Page 1


S. Lebinec

FRANJEVCI KAPUCINI

II. izdanje


Nakladnik: Župa sv.Vida (kapucini), Kapucinski trg 7, Varaždin Za nakladnika: fra Goran Rukavina, OFMCap Urednica: Dubravka Kalinić-Lebinec Tekst priredio: fra Juro Šimić, OFMCap Slikovni materijal priredila: Dubravka Kalinić-Lebinec Recenzija: fra Goran Rukavina, OFMCap Fotografije: Srećko Lebinec Lektura: Dubravka Rovičanac Grafička priprema: Vjeran Grabant Tisak: Tiskara Škorjanec, Varaždin Naklada: 600 primjeraka Prednja i stražnja korica: Srećko Lebinec, Dubravka Kalinić-Lebinec

4

,


Uvodna riječ Već duže vrijeme osjeća se praznina, nedostatak i potreba za knjigom na hrvatskom jeziku koja bi zainteresiranom čitatelju pružila osnovne informacije o tome tko su to franjevci kapucini, kako žive, čime su se bavili kroz povijest i čime se bave danas, kako u svijetu tako i kod nas u Hrvatskoj. Koji je razlog priređivanja ovog djela? Na priređivanje i objavljivanje ovoga djelca potaknula me je osobna želja za upoznavanjem povijesti Reda i Provincije jer sam uvjeren da ne mogu u dovoljnoj mjeri voljeti ono što ne poznajem. Osim toga, na ovaj rad su me potaknuli i svi oni koji su se interesirali za stupanje u zajednicu i od nas očekivali da ćemo im pružiti knjigu o povijesti zajednice za koju se oni interesiraju i u koju bi željeli stupiti. Pri sastavljanju ovoga skromnoga djela želio sam, dakle, da nam povijest bude „učiteljicom života“, te da i svi oni koji učine korak više, odnosno pristupe zajednici, zavole Red, da zavole osobu sv. Franje, jer bez oduševljenja za njegove ideale neće se moći, kroz karizmu, oduševiti niti za zauzeto poslanje Reda u svijetu i u našoj domovini. Ova knjižica, dakle, nema samo svrhu informiranja nego i poticanja. Želja mi je, dakle, bila pružiti djelo koje će bar donekle biti „svjedok vremena, svjetlo istine, podsjetnik života, učitelj života i vjesnik starine“ (Ciceron, De oratore). Neka dobri Bog, po primjeru i zagovoru sv. Franje, usmjerava i vodi naše korake u skladu s njegovom svetom voljom. Fra Juro Šimić, OFMCap Provincijski promotor zvanja

5


Sadržaj Uvodna riječ 5 PJESMA BRATA SUNCA (Pjesma stvorova) 8 I. dio Sv. Franjo Asiški i franjevački pokret 11 Životni put sv. Franje Asiškog 13 Molitva sv. Franje pred raspelom 21 Franjevački pokret 22 II. dio Nastanak i povijest Manje braće Kapucina 25 Počeci Reda (1525. – 1625.) 25 Širenje Reda 28 Zlatno doba Reda (1625. - 1789.) 32 Od Francuske revolucije (1789.) do danas 36 III. dio Sveci i blaženici Kapucinskog reda 40 Sveci 40 Blaženici 47 Sv. Leopold Bogdan Mandić 54 Sluga Božji, fra Ante Josip Tomičić 55 IV. dio Braća kapucini u Hrvatskoj 56 Dolazak braće kapucina u južne krajeve Hrvatske 57 Dolazak braće kapucina u sjeverne krajeve Hrvatske 59 Prva utemeljenja samostana 60

6


Dolazak u ostale hrvatske krajeve 61 Hrvatska kustodija 65 Hrvatska provincija 68 Hrvatski kapucini između dva svjetska rata 69 Hrvatski kapucini danas 73 Današnja apostolsko-pastoralna djelatnost i prisutnost 74 V. dio Primanje u zajednicu i formacija braće 78 Sjemenište 79 Postulat(ura) 81 Novicijat 83 Ponovicijat 85 Časna braća pomoćnici ili braća laici 87 Poštovani čitatelju! 89 VI. dio Dodaci 90 Kapitul 90 Franjevački habit 91 Franjevačka krunica 92 Posvetna molitva Bezgrešnom Srcu BDM 93 Molitva za duhovna zvanja 94 Zavjetovanje u Redu Manje braće Kapucina 95 Čin prikazanja 96 Franjevački znak TAU 97 Grb - 400 godina kapucina u Hrvatskoj 98

7


PJESMA BRATA SUNCA (Pjesma stvorova) Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri! Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, Dok čovjek nijedan dostojan nije Ni da Ti sveto spomene ime.

S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Sa svim stvorenjima svojim, Napose s bratom gospodinom Suncem. Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno; Slika je, Svevišnji, Tvoga Božanskoga sjaja.

S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama Koje Si, sjajne, drage i lijepe, Po nebu prosuo svojem.

8


S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po bratu našemu Vjetru. Po zraku, oblaku, po jasnoj vedrini I svakom vremenu Tvojem Kojim uzdržavaš stvorove svoje.

S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po sestrici Vodi: Ona je korisna, ponizna, draga i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, Slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.

S. Lebinec

S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po bratu našem Ognju Koji nam tamnu rasvijetljuje noć, On je lijep i ugodan, silan i jak.

9


S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po onima koji opraštaju iz Ljubavi Tvoje I podnose rado bijede života. Blaženi koji sve podnose s mirom Jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

S. Lebinec

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po sestri nam tjelesnoj Smrti, Kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, A blaženi koje Ti nađeš po volji presvetoj Svojoj, Jer druga im smrt nauditi neće.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, Zahvaljujte Njemu, služite Njemu Svi u poniznosti velikoj! Sv. Franjo Asiški

10


I. dio

Sv. Franjo Asiški i franjevački pokret Franji Asiškom dive se mnogi ljudi, kako nekad tako i danas, i to zbog njegove neobično velike ljubavi prema prirodi, cvijeću i životinjama, što je sve Franjo, u svojoj pjesmi Brata Sunca, nazvao braćom i sestrama. Ti ljudi ostaju zadivljeni pred nepojmljivom činjenicom da Franjo u svojoj jednostavnoj ljubavi prilazi stvorovima tako intimno i blisko da ga oni ne samo slušaju, nego mu se i pokoravaju. Tko tako pristupa Franji, čini mu se da je u njegovom životu ponovno postalo stvarnošću ono proljetno jutro stvaralaštva u raju. Drugi se opet Franji dive zbog njegove bratske ljubavi prema svim ljudima. Kako se on dirljivo skrbio za gubave, za izbačene iz ljudskog društva! Takvima je Franjo zaboravljajući samoga sebe, služio sa svom predanošću i jednom neuobičajenom nebrigom za svoje vlastito dobro. Ljudski i bratski je susretao lopove i razbojnike. U njima je pobuđivao toliko strahopoštovanje da su počeli cijeniti ne samo njega, nego i sebe i tako su dolazili i do vlastitog obraćenja. U Franji je, naime, pobjeđivala vjera u dobro ljudi.

11


Za mnoge je ljude Franjo također prava utjeha u zbrci i žalosti zemaljskog života. Takvi se njemu utječu zbog njegove nepokolebljive i savršene radosti, zbog postojanog optimizma u svim životnim situacijama. Puni divljenja nazivaju ga «Brat uvijek veseli» i smatraju ga najvrjednijim ljubavi među svim ljudima. Nije na posljednjem mjestu ni zanimanje za Franju onih ljudi koji mu se dive zbog njegovog radikalnog evanđeoskog siromaštva. U njemu gledaju sredstvo suprotstavljanja socijalnim napetostima, osobito pretjeranostima suvremenog društvenog natjecanja oko postizavanja što većeg i boljeg materijalnog standarda. Ti borci za siromaštvo, za jednakost među ljudima uzdižu Franju i žele ga učiniti uzorom društvenog života. Tko pod bilo kojim vidom pristupa Franji, doista vidi u njemu nešto vrijedno. Sve ovo, ali i mnogo toga drugoga, pripada karizmatičnoj mnogostrukosti ovoga čovjeka i sveca. Ipak, posljedica ovakvih ili sličnih promatranja svetoga Franje jest u tome da Franjo ima mnogo poštovalaca, a premalo, barem u nekim stvarima, nasljedovatelja. Zato nam je svima potrebno otkriti vlastiti put kojim se sveca iz Asiza može nasljedovati, odnosno način kako se može postati njegovim što vjernijim učenikom, ali i s njime slikom Kristovom. 12


Životni put sv. Franje Asiškog Franjevački pokret i sve ono što mi danas stavljamo pod nazivnik «franjevaštvo» imaju više sastavnicâ i osobitosti koje ga onda čine onim što on jest, ali ima samo jednu jedinu dušu koja sve to nadahnjuje, a to je sam sv. Franjo. Stoga se franjevaštvo kao način i stil života, rada, misli i tumačenja, nikako ne može upoznati, shvatiti, prihvatiti i nasljedovati ako se ne upozna njegov nositelj i njegova duša: Franjo iz Asiza. Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači ‘Francuzić’. Kršten je u asiškoj katedrali posvećenoj mučeniku Rufinu. Osim ovih podataka o njegovoj ranoj mladosti ne znamo sa sigurnošću gotovo ništa. Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoje mnoge opasnosti za mlade ljude. I sam Franjo, kao sin bogatog trgovca, imao je mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno trošio i razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi i Franjo je provodio svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Giotto di Bondone: Smrt i uzdignuće sv. Franje; freska, Bazilika sv. Franje u Asizu

13


Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat, nije bio uskogrudnog karaktera (škrt). Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: «Ubuduće neću odbiti nijedne molbe». Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života. Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena. Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu. U to vrijeme prolazi i duboku nutarnju i mladenačku krizu: ne zna više koji smisao dati svojemu životu. Rad i očev novac više ga ne zanimaju. Njegovi snovi o viteštvu i slavi, srušili su se kao kula od karata. Uz to, za vrijeme boravka u zatočeništvu u Perugi, i njegovo zdravstveno stanje bilo je ozbiljno narušeno. Sve je to utjecalo na njega pa, kad je napokon bio pušten iz pritvora, bivao je u nekako drugačijom osobom. Povlači se od društva i varljivog svijeta, te više razmišlja i moli. U tom razmišljanju i molitvi pitanje: „Gospodine, što želiš da ja učinim?“, nikako ga ne napušta. Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je s vremenom poprimala sve konkretnije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao u svemu drugačijim. Franjo osjeća da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: «Što daje smisao mome životu?” Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda! Netko Ga je ‘prisilio’ da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje «novoga života». Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje ovako: «Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u 14


duhovnu i tjelesnu slast» (Toma Čelanski, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog). Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi. Od ne manjeg značenja za njega je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana Franjo je ušao u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: «Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!» Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao. Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, s vremena je shvatio da se Kristova zapovijed odnosila na živu kuću, na ljude, koji su živa Crkva. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Tako se Franjo kao čovjek Božji nije pravio reformatorom (kao npr. Martih Luther), ali je povijest pokazala da je postao jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve vraćajući je njenom ispravnom određenju.

Iz života sv. Franje

15


Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju. Dana 24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ‘’Idite... Propovijedajte... Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...’’ Tada je uskliknuo: ‘’To je ono što hoću, to je ono što tražim, Briga o gubavcima to želim cijelim srcem izvršavati’’ (1 Cel 22). Kasnije će reći: „... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja’’ (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja. Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori. Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti s idejama sina koji je postao ruglom gradu. Godine 1207. otac Petar Bernardone ne znajući više kako pomoći sebi i sinu, Franju tuži biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Proces pred pred biskupom završio je sasvim drukčije negoli je to Petar i bio zamislio. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skida haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu Petru uz riječi: «Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima.” Tim se činom Franjo proglasio potpuno slobodnim od zemaljskog, tjelesnog oca. Nije više želio živjeti na očev račun. Franjo na taj način započinje svoj život u materijalnom siromaštvu, potpuno se povjeravajući providnosti nebeskog Oca. 16


Crkva sv. Damjana kraj Asiza

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u Oporuci: «Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.» Od toga trenutka Franjo je bio i u traženju svojega novog načina života, pa je i s tom nakanom neprestano molio u crkvici sv. Damjana: „Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu mog srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurno ufanje i savršenu ljubav, smisao i spoznaju, o Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.“ (Spisi, 452).

Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: «Gospodin mi je dao braću.» Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam «da su jedna vrsta pustinjaka». Zato su ih i sami sugrađani nazivali «pokornicima iz grada Asiza». No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zove «Red manje braće», jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće. Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Innocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: «Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.»

Giotto: Papa Innocent III. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo

17


18

S. Lebinec

U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 14. rujna 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe. Tajna La Verne, ali i cijeloga života sv. Franje, bio je raspeti Isus Krist. Upravo na tom mjestu Franjo raspetoga Isusa moli samo za dvije milosti: da za svoga života osjeti u duši i na tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što ju je Gospodin podnio za vrijeme svoje pregorke muke i da osjeti u svom srcu neizmjernu ljubav kojom je Isus bio gorio dok je prinosio svoj život za grješnike. Tako je i na taj način Franjo svojim životom, riječima i djelima postao sličan Isusu Kristu da su ga nazivali drugi Krist (alter Christus).


Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:

Hvaljen budi, Gospodine moj, Po sestri nam tjelesnoj Smrti, Kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu, A blaženi koje Ti nađeš po volji presvetoj Svojoj, Jer druga im smrt nauditi neće

S. Lebinec

(Iz Pjesme Brata Sunca)

Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza. Dan poslije, u nedjelju 4. listopada, sabrao se silan svijetu u Porcijunkulu na oproštaj od Franjinih zemnih ostataka. Nakon toga su ga prenijeli i sahranili u Crkvu sv. Jurja, na čijem se mjestu danas nalazi bazilika sv. Klare. Dana 25. svibnja 1230. njegovi zemni ostatci preneseni su u baziliku, koja nosi njegovo ime, a dao ju je sagraditi brat Ilija. 19


Kratko vrijeme iza Franjine smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud kojemu je 15. srpnja 1228. predsjedao papa Grgur IX. jednoglasno je izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Ukratko rečeno, Franjin program života možemo sažeti u: 1. otkriće Evanđelja 2. poslušnost Bogu 3. život u siromaštvu 4. odanost Crkvi 5. propovijedanje po svijetu

Bazilika sv. Franje Asiškog, Asiz

20


Molitva sv. Franje pred raspelom O uzvišeni i slavni Bože, rasvijetli moje srce! Daj mi pravu vjeru, sigurnu nadu, savršenu ljubav, duboku poniznost, osjet i spoznaju, da opslužujem tvoje zapovijedi. Amen.

Sveti Franjo Asiški

21


Franjevački pokret Franjevci su ime i nadahnuće uzeli od sv. Franje Asiškog. Životno načelo sv. Franje bilo je nasljedovanje siromašnoga i raspetoga Isusa Krista. Njegov se pokret u Crkvi sastoji u tome da sve ljude dovede do čistoće Evanđelja, kako bi onda svi prihvatili životnu poruku Isusa Krista, Sina Božjega. Zbog jednog Utemeljitelja i jednog Pravila, danas razlikujemo nekoliko obitelji istog franjevačkog Reda. Franjino Pravilo nije željelo sve točno propisati i opisati, nego ono poglavito služi kao duhovni orijentir, da bude motivacija i obilježi duhovne vrijednosti koje trebaju pratiti putujuće bratstvo dok ide svijetom propovijedajući evanđelje. Srž franjevačkog Pravila sastoji se od opisa evanđeoskog načina života izraženog u siromaštvu i pokretljivosti po uzoru na prikaz Kristova slanja apostola i učenika. Sva Franjina braća, prema Pravilu, trebaju propovijedati ponajprije svojim vlastitim primjerom, a svoje svakodnevne potrebe trebaju zadovoljavati svojim vlastitim radom, a ako to ne uspijeva, dopušteno im je skupljati milostinju. Još tijekom prvog stoljeća svoga djelovanja Franjina braća Pravilo žive prema papinskim Ostatak prvotnog rukopisa Pravila uputama, kako u svom svećeničkom radu tako i u opsluživanju siromaštva.

22


S. Lebinec

Potrebe Crkve, u prostoru i vremenu, u znatnoj su mjeri određivale oblike njihove djelatnosti. A Crkvi su sve više bili potrebni propovjednici koji bi se mogli suprotstavljati raznim oblicima krivovjerja. Ta potreba je vodila, bar djelomice, preobrazbi jednostavnog franjevačkog bratstva u obrazovane redovnike s većim brojem svećenika koji su živjeli, školovali se i pripremali u velikim samostanima-konviktima te tako boravili i djelovali u gradskim sredinama. Usporedo s ''konventualcima'', stalno su postojale manje ali značajne skupine koje su se odupirale posljedicama klerikalizacije i zagovarale stroži i pokretljiviji način života povezan s pustinjacima. One su se držale kontemplativnog načina života slijedeći izvorno Pravilo sv. Franje bez papinskih izuzeća i tumačenja. I ti franjevci su ostali pripadnici istog Reda. Njihov broj je s vremenom sve više rastao neovisno o konventualskim zajednicama i širio se diljem svijeta. Tome obliku života poslije su se pridružili neki poznati propovjednici i sveci pa, premda se stalno pokušavalo ujedinjenje, to nikako nije uspijevalo. Ipak, papa Leon X. je bulom Ite vos 1517. g. pokušao Red službeno ujediniti. Taj dokument koji je trebao biti ujedinjujući je zapravo postao razdvajajući, jer je službeno potvrdio podjelu Franjevačkog reda na dvije samostalne grane: s jedne strane su Manja braća konventualci, s druge Manja braća opservanti. Papa time nije učinio ništa novo, nego je samo, dakle, priznao i ozakonio diobu koja je već dugo u praksi postojala unutar samog Reda. Tako je završio proces koji je stoljećima određivao konfliktno ozračje unutar Reda, određen opsluživanjem i tumačenjem Franjina Pravila koje su konventualci prihvatili s ublažavanjem i papinskim povlasticama i tumačenjem, dok su opservanti zahtijevali cjelovito i doslovno opsluživanje samog Pravila.

