije da nam nije potrebna vjera, što više kao što život raste i zreli treba i vjera naša rasti i zreliti jer to je naša pruga u život vječni. Stoga, gornje opisivanje neka vam bude jedna od pomoći u rastu vjere s lurdskog gledanja. Da Lurd bude polazište u tom vašem rastu vjere i to živo polazište kako što se tiče mjesta tako i života bilo u doslovnom smislu ili pak u prispodobnom smislu. Da bi se moglo to dogoditi, zato vas pozivan na redovito svako nedjeljno susretanje sa Isusom na svetoj misi, zatim na svakodnevno moljenje krunice, redovitog iskrenog ispitivanja savjesti češće ispovjedi te izvršavanje svih životnih dužnosti iz ljubavi prema Isusu.

fra Josip Patrčević 19


Jedno nam nedostaje

Š

to je Jedno? I postoji li Jedno, budući da u zbiljnosti upravo primjećujemo, čini se, njezinu neizmjernu mnoštvenost odnosno različitost? Čak i nerazumna bića preživljavaju promatrajući povezanost svekolikog totaliteta. Pa tako sve niže temperature najava su pticama selicama da migriraju u toplije krajeve kako bi preživjele. Nama pak razumnima zaključak o stvarnoj opstojnosti Jednog utoliko bi trebao biti sigurniji i lakši, ukoliko svakodnevno proničemo novim saznanjima sve dublje u tajnu kauzaliteta kojom je čitav svemir povezan. Misao spoznaje, čini se, iako se kreće u sferi logike i mnoštvenosti teži za tim da nadiđe svaku ograničenost pojavnih bića. Kao da u samom umu postoji taj zahtjev za Višom – Jedinstvenom spoznajom, ali i poriv da nadiđe vlastitu ograničenost. No zašto čovjek nerijetko svoje misli i osjećaje doživljava kao nešto što je odvojeno od ostatka? Ponekad nam se i čitav kozmos čini nedostatnim za razumijevanje naše patnje i tjeskobe. No ovaj osjećaj egzistencijalne odvojenosti mnogi poznati mislitelji drže opasnim prividom i uzrokom krize i kaotičnosti s kojima se napose suvremeni svijet suočava. Poznati njemački fizičar Albert Einstein opisao je ovu obmanu kao zatvor, rekavši: „Naš zadatak mora biti naše oslobađanje iz tog zatvora širenjem kruga samilosti kako bi obuhvatili sva živa bića i cijelu prirodu u svojoj ljepoti. (...) Istinska vrijednost ljudskog bića je određena primarno mjerom i osjećajima dobivenima oslobađanjem od sebičnosti (Albert Einstein, Gebara, 1996:13)“. Ovaj fenomen jedinstva u mnoštvu i naša religija lijepo opisuje mnogim biblijskim zapisima kada opisuje Božju ljubav. Biti za – Jedno i u – Jednom biblijska je pouka, čini se, ovog paradoksa čiju jednu takvu priču prenaša nam evanđelist Marko. Prije dvije tisuće godina mladić iskrene težnje za savršenstvom, čini se, ni neznajuć da razgovara s Bogom dobiva sasvim osoban, time i najprecizniji mogući odgovor u riječima; „Jedno ti nedostaje!“ Svi mi koji se općenito divimo mladenačkom entuzijazmu zacijelo možemo interpretirajući ove Božanske riječi pronaći neku vlastitu poruku. „Jedno ti nedostaje“, poručuje mu Isus. „Idi i što imaš, prodaj i podaj

20

siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom (Mk 10, 22).“ Budući da ovaj susret nije uspješno završio, mnogi su egzegeti najvećeg krivca vidjeli u bogatstvu kojeg se mladić nije želio odreći. No, iako je bio bogat i ugledan, ovaj mladić očito nije bio zadovoljan. On „dotrči… klekne preda nj pa ga upita...“ dotrči, vjerojatno nošen silnom željom da ne propusti dobru priliku razgovarati s nekim koga je cijenio i tko ga je mogao razumjeti. Dotrčao je k Isusu ne bi li mu, čini se, ovaj tajanstveni mudrac objasnio odakle dolazi i što je istinski izvor ovog čudnovatog nezadovoljstva kojeg mladić usprkos udobnosti života i moralnom savršenstvu osjeća. Isus, čini se, prepoznaje mladićev nehinjeni žar i težnju za Dobrim pa „ga pogleda, (i) zavoli ga“. No, prije negoli mu je rekao što mu nedostaje Isus ga je pogledom ljubio, ne bi li ljubavlju i odobravanjem, čini se, pripremio tlo mladićevog srca za istinu. A istinu koju mora(mo) čuti nikada nije dovoljno pitka. Mladić ovako visoke samosvijesti ima najuzvišeniji mogući poziv - slijediti samog Krista! Zacijelo uviđa da je naš Gospodin radikalan u svojoj ljubavi prema bližnjima. Primjećuje da govori realno utemeljenim autoritetom jer se je odrekao svega. Nema ni vlastiti dom, ni obitelj, ni životnu komociju. Kamoli sreće da je zastao i upitao se zašto i odakle ovom učitelju snaga i motivacija za takav život?! No, mladić u čudu i vjerojatno nevjerici, iako je to mogao razumjeti, radje odlazi žalostan. A tako je, čini se, i danas u mnogim našim susretima s Kristom kada nas poziva da slijedimo njega koji je doduše Put, iako nam se čini neizvjesnim, koji je Istina, iako mnogo puta (pre)kruta i koji je Život, iako traži našu vjernost do smrti. Mnogi naši susreti s istinom često nam se čine kao gorke bujice što nas žele utopiti. Ovaj pogled ljubavi je, čini se, jedino jamstvo koje Isus daje onima koje poziva na ovako savršeno nasljedovanje. Prepoznati


Božji poziv i adekvatno mu odgovoriti je, čini se, najvažniji zadatak ukoliko želimo živjeti istinski osmišljenim životom. Naš se je Bog odrekao vlastitog božanskog dostojanstva da nam ukaže na najvažniju životnu potrebu svih stvorenja, a ta je Ljubav. Kada neko stvorenje pati, pati zbog njene privacije. Svi smo mi potrebni Ljubavi, no svjesni smo da nam nikakva stvorenja, ni muž, ni majka, ni dijete, ni braća, ni prijatelji, ni novac, ni slava nikada ne mogu do kraja zadovoljiti načinu na koji želimo biti ljubljeni. Ali zato najupečatljivije iskustvo ljubavi ostavlja na nama susret s Isusom koji je Ljubav. Samo Božja ljubav može zadovoljiti sve naše potrebe i neizmjerno ih nadići. Susreti s Isusom nadahnjuje nas da budemo sredstvo Božje ljubavi drugima. On zahtjeve našeg srca oblikuje za savršenu ljubav kakvu možemo primiti i dati. Zato i reče sablažnjenim apostolima kojima se ovaj zahtjev ljubavi čini pretjeranim: «„Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ Petar mu poče govoriti: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.“ Reče Isus: „Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi (Mk 10, 28 – 31).» Jedno nam nedostaje, a opet Ljubav je to Jedno, Isus je to Jedno! Sve što tražimo u sebi, i odustajemo tražeći, poput ovog žalosnog mladića je, čini se, ono što i Bog u nama traži i ne odustaje. Mladić je primio poziv Jedinstva da pođe i bude sa svojim Gospodinom, no nedovoljno promišljen potencijalni gubitak pojedinačne mnoštvenosti je prevladao. Propustio je poziv Ljubavi koja ga je pozvala za Jedinstvom, nevjerujući da se ona najbolje ostvaruje, čini se, upravo

u pluralnosti jer je ona istinski oblik Jedinstva. „Ljubav je Jednota, i gdje god se ona pojavi sve stvoreno u jedno sabire. Njen pojavak je kao glas flaute kojom pastir u predvečerje svoje stado k sebi doziva (p. Luka Rađa, SKAC)“. Zato i kršćanin uči ljubiti sve i one najdalje i one najmanje. Riječi epitafa s groba utemeljitelja Družbe Isusove sv. Ignacija iz Lojole ovaj paradoks jedinstva pluralnosti lijepo opisuju: „Biti sav u najmanjem, a opet biti sav i u najvećem. Ljubiti tako da u ljubavi prema najmanjem – ljubiš sve, a u ljubavi prema najbližem ljubiš one najdalje.“ Dakle, Ljubav je majstor spajanja svih opreka, na način da sjedinjuje, čini se, u sebi i najveće razlike. Iako nam ljudska logika neprestano govori ili je mnoštvo ili jedinstvo, Bog nam, čini se, najživlje preko Kristovog tijela - Crkve poručuje da su mnoštvo i jedinstvo istovremene. Kao što se i u najmanjoj stanici našeg tijela nalaze sve informacije nas u smislu pojedinaca, tako i u duhovnom smislu svaki pojedinac čini malu sliku cijelog Tijela, jer u njemu živi Krist. Razdori su najbolji pokazatelji nedostatka Jedinstva. Naše vrijeme ih je prepuno, od bračne postelje, obitelji, svećenstva i naroda do naše vlastite duhovno – duševne rastrojenosti. Svugdje nedostaje Jedinstva, svugdje nedostaje nesebičnosti i Ljubavi. Upravo dublja spoznaja Jednog, čini se da ne može ne rezultirati istinskom dobrohotnošću prema drugima. Jednost je pravi misterij svijeta, skriven od vjekova i neprestano izmiče našoj spoznaji. I kad nam samo Jedno nedostaje, zna Gospodin da je to vrjednije od svekolikog mnoštva. I zato blago siromasima duhom, ožalošćenima i krotkima i svima kojima nedostaje mnoštvo talenata, jer su naučili žeđati za Gospodinom svim srcem svojim. Spoznali su se nepotpunima, ne zbog nedostatka osobnih talenata, već zbog nemogućnosti Jedinstva s Bogom. Ovo trajno i potpuno Jedinstvo pripremio je Bog onima koji ga ljube tek u Vječnom životu koji je pravi prostor Ljubavi i Jedinstva. Zato radosno gledamo na križ, hrlimo k njemu, jer po križu i žrtvi imamo pravo svjedočanstvo Ljubavi. A što nam je Isus posvjedočio? – da smo stvoreni da budemo Jedno s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. „Ljudima je nemoguće, ali ne (i) Bogu.“

Jelena Grabant

21


M

Poruka vjere, nade i ljubavi sv. Marije De Mattias

arija De Mattias rođena je u Vallecorsi (Frosinone, Italija) 4. veljače 1805. Još kao djevojčica naučila je od svoga oca da je Isus, vazmeni Jaganjac, prolio svoju krv za nas grešnike. U djetinjstvu je otkrila beskrajnu Božju ljubav prema svakoj osobi, ljubav koja se očitovala i svoj vrhunac dosegnula u Kristu raspetome. Odlučila je potpuno mu se posvetiti u klanjanju otajstvu Križa i u služenju braći i sestrama. Na poticaj sv. Gašpara del Bufalo, utemeljitelja Misionara Predragocjene Krvi, i pod vodstvom Ivana Merlinija, trećega vrhovnog upravitelja iste Družbe, Marija je spoznala da Bog ima s njom veliki naum. Da bi surađivala u Otkupiteljevu djelu spasenja svijeta, osnovala je u Acutu (Italija) družbu Klanjateljica Krvi Kristove, 4. ožujka 1834. Duh Družbe jasno je iskazan u Marijinim riječima: „Ljubav prema Bogu i prema našem dragom bližnjemu“. Marija De Mattias umrla je u Rimu 20.

kolovoza 1866. Blaženom ju je proglasio papa Pio XII. 1. listopada 1950., a svetom papa Ivan Pavao II. 18. svibnja 2003. Marija De Mattias napisala je mnogo pisama koja je upućivala različitim osobama, a najviše svojim sestrama. Klanjateljice Krvi Kristove rado ih i danas čitaju jer sadrže poruku koja nije ograničena vremenom niti prostorom. Neka riječi Marije De Mattias odjeknu danas i u našim srcima. Pokušajmo otkriti na što nas poziva i potiče, što nam savjetuje. Odvažimo se približiti raspetom i uskrslom Kristu koji je prolio svoju Krv, pokloniti mu se i zahvaliti za otkupljenje.

LJUBAV

Nemojte gubiti hrabrosti, nego trpite iz ljubavi prema Bogu. Proći ćemo kroz mnoge nevolje prije nego uđemo u nebo. Služimo dobrom Bogu koji nas nježno ljubi... Neka Isus ispuni Vaše srce svojom svetom ljubavlju. Živimo za Boga, ljubeći bližnjega. Ljubav Isusa raspetoga neka uvijek bude s nama. Služimo dobrom Bogu koji nas nježno ljubi...

VJERA I NADA

Molimo mnogo s vjerom. Imajte veliko povjerenje u Boga i ne bojte se. Sva naša nada je u Bogu. Ohrabrite se i ne bojte se. Isus je s Vama i dat će Vam potrebne milosti. Uzdignite svoje srce Bogu. Molimo od srca i s vjerom. U Bogu imamo sve. Uzdajmo se. Često se utecimo svetoj molitvi s vjerom. Molimo s vjerom i vidjet ćemo čudesa. Položimo sve svoje pouzdanje u Boga i u Krv Isusa Krista. Gospodinove oči su upravljene na Vas. Isus je s Vama i u svemu će Vam pomoći. Predajte se u ruke blagoslovljenog Boga i ne bojte se.

22


KLANJANJE

Mirno se odmorite u ruci Božjoj. Radosno ljubimo Boga. Klanjajmo se s dubokim poštovanjem uzvišenom otajstvu Križa. Uzdignite svoje srce Bogu... Predajmo se od srca volji Božjoj. Imajmo povjerenja u predragocjenu Krv Isusa Krista. Neka Vas Isusova Krv ispuni snagom. S povjerenjem slavimo Krv Isusa Krista... Često blagoslivljajmo dragocjenu Krv Isusovu, njegovo Ime, njegove patnje... S ljubavlju prigrlite Isusa u Sakramentu... Isus je sva naša ljubav. Isusova ljubav neka ispuni Vaše srce i neka vas posveti.

s. Vesna Abramović, ASC Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Na svojoj gozbi ti nam daješ piti svoju svetu i dragocjenu Krv, po kojoj postajemo dionici tvoga božanskog života! Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Tvoja nas sveta i dragocjena Krv povezuje s tobom, Jer tko pije tvoju Krv, ostaje u tebi i ti u njemu. Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Tvoja Krv je snaga koja nas štiti; Tvoja Krv nas otima zamkama sotone, koji nastoji uništiti stvorene osobe i stvari. Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Tvoja Krv ima neizmjernu moć, ona posjeduje neuništivu snagu. Ti nam svojom Krvlju posreduješ božanski život. Klanjamo ti se, žrtvovani i proslavljeni Jaganjče! Ti ostvaruješ svoja obećanja: Činim sve novo. Snagom svoje Krvi obnovi svijet. Majka Basilea Schlink

T

Soteriologija

ermin koji je nama laicima malo poznat, a i ne spominje se često u svakodnevnom životu, pa ni u obrednim služenjima. Najjednostavnije rečeno, Soteriologija je grana teologije koja se bavi spasenjem, osobito spasenjem po Isusu Kristu. Zašto nam je taj pojam uopće bitan? Motiv Kristova utjelovljenja nadasve je soteriološki tj. Krist se utjelovljuje kako bi spasio čovjeka nesposobna da sam postigne spasenje zbog svoje grešnosti. Djelo otkupljenja je najviša objava milosrdne ljubavi Očeve čovjeku. Vrhunac objave i ozbiljne milosrdne Očeve ljubavi predstavlja Sinovljeva žrtva na križu. Otac je put žrtve označio kao put spasenja. Otkupljenje nadasve znači pomirenje. Ono ne uključuje samo oslobođenje od grijeha i ponovno ozdravljenje te obnovu čovjekove naravi koja je lišena posvetne milosti. Otkupljenje ostvaruje intimno jedinstvo božanstva i čovještva. Ono je također i novo stvaranje, utemeljeno na velikodušnom darivanju bogatstva božanskog života kojeg je Krist donio čovjeku. Otkupiteljski čin (koji uključuje utjelovljenje, kojim je Krist uzeo ljudsku narav), po Duhu Svetom (koji je u dubinama božanstva, Osoba – dar, i prebiva u ljudskome srcu), ucjepljuje ljudsku osobu u Krista i čini je dionikom božanskog sinovstva Riječi. Na taj način čovjek postaje sin u Sinu, „nanovo stvoren u Kristu za puninu milosti i istinu“. Punina milosti izlijeva se na druge, tako da Sin Božji, koji je postao čovjekom, ljude čini sinovima Božjim. Ali utjelovljenje ne može biti određeno kao ustuk protiv ljudskog grijeha, nego kao mogućnost da stvorenje realizira i iskaže najveću slavu Božju. A to znači da bi se Krist utjelovio i da čovjek nije sagriješio. Isus Krist nije tek obnovitelj reda narušenog grijehom. Kristovo utjelovljenje je sasvim osobiti, gratuitni Božji zahvat u povijest stvorene stvarnosti i apsolutna novost. A spasenje ima svoj početak u stvaranju čovjeka na sliku Božju koja je Isus Krist. Svoje dovršenje doseže u uskrsnuću, odnosno u posvećenju čovjeka te njegovu potpunom suobličenju Kristu. Spasenje, ponuđeno čovjeku grješniku, plod je božanske ljubavi. Čovjek je pozvan s ljubavi odgovoriti na božansku ljubav, tj. sudjelovati u otajstvu Kristova križa, kako bi mogao imati učešća i u njegovoj slavi.

Srećka Cestarić 23


U

Muka, smrt i uskrsnuće

jednoj obitelji živjela su dva brata. Stariji je bio sportaš, imao je 15 godina. Bio je veoma nadaren, mlad, zgodan, uspješan. Pred njim se smiješila sretna budućnost. Mlađi brat imao je 7 godina i bio je još dijete. U kući je izbio požar. Roditelja nije bilo. Stariji brat je izašao van na sigurno, bio je spašen. Vatrogasci mlađeg brata nisu mogli pronaći. Kuća je bila buktinja. Mlađi brat ostao je zarobljen u požaru. Prije nego ga je itko mogao zaustaviti jer nitko nije takva što niti očekivao, stariji brat je uletio u plamen. To je mogao učiniti samo potpuni luđak ili… netko tko zaista ljubi svoga brata. Prisutni su mislili da obojici nema spasa. U posljednjem trenutku iz buktinje je izronio lik.