23


To, međutim, nije zaustavilo daljnji reformski pokret u franjevačkoj zajednici. Oblikovale su se nove zajednice, povezane s pustinjacima, koje su više naglašavale molitvu, razmatranje i pokornička djela kao važan izvor za uspješno i autentično propovijedanje. Tako je ubrzo nakon podjela Reda 1517. g. došlo do značajnih reformskih skupina. Jedna od njih će se kasnije oblikovati kao treći samostalni franjevački Red, poznat kao kapucini.

Uz Prvi i Drugi red (klarise) Franjo je 1221. g. osnovao i Treći red za svjetovnjake, one koji ostaju u svijetu. Neki od njih su još za svečeva života počeli živjeti u organiziranim zajednicama i, ovisno o poglavarima male braće, počeli su polagati zavjete. Svim Redovima temelj života jest Pravilo sv. Franje i njegova karizma. Dok su ranije povijesne težnje vodile prema razdiobi, novija duhovna zbivanja u svijetu i u Crkvi to polagano preokreću u zbližavanje i suradnju na zajedničkim programima. Odatle danas te sitne razlike ne djeluju kao opterećenje nego daju novi zamah i svojevrsno su obogaćenje Franjina izvornog nadahnuća.

Sv. Klara Asiška, utemeljiteljica franjevačkog reda Sestara klarisa

24


II. dio

Počeci Reda

Nastanak i povijest Manje braće Kapucina

(1525. – 1625.)

Ako je unutar Franjevačkog reda, gdje su postojali razni reformatorski pokreti, bilo takvo ozračje, drukčije nije bilo niti društveno i crkveno ozračje prvih desetljeća XVI. stoljeća kada upravo nastaju kapucini. Obnoviteljski zahtjevi bili su nadasve očiti u Crkvi prvih godina XVI. st., usmjereni na pročišćenje vjerskog života – ponajprije u službenoj hijerarhiji Crkve – od brojnih zlouporaba tijekom prethodnih stoljeća. Takvi zahtjevi dovedoše do dvostrukog rezultata: u Njemačkoj oni odrediše pojavljivanje i razvoj luteranske hereze dok je u Rimu crkvena hijerarhija na Tridentskom saboru pronašla u samoj sebi snagu za unutarnje čišćenje i obnovu cjelokupnog vjerskog života. Tridentski sabor nije, dakle, bio samo obrambena reakcija na doktrinarne stavove protestantizma, nego je potaknuo i veliki pokret sveukupne vjerske obnove, što je bio dobar temelj za odlučnu obnovu Crkve, osobito njezine discipline, pastoralne djelatnosti svećenika i redovnika i jačeg sudjelovanja vjernika laika. Prvi znak te obnove bio je i nastanak novih crkvenih redova među koje ubrajamo i Red Manje braće Kapucina. Zasjedanje Tridentskog sabora 1563.,naslikano u 2. polovici 16. st.

25


Osnivači kapucinskog Reda jesu fra Matej iz Bascia i rođena braća fra Ljudevit i fra Rafael iz Fossombrone koji, želeći živjeti i obnoviti ideal franjevačkog života, 1525. g. započinju s novom zajednicom. U želji da nasljeduju sv. Franju u životu siromaštva, u putujućem načinu propovijedanja i u samom načinu odijevanja, oni se uz teške muke odvajaju od opservanata (OFM), te preko dobrih veza i utjecaja papine nećakinje vojvotkinje Katarine Cibo, od Rimske kurije uspijevaju dobiti kanonski temelj za svoju zajednicu. Naime, 2. srpnja 1528. papa Klement VII. dokumentom (bulom) Religionis zelus (Redovnički žar) članovima novog franjevačkog pokreta daje punu autonomiju i ujedno im dopušta da „žive eremitskim životom, opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta”. Ideja vodilja ovim obnoviteljima bila je traženje autentičnosti a ne toliko originalnosti, iako se ne može poreći da i toga nema.

Fra Matej iz Bascia

26

Papa Klement VII.


Nakon javnog priznanja od Crkve na vrata kapucinskih samotišta sve češće su sada dolazila i kucala ponajbolja braća iz opservancije, ona koja će kasnije postati temeljni stupovi nove franjevačke zajednice: bili su to Bernardin iz Astia, Franjo iz Jesia, Ivan iz Fana te Bernardin Ochino iz Siena, Euzebije iz Ancone i mnogi drugi. U početnim godinama kapucine osvaja ideja pustinjaštva, tako da se, na prvom generalnom kapitulu u Albacini 1529. g., Red naziva: ''Manja braća samotnjačkoga života''. Ali, nakon nekog vremena, barem od 1531. g., i nadalje prevladao je naziv ''kapucini'', najprije kao ''braća bez kapuce'' («fratres a scapucino»), (jer su nosili relativno malenu kapuljaču, po kojoj su se razlikovali od opservanata i od konventualaca), da bi se zatim prešlo na pojednostavljeni naziv ''braća kapucini'' koji se i ustalio. Iz ljubavi prema samoći prvi kapucini su stanovali izvan gradova, ali ne predaleko, jer su već od početka povezivali pokornički život s apostolskim. Svoje samostane su gradili prema strogim mjerama: u njima je smjelo boraviti sedam do osam a najviše dvanaest redovnika. I propisi o jelu bili su također strogi. Za obrok su imali samo jedno jelo, a srijedom bez mesa; nisu smjeli prositi meso, jaja i sir, osim ako im to netko dobrovoljno dadne a i tada samo za jedan dan. Bila im je zabranjena veća zaliha nego što je potrebno za jedan tjedan. Preuzeli su strogu obvezu zajedničke molitve u koru, matutin (dio časoslova koji se recitira ili pjeva noću, ali i rano ujutro) uvijek oko pola noći, dnevno dva sata razmatranja. Prema želji sv. Franje dnevno je slavljena samo jedna sv. misa, ali ni za nju nisu smjeli primati nikakvu novčanu nagradu. Morali su mnogo propovijedati; nisu smjeli ispovijedati svjetovnjake; nisu se smjeli baviti znanošću, niti su smjeli imati knjižnica. Ovim i sličnim uredbama, a sadržanima u prvim Konstitucijama zajednice iz 1535. g., ukinuto je sve ono što se smatralo opasnim opservanciji. Već u prvih deset godina postojanja ove nove franjevačke zajednice broj članova popeo se na 700, u 12 Provincija. Habit prvih kapucina

27


Širenje Reda

Razvoj kapucinske reforme unutar franjevačkog Reda nije se odvijalo bez poteškoća. Naime, poglavari Manje braće (opservancije), zabrinuti za velik gubitak svojih učenih i svetih ljudi koji su počeli prihvaćati kapucinsku reformu, odlučiše se obratiti Svetoj Stolici kako bi se zabranili takvi prijelazi i da bi se u krajnjoj liniji sva braća prisilila vratiti svom prvobitnom Redu. Pristanak na takve zahtjeve bio bi prouzročio kraj kapucinske reforme. Zapravo, opservanti (OFM) ishodiše razna papinska pisma koja su sprječavala ili zabranjivala pristup kapucinima; pokušali su također i ukinuti novi Red, što im nije pošlo za rukom, ponajprije zbog dobrih veza jedne vrlo utjecajne žene u rimskoj Kuriji, markize od Pescare Vittorie Colonna. Najznačajniji uspjeh koji opservanti postigoše bijaše jedan propis koji je potvrdio papa Pavao III. (1537. g.), a kojim se kapucinima ograničava prisutnost samo u Italiji i zabranjuje im se širenje preko Alpa. Usprkos ovim kušnjama i mnogim drugim pokušajima koji su dolazili sa strane, a koji su išli za tim da se zajednica dokine, novi Red je, ojačan izvana i iznutra, cvao tako da već 1575. g. broji 3.300 članova u 18 Provincija i 300 samostana. Zabranu širenja preko Alpa, koju je kapucinima odredio papa Pavao III., konačno je 1574. g. opozvao papa Grgur XIII. Taj papa ukinuo je sve prethodne odredbe i dopustio kapucinima da se slobodno šire i izvan Italije, gdje mogu osnivati vlastite samostane, provincije, kustodije i sve druge upravne jedinice prema svom običaju ili partikularnom pravu. U roku od 25 godina Kapucini su se proširili po svim zemljama Europe: Francuska (1574.), Španjolska (1577.-78.) Švicarska (1581.), Tirol (1593.), Češka (1599.), Nizozemska (1585.), Bavarska i Austrija (1600.), Rajnska (1611.), Irska (1615.). Ubrzo potom dolaze u Mađarsku (1640.) i u Poljsku (1681.).

28


Djelatnost braće kapucina u ovim zemljama ponajviše se očitovala u propovijedanju, u raspravljanju s protestantima i jansenistima, misionarskom radu, u društvenoj i političkoj djelatnosti te u književnom i znanstvenom radu. Braća su svojom strogoćom i skromnošću života, povučenošću i molitvenim životom osvajala naklonost i duboko poštovanje naroda: odmah su pritjecala i brojna zvanja, od kojih su mnoga potjecala i iz plemićkih obitelji.

Sv. Fidel iz Sigmaringena

Što je bila veća odanost naroda kojega su braća privlačila svojim načinom života, apostolskim žarom, skromnošću i propovijedanjem, to je u nekim krajevima više rasla mržnja (osobito protestanata) prema njima. Godine 1622. sv. Fidel iz Sigmaringena zapečatit će svojom krvlju hrabrost i neustrašivost prvih kapucinskih propovjednika. Tijekom prvog stoljeća svoga opstanka kapucini su pokazivali iznenađujuću sposobnost da shvate potrebe vremena u kojem žive i da se prilagode mentalitetu i potrebama ljudi. Upravo u jednostavnom načinu života i požrtvovnom nastojanju oko duhovnog i tjelesnog dobra priprostog puka s koji su bratski dijelili dobro i zlo, nalazi se i ključ njihova uspjeha, odnosno brzog širenja i prihvaćanja od strane puka. Na kraju prvog stoljeća, 1625. g. bilo ih je 16.967, u 42 provincije i u 1260 samostana. 29


Uz navedene brojke i činjenice, spomenimo i još neke druge odlike braće kapucina: Njihov franjevački duh krasilo je svjedočanstvo života; Imali su izuzetne, mudre i vidovite poglavare i potporu Svete Stolice; Resila ih je blagost i strogoća načina života, te jednostavnost kojom su se približavali potrebnima u svakidašnjim prilikama i u javnim nedaćama, npr. prilikom zaraza, epidemija i sl. Prihvaćali su razne oblike apostolata u kojemu su bili veoma pokretljivi i prilagodljivi, a poglavito u propovijedanju i misionarskim aktivnostima na Bliskom Istoku. Pridaju veliku važnost propovijedanju te se ističu kao putujući propovjednici; u početnim godinama propovijedaju i časna braća pomoćnici, a ne samo svećenici; Duhovnost, bazirana na duhovnom Utemeljitelju, sv. Franji, poglavito na Pravilu, a posebno opet na njegovoj Oporuci, hrani se franjevačkom duhovnom školom, a središte te duhovnosti jest evanđeoska jednostavnost i kristocentričnost, usredotočena naročito na Kristovu muku i Euharistiju. Posebne značajke duhovnosti bile su im: duh zajedničke, korske, molitve s težnjom prema kontemplaciji; veliko siromaštvo s jakim naglaskom na strogoći načina života, odricanju, ali i blagosti; žarka ljubav prema Bogu i čovjeku. Sve je to davalo veliku dinamiku njihovu apostolatu. Kapucini se u tom razdoblju ističu i pisanjem duhovno-asketskih spisa. Studij Reda od samih je početaka bio vrlo dobro organiziran. Svaka provincija morala je imati svoj studij filozofije i teologije. Redovnička formacija trajala im je sedam godina. Već 1575. g. izrađuju svoj Generalni plan studija (tzv. ratio studiorum) koji donosi načela o programima, profesorima i studentima. Taj se plan uglavnom zasniva na teološkim i duhovnim temeljima sv. Bonaventure, Duns Scota i ostalih franjevačkih teologa i učitelja. Kapucinski apostolat, koji smo u njegovim temeljnim crtama ukratko predstavili, temeljio se poglavito na intenzivnoj molitvi u samostanskoj samoći te na sustavnom studiju filozofsko-teoloških znanosti. To je članovima Reda omogućilo da budu osposobljeni prilagoditi se različitim vrstama apostolata u evanđeoskom duhu i prema različitim potrebama mjesnih Crkava.

30


Kapucini se ističu u pomaganju siromašnima i bolesnima, rade na obnovi kršćanskog naroda i očuvanju vjere, te djeluju na obraćenju heretika i šizmatika, naročito u protureformacijskom razdoblju Katoličke crkve. Poglaviti oblik priprave mladih u duhovnoj, kulturnoj i profesionalnoj spremi bilo je propovijedanje. Jednostavnim, pučkim, evanđeoskim načinom propovijedanja, prilagođenim potrebama i težnjama društva i kršćanskog naroda, kapucini su svuda pobuđivali oduševljenje, a o čemu svjedoče brojne Kronike. Od posebnih značajki njihova propovijedanja i načina apostolata bilježimo to da su: učili ljude mislenoj (mentalnoj) molitvi; uveli i širili oblik prakse Quarantore (40-satne molitve pred Presvetim); širili opće kršćanski nauk i marijanski kult; osobitim marom širili društveni apostolat, osnivajući udruženja, bratovštine i druge ustanove čiji je cilj bilo pomaganje ljudima u nevolji. Kapucine od početka nalazimo i u diplomatskim misijama povjeravanima Redu od strane Rimske kurije, ali i na bojnim poljima gdje su hrabrili ratnike i bili uz ranjene i umiruće; posebice u ratovima protiv Turaka. Od samih početaka među kapucinima se njegovao i širio misionarski duh. Već Konstitucije iz 1535. g. donose o tome prve smjernice. Potkraj 16. stoljeća nalazimo kapucinske misionare u Egiptu i u Indiji. Papa Pavao V. uvijek je gajio posebnu ljubav prema kapucinima, tako da im je 1605. g. iskazao počast imenovavši kardinalom fra Anzelma iz Monopolia (1557.-1607.). Imajući na umu dobro koje čine za Crkvu, isti papa im, pismom «Alias felicis recordationis” (od 1619. g.), daje i potpunu samostalnost u odnosu na generalnog ministra konventualaca, od kojega su do toga vremena braća kapucini morala tražiti potvrdu izbora svoga generalnog vikara. Od te godine, dakle, kapucini samostalno biraju i imaju svoga vlastitog generalnog ministra.

31


Zlatno doba Reda (1625. - 1789.)

U drugo stoljeće svoga opstanka Red je ušao s puno nade i obećanja. Unutarnja životnost i savršena organizacija na duhovnom i apostolskom planu omogućila je kapucinima stalan rast sve do Francuske revolucije (1789.). Red se širi izvan Europe, u Afriku, Ameriku i Aziju i pred Francusku revoluciju dosiže broj od 35.000 članova u 64 provincije i 1760 samostana. Razlozi ovog stalnog napretka kapucina na općem planu jesu: autentičan franjevački život, koji se stalno obnavljao mudrim zakonodavstvom pod vodstvom izuzetno sposobnih poglavara, a što je za učinak imalo plodove svetosti i apostolata; crkvena hijerarhija, kao i društvene vlasti, cijenila je kapucine, a narod ih je poštovao i volio; Sveta Stolica uzimala je kapucine u mnogim zahtjevnim i delikatnim situacijama. Isto tako kraljevi i ugledne dvorske obitelji birali su kapucine za duhovne i diplomatske savjetnike; jednostavan puk, kako u gradovima tako i u selima, u osobnim potrebama i u narodnim nesrećama u kapucinima je imao istinske i evanđeoske prijatelje. Sjetimo se samo njihova neumornoga njegovanja bolesnika posebice u vrijeme kuge, te njihova pomaganja potlačenima i slabima sve do velikog požara u Parizu. Kapucin je u svemu postao „pučki fratar” (usp. A. Manzoni, Zaručnici). Alessandro Manzoni , autor povijesnog romana Zaručnici

32


Rubens: Razapinjanje na križ

Duhovnost koja krasi kapucine ovoga razdoblja slijedi proces koji je već bio zacrtan u prvome razdoblju. Isus Krist, naročito u otajstvima Muke i Euharistije, ostaje središte kako osobne svetosti, tako propovijedanja i pisanja duhovnih spisa. Osim toga, Djevica Marija postaje siguran put koji vodi Kristu. Kapucini šire njezinu slavu i kult. U molitvi prednost se daje afektivnoj molitvi i intimnom sjedinjenju s Bogom.

Raffaello: Madona

U ovom razdoblju braća kapucini su se istakli na području svetih i profanih znanosti, primjerice: Sveto pismo, teologija, filozofija, matematika, fizika, astronomija, medicina, botanika; poezija i književnost, filologija, povijest i historiografija, arhitektura, slikarstvo, kiparstvo... Kapucinski apostolat toga razdoblja krasi veoma široko polje inicijativa, a usmjeren je poglavito na tri pravca: 1. prema vjernicima katolicima, 2. prema protestantskim kršćanima i pravoslavnima, 3. prema nekršćanima muslimanima. Na svakom od tih područja bilježimo brojne kapucinske evanđeoske djelatnike.

33


Propovjednici su uvijek imali značajno mjesto u općoj Crkvi, jer su propovijedi uvijek zadirale u konkretan život Crkve, čovjeka pojedinca i društva u cjelini. Ugledne propovjednike su išli slušati i rimski pape. Zbog toga se propovjednicima posvećivala velika pažnja, a osobito od vremena (1743. g.) kada obavljaju službu apostolskih propovjednika unutar papinske kurije. Nakon završenih teoloških studija, provincijalni ministar i njegov definitorij na provincijalnom su kapitulu donosili odluke o tome kome će se povjeriti propovjednička služba, a potom su kandidate predlagali generalnom ministru Reda da ih on ispita i odobri. Da bi se u toj formaciji postigao željeni uspjeh, veliku se pažnju posvećivalo studiju svetoga govorništva, kao posebne teološko-pastoralne discipline. U tu svrhu pripremali su se posebni udžbenici, naročito u Francuskoj i u Italiji. Osim toga, udžbenicima teološkog sadržaja pridodavala su se sustavna kazala koja su ukazivala na propovjedničku materiju. Kandidati su se morali isticati žarkom ljubavlju, doličnim ponašanjem, svetim i uzornim životom, jasnim i zrelim prosuđivanjem, poniznim i svetim govorništvom, jer govorništvo bez svetosti ne izgrađuje nego razara. Propovjednička služba povjeravala se intelektualno i moralno sposobnijim redovnicima, ali je bila i opozivana ako je propovjednik zanemarivao određene uvjete. Na području evanđeoskog propovijedanja značajno je primijetiti da su kapucini budno pazili da u moralnoj, intelektualnoj i profesionalnoj formaciji svećenika dosljedno slijede tradicionalne metode. Budući da su u Crkvi došli na glas kao vrsni propovjednici, tijekom XVII. stoljeća oni se ističu posebno kao dvorski propovjednici. U političkom apostolatu nalazimo također brojne kapucine koji po nalogu Svete Stolice zastupaju interese Katoličke Crkve pred narodnim vladarima. Franjevački znak

34


Lovro Brindiški

Marko iz Aviana

Josip Leclerc od Tremblaya

Predvodnici i najznačajniji predstavnici takvog apostolata jesu Lovro Brindiški († 1619.), Marko iz Aviana († 1699.) i Josip Leclerc od Tremblaya († 1638.), koji je kao suradnik kardinala Richelieua nazvan «sivom eminencijom». Kao pučki propovjednici kapucini su se u XVII. i XVIII. stoljeću istakli kao vrsni i uspješni pučki misionari. Poučavanje kršćanskog nauka stalna je vrsta apostolata kojim se kapucini bave. Izlažu ga propovjednici s propovjedaonica. Propovjednici su istodobno i priređivači katekizama za odrasle i za djecu. Dvorenje bolesnika, umirućih i osuđenika na smrt uvijek je bilo na visokoj cijeni kod kapucina. Nerijetko bi u samostanu jedan svećenik bio određen za to služenje. Ističu se tako u dvorbi bolesnika za velikih epidemija (kuge, kolere, poplave, ratova i sl..., usp. A. Manzoni, Zaručnici). Kapucini su u tom razdoblju pratili kršćanske vojnike na bojnim poljima, bili duhovna utjeha ranjenima na tijelu i na duši. Apostolat među protestantskim i pravoslavnim kršćanima tražio je posebnu pripravu. Zato su se organizirali tečajevi iz kontroverzije, polemičke teologije i iz učenja istočnih jezika. Kapucini koji su se istakli na tom području, posebno među protestantima i u pobijanju jansenizma, ostavili su nam mnoge pisane radove o metodologiji i načelima za taj rad. Apostolat među nekršćanima jedna je od svijetlih točaka veoma uspješnog kapucinskog apostolata. Misionarski duh poglavari su zdušno poticali otvarajući misijske centre na svim kontinentima. Posebno valja istaknuti Bliski Istok, Afriku, Istočnu Aziju, Sjevernu i Južnu Ameriku. 35


Od Francuske revolucije (1789.) do danas Naravno da Kapucinski red u tom razdoblju pogađaju povijesni potresi, kako društveni tako i crkveni. Kad su 1790. g. u Francuskoj ukinuti redovi, među njima su se našli i kapucini. Tek u prvoj polovici XIX. stoljeća djelomično se oporavljaju. U tom razdoblju Red brojčano naglo pada i zbog jozefinizma u Austro-Ugarskoj i Kulturkampfa u Njemačkoj. Društvene prilike u tom razdoblju ne štede kapucine ni u Španjolskoj niti u Italiji. Nekoć cvatuće Provincije bile su svedene na mali broj samostana i braće redovnika, dok su neke Provincije posve nestale. Među ovima se posebno ističu sve kontinentalne i poluotočne talijanske Provincije koje su bile dokinute 1810. g.

S. Lebinec

Godine 1850. Red se brojem smanjuje na 11.000, a 1884. pao je na svega 7.500 članova. Usprkos tome, i u tom razdoblju, ondje gdje je to bilo moguće, kapucini pokazuju sposobnost prilagodbe i otvaranja novih mjesta prisutnosti. Tako polovicom XIX. stoljeća dolaze u Gvatemalu, Ekvador, Čile i u Urugvaj. Njemački kapucini, progonjeni od Kulturkampfa, otvaraju svoje misijske postaje u Sjevernoj Americi, Kini i Indoneziji.

36


Godine 1884. u Rimu su se po prvi put nakon jednog stoljeća sastali predstavnici gotovo svih provincija na generalni kapitul Reda. Predviđanja za budućnost nisu bila baš obećavajuća. No, kapitularci su na svojim sjednicama postavili načela za hrabro suočenje sa stvarnošću. Na tom je Kapitulu, dakle 1884. g., za generalnog ministra Reda izabran fra Bernard Christen iz Andermatta (Švicarac) koji je Red vodio pune 24 godine i poduzeo mnoštvo obnoviteljskih pothvata. Pod njegovom upravom Red počinje ponovno brojčano rasti. Od tada, unatoč dvama svjetskim ratovima i progonstvima u nekim europskim zemljama broj redovnika je u stalnom porastu. Red se širi u Estoniju, Letoniju, Portugal, Kanadu, Srednju Ameriku, Filipine, Australiju, Japan, Novu Gvineju... Organizacija studija uslijed carskih i državnih zabrana tražila je nove putove. Jedan od značajnih pomaka u tom pravcu je otvaranje «serafskih sjemeništa» koncem XIX. i tijekom XX. stoljeća. Među najznačajnije povijest ubraja koledže u Apenzellu i u Stansu, u Švicarskoj. U nekim europskim zemljama otvaraju se interni teološki studiji, kao npr. onaj u Fribourgu u Švicarskoj i u Louvainu u Belgiji. Početkom XX. stoljeća ustanovljen je u Rimu Međunarodni kolegij Sv. Lovre Brindiškog. Slična studijska središta otvaraju se i u Oxfordu, Milanu, Salamanci, Washingtonu i Montréalu. Propovijedanje je ostalo i u ovom razdoblju na visokoj cijeni. U svim provincijama Reda, nakon teološkog studija, godina dana bila je još posvećena svetom govorništvu.

37


Unatoč žalosnim političkim događajima koji su potresli Red u gotovo svim zemljama Europe, svugdje je bilo vrsnih propovjednika koji su nam ostavili brojna svoja propovjednička djela, bilo tiskana, bilo u rukopisima. Dvorski propovjednici, koje smo prije spominjali, polovicom XVIII. stoljeća postupno nestaju zbog sve veće laicizacije društva i zbog gubljenja kršćanskog žara u vladajućim krugovima društva. No, Redu je i nadalje ostao privilegij papinskih propovjednika, koji Red još i danas vrši preko svojih članova. Pučke misije i katehizacija i nadalje ostaju važan segment apostolata braće kapucina. U ovom razdoblju, a posebice u novije vrijeme, na zahtjev mjesne Crkve kapucini sve više prihvaćaju i župe, iako je Red kroz svu svoju dugu povijest institucionalno nije prihvaćao župski pastoral, osim u misijama. Tako samostanske crkve sve češće postaju i župne crkve u duhu crkvenoga zakonodavstva. Misionarski žar u smislu zasađivanja Crkve (plantatio Ecclesiae), koji je od Francuske revolucije sve do polovice XIX. stoljeća slabio, počinje iznova cvasti, naročito u pravcu Bliskog Istoka, Indije i Afrike. Uz evangelizacijski rad kapucini se ističu i na socijalnom i karitativnom polju. Grade sirotišta, bolnice, naročito bolnice za gubavce, a ističu se i na kulturnom polju otvaranjem škola, koledža, filozofskih studija i dr. To vrijedi i za misionarski rad među šizmaticima (Turska, Armenija, Sirija, Bugarska, Mezopotamija). Godine 1965. Red broji 15.700 članova. Te godine, po završetku II. vatikanskog sabora, imenovana je posebna komisija koja je imala zadatak zacrtati pravac obnove zakonodavstva prema koncilskim zahtjevima. Na posebnom Kapitulu 1968. g. u Rimu, na kojem je sudjelovalo 127 kapitularaca i tredesetak teologa-perita, zacrtani su pravci obnove Reda u duhu II. vatikanskog sabora prihvaćanjem novih Konstitucija koje su ad experimentum (na pokus) stupile na snagu 25. prosinca iste godine. Nakon što je Red kroz višegodišnje provjere i poboljšanja teksta pažljivo preispitao Konstitucije na Generalnom kapitulu 1982. g., predložio ih je na odobrenje Kongregaciji za redovnike i svjetovne institute, koja je dekretom od 25. prosinca 1986. g. odobrila i potvrdila obnovljene Konstitucije Manje braće Kapucina. 38


Danas, u vremenu nakon II. vatikanskog sabora, braća kapucini ulažu puno napora da odgovore velikim potrebama vremena te da budu evanđeoski kvasac u Crkvi i današnjem društvu. Pored toga nastoje stalno raditi da duhovnoj obnovi, aktivno se uključiti u evanđelizacijska nastojanja Crkve, ali isto tako traže i načine kako da ostanu vjerni svojim franjevačko-kapucinskim korijenima. Ovaj letimični pregled nastanaka, razvoja i glavnih obilježja Kapucinskog reda zaključujemo riječima koje je papa Pio XII. uputio braći kapucinima: «Franjevci kapucini su već tamo od početka imali pred sobom, kao svoju posebnu zadaću, da preuzimaju apostolske i karitativne pothvate u prilog priprostoga puka. Zašto, dakle, ne bi većim zalaganjem pojačali djelatnost te vrste također danas, kad potrebe rastu u neizmjernost?.... Ipak morate imati na umu i mora vam biti jasno, da se radi preuzimanja takvih sve većih apostolskih poslova, koje od vas zahtijeva novo doba, ne smijete nipošto oslabiti ili iz temelja izmijeniti uređeni način vašega redovničkoga života. Naprotiv treba da vaš uobičajeni način života tako bude prožet i utvrđen evanđeoskim duhom, da svi blistate odgovarajućim siromaštvom, odlikujete se blagom jednostavnošću i poniznošću, a naročito da se držite u okvirima vaše stroge discipline, kakva je kod vas po predaji uobičajena. Ipak ta disciplina neka ne zaprječuje svetu službu, već neka bude ublažena sviješću izvršene dužnosti i višom radošću. A jednako da gorite od one serafske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koju je Asiški Patrijarha kroz čitav svoj život raspaljivao” (Pismo generalnom ministru Reda fra Klementu iz Milwaukea od 4. XII. 1948. g.).

Papa Pio XII.

39


IIi. dio

Sveci i blaženici Kapucinskog reda Sveci Sveti Feliks Kantalicijski, brat laik (pomoćnik). Rođen je u mjestu Cantalice (1515.) a umro u Rimu (1587.). Prije ulaska u Red bio je pastir i seljak, a u Kapucinski red stupio je 1543. Gotovo od samih početaka dodijeljena mu je služba sakupljača milodara za braću i siromahe. Zbog zahvaljivanja onima koji su mu nešto dali, kao i onima koji su ga odbijali, neprestance je govorio „Deo gratias“ (Bogu hvala)! Zato su ga još prozvali i „brat Bogu hvala“. Za života je prijateljevao sa svetim Filipom Nerijem i Karlom Boromejskim. Preminuo je u Rimu 1587. Blaženim je proglašen 1625., a svetim 1712. Liturgijski mu je spomen 18. svibnja.

40


Sveti Serafin iz Montegranara, brat laik (pomoćnik). Rođen je u mjestu Montegranaro 1540. Prije stupanja u samostan obavljao je razne težačke poslove. S osamnaest godina zamolio je kapucine da ga prime za brata pomoćnika. Nakon novicijata poslan je u samostan mjesta Ascoli Piceno, u kojemu je proveo gotovo čitav život radeći kao vratar i sakupljač milodara. Krilatica mu je bila: „Gore se putuje tako što se ovdje na zemlji spušta“. Iako je bio napola pismen imao je dar razgovora s ljudima, pa je za svakoga znao naći poneku riječ utjehe i ohrabrenja, a tu milost je pronalazio po svakodnevnoj molitvi. Blaženim je proglašen 1729., a svetim 1767. Liturgijski mu je spomen 12. listopada. Sveti Josip Leoniški, svećenik, misionar, propovjednik. Rođen je mjestu u Leonessa (pokrajina Rieti) 1556. Na sve svjetske primamljive ponude znao je reći: „Svoje sam srce neopozivo predao i posvetio Bogu“. Upoznavši kapucine i njihov način života, u 17. godini odlučuje i sam postati kapucin. Kad je bio zaređen za svećenika posvećuje se službi propovijedanja. Taj ga zanos, kao misionara, vodi i k Turcima u Carigrad. Tamo je bio uhvaćen i mučen, ali je na čudesan način izbjegao smrt. Vratio se u Italiju i nastavio svoju službu propovijedanja po selima i gradovima. Osobito je štovao Euharistiju i razmatrao Kristovu muku. Zbog njegove dobrote ljudi su ga prozvali „anđelom mira“. Svoj zemaljski život završio je u mjestu Amatrice 1612. Blaženim je proglašen 1737., a svetim 1746. Liturgijski mu je spomen 4. veljače. Sveti Lovro Brindiški, svećenik, generalni ministar Reda, crkveni naučitelj. Rođen je u Brindisiju 1559. Vrlo mlad pristupio je u Kapucinski red. Nakon ređenja za svećenika posvetio se propovijedanju. Kao revan i djelotvoran propovjednik prošao je cijelu Italiju i velik dio Europe. Budući da ga je Bog obdario izvanrednom pameću i mudrošću uspio je napisati i mnoga teološka djela, zbog kojih je zavrijedio da ga Crkva proglasi naučiteljem. Preminuo je u Belému blizu Lisabona 1619. Blaženim je proglašen 1783., svetim 1881., a crkvenim naučiteljem 1959. Liturgijski mu je spomen 21. srpnja. Sveti Konrad iz Parzhama, brat laik (pomoćnik). Rodio se u Parzhamu (Njemačka) 1818. Nakon uzornoga građanskoga i kršćanskog odgoja, u 33. godini života stupio je među kapucine kao brat laik. Isticao se kršćanskom i redovničkom savršenošću i ljubavlju prema povjerenim mu službama. Kroz 43. godine bio je vratar u poznatom marijanskom samostanu i svetištu 41


u Altöttingu. Radeći na samostanskoj porti osobitu je ljubav iskazivao prema siromasima i nezbrinutima. Snagu za svoj život i aktivnosti crpio je iz neprestane molitve i Euharistije. Posebno je štovao Majku Božju, a rado je obavljao i pobožnost Križnog puta. Svoj zemaljski život je završio 1894. Blaženim je proglašen 1930., a svetim 1934. Liturgijski mu je spomen 21. travnja. Sveti Fidel(is) iz Sigmaringena, svećenik, propovjednik i mučenik. Rođen je u gradu Sigmaringenu (Njemačka) 1578. Studirao je pravo u Freiburgu te je postao izvrstan pravnik. No, život po Evanđelju doveo ga je u 35. godini života do napuštanja pravničke prakse. Pravničko odijelo zamjenjuje habitom braće kapucina. Po stupanju u Red odlikovao se vjernim obdržavanjem redovničkog pravila. Postavši, pak, svećenikom sav se posvetio službi propovijedanja. Njegovo naviještanje evanđelja pratio je svet život, apostolski žar, ljubaznost i govorničke sposobnosti. Kao uspješan propovjednik i neumorni misionar, imenovan je prvim prefektom Svetog zbora za širenje vjere („De propaganda fidei“). Ne mogavši odoljeti uspjehu i uvjerljivosti njegova propovijedanja, krivovjerci su ga ubili u Sewisu u Švicarskoj 1622. Blaženim je proglašen 1729., a svetim 1746. Liturgijski mu je spomen 24. travnja. Sveti Ignacije iz Láconija, brat laik (pomoćnik). Rodio se 1701. u mjestu Láconi (Italija). Već u djetinjstvu mještani su ga prozvali „malim svecem“. U 20. godini odlučio je postati kapucin, pa u novicijat stupa 1721. Kroz četrdeset godina posvetio se službi sakupljača milodara u gradu Cagliariju. U toj službi svima je davao izvrstan primjer evanđeoske poniznosti i ljubavi. Za života se uvijek pouzdavao u Božju providnost, znajući da mu opakost i ljudski zli jezici ne mogu nauditi. Bog ga je zato obdario mnogim nadnaravnim darovima, koji su ona Ignacija učinili osobito cijenjenim kod svih slojeva društva. Zemaljski život je završio 1781. Blaženim je proglašen 1940., a svetim 1951. Liturgijski mu je spomen 11. svibnja.