Deset godina kasnije…

Mladić od 17 godina pun snage, poleta, sprema se na izlazak. Majka ga upita: „Jesi li danas bio kod svoga brata? Provedi malo vremena s njim…“ „Pa on je samo biljka! Drsko odgovori mladić s prezrivim izrazom lica. Stalno jedno te isto! Iz dana u dan! Pusti me na miru! Dosadna si više s njim! On ionako ništa ne vidi i ne zna. Idem van sa svojim društvom, sa prijateljima koji me razumiju i koje ja razumijem, s kojima mogu razgovarati, koji me vole. A ovaj ovdje – ništa! Stariji brat nije se ni pomaknuo, nije mogao… samo su mu oči postale nekako drugačije, tužnije. Taj brat prije 10 godina spasio mu je život iz plamtećeg ognja. Za njega je dao svoje zdravlje i

Grijeh je veliko zlo. Zapravo, jedino zlo. A znamo da kada čovjek pogriješi da se težina učinjenog gleda i prema dostojanstvu onoga kome učinjeno. Drugačije je ošamariti dijete, susjeda ili šefa na poslu. A tek Boga? Grijeh vrijeđa Neizmjernoga. Onu duboku vezu čovjeka s Bogom. Grijeh je zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno. On je odbijanje i opiranje Bogu. I žrtva koja sve to okajava mora biti neizmjerna, „savršena“. Zamislimo kako je bilo Isusu znajući da će tolika bol biti hrana samo nekolicini. Da će većina odgovoriti prezrivo – pilatovski gledajući samo vlastitu korist. Isplati li se… Isusu reći da, povjerovati, uzeti svoj križ. Ja sam moderan čovjek. Vrijeme je modernih ljudi, modernih zakona. Sorry Isuse zastario si! Tvoj nauk govori da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav, a tko danas govori o grijehu, o Nebu? Daj nam ovdje i sada užitka, hrane, časti, priznanja… Meni je hrana vršiti volju onoga koji me posla, govori Isus, a naša hrana je ono što jedu svinje ovoga svijeta. Muka - Kristova ljubav za nas. Zašto tako bolna? Da bi nam pokazao neizmjernost vlastite ljubavi. Tko me više voli? Onaj tko mi samo govori da bi nešto učinio ili onaj tko je za mene sve učinio? Onaj koji govori da će dati svoju krv za mene, a proljeva moju krv ili onaj tko je umro da ja živim? Ali zašto je moralo doći do toga? Nije li Bog mogao jednostavno

Kada vjernici budu branili stvar Evanđelja usred napora i nevolja, oni će se truditi i trpjeti za Krista i s Kristom. On, dakle, njima govori: Vi koji ste bili moji drugovi u patnjama, bit ćete također i u mojim radostima!“ (Sv. Leopold Mandić)

život. Tko može ostati imun na takvu nezahvalnost? I mi smo u plamtećem ognju požuda. Istočnog grijeh nas tlači. Pomoć može doći samo izvana. I došla je. Prije više od 2000. g. Netko je ušao u našu ljudsku stvarnost. Netko je došao da izbriše naše opačine. Netko, Isus je ušao u taj plamteći oganj, pretrpio muku, umro i uskrsnuo. Jesmo li zahvalni? Jesmo li uopće svjesni ili poput onog mladića više i ne marimo što se dogodilo? Vrijeme nosi svoje. Deset godina je puno za pamtiti, a tek 2000.!? 24

reći: „Opraštam vam!“ To pitanje me dugo mučilo, a onda sam na jednom primjeru shvatila. Sudac je jednu mladu djevojku kaznio sa 10 $ za prometni prekršaj. Zatim je ustao sa sudačke stolice, skinuo oznake suca i stao na mjesto optužene i platio traženu sumu. Sudac je bio njen otac. Kada netko razbije prozor, možemo mu reći: „Opraštam ti“, ali šteta je učinjena. Netko to treba platiti. Bog je sam platio ono što smo mi upropastili. Getsemani. Potpuna napuštenost, znoj, tjeskoba.


Neizdrživo. Ali govori…: „Da Oče!“ ti si dobar Oče. Pravedan si Oče. Milosrdan si Oče. Da, želim to. Želim biti po tvom Srcu, živjeti tvoj nauk praštanja, ljubavi, milosrđa, neznatnosti, prezira. Želim platiti sve i jedan pokvareni pokret ljudskoga srca, sve i jednu misao sve gnjusobe. Oče, ne znaju… istočnim grijehom ušli su u zabludu, u laž. Misle da mogu biti sretni pijući sotonin otrov, da sreća postoji bez tebe. Postoji li riba bez vode? Da, ali samo mrtva i smrdljiva. Ali našu narav golica ta laž, zavedeni zavodimo i druge. Na žalost ne znamo bolje. Ali imamo priliku posegnuti za lijekom. Isus je preuzeo na sebe sve grijehe svijeta i umro da mi umremo grijehu i oživimo Bogu. Da umremo tim zemaljskim, sotonskim kriterijima. Rasipni sin rasipajući očeva dobra otišao je u daleku zemlju. On ne vidi gdje je, otac vidi i hrli mu ususret. Koga bi on još mogao naći? Ma niti put kući. On je doista sve spiskao. I dobru savjest, i poštenje i svoje tijelo. Sve je to predao zlu. On je duhovno retardiran. Ali Otac ne odustaje. Daj mi svoje ostatke ostataka i ja ću te obnoviti. Evo, sve činim novo govori Isus. Vrati mi se, nije važno gdje si sada, moja je smrt dostatna, moje srce otvoreno, probodeno kopljem. Što ti više od ovoga mogu pokazati? Cijenim te sine moj, kćeri moja. Mi jesmo na zemlji ali pozvani smo živjeti uskrsnuće na zemlji. Nov život. Nov pogled. Uzljubiti ono što je svijetu odvratno, a što on ni ne znajući čezne. Zamislimo da imamo dijete ili zamislimo nekoga tko nam je najdraži i da ga neki lupež uvjerava da je njegova sreća parati se nožem i piti otrov. Naše bi srce umiralo od bola gledajući što si te osobe rade. Ali ako nam ne vjeruju, ako im je riječ prepredenog lukavca dublje prirasla srcu nemoćni smo. Jer ljubav je moguća samo u slobodi. Bog nas ne može prisiliti da si želimo dobro, i da činimo dobro, ali pomaže nam na sve načine.

ku štetu i sada to doma treba reći tati. Dolazi majka i on gledajući u nju, u njene kreposti, u njenu ljubav u njen profinjeni način izražavanja, u njeno poznavanje njega samoga ne može biti strog nego milosrdan. A što je najvažnije? Ne doći drsko uništavajući njene napore tako što govorimo: „Nisam kriv!“ Mi smo doista maloumnici u duhovnom životu. Tko to može podnijeti? Samo ljubav. Radi našega spasenja podnosi stvari od kojih mu se utroba grči. Od gadosti ove zemlje koja dobro naziva zlim a zlo dobrim. U moru ljudskoga nehaja najveći osamljenik i lutalac traži mjesto gdje bi naslonio glavu. Traži tvoje i moje srce. Što ćemo reći? Raspni ga, ukloni mi ga s očiju, on širi gadan i odvratan nauk kako su to lijepo u Pasiji izrekli farizeji ili Bože, prihvaćam tvoj plan za mene. Prihvaćam ovu osobu, njenu osudu, prihvaćam da mi se to događa, da mi to govore, da me tako doživljavaju, prihvaćam riječ Božju kao jedini kriterij vlastitoga života. Isus bijaše poslušan, do smrti, smrti na križu. Premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i postigavši savršenstvo posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Bol, muka, trpljenje, protivljenja, nama su lijek za grijehe. Potiču nas na promjenu života. Đavao obećava život bez boli, a Isus govori tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom ne može biti moj učenik. Laž je slatka i ne zahtjeva žrtvu. Laž je naša propast jer sve što od lašca ide ide za tim da nas uništi. Jer je ljubomoran što mi imamo ono što je on zauvijek izgubio. Ponudu vječnosti u Nebu. Izgubio je radost, nadu, sve… a mi samo ako hoćemo imamo sve!

Barica Ivanović

Majka. Dao sam vam svoju majku. Ona uvijek zna kako pomoći svojoj djeci i približiti ih ocu. Majka pregovara s ocem, zagovara. Sjetimo se kad učinimo neku veli-

25


U

Štovanje Euharistijskog otajstva izvan mise

katoličkoj, crkvenoj praksi i duhovnosti, ne mogu se zaobići pobožnosti i štovanje euharistije izvan misnoga slavlja, u euharistijskom klanjanju ili, kako se tradicionalno kaže, u „klanjanju pred Presvetim”. Kada pristupamo štovanju euharistije izvan mise onda trebamo imati na umu pravi razlog našeg klanjanja: Da nam je Krist ostavio euharistiju kao „izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života“1, prvenstveno da po njoj živimo, a tek iz toga proizlazi da se da se pred njom i klanjamo. Budući da „euharistija čini Crkvu“ i da „Crkva živi od euharistije“2 tj. stvarne spasiteljske Kristove prisutnosti među nama danas, trebamo i mi euharistijsko klanjanje postaviti na pravo mjestu u našem euharistijskom životu, kao središnjem otajstvu naše vjere, kršćanskog življenja i spasenja.

Od klanjanja do poklonstva3

Pođimo od samog pojma i iskustva klanjanja. Novost kršćanskog bogoštovlja, kojemu je izvorište u Kristovom otkupiteljskom djelu, u Novome zavjetu, orisana je slikom u kojoj će se, kako kaže Isus, istinski klanjatelji „klanjati Ocu u Duhu i Istini“ (usp. Iv 4,23-24). Ipak, te Isusove riječi ne mogu biti shvaćene kao definicija kršćanskog bogoštovlja, nego u najširem smislu kao putokaz življenja kršćanske vjere: kršćanski je život poklonstvo pred Bogom, poklonstvo koje se izražava – i klanjanjem. Klanjanje je tek jedan od oblika poklonstva pred Bogom. U tome smislu valja nam promatrati i euharistijsko klanjanje kao tek jedan od izričaja euharistijskog štovanja. Pojam euharistijsko klanjanje kroz dugi niz stoljeća poglavito je označavao klanjanje pred Kristom prisutnim u euharistijskim prilikama. Duh nove liturgijske obnove, koji zahvaća ne samo liturgijske čine nego i oblike pučke pobožnosti, posvješćuje nam da liturgijski čini ne mogu biti promatrani tek kao 1 Lumen Gentuim 11 2 Usp. Ivan Pavao II: Ecclesia de eucharistia, Zagreb, Kršćanska Sadašnjost, 2003 3 Opširnije u: Živo vrelo broj 7. od 2008.g. (str.:1-17)

izričaji isključivo ljudskoga štovanja Boga, nego su „djelo Krista svećenika i njegova tijela koje je Crkva“4. Slavlje euharistije jest čin iskazivanja hvale (eucharistia) nebeskome Ocu, i to „po Kristu, s Kristom i u Kristu po Duhu Svetome“. Budući da euharistijsko klanjanje ima svoje izvorište u slavljenju euharistije, postaje nam razvidno da i euharistijsko klanjanje ima svoju usmjerenost k proslavi Oca koji nam je u Sinu, njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, darovao svoje spasenje. Zato euharistijsko klanjanje nije samo poklonstvo pred euharistijom ili motrenje euharistijskog Krista, nego prvenstveno usmjerava naš život vjere da bude poklonstven, i u klanjanju Bogu i slavljenju Boga, jednom riječju da bude euharistijski. Čin klanjanja, stoga, nema svrhu samo klanjanja Kristu prisutnome u euharistiji, nego ima zadaću potaknuti vjernike da dublje proniknu u plodove euharistijskog slavlja i susreta s Kristom, te tako ojačaju svijest kršćanskog poslanja i svjedočenja vjere u svijetu. Stoga nas klanjanje ne ostavlja „pred Isusom“, pred euharistijom, nego nas, preobražene darom spasenja, šalje da životnim poklonstvom pronosimo Kristovu spasiteljsku prisutnost svijetom. Klanjanje je stoga obredni trenutak, čin pobožnosti, a poklonstvo je životni stav koji proizlazi iz vjere, susreta s Kristom, te nas više usmjerava k trajnome poklonstvu, životu po vjeri, nego li k trajnome klanjanju.

Obredna odvajanja euharistijskog slavlja i klanjanja

Tijekom povijesti postupno je došlo do obrednog odvajanja liturgijskog slavlja euharistije od euharistijskog klanjanja ili pobožnosti, iako bi euharistijsko slavlje trebalo uvijek biti izvorište euharistijskog klanjanja. Euharistijsko slavlje dobilo je oblik samostalnog obreda, odvojenog od euharistijskoga blagovanja, a euharistijske su prilike postale neovisne o nutarnjemu odnosu prema liturgijskomu slavljenju. 4 Sacrosanctum Concilium 7

26


Tako su se i oznake štovanje euharistije izvan mise (na primjer: izlaganje Presvetoga oltarskog sakramenta, blagoslov s Presvetim, pohodi i molitve pred svetohraništem; tijelovske procesije; euharistijski kongresi...) razvijale polagano i u vezi s promjenama kako unutar, tako i izvan liturgije, osobito u srednjem vijeku. Tragovi tih srednjevjekovnih običaja umnogome su prisutni u pučkoj pobožnosti još i danas, iako je drugi vatikanski sabor obnovio euharistijsko slavljenje s naglaskom na aktivno sudjelovanje svih vjernika u svetoj misi. Nije imao za cilj dokinuti štovanje euharistije izvan mise, ali ga je vratio u vlastitost njezinoga izvornog smisla i naravi. Takvo štovanje treba uvijek promatrati u širem kontekstu mnogovrsne Kristove prisutnosti: u zajednici koja je subjekt slavlja, u riječi, u službenicima, u euharistijskim prilikama. U tome kontekstu treba slaviti Gospodinovu prisutnost koja na sakramentalan način započinje tijekom mise i traje u pohranjenoj euharistiji gdje je Krist posred naših dana i naših noći pun milosti i istine. Tako i Biskupska sinoda o euharistiji (2005.) poziva na gorljivo promicanje euharistijskoga klanjanja, ali izričito priznaje i prepoznaje odnos i povezanost klanjanja s euharistijskim slavljenjem iz kojega klanjanje izranja i kojemu klanjanje vodi. Euharistijsko klanjanje izvan slavlja je osobno življenje smisla slavljenog otajstva u misi. Trajna prisutnost euharistijskoga otajstva poziv je na sudjelovanje u onome događaju u kojemu se otajstvo uzbiljuje i na taj ga način treba „promatrati“. Zbog toga euharistijsko klanjanje nije neka uobičajena molitva pred euharistijom (pred Presvetim), nego stavljanje sebe pred euharistiju. Klanjanje je molitva, razmatranje u obliku one prisutnosti koja ostaje nakon slavlja, uvijek u povezanosti sa slavljem. Klanjanje, dakle, predstavlja dodatni poziv da se vjernik dopusti oblikovati Kristom slavljenim u euharistiji. Iako izgledaju kao pasivnost, naglašena su dva stava: klečanje i promatranje, pri čemu je važnije promatranje. Mi promatranjem susrećemo zbilju koja je pred nama dok promatramo euharistiju – hostiju. A ta zbilja je Krist Gospodin, prisutni. Stoga je u slučaju klanjanja gledanje, promatranje hostije čin vjere, koja provire iz susreta s Riječju Gospodinovom. Ona nam otkriva i tumači smisao našega susreta s Gospodinom, što uključuje poniznost i podložnost srca („Srce ti se moje cijelo predaje, jer dok promatra te svijest mu prestaje.“)

Klanjanje i cjelovitost euharistijskoga otajstva

Kod klanjanja i promatranja, dakle, treba uvijek usmjeravati pažnju na ono značenje koje kruh – hostija ima, a to je Krist koji nam se daruje u svojoj Riječi, koji se žrtvuje za nas, koji nas spašava i preoblikuje da budemo njemu slični. Euharistijsko klanjanje nije način da se našom pozornošću i psihološkom vježbom razmatranja samo dokuči Kristova nevidljiva prisutnost. Nego, klanjanje je vrijeme usvajanja dara koji nam je u toj svojoj prisutnosti Krist darovao. Kao posljedica toga, pogled klanjatelja se ne smije zaustaviti na hostiji, nego treba pronalaziti cjelovito euharistijsko otajstvo kojega je hostija samo vidljivi dio – a to je Krist u svemu svome daru. Pomoću gledanja hostije klanjanje postaje gledanje Kristova lika – otajstva. Svatko tko svoj pogled upravlja prema Kristu, dopušta da ga Krist oblikuje. Euharistijom se ne prelazi od neprisutnosti ka Kristovoj prisutnosti, nego od njegove mnogostruke prisutnosti k ostvarivanju zajedništva s njim. Euharistija nas čini sudionicima novoga saveza u Kristovoj krvi, da i mi blagovanjem postanemo njegovo tijelo – Crkva, narod novoga saveza koji poprima lik Krista umrlog i uskrsnulog prinoseći mu vlastito svjedočanstvo. Iz takvoga razmatranja provire sržni kriterij za vjerodostojnost klanjanja: euharistijska prisutnost ne smije se promatrati kao izdvojena zbilja zaboravljajući da je riječ o spomen-činu Vazma iz kojega izranja Crkva. Prisutni Krist nije neki ‘mali Isus’ u hostiji, nego umrli i proslavljeni – uskrsli Isus – naš Spasitelj. To znači da su potpuno neprimjerena prikazivanja hostije kao nekog ‘zatočeništva’ Krista u prilike kruha, ‘svetohraništa’ u kojima Isus čeka da mu netko ‘pravi društvo’. Takve predodžbe ulaze u opasnost da euharistijskoga Krista ne vidimo kao povijesnoga Isusa, a euharistija odvojena od povijesnoga Isusa postaje plijenom proizvoljnih tumačenja i maštovitih doživljaja koji nas udaljuju od stvarnosti u kojoj živimo i u kojoj je krist za nas trpio, umro i uskrsnuo. Ako pristupajući pričesti vjernik odluči usvojiti oblik Kristova življenja, tada je klanjanje smješteno u pravi kontekst. Ne radi se tek o promatranju i kušanju ljepote Kristove prisutnosti, nego o stavljanju sebe pred njega, koji nas poziva na oblik življenja kao što je on živio, za druge, prepušten u Očeve ruke. Život na taj način neizbježno završava križem, odnosno uskrsnućem; a euharistija je zalog toga 27


uskrsnuća; i baš zato što je zalog, euharistija nam govori o budućoj slavi. Svako je slavlje i odraz čežnje izražene na kraju Otkrivenja: „Dođi, Gospodine Isuse!“ ili: „Isuse, kog sad mi krije veo taj, žarku želju molim ti mi uslišaj, daj da otkrito ti lice ugledam, i u slavi tvojoj blažen uživam.“ U tom smislu nas i Uputa o štovanju euharistijskog misterija, Kongregacije za bogoštovlje, podsjeća da je štovanje presvetog Sakramenta uvijek povezano s misom: „Vjernici pak, dok štuju Krista prisutnoga u euharistijskom otajstvu, neka imaju na umu da prisutnost proizlazi iz Kristove žrtve, koja ih potiče da do kraja uzmu dijela u uskrsnom otajstvu i zahvalnim srcem odgovore daru onoga koji po svome čovještvu neprekidno ulijeva božanski život u udove svoga tijela. Boraveći kod Krista Gospodina, oni uživaju njegovo najtješnje prijateljstvo i pred njim izlijevaju svoje srce za sebe i sve svoje, moleći za spas i mir svijeta. Zajedno s Kristom, prikazujući sav svoj život Ocu u duhu Svetom, oni iz toga čudesnog druženja crpe porast vjere, nade i ljubavi. Tako oni hrane ono pravo raspoloženje u kojemu mogu dužnom predanošću svetkovati spomenčin Gospodinov i često primati kruh koji nam je dao Otac“5.

Sv. Leopold Bogdan Mandić je živio od svete euharistije

Osobito bi Crkva u Hrvata trebala u ovom vremenu razmišljati kako je i sv. Leopold Bogdan Mandić živio od svete euharistije. To da Leopold „euharistiju učinio središtem svoga života“ potječe od Leopoldova subrata, kasnije nadbiskupa u Gorici Ambrosija. Da je nadbiskup Ambrosi davao tu izjavu poslije II Vat. Sabora, zacijelo bi se bio poslužio koncilskom formulom iz dogmatske konstituciji o Crkvi Lumen Gentium, koji kaže da je euharistijska žrtva „vrelo i vrhunac svega kršćanskog života“. A Leopold nam je ostavio i ne sluteći, pismene tragove o tome kako je svetu euharistiju ne samo proživljavao nego i shvaćao. Iz njegovih pisama i poruka vidimo kako on doista živi od euharistije. Njegova euharistijska vjera je bila osnovica njegova života i nadahnjivala njegove pristupe k drugim ljudima koji su dolazili k njemu i tražili njegovu pomoć i uslužnost. Za njega je u prvom redu misa bila ostvarenje Isusova poziva:

5 Usp. Kongregacija za Bogoštovlje: Uputa o štovanju euharistijskog misterija, Zagreb, 1967

28

„Dođite k meni, i ja ću vas okrijepiti“6 Antoniju Settinu u mjesto Bassano del Grappa (Vicenza) između ostalog piše: Dobro shvaćam, iz Vaših riječi, koliko je nekako tvrd i težak križ koji sada pritište Vaša pleća. Gospodine, ja nemam hrabrosti da Vam iznosim motive za strpljivost. Dobro znam i ja kako je lako poticati na strpljivost, ali kako je onda teško savjet i poticaj sprovesti u djelo. Samo jedno Vam mogu reći sasvim otvoreno, bez sjene oklijevanja. To je riječ beskrajne utjehe izgovorena u korist trpećeg čovječanstva. Krist Otkupitelj, On koji obnavlja čovječanstvo – palo uslijed krivnje, rekao nam je tu riječ u čistim i bistrim terminima: „Dođite k meni, i ja ću vas utješiti“. Sad mi može netko reći: Ali gdje se nalazi Božanski Otkupitelj? Najprije naznačite gdje on jest, a onda ću moći poći da ga posjetim, pa da primim okrepu koju nam je obećao. Dakle, na to pitanje mogu odmah odgovoriti. Božanski je Otkupitelj s nama: on je u euharistijskom sakramentu. On je tu kao hrana i kao žrtva, koja se žrtvuje za nas svaki put kad služitelji vrše sveta otajstva nekrvne žrtve. To je upravo trenutak kad se Krist Otkupitelj, upotrebljavajući ljudsko služenje, beskrajnom dobrotom, vječnom ljubavlju, prikazuje za sve koji se hoće okoristiti prisustvujući svetim otajstvima. „Zatim, vjernik se može činom sjediniti i prisustvovati srcu, ljubavi Krista koji se prikazuje za nas ili, ako zbog životnih okolnosti ne može nazočnošću prisustvovati božanskim otajstvima, može se sjediniti s Božanskim Otkupiteljem vjerom, ljubavlju, te tako doći k Njemu.“ Sad, isti Otkupitelj kaže: „Proći će prije nebo i zemlja, ali moja riječ nikad neće proći“. Ako se dakle obratimo Njemu u svojim jadima, u svojim bolima, moramo imati punu sigurnost da će nam od Isusova srca doći obećana utjeha, pomoć i okrepa. Iako je to poziv na vjeru i na nasljedovanje Isusa općenito, on taj poziv shvaća pobliže baš kao poziv ljudima da dođu k Isusu u euharistijskom otajstvu po pomoć i okrepu. Taj poziv „dođite k meni“ može se euharistijski shvatiti – uglavnom – u tri vida: dođite na slavljenje euharistijske žrtve, dođite na pričest, i dođite k Isusu prisutnom u svetohraništu, kao poziv vjernicima da dođu u crkvu pred svetohranište i da se mole (i klanjaju) Isusu pred Presvetim. Leopold ipak stavlja, u središte svetu misu; euharistijsku žrtvu, ili – kako on često to kaže – „sveta otajstva“.

6 Usp. T.J.Šagi-Bunić: Euharistijski put sv. Leopolda B. Mandića, Zagreb, Kršćanska Sadašnjost, 1984, str. 7


Ono što me najviše ranjava, oče moj, jest pomisao na Isusa u sakramentu euharistije. Srce se osjeća privlačno nekom višom snagom, prije nego se s Njim ujutro sakramentalno sjedini. Osjećam veliku glad i žeđ prije nego ga primim, samo što ne umrem od tuge, i zbog toga što ne mogu, a da se s Njim ne sjedinim. Katkada i usprkos vrućice prisiljen sam otići blagovati njegovo tijelo. Ta glad i žeđ, umjesto da ostanu zadovoljene, pošto sam Ga primio u sakramentu, porastu još više.“ (sv. o. Pio, zbirka pisama I. 217)

29


Intervju s kancelarom Sisačke biskupije, monsinjorom Markom Cvitkušićem Monsinjore, molim Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima? Svjetlo sam dana ugledao sredinom prošlog stoljeća u bosanskoposavskom selu Garevac, na desnoj obali rijeke Bosne, kod Modriče gdje sam polazio prve godine školovanja, a potom nastavio u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju sam pohađao u sjemeništu „Paulinum“ u Subotici, bogosloviju sam studirao u Sarajevu gdje sam na svetkovinu svetih apostolskih prvaka 1976. zaređen za svećenika. Bio sam kapelan u Kaknju, Stupu, sv. Josipu (Sarajevo), i Derventi, te u Reinachu u Švicarskoj, a onda župnik u Njemačkoj. Po povratku u Domovinu 2004. godine bio sam župnik osam godina u Pešćenici, a prošle sam godine preuzeo sam službu kancelara Sisačke biskupije. Želim s vama razgovarati o Draganu o. Augustinu Dujmušiću, koji je jedan dio svoga kratko života proživio kao franjevac kapucin. Kada je bio Vaš prvi susret s likom Augustina? Moj prvi susret s o. Augustinom, Draganom Dujmušićem bio je u gimnazijskim danima, prije nekih četrdeset i tri godine, zahvaljujući mome župniku Miji Thonu koji me je jednoga ljetnog dana poveo u Dujmušićev rodni Gradačac u Bosanskoj Posavini gdje smo pokušali naći pojedine podatke vezane uz djetinjstvo o. Augustina. Za vrijeme bogoslovskih studija prikupio sam njegovo pjesme koje su bile razasute po raznim časopisima te su god. 1993. tiskane u zasebnoj knjizi.

Što nam možete reći o njegovu životu? O. Augustin Dujmušić kratko je živio, samo 32 godine. Nakon završenog školovanja u rodnom Gradačcu, poslaše ga 1895. godine u Travničko sjemenište. Njegov kolega iz sjemenišnih dana dr. Ljubomir Maraković ovako ga je opisao: „Bijaše neobično simpatična, mila i lijepa lika; mladenačko lice s nešto zavinutom, nujnom crtom u izrazu, mada je u društvu uvijek bio veseo... Bijaše tihe, vesele ćudi, uvijek pripravan za pjesmu i šalu.“ Kada počinje njegov poziv pisca? Dragan Dujmušić je u Travničkom sjemeništu iskoristio vrijeme za učenje, a uz to se bavio glazbom i literarnim radom što će nastaviti u Sarajevskoj bogosloviji (od 1903. do 1907. godine). Pisao je pjesme za „Vrhbosnu“, Glasnik Presvetog srca Isusova, „Serafinski Perivoj, Kalendar Srca Isusova i Marijina i „Luč.“

Milosrđe Božje nije napustilo ljudski rod. Jedan Čovjek i jedna Žena postali su izvor svakog dobra. Taj Čovjek, iako smrtan, jest Riječ Očeva, koja u punini vremena preuze ljudsko tijelo. Ova Žena, koja mu posta prava Majka, posjedovala je djevičansku čistoću u svem njezinom sjaju.” (Sv. Leopold Mandić)

30


Poznate su njegove pjesme pod nazivom „Hrizanteme“. Koji je presudni događaj pisanja tih pjesama? U Kući dobre štampe na Rijeci izašla mu je god. 1910. zbirka pjesama „Iskre srca moga“ na 53 stranice, podijeljene u tri dijela: Pjesme različne, Hrizanteme i Dva svijeta. Ciklus pjesama Hrizanteme, sadrži 13 pjesama, a posvetio ih je majci Delfi koju je Gospodin uzeo k sebi kada je Dragan bio u šestom razredu gimnazije. „Pjevnost njegovih stihova kao i čistoća i tečnost jezika daju njegovoj poeziji poseban karakter. Sva je njegova vještina da svu mudrost vijeka kaže onako, kako bi to rekao narod... U njegovim pjesmama ima nešto ... što nema u pjesmama proslavljenih i priznatih pjesnika – živ istinski odraz vječnih riječi: Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati...“ (Lj. Maraković). Otac Augustin bio je i glazbenik, studiravši glazbu u Regensburgu? Kako je do toga došlo? Dragan je bio zaređen za svećenika u Sarajevskoj katedrali 24. ožujka 1907. godine, a 7. travnja slavio je u rodnom Gradačcu svoju Mladi misu. Nadbiskup Josip Stadler ga potom šalje u Regensburg na studij crkvene glazbe. Poslije dvije godine vraća se u grad na Miljackoj i postaje katedralni kapelan. Ali nažalost ubrzo je počeo popuštati napasti alkohola. Nadošli su teški trenutci nutarnje borbe. Nadbiskup Stadler ga je otpustio iz nadbiskupije, a Dragan odlazi u Istru, biskupu Mahniću koji će mu povjeriti uređivanje „Pučkog prijatelja“. Kako je postao redovnik kapucin? Boraveći na Rijeci često je odlazio kapucinima gdje je imao mogućnost upoznati život i poslanje te redovničke zajednice. Na molbu tadašnjeg provincija-

la otaca kapucina o. Bernardina Škrivanića napisao je „Kritičnu povijest svete kuće Marijine u Lorettu i njezini prijenosi.“ Prije ovoga djela izdao je povodom tristote obljetnice kapucinskog samostana na Rijeci knjižicu „Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci“. Nakon više mjesečnog predomišljanja i borbe sa samim sobom, Dragan je stupio 15. siječnja 1912. godine u kapucinski samostan u Varaždnu, uzevši si ime velikog crkvenog učitelja i pokornika sv. Augustina. Koje su Vas osobine i događaji kod njega najviše dojmili? Najviše me se dojmila njegova jednostavnost, skromnost, marljivost, odanost volji Božjoj. Kao da je predosjećao da će mu ovozemaljski život biti kratak pa je nastojao što više pisati. I kao kapucin se je dosta istakao. Što bi mogli izdvojiti kao najzanimljivije? Kao redovnik kapucin redovito je pisao za Našu Gospu Lurdsku, za prilog Riječkih novina pisao je tumačenja nedjeljnih evanđelja koja su mu kasnije tiskana u zasebnoj knjizi. Na Rijeci je osnovao (8.11.1914.) protualkoholno društvo „Svetu Vojsku“ za koje je u svibnju 1915. napisao i uglazbio koračnicu. Pokrenuo je i uređivao „Sveti rat“ posebni prilog listu Naša Gospa Lurdska, da bi što bolje i točnije informirao javnost o aktivnostima apstitentskog pokreta.

fra Goran Rukavina

31


...tribina na temu

Korizma i Uskrs u životu vjernika

U

nedjelju, 17.veljače 2013. poslije podne u 16 sati, mons. dr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački održao je tribinu u Katoličkom domu na temu: „Korizma i Uskrs u životu vjernika”. Svoje je izlaganje podijelio na tri dijela: 1). godina vjere, 2). vjera i liturgija i 3). vjera u kontekstu obreda. U prvom dijelu samo se kratko osvrnuo na pojam vjere kao temeljnog elementa u životu nas katolika, ističući pritom kako je ona dar i da onaj tko je nema,

32

ili u njemu nije probuđena, treba barem za njom čeznuti. Bez nje katolik ne može slaviti liturgiju i ne može vršiti vjerske obrede, tj. bez vjere, ni liturgija, ni obredi ne bi mogli funkcionirati. Tim je zaključkom započeo drugi dio tribine u kojem je najviše mjesta posvetio liturgiji kao posebnom, iznimnom mjestu i činu prenošenja vjere. U prilično temeljitom teološkom govoru o samoj liturgiji, posebno je bio zanimljiv njegov osvrt na mnoge nepravilnosti u današnjim liturgijskim slavljima u Crkvi u Hrvata, kojih čak ni mnogi svećenici nisu svjesni i ne prakticiraju ih. Evo samo nekoliko zanimljivih primjera koje je istaknuo. Liturgijske molitve (posebno zazivne molitve)- one se uvijek formuliraju u prvom licu množine (vjerujemo, odričemo…), jer se time naglašava zajedništvo, a danas je sve češće u liturgiji za iste molitve i zazive prisutno prvo lice jednine (vjerujem, odričem…), što zapravo spada u domenu privatnih molitvi. Pjesmarice- za njih je istaknuo da su danas veliki problem u hrvatskim crkvama, jer postoje mnoge pjesmarice koje nisu usklađene s liturgijskim slavljem, čime odstupaju od samih načela liturgije, a kao rješenje tog problema spomenuo je „Antifonar“ (liturgijsku knjigu koja nudi smjernice kojih bi se trebale pridržavati sve pjesme namijenjene liturgijskom slavlju). Šutnjaprenošenje vjere treba nutrinu, a izražaj čuvanja nutrine jest šutnja i tišina. Šutnja ne smije biti samo odsutnost riječi i zvuka, već trenutak uronjenosti i razgovora s Bogom i samim sobom. Ta šutnja, tokom mise, trebala bi biti prisutna u trenutcima prije ispovijedanja grijeha, prije svećeničke molitve (nakon slušanja Božje riječi), u trenutku prikazivanja euharistijskih darova, te prije i nakon sv. Pričesti. Od posljednjeg, najopsežnijeg dijela predavanja, treba istaknuti odnos vjere i obreda koji danas, sve učestalije, u ozračju „europskog duha“ i „zapadne civilizacije“ stremi ka ponoru; sve se više pokušava odijeliti obred od vjere (proces desakralizacije), što je neprihvatljivo i opasno, jer se time potkopavaju sami temelji na kojima je Crkva sazdana. Obred nikad nije privatan, on je način govora naše vjere, našeg katoličanstva. On je naša prepoznatljivost, naš vjerski jezik zajednički svim katolicima na svijetu.


Vjera jest privatna stvar, ali uvijek s javnim posljedicama (ne može se vjera ukloniti iz životnostivjernik si i na utakmicama, i u školi, i na poslu…, a ne samo u crkvi). Bitno je ovdje istaknuti i prisutnost simbola u obredu. Korizma je vrijeme u kojem prisutnost simbola zauzima posebno mjesto. Simboli su za nas kršćane najveća stvarnost, oni objavljuju Istinu. U današnjem „modernom društvu“ često se čuje kako su oni samo simbolika, a kad bi bilo tako, oni uopće ne bi imali svoj smisao. Na samom kraju izlaganja, mons. Šaško se ukratko osvrnuo i na neke aktualne događaje vezane uz Crkvu općenito (posebice govoreći o odreknuću pape Benedikta) i Crkvu u Hrvatskoj (odnos sa državnom vlašću). Što se tiče Papinog odreknuća, rekao je da on taj čin vidi kao čin vjere i kao čin poniznosti. Smatra da taj postupak treba gledati u svijetlu Benediktovog služenja Crkvi (tj. njegove ne-mogućnosti služenja Crkvi), a ne u smislu Crkvene vlasti, u smislu nekog vladanja. Kaže da je Papa i sam rekao: „Nisam važan ja, važna je Crkva, važan je Bog“. U konač-

nici, Benedikt nije učinio ništa što Crkva već prije nije predvidjela u svojoj povijesti. Za Crkvu u Hrvatskoj rekao je da se ona danas suočava sa dva osnovna problema, a to su strah i dvoličnost. Vjernici se ne bi smjeli bojati, oni bi trebali biti hrabri i najvažnije od svega- moraju djelovati! Ovdje je mons. Šaško posebno apelirao na roditelje, osvrćući se na aktualnu situaciju oko Zdravstvenog odgoja, tj. neprihvatljivog 4. modula istog. Rekao je da bi ne samo mi laici-vjernici, već i cjelokupno društvo trebalo reagirati na nešto što očito nije dobro, što narušava sliku o samoj čovjekovoj biti. Upozorio je da se u medijima ovaj problem sve više želi prikazati kao neko ne toliko važno pitanje, a zapravo kad se zagrebe ispod površine i kad se uoči izravan napad na temeljno ljudsko dostojanstvo, vidi se da nema važnijeg pitanja u hrvatskom društvu danas. Ni trenutna gospodarska, ni politička situacija u zemlji nemaju nisu važnije od ovog pitanja. Ovo je pitanje za nas vjernike sveto i ne može nam biti svejedno. Ne bojte se, Bog nas neće ostaviti!