42


Sveti Feliks Kantalicijski

Sveti Josip Leoniški

Sveti Lovro Brindiški

SVECI KAPUCINSKOG REDA

Sveti Serafin iz Montegranara

Sveti Fidel(is) iz Sigmaringena

Sveti Konrad iz Parzhama

Sveti Ignacije iz Láconija

43


Sveti Bernard iz Corleonea, brat laik (pomoćnik). Rodio se 1605. u mjestu Corleone (Italija). Do stupanja u samostan bio je član gradske policije i franjevački trećoredac. U 28. godini stupa među braću kapucine kao brat laik. Veoma brižan u obdržavanju redovničkog života, nastojao se po žarkoj ljubavi i strogim pokorničkim djelima što više suobličavati Kristu Raspetome. Molitvu je smatrao najsnažnijim lijekom i sredstvom za pobjedu dobra nad zlom. Često je znao reći: „Ne podleći grešnim iskušenjima isto je što i hodati po trnju i ne ubosti se.“ U pobožnosti i vjernosti Kristu i njegovoj muci, Bernard je otkrivao snagu za ljubav prema Bogu i ljudima. Umro je u Palermu 1667. Blaženim je proglašen 1768., a svetim 2001. Liturgijski mu je spomen 12. siječnja. Sveti Franjo Marija iz Camporossa, brat laik (pomoćnik). Rodio se 1804. u mjestu Camporosso (Italija). U Kapucinskom redu je kroz četrdeset godina skupljao milodare po gradu Genovi Zbog sveta života njegovi su ga građani nazivali „Santo padre“ (Sveti otac). Kad je godine 1866. gradom harala kolera Franjo se posvetio nesebičnoj brizi i posluživanju oboljelih od te bolesti. I sam je zaražen tom bolešću, umire 1866. Blaženim je proglašen 1929., a svetim 1962. Liturgijski mu je spomen 19. rujna. Sveti Ignacije iz Santhià, svećenik. Rodio se 1686. u mjestu Santhià (Italija). Neko je vrijeme bio dijecezanski svećenik, a onda kao 30-godišnjak stupa u kapucinski Red. Poslušan redovničkim poglavarima, u vršenju različitih službi (učitelj novaka, ispovjednik, propovjednik, vojni kapelan, tješitelj bolesnih) odlikovao se učenošću i svetošću života. Njegova je radost bila držati se posljednjeg mjesta, neumorno svima služiti i spremno slušati svoje poglavare. Uvijek je duhom bio uronjen u Boga i stalno vedar sa svima. Mnoge je godine proboravio u samostanu zvanom „Kapucinsko brdo“ (Monte dei cappuccini) u Torinu u kojemu je i preminuo 1770. Zbog herojskih kreposti i čudesnih znakova blaženim je proglašen 1966., a svetim 2002. Liturgijski mu je spomen 22. rujna. Sveti Krišpin iz Viterba, brat laik (pomoćnik). Rođen je u Viterbu 1668. U Kapucinski red stupa 1693. Kroz četrdeset je godina skupljao milodare u Orvietu i njegovoj okolici i na taj se način brinuo za uzdržavanje, ne samo samostanske zajednice, nego i svoje „velike orvietske obitelji“. Čudesno je djelovao na materijalnom i na duhovnom pogledu. Bio je uspješan izmiritelj 44


svih onih koji su mu se povjeravali: građana, supružnika, braće. Posebno je častio Euharistiju i Bezgrješnu. Budući da je bio obdaren nebeskom mudrošću i mnoge učene osobe tražile su od njega pomoć i savjete. Umro je u Rimu 1750. Blaženim je proglašen 1806., a svetim 1982. Liturgijski mu je spomen 19. svibnja. Sveti Feliks iz Nikozije, brat laik (pomoćnik). Rodio se u gradu Nikoziji (Sicilija) 1715. Nakon dugog traženja i mnogih odbijanja napokon je u 28. godini života primljen u Red za brata pomoćnika. Od samih početaka davao je izvrsne primjere poslušnosti i svetosti. Redovnička poslušnost, blagost, pokora, štovanje Euharistije, pobožnost prema Bezgrešnoj bile su njegove velike ljubavi i kreposti. Cijeli je svoj život proboravio u rodnom gradu skupljajući milodare za potrebe samostana i siromaha. Vršeći tu službu mnogima je bio i duhovni savjetnik, jednostavnih, ali i učenih osoba. Posjedovao je dar pronicanja u duše, a učinio je i mnoga čudesna djela. Umro je u Nikoziji 1787. Blaženim je proglašen 1888., a svetim 2005. Liturgijski mu je spomen 2. lipnja. Sveti Pio iz Pietrelcine, svećenik i mistik. Padre Pio se rodio u mjestu Pietrelicina (Italija) 1887. U kapucinski Red stupa 193. Za svećenika za zaređen 1910. Godine 1916. dolazi u mjesto San Giovanni Rotondo u kojemu, uz nekoliko kraćih prekida, ostaje do smrti 1968. U petak ujutro 20. rujna 1918. moleći se pred Raspetim u koru samostanske crkve, prima dar stigmi (svete rane), koje su ostale otvorene i krvareće kroz pola stoljeća. Za svog života sav se predao svećeničkoj službi; osnovao je „Molitvene grupe“ i modernu bolnicu kojoj daje ime „Kuća za ublažavanje boli“. Posjedovao je dar bilokacije, poniranja u ljudske savjesti i postao je vrlo tražen ispovjednik. Blaženim je proglašen 1999., a svetim 2002. Liturgijski mu je spomen 23. rujna. Sveta Veronika Giuliani, klarisa kapucinka. Rođena je 1660. Sa 17 godina je stupila u samostan klarisa kapucinki u mjestu Città di Castello. Život je provodila u molitvi i razmatranju pa je zadobila i dar svetih rana (stigmi). Na nalog svojega ispovjednika pisala je dnevnik u kojemu je opisivala svoja mistična iskustva. Zemaljski život je završila 1727. Blaženom je proglašena 1804., a svetom 1839. Liturgijski se slavi 10. srpnja.

45


Sveti Bernard iz Corleonea

Sveti Franjo Marija iz Camporossa

SVECI KAPUCINSKOG REDA

Sveti Ignacije iz Santhià

Sveti Krišpin iz Viterba

Sveti Feliks iz Nikozije

Sveti Pio iz Pietrelcine

46

Sveta Veronika Giuliani


Blaženici Blaženi Jeremija iz Vlaške, brat laik (pomoćnik). Rođen je u Maloj Vlaškoj (Rumunjska) 1556. S 18 godina dolazi u Italiju (1574.) gdje u Napulju stupa među kapucine kao brat pomoćnik (1579.). Nakon novicijata u samostanima je vršio različite službe. Od 1585. godine brine se za bolesnike samostana sv. Efrema Novog. Tu je ostao bez prekida 40 godina, posvetivši svoj život neumornom služenju i uvijek s „radošću i vedrinom na licu“. Često je znao i ovako moliti: „Gospodine, zahvaljujem Ti što sam uvijek služio i nikad nisam bio služen. Hvala Ti što sam uvijek bio podložnik i nikad nisam zapovijedao“. Kao žrtva ljubavi i poslušnosti umro je za vrijeme posjeta jednom bolesniku (1625.). Blaženim je proglašen 1983. Godine 2008. tijelo blaženog Jeremije preneseno je u njegovu rodnu Rumunjsku. Blaženi Diego (Didak) Josip iz Cádiza, svećenik. Rodio se u Cádizu (Španjolska) 1743. U gradu Sevilli stupa u kapucinski Red (1758.). Nakon ređenja za svećenika posvetio se propovijedanju, te je postao apostolom Španjolske. Zbog svoje učenosti i govorničkih vještina uspješno se suprotstavljao vjerskim zabludama svoga vremena. Molitva, pokornička djela i redovnička strogost učinili su plodnim njegov apostolat praćen brojnim čudesima. Svoj zemaljski život završio je u Rondi (1801.). Blaženim je proglašen 1894. Liturgijski mu je spomen 5. siječnja. Blaženi Benedikt iz Urbina, svećenik. Potječe iz plemićke obitelji Passionei, a rođen je u gradu Urbinu 1560. Zarana ostaje bez roditelja, a već sa 22 godine u Padovi završava studij prava. Razočaran lakomislenim životom svojih vršnjaka, odlučuje svoj život posvetiti Bogu kao kapucin. Kad je bio zaređen za svećenika, s velikim se zanosom i uspjehom posvetio službi propovijedanja evanđelja. Kao svećenik i redovnik isticao se ustrajnom molitvom, siromaštvom, strogošću i velikom odgovornošću prema povjerenim mu službama. Neko je vrijeme, zajedno sa sv. Lovrom Brindiškim, uspješno djelovao u Češkoj braneći i šireći katoličku vjeru. S osobitim osjećajima i pobožnošću štovao je Blaženu Djevicu Mariju, pa se je molitvom i postom redovito pripremao za njezine blagdane. Zemaljski život je završio 1625. Blaženim je proglašen 1867. Liturgijski mu je spomen 30. travnja.

47


Blaženi Agatanđeo i Kasijan, svećenici, misionari i mučenici. Agatanđeo Noury je rođen u Toursu (Francuska) 1598. Godine 1619. stupa u Kapucinski red. Od godine 1629. pa sve do mučeničke smrti djeluje kao misionar, najprije u Kariu, a od 1637., zajedno s Kasijanom, u Etiopiji. Kasijan Lopes Netto rođen je u Nantesu (Francuska) 1607. Redovničke zavjete u Kapucinskom redu polaže 1623. Sve do svoje mučeničke smrti djelovao je, zajedno s Agatanđelom, među Abesincima (Etiopija). Obojica su svoj život i apostolat okrunili mučeničkom palmom u gradu Gondaru 1638. Blaženim su proglašeni 1905. Liturgijski im je spomen 7. kolovoza. Blaženi Marko iz Aviana, svećenik, propovjednik, diplomata. Rodio se u Avianu 1631. Sa 17 godina ušao je u Kapucinski red, a sa 24 je bio zaređen za svećenika (1655.). Postao je slavan propovjednik po Italiji i Europi. Dok je propovijedao slušale su ga velike mase vjernika po crkvama i trgovima, a on ih je učvršćivao u vjeri, pozivao na vjernost kršćanskome pozivu, na pokoru za grijehe i obraćenje. Papa Inocent XI. imenovao ga je apostolskim misionarom i papinskim izaslanikom. Na apostolskim putovanjima mnogi su vladari tražili od njega savjete za obranu Europe od najezde Turaka. Promičući jedinstvo i slogu među vladarima i narodima, upravo njemu pripada zasluga za obranu Beča (1683.) i za protjerivanje Turaka sve do Beograda. Bio je osobiti prijatelj cara Leopolda I. i čitave carske obitelji u Beču. Iscrpljen od mnogih putovanja i apostolskih poslova umire u Beču 1699. Blaženim je proglašen 2003. Liturgijski mu je spomen 13. kolovoza. Blaženi Anđeo iz Acrija, svećenik. Rodio se u Acriju (Kalabrija, Italija) 1669. Već u 18 godini odlučio je postati kapucin. No, zahvaćen raznim sumnjama i nesigurnostima dva puta je ulazio i izlazio iz Reda. Treći puta (1690.) je ustrajao do kraja života. Nakon ređenja za svećenika 38 godina je neumorno putovao i propovijedao. Njegov život molitve i redovničke strogosti bili su najljepša potvrda onoga što je vjernicima sa žarom preporučivao. Često je isticao da je „velika milost i velika slava biti kapucin i istinski sin svetoga Franje.“ Zbog mudrosti i razboritosti u vršenju poglavarske službe (bio je provincijal) prozvan je „anđelom mira“. Preminuo je u Acriju 1739. Blaženim je proglašen 1825.

48


Blaženi Apolinar iz Posata, svećenik i mučenik. Ivan Jakov Morel se rodio u Švicarskoj 1739. Godine 1762. stupa u Kapucinski red i dobiva ime fra Apolinar. Za svećenika je zaređen 1764. Nakon ređenja posvećuje se propovijedanju i vođenju pučkih misija. U svojim apostolskim poslovima bio je vrlo uspješan, osobito među mladima, zbog čega je mnogo propatio od neprijatelja vjere. Jedno vrijeme je vršio i službu profesora i odgojitelja studenata u Fribourgu. Dok je boravio u Parizu (1788.) odlučio je poći u Siriju kao misionar. No, Gospodin je htio da ostane u Parizu, gdje 2. rujna 1792. svoj život završava mučeničkom smrću (odbio je potpisati državnu laičku Konstituciju o kleru). Blaženim je proglašen, s još drugih 190 mučenika Francuske revolucije, 1926. godine. Liturgijski mu je spomen 2. rujna. Blaženi Bernard iz Offide, brat laik (pomoćnik). Rodio se u mjestu Offida (Marche, Italija) 1604. U 22. godini odlučio se za redovnički život te stupa u kapucine kao brat. U samostanima je vršio službu kuhara, bolničara, sakupljača milodara, vrtlara i vratara. Uz redovite poslove uvijek je nalazio vremena još i za molitvu i razna pokornička djela. Prije svoje smrti (1694.) poticao je braću na vjerno vršenje Pravila, na bratsku ljubav, na život u miru i na veliku ljubav prema siromasima. Blaženim je proglašen 1795. Blaženi Inocent iz Berza, svećenik. Rodio se u Niardu (Brescia, Italija) 1844. Za dijecezanskog svećenika je zaređen 1867. U 30. godini odlučuje se za Kapucinski red. Bio je vrlo tražen ispovjednik i propovjednik. Posebno je gajio ljubav prema pobožnosti Križnog puta. Umro je za vrijeme održavanja duhovnih vježbi u Bergamu 1890. Blaženim je proglašen 1961. Liturgijski mu je spomen 28. rujna. Blaženi Ivan Alojzije Loir, Protazije Bourbon i Sebastijan François, svećenici i mučenici. Svoju kršćansku vjeru posvjedočili su u teškim vremenima Francuske revolucije na kraju 18. stoljeća. Za vrijeme te revolucije 892 svećenika i redovnika bilo je prognano na pontonima „Rochefort“ jer su odbili prisegnuti na „Konstituciju za kler“. Svi su bili podvrgnuti najtežim uvjetima života i najgorim poniženjima i brutalnostima. Ovi naši blaženici proglašeni su blaženima 1995. Liturgijski im je spomen 18. kolovoza.

49


Blaženi Nikola iz Gèsturija, brat laik (pomoćnik). Rodio se u mjestu Gèsturi (Cagliari, Italija) 1882. Već kao dijete ostaje bez roditelja. U 29. godini života (1911.) stupa među kapucine kao brat pomoćnik. U novicijatu je dobio ime Nikola. Kroz 34 godine vršio je službu sakupljača milodara. Tu skromnu službu fra Nikola vršio je s velikom vjerom i ljubavlju, tako da je ostavljao velik duhovni odjek u narodu, koji mu se utjecao kao Božjemu čovjeku. Umro je u gradu Cagliariju 1958. Blaženim je proglašen 1999. Liturgijski mu je spomen 8. lipnja. Blaženi Aurelije iz Vinalesa, svećenik i mučenik. Blaženik je rođen u Vinalesu (Španjolska) 1896. Od rane mladosti osjećao je poziv na redovnički život pa je odlučio živjeti franjevačkokapucinsku karizmu. Za vrijeme vjerskog progona u Španjolskoj bio je prisiljen napustiti samostan. Palmu mučeništva zavrijedio je 28. kolovoza 1936. U istom razdoblju i iz istih motiva mučeništvo su još podnijeli kapucini sestre kapucinke Ambrozije iz Benaguacila, Petar iz Benise, Joakim iz Albocácera, Modesto iz Albocácera, German iz Carcagentea, Bonaventura iz Puzola, Santiago iz Rafelbunola, Henrik iz Almazora, Fidelis iz Puzola, Berardo iz Lugar Nuevo de Fonelleta, Pacifik iz Malencije. (Sestre kapucinke: Marija Isus Masiá Ferragut, Marija Veronika Masiá Ferragut, Marija Felicita Masiá Ferragut, Isabela Calduch Rovira, Milagros Ortels Gimeno). Liturgijski im je spomen 26. rujna. Blaženi Honorat Kozminski, svećenik. Rodio se u mjestu Biala Podlaska (Poljska) 1829. U Varšavi završava studij arhitekture. Godine 1846. proživljava jednu duhovnu krizu. No, uspješno je nadvladavši odlučuje stupiti u Kapucinski red. Za svećenika je zaređen 1852. Nakon ređenja sav se posvećuje pastoralnom radu i vodstvu duša. Utemeljuje 26 različitih vjerskih društava i redovničkih instituta, od kojih danas postoji još 18. Bio je i plodan duhovni pisac, duhovni vođa i traženi ispovjednik. Zemaljski život završava u Novom Miastu 1916. Blaženim je proglašen 1988. Liturgijski mu je spomen 13. listopada.