...

Nakon održane tribine, mons. Šaško se za čitatelje zvona, u posebnom intervjuu, osvrnuo i na još nekoliko pitanja. Oče biskupe, Vi ste pomoćni biskup zagrebački, može se reći „desna ruka“ kardinala Bozanića, možete li nam pobliže opisati od čega se konkretno sastoji ova Vaša funkcija i čime ste trenutno najviše zaokupljeni? Sama ta funkcija pomoćnog biskupa, u najjednostavnijoj varijanti može se „definirati“ kao pomaganje nadbiskupu Bozaniću u njegovom poslu. Trenutno je moja glavna zadaća ta da sam vikar za kler, tj. nastojim usmjeravati svećenike i kler, pomagati im u njihovim poteškoćama na koje nailaze u svakidašnjici. Također i koordiniram njihove međusobne susrete u cjelokupnom nadbiskupijskom životu. Kao područje užeg profila za koji sam zadužen, istaknuo bih onaj liturgijski dio - predavanje liturgijskih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, rekao bih općenito, pastoralna i odgojno-znanstvena djelatnost. U nadbiskupiji, mi pomoćni biskupi, imamo i teritorijalno podijeljene obveze. Ja sam zadužen za Karlovačko-gorički i Turopoljski arhiđakonat, kao što je npr., vama vjerojatno malo poznatiji, mons. Pozaić zadužen za Zagorski arhiđakonat.

Bili ste jedan od osnivača Katoličkog sveučilišta i njegov prvi rektor, što nam možete reći o tom sveučilištu i njegovom radu danas? Da, 2006. godine kad smo ga osnovali, pa do evo ove 2013. g., obavljao sam zadaću rektora Katoličkog sveučilišta. Ovdje moram spomenuti kako je sama ta funkcija rektora izrazito zahtjevna i ona iziskuje potpunu posvećenost tom poslu, pa mi je to uz sve ostale zadaće bilo izrazito naporno. Treba još reći da u Hrvatskoj dotad nismo imali nikakvih iskustava s Katoličkim sveučilištem (kao zasebnom sveučilištu), jer je kako znamo Katolički bogoslovni fakultet dio hrvatskog javnog sveučilišta. Zbog svih sam ovih razloga zamolio nadbiskupa Bozanića da me razriješi te dužnosti, kako bi se to mjesto otvorilo nekome tko se može potpuno posvetiti tom zadatku. Tako je sadašnji rektor svećenik prof.dr.sc. Željko Tanjić, dotadašnji predavač na KBF-u i direktor Kršćanske sadašnjosti. Osobno sam izrazito ponosan što sam mogao sudjelovati u radu i osnivanju Katoličkog sveučilišta, jer je samo njegovo osnivanje zapravo bio izvrstan potez kardinala Bozanića, koji je pre33


poznao povijesni trenutak u kojem je to sveučilište važno za hrvatsku Crkvu i općenito hrvatsko društvo. Danas na sveučilištu djeluju tri zasebna studija (povijest, sociologija i psihologija), a trenutno se radi i na uvođenju postdiplomskih studija. Sa zadovoljstvom mogu ustvrditi da sveučilište uspješno funkcionira i da su plodovi već vrlo vidljivi. U zadnje vrijeme često možemo čuti spominjanje osnivanja Katoličke Televizije, kakva su Vaša saznanja i mišljenje o tome? Nisam toliko uključen u tu priču oko inicijative za pokretanjem Katoličke Televizije, pa ne mogu o tome nešto posebno ni govoriti. Što se tiče mog mišljenja, mogu reći da se teško može zamisliti jedna informativna struktura koja bi bila pandan javnoj televiziji. Sama naša javna televizija (HTV) danas ima vrlo velikih poteškoća s financiranjem. Ovdje se može postaviti i pitanje pretplate- većina naših građana plaća pretplatu javnoj televiziji i samim time ju čine već u startu boljom od eventualne Katoličke TV. Ovisi koliko mogu sami vjernici prepoznati potrebu za Katoličkom TV i koliko su za nju spremni izdvojiti sredstva, kako bi ona uopće i mogla profunkcionirati. Postoje neke zemlje u Europi gdje Crkva ima neke svoje oblike televizijskog djelovanja i one svakako mogu biti nama primjer u kojem smjeru ići. U svakom slučaju to je pitanje o kojem bi još trebalo dobro raspraviti, jer iako emisije na HTV-u često ne odražavaju našu Crkvenu stvarnost i iako se često radi o nemjerodavnim ljudima i prilozima koji su daleko od istine, treba paziti da se zbog svih tih činjenica ne djeluje iz prkosa. Kako vidite današnji odnos Crkve i državne vlasti u Hrvatskoj? U medijima se danas želi prikazati sukob između Crkve (biskupa) i države (vlasti) kad se govori o aktualnoj situaciji oko uvođenja Zdravstvenog odgoja. Zapravo se radi o sukobu između nositelja vlasti (konkretno o programu koji je osporavan- 4.modul Zdravstvenog odgoja) i roditelja, tj. građana Hrvatske koji su zapravo zanemareni u tom procesu. Biskupi upozoravaju na pojave koje čuju od roditelja (vjernika) i reagiraju u onoj mjeri u kojoj im je dano. Traži se mogućnost izbora, a izbor se osporava. Odbacuje se rasprava, a same biskupe se optužuje da ne žele raspravljati, što nije istina. Naprotiv, još u studenom prošle godine, 20 je hrvatskih biskupa poslalo dopis Vladi RH, naslovljen na predsjednika Milanovića, u kojem se traži rasprava o spomenutom pitanju, ali nije stigao nikakav odgovor još ni 34

danas. Kad se radi o vrijednosnim pitanjima, svaki građanin mora biti čuvan u onome što su njegove vrijednosti. Vjernici-laici moraju zbog toga biti politički i društveno mnogo aktivniji nego što jesu. Crkva- to nisu samo svećenici (oni su zapravo manjina), Crkvu najvećim dijelom čine upravo vjernici. Mi biskupi im poručujemo- Nemojte se bojati, ne dopuštajte da se vama manipulira! Ovdje nisu u pitanju samo roditelji, nego cjelokupna društvena hrvatska stvarnost- svi se mogu uključiti u borbu protiv nečega što, jednostavno, nije dobro. Roditelji konkretno mogu i morali bi reagirati na roditeljskim sastancima ili Vijećima roditelja, a oni koji nisu roditelji mogu i moraju na mjestima na kojima djeluju javno izražavati svoje stavove. Najgore što se može činiti jest ne činiti ništa, najgore je ignorirati kao da se ništa ne događa. To je opasno, čak bih rekao da je i grijeh šutjeti na takve pojave u društvu. Mnogi danas na ovo pitanje znaju postavljati protupitanje- kako može vjeronauk biti u školama, a ovaj Zdravstveni odgoj ne? Vrlo jednostavno- vjeronauk je u škole uveden na temelju izbora roditelja, a ne na temelju samovolje neke državne vlasti. Još ću samo reći da su vjernici-laici dužni i kroz stranačku politiku govoriti, djelovati i zastupati kršćanske interese. Koja bi, na kraju, bila Vaša poruka čitateljima za ovo vrijeme korizme? Korizmeno vrijeme je lijepo vrijeme. Pogrešno je na korizmu gledati kao na neko teško razdoblje. Rekao bih da je srž korizme radost, tj. radosno se pripremati za vazmene blagdane. Ta priprema se nužno mora odnositi i na moga bljižnjega. To je vrijeme u kojem kroz vlastiti odnos i susret s Bogom moramo nastojati biti bliži bližnjima, a ne neka pobožnost u kojoj sami sebe nastojimo dovesti do nekog apstraktnog savršenstva. Upravo u tome se krije ta prava radost, to oduševljenje koje danas toliko nedostaje našem društvu. Ta radost ne može biti rođena iz ljudskog (zemaljskog) okvira, ona uvijek zahtijeva odnos s Bogom- to je ključno. Kad nema oduševljenja, nema ni novih inicijativa, niti funkcioniranja novih institucija, jer se ne zna koje su dublje vrijednosti. Dakle, korizma nije samo vrijeme ispitivanja vlastite savjesti, nego to mora biti i vrijeme za moj vlastiti iskorak prema boljitku drugih, boljitku moga bližnjega.

Marko Damiš


U

Molim te, pomoli se...

zadnje vrijeme češće dobivam poruke mobitelom ili mailom na ovu temu. Jave se ljudi pritisnuti neočekivanim situacijama, teškim zdravstvenim problemima, životnim izazovima i jednostavno se osjete bespomoćnima. Moja prva reakcija većinom bude suosjećanje s osobom koja traži molitvenu podršku, a zatim… Zatim se čak pomalo rastužim jer mi se čini kako malo vjerujemo Bogu. Koliko malo imamo povjerenja u Njegovu svemoć. Zar Onaj koji je sve stvorio i još uvijek sve stvara i oblikuje, ne zna što se događa na zemlji, Njegovim miljenicima?!? A onda… Onda se priberem i jednostavno osobu koja mi se javila i njenu situaciju posve mirno stavim u Božje ruke. Ma tko sam to ja da ‘žicam’ Svemogućega za pomoć toj i toj osobi i njenoj situaciji? Ta On sluša sve koji Mu dođu iskrena i otvorena srca i ne traži puno, tek nešto ‘malo’. Tek vjeru veličinu zrna gorušice; kažu da je to zrno manje od makova zrna. Što to znači? Znači jednostavno usuditi se vjerovati Mu do kraja i bezuvjetno, vjerovati Mu čak i kad sve ide protivno od naših planova i želja, jednostavno se umiriti i posvijestiti si kako se ništa ne događa bez Njegova znanja. Prekrasno je to rekla bl. Majka Terezija: „Kada su neki dani natprosječno teški – jednostavno stojim poput malenoga djeteta i strpljivo čekam da oluja prođe.” Što se mene osobno tiče, rijetko nekoga molim za molitvenu potporu, to bude većinom za nekoga od gore spomenutih ljudi. Ne volim imati poštara. To mi ispada kao da npr. ne mogu s prijateljem razgovarati direktno već moram imati posrednika. Otkako sam susrela i doživjela živog i uskrslog Krista rado Mu dolazim sama, dijelim sa Njim baš sve i ne skrivam apsolutno ništa od Njega. Jedan je svećenik jako mudro rekao kako ništa ne valja skrivati od svjetla Kristova. To je i moja želja, da On zna sve,

ama baš sve o meni, svaki detalj mog života – bilo to nešto lijepo ili ružno jer mislim da Onaj koji se iz ljubavi dao razapeti na križ za mene, zaslužuje barem to: da Mu dođem i sve Mu iskreno kažem. To se ne postiže preko noći, to je nešto što se uči i to je proces. Ali kad jednom steknete slobodu u odnosu s Kristom onda jednostavno lakše idete kroz život. U svom Gospodinu, što je najzanimljivije nikad ne nailazim na osudu, čak i kad nisam dobra, kad se pobunim na Njegove metode On ne viče, ne ljuti se, ne poziva me na red – samo mi otvara oči srca da shvatim kako djelujem tako prosječno ljudski. Dakle, zamoliti nekoga za molitvenu podršku ili ne? Pa mislim da je to individualno i da si svaki od nas sam treba odgovoriti na to pitanje i posvijestiti si zašto je odgovor takav kakav je. Iako spomenuh da ne volim ‘žicati’ Boga umjesto nekoga, ipak sam nedugo čula svjedočanstvo jedne osobe koja je spomenula kako su je u teškim trenucima nosile molitve tolikih ljudi. Dakle, štetiti ne može, samo nam svima želim da u ‘prenošenju pošte’ ne izgubimo svoj osobni odnos s Gospodinom. Divno je osobno čuti Njegov glas, vidjeti Njegov osmijeh, a samo ponekad blagi pogled prijekora. Zato, dragi moji, želim nam svima da se ne umorimo dolaziti Isusu, jer i On svaki dan dolazi nama na razne načine, samo je na nama da Ga prepoznamo. Neka nam svima bude blagoslovljen i radostan blagdan Uskrsa uz misao sv.Leopolda Mandića: „Ljudsko biće po prirodnoj težnji upućeno je na istinu, na pravednost. Isus Krist naš Gospodin i Otkupitelj doista je izjavio da je ‘sam put, istina i život.’ Neka, dakle, naš pogled bude uprt u njega.”

Anika Sačić

Za bolje razumijevanje smisla svetog pisca moramo imati na umu u čemu on poučava onu kršćansku zajednicu koja se tek obratila iz židovstva; Isus je bio jučer, danas, on će također biti kroz sve vjekove. Ove riječi tako tumači anđeoski sveti Toma: Budući da naš Gospodin Isus Krist u našem moralnom životu vrši po svojim apostolima službu dobrog Pastira, tako i sada kada sjedi s desna Bogu Ocu, vrši, i vršit će, sve do kraja vremena, po svim svojim vjernicima službe najvoljenijeg Pastira.“ (Sv. Leopold Mandić) 35


Hrvatski sveci u Godini vjere:

Sv. Leopold Bogdan Mandić

N

aš svetac i zaštitnik rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom. Njegovi roditelji, otac Petar Antun Mandić i majka Dragica (Karla) rođ. Carević, na krštenju (13. 6. 1866.) su mu dali ime Bogdan Ivan. Dječak se od rane mladosti odlikovao uzornim vladanjem i ljubavlju prema svojim vršnjacima i drugim prijateljima, tako da mu je kotorski biskup Kazimir Forlani prigodom ulaska u Kapucinsko sjemenište u Udinama (16. 11. 1882.) da svjedočanstvo da je „od najnježnijih godina davao primjer svake kreposti, jer je cijelom dušom nastojao oko kršćanske savršenosti“. U sjemeništu talijanske Venecijanske provincije (koja je tada imala i svoj samostan u Herceg Novom) naš se zemljak nastavio odlikovati marljivošću u učenju, uzornim ponašanjem i pobožnošću, tako da su ga redovnički poglavari već 2. svibnja 1884. primili u novicijat u Bassau. Po ondašnjem redovničkom običaju, prilikom stupanja u novicijat i oblačenja redovničkog odijela, u znak ‘novog života’ poglavari mu dodjeljuju i novo ime: Leopold. Prve redovničke zavjete položio je 4. svibnja 1885. Nakon novicijata odlazi na studij filozofije u Padovi, gdje 20. listopada 1888. polaže svečane (doživotne) zavjete. Teologiju je studirao u Veneciji gdje biva i ređen za svećenika (20. 9. 1890.). Već u najranijim godinama Leopold Bogdan Mandić osjetio je želju da radi na kršćanskom jedinstvu, posebno na jedinstvu između Istočne i Zapadne Crkve, kod čega je osobito mislio na crkveno jedinstvo slavenskih naroda. Zato je odmah nakon svećeničkog ređenja zamolio redovničke poglavare da ga pošalju u domovinu kako bi se mogao posvetiti radu oko jedinstva, jer je to smatrao svojim osobitim pozivom koji mu je Bog namijenio. Poglavari nisu udovoljili njegovoj želji; on se podložio njihovoj odluci i sav se predao apostolatu izmirenja ljudi s Bogom. Kao mladi svećenik u početku je djelovao u raznim samostanima, gdje se uvijek u duhu

36


Razumjeli smo se, imajte vjeru koja, kako kaže Evanđelje, prenosi brda. Molite se! Nemojte sumnjati: Ponavljam, po vjeri zadobit ćete milost“. (Sv. Leopold Mandić)

sv. Oca Franje rado primao svakog posla. Jedno vrijeme je djelovao i u hrvatskim krajevima, i to kao poglavar (gvardijan) samostana Gospe od Zdravlja u Zadru, a oko godinu dana (1905.-1906.) u Kopru. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine djelovao je i u Rijeci No, najduže boravi u Padovi (od 1906. pa do smrti 1942.) prvenstveno kao ispovjednik.

Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.

Kad je uvidio da se neće moći posvetiti aktivnom radu za crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo poslanje da svoj život posveti radu za duše u ispovjedaonici, načinio je zavjet da će, među ostalim, svakoga čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti kao istočnog kršćanskog brata: u postupak sa svakim pojedinim pokornikom stavit će su svoju želju za svetim jedinstvom između kršćanskog Istoka i Zapada.

Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.

Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima. Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom „Gospodaricom“. Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.

Generalni postulator kapucinskog Reda, dana 4. srpnja 1977., uputio je Kongregaciji za proglašenje svetih i blaženih Molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda. Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je našeg zemljaka proglasio svetim.

fra Juro Šimić 37


Obitelj Petra i Dragice Mandić u kojoj se rodio sveti Leopold

Ž

elimo u kraćem obliku sagledati i upoznati obitelj u kojoj se rodio Leopold i pružiti nadopunu saznanja o njoj nakon posljednjih istraživanja arhivske građe. U Herceg-Novom i njegovoj bližoj okolici, prvi puta se spominje prezime Mandić 1690. u selu Kamenovu. U njemu se nalazi zaselak Mandići. Prezime Mandića se istovremeno spominje i u Kamenarima. Međutim ovi Mandići su srpsko-crnogorskog porijekla i pravoslavne vjere. Došli su u ovaj kraj poslije oslobođenja Herceg-Novog od Turaka 1687. iz Gornje Morače, ali oni nemaju nikakve krvne veze s obitelji svetog Leopolda Bogdana Mandića. Nas zanima drugi ogranak Mándića, koji su došli nakon pada Bosne pod tursku vlast 1463. Naselili su se u Zakučcu kod Omiša. Za razliku od gore spomenutih Mandića, ove se razlikovalo po naglasku u izgovoru prezimena „Mándići“ i po dodatku „s Mora“. Ovi su potjecali iz stare hrvatske plemićke porodice Mándića i bili su po vjeri katolici. Prvi iz ovoga bratstva koji se doselio iz Zakučca u Herceg-Novi bio je pradjed svetog Leopolda: Nikola Mándić, Mihajlov. A Bogdanov, tj. Leopoldov djed zvao se Ivan Mándić. Bio je vlasnik i zapovjednik ribarskih i trgovačkih jedrenjaka koji su plovili Jadranom i Mediteranom. Bio je ugledan i vrlo bogat sve do sredine 18. stoljeća, kada su parobrodi počeli istiskivati jedrenjake pa je i ova obitelj naglo osiromašila. Već prije toga, Mándići su se srodili s uglednom Herceg-Novskom obitelji Carević koja je posjedovala trgovačku i obrtničku radnju za bojanje tkanina i platna u zapadnom tadašnjem predgrađu Herceg-Novog. Tu se Ivanov sin, Petar Mándić zagledao i oženio Dragicu (Karolinu) Carević, kćerku Antuna i Eleonore rođene Bujović, iz čuvene grofovske obitelji iz Perasta. Tim brakom nastala je obitelj u kojoj se rodio sveti Leopold Bogdan Mándić. Podaci o ovoj obitelji su bili do sada neprecizni i manjkavi, jer nije bilo moguće doći do potpunih i pouzdanih podataka. Naime, u vrijeme komunističkog režima bile su oduzete Biskupskom Ordinarijatu u Kotoru i u svim župama matične knjige, registri i arhivska 38

građa kroz gotovo 50 godina. Tako je bio onemogućen ili vrlo ograničen pristup istraživanju, prijepisu ili korištenju arhivskih podataka. Tako je pater Pietro Eliseo Bernardi, pišući životopis Leopolda Bogdana Mándića, dolazio teškom mukom do svih željenih podataka. Sve što je dobio, bilo je iz biskupskog Ordinarijata iz Kotora i iz Župnog Ureda u Herceg-Novom. Toćnije, od biskupa Msgr. Pavla Butorca i prečasnog don Viktora Kaloćire. Kapucinskog arhiva u Herceg-Novom nije bilo, a župni arhiv svetog Antuna je bio uništen. Do mnogih podataka o obitelji Leopolda Bogdana Mandića dolazilo se putem ispitivanja starosjedioca Herceg-Novog, koji su davali podatke na temelju svoga sjećanja i pamćenja. Prva izdanja Leopoldova životopisa na talijanskom jeziku donose, da je Leopold Bogdan bio jedanaesto i posljednje dijete u obitelji Petra Mándića i Dragice rođene Carević. Već drugo izdanje velikog životopisa na hrvatskom jeziku 1959. navodi, da je Bogdan bio posljednje dvanaesto dijete. Tokom godina dolazilo se, na različite načine, do novih saznanja. Ustanovilo se, da je poslije Bogdana rođeno još jedno žensko dijete, ali kako je ovo dijete umrlo svega oko mjesec dana nakon rođenja, stariji stanovnici Herceg-Novog upamtili su Bogdana kao posljednjeg od dvanaestero. Poslije završetka komunističkog režima, ponovno su postale dostupne matične knjige i arhivi biskupskog Ordinarijata i Župnih Ureda te se tako došlo i do potpunih i pouzdanih podataka obitelji svetog Leopolda Mandića. Sadašnji župnik u Herceg-Novom, don Benjamin Petrović, nepobitno je utvrdio, da je Bogdan Ivan, naš sveti Leopold, bio petnaesto od šesnaestero djece u obitelji Petra i Dragice Mandić. U Matičnim knjigama rođenih i krštenih, koje se sada ponovno nalaze u arhivu Svetog Jeronima, utvrđeno je, da su imali šestero muške i desetero ženske djece. Evo i njihovih imena: Ivan-Anton (Giovanni Antonio); Antun (Carlo Giovann); Andrija (Andrea Giovanni Giuseppe Nicolo); Nikola (Nicolo Giovanni Mauro); Petar (Pietro Tomasso Maria); i Bogdan (Diodato Giovanni); te kćer-


ke: Eleonora (Eleonora Antonia Maria); Anđelika (Angelica Eugenia); Eugenija (Eugenia Isabela Carolina); Eugenija (Eugenia); Marija (Maria); Ana (Anna Antonietta Tereza); Marija (Maria Amalia Suzanna); Lujza (Luigia); Antonija (Antonia); i Ana (Anna Girolama Nenada). Ime: Nenada pridodali su joj jer, doista, se više nisu nadali porodu nakon Bogdana (1866). Majka je već tada imala 42. a otac 52. godine. Dosta je djece umrlo u djetinjoj ili mladenačkoj dobi. Ana-Nenada je bila dakle, posljednje, šesnaesto dijete, a Bogdan-Ivan, tj. Sveti Leopold petnaesto. Poslije smrti Leopoldova brata Nikole 1927. u Herceg-Novom nema više nikoga od njihova roda. Ove podatke za obitelj Petra i Dragice Mándić donosimo ne radi povećanja ili isticanja Leopoldove svetosti, niti radi većeg dostojanstva i pravog kršćanskog duha po ko-

jemu su njegovi roditelji duboko shvaćali uzvišenost i svetost kršćanskog braka, želeći u svemu izvršiti volju Božju, nego zbog povijesne činjenice i prave istine. I da se s ovim podacima mogu poslužiti oni, koji će u buduće pisati i istraživati o obitelji Petra i Dragice Mandić i o svetom Leopoldu, Bogdanu Mándiću.

fra Nikola Stanislav Novak

Sadašnji župnik u Herceg-Novom, don Benjamin Petrović, nepobitno je utvrdio, da je Bogdan Ivan, naš sveti Leopold, bio petnaesto od šesnaestero djece u obitelji Petra i Dragice Mandić.

Pjesma na čast Sluge Božjega Fra Ante Tomičića MILJENIKE ODABIREŠ Uzvišeni naš, Gospode, Miljenike odabireš. Vjernog nam Slugu Antu, Nagradom vječnom proslavljaš. Ante, uzore dobrote, Usmjeri staze vjernika Cilju života vječnoga I u društvo Blaženika. O Kriste, Kralju predobri, Fra Ante te priznavao I zemna dobra blistava, Za ništavna je držao. Pomogni smjerno molimo, Đavolske varke svladati, Po zagovoru Antinu, U nebo sretno prispjeti!

fra Nikola Stanislav Novak

NB! Skladba za crkveno pjevanje

39


V

Bhagavad - Gita ili hinduistička filozofija osobnosti

jerojatno je da nijedno djelo u svjetskoj književnosti, kojemu se pripisuje dostojanstvo božanske objave, nije izazvalo u dugom toku stoljeća i na raznim razmeđima povijesti toliko spornih tumačenja i ocjena vrijednosti svoje poruke kao Bhagavad-gita. To razmjerno kratko poglavlje najopsežnijeg eposa u svjetskoj književnosti Mahabharate - odlikuje se također i umjetničkim svojstvom najmelodioznije uglazbljene poeme za uho indijskog slušatelja, a ne manja je neobičnost među ostalim osebujnostima Gite i to da će se i moderni europski slušatelji suglasiti s tim estetskim sudom, možda još lakše nego i sami Indijci.

bili su i inače povezana mnogostrukim rodbinskim vezama. To su bile obitelj Pandava i obitelj Kaurava. Po samoj činjenici da su u tom epu dane neke historijske legende iz drevne prošlosti, ne može se razumjeti zašto je Bhagavad-Gita najčitanija knjiga Indije i zašto je tamo još i dan danas smatraju svetom knjigom ili svetim pismom, a niti uočiti razlog zašto je prevedena na sve jezike svijeta. Tu svoju, kroz vjekove aktualnu vrijednost, zahvaljuje ona nečemu drugom, i to činjenici da je u dijalogu između Šri Kršne i princa Argjune – a taj dijalog čini glavni i isključivi sadržaj čitavog epa - dano učenje neprocjenjive vrijednosti i blistave poetske ljepote.

Bhagavad-Gita čini dio šeste knjige tog velikog indijskog epa Maha-Bharata. Maha znači velik, a Bharata je ime roda po vladaru iz predpovijesnog doba, osnivaču dinastije Bharata. Prema tome bi riječ Maha-Bharata značila Velika povijest ili Povijest velike dinastije Bharata. To je veliki ep, a sadrži 1OO.OOO dvostrukih stihova, dok Bhagavad-Gita, koja opisuje tek samo jednu epizodu iz Maha-Bharate, ima ravno 7OO strofa. Bhagavad znači milostivi, a ovdje je ta riječ upotrebljena kao nadimak za Šri Kršnu. Gita znači pjesma ili ep. Prema tome, naslov epa Bhagavad-Gita znači Pjesan milostivog Šri Kršne.

Historijski podaci sadržani su najvećim dijelom u prvom pjevanju i oni su za današnjeg suvremenog čovjeka - osim možda za historičara - od manje vrijednosti. No, čitav ep ima osim svojeg historijskog sadržaja još i jedan drugi sadržaj, a to je nutarnji, spiritualni, na koji se nadovezuje bogata simbolika. Ta simbolika drži da je čitav život čovjekov to bojno polje, Kuru-kšetra, na kojem se obavlja borba između čovjekove više i njegove niže prirode, njegovih želja i požuda. U toj borbi Kršna predstavlja onog učitelja koji se nalazi u svakom čovjeku i koji podučava čovjeka kako da se bori i kako da postigne svoje oslobođenje. Pet sinova Panduovih, a to su Yudhi-šthira, Bhima, Argjuna, Nakula i Sahadeva, te ostali Pandave predstavljaju svojstva

U ovom se epu opisuje borba između dva odvjetka te vladalačke obitelji Bharata. Oba ta odvjetka bili su, dakle, iz istog plemena, a 40

višeg čovjeka koji se bori protiv svojih poroka i ograničenja. Ti su poroci u epu simbolički prikazani kao stotinu Kaurava, sinova slijepo kralja Dhrita-Raštre. Padom Pandava u ropstvo toga sebičnog principa u čovjeku, čovjek je vezan uz pojavni svijet i prisiljen na stalno reinkarniranje. Iz tog ropstva mora se čovjek izbaviti. Svih stotinu Kaurava moraju biti svladani i poubijani. To su Dur-yodhana, Duš-šasana i ostali. Svaki od njih predstavlja po jedno od svojstava niže prirode čovjekove. Iako Kršna podučava Argjunu kako se treba boriti, ipak on sam, Argjuna, može jedino svojim vlastitim naporom i samo svojom vlastitom borbom postići svoje oslobođenje. Čovjek, Argjuna, sam je svojim vlastitim djelovanjem stvorio sve svoje neprijatelje, pa se zato može i sam svojim vlastitim naporom i borbom tog ropstva osloboditi. To je etička srž simbolike sadržane u Bhagavad-Giti. Međutim, osim etike u tom slavnom epu – u toj


eminentno filozofijskoj pjesmi Bhagavad-Giti - zrcali se također i njezina metafizika; hinduistička filozofija osobnosti:

i svih bića Ja sam život, Ja sam snaga isposnika, Ja sam svetost svih svetaca.

SEDMO PJEVANJE

Ja sam sjeme Besmrtnosti, što živi u svim bićima, svih mudraca Ja sam mudrost, u razumnih Ja sam razum, i sjaj svega, što se sjaji. Ja sam jakost onih jakih, koji su oslobođeni svake strasti i požude, Ja sam svaka prava želja koja se kod sviju bića zakonu ne suprotstavlja i ispravna Ja sam ljubav, koju čista krepost rađa

( ulomak)

Kao zemlja,voda,vatra, uzduh,eter i duh k tome, kao budnost i osobnost, tako osmorostruka se Narav Moja prikazuje. Ali to je, o Argjuna, samo Moja Narav niža! No, upoznaj sad još i Moju drugu Narav višu: Moć Životnu, po kojoj se čitav Svemir uzdržava. Pri tom znaj da to je samo krilo iz kog rađaju se sva bića na svijetu, ali Ja sam Izvor iz kojega čitav Svemir proizlazi, a i mjesto gdje se Svemir razrešuje i nestaje. Ničeg nema što bi bilo uzvišenije od Mene, o Mene su navezani svi svjetovi kao biser nanizan na nit svilenu. Ja sam svojstva sviju stvari: svježina sam hladne vode, svjetlost Sunca i Mjeseca, titraj zvuka u eteru i muževnost u čovjeku. Ja sam zemlje miomiris, zlatni odsjev u plamenu,

Što god je na svijetu čisto, il’ pokretno ili tromo, što priroda oblikuje, od Mene to sve izvodi: ta su svojstva sva u Meni, ali nisam Ja u njima. Ovako pojmljena filozofija osobnosti zadovoljava razum, ali ne i srce. U ovom pjevanju upućuje Kršna Argjunu kako može postići oslobođenje pomoću spoznaje Apsolutnog i pomoću shvaćanja bitnosti Njegova bića. Opisuje mu narav Stvoriteljevu, nižu i višu. Naglašuje da je On, koji nije osoba poput drugih ljudskih osoba, izvor svega. On je bitnost sviju stvari i sva svojstva potječu od Njega. Međutim, u dnu naših bića zri čežnja za sjedinjenjem s Bogom na način do kraja osoban, na prijateljski način gdje to sjedinjenje ne ništi naše „Ja“. Bog nije spužva koja nas upija. Ja sam jedinstven, ja sam original moga Stvoritelja. Do kraja izgrađen kršćanin čini korak više nego li ovaj

dan u Bahagavad-Giti: a ogleda se kao punina božanske i čovjekove osobnosti, ogleda se u našoj slobodi da odgovorimo na ljubav ljubavlju, na znanje znanjem. Taj korak čini sam Isus, ljudima prijatelj, moleći Oca: „...da svi budu jedno kao što ti,Oče,u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, de tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, Svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, I još ću očitovati, da Ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.“

Mladenko Spahija 41


Svjetlo svijeta

T

emeljni kamen društva i njegove egzistencije je obitelj. Obitelj koja ima Božje izvorište u braku, zajednici muškarca i žene. Isto tako, ta Sveta zajednica koju sàm Bog stvori i sastavi, muško i žensko, dajući joj pečat nerazdvojivosti što je neka velika Božja privilegija u odnosu na neke druge veze, obitelj je temeljna škola zdravog ljudskog rasta i društvenog razvitka. To je stablo života i svih onih drugi boljitaka razvitka ljudskog roda. Obitelj je neprocjenjivi Božji dar muškarcu i ženi, darovan im još u počecima Božjeg stvaranja „muško i žensko“, Adama i Eve. Obitelj utemeljena na braćnoj vezi muškarca i žene prva je škola vertikalnih vrijednosti pojedinca, a kroz dobro odgojno odraslog pojedinca ona postaje nezamijenjiva škola i društva u cijelini. Tu se prvo uči, od nezamijenjivi učitelja oca i majke, razlika između dobra i loša, između istine i laži, između pravde i nepravde, između rata i mira, između ljubavi i mržnje. U toj školi se stječe prvo znanje o moralu i poštenju, kao vodiljama daljnjeg rasta. Tamo gdje se ne uvažava, ne priznaje ili odbija taj Božji dar - Božja datost obitelji - ondje nema ni zdrava pojedinca ni zdrava društva. Poglavito nema društva vertikalnih vrijednosti, trajnih i neprolaznih, univerzalnih vrednota za svako vrijeme i svaki prostor. Nemoguć je razvitak pojedinca i društva bez braka muškarca i žene, bez rasta i čuvanja obitelji. Naprosto svaka obitelj koja počiva na braku muškarca i žene je Sveta obitelj. Jer, obitelj je samo jedna jedincata zajednica, Božji savez muškarca i žene, i stoga nema, i ne može biti, druge veze muškarca i muškarca, ili treće ženska i ženska, ili pak ćetvrte supruga A i supruga B. Svaki pokušaj nametanja bilo druge, treće ili četvrte zajednice, kakvu danas nameće manjina, bilo bolesna, ideološka ili revolucionarna, bez obzira kako se nazivala, kao neke svoje „moderne“ zajednice, „obitelji“, sodomsko gomorski je udar na onu prvu, i jedinu Božju obitelj. I ne samo da su te nove „moderne“ „bračno obiteljske“ veze, homoseksualaca, lezbijki ili supruga A i supruga B, udar na Svetu obitelj muškarca i žene, nego je to još veći, razorniji, gotovo talibanski udar na plod te Svete obitelji, na djecu. A to pak znači da je to udar na ljudsku egzi42

stenciju, ljudski opstanak. Zapravo to je, u ljudskoj povijesti nezabilježen, najbrutalniji udar na Božji savez muškarca i žene, udar na samoga Boga. To je revolucionarni pokušaj progona Boga iz svijeta kojega je stvorio. Taj novi „moderni“ ljudski „bračni“ savez muškarca i muškarca, žene i žene, supruga A i supruga B, je, zapravo, puno više antibožji od onog polnoćnog odbijanja Boga riječima „nema mjesta“. To je ne samo rat manjine protiv većine, več izgubljeni rat manjine protiv Boga. Svi ratovi protiv Boga izgubljeni su več u samim svojim počecima. To je, zapravo, uvijek bio i bit će gubitnički rat. Čak su svjesni toga i oni koji u današnje vrijeme antikršćanske revolucije kreću u te ratove diljem svijeta, a u Hrvatskoj, i hrvatskom narodu, gotovo najradikalnije i najrazornije. I oni koji danas razbijačko rušilački jurišaju u Hrvatskoj na obitelj, na Božji savez muškarca i žene, gubitnici su već u početku, jer kako reče čuveni hercegovački fratar, pokojni fra Ljudevit Rupčić „samo se budala bori protiv Boga“. Zato je ta nametljiva manjina u strahu pred porazom, huliganski i nekulturno galamljiva, uvrijedljiva i vrlo prostačka. No jednako tako i radikalno revolucionarna, pa se stječe dojam kako iza njih stoje neki jaki antikršćanski, antihrvatski, lobiji. Jer da nemaju toga zaleđa zar bi se moglo dogoditi da ta prostačka grupica dođe pod prozor kardinala, pred crkve i katedrale, i tamo na javnom mjestu slobodno, nekažnjeno, demonstriraju svoju nekulturu, svoje huliganstvo, svoj neodgoj. Tako nešto sramotno, antikršćanski, antihrvatski, antivjerski, anticrkveno, čak se nije dešavalo ni u totalitarnom ateističkom komunizmu. Reklo bi se, stoga, da je to vulgarna i primitivna manjina, kao i ciljevi za koje


se bore u izgubljenom ratu. A svaki rat, pa i ovaj, je zapravo mrak civilizacije. Mrak koji sve gušće pokriva i skriva puteve čovjeka k Bogu. No, jedino svjetlo koje može taj mrak razbiti, i koje ga cijelu ljudsku povijest razbija, je obitelj Božjeg saveza muška i ženska, iz kojeg se rađa najveće i najsvjetlije svjetlo na zemlji-dijete. Zato je, uz sve druge Božje darove, tom jedinom i pravom savezu na zemlji, muškarca i žene, obitelj, usudio bih se reći „svijetlo svijeta“ u ljudskom hodočašću prema Vječnosti. Jer, kako se čovjek po Božjem planu, jedino rađa iz bračne veze muškarca i žene, tako u toj vezi, u toj obitelji, raste i vraća se Onome koji je tu vezu

stvorio i učinio je svetom, trajnom i nedodirljivom. Obitelj utemeljena na braćnoj vezi muškarca i žene prva je škola vertikalnih vrijednosti pojedinca, a kroz dobro odgojno odraslog pojedinca ona postaje nezamijenjiva škola i društva u cijelini. Tu se prvo uči, od nezamijenjivi učitelja oca i majke, razlika između dobra i loša, između istine i laži, između pravde i nepravde, između rata i mira, između ljubavi i mržnje.