50


Blaženi Anicet Koplinski, svećenik i mučenik. Rodio se 1875. u poljsko-njemačkoj obitelji. Već s 18 godina stupa u Kapucinski red. Za svećenika je zaređen 1900. Od 1918. djeluje u samostanu i gradu Varšavi posebno se brinući za siromašne. Zbog toga je i postao poznat kao „veliki varšavski milostinjar“ i „sv. Franjo iz Varšave“. U noći sa 26. na 27. srpnja 1941. odveden je iz samostana u koncentracijski logor Auschwitz u kojemu biva pogubljen 16. listopada 1941. Na istom mjestu još je bio mučen i Simforian Ducki, brat laik (1888.-1942.). U koncentracijskom, pak, logoru Dachauu mučeništvo su podnijeli kapucini Henrik Krzystofik (1908.-1942.), Florijan Stepniak (1912.-1942,) u student teologije Fidelis Chojnacki (1906.-1942.). Svi ovi kapucini, skupa s još 103 poljska mučenika II. svjetskog rata, blaženim su proglašeni 1999. Liturgijski im je spomen 16. lipnja. Blaženi Andrija Hijacint Longhin, biskup. Rođen je u skromnoj seljačkoj obitelji 1863. Već nakon završetka osnovne škole želio je biti kapucin, ali mu je ostvarenje te želje sprječavao otac. No, Hijacint (krsno ime) nije odustajao od svoje odluke, pa 1879. stupa u kapucine pod imenom fra Andrija. Nakon ređenja za svećenika (1886.) u zajednici je vršio niz različitih i odgovornih službi (odgojitelj, profesor, provincijal). Godine 1904. papa Pio X. imenuje ga biskupom Treviza. Kroz 32 godine, kao „dobar pastir“ posvetio se odgoju i pouci djece i mladih. Zato su ga i prozvali „biskupom katekizma“, a zbog zauzetosti i brige za Crkvu još i „patrijarhom sela“ i preslikom evanđeoskoga „Dobrog pastira“. Gajio je i veliko prijateljstvo prema našem zemljaku, sv. Leopoldu B. Mandiću. Iscrpljen od mnogih poslova umro je 1936. Već tada su svi govorili da je „doista bio svetac“. Blaženim je proglašen 2002. Liturgijski mu je spomen 26. lipnja. Blaženi Jakov iz Ghazira, svećenik, propovjednik. Rođen je u mjestu Gazir (Libanon) 1875. Na krštenju su mu roditelji (Boutros i Shamsa Haddad) dali ime Khalil. U dobi od 19 godina odlučio je prihvatiti način redovničkog života kao kapucin. Nakon mnogih očevih protivljenja, ipak je 1894. stupio u novicijat i dobio ime Jakov. Za svećenika je zaređen 1901. Nakon ređenja vršio je niz različitih službi (samostanski ekonom, ravnatelj škole, organizator hodočašća). Njegova specifična karizma bilo je propovijedanje, a za tu službu se pripravljao noću pred Presvetim. Svjestan važnosti tiska, godine 1913. osniva mjesečnu reviju „Prijatelj obitelji“. Godine 1930. osniva Družbu Franjevačkih sestara od libanonskog Križa sa svrhom pomaganja i posluživanja 51


bolesnika, te brigom za nemoćne, slijepe, bogalje, mentalno hendikepirane, neizlječivo bolesne koji su k tome još i napušteni, kao i odgoj i briga za napuštenu djecu. Ljubav prema čovjeku koji trpi obilježila je čitav njegov život. U tu svrhu je osnivao škole i bolnice. Prepoznat kao velikan ljubavi, od vjerskih i civilnih vlasti, jedino mu je bilo stalo do toga da „ljubi Boga i da ljubi čovjeka, koji je slika Raspetoga“. Radio, tisak, prijatelji, seoska zvona navijestila su njegovu smrt koja je nastupila 26. lipnja 1954. Da je uistinu bio velik potvrđuju i riječi samog apostolskog nuncija: „Bio je najveći čovjek kojega je Libanon dao u naše dane“. Blaženim je proglašen 2008. Blaženi Josip Tous y Soler, svećenik i osnivač redovničke zajednice. Rođen je u mjestu Igualadi (Španjolska) 1811. U dobi od 16 godina ulazi u novicijat braće kapucina (1827.). Za svećenika je zaređen 1834. Kao svećenik oblikovao se vjernošću svećeničkoj službi i dubokim duhovnim životom, koji je hranio intimnom vezom s raspetim i euharistijskim Isusom, Majkom Dobrog Pastira i pobožnostima koje su duboko obilježile njegov život. Godine 1835. zajedno s braćom doživljava ukinuće samostana i biva odveden u zatočeništvo. Protjeran je najprije u Francusku, a nakon toga na sjever Italije. Iako je bio prisiljen živjeti izvan samostana, ostao je zauzet u raznim pastoralnim aktivnostima. Godine 1843. vraća se u Španjolsku u nadi da će se moći vratiti u samostan, ali mu je to zbog ‘liberalnih’ zakona toga vremena bilo onemogućeno. Skrasio se kod jedne obitelji, ali ostavši kroz sve vrijeme vjeran strogom kapucinskom pokorničkom načinu života. Uvijek je bio veseo u življenju svoga posvećenja i služenja Bogu i ljudima, i onda kada se, ako svećenik i redovnik, morao suočavati s patnjama, tjeskobama i pogrdama. Godine 1850. osniva Institut Sestara kapucinki Majke Božje Božanskog Pastira. Za njih je on osobno napisao Konstitucije. U njima inzistira na pobožnosti prema Mariji, Majci božanskog Pastira i odgojnoj službi u djetinjstvu i mladosti. Dok je slavio euharistiju „sestrica smrt“ ga je pohodila 1871. Blaženim je proglašen 2010.

52


Blažena Florida Cèvoli, klarisa kapucinka. Potječe iz plemićke obitelji, a rođena je u Pisi 1685. Godine 1703. stupa u samostan klarisa kapucinki (Città di Castello). Odgojena je u školi i po primjeru Veronike Giuliani. Upravo je blažena Florida od 1716. godine sv. Veroniki bila zamjenica u samostanu. Nakon smrti sv. Veronike (1727.) Florida Cèvoli ju je naslijedila u upravi samostana. Zajednicu je vodila mudro i uspješno punih 25 godina. Duboko je proživljavala molitvu, žarom je izgarala za spasenja duša i velikom ljubavlju prema potrebama siromaha. Umrla je 1767. Blaženom je proglašena 1993. Liturgijski se slavi 12. lipnja. Blažena Marija Magdalena Martinengo, klarisa kapucinka. Rođena je u plemićkoj obitelji u gradu Bresci 1687. S osamnaest godina odlučila je svoj život posvetiti Bogu te stupa u samostan klarisa kapucinki. Isticala se životom pokore i rada. Sve svoje dužnosti vršila je s velikom ljubavlju i odgovornošću. Jedno vrijeme bila je i učiteljica novakinja i samostanska poglavarica. Ostavila je mnoge spise u kojima opisuje svoj mistični put i život. Zemaljski život je završila 1737. Blaženom je proglašena 1900. Liturgijski se slavi 27. srpnja.

S. Lebinec

Blažena Marija Terezija Kowalska, klarisa kapucinka. Rođena je u Varšavi 1902. Redovničko odijelo sestara kapucinskih klarisa oblači 1923. Vječne redovničke zavjete polaže 1927. Usprkos bolesti koju je mučila, uvijek je sa svima bila prijazna. Posebno se isticala u molitvi i raznim kućanskim poslovima. Dana 2. travnja 1942. Nijemci su provalili u samostan, sve su sestre zatvorili i potom ih prebacili u koncentracijski logor u Dzialdowu gdje i završava svoj zemaljski život (1941.). Blaženom je proglašena 1999. godine sa skupinom od 107 mučenika Drugog svjetskog rata.

53


Sv. Leopold Bogdan Mandić, rođen je u Herceg Novom 12. svibnja 1866. g. U Red Manje braće Kapucina stupio je u mjestu Bassano del Grapa, u Italiji, 1884. g.. Za svećenika je zaređen u Veneciji 1890. g. Sav svoj život, rad, teškoće i žrtve prikazao je Bogu sa željom da ostvari kršćansko jedinstvo u jednoj Kristovoj Crkvi. U našim krajevima najdulje je boravio u Zadru, a nešto manje u Kopru i Rijeci. Uvijek je čeznuo da kao svećenik djeluje u svojoj domovini.

54

Sv. Leopold Bogdan Mandić

No, međutim gotovo sav svoj svećenički i redovnički život proveo je u Padovi služeći braći ljudima kao ispovjednik. Umro je u Padovi na glasu svetosti 30. srpnja 1940. g. Živio je kreposno te su ga već za života smatrali svecem, a još više poslije smrti. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 2. svibnja 1976. g., a svetim papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g. Nebeski je zaštitnik kapucina u Hrvatskoj.


Sluga Božji, fra Ante Josip Tomičić Rođen je 23. ožujka 1901. u selu Razbojine, župa Ričice (Lika). U 17. godini života doživio je snažan Božji zahvat koji ga je potaknuo da potraži savršeniji način života po Evanđelju. Spoznavši da ga Bog zove u redovnike 1919. g. stupio je u Kapucinski red. Kao redovnik, ne svećenik, kroz pune je 22 godine skupljao milodare za gradnju kapucinskih crkava, samostana i odgoj podmlatka Provincije. U riječki kapucinski samostan dolazi 1947. u kojem ostaje pune 34 godine. U samostanskoj crkvi Gospe Lurdske vršio je službu sakristana i vratara. Bio je osobiti štovatelj Blažene Djevice Marije. Koliko ju je štovao ponajviše nam govori činjenica da se osjećao silno počašćenim time što je bio određen za sakristana u riječkom samostanu. On je to smatrao za sebe najvećom čašću što mu se u samostanu mogla povjeriti. Smatrao se čuvarom svoje nebeske Kraljice i Majke. Zato se sav davao u službu Bogu i ljudima. Shrvan bolešću svoje zemaljski život završio je u riječkom samostanu Gospe Lurdske 25. studenog 1981. Biskupski proces za proglašenje blaženim i svetim započeo je u Rijeci 2005. godine. Fra Ante Josip Tomičić

55


IV. dio

Braća kapucini u Hrvatskoj VARAŽDIN ZAGREB RIJEKA

OSIJEK

HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA

SPLIT

DUBROVNIK

56


Dolazak braće kapucina u južne krajeve Hrvatske Već smo napomenuli da se Red sve do 1574. g. razvijao samo unutar Italije, jer je postojala papinska zabrana koja nije dopuštala širenje Reda u druge zemlje. Tu je zabranu ukinuo papa Grgur XIII i nakon toga Red se počeo ubrzano širiti i po drugim zemljama. U naše krajeve braća kapucini su došli iz dva pravca: iz Italije i Austrije preko Slovenije, a razlog tomu bijaše i politički položaj hrvatskih krajeva u ono vrijeme. U južne krajeve Hrvatske kapucini su došli iz Venecije i počeli su razvijati svoju djelatnost u Splitu (samostan osnovan 1691.), Zadru (samostan osnovan 1732.) i Herceg Novom (samostan osnovan 1688.). Iako su ti gradovi i samostani bili pod mletačkom upravom, u kapucinski Red su počeli stupati i mladići iz okruga djelovanja tih samostana. Nažalost, sam razvitak Reda u Dalmaciji nije uspio postići takve razmjere da bi i ti dalmatinski samostani mogli postići svoju upravnu samostalnost, kao što je to kasnije bio slučaj sa samostanima na sjeveru. Među kapucinima hrvatskog podrijetla, koji su u Red stupali po različitim Provincijama (Venecija, Ankona, Napulj…), od samih početaka kapucinske prisutnosti u dalmatinskim gradovima, nedovoljno istražena povijest nam ipak bilježi nekoliko značajnijih imena. Prema nekim povijesnim saznanjima i izvorima čini se da su fra Ivan Dalmatinac i fra Vinko Predojević prvi Hrvati koji su stupili u Red Manje braće Kapucina. Fra Ivan Dalmatinac, rođen je oko 1508. g. u Dalmaciji, koja je tada trgovački bila osobito puno povezana s talijanskim Napuljem. Zato je i on sam želeći stupiti u kapucine postao članom Napuljske Papa Grgur XIII.

57


provincije. Najstariji dokumenti nazivaju ga Dalmata, Illyricus, Slavus, Schiavone. Od franjevaca opservanata među prvima prelazi kapucinima. O njemu je zabilježeno da je bio svećenik veoma cijenjen i poznat zbog svojega kreposna i pokorničkog života. Ljudi su ga nazivali i «sunce savršenstva». Još za života uživao je glas sveca, a vjerovalo se da posjeduje i izvanredne darove molitve, savjeta i proročanstva budućnosti. Zato su mnogi dolazili k njemu i tražili da im u nevoljama pomogne. Preminuo je u Napulju 1588. g. Fra Vinko Predojević bio je rodom iz Dubrovnika, a kao i fra Ivan postao je članom napuljske Provincije, a kapucinima je pristupio oko 1560. g. U prvim desetljećima nastanka kapucinske reforme susrećemo još jedno značajno ime hrvatskog podrijetla i to u osobi Nikole Zuzorića. Povijesni podaci navode da je rođen u Dubrovniku 1572. g. Godine 1588. ulazi u Red i dobiva ime fra Franjo. Bio je poznat kao jedan od najvećih propovjednika svoga vremena. Propovijedao je i u više talijanskih kneževina i republika. Povijesno nije sigurno je li propovijedao i u svojem rodnom gradu, iako vjerojatno jest, jer već od 1540. g. kapucini često propovijedaju u dubrovačkoj katedrali. Preminuo je na glasu svetosti u Ankoni 5. svibnja 1639. g. Zanimljivo je napomenuti da je i njegov rođeni brat Petar također bio kapucin i član iste provincije. Lijepo svjedočanstvo o prisutnosti kapucina u dalmatinskim krajevima ostavio nam je i skradinski biskup fra Vinko Bragadin. Rođen je 11. ožujka 1691. g. u Veneciji. Na krštenju je dobio ime Antun Dominik. U Red je stupio u Venecijanskoj provinciji 1714. g. Kao svećenik bio je cijenjeni propovjednik. U nekoliko samostana svoje provincije odnašao je dužnost samostanskog poglavara (gvardijana). Za skradinskog biskupa imenovan je 1733. g. Kao biskup odlikovao se je apostolskom revnošću, pobožnošću i karitativnim djelovanjem. Radio je na podizanju sjemeništa za svećenički pomladak. Na vlastitu molbu, jer nije dobro poznavao hrvatski jezik, premješten je 1753. g. za biskupa u talijansku Chioggiu. Tamo je u preminuo 1762. g.

58


Dolazak braće kapucina u sjeverne krajeve Hrvatske Za dolazak braće kapucina u južnoslavenske (pa onda i naše hrvatske,) krajeve važan je bio osnutak samostana u Grazu u Štajerskoj (Austrija) 1600. g. Kapucini su u Graz (Austriju) došli predvođeni sv. Lovrom Brindiškim, a pozvao ih je nadvojvoda Ferdinand. Iz tog samostana onda kapucini dolaze u Ljubljanu 1606. g. Ustanovljenje tih samostana označava i polaznu točku za dolazak u naše krajeve. Štajerska je tada činila provinciju habsburškog carstva i obuhvaćala je područja Koruške, Hrvatske, Kranjske i Istre. Godine 1600., kada kapucini dolaze u Štajersku i ostale zemlje Austrije (u Češku su došli godinu ranije), osnovan je Češko-austrijsko-štajerski komesarijat (povjerenstvo), a 1608. g. došlo je do njegove podjele, pa je Komesarijat uzdignut na rang Provincije. Tako su istodobno nastale dvije provincije, Češko-austrijska i Štajerska provincija. Štajerskoj su provinciji s vremenom, kako je koji samostan bio osnovan, bili priključivani slovenski i kasnije hrvatski samostani. Godine 1606. kapucini, pod pokroviteljstvom Venecijanske provincije, koja je slala braću za nove samostane u osnivanjima dok se za njih ne odgoje domaći redovnici, dolaze u Ljubljanu. Nekoliko godina kasnije u tom samostanu, za kojega je kamen temeljac položen 25. travnja 1607. g., kao članove samostanske zajednice susrećemo dvojicu kapucina iz Dalmacije: fra Mihovila iz Šibenika († 1616. g. u Gorici) i fra Nikolu iz Splita († 1625. g.). Prema još nedovoljno istraženim povijesnim podacima, čini se da je Andrija Bare prvi Hrvat koji je stupio u Red na našim prostorima. On je rodom bio iz okolice Krapine, a kapucinski habit kao fra Benedikt obukao je, za Štajersku provinciju, u Beču 1606. g., a umro je mučeničkom smrću u Radgoni (Radkersburg) 1635. g. Drugi Hrvat, iz primorskih krajeva, primljen među kapucine bijaše iz Senja: Grgur Riljanović, koji je u Redu dobio ime fra Damjan. Redovničko odijelo obukao je u Gorici 1613. g., a umro je kao svećenik u Ljubljani 1660. g. Štajerska provincija je tada već imala svoj prvi samostan na hrvatskom teritoriju – na Rijeci. 59


Prva utemeljenja samostana Svoj prvi samostan u Hrvatskoj kapucini su počeli graditi u Rijeci, i to 1610. g. Nekoliko godina nakon toga kapucini dolaze u Zagreb. Temeljni kamen za zagrebački samostan na Gornjem gradu, blizu današnje uspinjače, položen je 1618. g. Prvi Zagrepčanin koji je stupio u Red bio je Franjo Čunko, koji je u Redu stupio u Grazu 1628. g. i dobio ime fra Filip. Nakon 50 godina redovničkog života preminuo je, kao propovjednik, u Zagrebu 1673. g. Crkva Gospe Lurdske u Rijeci

Iz tih prvih dvaju samostana, Rijeke i Zagreba, braća kapucini su zračili primjerom pokorničke, redovničke ozbiljnosti i jednostavnosti života i time udarali temelje za osnivanje svojih ostalih samostana u Hrvatskoj. Iako kroz čitavo 17. st., nažalost, više nije osnovan nijedan novi samostan na hrvatskom tlu, ipak je relativno mnogo domaćih mladića stupalo u Red, a njihova rodna mjesta nam pokazuju, dokle je tada dopirao način života i rada zagrebačkih i riječkih redovnika. Široko je bilo područje, odakle su već tijekom 17. st. hrvatski mladići tražili ostvarenje svojega duhovnog poziva u krugu kapucinskog ogranka franjevačkog Reda. Crkva sv. Mihaela Arkanđela u Zagrebu, podignuta 1941. g.