Vinko Đotlo

Doživjeti radost Uskrsnuća! - kroz korizmenu pripravu

U

socijalnom nauku Crkve naglašava se i solidarnost s ljudima svih zemalja. Osobito se te poruke očituju u enciklikama pape Ivana Pavla II. : „Sollicitudo rei socialis” i „Pacem in terris”, a u dokumentu II. vatikanskog sabora „Gaudium et spes” br. 30, naglašava se :„Svi neka uzmu k srcu da među glavne dužnosti suvremenog čovjeka ubroje društvene obveze i da ih obdržavaju. Što se svijet više ujedinjuje, to dužnosti ljudi očitije prerastaju zasebne skupine i pomalo se proširuju na čitav svijet. A to se ne može ostvariti ako i pojedinci i skupine ne budu u sebi uzgajali i u društvu širili moralne i socijalne vrline”. Budući da smo vremenska bića, usmjereni prema budućnosti i ljudsko spasenje događa se u vremenu, a dovršava u vječnosti. Ta vječnost nam je od Boga darovana, obećana. Stoga je i vječnost rezultat Božjeg dara i našeg odnosa prema Bogu. Božje pak lice gledamo i kroz lice druge osobe u vremenu u kojem živimo. Pozvani smo prepoznati ljude u potrebi, biti osjetljivi za drugoga u nevolji i stvarati ozračje za prihvaćanjem „drugačijih” ljudi, te pobuditi u sebi suosjećanje i potrebu za solidarnošću sa drugim čovjekom. U enciklici pape Ivana Pavla II. „Sollicitudo rei socialis” i „Centesimus annus”, govori se o međusobnoj navezanosti među ljudima, te o nužnosti aktivnog zalaganja države i

svih društvenih snaga za čovjeka, dostojan razvoj svih ljudi, a posebno slabijih i obespravljenih. Svatko je dakle suodgovoran za dobro drugih i za zajedničke oblike suživota. Solidarnost se ne može i ne smije nametnuti, ona je vrlina i pojavljuje se kao individualna spremnost za odgovornost pojedinca i njegove situacije. No, djeca, mladi i odrasli mogu se odgajati, formirati za solidarnost kroz različite odgojne čimbenike, obitelj, školu, Crkvu i društvene skupine u sklopu različitih aktivnosti. Tako su učenici Gospodarske škole vođeni svojim profesorima, kroz korizmenu akciju učili i budili svijest o potrebi za solidarnošću s drugima i drugačijima, a konkretno kroz „kvalitetnu i dobru” korizmu doživljava se i radost Uskrsnog jutra. Evo primjera: U školskoj knjižnici Gospodarske škole Varaždin, u organizaciji prof. Barbare Dukarić i prof. Štefce Pokorny, u korizmenom vremenu, učenici, profesori i djelatnici Gospodarske škole Varaždin, ugostili su mladu, talentiranu spisateljicu Karolinu Perec, njezinog psa vodiča Mimi, Karolininu majku, književnika Ivicu Jembriha, te predstavnice udruge Sv.Vinka Paulskog iz Varaždina.

43


Karolina Perec je svestrana mlada djevojka koja izrađuje ručne radove.

Sveta liturgijska vremena, poput korizme, vremena prije Uskrsa – najvećeg kršćanskog blagdana, prigoda je da činimo dobra djela. Tako nam se ove godine ukazala prigoda i čast, da na inicijativu prof. Juranko Jelice, ugostimo Karolinu Perec iz Varaždina. Karolina Perec rođena je 1979. u Varaždinu. U osmoj godini života, dijagnosticiran joj je tumor u predjelu očnog živca. Dvije teške operacije i zračenje uzrok su potpunog gubitka vida i velikog postotka sluha. Uz potporu obitelji i predani rad, Karolina je završila osnovnu i srednju školu „Vinko Bek” u Zagrebu – smjer administrator. Unatoč hendikepu, Karolina ima iza sebe svije samostalne izložbe ručnih radova, a posebno mjesto u njenom stvaralaštvu zauzima pisanje pjesama. U posljednje vrijeme, Karolini ponestaje snage za izradu ručnih radova, te joj najveću radost pružaju susreti i druženja s ljudima. Druženje s Karolinom u Gospodarskoj školi, Varaždin, bilo je isprepleteno razgovorom i čitanjem njezine poezije iz knjige „Budi mi prijatelj”. Karolina je izuzetno talentirana spisateljica, koja nas svojim pjesmama poziva da u svakoj osobi pokušamo otkriti prijatelja, govori o odnosu čovjeka prema prirodi, odgovornom odnosu prema svim stvorenjima. Karolina osjeća prisnu pripadnost svom narodu i domovini, tradiciji, duhovnoj i kulturnoj baštini. Po vodstvom prof. Pokorny, Štefice, susret su vodile učenice Aleksandra Hrman (3.e), Nikolina Prica (4.e) i Antonija Jurić (4.e) koje su Karolininu poeziju duboko proživljeno i interpretativno čitale uz pratnju djela klasika na gitari u izvedbi Josipa Pokorny, učenika Glazbene škole Varaždin. Unatoč teškoj bolesti koju je Karolina proživjela u 44

ranom djetinjstvu (izgubila vid i veliki postotak sluha), svojom osobnošću i svojim pjesmama zadivila je sve prisutne i još jednom potvrdila da je život dar. Svojom poezijom i čitavom svojom osobnošću, Karolina je oduševila i obogatila sve prisutne. Nakon susreta smo zaključili, poput svećenika Odilona rodom iz Benina, koji je više puta bio gost u Gospodarskoj školi, a napisao je predgovor za knjigu, : „Stvoritelj uvijek nađe putove kako bi došao do nas, do ozdravljenja naše duhovne i psihičke sljepoće, da progledamo, jer čovjek samo srcem dobro vidi.” Hvala svim učenicima koji su nesebično prikupili simboličnu pomoć od 1.000,00 kn za Karolinu kako bi joj barem malo olakšali snalaženje u svakodnevnim potrebama. Zahvaljujemo i svim ostalim učenicima, profesorima i djelatnicima škole koji su na bilo koji način omogućili realizaciju ovog susreta i u njemu sudjelovali. Veliko hvala ravnateljici gospođi Katici Kalogjera Novak koja je i u ovoj, kao i u mnogim prethodnim akcijama, projektima i susretima bila u svemu pomoć i podrška. Učenici Gospodarske škole i ove su godine pokazali veliki senzibilitet, empatiju i razumijevanje za bližnjega. „Moramo se naučiti gledati kako drugi nose križ, a da im ga mi ne možemo skinuti. To je teže nego nositi vlastiti križ, ali ne da se izbjeći.” ( Sv. Edith Stein )

Štefica Pokorny


Promišljanje maturantice...

T

eškoće kroz koje prolazi Hrvatska nužno utječu na društveni status, probleme i potrebe mladih, ali i na to kako društvo vidi i tretira njihove probleme i potencijale. Tako je poznato da sve više mladih osoba ne završava fakultete ili to čini uz zaposlenje što povećava trajanje obrazovanja. U današnje vrijeme sve je teže naći zaposlenje, pa ako ćemo se našaliti reći ćemo to ovako: „Dobiti posao je kao dobiti na lotu.“ Što rezultira da mladi nižeg društvenog staleža, to jest siromašni usprkos želji i volji nemaju novčanu priliku završavanja višeg obrazovanja. Bog ne sudi po bogatstvu već po vjeri i dobroti. „Zašto onda ljudi sude mimo Božjih naputaka?“ Zaista je tužno gledati neku mladu osobu punu znanja da odustaje od samoga sebe, razočaran jer nema priliku ostvariti svoje snove. Na drugoj strani su pak osobe višeg društvenog staleža, odnosno mladi s mogućnosti studiranja. Žalosno je što takve osobe koje i imaju priliku ponekad je ne žele ostvariti. Također sve manje mladih ljudi stupa u brak, zbog nemogućnosti stalne novčane naknade. Prema tome pada broj rođenih u Republici Hrvatskoj. Mladim ljudima se jako teško prilagoditi odnosno prihvatiti činjenicu da su manje vrijedni ako imaju znanja, a nemaju novca ili „povlastica“. Sve više nezadovoljstva nastaje znajući da oni svijet ne mogu promijeniti, niti učiniti boljim za mlade osobe. Vidljivo je da Republika Hrvatska otežava obrazovanje mladih ljudi, iskreno ne znam s kojim ciljem. Ne znam je li im cilj imati mlade s nižim stručnim spremama ili im je cilj otjerati mlade iz Hrvatske. Zašto se onda uopće pitamo: „Zašto danas

mladi ljudi teško obolijevaju?“ Posljedice stresa, neimaštine, nevjere, suočavanje s teškim činjenicama, sve to navedeno jako utječe na zdravlje. Istraživanje kaže: „Tako je ispitivanje odnosa mladih prema generacijskim problemima i načinima njihova rješavanja, te budućnosti i teškoćama društvene integracije potvrdilo neke već dobro poznate tendencije povezane s etapama odrastanja. Naime, rezultati istraživanja pokazali su da su u najstarijoj dobnoj kohorti mladih koncentrirani oni koji su završili formalno obrazovanje i koji su se uspjeli zaposliti. Pritom je uočljiv trend razmjerno dugog studiranja te tendencija da nezaposlenost podjednako pogađa sve mlade starije od 20 godina. Rezultati su također pokazali da mladi, osobito muškarci, odgađaju sklapanje braka. Taj je životni korak naglašeno povezan s osiguranjem vlastitog stambenog prostora, što je uspjelo tek malom broju mladih ispitanika. Većina njih nije u braku i živi s roditeljima, ponajprije zato što si financijski ne mogu priuštiti napuštanje roditeljskog doma i unajmljivanje ili kupnju vlastitog stambenog prostora. Drugim riječima, nemogućnost stambenog zbrinjavanja uvelike pridonosi odgađanju preuzimanja nekih trajnih društvenih uloga (kao što je zasnivanje vlastite obitelji) i, općenito, usporenom socioekonomskom osamostaljivanju.“

Snježana Trdina

Prihvaćam istinu naše vjere, da je blažena Djevica Marija druga Eva, kao što vjerujemo da je Krist drugi Adam. Dosljedno tome prihvaćam za stalno njezinu materinsku pomoć u Crkvi Božjoj snagom po kojoj je njoj povjerena od Sina, dok je umirao na križu.“ (Sv. Leopold Mandić)

45


Biskup Bogović posjetio Karlobag

G

ospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogovića izvršio je kanonsku vizitacija karlobaških župa. Kanonska vizitacija je svojevrsna inventura župne zajednice, predviđena Zakonikom kononskog prava svakih pet godina, a omogućuje da se dobije uvid u postojeće stanje i iz kojeg se može isčitati pastoralne prioritete za budućnost. U prvom djelu posjeta Karlobagu biskup Bogović posjetio je OŠ Karlobag gdje je razgovarao sa djecom od 1-4 razreda, a posjet školi završio u zbornici gdje se mons. Bogović sastao sa nastavnim osobljem. U pratnji gvardijana kapucinskog samostana fra Josipa Grivića i ravnatelja škole Mladena Kukine u prostorijama Općine Karlobag biskup se sastao sa načelnikom Ivicom Tomljenovićem i zamjenikom načelnika Borisom Smojverom od kojih je na dar dobio sliku srušene crkve Sv.Karla Boromejskog. U pastoralnom pohodu biskup je posjetio sve karlobaške župe, a u župi Lukovo Šugarje je razgledao župni stan i razgovarao sa župljanima. U 17 sati biskup je održao misu u punoj crkvi sv. Josipa u Karlobagu. Pozdravni govor je održao fra Josip Grivić te je istaknuo da pred župom stoji jedan veliki i vrlo značajan jubilej, a to je proslava 300 godišnjice dolaska kapucina u Karlobag. Biskup Bogović se zahvalio na gostoprimstvu i nakon razgovora sa članovima KUD-a „Sv. Josip” uputio za Gospić.

Divim se poniznosti pape Benedikta R. CANTALAMESSA Na Trgu svetoga Petra jučer, 27. veljače, bio je nazočan i propovjednik Papinskoga doma kapucin Raniero Cantalamessa koji je, govoreći za postaju Radio Vatikan o osjećajima s kojima je sudjelovao na posljednjoj općoj audijenciji pape Benedikta XVI., rekao da su njegovi osjećaji bili jednaki onima svih katoličkih vjernika koji su došli kako bi pozdravili Papu, iskazali mu ljubav i pratili ga i u ovom trenutku u kojemu samo on i Bog znaju koliko je intiman i težak. Na novinarkin upit kako je primio Papinu odluku, pater Raniero je napomenuo da se to moglo naslu46

titi već i po onomu što je bio napisao i rekao u intervjuima, odnosno da bi to bila njegova odluka u slučaju da mu njegove snage više ne bi bile dostatne. Mislim da je dao golemi primjer odvojenosti od moći, jer čini se da je mnogo lakše uhvatiti se nego odvojiti se od moći. Vratiti se u jednostavni, kako on kaže, kontemplativni život, pouka je i za cijelu Crkvu – istaknuo je pater Cantalamessa te dodao da nam je svima potrebno vrijeme za kontemplaciju. Ako to osjeća Papa, čije je vrijeme potpuno ispunjeno radom za Krista, toliko više mislim da bi drugi trebali osjetiti vrijeme da se popnu na Brdo Tabor, kako je neki dan rekao Benedikt XVI.– primijetio je pater Cantalamessa.


Ja vjerujem prema načelima naše vjere da je pred Bogom sve red; također i sam nered služi kao sredstvo izvršenja njegovih planova u našu korist!“. (Sv. Leopold Mandić)

Osvrnuvši se potom na svoje iskustvo papinskoga propovjednika, pater je Cantalamessa rekao da se divi poniznosti pape Benedikta XVI. koji je još kao kardinal na propovijedima uvijek bio u prvom redu. A i kao Papa, uvijek je bio nazočan. To je ono što me i dalje zadivljuje, jer sam već 34 godine na toj dužnosti: da Papa ide slušati propovijed jednostavnoga svećenika – napomenuo je pater Raniero. Osvrnuvši se potom na dezorijentiranost nekih vjernika u ovom trenutku, istaknuo je da bi se ona mogla pre-

K

tvoriti u trenutak izgradnje Crkve, i to pokazujući – kako nam je rekao Papa – da je istinski vođa Crkve Isus Krist. Krist je živ, uskrsnuo je, On je taj koji preko svih pokreta i osoba koje se izmjenjuju vodi Crkvu – napomenuo je propovjednik Papinskoga doma. www.radiovaticana.org

Korizmeni koncert u Topuskom

orizmeni koncert duhovno – klasičnog programa održan je u nedjelju 3. ožujka u župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Topuskom. U organizaciji domaćeg župnika fra Gorana Rukavine nastupile su sopran Lidija Orešković – Dvorski, mezzosopran Kristina Beck – Kukavčić i

Mirta Kudrna na orguljama. U programu, prilagođenom korizmenom vremenu, izvele su djela A. Klobučara, V. Jelića, Bacha, Mozarta, Webera i drugih. Koncertu je prisustvovao velik broj župljana, a i za samo Topusko je važno da ovakvih koncerata bude što više.