60


Dolazak u ostale hrvatske krajeve U zlatnom dobu Reda (razdoblje od 1625. do 1789.) braća kapucini dolaze i u druge hrvatske gradove.

Crkva Gospe od Pojišana prvi put se spominje 1260. godine, no pronađeni natpis u oltarnoj pregradi govori da je ondje bila crkva već u X. stoljeću. Gradnja današnje crkve počela je 1760. godine, dovršena je 11, a zvonik 22 godine kasnije.

Gospa od Pojišana

Godine 1688. osnovan je samostan u Herceg Novom, a 1691. u Splitu. U Zadar kapucini dolaze 1732. godine. Njihovo je djelovanje, kao i ostalih franjevaca, u tim gradovima velikim dijelom usmjereno na pružanje duhovne i socijalne pomoći narodu koji se nalazio u ratnom metežu turskih navala.

61


Početkom XVIII. stoljeća, osobito posredstvom Hrvatskog sabora, braća kapucini dolaze u Varaždin, a 25. travnja 1701. g. zagrebački biskup Stjepan Seliščević polaže temeljni kamen za njihovu crkvu i samostan Presvetog Trojstva. Crkva i samostan izgrađeni su doprinosima pripadnika visokog plemstva.

Kapucinska Crkva Presvetog Trojstva, Varaždin

Kapucinska knjižnica s inkunabulama i drugim vrijednim izdanjima

Dolaskom kapucina u Varaždin, sam grad je, njihovim propovijedanjem i duhovnim radom, a napose samim načinom života, ubrzo postao pravo duhovno žarište. Sam grad i okolica dali su mnoge kapucine.

62


Godine 1703. kapucini dolaze u Osijek. Samostan i crkvu grade na posjedu Ivana Jakova von Eggendorffa, kojega je on darovao kapucinima. Samostan je završen 1710. g., a između 1721. i 1723. g. započelo se je s gradnjom crkve sv. Jakova apostola. Godine 1718. g. kapucini osnivaju i samostan u Beogradu, a od 1724. g. imaju neko vrijeme i samostan u Zemunu.

Kapucinska Crkva sv. Jakova, Osijek

Unutrašnjost Crkve sv. Jakova, Osijek

Kada su Lika i Krbava bili oslobođeni od Turaka trebalo je stanovništvo tih krajeva, koje je za vrijeme turske okupacije bilo jako vjerski zapušteno, ponovno religiozno i moralno podići. Zato car Leopold I., na savjet papinskog nuncija Kolonića, šalje u te krajeve upravo kapucine. Najznačajniji čovjek vjerskog i kulturnog života toga područje bijaše fra Marin iz Senja. Godine 1689. g. biskup Glavinić mu daje za te krajeve »svu oblast našu biskupsku koju moremo, da vuči te narode». Iste godine kardinal Kolonić daje mu punu ovlast apostolskog misionara, a biskup Glavinić «biskupsku ovlast da ga se mora primati kao njega samoga”. Kao apostolski misionar bio je pod izravnom jurisdikcijom »Propagande za širenje vjere». Fra Marin je tri godine misionario po Lici, te je uz pomoć vjernika sagradio dva gostinjca: u Perušiću i Ribniku. 63


Da bi nastavio uspjeh «ličke misije», senjskom biskupu Bedekoviću pošlo je za rukom da carski dvor i braću kapucine zainteresira za ustanovljenjem jednoga samostana negdje na prostoru djelovanja fra Marina, jer je bio mišljenja da će se jedino tako moći očuvati i nastaviti uspjesi započete misije. Tu je biskupovu zamisao prihvatio car Josip I., koji 1708. g. ponovno šalje fra Marina u te krajeve, ali sada s ciljem da izabere mjesto budućeg samostana. On izabire Karlobag, za kojega kamen temeljac biva položen 1710. g. Kasnije 1716. g. gradi i mali hospicij u Kaniži blizu Gospića, koji je bio filijala samostana u Karlobagu i veoma prikladan centar za razvijanje apostolske djelatnosti braće kapucina po Lici i Krbavi.

Kapucinski samostan s maslinikom, Karlobag

64

Zvonik Kapucinskog samostana, Karlobag


Hrvatska kustodija U stanju brojčanog rasta i duhovnog napretka kapucine u Hrvatskoj je zatekla vladavina prosvijetljenog apsolutista cara Josipa II., s kojim od 1781. g. počinje razdoblje stagnacije i ograničavanja broja braće (tzv. «numerus clausus») te ukidanje samostana u Zagrebu i po Sloveniji (Ljubljana, Kranj, Novo Mesto, Maribor, Ptuj). «Numerus clausus» značio je da kapucini smiju primati toliko novih članova koliko mogu opravdati njihovo uzdržavanje ili da popune mjesto kad neki brat ili svećenik umre. U tu svrhu morao se svake godine carskoj kancelariji slati Status personarum (popis osoba). Carski propisi o školstvu također nisu siromašnim kapucinima išli na ruku.

65


S. Lebinec

Tadašnja «Štajerska provincija» (kojoj su pripadali i hrvatski samostani) bila je veoma snažna. Da bi se vidjelo u kakvoj je ekspanziji ta Provincija bila, donosimo neke podatke iz 1704. g. Te godine Provincija je imala 242 svećenikapropovjednika; svećenika bez dozvole za ispovijedanje bilo je 76, a onih s dozvolom za ispovijedanje bilo je 21. Klerika sa zavjetima bilo je 58 (to su bila braća koja su pohađala filozofskoteološke škole i spremala se za svećeničko zvanje); braće pomoćnika sa zavjetima bilo je 138. Detalj iz Kapucinskog samostana, Varaždin Sveukupan broj redovnika sa zavjetima bio je 535. U novicijatu (godini redovničke kušnje) te je godine bilo 19 klerika i 1 brat pomoćnik. Dakle, sveukupan broj redovnika zajedno s novacima bio je 555. Provincija je tada imala 27 samostana. Da bi u Štajerskoj provinciji smanjio broj Slavena (Hrvata – također i Gradišćanaca i Slovenaca), car je od Štajerske provincije odijelio hrvatske samostane. Tako je 1783. g. ustanovljena zasebna Hrvatsko-primorska kustodija sv. Stjepana kralja. Prvi njezin poglavar postao je 19. studenoga 1783. g. bivši provincijalni ministar Štajerske provincije fra Severin iz Varaždina. Čini se da odvajanje nije bila baš želja hrvatskih kapucina, jer su zbog međusobne udaljenosti samostana (Rijeka, Varaždin, Karlobag i hospicij u Lici), broja svećenika i braće te materijalnih (ne)prilika teško mogli zadovoljavati potrebe samostalnog razvoja. Nova upravna jedinica, koja je, dakle, imala svega četiri samostana i jedan hospicij, nije se bila još pravo ni snašla u novonastalim prilikama, a zadesi je bolan događaj: gubitak zagrebačkog samostana. Naime, za vrijeme Turskog rata (1787.-1891.) kapucini su 1788. g. bili prisiljeni taj samostan, kao drugi po starosti u Hrvatskoj, napustiti i ustupiti ga državi za smještaj vojske. Taj gubitak teško je pogodio novu kustodiju, koja ionako bijaše malena. Izgubila je samostan koji je – može se reći – i dotle, a svakako bi bio unaprijed, predstavljao intelektualno i duhovno središte nove pokrajine. 66


Drugi težak udarac bijaše nedostatak novih zvanja. Naime, gubitak zagrebačkog samostana i proturedovničke odluke Josipa II. u austrijskoj carevini učiniše da, od 1781-1795. g., hrvatska kustodija nije imala nikakvoga redovničkog prirasta. Ilustracije radi, 1795. g. Kustodija broji: 3 samostana (Rijeka, Varaždin, Karlobag), 33 svećenika (svi iznad 40 godina, a od toga 9 iznad 60), braće pomoćnika 10 (najmlađi 38 godina). Dakle, svih redovnika 43. Carske odredbe tražile su, naime, državne škole za svećenike, a nije dopuštao da imaju svoje interne privatne škole, jer je išao za tim da svećenici budu carski činovnici. U mjestima gdje su kapucini bili i još opstali (Rijeka, Varaždin, Karlobag), takvih škola nije bilo, tako da nisu mogli primati ni podmladak. Hrvatskoj kustodiji je zato životno nedostajao ukinuti zagrebački samostan. Budući da su mnogi Zagrepčani željeli kapucine imati u svojoj sredini, u više je navrata njezin kustos fra Modesto iz Rijeke posredovao o čitavoj stvari kod zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, hrvatskog bana Erdoedya i kod ugarskog primasa kardinala Battiania. Osim općeg izražavanja naklonosti nije konkretno ostvareno ništa. No, kapucini su ipak, zahvaljujući Božjoj providnosti i mudrim poglavarima, uspjeli svladati teške neprilike i organizirati svoju domaću školu pod vodstvom fra Tome iz Gyoera u Mađarskoj. Ovaj zaslužni redovnik upravljao je kustodijom 12 godina (1809-1821), a umro je 1824. g. Te iste godine u Red stupa Juraj Bedenik iz Koprivnice, koji dobiva ime fra Angelik, a obilježit će novu etapu u razvitku hrvatskih kapucina.

Fra Juraj Bedenik iz Koprivnice

67


Hrvatska provincija Fra Angelik postaje kustosom 1845. godine. U želji da pokrene razvoj Kustodije, najprije je ishodio da ona bude 1874. g., preko generalnog ministra Reda fra Venancija iz Torina, podignuta na rang Provincije. Kad je 1848. g. postao njenim prvim poglavarom trudio se kako da je brojčano uveća i brojem novih samostanima i redovnika. Kako bi hrvatska provincija porasla i imala veće pravo da se naziva provincijom, prihvaća savjet iz Rima da otvori samostan u Trstu. Uistinu, 1845. g., kad više nije bio poglavarom Provincije, ustanovljuje taj samostan, ali ga na koncu hrvatska provincija ipak nije preuzela, jer drugi nisu dijelili njegova nastojanja. Rezultat općega stanja jest da se nije došlo ni do kakvog proširenja Provincije ni u broju samostana, a i brojčano opadanje se nastavilo, kao uostalom i po čitavoj Europi. Da bi se nekako stanje pokrenulo na bolje, generalni ministar Reda fra Egidije iz Cortone započeo je u Redu s praksom otvaranja vlastitih «Serafskih»sjemeništa, kojih do tada nije bilo u Redu. Naime, do tada se u Red moglo primati samo one koji su već stekli humanističku naobrazbu pohađajući gimnaziju na državnim školama. U Redu je postojao samo filozofskoteološki studij. Ovom providonosnom praksom Red si je položio temelj ponovnoga procvata, jer je sada otvarajući vlastite humanističke škole, svojim kandidatima pružao također i potrebitu humanističku izobrazbu. Provincija koja je među prvima prihvatila tu novu inicijativu i u praksu je sprovela bila je i Venecijanska provincija. Ona je 1878. g. otvorila vrata svojega «serafskog» sjemeništa u Udinama, a jedan od prvih plodova te novine za čitav Red bijaše i naš sv. Leopold Bogdan Mandić.

68


U hrvatskoj provinciji, nažalost, ta novost Reda nije provedena u djelo, jer su svećenici u nas još uvijek bili činovnici Austrougarske Monarhije, koja za njih zahtijeva škole s državnim kriterijima, a nije bilo, čini se, ni previše mara niti volje da se više učini po tom pitanju. Godine 1884. za generalnog ministra Reda izabran je fra Bernard Christen iz Andermatta, u Švicarskoj, koji Redu, kroz 24 godine vodstva, daje novi zamah. Pod njegovom upravom Red je ponovno počeo brojčano napredovati. Godine 1908., kad prestaje biti poglavarom, u svijetu je već bilo 10.083 kapucina. Fra Bernard iz Andermatta

Hrvatski kapucini između dva svjetska rata Malo iza dolaska fra Bernarda iz Andermatta na čelo Reda, Božja providnost hrvatskim kapucinima također šalje zauzetoga radnika, na njivi Gospodnjoj, u osobi fra Bernardina Nikole Škrivanića. On je, kao dijecezanski svećenik, u Red stupio 1889. g. i tom je prigodom ime don Nikola zamijenio sa fra Bernardin. Vrlo brzo po primanju u Provinciju biva, 1901. g., izabran za njezina poglavara. Provincijom je upravljao sve do 1918. godine, najprije kao njezin provincijal, a od 1910. kao komesar, jer po obnovljenim Konstitucijama nisu više mogle opstojati brojčano male provincije. Fra Bernardin Nikola Škrivanić

69


Fra Bernardin razvija veliku apostolsku djelatnost posebno u Rijeci. Gradi velebnu crkvu Gospe Lurdske, začetnik je velikih i brojnih poduhvata, koji kapucinski samostan učiniše osobitim katoličkim žarištem u Hrvatskoj (osniva vlastitu modernu tiskaru «Miriam» i «Kuću dobre štampe»; razvija veliku izdavačku djelatnost; organizira prva nacionalna hodočašća u Lurd i Rim i dr.).

Riječki samostan postaje i snažna radna točka hrvatskog katoličkog pokreta, kojemu na čelu bijaše krčki biskup Anton Mahnič. Tu se tiska i njegova «Hrvatska straža», a počinju izlaziti također i «Riječke novine» koje su jednu godinu izlazile i kao dnevnik. Biskup Anton Mahnič, pokretač Hrvatskoga katoličkog pokreta

Od 1905. g. i sama Provincija počinje opet brojčano napredovati, jer fra Bernardin u Varaždinu otvara «Serafski kolegij” za gimnazijalce. Početkom 1913. g. hrvatskim kapucinima biva povjerena i briga za misije u Bugarskoj. Uz sve to fra Bernardinu je napokon pošlo za rukom i ono što prije nije uspio ostvariti fra Angelik: naime, da Provinciju proširi uspostavom novih mjesta prisutnosti. Budući da su talijanski kapucini napustili gotovo sve dalmatinske samostane, osim Zadra, tadašnji splitski biskup Filip Franjo Nakić poziva fra Bernardina da hrvatski kapucini preuzmu poznato splitsko svetište «Gospe od Pojišana.» Tako 1908. g. kapucini dolaze u Split. 70


Slično je bilo i s Dubrovnikom, kamo 1913. g. kapucini dolaze naklonošću dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića.

Biskup Josip Marčelić

Kapucinska crkva i samostan, Dubrovnik

Kad su se napokon počele ostvarivati najbolje nade za razvitak kapucina u hrvatskim krajevima, Provincija ponovno doživljava teške dane uvjetovane uglavnom prvim svjetskim ratom. Najteži udarac ponovno bijaše gubitak jednoga samostana. Ovaj put riječkoga. Naime, kao posljedica novonastalih političkih prilika, grad Rijeka biva izdvojena od hrvatskih krajeva te 1924. g. pripojena Italiji. U tim prilikama hrvatski kapucini su bili primorani napustiti svoj samostan i po odluci uprave Reda predati ga kapucinima iz venecijanske provincije. Gubitak riječkoga samostana, koji je u Hrvatskoj bio pojam i duša svih apostolskih poduhvata, ovaj put je još više pogodio hrvatske kapucine nego nekoć gubitak zagrebačkog samostana. Prvi svjetski rat, odlazak hrvatskih kapucina iz Rijeke, kao i nedovoljna pronicavost i snalažljivost onih koji su naslijedili fra Bernardina zaustavili su započeti procvat širenja kapucina u Hrvatskoj.

71


Nakon stvaranja nove državne zajednice Jugoslavije 1918. godine, hrvatski i slovenski samostani, koji su se našli unutar njezinih granica, sjedinjeni su u novu provinciju nazvanu «Ilirska». U ovoj novoj provinciji kapucini obaju bratskih naroda nastojali su da međusobnim potpomaganjem što više ojačaju unutar svojih redova i da učine što više dobra svojim narodima. Hrvatski kapucini su u novostvorenoj provinciji ponovno počeli napredovati. Naime, nastojanjem fra Anzelma Canjuge u Varaždinu grade i otvaraju svoje sjemenište, nazvano «Konvikt sv. Josipa». Na taj način su ostvarili ono što je već nekako bila redovito praksa u pogledu odgoja vlastitog redovničkog podmlatka.

Konvikt sv. Josipa, Varaždin

72

Fra Anzelmo Canjuga

Nakon punih 150. godina kapucini se, zaslugom bl. Alojzija Stepinca, ponovno vraćaju i u svoj Zagreb. Naime, u zagrebačkoj Dubravi Alojzije Stepinac im povjerava župu sv. Mihaela Arkanđela. Sada, tu u Dubravi 1941. g. kapucini si ponovno grade samostan i crkvu. Tako su se kapucini ponovno našli u Zagrebu, ali sada, umjesto u strogom centru, stigoše na njegovu periferiju, među siromašan svijet, i to točno u skladu sa svojom franjevačko-kapucinskom karizmom: da sa siromašnim pukom žive, propovijedaju i svjedoče Evanđelje. Po završetka II. svjetskog rata hrvatski kapucini su se 1948. g. stvarno, a 1954. i pravno ponovno vratili u svoj nekadašnji samostan u Rijeku.


Hrvatski kapucini danas U svrhu plodonosnijeg apostolsko-pastoralnog rada i propovijedanja otvorena je, na području župe sv. Mihaela arkanđela, u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi 17. svibnja 1963. godine kuća-samostan s javnom kapelom, u kojoj su braća prvu svetu misu slavila 6. prosinca 1964. godine. U travnju 1976. g. ta je kuća proglašena novim samostanom Provincije, a 2. svibnja 1974. samostan i kapela su stavljeni pod nebesku zaštitu Leopolda Bogdana Mandića. U tom dijelu naše zagrebačke župe sv. Mihaela, samostanski, apostolsko-pastoralni i liturgijski život uredno se odvijao sve do jeseni 1998. g. kada je fra Stjepan Bergovec, na prostoru uz OŠ «Dr. A. Starčevića», započeo s izgradnjom novog i prikladnijeg prostora za samostanski i pastoralni Crkva sv. Leopolda Mandića, Gornja Dubrava, Zagreb rad braće kapucina na području Gornje Dubrave. Zbog povećanog broja vjernika i stanovnika zabrebačke Dubrave, ali i zbog neadekvatnog liturgijskog prostora i nemogućnosti kvalitetnijeg pastoralnog rada, 2001. godine provincijalna uprava hrvatskih kapucina započela je, i zagrebačkom nadbiskupu predložila, reorganizaciju župe sv. Mihaela. Prijedlog je prihvatila Nadbiskupija te je svojim dekretima osnovala tri nove župe: Blaženi Papa Ivan XXIII. (područje vezano uz naš pastoralni centar «Lovro Brindiški», Klaka), Kraljica Mira (područje Žutog Grijega i Granešinskih Novaka), Sv. Leopold Bogdan Mandić. Prve dvije župe predane su na upravljenje zagrebačkoj nadbiskupiji, dok je župa sv. Leopolda uprava Provincije predložila Nadbiskupiji da se povjeri Hrvatskoj kapucinskoj provinciji. Sama župa je osnovana dekretom zagrebačkog nadbiskupa od 2. rujna 2001. godine. Od jeseni 2005. godine, a odlukom provincijalnog Kapitula iz iste godine, samostan sv. Leopolda ujedno postaje i novo sjedište provincijalne uprave Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića koja je, po odluci generalnog ministra Reda fra Pashala Rywalskog, bila proglašena samostalnom Provincijom 28. listopada 1974. godine. 73


Današnja apostolsko-pastoralna djelatnost i prisutnost Nakon Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) hrvatski kapucini svoje apostolskopastoralno djelovanje uglavnom vežu uz rad na župama, gdje su u pastoral, izravno ili neposredno, redovito i gotovo uključeni svi članovi Provincije. Braća Hrvatske kapucinske provincije danas upravljaju sa sljedećim župama (koje su uglavnom pripojene samostanima): Zagreb – sv. Mihael; Zagreb – Sv. Leopold; Varaždin – sv. Vid; Rijeka – Gospa Lurdaka; Osijek 7 – sv. Leopold; Split – Gospa od Pojišana; Karlobag – Cesarica, Prizna, Karlobag, Lukovo Šugarje. U Splitu i Dubrovniku, pak, hrvatski kapucini vode i duhovnu skrb oko dvaju poznatih Gospinih svetišta, i to: Gospe od Pojišana u Splitu, i Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. U Osijeku pak, uz župu, kapucini još vode i brigu oko prvog Leopoldova svetišta u Hrvatskoj. Uz Osijek i s njime povezano štovanje sv. Leopolda Bogdana Mandića (najprije u samostanu, a potom i na župi), svakako je još vrijedno za istaknuti i ekumensko djelovanje osječkog kapucinskog samostana u kojemu se već od 1927. godine redovito održava Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Ta inicijativa osječkih kapucina još više je počela dobivati na svojemu značenju, od Leopoldova proglašenja blaženim i svetim, jer je upravo njemu ekumensko nastojanje Katoličke crkve oko sjedinjenja razdijeljenih kršćana bilo jako na srcu. Ispovijedanje je hrvatskim kapucinima, kao i sv. Leopoldu B. Mandiću, također jako na srcu. Tako su s vremenom neki kapucinski samostani postali ‘gradske ispovjedaonice’, odnosno mjesta gdje se, već negdje po tradiciji, vjernici rado dolaze sakramentalno izmiriti s Bogom i s braćom ljudima. Tu na prvom mjestu treba spomenuti samostan, ali i Leopoldovo svetište, u Osijeku. Pored Osijeka u novije vrijeme sve veće značenje za ovakvu vrstu apostolata dobivaju i ostali naši samostani (Varaždin, Rijeka, Zagreb, Dubrovnik, Split…). Taj vid apostolata osobito je izražen u vrijeme oko božićnih i uskrsnih blagdana. U gotovo svim našim samostanskim crkvama organiziraju se i pokornička bogoslužja, a braća kapucini rado idu i na ispomoć, prema svojim mogućnosti, po okolnim župama.

74


Pastoral bolesnika u prijašnjim je vremenima, uz redovito propovijedanje i skrb za utamničene, bio jedan od glavnih vidova pastorala. Danas je svakako ostao još najrazvijeniji u Varaždinu i Rijeci, dok je u ostalim samostanima više ili manje ostao izražen. Braća kapucini oduvijek su bili osjetljivi za potrebe svećenika mjesne Crkve kojoj pripadaju i s kojima zajedno djeluju na području iste biskupije, tako da kapucini iz svojih samostana rado odlaze i na pastoralne ispomoći različitih vrsta po okolnim župama za različite prigode: ispovijedanje, propovijedanje, duhovne obnove i trodnevnice, pučke misije… 75


Pomoć redovničkim zajednicama, osobito redovnicama, ubraja se među važnije pastoralne djelatnosti hrvatskih kapucina danas. Kapucini u Osijeku i Dubrovniku svaki dan slave euharistiju, ili vode mjesečne duhovne obnove, u zajednicama časnih sestara, dok u Zagrebu (sv. Mihael) to čine svake nedjelje, a povremeno i u Rijeci. Osim toga, kapucini su redoviti ispovjednici časnih sestara u Osijeku, kod sestara benediktinki na Pagu, kod sestara milosrdnica u Rijeci. Pojedina braća redovito, ili povremeno, vode duhovne vježbe i obnove raznim Kongregacijama časnih sestara. Uz taj prevladavajući pastoralni angažman i danas se, kao i tijekom povijesti, nastoje razvijati i tipično franjevačke djelatnosti: pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, ispovijedanje i propovijedanje, rad s ministrantima, članovima Franjevačkog Svjetovnog Reda i Frame, duhovna skrb za bolesne, stare i nemoćne osobe. Novonastala društveno-politička situacija otvorila je i mogućnosti bavljenja nekim novim i drugačijim aktivnostima. Tako su se i braća kapucini, kao uostalom i svi drugi svećenici i redovnici, angažirali oko predavanja vjeronauka u školama. Pojedina braća se bave i tipično znanstvenim radom poučavajući na teološkom fakultetu i baveći se znanstvenim istraživanjem. Kapucini su danas češće prisutni i u sredstvima javnog priopćavanja (tisak, radio, TV).      Na općecrkvenoj razini hrvatski kapucini su bili osobito poznati kao promicatelji pokoncilske liturgijske obnove. Već od 1956. godine neka braća Hrvatske provincije zauzeto su se trudila oko liturgijske obnove. U tome se je na poseban način istakao i sam sudionik Drugog vatikanskog sabora, kao perit (teološki savjetnik) zagrebačkog nadbiskupa Franje Šepera, fra Tomislav Janko Šagi Bunić († 1999). U liturgijsko-pastoralnom pogledu hrvatski kapucini su u mnogočemu bili glavni promicatelji saborske obnove. To je osobito bilo vidljivo kod slavljenja euharistije i propovijedanja, kateheze… Angažman vjernika laika na poseban je način, u pokoncilskom vremenu, dao pečat pastoralnom radu po našim samostanima i župama, osobito u Zagrebu i Varaždinu, tako da su te župe, među prvima u Hrvatskoj, počele izdavati i svoja vlastita glasila («Duh zajedništva» u Zagrebu, odnosno «Božji narod» u Varaždinu). Osim toga, hrvatski kapucini su imali, i još uvijek imaju, nekoliko istaknutih osoba koje su svojim angažmanom na javnoj razini odigrali značajnu ulogu u životu i djelovanju Crve u Hrvata u drugoj polovici XX. stoljeća. 76


DUHOVNICI REDOVNICAMA

ISPOVIJEDANJE I PROPOVIJEDANJE

PASTORAL BOLESNIKA

PASTORAL MLADIH

DUHOVNE VJEŽBE I OBNOVE

KATEHEZA

IZDAVAŠTVO POKONCILSKA OBNOVA

ZNANSTVENO ISTRAŽIVAČKI RAD

77


V. dio

Primanje u zajednicu i formacija braće

S. Lebinec

Nitko ne postaje svećenikom i/ili redovnikom preko noći, nego se za to zvanje svatko, kroz dulje ili kraće vremensko razdoblje, priprema i obrazuje. Da bi netko postao svećenikom i još k tome i redovnikom nužno je potrebno da, uz svećeničku filozofsko-teološku izobrazbu, prođe i određenu redovničku formaciju. A ta, pak, formacija ovisi od zajednice do zajednice, ali u glavnim fazama uglavnom sve zajednice slijede isti odgojno-obrazovni proces koji se sastoji od postulature, novicijata i postnovicijata. No, ta redovnička i svećenička formacija može započeti već i u sjemeništu. O tome koje je sve odgojne faze potrebno proći da bi netko postao svećenikom i/ ili redovnikom ukratko ćemo pokušati progovoriti na sljedećim stranicama.

78


S. Lebinec

Sjemenište

79


Jedan od mogućih načina pristupanja kapucinskom Redu jest ulazak u naše malo sjemenište („Centar za duhovna zvanja“) koje se nalazi pri samostanu u Varaždinu. No, što je to zapravo sjemenište i kako se u njemu živi? Sjemenište je ustanova u koju se prima i u kojoj se odgajaju kandidati za svećenički i/ili redovnički duhovni poziv i život. Sjemenište je odgojna, ali i obrazovna ustanova za one mladiće koji poslije osnovne ili tijekom srednje škole osjećaju želju da postanu svećenici ili redovnici. Život u sjemeništu nije život pod «staklenim zvonom», jer se sjemeništarci, pripravnici za duhovni poziv, pohađajući državne škole, druže s ostalim mladićima i djevojkama iz razreda i škole koju pohađaju. Poput ostalih, i oni sudjeluju u redovitim školskim i van-nastavnim aktivnostima. No, ono što ih razlikuje od vanjskih đaka, jest život u redovničkoj zajednici koja se trudi poštivati njihovu često nejasnu i maglovitu želju da postanu svećenici i/ili redovnici, i to na način da im pomogne rasti u kršćanskoj zrelosti, istodobno bistreći bogatstvo koje nose u svojim srcima, a koje nazivamo duhovno zvanje. Sjemeništarcima je također omogućen intenzivniji i bogatiji duhovni i kulturni život, nego mnogim njihovim vršnjacima. Život u sjemeništu je također život u zajednici, pa su stoga mladići u sjemeništu pozvani međusobno živjeti i ponašati se kao braća. Đaci u sjemeništu većinu svoga vremena provode u školi, učenju i molitvi. U slobodno vrijeme bave se i različitim športskim i kulturnim aktivnostima. Za disciplinu i red u sjemeništu brine se učitelj koji također svojom prisutnošću i brigom nastoji pomagati đacima u njihovom cilju, tj. da postanu dobri svećenici i/ili redovnici.

Konvikt sv. Josipa Centar za duhovna zvanja Kapucinski trg 7 42000 Varaždin

80


S. Lebinec

Postulat(ura)

«Postulat je prvo razdoblje obrazovanja i opredjeljenja za naš život. U tom razdoblju kandidat upoznaje naš život, a bratstvo sa svoje strane upoznaje kandidata da može raspoznati njegovo zvanje.” (Konstitucije OFMCap, 28, 1) 81


Iskustvo Crkve nam u zadnje vrijeme sve više pokazuje da mala, tzv. «dječačka» sjemeništa više nisu ni jedini ni redoviti put u nastojanju da netko posveti svoj život Bogu kao svećenik i/ ili redovnik. Budući da sve više redovničkih kandidata odgoj ne započinje u malom sjemeništu, pokazala se potreba uvođenja jednoga pripremnoga razdoblja prije ulaska, eventualnoga kandidata, u redovničku zajednicu odnosno u novicijat. To razdoblje provjere i izbora nazvano je postulat(ura). U postulaturu, dakle, dolaze mladići koji su već završili neku srednju školu, a moguće je da su i stariji ili su možda već zaposleni, a kod kojih se javila želja za duhovnim pozivom koji može biti svećenički ili redovnički. Ovo razdoblje uvođenja u redovnički život započinje kad kandidat osjeti da ga Gospodin zove na svoje nasljedovanje u franjevačko-kapucinskom načinu života prema redovničkom stilu vlastitu našoj zajednici. Za vrijeme ovog razdoblja formacije, koji traje ne manje od šest (6) mjeseci, a niti duže od dvije (2.) godine, kandidat u uskoj vezi sa samostanskim bratstvom, upoznaje naš način života i rada, a bratstvo, sa svoje strane, upoznaje kandidata, da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu. To je također i vrijeme u kojem kandidat intenzivnije otkriva svoje zvanje, upoznaje i otkriva naš franjevačko-kapucinski način života, te time stječe prva iskustva bratstva. Postulatura je ujedno i vrijeme približavanja franjevačkim izvorima naše duhovnosti kao i načina našega života i rada. Franjin lik, iščitavanjem spisa i života, uzor je, bogat privlačnošću i primjer koji oduševljava i privlači. Uz njegov lik kandidati se upoznaju i s poviješću i duhovnošću vlastitoj našem Redu, te s onom našom svetom braćom, koja daju svjedočanstvo kako se u pojedinim povijesnim okolnostima franjevačko-kapucinska karizma utjelovila u Crkvi. Obrazovna aktivnost glede postulanata usmjerena je nadasve usavršavanju kateheze vjere; načinima molitve, posebno s uvođenjem u liturgiju; poučavanje u franjevaštvu; prva uvođenja u apostolski rad. S početkom postulature, kandidat biva pripušten u zajednicu kao njezin član, te je time i sam pozvan da se aktivno uključuje u bratski život i rad. 82


D. Kalinic-Lebinec

Novicijat

83


S. Lebinec

«Novicijat je vrijeme intenzivnijeg uvođenja i dubljeg proživljavanja evanđeoskog, franjevačko-kapucinskog života prema njegovim temeljnim zahtjevima i pretpostavlja slobodno i zrelo opredjeljenje za redovnički život.» (Konstitucije OFMCap 29, 1). U novicijat, koji u našem Redu traje godinu dana, stupa se nakon srednje škole završene kod nas u «Centru za duhovna zvanja» ili nakon postulature, za one koji se s nama po prvi puta susreću. Tijekom godine novicijata novak može uvidjeti je li to način života kakav bi on htio, odnosno braća redovnici će sa svoje strane, tijekom godine, uvidjeti je li dotični novak prikladan za Red i Provinciju. Novicijat je ujedno novaku i prigoda za preispitivanje vlastitih namjera i traženja vlastitog poziva i duhovnosti; zatim preispitivanje spremnosti i sposobnosti za zajednički način života, za vlastito predanje zajednici, za molitvu i kontemplaciju. Novicijat jest intenzivnije vrijeme upoznavanja redovničke zajednice, odnosno uvođenje u naš redovnički život. Novicijat je kao neka vrsta škole, a u ovom slučaju ‘duhovne škole’. To je vrijeme upoznavanja franjevačkokapucinskog ideala, te uvođenje u naš način života i djelovanja. Također je to vrijeme stjecanja znanja o povijest Crkve i Reda, o počecima, razvoju i velikim granama unutar franjevačke obitelji, te vrijeme proučavanja Konstitucija i drugih dokumenata Crkve i Reda. Tijekom novicijata novak ukoliko prihvati naš način života i rada, tada provincijalnom ministru piše molbu za polaganje prvih redovničkih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti.