47


Putovanje svetog Leopolda

N

a zidinama gradića Loreta sjedi grbavi, mršavi čovječuljak prosjede brade. Gleda kroz okrugla stakla naočala plavu širinu Jadranskoga mora. S finoga lica okruženog prorijeđenom smeđom kosom brada se spušta u uvojcima, neuredno kao u kakva prosjaka. Odijelo mu je staro, smeđe i privezano užetom. O pojasu mu krunica. Blago jesensko vrijeme miluje ga ispred bazilike svete loretske kućice. Pobožni kapucin moli krunicu i obnavlja u duhu slike sa crkvenoga svoda, trenutak Kristova začeća u krilu Djevice Marije. Vidio je prelijepe freske u kućici koju su, po legendi, čudesno prenijeli anđeli na svoji krilima upravo ovamo, u Loreto, u zaleđe Ancone. Tamo, preko mora, rodna mu je obala, ali se ne vidi. Predaleko je. Na obzoru samo plava

- Ali čuli smo da su vas prognali... - Pa to jest točno. U ovom vremenu velikoga evropskog rata, kad je Italija izgubila veliku bitku sa susjednom Austro-Ugarskom, policija je pozvala na razgovor i mene, siromašnog ispovjednika iz Hrvatske jer moja domovina pripada u neprijateljski savez... - Poznata je vaša izreka „Krv nije voda!“ kojom ste radije prihvatili progonstvo nego da zaniječete svoje hrvatsko podrijetlo...To je bilo hrabro i domoljubno! - Oh, to je točno... No znajte da osjećam svu supotnost između svjedočenja savjesti – koja je glas istine

„Nama ne ostaje drugo nego da sa svom svojom vjerom kažemo: Vjerujem, Gospodine. I ako moja vjera nije dosta živa, ti, Gospodine, koji možeš, daj da poraste.“ (Sv. Leopold Mandić)

crta. Da su današnja vremena, sitan bradati kapucin u siromašnom habitu, koji na ovome brdu još dobro ne vidi smjer svojega života započetog prije pedesetak godina s druge strane Jadrana, ne bi dugo mirovao. I njemu bi zazvonio mobitel i mogli bismo čuti ovakav razgovor: - Padre Leopoldo? Fra Leopold Bogdan Mandic? - Da, ja sam. Izvolite. - Ovdje novinarka Hrvatskog katoličkog radija. Molim vas, možemo li vam postaviti nekoliko pitanja? - Intervju, mislite? – pita Leopoldo, jer je uvijek rado pratio medije. - Hm, u stvari, da... Samo par pitanja... - Gospođice, vi želite sa mnom razgovarati... Inače ne dajem intervjue, ali vi ste iz moje drage Hrvatske, pa ću napraviti izuzetak... - Vašim poštovateljima je poznato da ste već godinu dana u zatvoru iz političkih razloga... - Polako, polako, Vaše gospodstvo reklo je bar dvije pogrešne tvrdnje... U zatvoru nisam, nego evo, ispred crkve s kućicom naše Gospe, moje Gospodarice, Majke mira! 48

– i hvala kojima me obasipate. Uvijek imajte na umu da moja neznatna osoba samo predstavlja Gospodara kojem jedinome pripada pravo da bude slavljen. - Pa gdje, dakle, živite otkad ste u progonstvu? - Zahvaljujem vam na brizi, ali meni zaista nije loše. Dobri Gospodin se pobrinuo da mi ovo vrijeme izgnanstva zasladi duhovnim milostima. Da me nisu protjerali iz Padove, možda nikada ne bih vidio draga sveta mjesta, od juga Italije pa sve do Loreta... - Ali seljakate se od nemila do nedraga... - Doduše, putujem najčešće pješice i to zna biti naporno. Osim toga, teška su vremena i niti jedan samostan ne može dugo hraniti gosta. Zato sam prvo poslan na jug, u samostan Tora kod Consenze. Potom sam otišao u Nolu kod Napulja, pa u Arienzo kod Cazerte. Tamo sam imao milost u Montevergini vidjeti sliku majke Mira, čiji nam je zagovor toliko potreban. Kako su me blago gledale te smeđe oči Gospe, naslikane negdje u Antiohiji! Posjetio sam i svetište Gospe od Ružarija u Pompeima... Molio sam zatim pred staklenim sarkofagom u kojem sjedi Ruža Viterbska, svetica trećega franjevačkog reda, zatim na grobu našeg serafskog oca svetoga Franje u Assizu, posjetio sam pustinjake u Calmadoli, u samostanu


sv. Romualda... - Čuli smo da ste bili i kod Svetog Oca u Rimu... - O, i to je bila posebna milost ovoga putovanja! - O čemu ste razgovarali? - O Djevici Mariji, Suotkupiteljici čovječanstva, o kojoj Njegova Svetost i ja imamo jednako gledište... - Hoćete li dugo ostati u Loretu? - To ovisi o volji mojih poglavara i prilikama u samostanu. A znate da je rat, nestašica... - Kamo ćete dalje? - Možda u Bolonju. Volio bih posjetiti grob sv. Katarine Bolonjske, još jedne velike svetice franjevačkoga trećeg reda... - Ima li nade da se vratite u Padovu? Naime, mnogi ugledni ljudi traže povratak svoga ispovjednika... - Ja se još uvijek nadam da ću jednom, kad rat završi, moći misionarski djelovati u svom rodnome kraju, posebno među braćom odijeljenom od Svete katoličke Crkve... No, ako se to ne dogodi, bit ću na raspolaganju svojim poglavarima i pokornicima kao da su oni moja odijeljena istočna braća... - Hvala vam na razgovoru, fra Leopolde! Razgovor ćete moći čuti na našem radiju! - Veoma sam vam zahvalan na brizi za moju neznatnu osobu. Šaljem vam blagoslov. Želim vam svako dobro. No tada mobitela nije bilo i sveti Leopold putovao je od juga do sjevera Italije tijekom ratne godine 1918. tiho i nezamijećeno. U njegovim spisima ne nalazi se niti traga kakvoj nelagodi ili pritužbi. Usprkos seljakan ju i neugodnostima puta, svoje zavjete Gospi Leopold je obnavljao točno i posve neometeno, kao da kroči brdima Kraljevstva Nebeskog. U Padovu se po završetku Prvog svjetskog rata vratio osnažen uspomenama na sveta mjesta koja je posjetio.

Dubravka Rovičanac

Umreženi

Naša okolina doživljava promjene tako brzo da često imamo dojam da ne možemo držati korak i da ćemo uskoro izgubiti svaki obzor. U toj je situaciji opasnost od rezignacije naročito velika. Mnogi jednostavno smatraju da im je život sve više i više ugrožen, da mu je smisao tanak, gotovo istrošen. (...) Sva se naša žeđ za srećom, sve se naše utrke za užitkom, svi se naši zbjegovi pred boli – svode na jedno jedino životno odmicanje i jedno jedino primicanje koje zapravo čini nit – put - našega života: odmicanje iz vremena i primicanje k vječnosti.“ Kaže Ivan Koprek u svom djelu „Korak za smisao“. Kada pokušamo pojmiti sve mogućnosti koje nam pruža Internet, Net ili samo Mreža, vrlo lako nam se zavrti u glavi. Nemoguće je pobrojati ili dotaknuti se svih aspekata takozvane „mreže nad svim mrežama“, no pitanje kako Internet utječe na nas, na samog čovjeka, na njegovo dostojanstvo i slobodu uvijek je aktualno.

Početak i posljedice za svijet

Od Arpaneta (Advanced Reaserch projects Agency) kojem je u vrijeme Hladnog rata američko ministarstvo obrane zadalo cilj povezivanja državnih računala u mrežu kako bi njihov komunikacijski sustav mogao nesmetano raditi, do današnje megalomanske države Internet prošlo je svega četrdesetak godina. Danas gotovo da ne postoji čovjek koji nije čuo za postojanje ove „mreže svih mreža“. Ovaj izum neki smatraju „jednim od najuspješnijih izuma ljudskoga roda – ne samo u posljednjih stotinu ili tisuću godina, već u čitavoj povijesti čovječanstva“, kaže u svojoj knjizi „Internet uzduž i poprijeko“ Dragan Petrić. Brza popularizacija Interneta može se tumačiti sa različitih znanstvenih stajališta, iako nam je samorazumljivo da je Internet iz američkog eksperimentalnog projekta postao sastavnica većine domova na Zemlji iz ljudske potrebe za međusobnom komunikacijom, dijalogom. Pojavom Mreže komunikacija je dostigla svoju najvišu razinu: umjesto skupih telefonskih poziva možemo nekome tko se nalazi na drugome kraju svijeta jednostavno poslati e-mail i to u tren oka. Ne samo to, možemo s osobom direktno razgovarati i vidjeti njen lik na ekranu svojeg monitora – a to je nešto o čemu smo prije pedesetak godina mogli samo sanjati. Mladim ljudima svijet u kojem trebaš držati 49


slušalicu telefona, u kojem moraš kupiti poštansku marku ili u kojem trebaš čekati vijesti da vidiš što je novo, danas je potpuno nepoznat i nepojmljiv, kao što je onim „prijašnjim“ mladim generacijama bilo neshvatljivo kako su ljudi mogli živjeti bez televizije ili telefona. Svijet se mijenja. Brzo, sve brže. Naš svijet više nije samo opipljiv. Postao je hypersvijet, cybersvijet. Taktilno i virtualno međusobno se isprepliću. No taj novi svijet Interneta omogućuje nam da u toj komunikaciji možemo sudjelovati „sa strane“ – mi se nalazimo skriveni iza svojih ekrana iza kojih (barem tako mislimo) nas nitko ne može stvarno upoznati, vidjeti ono što mi stvarno jesmo. Zbog toga imamo prividni osjećaj slobode i sigurnosti. Međutim, sloboda se ne može i ne smije gledati sama po sebi, bez odgovornosti. Naša obaveza je da svoju slobodu uvijek vidimo u Istini. Komunikacija, pa bila to i cyberkomunikacija, obvezuje nas u našem dijalogu prema drugima. Međutim, zbog opasnosti koje na nas vrebaju na Internetu, moramo još puno toga naučiti o tome kako istodobno postojati u ova dva svijeta.

„Mreža i mi“

Na neki način, Internet je prozor u čovječanstvo. Svi mi sudjelujemo u toj „državi“ svojim različitim doprinosima. Dragan Petrić u „Internet uzduž i poprijeko“, kada govori o stanju upotrebe Interneta u svijetu, navodi sljedeće: „U veljači 2002. godine ukupan broj ljudi koji se makar povremeno služe Internetom u svijetu iznosio je 544,2 milijuna. Pet godina prije bilo ih je svega stotinu milijuna, a sedam godina prije jedva dvadesetak milijuna, što znači da se popularnost Interneta svijetom širi eksponencijalnom brzinom“. Dakle, sve više i više stanovnika nove „anarhijske“ države. Ovisno o vlastitom samozakodavstvu, samoodređenju, dakle našoj slobodi volje ili osobnoj slobodi, mi ozbiljujemo svoju vlastitu sliku u virtualnom svijetu, iako bi se lako mogli tješiti mišlju da naš lik u tom svijetu ili taj svijet sam nije stvaran. Itekako jest. Čak se i u likovima u koje smo slobodni „pretvarati se“ u svakojakim igrama ili u direktnoj komunikaciji, ogleda naše srce, naše vrijednosti, naša vlastita slika o sebi, skrivali se mi iza nadimaka i brojeva ili ne. Mi itekako na Mreži možemo utjecati na druge ljude sa virtualnom maskom ili bez nje. Taj proces je dakako uvijek dvosmjeran. A sloboda je kušnja čovjekova, kao što je i bit čovjekova. Nikada ne bi trebali smetnuti s uma da naše riječi i slike kojima se služimo preko Interneta vide, čuju i pamte i drugi ljudi. Svaka naša komunikacija treba biti u dijalogu, i u duhu naših vlastitih vrijednosti. 50

A kada smo „online“, kada ostvarujemo interakciju, jedino o nama i našim osobnim vrijednostima ovisi hoćemo li se dati zavesti zamkama koje su nam postavljene. Država Internet je jednim dijelom uređena kao anarhija. Dakako da postoje nekakva pravila kojih se treba pridržavati, ali to su samo pravila za koja se u svakom trenutku može uzeti sloboda da ih se ne poštuje. Sankcije nažalost najčešće izostaju. Veliki natpisi poput „zabranjeno gledanje ako imaš manje od 18 godina“ djecu će češće privući tim sadržajima, nego što će ih od toga otjerati. Može nam se činiti da u ovoj novoj megalomanskoj državi ljudi imaju previše slobode izražavanja, jer (neki od njih) mogu je koristiti na način povređivanja ljudskih prava i ljudskog dostojanstva, tj. paradoksalno: da prevelike slobode (u smislu neovisnosti o bilo kakvom moralu) nekih oduzimaju slobodu drugih, i osiromašuju naš duh, duh naše djece, na ovaj ili onaj način. Naoko postoje sustavi koji prate ovakva ponašanja, ali tome se realno ne može stati na kraj. Teško da će koji roditelj svome djetetu dozvoliti ulazak u ovu napaćenu državu bez nadzora. Jer Mreža nije bez opasnosti za um, bez opasnosti za dušu. Postoje, naravno, programi koji filtriraju nepoželjne sadržaje, ali njih je vrlo lako zaobići. Dakle, čak i kada se svojski trudimo izbjeći sadržaje koje ne želimo, oni svejedno do nas pronađu svoj put. Izloženi smo i ranjivi (koliko god sigurno se osjećali iza svojih monitora) tom Internetu koji je država bez moralnih zakona, bez svojeg vlasnika, a to znači i bez nekakvih moralnih putokaza koji bi nas sprečavali ići dalje. Jedini putokaz kojim se možemo koristiti uvijek je u nama samima. A kao kršćani, mi se uvijek vodimo Istinom.

Jesmo li porobljeni u strahu?

Duh i dostojanstvo čovjeka je višestruko ugroženo i zamračeno, ne samo na Mreži, već u svakom pogledu. U tom smislu može se reći da nas sloboda, koja je naizgled u ovom virtualnom svijetu tako velika, zapravo porobljuje. Mreža je ušla u svaku poru društva i nama nije više moguće živjeti bez Interneta. Putem Mreže plaćamo svoje račune, razgovaramo s prijateljima, učimo nove jezike, čitamo znanstvene ili popularne članke, knjige, gledamo filmove, slušamo glazbu, kupujemo... koristimo ga još u bezbroj drugih situacija, jer nam je to postalo ne samo prirodno i stvar navike, već možemo reći, i stvar obaveze. Živmo i radimo pomoću Interneta. Sve što zamislimo (i više) dostupno nam je u tren oka. Opet, ta brzina kojom čovjek živi, i velika količina informacija na-


metnula se kao osjećaj izgubljenosti. Čovjek se danas u svakom trenutku može nalaziti na više mjesta i vremena odjednom, a da neka od tih mjesta ili vremena uopće ne moraju biti realna. Cjelokupnost tog novog doba, njegova prezasićenost, svakodnevni novi zahtjevi prilagodbi tehnologije, gospodarstvenih, socijalnih, ekonomskih, političkih promjena i napredaka utjecali su na samog čovjeka u smislu njegove otuđenosti. U tehnološkom i materijalnom pogledu svi bi trebali imati život dostojan čovjeka. Pa ipak tomu nije tako. Nesrazmjer ovih materijalnih resursa je ogroman. Jedni imaju previše, drugi zbog toga ipak gladuju. Gledamo razne serije o bogatima koji ne znaju kuda sa novcem, a (rijetko kad) vidimo i onu drugu stranu – djecu i odrasle koji nemaju osnovne uvjete za život. Nameće nam se sistem razmišljanja „više – bolje- brže“, kao da je to odgovor na egzistencijalni strah koji nas sve više obuhvaća. Sve je to bogato-siromašna pozornica na kojoj čovjek mora opet potražiti svoj smisao. U tome traženju smisla, u postavljanju pitanja koja čovjeku trebaju sada opet više nego ikada, biti će lijek za njegovo otuđenje. Čovjek se uvijek mora pitati: Tko sam ja? Kamo sve to vodi? Katkad se čini da je samo ljudsko dostojanstvo na Internetu na prodaju. Čovjekov lik postaje predmetom svakojakih manipulacija, sama čovjekova bit takvim se pokušajima umanjenja i degradiranja pokušava pokazati kao nešto što ne posjeduje nikakvu vrijednost. Na različite načine pokušava se njime upravljati, pokušava mu se oduzeti intima, osjećaj sigurnosti, osjećaj da posjeduje vlastiti razum. Kada gledamo reklame (za koje ispada da više ne postoji mjesto na kojem bismo od njih mogli pobjeći), ispunjavamo ispite za mjerenje „osobnosti“, za mjerenje inteligencije, ili dok besplatno uzimamo neki software s Interneta, adware ili spyware programi skupljaju podatke o nama, pa onda te podatke šalju tko zna kamo i tko zna kojoj kompaniji koju zanima tko zna što o nama, koja mimo naše volje i mogućnosti utjecaja zadire u našu vlastitu intimu. Kao najčešći primjer zadiranja u intimu vidimo onda kada nam se dogodi da slučajno pregledavamo nečiji Facebook i otkrijemo vlastitu sliku (slike), koje su od trenutka u kojem su stavljene na nečiji profil zauvijek dostupne online, iako mi možda ne želimo da ih vidi cijeli svijet, a eto ih tamo na nečijem plakatu, na korištenje svima koji dođu do njih. Ili još gore, kada vidimo svoj facebook profil koji je napravio netko drugi sa tko zna kakvim namjerama. Isto tako podložni smo kontrolama na sve strane – poslodavac prije nego

što će nekoga zaposliti, lako može provjeriti intimne podatke o nekoj osobi na društvenim mrežama, a postoje i programi koji uz sigurnosne kamere mogu raspoznati lica i utvrditi različite obrasce ponašanja, te tako dati informacije koje poslodavcu pomažu u odlukama zapošljavanja ili otpuštanja radnika. Tu su još i krađe različitih privatnih informacija (npr. brojeva tekućih računa), krađe identiteta, itd. - nažalost samo neke od opasnosti koje se događaju u virtualnom svijetu, a kada nam se dogode, one su nam vrlo opipljive. Postavlja se pitanje da li bismo se uopće trebali koristiti Internetom ako je toliko opasan? Duh, dostojanstvo čovjeka je višestruko ugroženo i zamračeno, pa bi tako sve oko nas moglo postati izvor straha. Kada Ivan Koprek u svojoj knjizi „Korak za smisao“ promišlja o fenomenu straha, već u samome naslovu piše: „Strah - tema našega vremena“. On, raspravljajući o samoj etimologiji straha, između ostalog navodi njemačku riječ „Angst“ i kaže: „Tu se strah najprije povezao s osjećajem tjeskobe, skučenosti, pritiješnjenosti; nečega što prati potištenost, ugroženost, nemir. Ono što čovjeka u strahu straši i stješnjuje jest zapravo život, svijet i on sam.“ Čini nam se da nas svijet ne čeka, on se žuri, da je izgubljen ljudski kompas za ono što je Dobro, za ono što je Smisao. Internet jest naš novi svijet u kojemu još učimo kako živjeti, a naš izlaz iz straha pronalazimo u kršćanskom življenju, u povjerenju u svijet u kojem smo dani. Takvo povjerenje polazi iz naše vlastitosti, iz našeg vlastitog povjerenja u Dobro. Iako je dakle Internet poprimio razmjere nove države, i ima ljudi koji nemaju nikakvih moralnih smjernica te mogu postaviti loš primjer za ostale, trebamo imati na umu da je odraz svakog pojedinca u toj državi stvarni odraz njegovih vrijednosti, njegovog osjećaja odgovornosti, njegovog povjerenja i samozakonodavstva u Istini, i da smo samim time pozvani biti odrazi pravih puteva, da u našem dijalogu s drugima možemo objelodaniti što to znači biti sretan u susretu, a kada se opet nađemo u strahu, da uvijek tražimo taj Smisao, jer je On naš jedini odgovor.