84


S. Lebinec

Ponovicijat

85


Ponovicijat je razdoblje produbljenja i dozrijevanja preuzetih obveza u prvim zavjetima, on priprema braću za svečano zavjetovanje kao konačan izbor evanđeoskog života (IV. Plenarno VR, Rim 1981.) Nakon završenog novicijata, tijekom kojega se novak upoznaje s poviješću Crkve i Reda, duhovnošću i drugim bitnim sastavnicama redovničkog i franjevačko-kapucinskog zvanja, te polaganja prvih redovničkih zavjeta, slijedi, za one koji žele biti i svećenici u našem Redu, kroz 5 godina studij teologije i filozofije na nekom od teoloških učilišta. Za vrijeme filozofsko-teološkog studija klerik (postnovak) živi u privremenim zavjetima a u kojima se priprema za doživotne (vječne) zavjete po kojima onda postaje punopravnim članom Reda i Provincije. U toj duhovnoj i teološkoj izgradnji svakom postnovaku pomaže također i samostanska zajednica u kojoj se on nalazi, a koja mu nastoji pomoći da se što bolje duhovno izgradi i provjeri u zvanju i sposobnostima. Osim intenzivne priprave na svećeništvo klerici se na poseban način pripremaju i za življenje karizme vlastite našem Redu i poslanju. Kroz vrijeme teološke izobrazbe svaki se klerik – student uključuje u samostansko i provincijsko bratstvo cijelim svojim životom, znanjem i radom. Nakon završene teološke izobrazbe klerik polaže svoje doživotne zavjete i biva ređen za đakona i poslije za svećenika. ***** Drugi, danas sve češći način pristupanja Redu i Provinciji jest da zainteresirani za Red k nama dolaze nakon završene srednje škole. Također smo, sve češće, svjedoci da se za Red nerijetko zainteresiraju i oni koji su već započeli i/ili završili neki fakultet i/ili koji već imaju nekakvo zanimanje u svijetu. Kao i kod prvog, i kod ovog drugog načina stupanja u Red, slijede najprije postulatura i novicijat (koji su svojevrsna priprava i provjera da se vidi hoće li zamisao, želja i odluka osobe, da se posveti redovništvu i/ili svećeništvu, biti konačna ili ne), a nakon toga filozofsko-teološki studij.

86


Časna braća ne svećenici Franjevačko-kapucinski pokret te način života i rada zasniva se na bratstvu, tj. na činjenici da smo svi međusobno braća. Zato u našem Redu od samih početaka odmah uz braću svećenike također žive i djeluju časna braća pomoćnici – ne svećenici. Bilo da u Red ulaze u ranijoj ili kasnijoj životnoj dobi, sve su to osobe koje u Red dovodi želja za vlastitim duhovnim posvećenjem i želja da i po njima Kristovo Evanđelje bude naviješteno ljudima, iako ih većina ne završava propisani teološki studij i ne biva ređena za svećenike. Brat može raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne može ispovijedati niti služiti sv. misu). Braća redovnici, dakle, jednako kao i braća svećenici imaju svoje mjesto u našem Redu. I jedni i drugi su uzajamno povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Bratski povezani kao suradnici i suputnici na istom putu, oni, svaki na svoj način, treba da ispunjavaju poslanje Crkve. Braća kao i svećenici čine jedno tijelo i jedan duh Reda i, kao takvi, zajedno su pozvani da slijede Isusa u evanđeoskoj radikalnosti franjevačkokapucinskog redovničkog načina života i rada. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću ne svećenike u zajednici) jer «s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka» (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio. Redovnički brat svoje posvećenje ostvaruje ponajprije življenjem Evanđelja i evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. No, osim rada na vlastitom posvećenju brat je pozvan raditi i na posvećenju drugih te pružati živo svjedočanstvo Onoga za kojim je u duhovnom životu i krenuo. U središtu redovničkog života zato jest Euharistija kao pokretačka snaga svega djelovanja, zatim molitva i meditacija, čitanje i razmatranje Svetog pisma i drugoga duhovnog štiva, ispit savjesti, sv. krunica. Časna braća ne svećenici jednako polažu redovničke zavjete kao i braća svećenici koji se, uz to što žele biti kapucini, još odlučuju i za svećeništvo. Bogata povijest svete i blažene nam braće Reda, kao i mnoštvo poslova i služba koje su braća obavljala i obavljaju širom svijeta pokazuju nam veliku raznolikost i uzajamnu nadopunu u apostolsko-pastoralnom radu braće kapucina. 87


Područje djelovanja braće danas je veliko i veoma raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara pa sve do velikih slikara, graditelja, misionara, akademskih profesora… Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar određene zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari uređuje svijet u odnosu na Krista. Koliko je današnjih svećenika i redovnika koji rast svoga zvanja duguju bratskom i prijateljskom susretu te braće ne svećenika, a koliko, s druge strane, vjernika koji su u njima našli svoga duhovnog brata, savjetnika i prijatelja. Mnogi naši samostani ni izdaleka ne bi mogli razviti svoju pastoralnu, znanstvenu i karitativnu djelatnost da im na pomoć nisu upravo bili ovi skromni i samozatajni fratri. Iz redova naše braće potekli su mnogi sveci i blaženici, misionari, karitativni radnici, pravi samaritanci, uzori kršćanskoga i redovničkoga života koji su svojim životom, riječima i djelima navješćivali Evanđelje onima koji za nj nisu nikada čuli. I danas u našem Redu širom svijeta postoji mnoštvo takve braće koji svoje redovništvo proživljavaju radeći kao samostanski vratari, kuhari, knjižničari, bolničari, misionari, profesori… ili obavljajući zanimanja koja su izučili ili za koja imaju dara i na taj način šire Radosnu vijest među ljudima s kojima žive i rade. Svaki redovnik treba biti svjestan da je svaka služba služenje Bogu i ljudima i da je najvažnije to koliko tko ljubavi prema Bogu unese u svoju službu, jer, niti svećeničko posvećenje niti učenost ne čini redovnika redovnikom, već polaganje redovničkih zavjeta i po njima predanje sebe Bogu u toj zajednici. Kršćansku savršenost moguće je, dakle, ostvariti ne samo kao svećenik nego i kao časni brat ne svećenik.

88


Poštovani čitatelju! Kad pročitaš retke ove knjižice i kad promotriš njezine slike koje ti pokazuju život i rad braće kapucina u Crkvi, možda ćeš i Ti osjetiti da te Bog, Sv. Franjo i Bezgrešna Djevica Marija zovu da postaneš članom Reda Manje braće Kapucina, da budeš «Franjin i Gospin vitez»… Nemoj zatvoriti svoje srce pred glasom Božjim, nego s njim surađuj. Ako želiš i izbliza doživjeti život u samostanu, možeš doći bez obveze u bilo koji naš samostan te proživjeti s nama tjedan-dva redovničkog života. Svi oni koji se žele bolje upoznati s našim Redom ili Provincijom, kao i oni koji žele živjeti Evanđelje po primjeru sv. Franje u Redu Manje braće Kapucina više korisnih informacija moguće je naći posjetom na www.ofmcap.org i/ili www.kapucini.hr Svi zainteresirani mogu nas pismenim putem kontaktirati na:

Provincijalat hrvatskih kapucina Sv. Leopolda Mandića 41 10040 ZAGREB - DUBRAVA E-mail: provincijalat@kapucini.hr

89


VI. dio

Dodaci Kapitul Svakoga jutra braća su se okupljala kako bi slušala jedan «capitulum” (poglavlje) iz Pravila: stoga se i taj skup nazvao «kapitul”. Gvardijan je nakon čitanja iznosio poneku duhovnu misao. Zatim se raspravljalo o problemima i zaduženjima zajednice, donosile se odluke, ispovijedali grijesi protiv bližnjega i primali novaci. Taj se trenutak demokratskog upravljanja redovničkog života, Kapitul, danas u samostanima održava barem jednom u mjesecu, svake treće godine u Provincijama i Kustodijama, a svake šeste godine za čitav Red.

Križ sv. Damjana

90


Franjevački habit

S. Lebinec

U srednjem se vijeku najveći dio osoba više ili manje oblačio na isti način: u jednostavnu donju haljinu, mali plašt i možda kukuljicu, da se zaštite od kiše. Odjeća je mogla biti bogata ili priprosta, već prema društvenom položaju onoga tko ju je nosio. Budući da džepovi još nisu bili izmišljeni, dobrostojeći su oko struka imali kožnati pojas, na kojemu su visjeli torbica za novac, bodež i sablja. Nakon što se obratio, Franjo je odlučio odbaciti svoj ukrašen pojas i oko struka se dao opasati jednostavnim konopom, onim što su ga nosili svi seljaci. Na kraju je na njemu načinio tri čvora, kako bi se podsjećao na tri obećanja Bogu: siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Riječ «habit” dolazi od latinskog «habitus” što označava «način života”. Vanjska odjeća označuje unutarnju promjenu. U tradicionalnoj zamisli, redovnički se habit smatra zaštitom spasenja i plaštem pravednosti. Unutar franjevačkog bratstva odjeća je vjenčana haljina i ujedno pogrebno odijelo; znak je jedinstva i očevidne sveze braće već odavno u nebu i onih koji još trebaju biti rođeni.

91


Franjevačka krunica Legenda o franjevačkom ružariju ili, točnije rečeno, «franjevačkoj krunici” seže sve do kraja četrnaestoga stoljeća ili početka petnaestoga. U ono vrijeme neki je mladić, zabavljajući se pletenjem vijenca od šumskoga cvijeća za kip Djevice Marije u svojoj župnoj crkvi, odlučio ući u franjevački Red. Međutim, kad je pristupio zajednici, postao je žalostan što više nije mogao, za svoju osobnu pobožnost, skupljati šumsko cvijeće. Jedne mu se večeri, u napasti da napusti zvanje, ukazala sama Djevica Marija i potakla mladoga novaka da ustraje u svom zvanju, podsjećajući ga na radost franjevačkoga duha. Poučila ga je također da ustraje u svagdašnjem razmatranju sedam radosnih događaja u njezinu zemaljskom životu. Namjesto vijenca od cvijeća, mladić je trebao plesti vijenac od molitava Zdravomarije. Za kratko su vrijeme i drugi prihvatili tu pobožnu praksu, koja se brzo proširila u čitavom Redu i postala službenom 1422. g. Franjevačke obitelji sačuvale su običaj da se «franjevačka krunica» može nositi, obješena na pojasu.

Sedam radosnih Gospinih otajstava: 1. Navještenje Gospodinovo 2. Pohod Bl. Djevice Elizabeti 3. Rođenje Kristovo 4. Poklonstvo sv. Triju Kraljeva 5. Dječak Isus nađen u hramu 6. Susret s Kristom nakon uskrsnuća 7. Uznesenje u nebo i krunidba Sandro Botticelli; Proslava Marije

Pri završetku krunice dodaju se dvije Zdravomarije da bi se došlo do broja sedamdeset i dva (prema legendi - godine života Blažene Djevice Marije). Nakon krunice po nakani sv. Oca pape izmoli se jedan Očenaš i jedna Zdravomarija.

92


Posvetna molitva Bezgrešnom Srcu BDM Bezgrješna Djevice Marijo! Zajedno s cijelom Crkvom utječemo se na svom zemaljskom putu Tebi, svojoj Majci i Zaštitnici. Bogorodice, po ljubavi tvoga majčinskog Srca prinosimo tvome Sinu sve patnje našega vremena kao molitvu za obraćenje grješnika i kao znak žaljenja za grijehe koje činimo. Izmoli nam jaču vjeru, ustrajniju nadu i predaniju ljubav, da što bolje ostvarimo svoj životni poziv. Zagovaraj mlade i sve one koji u sebi osjećaju

duhovni poziv da, milošću pomognuti, steknu više odvažnosti u odgovaranju na duhovni poziv, a oni koji su se već odazvali i koji će se odazvati daj da sjaje svjetlošću stalnog obraćenja i zauzetog služenja Bogu i njegovu narodu.

Filippo Lippi: Madona s djetetom

( General reda, Dubrovčanin fra Mihael Anđeo Božidarević Bezgrješnu Djevicu Mariju proglasio je zaštitnicom reda. )

Pomozi nam Majko svojim zagovorom da vjerno vršimo svoje poslanje i stignemo u vječnu domovinu gdje nas ti čekaš sa svojim sinom Isusom Kristom našim Spasiteljem. Amen.

93


Molitva za duhovna zvanja Gospodine Isuse Kriste! Tvoja nas riječ uči mudrosti i istini i daje nam hrabrosti. Molimo Te za one, koji su se odazvali duhovnom pozivu i koji ga već sada žive. Molimo Te za papu, biskupe, svećenike, đakone i za tebi posvećene redovnike i redovnice. Molimo te i za tvoje misionare i velikodušne laike, koji djeluju u službama što ih je Crkva postavila i priznala. Pomozi im u teškoćama, ohrabri ih u trpljenju, budi uz njih kada su osamljeni, hrabri ih i čuvaj u progonstvima, učvrsti ih u vjernosti. Gospodine, molimo Te i za one, koji otvaraju svoju dušu duhovnom pozivu i koji su te spremni izbliza slijediti. Učvrsti ih u pozivu i daj im snage, hrabrosti i ustrajnosti kako bi svladali teškoće koje im stoje na putu ostvarenje a duhovnog poziva. Neka ih Tvoja riječ rasvijetli, neka ih tvoj primjer privuče, i tvoja milost neka ih vodi do cilja – do svetih redova, do redovničkih zavjeta, do misionarskog poslanja.

94

Gospodine, neka Tvoja riječ sve nas vodi i podupire, da znamo usmjeravati, savjetovati, podupirati braću i sestre istom snagom svjedočenja i ljubavi, kakvu Ti posjeduješ i kakvu samo Ti možeš dati.

Giotto di Bondone: Sveti Franjo Asiški prikazan u đakonskom odijelu


Zavjetovanje u Redu Manje braće Kapucina Na hvalu i slavu Presvetog Trojstva ja brat N.N., potaknut božanskim nadahnućem da izbližega slijedim Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista, pred licem nazočne braće, u tvojim rukama, brate N.N., čvrstom vjerom i voljom zavjetujem se Bogu, Svetome i Svemogućem Ocu, da ću kroz sve vrijeme svoga života (ili: kroz godinu dana) živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći, te ujedno javno obećajem da ću vjerno obdržavati život i Pravilo Manje braće, koje je potvrdio papa Honorije, prema Konstitucijama Manje braće Kapucina. Sebe, dakle, čitavim srcem izručujem ovome bratstvu, kako bih, po djelovanju Duha Svetoga, po primjeru Marije Bezgrješne, po zagovoru Oca našega Franje, i sviju svetaca, a uz pomoć braće, koračao prema savršenoj ljubavi u služenju Bogu, Crkvi i ljudima.

Izgovara se kod polaganja prvih i doživotnih zavjeta.

95


Čin prikazanja Tebi, o Presveto Trojstvo, u jedinstvu s cijelom Crkvom na nebu, na zemlji, u čistilištu i sa svim stvorenjem (usp. Otk 5), u Srcu Bezgrešne Majke Marije, prikazujem svoj život kao žrtvu za spasenje svijeta! Neka tvoja ljubav, o Majko, mene zaštiti, pročisti i tako prikaže da moje darivanje Isusu bude uvijek i posvuda duhovno štovanje «kao žrtva živa, sveta i Bogu ugodna” (usp. Rim 12, 1-2).

Neka moja duša i cijelo biće, Oče, spoznaje i priznaje tvoju beskrajnu ljubav, i da Ti u meni uvijek i u svemu prepoznaješ svoje dijete, iz tvog krila rođeno, u koje se želi vratiti i s tobom se sjediniti. Amen.

Neka oganj tvoje ljubavi, o Duše Sveti, zapali moje srce i kosti moje da bih mogao, s tvojom pomoći, nadvladati sve kušnje, odgovarajući potpuno na svaki tvoj poticaj (usp. Jr 20, 7-9).

Peter Paul Rubens: Sveto Trojstvo

96


Franjevački znak TAU TAU je posljednje slovo hebrejskog alfabeta. Upotrebljavalo se u simboličnom značenju još u Starome zavjetu: o njemu se govori u knjizi proroka Ezekijela: «Gospodin reče: Prođi gradom Jeruzalemom i znakom obilježi čela svih koji tuguju i plaču…» (Ez 9,4). To je znak koji se stavljao na čelo siromaha u Izraelu i spašavao ih od propasti. O njemu se u istom smislu i značenju govori i u Otkrivenju (7, 2-3). Zato je TAU znak otkupljenja. To je vanjski znak one novosti kršćanskog života koji smo primili na krštenju, a još je dublje označen pečatom Duha Svetoga (Ef 1, 13). Sv. Franjo Asiški je u svemu slijedio Krista: budući da TAU sliči na križ, svetac ga je jako volio. Stoga je Franjo s velikom ljubavlju i vjerom prihvaćao ovaj znak. Tim znakom se potpisivao… Njime je započinjao svoje poslove. TAU je, dakle, Franji bio najdraži znak, njegov pečat, znak koji otkriva duboko duhovno uvjerenje da je jedino u Kristovu križu spas svakoga čovjeka. Danas mnogi prijatelji sv. Franje nose TAU kao znak raspoznavanja. Time žele poručiti da pripadaju Franjevačkoj obitelji i duhovnosti. TAU nije neki fetiš, a još manje neki privjesak: kao vidljivi znak kršćanske pripadnosti i pobožnosti. On je za sve nas prije svega obveza da živimo po uzoru na sv. Franju nasljedujući Krista, siromašnoga i raspetoga.

97


98 Vjeran G.


100

franjevci kapucini  

Capuchin Friars in Croatia

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you