Marija Takač

51


Osječka pretpremijera dokumentarnog filma o Tomislavu Janku Šagi-Buniću

D

okumentarni film „Tomislav Janko Šagi-Bunić, pokoncilski teolog i mislilac 21. stoljeća – dijalog: drugog puta nema“ pretpremijerno je prikazan u Osijeku 12. ožujka u donjogradskoj sinagogi (Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi). Autor i scenarist filma Augustin Bašić, urednik i utemeljitelj prve redakcije religijskog programa Hrvatske televizije te autor nekoliko dokumentarnih filmova, uvodno je pojasnio kako zahvaljujući sudjelovanju 23 sugovornika različitih profila HRT-ov film prozveden 2013., u trajanju 41minute, ujedinjuje i uvezuje pedesetak godina stvaranja Tomislava Janka Šagi-Bunića, kojega je poznavao osobno te kao autora čije je knjige sve pročitao.

Autorska ekipa u Osijeku na pretpremijeri 52

Nakon prikazivanja, fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku, župnik i upravitelj Svetišta Sv. Leopolda Bogdana Mandića, srdačno je čestitao zaslužnicima za autentično portretiranje „kapucina i profesora koji je ostavio pečat na sve generacije, ostao upamćen po majici s otiskom Mt 25,40 (Isusova pouka „Što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste) koju je nosio na sebi i dijelio mladima te iznimno po svojoj veličini u jednostavnosti“. Budući je pretpremijera održana u povodu 40. obljetnice Evanđeoskog teološkog fakulteta Osijek u Hrvatskoj, koji je 2006. dr. Šagi-Buniću i dr.Josipu Turčinoviću posthumno dodijelio „Ekumensku povelju za promicanje ekumenizma, međuvjerskog dijaloga i tolerancije“, rektor ETF-a prof. dr. Peter Kuzmič izražavajući dobrodošlicu i zahvalnost naglasio je kako Šagi-Bunić „živi u sjećanju, ne samo po živoj intelektualnoj misli i pokoncilskom Saboru, nego i kao čovjek u duhu franjevaca kapucina“, pripominjući da je Šagi-Bunić u više navrata bio dragim gostom u Osijeku, desetljećima je surađivao je s pok. osječkim župnikom Mirkom Novakom, a o Šagi-Buniću mogao bi kazivati i fra Zdenko Tenšek. Augustin Bašić, autor i scenarist dokumentarnog


filma „Leopold Mandić-ekumenski svetac“, otkrio je želju da se njegov sljedeći film, ako doživi, zove „Pater Šagi –svetac“. „Radeći na filmu htio sam objasniti raspoloženje toga vremena. O nekim događajima film prvi puta javno govori i njime sam htio istaknuti teološku dimenziju koja se isprepliće od početka do kraja“, kazao je autor, popraćen pljeskom odobravanja i čestitanja za originalnu uspješnicu. Film je ostvaren zahvaljujući stručnom konzultantu i naratoru kapucinu dr. fra Anti Barišiću, producentu Drašku Vrgoču te nazočiteljima pretpremijere - redatelju Nevenu-Mihaelu Dianeževiću te suradnici Petri Pajdaković Šebek. Kroz niz sugovornika i svjedoka pokoncilskog vremena, predstavljen je vizionar hrvatske duhovnosti otvorenoga duha za dijalog, ekumenizam i afirmativno djelovanje u društvu, graditelj civilizacije ljubavi i teolog obnove Crkve na zasadama Drugog vatikanskog koncila. Prvi kadrovi vode u rodno mjesto Brodarovac kraj Varaždina, gdje je Šagi-Bunić rođen (2. veljače 1923., umro 21.srpnja 1999.), a priču počinje kapucin fra Anto Barišić, koji govori o izvrsnom čovjeku, odličnom teologu: „U svakom trenutku me

oduševljavao, dojmio me se njegov neumorni rad na svim područjima“. O širitelju koncilskog duha u Crkvi u Hrvata svjedoče Šagi-Bunićevi školskih kolege fra Bonaventura Duda i 89-godišnji fra Zvonko-Marija Pšag (kapucin u Osijeku), sestra Dragica, brat fra Bono Zvonimir Šagi, osobni tajnik zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera mons. Vladimir Stanković, kršćanski teolog i suradnik dr. Peter Kuzmič, muftija Ševko Omerbašić, bivši profesori na KBF-u Zagrebu i Sarajevu, akademik, književnik, filozof, predstavnici Srpske pravoslavne crkve... Sugovornici podsjećaju na nezaobilazni Glas Koncila kojemu je Šagi-Bunić jedan od osnivača i gdje objavljuje prvi tekst, kako je na Koncilu bio osobni teolog nadbiskupa Šepera te zaslužnost za pokretanje časopisa i Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“. Premijerno prikazivanje filma o teologu i misliocu 21. stoljeća na HTV-u očekuje se za Uskrs.

Nevenka Špoljarić

Redatelj, autor, suradnica i domaćini u Osijeku 12.3. 53


Veliki jubilej – 40. Obljetnica Liturgijsko-pastoralnog centra u Varaždinu

Č

itatelji se vjerojatno prisjećaju teksta objavljenog u božićnom broju Ljudima prijatelj kad smo s ponosom pisali o liturgijsko-pastoralnom centru u Varaždinu što su ga oci kapucini otvorili na Badnjak daleke 1972. godine. Iako je Centar IV, kako je zbog tadašnjih prilika i propisa morao biti nazvan, zamišljen kao privremeno rješenje, Božjom providnošću i pomoću, u njemu je zaživjela vjerska aktivnost te je eto dočekana i ova lijepa obljetnica. Zajednica vjernika, koji redovito nedjeljom i zapovijedanim blagdanima dolaze u Centar IV (Galovićeva ulica u Varaždinu) na sv. Misu, čitavu 2012. godinu posvetili su duhovnim, organizacijskim i tehničkim pripremama ovog jubileja. Svećenici kapucini (fra Mirko i fra Željko), u posebno pripremljenim i nadahnutim propovijedima, kroz liturgijsku godinu vodili su nas ususret Badnjaku i Božiću, te poticali da svaki tjedan osobnu molitvu prikažemo na neku aktualnu nakanu. O povijesti Centra IV objavljena je knjižica u kojoj su, prema arhivskim podacima Župe sv. Vida, sjećanjima vjernika, ministranata,

sviračica, sakristana, suradnika i svećenika, kroz riječ i fotografiju, opisani događaji, aktivnosti i život Centra u proteklih 40 godina, te pripremljene sličice sa tekstom za sjećanje na jubilej. Suradnica, novinarka Martina Konjević je za Varaždinsku televiziju napravila krasnu reportažu o ovom jubileju i životu zajednice koja se okuplja u Centru IV. Na sam dan utemeljenja, na Badnjak – 24. 12. 2012. godine, obljetnica je okrunjena sv. Misom u 20,30 sati u kojoj su u koncelebraciji uz pater Bonu, (koji je pokrenuo utemeljenje Centra, dugo godina služio sv. Mise u Centru), sudjelovali sadašnji župnik fra Mirko Kemiveš i fra Josip Vizjak (koji je također uz tadašnjeg župnika fra Bonu Zvonimira Šagija i fra Nikolu Bašneca slavio prvu sv. Misu u Centru IV, 24. 12. 1972. godine). Kapelica C-IV bila je prepuna. Okupili su se redoviti vjernici, velik broj ministranata i sakristana koji su kroz proteklih 40 godina ovdje redovito, predano i s puno žara ministrirali, došle su i neke od orguljašica koje su svojom svirkom i pjesmom doprinosile da su misna slavlja bila svečanija i radosnija, vrijedne suradnice tadašnjih i današnjih dana prigodno su i lijepo ukrasile su kapelicu, a posebnu radost donijela su i djeca koja dolaze s roditeljima i bakama u C-IV na sv. Misu. Na početku sv. Mise u maloj procesiji djece, koja su nosila bijele lampione u obliku srca upaljene na betlehemskom svjetlu, djevojčica Jana

54


unijela je u kapelicu kip Djeteta Isusa i položila ga u lijepe drvene jaslice. Orguljašica Blaženka Pavlović je zasvirala i mala kapelica, krcata vjernicima, ispunila se radosnom pjesmom. Pater Bono je, sjećajući se prvih početaka ovog liturgijskog centra, svih muka i briga oko njegovog osnivanja i utemeljenja i prvih godina djelovanja župske zajednice u Centru, ganutljivo i nadahnuto u svojoj propovijedi povezao ih sa mukotrpnim putem što su ga sv. Josip i Marija prošli da bi došli u Betlehem, a tada i tu naišli na nerazumijevanje, tvrda srca i zatvorene domove, ali napokon ipak pronašli mjesto u kojem se rodio mali Isus. Tako je i pater Bono tražio mjesto koje bi bilo prikladno za otvaranje liturgijsko-pastoralnog centra u kojem će se služiti sv. Mise i održavati vjeronauk za vjernike južnog dijela grada koji se u to vrijeme brzo širio i naseljavao mladim obiteljima. Prisjetio se trnovitih putova što ih je morao proći, lukavstva i mudrosti koju je morao primijeniti kako bi, od tadašnjih vlasti, dobio odobrenje da svoju zamisao i ostvari. I tako je i on, kao i sv. Josip i Marija, pronašao stan za Isusa (novu obiteljsku kuću koju je u zamjenu za stari župski stan dala obitelj Fotak). No, time su počele nove brige, kuću je trebalo adaptirati i urediti za liturgijske potrebe, a tu su se uključili brojni mladi suradnici i suradnice koji su se okupljali oko Isusa uređujući mu kuću, kao što su se za prvog Božića oko jaslica okupljali pastiri i mudraci. Prigodnom i lijepom propovijedi pater Bono

je razgalio srca vjernika koji su u velikom broju pristupili svetoj pričesti. Na kraju liturgijskog slavlja, župnik fra Mirko je prozvao dvije najstarije vjernice gđu Anu Kelemen i gđu Rozaliju Kušter, koje su od prvog Badnjaka sve do danas redovite na sv. misnim slavljima u Centru IV, te im zahvalio na vjernosti, zaželio zdravlje i uručio prigodne poklone. Nakon što je završila i zadnja radosna pjesma Malom Božiću, u prostoru kapele (u kojem nema Svetohraništa) održan je mali domjenak. Susjeda je skuhala čaj, suradnice i djeca su vjernicima dijelili kekse i slastice, a župnik fra Mirko „čaj popravljao“ dodajući po koju kapljicu ruma, dok su ministranti iz prvih dana počastili svećenike i vjernike kapljicom iz svojih vinograda. Zahvalni ponajprije Dragom Bogu, što je u svojoj providnosti nadahnuo pater Bonu da osnuje ovaj Centar-IV, a tada i svim svećenicima koji nas okupljaju oko stola Isusova, radosno smo jedni drugima čestitali Božić – blagdan rođenja našeg dragog Isusa i 40. rođendan našeg liturgijsko-pastoralnog centra, zaželjevši da nas Isus i dalje u radosti okuplja u ovoj svojoj kući molitve i zajedništva.

Mira Šincek

55


Korizmeni križni put po Voći

K

ao i niz ranijih godina, točnije od 2006., župnik iz Voće, vlč. Josip Drvoderić započeo je voditi križni put po pojedinim skupinama zaselaka od kojih se župa sv. Martina Donja Voća sastoji, a to su: Donja Voća, Gornja Voća, Plitvica Voćanska, Budišćak, Jelovec Voćanski, Rijeka Voćanska, Slivarsko i Fotez Breg. Na tom križnom putu gotovo uvijek sudjeluje i fra Josip Patrčević, kapucin rodom iz Rijeke Voćanske, a sada na službi u Topuskom. Tako je i ove godine, 3. ožujka na, treću Korizmenu nedjelju upriličen križni put počevši nedaleko od špilje Vindije dijelom Rijeke Voćanske i Slivarskog uz granicu župe Presvetog Trojstva Klenovnik. Završetak je bio kod crkve sv. Tome apostola kod groblja. Križni put je predvodio župnik vlč. Josip Drvoderić, a pomagao mu je fra Josip Patrčević, kapucin koji je na završetku križnog puta predvodio svetu misu i propovijedao. Tekstovi pobožnosti bili su razmatranja o križnom putu Isusovu od službenice Gospodnje Marice Stanković, čije je tekstove već spomenuti voćanski župnik sabrao u posebnu knjižicu, a tekstove su čitali vjernici na svakoj određenoj postaji. Raspon godina sudionika na križnom putu bio je od nekoliko trogodišnjaka nošenih na ramenima do osamdesetogodišnjaka sa štapom u ruci. Svemu tome doprinijelo je lijepo sunčano poslijepodne s lijepim bijelim snježnim pokrivačem te prekrasnim vidicima. Na kraju križnog puta i svete mise okupili smo se u novoj župnoj dvorani službenice Božje Marice Stanković, čija se bista nalazi pred dvoranom. Naime, Marica Stanković bila je dvije godine učiteljica (1923-1925) u Donjoj Voći te zato po njoj župna dvorana i nosi ime.

fra Josip Patrčević

56


Blagdan Gospe Lurdske u Osijeku proslavljen s nadbiskupom Marinom

OSIJEK – Kao i svake godine, u podne na blagdan Gospe Lurdske (11. veljače) i Dan bolesnika kapucinska crkva Sv. Jakova u Osijeku biva prepuna vjernika iz župa osječkih dekanata i okolice koji zahvalno sudjeluju u misnom slavlju zajedno sa đakovačko-osječkim nadbiskupom mons. dr. Marinom Srakićem, kapucinima, redovnicima i redovnicama te svećenicima. Prije euharistijskog slavlja molitvu krunice, uz cvijećem urešen kip Gospe Lurdske, predvodio je Đuro Žiroš, a slavlje je počelo ulaznom procesijom i nadbiskupovim pozdravnim blagoslovom sabranih u pjesmi i skrušenosti. Predvodeći misu nadbiskup Marin u homiliji je pojasnio kako Djevica Marija zaslužuje da ju zovemo „majkom naše vjere – majkom vjernika“ jer je, još savršenije od Abrahama – praotačkog uzora naše vjere, vjerovala da Bogu ništa nije nemoguće i u Naviještenju, ali i na Kalvariji. Nadahnut evanđeoskim izvješćem o Marijinu Navještenju, propovjednik je kazao: „I u našem životu Gospodin se zna povući nakon susreta, razgovora, slavlja sakramenata i prepustiti nas vodstvu Božje riječi i Marijina primjera. Nakon djetinjih ili mladenačkih oduševljenja nastupa sivilo svakidašnjice, izazovi izvana i iznutra, bure i oluje, dani neuspjeha, sumnje u ono što smo povjerovali i prihvatili. Nameću se životna pitanja. Čovjek se pita: „Gdje je Bog u koga sam uložio sav svoj život?“ Nadbiskup je odmah pojasnio kako prebroditi poteškoće: „Imati vjere znači prepustiti se Bogu i onda kada nam se čini da on „spava“; znači nadati se protiv svake nade, kao Abraham, jer znamo da nas nikakva

poteškoća ne može pobijediti jer ju je Bog već pobijedio“. U razmatranju mons. Srakić istaknuo je kako imati vjere ne znači izbjegavati problema svijeta i svoje, kazavši: „Božji je plan svijet osloboditi od zla, a u tom procesu oslobođenja kršćanin je pozvan na suradnju, boreći se i ozbiljno shvaćajući probleme svijeta, ne gubeći hrabrost... Umnoži našu vjeru, utvrdi ufanje, obrati, mila Majčice, izgubljene sve!” Dobrodošlicu i zahvalnost svima što su blagdansku radost podijelili s kapucinima izrazio je fra Miljenko Vrabec, gvardijan Kapucinskog samostana sv. Jakova, župnik i upravitelj Svetišta sv. Leopolda Bogdana Mandića, podsjetivši da se Marija, tijekom ukazanja u Lurdu, predstavila kao Bezgrješno začeće te je u svijet opterećen grijehom i teretom različitih nevolja unijela i još uvijek unosi Božji blagoslov, oproštenje i ozdravljenje. „Neka nam zagovor Blažene Djevice Marije pomogne zadobiti zdravlje duše i tijela kako bismo puni vjere mogli živjeti svaki naš dan na slavu i čast Gospodinu“, poručio je gvardijan Vrabec i najavio proslavu 310. obljetnice dolaska kapucina u Osijek, koja će se održati na blagdan sv. Franje Asiškog. Slavlje je uveličalo pjevanje redovnica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice s poglavaricom s. Kajom Ljubas, a misi su nazočile i pripadnice Svjetovnog instituta Malih Marija. Proslavi Gospe Lurdske prethodila je devetnica.

Nevenka Špoljarić 57


Mladićima koji razmišljaju o duhovnom zvanju Iskustvo boravka u samostanu Mladiće - srednjoškolce i studente - koji u srcu osjećaju želju za duhovnim zvanjem (svećeničkim i/ili redovničkim), pozivamo da neko vrijeme provedu u našoj redovničkoj zajednici; da zajednički s nama - braćom redovnicima/ kapucinima - u samostanu žive, mole, rade, razmišljaju i razgovaraju o svom životu i mogućem duhovnom pozivu.

Dragi prijatelju!

Po primjeru sv. Franje Asiškog - čovjeka koji je nadahnuo i nas - i Ti zajedno snama uđi u dubinu svoga bića te u Božjoj prisutnosti postavi si (poput sv. Franje)životno pitanje: Gospodine što želiš da učinim?, te zajedno s nama pronađi odgovor na svoje životne čežnje i traženja. Ako osjećaš da te Bog k sebi zove da mu izbližega služiš, tj. ako je duhovni poziv ono što uistinu u srcu osjećaš, želiš i tražiš, možda je ovo prvi korak na putu tvoje konačne odluke!? Dok, dakle, razmišljaš o svojoj budućnosti možda će Ti susret s nama redovnicima i našom zajednicom pomoći u konačnoj životnoj odluci. Boravak na iskustvu u našoj redovničkoj i samostanskoj zajednici odvija se prema dogovoru! Osoba za kontakt i dogovor: FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap  promicatelj duhovnih zvanja sv. L. Mandića 41, 10040 Zagreb e-mail: frajurofmcap@gmail.com

58


Isusova riječ je živa i djelotvorna, kao što je uostalom on sam živ i moćan. Evo, dakle, vrlo snažnog oružja Božje Riječi koje se po nauku apostola trebamo latiti u obrani naše vjere.“ (Sv. Leopold Mandić)

Katolički portali:

sion.hr kapucini.hr

59


Ljudima prijatelj 1_2013  

Vjerski časopis